Thu10012020

Last updateThu, 17 Sep 2020 8am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Tekstovi vezani za Konjic TIMARI I TIMARSKA ORGANIZACIJA NA PODRUČJU KONJICA

TIMARI I TIMARSKA ORGANIZACIJA NA PODRUČJU KONJICA

Timari[1] u nahijama čija su naselja danas u sastavu općine Konjic počeli su se uspostavljati uporedo sa osmanskim osvajanjima ovoga područja i ustrojem osmanske vlasti.

Podaci o timarima i njihovim uživaocima preuzeti su iz katastarskih popisa Bosanskog sandžaka iz 1468/1469. godine, u kojemu su obuhvaćena i naselja iz Vilajeta Hercegovina, zatim iz popisa Bosanskog sandžaka iz 1485, 1488/1489. i 1516, te Kliškog sandžaka iz 1550, 1574. i 1604. godine, a za Hercegovački sandžak iz popisa ovoga sandžaka 1475-1477. i 1585. godine. Kao pomoćni, poslužili su podaci o popisu bosanske spahijske vojske pred bitku na Mohačkom Polju (Mađarska) 1526.[2] i na rijeci Prut (Moldavija) 1711. godine.[3] Neke posebnosti u dodjeljivanju i nasljeđivanju timara, preuzeo sam iz carskih berata, valijskih tezkera, pisama alajbegova i drugih izvora.

TIMARI POSADNIKA TVRĐAVA

Kao naknadu za obavljanje vojne službe, posadnici tvrđava su uživali prihode od timara, ali su postojale značajne razlike u njihovom nasljeđivanju u odnosu prema timarima pripadnika spahijske vojske.[4]

Upoznavanje s timarima posadnika tvrđava Trešnjevo i Borovac zanimljivi su iz dva razloga: p r v o g, da se vidi porijeklo posadnika i d r u g o g, što je još važnije, da se vidi sudbina posadnika i njihovih timara. Pri tome je od posebnog značaja utvrđivanje činjenica vezanih za one posadnike koji su došli sa strane i trajno se nastanili u konjičkom kraju. Ovo je važno radi toga da se vidi koliko je među posadnicima bilo Turaka, a koliko muslimana ili nemuslimana iz drugih dijelova Osmanskog carstva.

Glavninu timara 1469. godine uživali su posadnici tvrđave Trešnjevo, Posadnici tvrđave Borovac svoje timare imali u nahijama Bobovac (Vareš) i Dubrovnik (Kakanj). Iz ovoga se može izvesti zaključak da je tvrđava Trešnjevo pala u osmanske ruke prije tvrđave Borovac, s jedne i da su posadnici tvrđave Borovac prije toga bili posadnici jedne od tvrđava sa područja srednje Bosne (Bobovac, Vranduk, i dr.). Odatle su, najvjerovatnije između 1465. i 1466. godine prebačeni u tvrđavu Borovac (nahija Hercegovačka Neretva), nakon što su je Osmanlije u protuofanzivi konačno preoteli od Vladislava Stipanovića Kosače - Hercegovića. Oni su timare u ranijim sastavima zadržali i nakon prelaska u Borovac. To potvrđuju dvije okolnosti: prva, što su 1469. godine popisani u navedenim nahijama kao timarlije i, druga, što ih u nahiji Hercegovačka Neretva nije bilo prilikom popisa 1477. ali ni u nahiji Bosanska Neretva iz 1485. i 1489. godine. Naredbom sultana Mehmeda II Osvajača, obje su tvrđave bile napuštene i razorene prije 1470. godine.

Provjeravanjem sam utvrdio da nijedan posadnik tvrđave Borovac poslije njenog rušenja nije ostao na području nahije Borovac ili Hercegovačka Neretva, Kom i Zagorje. Može se pretpostaviti da je dio njih bio priključen skupini akindžija/jurišnici. Drugi dio se vratio u nahije u kojima su uživali timare, ali sada kao spahije, jer su im, ukoliko su bili oženjeni, zacijelo tamo bile porodice. O njihovim daljim sudbinama nema nikakvih zabilješki.

