Thu10182018

Last updateMon, 15 Oct 2018 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Hutbe Esad ef. Bajić BOJA SJEĆANJA, kompletna knjiga

BOJA SJEĆANJA, kompletna knjiga

 

 

PREDGOVOR ZA KNJIGU '' BOJA SJEĆANJA''

Pisac uzme tintu i pero i piše danima, noćima, ne bira vrijeme, ne pita se je li sabah ili je gluhi noćni sat. On veze, ne osvrće se na napisano, ne ispravlja greške, ne umeće tačke, zareze niti velika slova, navodne znake, uzvičnike i upitnike.

Pisac zna da njegovo je da napiše a lektori, korektori, su tu koji će da se bave pravopisom. Recenzentima, i onim drugima koji su pozvani da daju svoje mišljenje o knjizi ili o autoru samom, niko neće zamjeriti na tom mišljenju i osvrtu, jer to je njihovo. Ali, kad pisac zamoli da mu se napiše predgovor za knjigu, to je već nešto drugo. Odgovornost se automatski prebaci na pisca predgovora.

Sada dok ispisujem ove riječi, zamišljam sebe, u mirisima starinske biblioteke pred mnoštvom knjiga, starih, novih, poznatih, sa obilježenim citatima, potpisima ranijih čitalaca tragovima od ''uvrnutih ušiju'' na stranicama, među emocijama koje su u svaku od tih knjiga unijele generacije čitalaca. Malo su mi dvije ruke da svaku koju bih željela prevrnem, pregledam, teško se odlučujem, kao da je to taj presudni momenat, izabrati knjigu za čitanje!

I šta radim? Otvaram jednu od izabranih, i prvo što činim idem na predgovor. On treba da me uputi koji će naslov u mojoj ruci biti iz mnoštva drugih izdvojen. Predgovor se pažljivo čita jer on je putokaz, on je usmjerivač, on je taj koji odlučuje i otvara vrata nekog novog svijeta u koji ćeš kročiti ako se za tu knjigu odlučiš.

U ruci držim knjigu ''Boja sjećanja''. Čitam o autoru da mu je ovo petnaesta knjiga što je prvi plus. Petnaestoj knjizi je dakle prethodilo četrnaest objavljenih zbirki priča, poezije, roman, monografija.

Ta spoznaja me tjera da nastavim dalje da upoznajem knjigu za koju želim da se odlučim.

Knjiga ''Boja sjećanja'' je podijeljena na dvije odvojene cjeline. Prvo je poezija pa potom proza. Cjeline su opet podijeljene na tri, nenaglašene ali prisutne, cjeline u kojima autor kroz poeziju i prozu oslikava svoju ljubav prema domovini, voljenim osobama i vjeri.

Dodajem još jedan tas na vagu odluke da ''Boja sjećanja'' bude knjiga koju ću iznijeti iz biblioteke, čak i vjerovatnije da ću je kupiti, da bude moje trajno vlasništvo. Razloga ima više. Obzirom da je podijeljena na dvije cjeline, mogu je čitati bilo kad i bilo gdje. Dok sam u čekaonici, u tramvaju, odredit ću se za prvi dio knjige. U trenucima kad mi zafali moj mir otvoriću drugi dio knjige i čitati priče. Svojim sadržajem prenijeće me u neki drugi svijet koji pisac oslikava posebnim bojama sjećanja. I ako ga nikada upoznao nisi upoznaćeš ga kroz riječi, rečenice, misli na papiru, kratke, jasne, duhovitošću protkane, nenapadno, rekli bismo da ne poremete formu. Ovo je, kako reče jedan od recenzenata prethodne Bajićeve knjige «Esino srcodjelo», a o njegovu srcu i djelu više riječi nalazi se u osvrtima na kraju ove knjige.

Njegova imaginativna moć crpi snagu iz sokova djetinjstva provedenog na selu. On nerijetko koristi arhaičnu leksiku kao svojevrsnu vezu sa baštinom, s njegovim rodnim pragom koji to za Esada nije samo u fizičkom nego i u duhovnom smislu budući da se njime veže za sve boje duge na koje se razlaže njegovo pjesničko biće, biće koje, iako je djetinjstvo odavno iza njega još uvijek u sebi čuva njegov miris i onu karakterističnu boju gledanja koja nam ovu knjigu nudi, ne samo kao pogled unatrag nego i kao pogled unaprijed, kroz ljubav koja nije omeđena ni vremenski ni geografski, te se toponimi njegovog rodnog kraja, Neretve, Konjica, nude čitaocima kao prijedlošci, ramovi, za njihove slike i njihova sjećanja.

Da, sad sam uvjerena da će ''Boja sjećanja'' biti moje vlasništvo jer ovo nije knjiga koja se jednom pročita od početka do kraja, odloži na policu i više joj se ne vraćaš.

Upravo suprotno izrečenom.''Boja sjećanja'' treba da je pri ruci u svakom momentu, kad poželimo da trknemo u taj drugi svijet, da je otvorimo i želju sebi ostvarimo.

Knjiga nije hronološka, događaji i doživljaji se prepliću, od stihova

I kad su snove
noćnom morom zvali
ja nisam prestajao da sanjam.

kojima započinje knjigu pa preko ''Dnevnika odrastanja'' koji je kao prolog, drugom, proznom dijelu knjige, u kojem su sabrani svi doživljaji i događaji kroz koje je autor prošao i u kojem će se mnogi čitaoci prepoznati.

Autorov doživljaj Poslanika, odlazak na školovanje, Dopisana priča o Halidovim šćerima koja je priča o mentalitetu jednog kraja koji ne popušta pred zabranama, kraja koji se zove Župa i koja razbija teoriju da je Zemlja okrugla jer, Župa je centar svijeta.

A gdje je i šta je ta Župa, i sve što naprijed izrekoh, saznaćete kad uđete u biblioteku ili knjižaru i kao što i sama rekoh, kažete:

''Molim Vas, gospođo, zapakujte mi knjigu ''Boja sjećanja'' autora Esada Bajića. U lijepi papir i sa porukom: Ovu knjigu poklanjam sebi.

Biljana Handžo, prof.

 

 

I kad su snove
noćnom morom zvali,
ja nisam prestajao da sanjam.

Kad sna ni za lijeka nije bilo,
kad zemlja je ključala
a nebo gorilo,
ja nisam prestajao da sanjam.

Sanjao sam san
gdje svaki je čovjek čovjek
i ljudski toplo
prilazi jedan drugom,
gdje svaka je misao
dobra misao,
svaki pogled nasmijan
i svaki osmijeh iskren.

Ja nisam prestajao da sanjam,
ja i sad sanjam,
ja ću i sutra sanjati isto,
jer vjerujem da se samo iz lijepih snova
može roditi lijepa budućnost.

BOJA SJEĆANJA

posvećujem šehidima:

Halilu Bajiću,

Jasminu Šertoviću,

Jasminu Keranoviću.


DŽEMPER

U buri nade
ne beri cvijeće,
to tek je miris nedozrelog htijenja,
niti samar stavljaj
na sapi konja
što pred tuđim vratima je svezan.

Čije god tragove da slijediš,
nekim si svojim došao do njih,
u tebi stoje tih staza petlje
i ti si onaj što pravu biraš.

Sudba je runo,
al' ti u ruci
držiš vreteno kudjelje njene,
predeš pređu u klupko života,
razdvajaš zbilju od njene sjene.

Ma kako život hvalio il' kleo,
ma kako bila kruta mu jaka,
to džemper tvoj je što sam si pleo,
i u njemu nit tvoja je svaka.


KOM SU GORKE NAŠE SLASTI

Prošlost se spekla u meni
k'o nenin kolač rumeni
kad na jakoj vatri pečen
stvrdne se k'o kreha šećera.

