Thu10012020

Last updateThu, 17 Sep 2020 8am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Tekstovi vezani za Konjic Mehmed-Muhamed Kadri Nasih ef. Pajić

Mehmed-Muhamed Kadri Nasih ef. Pajić

Mehmed Kadri ef. Pajić, rodom iz Konjica, otišao je u Carigrad u prvoj godini iza okupacije. Tamo je svršio teološke nauke i neko vrijeme predavao kao nastavnik u školama. Bio je u pravom smislu rijeci „Alim" t. j. nije se zadovoljavao iskljucivo time, da upozna prošlost, nego je vrlo dobro poznavao i sadašnjost; koliko mu je bilo stalo do toga da sazna, šta su rekli prijašnji, toliko se je trudio da upozna, šta vele današnji. Njegovo vjersko znanje, koje je obilno crpio iz bogate riznice arapske literature, trudio se je uvijek da ga dovede u sklad sa životom današnjice. Poznavajuci historiju, upoznao je prilike, koje su vladale u islamskom svijetu u prošlosti, pa usporedujuci te prilike sa onima, koje vladaju danas, on je nastojao da propise šeriata, koji su važili za ono doba, protumaci i dotjera prema duhu današnjeg vremena. Nije bio slijepi tradicionalista, nego umni racionalista. Buduci da je bio otporne naravi i revolucionarnog duha, nije mogao gledati, kako pod Abdul-Hamidovim režimom narod propada moralno i materijalno, kako se taj narod zlonamjerno podržava u neznanju i predrasudama, da se može voditi kao stoka, kako ga se izrabljuje i postupa s njim kao sa bespravnim robljem, kako je mreža špijunaže pružila svoje vriježe u sve slojeve društva tako, da je svak trpio, a niko nije smio biti iskren prema nikomu i reci šta ga tišti..... to sve on nije mogao gledati, te je pobjegao u Misir, gdje je glas o njemu dopro i do ušiju misirskog Kodiva, koji mu je povjerio svoju djecu da ih uci i odgaja. Nakon petgodišnjeg boravka u Misiru otišao je u Pariz i tu je na celu jedne frakcije mladoturaka izdavao na turskom jeziku list „Tereki«, cime je mnogo doprinio budenju turskog naroda, što je u 1908. god. dovelo do revolucije, otkada pocinju moderne reforme u Turskoj. Imao je namjeru da završi svoj život u Hedžazu u Taifu, ali mu to nije bilo sudeno, nego ga je svjetski rat zatekao u Parizu, odakle se preselio u Svicarsku i u 1918. god. umro u Ženevi. Rahmet mu plemenitoj duši! Njega je dakle najviše zanimao turski narod, a protezao je svoj pogled i na cijeli islamski svijet. Uvijek je stavljao sebi pitanje „Zašto su muslimani danas pali na ovako niske grane: moralno utonuli, eko nomski osiromašili i politicki podjarmljerii!“ Kuran veli, da je islam došao da ljude usreci i na ovom i na onom svijetu. Medutim, kad se pogleda na današnje stanje muslimana, vidi se, da nijesu baš nimalo sretni. Dakle, Hodža Kadrija rezonuje ovako : trebalo bi zakljuciti: ili da kuransko dokazivanje ne odgovara istini, ili da današnji muslimani nijesu pravi muslimani. Ali o istinitosti kuranskog kazivanja ne može biti sumnje, jerbo, kad se baci jedan letimican pogled na prošlost, vidi se, da su muslimani u srednjem vijeku, kad su evropski narodi stenjali u tmini i bijedi, bili i te kako sretni: u Šamu, u Bagdadu, u Španiji grcali su u obilju bogatstva, a u duševnom i kulturnom pogledu bili su prvi. Dakle krivica je do današnjih muslimana, što su onako pali. Loše tumacenje vjerskih propisa, uplitanjem vjere u svaki posao pitanjima: je li džaiz ovo, nije li džaiz ono, pogubni nazori o tomu, da jže dunja za cafire a ahiret za mumine, slijepo držanje uz ona riješenja, koja su izdavana u posve drugim vremenima i prilikama, zaziranje od moderne prosvjete, smatranje kulture protivnikom vjere, ropsko vjerovanje u sudbinu, što dovodi do fatalistickog pružanja ruka niza se i pasivnog pokoravanja onomu, žto ima da dode.....itd., to je sve na putu života oslavilo muslimane ondje, gdje su bili prije stotina godina. Medutim ostali svijet ne stoji, nego juri i prolazi... Dakle, zakljucuje merhum Kadrija, treba one islamske propise (a ima ih 750), koji preporucuju prosvjetu i napredak u najširem smislu, pravo i razumljivo protumaciti svima muslimanima, jer su oni temelj naše vjere. Merhum se je mnogo interesovao za život muslimana u Bosni. U 1914. god., kad je jedan naš prijatelj bio kod njega u Parizu, on mu je darovao po jedan svezak svojih štampanih knjiga: »Zulum ve Adl« »Sarail« »Istinsaf« i mnogo rukopisa, i tom je prilikom izrazio želju, da se te knjige i rukopisi ili u cijelosti ili u izvadcima prevedu za bosanskohercegovacke muslimane, što cemo se truditi da učinimo u „Novom Beharu" i da merhumu zadnju želju ispunimo.