Zbog toga je pažnja usmjerena na istraživanje sudbine posadnika tvrđave Trešnjevo. Prema popisu Bosanskog sandžaka iz 1469. godine, od 28 posadnika, njih 26 imalo je timare, a dvojica su bili dnevničari (ulufedžije). Prema broju pritežavalaca, timari su imali sljedeću strukturu: pojedinačnih 18 i zajedničkih (u idžmalu) osam. Sa svoje strane, zajedničkih timara sa dva uživaoca bilo je četiri, sa tri dva, te sa po četiri i pet uživalaca po jedan timar. Najveći pojedinačni prihod od timara imao je dizdar Nesuh (nešto više od šest hiljada akči), a ostali službenici (kethoda ili ćehaja i imam) i posadnici po oko dvije hiljade akči. Timari su bili sastavljeni iz sela sa područja nahija hercegovačka i Bosanska Neretva, a samo u sastavu jednog timara bilo je jedno selo iz nahije Kreševo.

Zanimljivo je bilo vidjeti kakva je bila sudbina posadnika ove tvrđave nakon njenog rušenja i napuštanja.

Najveći broj posadnika i službenika napustio je nahiju Bosanska Neretva i određen je da ide u eškun kao akindžije, a samo manji dio je ostao i naselio se u nahijama bosanska i Hercegovačka Neretva, gdje su bili uključeni u red spahijske vojske kao sitni timarlije. O sudbini posadničke tvrđave Trešnjevo ima jedna zabilješka u opširnom popisu Hercegovačkog sandžaka iz 1477. godine, koja glasi:

Dio džemaata akindžija koji su stražarili u tvrđavi Črešnjevo/Trešnjevo koja je ranije spomenuta. Sada je naredbom cara naređeno da se spomenuta tvrđava uništi i da posadnici koji su u njoj idu u eškun (pljačku o.p.). Oni koji su imali timare u Kraljevoj zemlji, upisani su u Kraljevoj zemlji, a oni čiji su timari u Hercegovini, ponovo su upisani u Hercegovini.

 

Oni koji su kao spahije ostali na službi u nahijama Hercegovačka i Bosanska Neretva, popisivani su kao timarnici u okviru popisa Hercegovačkog sandžaka iz 1477. godine, odnosno bosanskog iz 1485. i 1489. godine. Budući da su podaci iz 1485. za nahiju Bosanska Neretva vrlo šturi, koristio sam podatke iz popisa Bosanskog sandžaka iz 1489. godine.

U hercegovačkim nahijama (popis 1475-1477.) ostali su sljedeći posadnici:

Velija, fakih (2.070 akči)

Ahmed iz Ovčepolja, Širmerd iz Bosne i Ilijas iz Trikale[5] (2.013)

Kasim sin, dizdara (2.091)

Od novih, njima su se pridružili za nošenje oružja dospjeli sinovi dizdara Nesuha Mehmed i Jusuf (1.203).

Timari ostalih posadnika tvrđave Trešnjevo dodijeljeni su posadnicima hercegovačkih tvrđava Rog (Tomislavgrad), Ključ (Gacko), Ljubuški, Blagaj i Mostar, zatim nekim sandžak-begovim slugama i novim domaćim spahijama.

U nahiji Bosanska Neretva (popis 1489) bili su popisani sljedeći posadnici tvrđave Trešnjevo:

Karađoz iz Novog Brda

Hizir, janičar[6] iz Štipa

Hadži, imam[7]    

Svi su oni bili uključeni u spahijski timarski sustav, a prihodi od timara iznosili su pojedinačno skoro u svim slučajevima više nego kad su bili posadnici.

U periodu između 1489. i 1516. godine, došlo je do sljedeće promjene u timarima spahija koji su ostali u nahiji Bosanska Neretva: Karađoza iz Novog Brda naslijedio je njegov sin Bešlija.

Nije se uspio steći uvid u sadržaj Opširnog katastarskog popisa Hercegovačkog sandžaka iz 1519/152o. godine, pa nije bilo moguće ni utvrditi možebitne promjene u timarima onih posadnika koji su kao spahije ostali na području hercegovačkih nahija. A međuperiod od popisa Hercegovačkog sandžaka 1477. i 1585. godine, suviše je dug da bi se bilo šta moglo pouzdano prosuđivati.

