Mon08192019

Last updateMon, 19 Aug 2019 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Tekstovi vezani za Konjic Smail-aga Čengić: Tragom mezara u haremu Čaršijske džamije u Konjicu

Smail-aga Čengić: Tragom mezara u haremu Čaršijske džamije u Konjicu

Nema Konjičanina da nije bar jednom zastao kraj bogato ukrašenog nišana u haremu Čaršijske džamije. Nema vjerovatno ni putnika namjernika koji fotoaparatom nije  ovjekovičio bogato ukrašen sarkofag na mezaru čija željezna ograda istim takvim natpisom kazuje da je to mezar Smail-age Čengića. Ko je bio ovaj insan pročitajmo u nastavku teksta:

Čengići su stara bosanska aristokratska porodica, koja je nekad bila veoma bogata i uticajna. Najstariji pisani dokumenti o Čengićima potiče iz daleke 1498. godine. Od svih plemićkih loza ova je dala najviše vojskovođa, ratnika i drugih odličnika, sedam sandžak-begova i paša, te još više alajbega, muteselima i kapetana. Čengići su imali svoje kule i odžake u Borijama, Boljanićima, Kutima, Mjehovinama, Zelumićima, Vihovićima i na još dosta mjesta po Bosni. Turski putopisac Evlija Čelebija bio je gost u Čengića na Borijama 1664. godine i on njihove dvore ovako opisuje: “Dvori Čengića su kao tvrđava, veliki odžak koji ima oko tri stotine soba, dvoranu za primanje gostiju (divanhana), mnoštvo kupatila (banja), sa magazama i štalama u koje se može smjestiti preko dvije stotine konja.”

Jedan od najpoznatijih Čengića ostao je Smail-aga Čengić (vidi sliku), muteselim gatački, pivski i drobnjački, rođen 1788. godine u selu Jelasica. U boju na Grahovu (1836)  tursku konjicu je predvodio Smail-aga Čengić i pridonio je pobjedi sa svojim odredom, te su Bošnjaci opkolili Crnogorce  i Grahovljane u Čelinskom potoku i posjekli sedamdeset glava. Tu su poginuli Joko (Jovan), brat vladike Rade , sinovac vladičin Stevan i još nekoliko Petrovića.

Smail-aga Čengić je bio hrabar i veoma sposoban vojnik i ta pobjeda nad Crnogorcima mu je još više raznijela slavu po Bosni i šire. Od ovoga boja do 1840. godine Smail-aga Čengić nije zalazio u Drobnjake. Te, za njega kobne 1840. godine izašao je kupiti harač. Krajem jula, glavari drobnjački i seoski knezovi, održali su tajni sastanak, po jednima u manastiru Podmalinskom, a po drugima u kuli Čupića, na Dobrijem selima, i tu se dogovorili da ubiju Smail-agu. Tu svoju odluku saopštili su pismom, koje je vladici Radu ponio na Cetinje Mušo Cerović, a drugim pismom su pozvali u pomoć Moračane i drobnjačke uskoke, koji su uvijek bili protiv Turaka.

Vladika Rade se tome jako obradovao i obećao Drobnjacima pomoć u vojsci i oružju. U isto doba vladika je zamolio i moračke glavare, od kojih je bio najvažniji vojvoda Mina Radović, da skupe vojske i pomognu Drobnjacima smaknuti Smail-agu. Smail-aga je krenuo iz Lipnika sa svojom pratnjom. Imao je sa sobom samo oko 400 konjanika. Drobnjaci su bili riješili, Smail-agu navesti do Mljetička, sela blizu uskočkih drobnjačkih sela, nadomak Morače s namjerom da tu izvrše napad. Smailagini momci su bili svi na konjima i bili su dobro naoružani, dok su Drobnjaci bili višebrojniji, a većinom su imali šešane i pokoju malu pušku.

Smail-aga se odlučio i krenuo je 6.oktobra i istoga je dana rano stigao na Mljetičak. Uz Smail-agu su bili su Ahmet Bauk, Ečez Đečević i Hodža Mušović iz Nikšića, a od Drobnjaka bili su knez Hamza, vojvoda Šujo i Filip Žugić. Novica Cerović, jedan od glavnih zavjerenika, vratio se istog dana u Tušinu, s nalogom da prikupi uskoke i privede Moračane, i da na dani znak napadne. Dan za napad bio je utvrđen za 7.oktobar 1840. godine. Smail-aga je predosjećao opasnost, a u isto vrijeme se pribojavao Drobnjaka, pa je sam s Ahmetom Baukom, knezom Hamzom i vojvodom Šujom, kojima je mnogo vjerovao, određivao ljude na stražu.