Uzalud mi je zube

na njoj lomit

a ne znam kako želju udomit

da joj opet slasti kušam,

da njen šapat opet slušam.

Za ovom mi zemljom želja,
u njenom mi suncu nada,
sa istoka kad se rađa
i zapadu kada pada.

Jeftino mi danas krčme

kosti dragih saboraca,

kao findžan mlake vode

krv šehidska poima se.

Ne mogu je voljet bez njih,

bez pamćenja i bez dike,

nit' riječ pisat ako neće

otvarati te vidike.

Bole riječi izrečene

al' još više prešućene,

gubi pjesma svoje rime,
prošlost vapi: Izbavi me!


EVO I MENE DRUŽE

Evo i mene, druže
među te tvoje ruže,
napravi mi mjesta.

Onaj hitac ispaljen prije sedamnaest godina
konačno me stigao,
ni ja više nisam promašen čovjek.

Ponestalo mi straha,
snage da se bojim
sa osmjehom, evo,
sad pred tobom stojim.

Puno je prošlo, puno za ispričat,
al' sada smo skupa i dat će se našit,
nisi mi trebao govorit: Budi hrabar!
trebao si reći: Prestani se plašit!


DOBRO MI DOŠAO

Treba mi jaka riječ,
oštra vrha i hladna tijela,
da njome
probodem besmisao.

Trebaju mi čvrsti nokti
i krepak bijes,
da zgulim tuđe tapete sa svojih zidova.

Treba mi jauk što će na pucanj
da se odazove iz mračne rupe,
da znam
da nije bio uprazno.


Il' možda samo jedno kucanje,
jedno toplo: Bujrum,

dobro mi doš'o, druže stari!

Ti što još uvijek pamtiš sve naše smislove,
sve naše pute, prečice i odmarališta,
sve naše šale, smijeh i odživljeno sutra.

Ti što me podsjećaš koliko malo nam treba
kad znamo šta hoćemo,
koliko puno možemo kad shvatimo šta nećemo,
koliko malo gubimo kad unaprijed sve dajemo,
i koliko puno imamo kad sve osim Njega odbacimo...

Bujrum, dobro mi doš'o, druže stari,
u ovu izbu žive samoće,
gdje svi drugi strahovi
u onom pred Njim samiru,
gdje sve druge ljubavi u onoj k Njemu uviru,
gdje glas se u šapate pretače,
a šapati u tišini umiru.


BOJA SJEĆANJA

5.5.2010

Čekao sam maj
da livade zamodre,
šume ozelene,
namjesto mraza
trava se na san o rosi osmjeli.

Čekao sam majsko sunce
i luk njegov što samo u tom mjesecu
na prozor mutvaka pokraj stare kuće
proviri.

Čekao sam miris ljeta
što u ovom mjesecu
s proljetnim vjetrom
uvijek zamiriše odnekud s juga,
iz onih mjesta
gdje ljeto vječno je.

Čekao sam jutros da ti kažem,
kako bi sutra, da je živ,
moj otac napunio
58 godina života.

Čekao sam akvarele neba
u šarenicama zjenica naših pogleda
da bi ti lakše pokazao
kakvim dugama ponosa
sjećanje na njega zrači u mom srcu.


JA NISAM VOJNIK ZA MRTVE STRAŽE

Ja nisam čovjek za to odijelo,
zgurenim leđima
i krivim nogama
ne paše tkanina ta
i takav profinjen KROJ!

Ja ne želim da zarad drugog
podmećem pleća,
stišćem zube,
nit' nasmijan budem
dok kičmu mi probija ZNOJ!

Ja neću da me prevode žednog,
zbog lažne slobode,
preko vode,
i zarad mnoštva da pristanem
ne biti više SVOJ!

U ovoj glavi topovi grme,
nedužnih jauk,
samrtni krik,
u mojoj krvi moja je vjera,
u mom inadu moj je SOJ!

Ja nisam vojnik za mrtve straže,
istrošen um,
uzgojen strah,
ne daju mi tri puta
da ponavljam STOJ!


SJETA

Davno, jako sam davno pisao pjesme,
skidao oklop, duge sindžire
i puštao da me strese
živ dodir mene i ponuđene slobode.

Tada sam se nekad,
baš poput vode,
sa strehe topio u tihom curku,
padao blažen na toplu ruku
i mio lice još snom ogrnuto.

Imao sam halje s džepova trista,
u njima riječi hiljadu pari,
svaka je misao bila k'o bista
što sam je mijesio k'o vajar stari.

Davno, jako sam davno, pisao pjesme,
djeljao stihove, brusio im riječi,
neko je doš'o, rek'o da se ne sm'je
da takvi trebaju da se liječe.

Od tad sam evo hasta bez bolje,
kurban što nema ko da ga kolje,
u jednom ćošku moja tišina,
u drugom smijeh, pjesma, vedrina.

Ne gledam više, ne pitam ništa,
tek slutim nekad srest ćemo se,
tu negdje možda u dnu mene,
u pepelu kraj ognjišta.


NA SLICI USPOMENA ZASPALA

(saborcima iz 4.muslimanske brigade)

Na šatorskom krilu moga zavežljaja
prosuti redenici života,
neispaljeni hici,
zahrđale čahure
i navlažen barut.

Svi do kraja neispavani momenti,
nabrzinu upućeni osmijesi
i škripa zuba
što zatomljuje suze nemoći

što ne mogu odagnati strah.

Jedna čutura s vodom,
miris u maloj staklenci,
crna beretka
i potkošulja
s rupom na sebi.

Kao da fali još jedna akcija,
da opravda nered,
brižne ruke kuharice Raze,
da sve to slože
dok se mi vratimo.

Ko bi rekao tada
da će nam danas faliti straha,
onog straha što fitilj života pali,
onog života
što detonira u svakom damaru
bića ovog!


KRAJ PUTA

Mislim da putujem,
i gledam šta da učinim,

šta da ponesem,
šta da ostavim,
kako da se obučem
i s kim da se oprostim?

Idem tamo gdje nema putovanja,
gdje sve je samo čekanje,
gdje nema snova,
samo dugo buđenje.

Još imam vremena da omjerim,
da pogledam i da se prisjetim,
da ruku u cipelu zavučem
i kamičke u njoj prebrojim.

Još ne znam, da l' da ih izvadim
il' ostavim da mi uspomena budu.

Nisam ni tužan ni sretan,
nit' uplašen nit' hrabar,
znam da svejedno je.

Put k'o put,
iz kruga u krug,
ako sam ovdje znao gdje sam,
i tamo ću se snaći.


Ni ovo ovdje nije bilo moje,
ni ono tamo neće moje biti,
imam samo ono što sam dao,
i žar onog što uspjedoh skriti.

Da l' neko vrijedi
onoliko koliko velika je bol za njim
ne znam,
njen zagrljaj nekad je kratak,
nekad je vječan,

znam samo da sam i s njom i bez nje
ja na svoj način bio sretan.


NA PRAGU SNA

Noć priteže kolane tame,
jahalica sna oči mi brīdi,
odavno su kopnile mi same,
taj trag i sad u njima se vidi.

Ne tražim druga za svoju samoću,
ne tražim riječi za svoju sjetu,
znam gdje sam stigao i kamo hoću
i kakve pute želje mi pletu.

Kao planinar osvajam dane,
za svakim vrhom novi iz daleka,
za svakom noći jutro novo svane,
i na istom pragu sudbina me čeka.

Obuvam je i tragove širim,
s njom pod rukom godinama živim,
za sve žali kad podvučem crtu,
samo sebe mogu da okrivim.

Ne bojim se više svojih grešak',
al' sam prest'o da se na njih viknem,
kroz prah ovaj proću kao pješak
i vakat je da se na to sviknem.

Pod jastukom smotali se dani,
sve računi što će da se plate,
pod kapcima snovi nesanjani,
uskoro će noći da se late.


Sanjat ćemo i živjet polahko,

tako klupko svoje život mota,
od vunice osm'jeha i sreće
i od pređe našije grehota.

Ustat ću i puhnuti u staklo,
tvoje ime u dahu napisat,
kad je stalo, nije se pomaklo,
niti će se dok ja mognem disat.


SAMO PJESMA

Sanjao sam noćas da sam bijela ptica,
iz ljubavi tvoje izrasla mi krila,
ka plavome nebu letjeh u visinu,
gdje na zraci sunca gnijezdo si savila.

Vidio sam oči što ne nose tugu,
usne koje znaju sretne da se smiješe,
struke boja spletenih u dūgu,
sa jezika nijema riječi mi oteše:

Ti nisi stvorena da patiš
Ti nisi rođen da gineš
Ti si stvorena da voliš
Ti o njoj da brineš

Susreo sam časne predvodnike ljudi
što nebeske tajne preko njih su tekle,
čitao sam znake sa njihovih grudi
i čuo sam riječi koje su mi rekle:

Ti nisi stvorena da patiš
Ti nisi rođen da gineš
Ti si stvorena da voliš
Ti o njoj da brineš

Tamo gdje zbog mržnje svaki čas se gine
samo svjetlost srca dovoljno je jaka
zavjese da bola sa života skine
i mrtve duše izvede iz mraka.

Ti nisi stvorena da patiš
Ti nisi rođen da gineš
Ti si stvorena da voliš
Ti o njoj da brineš


BOŠNJAK

Rodih se pod sabljom,

štapom i mlađakom,

k'o znak potčinjenosti miru

i naum lijepa nijeta.

Pod uzglavlje mi staviše jabuku,

opraše vodom,

da budem k'o moji preci,

da vjerujem i da znam

na kojoj mi je zemlji živjeti,

s koje mi je česme piti,

pod kojim mi je kamenom mrijeti,

da pamtim k'o svoje ime,

ako me sudbina siročetom učini,

da sam iz Bosne

i da mi je njome hoditi,

u njoj tugovati,

u njoj se veseliti,

i da mi se njome zvati,

htio ostati,

ili se odseliti!


ČAS

Ne mogu krenuti stazom straha,

izlišne su stope

tragova po njoj.

Ne mogu kročit van svoga bića,

ma kakva me bol

tjerala na to.

Ja sam čovjek

stvoren da voli,

da hodi zemljom

k'o pred većim

što se putevi njeni

otvaraju pred njim.

Ne mogu krenuti stazom straha,

jer iza straha

još ima snaga,

još ima vrlina

što mi biće krase,

i ovog časa,

i ovog dana,

ne bude li drugih,

ja sebi ću nove

krčiti trase.


BESAN

Kad u besan zađem, samoćo moja,

ja te pjesmom tvorim,

dajem ti oblik, suštinu, formu,

da se gledamo,

da iz njega tobom zborim.

U Besanu nem' vremena,

svi smo godin' Isaovih,

to je vječnost ovog svijeta,

to je ono na Ahiret što se nosi.

To je ono kad smo sami,

kad sam sebi društvo činim,

kad se s općim poopćujem,

kada opće posebljujem.

To je ono što mi svijetli

u očima kad te lažem.

S godinama u Besanu

sve sam duže, sve sam duže,

i bojim sve se više

da l' ću moći kada uđem

da se vratim.

Zato pjesma, zato slovo,

da samoćo snenim kažeš

gdje sam ost’o ne bi l’ na tren

prenuli se da dokuče

da su tamo gdje sam bio.


(B)ELEGIJA

Sinoć sam napisao uspravnu pjesmu.
Bila je vitka,
visoka,
visoka!

Jutros kad Sunce s istoka granu,
nađoh je poleglu na svome dlanu.

Kakav to kosac u tami noći,
kad udari san na besan,
stihova vlati u otkose slaže
sjekući korijen mojih pjesam'?

Da je opet uspravljam i pišem,
bijesan budem na kosca kidišem,
il' sačekam da se sama javi,
nakon kiše, u modroj otavi?


ZNA LI NEKO

Zna li neko kako se

osjećaj srca skriva na licu,
volio bih ponekad sakrit da volim?

Zna li neko kako se
radost susreta skriva na licu,
volio bih ponekom sakrit
da sam sretan što ga vidim?

Zna li neko kako se
osmjeh zbog osmjeha bliskog insana
skriva na licu,
volio bih ponekad
da mu dopustim da misli
kako je njegov osmjeh tajna?

HAJDE DA ZIJARETIMO TVOJE SRCE

Hajde,
primi me za ruku,
da zijaretimo tvoje srce.

Hajde,
pokazaću ti put,
pokazat ću ti trag
kojim si iz njeg izašla.

Hajde,
smiri boli nadošle,
rane i ožiljke,
pokloni mi pogled,
ja ću tebi osmijeh.

Hajde,
spusti lampu,
neće nam trebat,
kroz tamu se najlakše
pronalazi svjetlost.

Hajde,
prođi naprijed,
u mom je adetu da kad pokucam
domaćin iznutra kaže BUJRUM!


U NOĆI MIJENE MJESECA

Prepoznat ćeš se po tom
što ćeš, naspram činjenice
da tek jedno si među stotinama
do kojih ove riječi dopiru,
znat da upućene su tebi.

Nasmijat ćeš se,
iako misliš da tek za tugu snage imaš,
i shvatit kako jedan osmijeh
nadvisuje hiljade suza.

Izdahnut ćeš prazninu
i poželjet zapjevat,
iako ti nikakve riječi pjesme
na um ne padaju.

Ušunjat ćeš se u odaje nade
kroz davno
rukom tvojom zazidane joj prozore
i puhnut u dlanove skrivene želje.

Poželjet ćeš da ti si,
posumnjat ćeš da nisi,
odlučit da ne priznaš,
i čitati ponovo
smiješeć se što jesi.

U knjigama starine,
za stotinu godina,
neko će ostavit zapisanu

čudnu pojavu mjesečine
u noći kad pravi se mjesec mijenuo.

Samo ja ću znati da je to nur

tvoga osmijeha.

GALEB

K'o galeb samac na krilima slobode,
očaran prirodom i zovom vode,

pučinom čežnje na horizontu dana
sabijam dah mislima svojim,
ponekad tek
samo tako
u svojoj visini mogu da stojim.

Jedara njedra na vjetru drhte,
te lađe plove, pučinom prte
sudbina novih vijugave pute
u brazdam vode ostavljajuć prošlost.

Na bačen osmijeh jurim ka dolje,
u letu hvatam hihote nada,
kad navika stasa, prestanu da bole
sjećanja moja, na jučer i sada.

Dočekam jutro i pružim krila,
nosi me neka nadmoćna sila,
obiđem mjesta na kojim si krila
da ti to jesi i da si bila.

Jednog ću dana, znam to već sada,
poći za suncem na drugu stranu,
da vidim kakva tamo su mora
i kakva će jutra tamo da mi svanu.


DALJINE

Nebo me kišom zove: Vrati se
gdje si bio sjeti se,

na putu kojim ste koračali
još tragovi nisu okračali.

Smiti svoje poglede,
nikad sure daljine
neće skinut haljine.

nećeš moći da vidiš
dok joj se ne približiš.

Nek' ovaj drhat sa streha
sitnih kapi kišnice
bude struna osm'jeha
il' suze radosnice...


ZNAM

Ne napreži svoj sluh u ovoj noći,
taj šum što čuješ
samo je motanje puta
kojim sam do sad prešao.

Molitvom pokajnicom stigoh smititi
krajeve njegove
i k'o teško breme
na leđa ga svoja okačit.

Znam.
Znam da sutra kročit ću teško
pod teretom svih tih tragova,
ali
kročit ću
svjestan,
kročit ću
malen pred Bogom,
a velik pred sobom.