   Nema potrebe upuštati se u pojedinosti vezane za sudbinu timara pripadnika spahijske vojske, jer to ne bi imalo nikakvog smisla. Treba se ograničit na iznošenje nekih zaključaka do kojih se istraživanjem došlo.[8]

TIMARI VOJNIH I CIVILNIH DUŽNOSNIKA

Timari vojnih i državnih dužnosnika: U vojne i državne dužnosnike uvršteni su dvorski službenici (carske sluge/tur.gulam-i šahi, čauši, kapidžibaše i dr.) i službenici upravnih jedinica (ćehaje, muhziri, vojvode, i dr.). Takvih uživalaca bilo je u nahiji Bosanska Neretva 1469. šest, 1489. samo dva, a 1516. nijedan. U nahiji Hrcegovačka Neretva 1469. jedan, a 1477. godine nijedan              

 

Timari kadija: Godine 1468/1469. timar sa prihodom od 4.043 akče uživao je kadija kadiluka Neretva Nuruddin, sa sjedištem u trgu Konjic, 1485. godine gospodin neretvanski kadija (ne zna se da li je to bila ista ličnost/osoba) i 1516. godine kadija Kemal. Poslije toga kadije Neretve ili naibi sarajevskog kadije (mulle) u nahiji Bosanska Neretva nisu uživali timare, jer od druge polovine XVI stoljeća timari nisu dodjeljivani kadijama radi izmirivanja dijela njihove plaće.

TIMARI PRIPADNIKA SPAHIJSKE VOJSKE

Iz podataka o svakom timaru pojedinačno, može se zaključiti sljedeće:

Neka od vlastelinstava na današnjem području Općine Konjic zadržala su se i kao spahiluci i zeameti i nakon osmanskog zaposjedanja.

Vlastelinstvo kneza Petra Obrinovića iz Seonice, postalo je njegov zeamet, čiji je početni godišnji prihod 1468/1469. godine iznosio 4o.325 akči, odnosno 896 venecijanskih dukata (=4o.325: 45 akči). Na osnovu ovoga, može se suditi o visini prihoda vlasnika vlastelinstava, koji je ostvarivao samo na bivšim kmetskim selištima. Posjede Obrinovića, naslijedili su seonički Buturovići.

Na osnovu uspostavljenih odžaka, Pavo Anđelić je došao do zaključka da je zeamet begova Šurkovića u Bjelimićima, koje je nazvano Odžak, u pogledu imovinske mase istovjetan s vlastelinstvom kneza Jurja Ćemerovića.[9] Od Pljevalja doseljeni vlastelini, odnosno begovi Ljubovići, u Bjelimićima su naslijedili prihode od zeameta, koji je bio vlastelinstvo nekog izumrlog ili odbjeglog vlastelina i na njemu osnovali svoj odžak.

Nema nikakve sumnje u činjenicu da je to bio slučaj i sa ostalim vlasteoskim rodovima, koji su opstali do osmanskog zaposjedanja, a njihovi se pripadnici nakon toga uključili u osmanski feudalno-timarski ustroj (Buljine, Repovci i dr.).

Što se zeameta tiče, samo je jedan uživao knez Petar 1469. i 1489. a onda ga je 1516. naslijedio njegov srodnik Kara Osman Buturović.

Prilikom popisa bosanske spahijske vojske na Mohačkom Polju iz 1526. godine, na prozivku se nije odazvalo pet spahija:[10]

               Hasan iz Blaca

               Alija iz Homolja

               Ejnehan iz Podgrađa (Ovčara)

               Hasan sin Mustafin iz Gorana

               Hasan sin Kara Osmana iz Seonice[11]

Posebno je zanimljiv slučaj dodjele timara novim muslimanima u nahijama Hercegovačka Neretva i Kom. U popisu Bosanskog sandžaka iz 1468/1469. godine, popisana su sljedeća tri timara:

Timar Hamze, Hasana i drugog Hamze u selu Bila (Bijela), nahija Hercegovačka Neretva sa godišnjim prihodom od 585 akči, odnosno po 175,5 akči na svakog pritežavaoca pojedinačno.

Timar župana Radiča u dijelu sela Orahovica, nahija Hercegovačka Neretva, sa godišnjim prihodom od 1.640 akči.

Timar Vukca sina Milovca u selima Međe, Kledžis i Gornji Kočić (kasnije Gornji Kučići), nahija Kom, sa godišnjim prihodom od 360 akči.

Nakon obavljenog popisa, na listovima popisa vođene su uredne zabilješke o sudbini ova tri timara. Evo njihovog sadržaja:

U bilješci od druge dekade zul-kade 875, odnosno između 30. travnja/aprila i 9. svibnja/maja 1471. godine navedeno je da je beg-krajišnik (sandžak-beg) Hercegovačkog sandžaka Hamza-beg Obrinović izjavio da Hamza, Hasan i drugi Hamza otkako je on došao na dužnost u januaru/siječnju 1470. godine, ne vrše spahijsku dužnost, pa su kao stari spahije (qadim sipahi) prevedeni u položaj zemljoradničke raje. Njihov timar je kao dodatak pridodat timaru Vukca sina Milovca za kojega se kaže da je postao novi musliman i dobio ime Ahmed. On je tada uživao timar sa godišnjim prihodom od 965 akči (360 + 585).