Osim Bošnjaka oko Smail-agina šatora bili su za stražu određeni pravoslavci od njegova golemog povjerenja, momci koje je jako pazio i kojim je davao šakom i kapom, i to Mijo Godijelj s Godijelja, Dimitrije Kovijanić s Pošćenja i Milić Tomić s Previša, tri najbolje nišandžije u plemenu, s naređenjem, da oni ubiju Smail-agu čim napadnu uskoci i Moračani i počne boj. Za starješinu straže pod planinom, prema Tušini, bio je određen vojvoda Mujo s nalogom, da održava vezu s Novicom i uskocima i Moračanima, koje je predvodio vojvoda Mina Radović i koji su se već bili prikupili u Tušini. Utvrđeno je bilo, da zavjerenici napadnu pred zoru. Poslije izvjesnih nesporazuma između Drobnjaka i Moračana oko vođstva vojska je krenula i na jedan sat pred zoru napala Smail-agin tabor. Smail-agini momci koji su se nalazili u njegovoj neposrednoj blizini izgubili su glavu u panici. Smail-aga im je doviknuo: “Brnjaša mi privedite!” (tako mu se konj zvao) i u tom je pao, pogođen od pušaka iz njegove najbliže okoline. Drobnjaci i Smail-agina vojska su se izmiješali i nastade prava klaonica. Drobnjaci i Moračani su iskoristili faktor iznenađenja i tu na licu mjesta posjekoše osamdeset i jednog Smailagina vojnika. Njihove su glave odnesene u Tušinu i Moraču, a Smail-agina glava odnesena je na Cetinje vladici Radu.

Smail-aga Čengić je imao ženu i s njom sedam sinova, od kojih su mu bili čuveni Muhamed-beg i Derviš-beg (Dedaga), koji je kasnije postao paša i gatački ajan.

Derviš-aga Čengić, zvani Dedaga, rođen je 1823. godine u Kuli Fazlagića. On je kao osamnaestogodišnjak naslijedio velikoga oca Smail-agu nakon njegove mučke pogibije. Dedaga se odmah nakon podlog ubistva svoga oca zakleo da će se Crnogorcima što strašnije osvetiti. Zaista, nije se dugo čekalo pa da Dedaga udari na Crnogorce i da ih krajem januara 1841. godine na Drobnjacima potpuno razbije, pa onda još jedanput u dolini Pive, pa konačno u boju na Tušinama gdje je potpuno razbijena i natjerana u bezglavo bjekstvo snažna crnogorska vojska kojoj je na čelu bio tada najveći crnogorski junak Drago Kovačević.

Sa Dedagom su u tu osvetničku ili kaznenu ekspediciju krenuli Hafiz-paša Rizvanbegović, sin Ali-pašin, Dedagin brat Muhamed-beg Čengić, braća Selmanovići iz Pljevalja (Taslidža), beg Redžepašić iz Nevesinja, Hasan-beg Resulbegović iz Trebinja, Mustaj-beg Mušović iz Nikšića i drugi junaci. Pale su mnogobrojne crnogorske glave. Prema historijski provjerenim podacima posječeno je 170 glava i mnoge crnogorske familije i plemena ostadoše bez svojih predvodnika i junaka. Osim toga preko pola sela u Crnoj Gori bila su do temelja spaljena, a formirana je čitava lista ljudi za kojima je najavljena potjera i proganjanje sve dok ne budu ubijeni ili živi dovedeni pred Dedagu.

Kada su se poslije pohoda na Crnu Goru vratili u Gacko okitiše još svjež grob Gazi Smail-age Čengića sa preko stotinu i sedamdeset usoljenih crnogorskih glava.

Zna se dobro da su mnogi “junaci”, učesnici mučkog ubistva Smail-age Čengića, na brzinu promijenili imena te pobjegi i posakrivali se po zabitima Istočne Hercegovine, a i šire. Među njima je bila čitava masa Cerovića i ostalih familija. Naime, i samim Crnogorcima je i tada, kao i danas sasvim jasno da su Novica Cerović i drugi zavjerenici iz Drobnjaka na “časnu” riječ i tvrdu vjeru domamili svoga agu Smail-agu, koji ih je hljebom hranio, te ga onako kurvanjski ubiše na prevaru i to na svom vaganu.

Mnogo godina kasnije Dr Safvet-beg Bašagić je prozvao organizatore ovog mučkog ubistva slijedećim stihovima:

“Zar na vjeri biju se junaci,
Zar nevjera junaštvo se zove?
Sakrijte se pred svijetlim licem
vitezova zemlje Hercegove!”

Od 1855. godine Dedaga Čengić postaje sevdzed ili zapovjednik graničara u činu nuvala (pukovnika). Na toj visokoj dužnosti je ostao preko dvadeset godina i za vrijeme njegova službovanja Crnogorci se potpuno umiriše. Za svoje vojne zasluge Dedaga je 1869. godine imenovan pašom, što je bilo kao titula današnjeg generala.

Dedaga Čengić bio je najomiljeniji Čengić među Gačanima.

Inače je Dedaga bio veliki veseljak i jako duhovit čovjek. Znao je zbijati mnoge šale od kojih se i danas neke prepričavaju.

Evo jedne njegove šaljive dogodovštine.