Ti ćeš u tihatku moje duše
i dalje ostati smiraj
koji si i do sada bila,
samo ćeš,
kad nadneseš lice
nad sebe samu,
puno jasnije
vidjeti svoj lik
i osjetiti slast
kad bez zebnje
budeš gledala tok matice
koja se pred tobom
s kamenim koritom hrve.


LJUBAV

Ti ćutiš ljubav u njedrima duše,
gdje tiho se igra leptira skrivača,
sa usana neba blagi vjetara puše
u tanke niti tvoga maslačka.

U ulištu snova roje se boje
mirisom vječno ocvalog maka,
puštaš osmijeh na obraze svoje
a radost sa njih kaplje k'o sadaka.

I vidiš zvijezde k'o sjemenke da su
ljubavi kojom zasijan je svemir
i slutiš i ćutiš u istom času
kako se stapaju tvoj mir i nemir.

Beskraj se cijeli smješta u kutak
što neko davno srcem ga nazva,
dah vječnosti staje u trenutak
što na riječ “ljubav” tebi se odazva.


DUŠO

Nauči me da pišem pjesmu,
dušo,
pjesmu o nama.

Nauči me jeziku tišine,
da je njime odšutim.

Pomozi mi kad sagradim kuću, dušo,
da nikad vrata na nju ne stavim,
ako jedno od nas ode,
neka zna gdje će da se vrati.

Pomozi mi vatru da zapalim,
dušo,
da ruke njoj kad pružim
shvate kako je srcu mome.

Pomozi mi da mislim,
dušo,
mišlju tvojom o meni.

Pomozi mi da čekam,
dušo,
ako umrem prije tebe,
da se ne izgubim.

Pokaži mi, dušo,
kako se Feniks postaje,
kad u ljubavi ovoj izgorim
da ti se opet iz pepela rodim.


SVOG SLAVUJA STIH SASLUŠAJ

smiti sad sumnju svoju
skloni sofru sa stola
steraću sedef sjećanja
sijedih svijeća svoje sopstvenosti

smijeh suza
suze smijeha
struku srca
sate snova sjajem sunca srebrenjene

serbez sjedi
stijegovi slova struniće stih
spiriće strofu
sa sadžaka svemira
skinut svih sedam sazviježđa
slatka srećo sretnog stvorenja

serbez sjedi
svog slavuja stih saslušaj
sviralu sklada sviraće
svilu sjajnu steraće
sa sedamedeset sedam slova S
spomen sebi skitiće

samo sjedi
samo slušaj
samo sejri
svog sterača.


DOĐI

Dođi,
iz blizine dođi,
slijedi miran san.

Dođi,
iza noći dođi,
kao novi dan.

Dođi,
kao ptica dođi,
sleti mi na dlan.

Dođi,
iz daleka dođi,
prati sunčev sjaj.

Dođi,
u ljubavi dođi,
čekanju je kraj.


DODIR SRCA

Kao dani pređašnji prolaze

pogledi naši,
pčelinji let

sa cvijeta na cvijet.

Tek ponekad

običan čovjek i mudrac
zastanu,
u trenu kad dva pogleda

dotaknu se jedan u drugom,
kad onaj kojeg gledaš nema ni čelo,
ni nos,
ni usne,

ni lice,
samo oči.

Oči koje isto tako ne vidiš!

Tren kad dvije duše

jedna na drugoj se napoje,
kad prestanemo disati,
kad vrijeme zastane u vječnosti,
kad, tek, samo suza poneka

pokaže da još jesmo,
da smo bili i da ćemo biti.

Trenutak kad dvije se duše

jedna s druge napoje,
kad podovi srca zadrhte,
ćemeri duše se zatresu,
kad dvoje se odreknu sebe
za radi njih oboje.


BUĐENJE

Otvarao sam oči - tik
pogledao u sat - tak
podnica se ugela - trc
kosti se protegle - kvrc
nos je učinio - šmrc

voda se očula - šššš
obrazi primili - pljus

i dan je počeo – 'nako
ja pospan - dibidus

na jednom listu - heh
moj zapis reče mi - čuj

ja sam vratar – kuc!
otvaram vrata – kuc!
i vrata ću tvoga – kuc!
otvoriti srca – kuc !


MEDŽNUNOVA NIT

Šum vremena među nama
s dahom jutra na usnama,
žudnja srca dovu prede
poput one Ajvaz-dede.

Nem' posude koja može
ljubav, mošus da sakrije,
nit' daljine čije gore
raspuć neće duše dvije.

Sa Izvora kroz dram srca
žubor aška da poteče,
mjesto glasa, mjesto riječi,
nek tišina sve izreče.

Ako ima dlaka sreće,
ni nju Medžnun sebi neće,
već je daje svojoj dragoj
pletenice njom da spleće.


PARANJE DUŠE

Ostarila ova halja naša
prokinuta, ispale nam pete,
došlo vrijeme da se sve gargaša,
da se para i ponovo plete.

Otkad nisam sjeo naspram sebe,
u oči se pogled'o pošteno,
opipao ovo klupko duše
na drugo ga namoto vreteno.

Nikad nisam iza igle znao,
uravan sam cijeli život pleo,
gdje ne treba ja sam sumicao,
nove mustre iz dna duše kleo.

Ti si davno prešla na vunicu,
sitan konac, čipku i goblene,
u mom jadu vidjela sitnicu
nedostojnu jedne takve žene.


ŽUPA

Razgonim željom maglu na Vrapču,
krade mi nebo mog rodnog mjesta,
skriva mi mladost što, evo, nesta
čim uspomene iz mene šapću.

Kročit ću odmah iz ovih stopa
u topla njedra župske doline,
smiriti srce što muklo tuče
dok još je ima
i u njoj mjesta
za moje sutra
i moje juče.

Gore je kamen
kojem sam prve ljubavi rek'o,
gore je streha
i pod njom pendžer
gdje sam te ček'o,
gdje sam te ček'o.

Otišao davno iz njenih sam polja,
sanjajući zvijezde ganjao sjene,
vidjeh se čitav, gledajući spolja,
al' iznutra – samo pola mene.


OSTAVI

Ostavi jedno prazno mjesto u svome srcu,
ako zakasnim,
da se ne umorim
stojeći.

Ostavi jedan zagrljaj pride,
ako me ne bude,
u njem' da me vide.

Ostavi jedan pogled za mene
i jednu neizgovorenu riječ
za nas.

Ostavi jedan drhat grudi,
jednog pijetla crvene krijeste,
ako zaspemo da nas probudi.

I jednu tajnu
skrivenu od ljudi,
ako život poželi
da nam sudi.

Ostavi jednu jabuku za ubrat,
jednu ružu i česmu tihu,
a ja ću prazne retke
i nedorečeno ime u stihu,
i jednog mladog softu
kad nas ne bude
da prouči Fatihu.


BOJA LJUBAVI

Volio bih da zamislim riječi kao more,

ovaj čas kao obalu

a sebe kao vješta ronioca.


Pa da skočim u more

i iz njegovih njedara

vadim najljepše bisere riječi.


Kad ih skupim dovoljno,

da sjednem na obali

i od njih nižem pjesmu.


Pjesmu o tebi.


Pjesmu po kojoj te, možda,

ne bi prepoznali oni koji te znaju,

ali bi oni koji mene znaju,

shvatili koliko te volim.


NEMOJTE MI NIKAD UBRATI BEHARE

Nemojte mi nikad ubrati behare,
nemojte mi snijegom prekrit polja nade,
otvoriti vrata od moje sehare,
gdje je ruka noći skrila svoje mlade.

Ne uzdajte mi rijeku, volim je u trku,
poput snažna vranca kad kopita dere,
i njene topole što s proljeća bole,
dok sjećanja stara pod lišćem im trepere.