U bilješci od sredine mjeseca ramazana 877. godine, odnosno oko sredine veljače/februara 1472. godine, timar je oduzet županu Radiču, jer se nije odazvao na poziv za odlazak u rat protiv Uzun Hasana u Anadoliji 1473. godine, pa je dodijeljen Davudu. 

U prvom popisu Bosanskog sandžaka iz 1468/1469. godine u svim nahijama čija su naselja danas u sastavu općine Konjic, bila su samo dva zeameta: jedan je uživao knez Petar Obrinović, a obuhvatao je sela Podhum, Sućuraj, danas Buturović Polje i Seonica, s godišnjim prihodom od 40.325 akči, a drugi Mehmed-beg (Obrinović), a obuhvatao je sela Vrbljani, Kruščica i Vrdolje (dio) u nahiji Bosanska Neretva, s godišnjim prihodom od 35.249 akči. Ova su dva zeameta ostala i 1489. godine, ali je zeamet kneza Petra Obrinovića sada bio sa smanjenim prihodom skoro za polovinu i iznosio je samo 22.287 akči. Nje se uspjelo pronaći objašnjenje za ovo smanjenje. Prilikom popisa Bosanskog sandžaka 1516. godine, bila su ukupno četiri zeameta: kneza Petra Obrinovića.koji je naslijedio Kara Osman-beg (Buturović), ali s nešto izmijenjenim sastavom sela i godišnjim prihodom koji je iznosio 32.217 akči; Mehmed-bega (Obrinovića), koji je razdijeljen između Uvejsa i Hasana, vjerovatno njegovih zakonitih nasljednika na ravne dijelove. Svakom od njih dodat je iznos za ratne zasluge, pa su uživali zeamete s godišnjim prihodom od 23.548 i 21.956 akči; Đumiš-bega, sina Juga, s prihodom od 22.350 akči. Prilikom popisa bosanske spahijske vojske na Mohačkom Polju 1526. godine, ostao je samo zeamet Kara Osmana (Buturovića), dok su ostali u međuvremenu prešli na djecu zaima, ali kao timari. Prilikom popisa bosanske vojske na rijeci Prut (Moldavija) 1711. godine, u nahiji Bosanska Neretva bilo je osam zeameta, ali nijedan od njih pojedinačno nije imao veći godišnji prihod od 30.000 akči. Još uvijek su, sada nasljednici Kara Osman-bega (Buturovića) uživali zajednički zeamet u selima Podhum i Orahovica, jer je prelazio s brata na brata ili s oca na sina i u takvom stanju, s nekim izmjenama u prihodu, ostao sve do stvarnog ukidanja timarskog sustava u vrijeme neprikosnovene vlasti Omer-paše Latasa u Bosni 1850-1851. godine. O ovom zeametu bit će riječi nešto kasnije.

Prilikom prvog katastarskog popisa Hercegovačkog sandžaka 1475-1477. godine, u hercegovačkim nahijama bila su zabilježena dva zeameta i to oba u onom dijelu nahije Zagorje (upisane kao Zagor, čija su naselja (Bjelimići) ušla u sastav kaze S Neretvom Konjic 1865. godine. Jedan je Ali u selu Zabrđani, s godišnjim prihodom od 32.099 akči, a drugi Selim u selu Ljubuče/danas Ljubuča, s godišnjim prihodom od 26.345 akči. U popisu istog sandžaka iz 1585. godine, bila su četiri zeameta: Ahmeda i Mustafe (31.485); Mehmeda i Nesuha (23.547); Mustafe i Kurda sina Ejnehana (21.356); Ibrahim-čauša (20.915). Prilikom popisa bosanske spahijske vojske na rijeci Prut 1711. godine, u hercegovačkim nahijama više nije bio nijedan zeamet.

STAROSJEDILAČKE PORODICE KONJIČKOG KRAJA UKLJUČENE U TIMARSKI SUSTAV

Skoro bez izuzetka, pripadnici svih starosjedilačkih bošnjačkih plemićki rodova, od samog početka osmanske vlasti u konjičkom kraju bili su uključivani u timarski sustav, odnosno vojno plemstvo. U početku su to bili kao nemuslimani, a već u prvoj generaciji i kao novi muslimani. Ovdje će se dati podaci samo za jedan dio zeameta i timara iz prvog perioda nakon osmanskog zaposjedanja, a zatim i iz kasnijeg perioda, odnosno između po običaju pravnog (1835.) i stvarnog ukidanja timarskog sustava (1850/1851.)