 

Izvor: časopis Novi Behar, 01.05.1927

U uvodu svoga djela „Zulum ve Adt („Krivda i pavda") Hodža veli, šta ga je ponukalo da napiše to djelo, pa kaže: „Dolaze nam mnoga pisma iz Anadola, u kojim se ljudi tuže i kukaju na zulume politickog režima (Abdul-Hamidov režim), i stavljaju pitanje, hoce li i kada de jednom prestati nasilja, koja im se nanose. Kao odgovor na ova pitanja Hodža je napisao ovu knjigu, u kojoj okrivljuje ne samo zalime nego i mazlume (one koji trpe zulum), i pocinje ovim hadisom: “Men eane zalimen salletahullahu alejhi". ,,Ko uspomaže zalima, Bog ce mu ga natovariti na vrat". Zulum, etimološki znaci: metnuti jednu stvar ondje, gdje joj nije mjesta, postaviti jednog covjeka na ono mjesto, za kojeg on nije, nagraditi ili kazniti nekoga onako, kako on ne zaslužuje, trošiti novac u onu svrhu, za koju nije odreden, tratiti vrijeme u onom poslu, od kojeg nema koristi, želiti drugomu ono, što ne bi želio sebi, govoriti nekomu iza leda ono, što ne bi u oci rekao .... uopce govoriti raditi, misliti i osjecati ono, što nanosi moralnu ili materijalnu štetu sebi ili drugom. Zulum je takoder povjenti državne poslove onima, koji ih ne ce, ne umiju, ne mogu ili ne smiju vršiti onako, kako odgovara svrsi. Za to se u Kuranu veli: „Nuvelli badazzalmine badan." ,,Mi nasilnike natovarimo na vrat zalimima". Dakle, prema tomu, kome si povjerio svoju sudbinu i svoje poslove, ti si suodgovaran za sva zla, koja potjecu iz lošeg rukovodenja tih poslova. Ako ti se neko nametnuo i uzurpirao tvoje pravo, dužan si ustat protiv njega i nastojati, da mu se ti poslovi trgou iz ruku. „Hejfe ma tekunu juvela alejkum" „Kakvi budete vi, onaki ce biti i vaši upravljaci" (ovo bi odgovaralo našoj poslovici: kakva šuma — onaki zecevi), jer su nikli iz vas, oni su cestica jedne cjeline, a ta ste cjelina vi. Sune-tullah. Sunet znaci narav, karakter, obicaj, put, nacin, pravila, zakon, propis. Sunnetullah znaci: nacin, kojim Bog upravlja svijetom, a to je: „Emri bilmaruf, nehji anilmunker". Prva polovina ove izreke znaci: ciniti i zahtijevati od drugoga da cini ono, što je zakonito i korisno, upucivati drugoga na ono, što je spasonosno; prirediti sredstva i uzroke, koji . . . daju dobre pošljedice. . . Druga polovina izreke znaci: sprijeciti ono, što je stetno i nevaljalo, ukloniti one uzroke,koji dovode do štetnih pošljedica (n. pr. pošljedice nepismenosti, pjancarenja, ljencarenja, dvolicnosti, zavidnosti i t. d.). Dakle sve uzroke, koji radaju rdavim pošljedicama, pa te pošljedice bile štetne po onog, od koga potjecu uzroci ili po nekog drugog, te uzroke uklonuti: to je „nehji anilmunker". „Ve la tedžide li sunetillahi tahvila". Prirodni zakoni, kojima Bog upravlja ovim svijetom, ne trpe nikakve promjene. Iz nacina, kako Hodža tumaci ovaj ajet, izviru slijedece misli; sve pojave prirodne i društvene povezane su uzrocnom vezom. U svijetu vlada stroga zakonitost. Nema cuda ni hicmeta, ne pada nafaka iz nebesa, ne otklanja se bolest, neimaština niti ikakvo zlo i nesreca kojekakvim nadnaravnim sredstvima. Pomocu prosvjete i naobrazbe upoznati uzroke sreci i nesreci. Latiti se jednih i nastojati da otkloni druge. To je put, kojim se dolazi do cilja. Ako jedan narod želi biti sretan, treba da se kloni zuluma, a ako se njemu zulum cini, treba da mu se svim silama suprotstavi. Svi narodi, koji su izumrli, morali su se držati ovog pravila. Tako isto moraju ciniti i Muhamedovi (a. s.) šljedbenici. Ko ne ide ovim putem, t. j. ili zulum cini ili dopušta da se njemu zulum cini, taj je propao na oba svijeta i nerna nikakva prava kriviti sudbinu. „ Ve la terkenu ilel lezine zalemufetemesekumun-naru“. ,,Ne naklanjajte se onima, koji su zulum pocinili, da ne bi prionula vatra za vas!" Ta vatra je zulumska vatra, koja pali na ovom svijetu i paklena vatra na onom svijetu. Šta je džihad (sveti rat)? Džihad je borba protiv svake nepravde i nasilja.