Ne sipajte tugu u bunare sreće,
kraj njihovih staza ne berite cvijeće,
tu su dlani duše kojim miris šeće,
i jetimske suze što oprostit neće.

Ne zalazite nikad u proplanke noći,
u nemirne sjene pod drhatom svijeće,
to su oni časi kada u samoći,
jedno srce pletenice spleće.


STAZE

U haljetku starom bos ću ove noći
kroz dolinu Tuva ka Sinaju poći,
u hladove drevne gdje još šapat piri
Pokaži mi, Bože, da se srce smiri!

Vođen pjesmom naja, daleko od ljudi,
potražit ću pute u doraslost ćudi,
gdje lahori lotos na vjetru tišine
i brda se lome od Tvoje siline.

Uhvatiću svjetlo sa nebeskih strana,
kroz nemirne krošnje maslinovih grana
i nemani strasti u trenu će pasti
od siline tapa Musaova štapa.

Izabrat ću staze koje vode Tebi,
napojit' se kapim' tek popale rose,
sastaviti mora ljubavi u sebi
valovima srca pustit da me nose.


RESULULLAH

Grudi ove raspori mi,
srce ovo rastvori mi,
Knjigu Tajni otvori mi,
pogled jedan pokloni mi,
da lice mu ugledam,
žeđ očiju ugasim
i selam nazovem,
Ja Resulallah,
Selam ja Resulallah!

Selam tebi, svjetlo nura!
Selam tebi, zvijezdo blistava!
Selam usnama tvojim
što s njih je Objava kapala,
Očima što rahmetom su rosile,
grudima što tajnu su Istine
u sebi nosile!

Selam ja Resulallah!
Selam ja Resulallah!

Grudi ove raspori mi,
srce ovo rastvori mi,
pogled jedan pokloni mi,
i dah da l' umire kaži mi,
grudi ove da udahnu,
usne sretne da uzdahnu,
Selam ja Resulallah,
Selam ja Nebijjallah!

UOČIBAJRAMSKA

Kiša u zadnjem ramazanskom danu.

Kiša u danu uočibajramskom.

Kiša u oknu,

u oku,

u sluhu i vidu,

svuda kiša,

uočibajramska.

K'o milost se stere

trncima tijela

blago osmijeh noseć

zehrama razuma.

Ko zna kakav je to znak,

iza prvog,

iza drugog,

iza trećeg,

četvrtog,

petog,

šestog

i sedmog neba?

Kiša uočibajramska,

mnijem,

iz sedmog neba pada.

Znam primaju se na njoj dove

lakše nego da sami sebe zamolimo.


ODVEDI ME

Odvedi me da vidim
Kineski zid,
može i s Mjeseca,
samo da ga vidim.

Odvedi me do zemlje
gdje lotos na vjetru treperi,
godinama se već pitam,
kakva je to biljka
što ime joj uvijek
u najdubljim mislima o sebi
susrećem.

Odvedi me na more,
gdje nikakvo se kopno ne vidi,
da neba se nagledam
i krupnoće
svoje sitnoće.

Odvedi me
u indijanski vigvam,
ponudi me lulom,
da u miru odbijem dimove,
nauči me slijedit drevne tragove bizona
i živjet s prirodom.

Odvedi me na Mrtvo more,
u Jerusalem,
na Sinaj,
i tužnu Kerbelu,
u miris masline
i vječnog šehadeta.

 

Odvedi me na Bedr,
Uhud,
u grad svijetli što pamti
njegove mubarek stope.

Odvedi me u pećinu Hira,
iza paukove mreže Sevra,
do Ajuna,
čije mirišljave stijene
ljubljah u zidovima Bejtullaha.

Obuci mi bijelu odjeću bez kroja,
bez šare i šava,
da svi zidovi,
sve pučine,
svi tragovi,
i svi mistični cvjetovi,
stope se u jedno,
da kao leptir,
živim jedan dan,
kružeć oko kuće Voljenog.

Da moje jučer,
danas i sutra,
stope se u glas,
Lebbejke
Alllahumme lebbejk...


ŠEHADET

Jednom će srce zastati,
jednom će oči zaspati,
samo će šapat ostati,
la ilahe illallah!

Zvijezde će kose rasplesti,
nebo će ćilime smotati,
samo će šapat ostati,
la ilahe illallah!

Čovjek će sebe vidjeti,
svoga se djela stidjeti,
mizan će pravdu dijeliti,
la ilahe illallah!

Džennet će sretne primiti,
hladove svoje širiti,
selam će vjerni začuti,
la ilahe illallah!


KAD BEZ TVOJE LJUBAVI SAM

Kao Mjesec bez Sunca sam
kad bez tvoje ljubavi sam,
tu sam, jesam, k'o da nisam,
bez tvog sjaja nevidljiv sam.

Moje lice u tami je
sakriveno bez šamije,
vjetar aška kad zapuše
otkrit će se moje duše.

Ispod luga žeravice
pokazat će svoje lice
a kabesi što ga ištu
sagoriće u ognjištu.

Prhut ove mjesečine
smotat će se u ćefine,
iz ihrama novog jutra
rodit će se naše sutra.

Kao Mjesec bez Sunca sam
kad bez tvoje ljubavi sam,
tu sam, jesam, k'o da nisam,
bez tvog sjaja nevidljiv sam.


SA IMENOM TVOJIM

Ja ne trebam srce u kom Tebe nema,
ja ne trebam ljubav kojoj izvor nisi,
u naumu djela kom se ruka sprema,
nek' je Ime Tvoje, neka Bože Ti Si.

Vidim kad samoća sapinje mi grudi,
dok šapatom zikra tražim Ti blizinu,
na vrata mi ova dođu dragi ljudi,
osmjesima čistim ispišu tišinu.

I Tvojih bi Riječi znadem žedan ost'o,
da Resula svjetlost Ti nam nisi posl'o,
kroz njegovo srce One do nas teku,
čovjek u čovjeku nađe vječnu rijeku.

Nauči me, Bože, pročisti mi grudi,
da znam voljet sreću u srcima ljudi,
pomozi mi perdu od neznanja smaći,
i Tebe ću tako, slutim, lakše naći.

Ne daj mi da volim koga Ti ne voliš,
ne daj mi da idem onom sa kim nisi,
ma u kakvom halu bila moja duša,
usred srca ovog samo Jedan Ti Si.


TIŠINA

Zbori ti nebo
dok toplo vedro
u tihoj noći čežnjivo gledaš:

Neko te vidi,
Neko te voli,
Neko te zove da mu se predaš!

Njegove riječi
s listova časnih
zovu te sebi, mudrost ti nude,


Zrnevlje neba,
dahovi tvoji,
znakovi jasni za sve su ljude,

i samo tama
iz tube noći
za svjetlost zvijezda otvori oči,

i kap tišine
iz te visine
istine jasnost u srce toči:

Allah je Jedan,
neba je sedam,
i Njega slave dok ih ti gledaš.

Allah te vidi,
Allah te voli,
Allah te zove da Mu se predaš.


ALLAH, ALLAH

Slušah psalme Davudove,
mudre riječi Musaove,
osmjeh lica Isaova,
svjetlo nura Ahmedova.

Allah, Allah, sve govori,
i kad more se rastvori,
i kad mrtav živ ustade,
i mjesec se raspoluti.

Allah, Allah, srce zbori,
Allah, Allah, sve govori,
Allah, Allah, Gospodar je
ovaj život što nam daje.

Za stopama Ibrahima
čvrste vjere Hadžerine
u bijelim ihramima
kraj Božije kuće minem.

Allah, Allah, Lebejk Allah
Allah, Allah, samo Allah,
u svom ašku duša gori,
Allah, Allah, samo zbori!