Dedaga je uvijek imao po destak najamnika, među kojima je bio i neki Rudović iz Žanjevice, otresit momak. Dedaga je imao običaj da se svuče u predsoblju (ganjku) i da tu ostavi i nargilu na kojoj je pušio. Jednu noć sluge se stanu izmeđuse razgovarati ko bi se od njih usudio da u zoru obuče pašino odijelo i zapali na nargilu i tako da sačeka pašu.

Rudović reče “Ja ću, samo da mi date dvije jalove krave, a ako ja ne smjednem, da ja dam vama dvije.”

U zoru Rudović upali svijeću, obuče svu odjeću Dedaginu, prigrne ćurak i zapali na nargilu.

Čim svanu, Dedaga se digne iz postelje, i kad izađe na vrata, vidi Rudovića u svom odijelu, pošuti malo, pa reče:
– Za koliko, Rudo?
– Za dvije jalove krave, pašo!
– Aferim, Rudo, jedna moja, a jedna tvoja.

Dedaga je uglavnom boravio u Sarajevu gdje je izgradio raskošnu vilu u onom dijelu grada koji se naziva Čengić Vila. Njegova kćerka Almasa-hanuma bila je rodica Dr Safvet-bega Bašagića. Osim kćerke, iza Dedage ostadoše još tri sina. Dedaga je iznenada umro 1876. godina na putu iz Hercegovine u Sarajevo. Smrt ga zateče u Konjicu, gdje mu se i danas nalazi mezar kraj čaršijske džamije. Nad grobom Čengića je masivan i ukrašen kameni sarkofag na koji su postavljena dva nišana. Uzglavni nišan je završen plitkim fesom i kićankom, a nožni je ukrašen lozom sa grozdovima. I na vrhu nožnog spomenika se nalazi ukrašeno ispupčenje. Spomenik se nalazi u posebnoj gvozdenoj ogradi. 

Na uzglavnom nišanu na dvije strane je uklesan hronogram u pjesmi na turskom jeziku talik- pismom.

Natpis u prevodu glasi:

 „On (Allah),

 Ugledna ličnost, ešraf i hanedan live Gacka, Njegova ekselencija, junak, Čengić Dede-paša,

Volio je potomstvo vjerovjesnika Mustafe (Muhammeda) i pomagaovjeru.

 Ovaj borac za vjeru u Hercegovini,

 najiskrenije se zalagao za unapređenje vjere.

 Da bi pomogao u borbi, odlučio se i krenuo prema Nikšiću gdje serazbolio.

 I ne izliječivši se predao je dušu.

 A na smrtnom času preporuči dvojici svojih sinova strpljivost.

Taj iskreni i junački borac.“

 

Drugu polovinu hronograma čitaj na drugoj strani:

„On (Allah)

 Pogledaj moje stanje i iz njeg crpi pouku,

 pa nemoj imati pouzdanja u ovaj svijet,

 jer je on bez ikakve stalnosti i milosti,

 zato neka te život ne zavede i iskoristi ga na putu istine,a na tom putu najbolje djelo je borba (na Božijem putu).

 Borbu je preporučivao i Allahov vjerovjesnik,

 djeco i prijatelji, ne zanemarujte borbu,

 jer je borba...

 Nakon ove preporuke izgovori Hu (Allah)i predade dušu vječnosti,..

 Bože neka je Dede-paši mjesto u Džennetu Meva.

 Godina 1292.“ (1874)

 

 Ispod ovog natpisa je i sljedeći tekst u latinici:

 

„Derviš-paša Čengić,otomanski zborni zapovjednik,umro godine 1874.“
 
 
Pogled na mezar sa ulaza u čaršijsku džamiju
 
 
 
 
 

Iako je umro relativno mlad, Dedaga Čengić je za života nesebično potrošio veliki novac na osnivanje svog vakufa koji je bio utemeljen u Mostaru. Sredstvima iz Dedagina vakufa obnovljena je Ali-hodžina džamija, koju su kasnije Mostarci od milja zvali Dedagina džamija.Ali-hodžina džamija obnovljena je iz sredstava Vakufa kojeg je Dedaga ostavio u Mostaru. Mostarci su ovu džamiju poslije obnove zvali i Dedagina džamija. (Hamdija Kreševljaković, “Čengići”, Sarajevo 1959., str.22 i 23). Prema dokumentu Vakufske direkcije u Sarajevu Vakuf džaniije Derviš-paše (Dedage) Čengića na Raljevini (Ali-hodžine džamije) sačinjavao je ova dobra: kuća 222 m2, kuća 212 m2, voćnjak 916 m2 i džamija 1080 m2 – ukupno 2430 m2.

Izvori:

(Akademik prof. dr. Hamdija Kreševljaković,“Čengići”, Sarajevo 1959,

Hajrudin Ćurić, Crnogorsko hercegovački odnosi, Gajret 1931, str.227

Esad Bajić, Konjičke Džamije, str.25.

http://www.bh-vijesti.com/salih-dervis-pasa-dedaga-cengic-1823-1874/)