Izvor: časopis Novi Behar, 15.05.1927

 

Hodža nastavlja dalje o propisima Islama, koji se odnose na državnike i na sve one, kojima su povjereni poslovi naroda i sudbina njegova, pa citira neke stavove iz djela („El-hisbetu fil-islam") od šejhulislama Ahmed Hanbelije (umro 728 po hidžretu), te veli: covjek, koji je pravedan i ne želi drugome zla nanijeti, ne zlorabi povjerenu mu dužnost; taki covjek dakle, makar bio i griješnik prema Bogu t. j. makar i ne klanjao i ne postio, makar i vino pio i sve druge licne grijehe cinio, bolji je i više zaslužuje, da mu se povjere narodni poslovi u ruke nego li onaj, koji se strogo cuva tih grijeha i koji vrši sve vjerske obrede, ali je nepravedan, sebican, nesposoban i nanosi drugom štetu. Dakle covjek, koji je u sebi spojio pravednost sa svojim licnim grijesima, može koristiti narodu, ali onaj, koji nije pravedan, pa makar bio najpobožniji, ne može rukovoditi narodnim poslovima, i ako ih bude rukvodio, država ce propasti i narod stradati. Dakle moral i pravednost bez pobožnosti mogu usreciti narod ali pobožnost bez pravednosti može ga unesreciti. Pošto u pojam zulum spada svako presizanje na tude pravo, govorom ili djelom, to lagati, klevetati, istraživati tude tajne pa ih upotrijebiti u zgodnom momentu, da se doticnoga ocrni, ismijavanjem i dizanjem na trehu, ubijati tudi ugled i prezirati, omalovažavati— uopce nanosti moralnu ili materijalnu štetu drugomu, to je sve zulum i sve je to sto puta gore od licnih grijeha, za koje covjek ima samo Bogu da odgovara. Džihad fi sebili-llah. Prosto prevedeno, znaci: sveti rat. A to je reci: boriti se za pravednost, podnositi sve muke i tegobe, da se izvojšti pravda, ako je potrebno u tu svrhu žrtvovati i život. Dakle džihad nije borba protiv neislama, nego borba protiv nasilja i nevaljalstva. Pejgamber je ratovao u Arabiji protiv pogana i ostalih nemuslimana sve dotlen, dok je istrijebio zle navike kao što su pljacka i otimacina, krvna osveta, zulumcarski postupak prema ženama i robovima, nasilje velikaša prema bijednicima, pjancarenje te zakopavanje žive ženske djece u zemlju dakle ratovao je sve dotle, dok ih je naucio da žive ljudski i da budu humani, pravedni i milosrdni jedni prema drugima, a kad je postigao taj cilj, onda je prestao ratovati i pustio je na miru sve sljedbenike kršcanske i jevrejske vjere, koji su bili razasuti po cijelom Arabijskom poluotoku. Dakle, on je džihadom (svetim ratom) išao za tim da trijebi zulum i svaki nemoral, a nije išao za tim da bezobzirce svakoga utjerava u Islam.

