Thu10182018

Last updateMon, 15 Oct 2018 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Hutbe Gdje je naš Muaz ibn Džebel

Hutbe

Gdje je naš Muaz ibn Džebel

Vjera od nas očekuje življenje njenih propisa svakoga dana. Vjera od nas očekuje da je živimo, a ne da se njome hvalimo i pred drugima pokazujemo, a kad se osamimo Gospodara zaboravimo

Vjeri je odgoj zadaća. Sve je u njoj tom cilju podvrgnuto. Vjernik ne bi smio propustiti dan, a da se u njemu ne okiti novom vrlinom ili već postojeću osnaži. Odgoj čovjekov započinje prije rođenja. Imam Gazzali nas je podučavao da odgajajući roditelje, odgajamo djecu, pa je govorio da s odgojem dvadeset godina prije rođenja započnemo.

Ezan i ikamet učeni na uho sedmog dana po rođenju odgajaju također. U biće naše svijest o Bogu utiskuju što je temelj na kojem stasava musliman. Na toj svijesti o Bogu stasava odgovoran čovjek.

Sedme godine, da bi odgojeni bili, djecu našu na namaz navikavamo, a od desete se podrazumijeva da namaz ne ostavljaju. U tim godinama u mekteb idu i šarte imanske uče.

Allaha preko svojstava Njegovih spoznaju. Meleke upoznaju i nauče šta je kojem zadaća. Posebno se naglasi uloga Pisara plemenitih, kako bi to dijete u, od grijeha udaljenog, čovjeka stasalo. Objava mu se objasni kao putokaz i svjetlo koje treba slijediti, a poslanike upozna kao ljude koji su došli primjerom pokazati da je objavu moguće živjeti i biti savremen. Sudnji dan je peti šart imanski i kroz njegova druga imena kao što su: Dan vjere, Dan suda, Dan okupljanja, Dan istine, upoznamo se sa neizbježnim susretom sa našim djelima i pripremamo se za susret sa Gospodarom.

Iz lijehe vjere koja je zasijana šartima imanskim, niče plod i vjeru vidljivom učini. Vidljiva je kroz obrede vjere, kroz šarte islamske. Musliman svjedoči postojanje Boga i Poslanikovo poslanstvo. Musliman klanja, jer zna da je namaz temelj vjere i prvo ahiretsko pitanje. Musliman posti, jer zna da post odgaja, snaži našu volju i gradi u nama čvrst karakter, a i posebnu nagradu nam kod Milostivog osigurava. Musliman dijeli, u granicama svojih mogućnosti i dijeli ono što ima. To radi, jer zna, vjera ga je naučila, da dva puta živi, a jednom umire. Musliman ide na hadž kako bi vjerovanje svoje krunisao i sebe obilježio i svima poručio: ja sam vjerom odgajan i želim živeći je biti drugima primjer.

Nakon što je melek Džibril Poslanika pitao o imanu i islamu, upitao ga je: „Šta je ihsan?“ Poslanik je rekao: „Da vjeruješ Allaha, kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi.“

Ovo je cilj kojem islam teži. Cilj je da sebe izgradimo u vjeri tako da ni tajno ne činimo ono što ne bismo činili javno. Kad na ovu deredžu dođemo, te i onda kad nas niko ne vidi budemo svjesni da On, Uzvišeni, sve vidi, sve zna i svugdje je, tad smo odgojem ukrašeni. Ta spoznaja nas od grijeha daleko drži i čini nas spremnim da gradimo sretno društvo i jaku državu.

Ako naša vjera, vjerovanje naše, ostane samo na šartima imanskim i islamskim, ako našu vjeru uokvirimo u obred samo, tada mi nismo ono što vjera od nas želi da budemo. Vjeri je odgoj cilj. Vjeri je cilj imati državne službenike kakav je bio Muaz ibn Džebel. Njega je Omer, r.a., poslao da sakupi porez. Ovaj vrli ashab zapovijed izvrši besprijekorno. Kući dođe, a žena ga upita: „Zar nisi donio ništa od sakupljenih stvari?“ „Ne zamjeri, ženo, ništa nisam mogao uzeti jer sa mnom bijaše nadzornik.“ Žena se začudi, naljuti i reče: „Poslanik je u tebe imao povjerenje, Ebu Bekr također, a Omer sin Hattabov ti ne vjeruje.“ Kad Muaza ne bijaše kod kuće, žena njegova ode halifi, a kako ga ne nađe kod kuće ostavi mu poruku. „Šta se dogodilo pa ti ne vjeruješ mome mužu?“, napisa ona. Omer, r.a., kad poruku vidje začudi se, pozva Muaza i reče mu: „Znam da ti nikada nisi lagao, šta ova poruka znači? Ja s tobom nisam poslao nikakvog nadzornika.“ Muaz reče: „Vođo mu'mina, mene kontrolira Onaj koji mene od mene i tebe od tebe mnogo bolje zna, Gospodar Sveznajući.“ Omeru, r.a., potekoše suze.

Ako vjeru uokvirimo samo u obred i svedemo je na prisustvo vjerskoj ceremoniji, tada mi nismo ono što od nas vjera očekuje. Vjera u nama želi vidjeti odgojena čovjeka, čovjeka kakav je bio čoban kojeg Omer, r.a., pita da mu proda nekoliko ovaca. „Ovce nisu moje, kako ih mogu prodati bez znanja vlasnika?“, reče čoban. „Dobro, kako će vlasnik znati da si ovce prodao? Reci vuk ih pojeo“, reče Omer. Čoban nije poznavao Omera, r.a., pa nastavi: „To ne priliči muslimanu, dođi sebi, ja sam musliman. Ja mogu prevariti vlasnika ovih ovaca, međutim, nije moguće prevariti Allaha, Vlasnika, tog vlasnika i svih nas jer On uistinu sve zna.“ Omer bijaše obradovan ovakvim razmišljanjem, diže ruke Gospodaru i reče: „Gospodaru moj, neka Ti je hvala. Ja se nalazim na čelu ovakvog naroda.“

Ovo su primjeri koji nam kazuju šta je vjera stvarno. Vjera je ahlak, ona se u ponašanju očituje. Možemo klanjati koliko hoćemo, postiti i dobrovoljno, ali ako će nam društvo i dalje zbog korupcije, krađe i nepoštenja u siromaštvo tonuti, tada mi nismo ono što tvrdimo da jesmo. Iman nije ušao u naša srca i zbog toga što ga tamo u dovoljnoj mjeri nema, nema ni Muaza ibn Džebela među nama, ni poštenog čobanina koji brine o tuđem kao o svom. Uzvišeni Bože, pomozi nam da Te istinski spoznamo i budemo svjesni Tvog prisustva svugdje i uvijek. Amin!

Izet Čamdžić

Poštovani posjetioci naše stranice želimo skrenuti pažnju na činjenicu kako stranica www.medzlis-konjic koristi tzv. "kolačiće" (cookies).Spomenute "kolačiće" koristimo samo kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice.