Sun09202020

Last updateThu, 17 Sep 2020 8am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Tekstovi vezani za Konjic Sjećanje na šehide: Sanel Jahić - Čupo

Sjećanje na šehide: Sanel Jahić - Čupo

JAHIĆ (SULEJMAN) SANEL - ČUPO
03.01.1975- 24.11.1994

Kada sam došao u jedinicu MUDERIS uvršten sma u grupu mlađih vojnika u kojoj je rijetko koji bio punoljetan. Prvo pravo zajedničko borbeno iskustvo imali smo upočetkom 1993.g. Do osnivanja jedinice Muderis učestovali smo u manjim ili većim borbama, ali prvi put zajedno kao grupa, načelu sa rahmetli Rasimom Korićem Gerom bilo je u proljeće 1993. Bilo je to dokazivanje samima sebi i međusobno.
Sa Sanelom sam se sprijateljio odmah po dolaksu u jedinicu i uskoro je njegov dom postao i moj dom. Kada nam je trebalo da se okupamo, presvučemo, dobro jedemo, odmorimo, odlazili smo na toprak njegove majke Zuhre i sestre Sanele. Kako je moja kuća i porodica bila daleko srodio sam se sa Sanelovim domom kao svojim. Majčinske brige i pažnje nikad nije nedostajalo a uz svoju sestru dobio sam i još jednu.

Skupa smo bili u kasarni, skupa smo išli na sjela kod djevojaka, skupa smo išli u akcije. A od početka 1993 godine pa do kraja rata akcija nije nedostajalo. Slijedio je težak i velik put jedinice Muderis koja će kasnije prerasti u 4. muslimansku slavnu lahku brigadu. Najveće breme tegoba i slavnog puta na svojim plećima ponijelo je upravo 60-70 boraca ove prvotne čete Muderis. Preko Igmana, Hadžića, Treskavice, Ljubine, Kisera, Vlašića...

U toj grupi boraca bila je opet, ona grupa koja je u svim akcijama svojom hrabrošću i sposobnošću načimala neprijatelja i stvarala onaj potrebni primat da se bitka dobije. Među njima je bio i Sanel Jahić Čupo.

Bez obzira na različitos tmeđu ljudima, našu jedinicu krasilo je bratstvo. Brat se s braotm može ne složiti oko nečega ali nikako presta voljeti i biti spreman priteći u pomoć i kad je život u pitanju. Bilo je skoro normalno da u jeku bitke čujem glas: Bajiću Čupo ti je ranjen! A opet je bilo skoro nemoguće ne biti ranjen u svim tim borbama kroz koje smo prolazili.

Imali smo svoj način humora da prebrodimo bol. Jednostavno bi se takmičili. Na Bijelij Lijesci je bio ranjen nekoliko puta tokom borbe. Jedna od ozljeda je bila dosta teška. Ležao je kraj stijee iza mene pošto ranjene nismo mogli izvuć s prve linije.
Izvukao je iz njedara plavi ronhil, zapalili smo a on se smješkao.
-Mislim da me nakon ove današnje bitke više ne možeš stići, rekao je uz osmjeh i pokazivao ožiljke na glavi, leđima, pored teške ozljede na nozi. 
Iako je borba bila skoro prsa u prsa strašna i nama koji smo još bili pokretni nisam uhvatio ni trun straha u njegovim očima u tim trenucima a takav je bio i u svim drugim, mada je rijetkost bila da ga u jeku borbe možeš gledati u oči, zato što je po pravilu bio među prvima koji su jurišali na neprijatelja. Imao je poseban osmjeh koji sva druga sjećanja na nj ostavlja u drugom planu. Ako se sjetim neke borbe a u tom sjećanju i rahmetli Čupe, onda cijelo to sjećanje bude sjećanje na osmijeh.

Nisam ga volio samo ja, niti je on samo mene volio. Sumnjam da je postojao iko da nije volio Čupu a i on je imao osmjeha i ljubavi za sve normalne insane.

Kada bi govorili o smrti zamišljali smo da ćemo biti blizu jedan drugoga. Zakleli smo se da se nećemo ostaviti jedan drugoga šta god da se desi. Stasalost u dobre borce nije ubilo mladost i još nedovršeno dječaštvo u nama, samo smo ga trpali duboko unutra svojih grudi, ko krajeve prevelikih vojničkih hlača u čizme.

