Thu11212019

Last updateWed, 20 Nov 2019 9am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Tekstovi vezani za Konjic DERVIŠKE TEKIJE U KONJICU I OKOLINI

DERVIŠKE TEKIJE U KONJICU I OKOLINI

U vrijeme osmanske vlade u kasabi Belgraddžik / Konjic podignute su tekije/zavije dvaju derviških redova:[2] halvetijska, čiji je vakif bio Mehmed-beg, carski čauš i mevlevijska, za koju se nije moglo utvrditi ko joj je vakif.

Halvetijska Mehmed-čauševa: U vakufnami Muhammeda-Mehmed-bega sina hadži Adbije, carskog čauša, o ovoj tekiji je navedeno sljedeće:

U haremu navedene džamije (Tekijske o.p.) neka bude jedna kuhinja/imaret, drvarnica i tekija s deset odjeljenja za derviše i siromahe.

Tekija treba imati svoga starješinu/šeh/šejh i vođu/muršid. Pošto je običaj i pravedno da se za svaku ljudsku službu daje, tako je i ovdje u vakufskim dužnostima raspoređeno šejhu, također, pet akči dnevno.

Vakif još određuje da treba izabrati dva lijepa čovjeka, od kojih će u tekiji jedan biti kuhar/ašči, a drugi pekar/ekmekči. Ujedno se određuje za svaki dan 40 oka[3] pšenice[4] i to od 30 oka pekar treba napraviti 60 hljebova,[5] a od 10 oka kuhar će napraviti 60 tanjura fine čorbe.[6] Svaki dan će se dati po dva hljeba i po dva tanjira čorbe onoj desetorici ljudi u tekiji (misli se na derviše, o.p.), a ono što ostane, dijelit će se uvečer po jedan hljeb i po jedna čorba siromasima iz okolice i gostima / musafir, koji dođu u tekiju. Kuhar i pekar imat će dnevno po četiri akče, po jedan hljeb i čorbu. Za 40 oka pšenice treba odrediti 60 akči dnevno,[7] a za 300 drama [8] masla treba 10 akči.[9] Za potrebnu količinu drva i soli po zahtjevu kuhara, mutevelija će odrediti dnevno dvije akče.

Vakif je za derviše predvidio da u njegovj džamiji petkom pomažu u pripremama za džumu/devri-šerif. S tim u vezi, on je u vakufnami predvidio slijedeće:

Desetorica koja će stanovati u sobama navedene tekije, petkom će po petorica i to naizmjenično obaviti devri-šerif, a svi zajedno učit će džuzove. Od desetorice koji se nalaze u tekiji, ako slučajno koji bude nedostajao, šejh će postaviti na to mjesto nekog drugog i dodijeliti mu iste dužnosti.[10]

Kao pouzdan podatak o ovoj tekiji i njenim šejhovima, može poslužiti već navedeni ferman sultana Mustafe III (1757-1773) od 1181, odnosno 1767. godine o potvrdi Mustafi mjesta imama Muhammed/Mehmed-begove/Tekijske džamije, muderissa u neimenovanoj medresi i šejha halvetijske tekije.[11]                                                          

Fehim Nametak je pronašao veći broj imena šejhova u halvetijskoj tekiji:[12]

Muhammed (između 1622. i 1679), vjerovatno od osnivanja

            Abdulkerim (1679-1722)

            Muhmmed (1722-1784/1785), a samo 1767. Mustafa

            Alija (1784/1785-1818/1819)

            Salih (1818/1819- 1832)

            Abdullah (1832-1880/1881)

            Arif (1880/1881-1941)

Pretpostavlja se da su porijeklom iz Šeher Užica i da su svi bili od izvornog roda Džumhura.

Hivzija Hasandedić je naveo da su derviši ove tekije održavali prisne odnose sa dervišima nakšibendijske tekije u Seonici, koja je utemeljena 1882. godine.[13]

Tekija je prestala s radom 1941.godine.

Mevlevijska tekija: Ovu tekiju u svome Putopisu spomenuo je Evlija Čelebija.[14] Osim što je utvrdio njeno postojanje 1664. godine, Čelebija o tekiji nije dao nikakve bliže podatke. Budući da je označio redove kojima su, prema njegovim navodima, pripadale dvije tekije u kasabi Belgraddžik, ima osnova za prihvatanje činjenice o postojanju i ove tekije. Nije isključeno da je djelovala sasvim kratko, a onda prestala s radom.

Zajednički opis dviju kasaba u Konjicu, koji je Evlija Čelebija zabilježio kao da se radi o jednoj, ovako glasi:

„Ima osam džamija (mihrab). Jedna je impozantna i divna džamija, s minaretom.[15] Dalje ima dvije medrese,[16] dvije osnovne škole,[17]dvije derviške tekije/hanikah,[18] jedno maleno javno kupatilo (hamam) i dva svratišta (hana), od kojih se jedan nalazi u Čaršiji. Tu ima sedamdesetipet dućana. To su većinom kovački dućani (demirdži), jer je gvožđe koje se ovdje obrađuje poznato i čvrsto.