Dva najstarija plemićka roda iz konjičkog kraja, čiji su pripadnici odmah po osvajanju ili nešto kasnije bili uključeni u vojno plemstvo i kao takvi stupili u osmanski timarski sustav, jesu Buturovići iz sela Seonica i pod bosanskim rodovskim prezimenom nepoznata potonja porodica Repovci iz Podlisja u nahiji Bosanska Neretva. Ova su dva roda važna radi toga što su kasnije iz njihovih redova nastali brojni plemićki (kasnije aginski i begovski) rodovi. Dok se za Buturoviće skoro sa sigurnošću može reći da su preimenovani Obrinovići, to za Repovce nije bio slučaj. Ali, nema nikakve sumnje u to da je i to bošnjački rod. Pripadnici oba roda bili su pripadnici Crkve bosanske, jer su upravo ta dva sela i njihovi zaseoci (kasnije mahale) bili njena središta. U selu Seonici još i 147o. godine bilo je sjedište gostiluka i gosta Crkve bosanske, a u Podlisju snažna krstjanska zajednica. Na primjeru ovih rodova moguće je utvrditi mnoge važne činjenice iz ovoga perioda historije konjičkog kraja, ali i Bosne. To su, prije svega, način nasljeđivanja carskih lena (zeameta i timara) i veliki gubici muških glava pripadnika ovih rodova u ratovima koje je Osmansko carstvo vodilo protiv svojih neprijatelja, a u kojima je sudjelovala bosanska spahijska vojska. I grananje ovih rodova značajan je pokazatelj razvoja bosanskog plemstva pod osmanskom vlašću.

Pitanjem plemićkih rodova u nahiji Bosanska Neretva, dosta dugo bavio se rahmetli Derviš-efendija Buturović, šerijatski sudija, historičar i kulturni poslenik u periodu između dva svjetska rata, koji je i sam potomak plemićkog roda Obrinovići. Zahvaljujući njemu, ostao je jedan broj timarskih (ili kako ih on naziva spahijskih) isprava iz kojih je bilo moguće, bar donekle, predstaviti sliku timarskog ustroja u nahiji Bosanska Neretva.

Ono što je posebno značajno istaknuti, jeste činjenica da su pripadnici brojnih najuglednijih plemićkih, ali i ostalih rodova s područja nahije Bosanska Neretva usvim bitkama u kojima je bosanska spahijska vojska sudjelovala ginuli u većem broju. Godine 1736. u bici koju je Osmansko carstvo vodilo protiv Rusije kod Ozije (Očaktana), poginula su četiri uživaoca jednog zeameta iz roda Buturovići: braća Fazlullah i Mehmed, sinovi Nuh-begovi i njihova dva strica Džafer i Idriz. Kad je riječ o ovom rodu, mpže se zapaziti da su vrlo često njeni nasljednici bili bez muškog potomstva, a možda i potomstva uopće. I pripadnici plemićkog roda Repovci, vrlo često su sudjelovali u borbama. Najpoznatija ličnost iz ove porodice na vojnoj ljestvici bio je Osman-beg. On je bio zarobljen u bici sa Rusima kod Ozije 1736. godine. U zemlju se vratio nakon 14 godina ropstva (oko 1750).[13]

Za neke timare u nahiji Bosanska Neretva, Derviš Buturović je naveo i tokove njihovog nasljeđivanja s brata na brata, odnosno s oca na sina ili druge bliže srodnike.[14] O tome će biti riječi kasnije.

Za neke plemićke porodice Buturović je naveo i broj isprava o dodjeli timara po vremenu njihovog nastajanja.[17]

Od 72 isprava koji je pronašao, 48 se odnosilo na Buturoviće i njihove grane (Hasagiće i Alibegoviće), 23 na Repovce i jedna na Bektaševiće, a pripadale su raznim vremenskim razdobljima.

U hercegovačkim nahijama, nije bilo onoliko plemićkih rodova koliko u nahiji Bosanska Neretva. Samo su u nahiji Zagorje (koja je tek 1865. godine nakon osnivanja Vilajeta Bosna bila jednim svojim dijelom u oblasti Bjelimića priključena kazi S Neretvom Konjic) bila tri plemićka roda: Šurkovići i Ljubovići kao zaimi (begovi) i Fejzagići kao spahije (age). Šurkovići su zeamet izgubili poslije Mohačke bitke i od tada uživali spahiluk sve do kraja osmanske vladavine.