Nakon operacije Kiser otišao sam da završim školobanje. Po prvi put tokom rata nisam učestovao u akcijama naše brigade. Bilo je tmurno poslijepodne 25-tog novembarskog dana. Šetao sam mirnom Ferhadijom kada sam susreo Adnana H., medresliju, ratnim progonima na silu Konjičanina. Valjda ga je čudila moja radost kad sam ga ugledao pa reče: 
-Vjerovatno ne znaš?
Nisam znao. 
-Šta?
Čupo je pao kao šehid 24.novembra 1994.godine u borbama u Bjelimićima.
Osjetio sam se tad kao izdajnik. Koliko god bila važna škola, pomislio sam da sam izdao sve one prethodne godine rata.
Teško je objasniti šta znači ne biti tamo gdje si se zakleo da ćeš biti. To jednostavno ne piše u knjigama niti se da prepisat iz duše. Boli u grudima i na stotinu životnih pitanja postavlja i ono još jedno, veliko pitanje i veliki upitnik "?" Zašto?

Danas često, uz kahvu, kod Gondže, slušam od Nedžada, koji je tad bio pored njega, kako je preselio rahmetli Čupo.

I u ovim studenim danima mjeseca novembra preskačem 20 godina. Preskačem i smislove i besmisle. Vraćam se u taj nekadašnji vakat slikama u glavi ali nikako da bi pobjegao od sadašnjosti niti budućnosti. Samo opipavam trajne, dobre ljudske vrijednosti.

Ljudski život ne karakteriše broj godina nego karakter i snaga kojim se one, koliko god ih ima, iznesu i odžive.

I od mrtvih učenjaka, kroz knjige, može se učiti o životu, ali praksu života čovjek može naučiti samo od živih. Među njima srce odabire pojedince koje voli više, kroz čije postojanje sebe više voli i poštuje.

U zabačenim predjelima ove zemlje, u zabačenim košmarima njene prošlosti, golobradi mladići učili su se ljudstvu, hrabrosti, poštenju, snazi, bratstvu, zajedništvu, svojevrsnom očinstvu i hijerarhiji u kojoj jači pomaže slabijeg a slabiji zauzvrat poštuje jačeg. Poštuje i voli ga zbog njegove jačine.

Bio je mlađi od mene ali pomogao mi je da iz sebe izvučem ono najpotrebnije u tim danima, nadam se da su naši razgovori između borbi i njemu donosili olakšanja.

Na nekim brdima ove Bosne i danas vjerujem šehidi besjede vode i nadam se da nas po dobru spominju kao što se mi njih s ljubavlju i ljubomorom sjećamo.

I nije ovo vraćanje u prošlost, samo prelazak u drugu dimenziju života, onu u kojoj su šehidi živi a mi tek treba u njoj da se rodimo.

Zlatni ljiljan pored njegovog imena je najmanje što je ovo društvo moglo dati sebi od heroja poput njega. To je znak da, bez obzira koliko smo puta kao zajednica napravili propuste, nekad smo učinili i ispravne stvari.

Zato kad svratite u naš grad, uz šušut fontane u njegovom centru pročitate imena šehida u kamenu uklesana, pređete prstima po neravnim linijama slova, znajte, da po biljezima živih srca dotičete, pa dotičite s poštovanjem, s ljubavlju i s mirom se susrećite s prolaznicima nakon toga, jer to su očevi, majke, sestre, braća živih koje ne vidite.

Brali smo cvijeće na ledinama Bosne
skidali paučinu s njenih prozora
brojali zvijezde kroz krošnje nezrelih trešanja
i brojali rođendane
naše sedamaeste
naše osamnaeste
naše devetnaeste

Allah je sebi uzeo one koje voli!

Ostale su puste dvadesete
dvadeset prve
dvadeset druge...
sve buduće do trena
u Levhi Mahfuzu skrivena...
kad svako će naći
šta je pripremio.

Allah ti, brate, podario najljepše mjesto u Džennetu i spojio te sa onima koje voliš i koji tebe vole!
Amin!

(Zapisao: Esad Bajić)