... U njihovim planinama ima gvozdeni mejdan, a u brdima ima vrlo mnogo ćumura.[19]

Kako tu vlada klima gorske visoravni, to kod njih ne uspijeva grožđe,[20] smokve, masline i nar/šipak onako kao u Mostaru. Stanovnici su predusretljivi prema strancima, a većinom su zanatlije i trgovci.“

XXX

Za razliku od tekija u nekim drugim dijelovima Bosne, konjičke tekije nisu mogle imati značajniju ulogu u širenju islama, jer je do njihovog utemeljenja početkom XVII stoljeća, brojno prelaženje nemuslimana na islam bilo završeno. To potvrđuju i već navedeni podaci o postotnom udjelu muslimanskih domaćinstava u njihovom ukupnom broju. (hercegovačke nahije 1585. godine 98,4%, a nahija Bosanska Neretva 1604. godine 89,7%).

TEKIJA U SEONICI KOD KONJICA

Seonica je smještena u kanjonu rječice Seončice, odKonjica je udaljena nepunih 30 km prema jugozapadu i sastoji se od mahala: Donje, Gornje i Poretka.

Seonica je u XV stoljeću bila rezidencija bogumilskih gosta koji su bili viši funkcioneri u hijerarhiji Crkve bosanske. Ovdje je 1422. godine živio gost Radin Butković, koji je u to doba bio najbogatiji bogumil u Bosni. Njegov testament čuva se u historijskom arhivu u Dubrovniku i veoma je važan izvor za izučavanje bogumilskih pitanja kod nas. Svojim nasljednicima ostavio je u Seonici i okolini veliki pokretni imetak. Među njima se naročito ističe gost Radin Seničanin, koji je doživio pad bosanske samostalnosti i dolazak Turske.

U Seonici se nalaze dvije džamije. Derviš Buturović, rođeni Seoničanin, napisao je na temelju turskih izvora nekoliko radova o Seonici i njenim porodicama. On je na temelju berata (dekreta) sultana Mehmeda IV od 7. muharrema 1066. (6. novembra 1655) utvrdio da su donjomahalsku džamiju pravili neki Malkočevići. Berat je izdan povodom smrti Mehmeda, imama i hatiba ove džamije i postavljanja na njegovo mjesto sina mu Ahmeda. U drugom beratu stoji da je ovu džamiju podigao neki Ferhat hodža Buturović, zvani Malkočević, i da je on bio njen prvi imam .

U Gornjoj mahali nalazi se džamija s drvenom munarom. Sagrađena je oko 1880. godine, a zadužbina je Bege (Begajete) Begeta, kćeri Omer-begove, a udovice Muharema Buturovića. Za izdržavanje džamije uvakufila je čiftluk Bjelovčine kod Konjica i Podine u Seonici.


Za ovo uvakufljenje napisala je vakufnamu koja se nije sačuvala. Prvi mutevelija njenog vakufa bio je njen brat Osman Nuri, koji je oko 1883. godine, u blizini svoje kuće u Seonici,  halvetijsku tekiju, u kojoj je bio nje prvi šejh (1883-1890). Šejh Osman Nuri Begeta je rođen u Seonici u prvoj polovini 19. vijeka gdje je pred svojim ocem Omer–begom stekao temeljno obrazovanje. Kasnije je nekoliko godina učio u medresi u Fojnici pred muderisom Arifom Sidkijem ef. Kurdom, poznatim nakšibendijskim prvakom. Polovinom 19. vijeka išao je u Istanbul i tamo dobioidžazet (diplomu) da može vršiti dužnost šejha. Šejh Osman Nuri je bio prvi šejh ove tekije i tu je dužnost vršio do smrti. Umro je oko 1890. godine i pokopan u malom mezarju pred predvorjem tekije.

Ovaj šejh je vršio i imamsko-muallimsku dužnost u  džamiji u Gornjoj mahali u Seonici. Pripovjedalo se da je znao persijski i da je dobro poznavao persijsku književnost i filozofiju. Osim toga, znao je još arapski i turski jezik.

Ostavio je iza sebe tri sina: Numana, Muhameda i Abdullaha. Numan i Muhamed su učili u Sarajevu i pred Prvi svjetski rat su se odselili u Tursku i tamo umrli. Abdullah je umro 1937. u 83. godini života i sahranjen u mezarju pred tekijom.