PISANI SPOMENICI O DODJELI I PRIJENOSU TIMARA U NAHIJI BOSANSKA NERETVA U KLIŠKOM SANŽDAKU I U NAHIJAMA HERCEGOVAČKOG SANŽAKA

U Gazi Husrev-begovoj biblioteci i u literaturi pronađeno je nekoliko pisanih spomenika, koji se odnose na dodjelu timara (spahiluka i zeameta) stanovnicima iz nahija čija su naselja danas u sastavu općine Konjic.

 Kliški sandžak (nahijaBosanska Neretva)

Berat sultana Abdul Hamida iz 1781. godine o dodjeli timara u selu Gornja Bradina, nahija Bosanska Neretva Ahmedu, koji je ostao upražnjen nakon smrti njegovog brata Mustafe Tezkera bosanskog valije Hussamudin-paše od 25.listopada/oktobra 1795. godine, kojom timar umrlog Mehmeda iz Neretvice njegov timar prenosina Ahmeda i Saliha

Zahvaljujući upornom sakupljanju građe koja se odnosi na nahiju Bosanska Neretva, rahmetli Derviš Buturović, kao okorjeli privrženik svoga rodnog kraja (Seonica, Neretvica), ostala je vrlo bogata građu o svim važnijim pitanjima vezanim za ovu nahiju. Među njima, posebno mjesto zauzima građa o ispravama timarskih porodica u nahiji Bosanska Neretva. Iz tih podataka mogao se utvrditi tok nasljeđivanja zeameta kneza Petra Obrinovića iz sela Seonica, koji je naslijedio Kara Osman-beg, od njega njegov sin Hasan i njegovi potomci, te zeameta Hudaverdi Bosna Muhmmed/Mehmed)-bega sina Alije iz sela Podlisje, koji je naslijedio njegov sin Hasan i njegovi potomci.

Hercegovački sandžak (nahije Belgraddžik i Zagorje)

Osim što su uživali timare na području nahija čija su naselja danas u sastavu općine Konjic, brojni su ih državni službenici sa ovoga područja dobijali na području drugih nahija. Jedan takav primjer je timar Sabit-bega Hadžovića, koji je obavljao razne dužnosti u upravi nahije Belgraddžik.

Sabit-begu je, zajedno sa Ahmedom, Abdullahom i Memijem, dodijeljen timar u selu Rakitno, nahija Mostar, s ukupnim godišnjim prihodom od 3.500, odnosno pojedinačnim iznosima od po 875 akči.

Trojica suuživalaca su umrla, pa je beratom sultana Mahmuda II Pravednog (1808-1839) od 24. zul-kade 1231. godine, odnosno, 16. listopada/oktobra 1816. godine dodijeljen Sabit-begu. O tome mu je je bosanski valija Sulejman-paša Alipašić (1815-1817) izdao svoju bujruldiju od 1231. godine, odnosno 1816. godine.[31]

Tezkera bosanskog valije Sulejman-paše Alipašića od 16. listopada/

Mostar Sabit-begu Hadžoviću, nakon smrti Ahmeda, Abdullaha i Memija

Nakon smrti Sabit-bega, beratom sultana Mahmuda II Pravednog od 7. džemadel-ula 1249. godine, odnosno 24. rujna/septembra 1833. godine, timar je prenesen na njegovog sina Muhammeda.[32]

TIMARSKA ORGANIZACIJA

Uživaoci timara/timarlije bili su organizirani u okviru pukova /tur. alaj spahijske vojske sandžaka,[33] na čijem čelu je stajao pukovnik/tur. alaj-beg.[34] Bosanska spahijska vojska utemeljivana je uporedo sa osnivanjem sandžaka. Ona se prvi put spominje prije prozivke/tur. yoklama bosanskih spahija na Krbavskom Polju 1493. godine.

Niže vojne jedinice od puka bila su vojna zapovjedništva/tur. seraskerluci, koja su obuhvatala određeni broj timarskih nahija,[35] a na njihovom čelu stajali su zapovjednici/tur. seraskeri, s činom četovođe/tur. ćeri-baša. [36] Kao nagradu za svoju službu, seraskeri su uživali prihode od timara, a kao dodatak i neke ostale prihode.

Kad bi sandžak-beg dobio obavještenje o pripremi za ratni pohod, na njegov poziv sve podložne jedinice morale su se naći na za to određenom mjestu i staviti mu se pod zapovjedništvo.