ODRASTANJA


DNEVNIK ODRASTANJA

Babo,
danas kad smo te spustili u mezar trudio sam se da ne zaplačem. Ti si šehid i zaslužuješ da tvoj sin bude čvrst. Večeras mi se plače. Nije me strah, samo se bojim da ti nikad nisam dovoljno rekao koliko te volim.

Babo,
prijavio sam se u diverzante. Znam da ti se to ne bi svidjelo, al' rat je takav da nas mlade na liniji progone kroz iglene uši, a u diverzantima imam poštovanje. Stalno negdje idemo. Puno se puca. Ako poginem, nemoj se ljutiti na mene.

Babo,
danas sam ranjen. Ništa strašno. Uskoro me puštaju kući. Nadam se da sam post'o pravi ratnik.

Babo,
danas me opet zakačilo. Ništa strašno. Izaću iz bolnice do tvog rođendana.

Babo,
post'o sam komandir čete. Bio bi ponosan na mene.

Babo,
opet me zakačilo, ništa strašno, možda će mir prije nego izađem iz bolnice.

Babo,
Završio se rat. Strašno mi nedostaješ. Kuća je sva razrušena, ne znam šta da radim.

Babo,
završio sam školu i mnogo mi nedostaješ na ovaj dan što svi mi govore da je velik. Vjerujem da bi i ti tako govorio.


Babo,
zaljubio sam se. Znam da to nije za muške razgovore, ali rekao si mi da ti sve mogu reći. Hoću da ovo podijelim s tobom. Osjećam se kao onda kad si me vodio u lov.

Babo,
oženio sam se i kriomice plakao skoro cijelu sedmicu. Sva rodbina se skupila a ti si mi nedostajao. Puno si mi nedostajao.

Babo,
ti se velik čovjek. Danas sam trebao pozajmiti nešto novca. Kad sam rekao da si mi ti otac, čovjek mi je dao na riječ.

Babo,
sad sam bio u bolnici. Desilo se nešto nevjerovatno. Ne mogu ti opisati taj doživljaj. Kao da sam gledao u najdublji kutak svoje duše. Moj sin ima tvoje oči.

Babo,
postao sam BABO!


SREBRENICA

Uzalud nagnuta nad zdencem duše tragam za suncem i vabim osmjeh što nekad je igrao na mojim usnama. K'o žedna zemlja bolom nadošlim ispucala mi nutrina, pa kad poletim van ustaljenog kruga svoje tuge i osmjehom tuđim zadjenem jelek misli, osjetim se tužnijom nego bijah prije tog osmjeha.

Dani minuli kao plima i oseka na gargašama ove naše sudbine, izjedaju me svojim zupcima, trgaju tamo i ovamo, svaku nit mi ponaosob odvajaju... Valja mi ko prelja, u prste pljucnut i te niti u pređu presti, pređu u klupka motati, u klupka igle zadjenuti i džemper plesti za kosti voljenih.

jedan džemper za moga Nisada,
jedan džemper za moga Ismeta,
jedan džemper za moga Hamida,
jedan džemper za moga Mustafu,
jedan džemper za moga Ahmeda,
jedan džemper za moga Šefku,
jedan džemper za moga Sulju,
jedan džemper za moga Adema,
jedan džemper za moga Šaćira,
jedan džemper za moga Muju,
jedan džemper za moga Edina,
jedan džemper za moga Samira,
jedan džemper za moga Behrema,
jedan džemper za moga Amira,
jedan džemper za moga Ramiza,
jedan džemper za moga Refika,
jedan džemper za moga Atifa,
jedan džemper za moga Muniba,
jedan džemper za moga Hasiba,
jedan džemper za moga Hajrudina,
jedan džemper za moga Džemala,

Ko mati moja Hadžera strepim nad kostima djece rođene, u bolu traganja, bez zemlje u koju bih ih uvila...

Treperavo trčim smetena i izgubljena sa Safe na Mervu, iz Bosne u nebosnu, dozivam vraga imenima njegovim:

Mihajlo je l' ti srce smireno kad moj drhat ugledaš?
Miladine, je l' ti duši široko kad mojih sinova nema?
Radovane što kolo ne povedeš, sad ti niko ne smeta?
Pero, jesi li manje ćorav otkad ih ne gledaš?
Petko, Rajko, Branko, Neđo… je l' vam u duši granulo?

Osjećate li slobodu, il' strepite od šušuta lišća srebreničkih polja,
zazirete li od proljeća u strahu da ne niknu
iz svojih dunjalučkih grobnica
cvjetovi moje duše,
bojite li se kletve i suze majčine
što svakim dahom kane
i svakim treptajem Boga zaziva?

evo kosti natkoljenice moga hitrog Džemala,
evo skeleta moga dojenčeta,
evo haljinke moje snahe Emke,
evo prstena mog djevera Hamdije,
evo deset hiljada nevinih duša,
ispod svakog busa,
gdje kolac zabodeš da krv šikne,
kad vode se napiješ,
iz njihovih usta će da poteče,
plug kad upregneš,
zemlju da preoreš,
njihove kosti ćeš da izoreš,
i djetetu svom zalogaj kad daš
s njihovih kostiju znaćeš da je uzrio...

Ja nemam dijete da mu za pleća se sklonim,
nit' brata da se na njeg oslonim,
nit' muža da ga ponosno pogledam,
nit' djevera da ga zamolim,

imam čvrstu Božiju riječ i svoju tešku zakletvu:
DA NE ZABORAVIM, DA NE OPROSTIM,
DA PROKUNEM!

džemper za moga Nisada daću Atifu u ljutu Krajinu,
džemper za moga Ismeta Arifu u kršnu Hercegovinu,
džemper za moga Hamida Fatimi u Cersku,
džemper za moga Mustafu Ševkiji u Goražde,
džemper za moga Ahmeda Taibu u Travnik,
džemper za moga Šefku Tariku u Sarajevo,
džemper za moga Sulju Harisu u Zenicu,
džemper za moga Adema Abidu u Tuzlu,
džemper za moga Šaćira Harunu u Tešanj,
džemper za moga Muju Halilu u Gradačac,
džemper za moga Edina Hajri u Visoko,
džemper za moga Samira Nezimu u Maglaj,
džemper za moga Behrema Aliju u Brezu,
džemper za moga Amira Hajdaru u Minhen,
džemper za moga Ramiza Selimu u Bruklin,
džemper za moga Refika Samri u daleku Australiju,
džemper za moga Atifa Husejnu u Belgiju,
džemper za moga Muniba Redži u Holandiju,
džemper za moga Hasiba Fudi u Italiju,
džemper za moga Hajrudina zaovi Emši u Dansku,

džemper za moga Džemala ponijet ću sutra u Potočare
u njemu su moje zakletve, moja sjećanja,
on je moja zastava, moja dova i moj vasijet.

Zaogrnite se džemperima moje duše gdje god da ste, djecu svoju u njima uza se pribijte, imenom ih njihovim zovnite i mlijekom majčinim zakunite:

DA SE NE ZABORAVI!
NIKAD NIKOM NE PONOVI!


ZAPIŠI

Zapiši svoje zakletve, obećanja data drugima. Da znaš ako zaboraviš da više nisi čovjek kao prije.

Zapiši svoje grijehe, zapiši da ih samo dobra djela brišu, i smjerna dova očiju suznih.

Zapiši da jutro počinje ustankom protiv sna i lijenosti, korakom ka vodi čistećoj, ka molitvi, ka ćitabu nebeskom gdje ostavljaš zapis o sebi danas za svoje sutra.

Zapiši da voliš bijelo tamo gdje bijelo boja je najljepša, i crno tamo gdje crno je najljepše.

Zapiši sreću jutra u vunu magle umotana. Ovo vreteno dana tebi je dato, zavrti ga.

Poljubi trag čela svoga na sedždi svojoj i trag njen na čelu svome. Poljubi evlad u san zamotan, halal podaren da smiraj ti bude i majku budnu nad šoljom čaja.