Izvor: časopis Novi Behar, 15.07.1927

 

MUHAMED KADRIJA - NASIH PAJIĆ (Hodža Kadrija) (šestoj deceniji XIX -1918)

Rođen je u Konjicu u šestoj deceniji XIX stoljeća, umro u Ženevi, 1918. godine. Po okupaciji Bosne i Hercegovine od strane Austro-ugarske 1878. godine iselio se u Istanbul gdje je stekao visoku naobrazbu. Borio se protiv samovlašća i korupcije u Osmanskoj državi pa je stoga bio prisiljen najprije iseliti u Kairo, gdje je živio pet godina, a kasnije odlazi u Pariz gdje se nastanio. Godine 1918. Odlazi nekim oslom u Ženevu gdje je iste godine umro329. Za boravka u Parizu izdavao, je list Terekki (Napredak), koji se zalagao za obaranje Abdulhamidova režima. Svim silama se borio protiv tiranije pa je koristio maksimu da je bolji pravedan vladar koji nije musliman, nego nepravedan musliman. Također je govorio da džihad nije borba protiv neislama nego je to borba protiv nasilja i izopačenosti. Tako on u svojim djelima: Ahlak ve terbiye (Etika i odgoj), Saraih (Izražavanje riječima) Istinsah (Borba za pravdu), Zülüm ve adl (Tiranija i pravda) kritikuje neke vidove ukorijenjene islamske prakse. Smatra da je u njegovo vrijeme institucija halife nepravedna jer nema ljudi koji bi tu funkciju časno obnašali33o.

Borio se protiv vjerovanja u sudbinu, objašnjavajući da ono nije u duhu islama. Želio je da svojim djelima utječe na obrazovanje bosanskih muslimana pa je po nekom svom prijatelju poslao iz Pariza svoja djela da se prevedu i objave kod nas, ali do toga nije došlo. Jedino je u nekoliko nastavaka u Novom Beharu Velijudin Sadović donio nekoliko citata iz njegovih djela331.

329. (V. Sadović), Hodža Kadri, Novi Behar, I, br.l, Sarajevo, 1927, str. 4; br. 2, str. 2-3; br. 5, str. 2-3; br. 6, str. 82; br. 7, str. 97- 98.
330. H. Z. Ülken, Türkiye'de Cagdas düsünce Tarihi, Konya, 1966, str. 342.
331. Za razrješenje autorstva ovog rada o Kadriju, vid. S. Balić, Kultura Bošnjaka, str. 76.