Pripadnici spahijske vojske morali su uvijek biti spremni za rat. Nakon primljenog poziva/tur. yoklama, timarlija se morao javiti svome seraskeru, koji su iz timar-defterhane/katastra timara dobijali spiskove timarlija sa područja svoga seraskerluka i vršili prozivku na zakazanom mjestu. Tu je sastavljan popis spahija koji su se odazvali pozivu. Onim spahijama koji se iz neopravdanih razloga nisu odazivali na pozive, timari su oduzimani, a ukoliko su u borbama ginuli ili ostajali trajno za vojsku nesposobni, također su do 1574. godine dodjeljivani drugim timarlijama, a od tada su postajali nasljedni (odžakluk). Prvi muški nasljedni red (tur. akraba) činili su za oružje sposobni sinovi i braća, a ukoliko ih takav timarlija nije imao, onda slijedeća muška glava sposobna za nošenje oružja, koju su činili bratići i unuci.

Prema Vladislavu Skariću, današnje područje općine Konjic pripadalo je u timarskoj organizaciji u nahijama Bosanska Neretva, Hercegovačka Neretva/ Belgraddžik i Zagorje.[37]

  

 


[1]       Timar je neka zaokružena cjelina od koje država ubire prihode u vidu poreza i drugih nameta. U načelu, to su poljoprivredni posjedi raje (baštine) i dužnosnika čifluci, ali je timar moglo biti i ustupljeno pravo timarliji da, umjesto države, kao naknadu za neku službu ubire prihode od mostarine i drugog. Timari nisu predstavljali vlasništvo nepokretne imovine (Bastaić, K.: Timarsko vlasništvo u feudalnom sistemu osmanlijske Turske /od XV do XVII stoljeća/), nego na ime vojničke plaće, pravo ubiranja i uživanja prihoda umjesto države. Prema načinu sticanja, timari se dijele na k’lič, koji su stečeni mačem i na gedik, koji su stečeni zbog zasluga za obavljanje neke državne službe: kadije, neki drugi dužnosnici državne uprave ili svećeničke (ulemanske) dužnosti. U zavisnosti visine prihoda koje su na ime svoje plaće timarlije ubirali, timari su se dijelili na spahiluke (prihod do 19.999 akči) i zeamete (od 2o.ooo do 99.999 akči). Timare do 5.999 akči svojom su tezkerom mogli dodjeljivati beglerbezi Anadolskog i Rumelijskog beglerbegluka, a preko toga iznosa samo sultan svojim beratom/ukaz. Prvi su se zvali tezkeredži/s tezkerom (od riječi tezkera nastala su prezimena Teskerelić i Teskerelija, a od riječi tezkeredži prezimeTeskeredžić), a drugi tezkeresiz (bez tezkere, s beratom). Uživaoci spahiluka nazivali su se spahijama (od ovoga su nastala prezimena Spahalić, Spahić, Spaić, Spajić, Spahijić, Spaho i Spahović, ali i složena sličnim imenom, na primjer, spahija Nuh, Nuhspahić (skr. Nuspahić), a zeameta zaimima (od turske riječi zaim nastali su muslimansko lično ime Zaim/Zajim, te muslimansko prezimena Zaimović /Zajimović i brojna izvedena dodavanjem riječi zaim tituli aga kao Zaimagić, ličnim imenima, kao što je od Abdullaha zaima Abdulzaimović/skr. Abduzaimović, titule beg kao Zaimbegović i dr.) Osim obavljanja osnovnih službi, timarlije koji su uživali k'lič timare, obavljali su još i poslove gospodara zemlje (sahib- i erz) na području timara, čija je dužnost bila da vode računa o tome da zemljište ne ostane neobradjeno, zatim gruntovničara koji su izdavali tapije uz propisanu pristojbu koja je bila dodatni prihod timarlije, starali su se o stanju javne sigurnosti na području timara koji je uživao i obavljali neke pomoćne policijske poslove (hvatanje osumnjičenika ili odbjeglih kažnjenika i njihovo privodjenje kadiji). Kao naknadu za obavljanje ove službe, uživali su čifluke (zemljišne posjede), koje su sami obradjivali ili su ih davali pod zakup kmetovima i na njih državi plaćali samo desetinu, do 1528. godine otsjekom, a nakon toga procijenjenu. O nastanku timara, podrobnije vidjeti u radu Nedima Filipovića: Osvrt na neka pitanja iz ranije istorije osmanskog timara. Od 1594. godine timari u Bosanskom beglerbegluku postali su naslijedni /odžakluk. O odžakluk-timarima, podrobnije vidjeti u radovima Nedima Filipovića: O nastanku feudalnih posjeda muslimanskog bosanskog plemstva; Odžakluk -timari u Bosni i Hercegovini i Avde Sućeske: Evolucija u nasljedjivanju odžakluk timara u Bosanskom pašaluku.