Poslije smrti šejha Osmana Nurije za šejha ove tekije postavljen je šejh Ahmed-beg Buturović, koji je ovu dužnost vršio do njenog zatvaranja 1912. godine. Poslije smrti oca mu Osman-bega bio je i imam gornjomahalske džamije sve do njenog zatvaranja 1920. godine.

Tekija je pripadala Naškibendiskom redu derviša, kome je pripadao i šejh Osman Nuri Begeta. Šejh Ahmed-beg Buturović održavao je prisne veze sa dervišima halvetijskog reda iz tekije u Konjicu, koji su bili iz roda Džumhura. Tekija se sastojala od dviju prostorija od kojih je veća imala mihrab. „Svako uoči petka i uoči ponedjeljka klanjala se džematile jacija u tekiji i iza jacije bi se proučio zikr na koji su dolazile i žene“ [21]

 Šejh Ahmed-beg je kod svoje kuće, oko dvije stotine metara zapadno od tekije, imao prostran konak s prizemljem i spratom. U prizemlju su se vezali konji, a na spratu su bile tri prostorije i velika divanhana gdje su dolazili musafiri.

Uz ruševine tekije i danas se nalazi nišan utemeljitelja, na kojemu je ispisan slijedeći tekst, “Utemeljitelja tekije hakikata je ovo mezar, šejha Osmana Nurije, neka mu se prouči Fatiha. Među nakšibendijama bijaše svjetionik, šejh Osman Nuri, prvi muršid. Kada prispje njegovoj duši poklon milosti Istinitog, uz spominjanje Istinitog otišao je sa ovog svijeta. Godina kronograma sa pomoći sevet je s imenom Istinitog. O Bože koji praštaš, podaj mu mjesto u raju.” Šejh Osman Nuri ukopan je u samoj tekiji.

Esad Bajić


[2]O derviškim redovima i tekijama podrobnije vidjeti u radovima Džemala Ćehajića: Derviški redovi u jugoslovenskim zemljama i Društveno-politički, religiozni, književni i drugi aspekti derviških redova u jugoslovenskim zemljama.

[3]To odgovara količini od 51,32 kg (=40 x 1,283) pšenice.

[4]Osnovano se može pretpostaviti da se pod pšenicom podrazumijeva pšenično brašno grubog mljevenja za hljeb i brašno finog mljevenja, tzv. nešesta/nišesta za spravljanje čorbe.

[5]      To odgovara količini od 38,40 kg pšenice, što znači da se za spravljanje jednog hljeba trebalo utrošiti o,51 kg pšenice (= 38, 40 kg: 6o komada).

[6] To odgovara količini od 12,83 kg pšenice, 

[7] Iz toga proizlazi da je maloprodajna cijena pšenice u vrijeme sastavljanja vakufname iznosila jednu i po akču (=60 : 40).

[8] Količina od jednog drama odgovarala je težini od 3,2 g

[9] Ovdje se, zacijelo, misli na netopljeno, tzv. staro maslo, čija je cijena iznosila 33,33 akče (=10 : 300 g). Preračunavanjem se dobije da se za novčanu vrijednost l kg starog masla moglo kupiti čak 22,22 kg pšenice (=33,33 : 1,5).

[10]     Buturović, Derviš,Dvije konjičkevakufname ; Glasnik VIS-a Br.7-8/1966.g. Str:305.

[11]      Mulić, Jusuf,Konjic i njegova okolina u vrijeme osmanske vladavine (1464-1878), Općina Konjic, Konjic, 2001.

[12]     Nametak, Fehim,Kulturni razvoj Konjica za vrijeme osmanske vlasti, Islamska misao, 1991.

[13]     Hasandedić, Hifzija.: Islamski spomenici u Seonici i okolini, GVIS 36, 1987, 2: 217-224

[14]     Čelebija, Evlija,Putopis,Sarajevo Publishing, 1996.

[15]     Evlija Čelebija je, vjerovatno, mislio na Tekijsku podkuponu džamiju.

[16]     Ovo je bila mevlevijska medresa, čiji je vakif bio Muhammed/Mehmed-beg, carski čauš.

[17]     Ovo se odnosi na sibjan-meketeb.

[18]     Materijalni dokazi o postojanju mevlevijske tekije, do danas nisu pronađeni.

[19]     Misli se na površinski kop rudnika željeza u planini Ljubini.

[20]     Što se grožđa tiče, Evlija Čelebija je učinio veliki previd. Ovdje se može raditi samo o arealu pojedinih sorti, a nikako vinove loze kao kulture. Što se smokava, nara/šipka i maslina tiče, one se ovdje, u uslovima kontinentalne klime, ne mogu gajiti.

[21]Bajić, Esad,Monografija Medžlisa Islamske zajednice Konjic sa posebnim osvrtom na džamije i druge spomenike islamske kulture na ovom području, Konjic, 1999.