Zapiši da voliš ovo sobu, ovaj plafon i pod na kom klečiš. Zapiši da voliš ova vrata i ovaj prag, ovaj prozor i ovaj pogled.

Zapiši da voliš ovu rijeku i zemlju kojom teče, njena brda i dolove, njene škripe i goleti, njene vjetrove i oblake.

Zapiši da voliš blagu ćehru svoga komšije, dedinu šutnju i nenin topli osmjeh. Da voliš zarudjelu travu na očevu mezaru, njegov šehadet i svoj put kojim si ga nastojao stići.

Ponesi prostirku duše na prozor jasnosti, istresi halove i ponose što za potku ti utkani nisu, izvadi miris iz desnog džepa i spusti ga na žilu kucavicu lijeve ruke.

Prisjeti se svog Resula, prisjeti se Grada znanja i krvavog dojenčeta na rukama tvog imama. Prisjeti se da ga ljubi dok mu suze život išću, prisjeti se golim mačem na dušmana da kidišu. Prisjeti se, primakni se, nek šehidi zamirišu.

Probudi se znakom jasnim prije nego s kućnih vrata kročiš u san dunjalučki, u varku vještu, u lov na sjene što bježe pred onim koji ih goni i dahću za vratom onom ko ih se kloni.

I gdje ti je spisak onih kojima si, u ime Boga, ljubav svoju poklonio. Znaš da si im dao dio srca i da ti je pazit na njih kao i na se.

Hajde, ustani, osmjeh na lice zadjeni u lijevo glavu zakreni i sam sebe imenom predaka zovni.

Pa pogledaj desno i imenom potomaka se oslovi!

Dan u koji ćeš kročit i zemlja kojom ćeš hodit prostrana je i za osmjeh i za bol, i za dobro, i za zlo, izađi i zahvati prema ahu srca svoga.

Ti znaš ko si,

odakle si,

gdje si

i kome ideš!


SOFTA

Drhte Sarači od sitnih koraka što plašljivo hode da ne poremete sopstveni strah. Stotine ručica stisnute u nadu upiru oči tražeći broj 33. Žuta zgrada k'o ćage žuto razvija svoje linije, svoje kockice i slaže im novi dom. Sobe sa šest kreveta, da se lakše upoznamo. Ispod prozora prolazi tramvaj. Budi nelagodu tutanj njegov i završava već jutrom započetu misao. Kad pođem kući, ići ću pješke. To jedino sam pamtio. Taj put do željezničke stanice, gdje tek može početi nada. Krenuo bih odmah. Svjedoče to suzama orošene oči i drhtava ruka što tek se s babom poselamila, dolje kraj žutih vratnica što gledaju u Begovu džamiju. Rado bih potrčao, sustigao ga i zauvijek otišao odavde. Rado bih priznao da moja želja za ovom školom, evo, tu na početku prestala je, da moja tvrdnja kako sam dovoljno velik i mogu – nestala je. Rado bih večeras majčino lice ljubio i žuto polje pod kućom gledao umjesto svjetala velegrada. No, ne mogu, zarad njihove ljubavi što sve je u sebi što nosim, zarad još sačuvanih iskrica sopstvene nade da i sam nešto u životu mogu. I nisam sam. Još je oko mene lica što pogled zidu okreću čuvajući strah, tugu i suze da ih drugi ne vide.

Međusobno se upoznajemo i pamtimo po imenima, dok, već dolje, iza žutih vrata, na ulici, svi bit ćemo jednaki i nosit jednako ime. SOFTE.

Šest nas je u sobi, četrdeset u razredu, osamdeset u generaciji. Tutin, Kalesija, Brčko, Švicarska, Beograd, Mostar... Aid, Mirza, Sead, Esad...

Slažemo stvari u uske ormare. Raspitujemo se. Ko smo, gdje smo, šta nas čeka? I već ta prva, najteža noć, od doma svoga i svog svakog daleko, rodit će prijateljstva, rodit će snove i nade nove što nepunih pola godine kasnije, kad svojim kućama, konačno, na odmor dođemo, učiniće da plačemo u želji da se što prije jedni drugima vratimo.

Na Baščaršiju, na tu tvrdu kaldrmu što profesori je svakodnevno na časovima optaču znanjem i čine da Trebević nestaje pred našim pogledima.

Počeli smo od ELIFA. Tog čudnog slova arapskog pisma što na svojim leđima nosi teret svake rečenice, a kad ga jasnije pogledaš, skoro da se nigdje i ne čita. ELIF k'o ekonom naše škole, kojeg rijetko vidiš, a kojeg se opet svako najviše boji i bez kojeg sve drugo ne može.

Počeli smo od EZELA. Riječi na čijem početku, opet, stoji ELIF, a koja označava ono vrijeme kad vremena u stvari ni bilo nije. Kad sve su duše k'o krijesnice u nekoj tami prapostanka svoje odgovore davale.

Počeli smo od onog pitanja Božijeg:

– Nisam li ja vaš Gospodar? – i odgovora: Jesi!

Šest smo mjeseci učili prošlost i čekali da na red dođe prvi čovjek, prva žena. Historija ljudskog roda počela je da se prede.

Saračima je prošla jesen, zima, proljeće i ljeto. Skoro sa suzama rastajali smo se tješeći jedni druge kako će raspust proći brzo, kako ćemo, skoro pa sutra, opet se sresti na našoj adresi. SARAČI 33A.

Prošlo je ljeto, protutnjala je Zemlja još jedan krug na svojim nevidljivim a postojanim tračnicama svemira. Svjedočili smo o jednoj, pa drugoj, novoj generaciji i bili dovoljno stari da u čekanju ručka stojimo u prvim redovima.

Pod jezikom se slijegalo znanje iz akaida, tefsira, hadisa, historije, filozofije, arapskog, turskog, engleskog, a pod strehama baščaršijskim plele se i parale ljubavi...

Ene uhibbuki,

Seni seviyorum,

I love you.

Imali smo samo jedno srce da volimo i mnoštvo jezika da to kažemo. Nekad sve odlični đaci ponovo su se dijelili na lepezi od dovoljnog do odličnog. Oni ispod išli su kućama. Ispraćali smo ih sa strahom i nakon toga jače se, bar koji dušak, primali knjige. Bilo je teško vjerovati da osim toga postoji ikakva druga budućnost.

Već smo učili bosanske alime što sve redom iz istih tih klupa su su izlazili i potajice u glavi pitali se koja od njihovih titula čeka nas.

Trebali smo biti zlatna generacija. U trećoj godini „šili“ smo one iz četvrte, odvaljivali gromobrane na žutoj zgradi doma kriomice kasno penjući se uz njih. Prkosili vaspitačima i nerijetko se klatili na onom strašnom kecu pred isključenje u rubrici vladanje. Bivali bijeni od onih s Vratnika i od onih s Bistrika, gutajuć muku što zbog vladanja ni jednim ni drugim nismo smjeli vratit i ako smo mogli. Ako si bio bijen, vladanje je niže, ako si ti koga bio, ode kući.

Među svim uzorima što biografije smo im do desetog koljena u po noći znali ja sam potajice ljubio Bašeskiju, Ali-dedu Bošnjaka, Hasana Basrija, Širazija. Volio sam i gazije kakav bješe i osnivač naše škole, ali nisam mogao iz rebara iščačkat dovoljno hrabrosti da se u njima ogledam. I kao što u tim vremenima, koja naglo postaše čudno nemirna, skrivah da peru bih predao dušu, tako isto glasno divih se onima što zveket sablje negdašnje bješe im drag.

Tražio sam u hodnicima kojim prolazih Gazi Husrev-bega, Ishak-bega, Mehmed-pašu Sokolovića, gotivio hafize i dobre karije, s večeri u abdesthani ostavljajući pokoji zapis o tim nevičnim mislima o životu.