[2]       Aličić, A.: Popis bosanske vojske pred bitku na Mohaču 1526. godine (POPISBOSVOJSKE).

[3]       Skarić, V.: Popis bosanskih spahija na rijeci Prut iz 1123/1711. godine (POPISBOSPAHIJA).

[4]       O nasljeđivanju timara posadnika tvrđava vidjeti u radu Avde Sućeske: Sličnosti i razlike u nasljeđivanju odžakluk timara i odžakluka članova tvrđavskih posada;

[5]       Trikala je mjesto u Maloj Aziji.

[6]       U popisu je za Hizira, kao i za neke druge timarlije navedeno da su rođaci Mustafa-paše (Skenderpašića o.p.).

[7]       Hadži, imam, bio je jedini među službenicima i posadnicima tvrđave Črešnjevo koji je izgubio timar, a umjesto njega dobio baštinu u selu Vrhdolje/danas Vrdolje. Nije isključeno da je tu nastavio obavljati službu imama.

[8]       Podaci su preuzeti iz popisa Bosanskog sandžaka 1468/1469, 1488/1489. i 1516. godine, Kliškog sandžaka 1550, 1574. i 1604. godine, Hercegovačkog sandžaka 1475-1477. i 1585. godine, te popisa bosanske spahijske vojske pred bitke na Mohačkom polju.

[9]       Anđelić, P.: Historijski spomenici Konjica i okoline, 304 (HSKO).

[10]      Uzeti su i tri timarlije koji su ranije bili posadnici tvrđave Trešnjevo.

[11]      Očito je da je svaki od njih imao opravdan razlog, jer se iz kasnijih popisa ne vidi da su bili ražalovani, da su postali stare spahije/sipahi kadim i prevedeni u položaj zemljoradničke raje, nego su i dalje ostali spahije.

[12]      Razlozi oduzimanja ranije dodatog prihoda od timara župana Radiča, nisu navedeni.

[13]      Bejtić, A.: Neretvanski begovi Repovci; Bašagić, S: KRATKAUPUTA, 94.

[14]      Buturović, D.: ISPRAVE.

[15]      Buturović, D.: ISPRAVE, 194.

[16]      Radi se o Bektaš-begovom sinu iz Gornjeg Konjica/danas gradsko naselje Donje Polje, koji je početkom druge polovine XIX stoljeća obavljao dužnost naiba mudira mudirluka Konjic.

[17]      Buturović, D.: ISPRAVE, 195.

[18]      Označene godine odnose se samo na one isprave koje su pronađene.

[19]      Neshvatljivo je da je Nedim Filipović kneza Petra Obrinovića, pripadnika jednog od najstarijih vlasteoskih rodova srednjovjekovne bosanske države, proglasio vlaškim knezom( O nastanku feudalnih posjeda muslimanskog plemstva, 390).

[20]      OIS, broj 6306.

[21]      GHB, A-3558.

[22]      GHB, A-1124.

[23]      GHB, A-1205.

[24]      ABH, ZPO, 258.

[25]      GHB, A-1216.

[26]      OIS, broj 6954. 38o, GHB, A-1129

[27]      Ibrahim-begovo pismo sa prijedlogom o dodjeli timara nije pronađeno, ali se to iz sadržaja tezkere nepobitno razabire.

[28]      GHB, A-1221.

[29]      Ni ovo Nuhovo pismo nije pronađeno.

[30]      GHB, A-1220.

[31]      GHB, A-3982/TO

[32]      GHB, A-3984.

[33]      O timarskoj organizaciji podrobnije vidjeti u radovima Rize Muderizovića: Rasprava Ali-čauša iz Sofije o spahijskoj i timarskoj organizaciji i Hamida Hadžibegića: Ali-čauš iz Sofije o timarskoj organizaciji u XVII stoljeću.

[34]      Od ovoga vojnog čina nastalo je lično ime Alajbeg i rodovsko Alajbegović.

[35] Vladislav Skarić je seraskerluke poistovjetio s nahijama, a nahije sa župama (POPISBOSPAHIJA, 5-6.

[36]      Čeri-baša je kovanica od turskih riječi čeri/četa i baša/čelnik.

[37]      Skarić, V.: POPISBOSPAHIJA, 6.