Nisam ni sanjao da moja će razmišljanja uskoro početi da bivaju stvarnost. Nisam ni sanjao da sljedećeg Bajrama mi ćemo biti kurban za klanje.

Nisam ni sanjao da ću, kad 1992. odoh na ramazansku praksu, vratiti se tek za nekoliko godina, prestar za softe, premlad za čovjeka, da nikad više neću sresti na okupu svoju generaciju, da, k'o gelere što ćutim po mršavom tijelu, skupljat ću ih po novinama, smrtovnicama...

Neki plašljivci prometli su se u gazije, oni nekad nadmeni skrivali su se u ilegali po tuđim zemljama, oni što loše im je išao arapski progovorili su k'o diverzanti, tišinom u neprijateljskom zaleđu…

Zatekao sam neke nove, mlađe momke i u zadnjoj klupi, zadnje svoje godine, tresao se pred profesorima kao što nikad nisam pred dušmanskim rovovima.

To i nije bio strah, to je morala biti navika, to je možda odgoj moga dede što iz kućnog se mihraba povukao prepuštajući mi ga čim sam prvi put iz te škole kući došao.

Tek ponekad, kad ukaže mi se sreća da sretnem nekog iz svoje generacije, uz kahvu i priču u kojoj je jedna nit uvijek na adresi, Sarači 33A, shvatim da ne žalim što cijelo ovo vrijeme nisam ništa drugo doli softa.


MILOST SVJETOVIMA

Neka znanja primiš kroz čula i na tom čulnom nivou ostanu, neka obradi razum, stvori sliku i donese zaključke.

Nešto opet nevidljivim putanjama uđe u srce i tu se nastani.

Ona na nivou čula mogu lahko opisat, nečije spretne ruke i nacrtat. Razumske stvari, pak, nude mnoštvo riječi i dokaza za objasnit, što, kako i odakle.

Ona znanja u srcu zahtijevaju vještije pisare, zahtijevaju više od čovjeka, jer o njima kad se piše, to u stvari, naše srce se kroz slova na hartiju cijedi. No, najteže je pisati, govoriti, na uobičajen način i misliti o onim stanjima, pojavama koje nisu samo čulne, koje nisu samo razumske, koje nisu ušle u srce nekim uobičajenim putevima, nego kao da u tom srcu odvajkada prebivaju, nikle iz njega samog ili ono iz njih niklo.

Pisati o Poslaniku islama, o Poslaniku Istine, o posljednjem Božijem Vjerovjesniku može se na milion načina i svaki bi mogao biti dio tog opisa, ali isto tako znam, svaki je nepotpun.

Iako se priča o Poslaniku kao topla ruka majčina od bešike sliva u moje uši, u moje oči, u moja djela, mojih 36 godina malo je da se nakapa išta više svjetla od slabog odraza najblistavije nebeske zvijezde u uzburkanoj vodi noći.

I ne mogu naći početak. Ne mogu, jer ovo je priča o mom doživljaju Poslanika. To je priča o najdubljim dodirima srca koja još nisam spoznao do mjere da ih u slova pretačem. Znam već unaprijed, neće imati ni jasan kraj, jer vjerujem da tu kraja i nema.

Poslanik je ljubav iz koje izranja samo moje srce, ljubav kojom kuca i u koju smrću ponire.

Poslanik je ona moja ruka što u hladnim zimskim danima napušta džep, rađa osmijeh cijelom mome biću i spušta se na glavu mojih sinova.

Poslanik je onaj mir u kojem odbacujem sve druge obaveze i prepuštam se njihovoj igri.

Imena koja sam im nadio i sreća moja kad ih njima zovnem, ponos su moj, jer sam i imena onih koje najviše volim davao po imenima onih za koje sam čuo da ih je Poslanik najviše volio.

Moj osmijeh supruzi mojoj, ma koliko optočen u međusobnu ljubav nas kao bračnih drugova, Poslanik je, jer iz riječi njegovih, primjera njegova nikao je i naš osmijeh, njegovi temelji, zidovi i krov.

Poslanik je nježni otac koji me vodi, upute daje, sa strmih staza životnih me vraća, kojeg slušam iz ljubavi i pred kojim se kajem iz stida.

Poslanik je hedija koju nosim kad obilazim bolesne i nemoćne, jer taj čin mi je riječ njegova omilila i znanje o veličini njegovoj mi darovala. Moj selam bratu u prolazu, moj osmijeh i moja strpljiva ruka u ruci dede ojesenjalih godina što nakon rukovanja drhtavo je stišće i ne pušta dugo, a tek smo se u prolazu sreli i rukovali. Da, ja bih tu ruku pustio, ja tu ne bih našao smisao, ja bih tu vidio gubitak vremena, al' Poslanik ne bi, a kad toga se sjetim, ja spreman sam ostat jako dugo, duže nego pod pendžerom voljene djevojke nekad.

Poslanikova ljubav prema meni, prema nama, što je svjedočanstvom vjere svjedočimo, nikad neće prestat, ona me dotiče kroz hiljade generacija.

Njegove riječi su nepresušno izvorište nade i snage za posrnulog goniča dunjalučkih sjenki.

On je prenosilac riječi Božije. On je sluh koji je slušao da bih ja mogao čuti, vid koji je gledao da bih ja mogao progledati, on je snaga koja je izdržala da bi meni glas šehadeta bio prvo što ću po rođenju čuti.

On je i muž bio i neprevaziđen primjer muža.

I otac i neprevaziđen primjer oca.

On je borac i neprevaziđen primjer borca.

On je sve ono što istinite historijske i druge knjige donose o njemu pokušavajući ispričati tu nikad do kraja ispričanu priču.


On je onaj za kog Bog Uzvišeni kaže da svjedok je djela naših i zato priča o njemu ne može biti završena, ona traje od Ademovog pogleda na šehadet u džennetskim peri-vojima, kad klupko se civilizacije tek trebalo početi presti, pa do Dana određenog kad svako će progledati istinom, bez moći zaklanjanja, zavjere i pretvaranja.

To je, iznad svega, priča o čovjeku, o mogućnosti čovje-čijoj, o snazi čovječijoj, za mene, nadasve, priča o snazi ljudskog srca da obuhvati i ponese u sebi svakog od svog ummeta, i onog što rođen bī u vrijeme njegova dunjalučkog života, i onog što iz njegove će kičme rođen biti, kao i mene danas i nade moje da rađam istog takvog da istu ovu istinu živi sutra...

On je onaj bez kog ne vjerujem da bih Božiji glas mogao čuti, milost osjetiti i nadu svoju ljudsku k njoj uputiti.

Možda mogu napisati još mnoštvo sličnih riječi, a možda treba samo navesti Božije riječi da On Uzvišeni i meleki Njegovi donose salavat i selam na njega, i donijeti salavat i selam, ponizno sklopiti oči, pognuti glavu, a ti odgovor na pitanje šta je meni Poslanik da potražiš u boji moje šutnje... al', evo, ipak napisah jer treba reći kad lijepo imaš reći, a ima li išta ljepše k'o srce njegovim imenom razveselit i selam i salavat proučit:

Allahumme salli ala Muhammedin ve ala ali Muhammed!


DŽUMA

Jutros sam tih. Petak je. Dan moje mature. Svakog petka dok ustajem, tragom sunneta gusulim tijelo i u čistu odjeću za taj dan određenu ga oblačim, ja se prisjetim onog dana davnog kad kotao vode dedo na verige metnu i pod njim vatru raspali.

Sine, kad se voda ugrije, okupaj se, obuci ono što sam ti jučer donio, došlo je vrijeme da s dedom pođeš na džumu...

Neni su se oči orosile suzama, majka je prvi put oborila pogled pred mojim i nikad više nijedna ni druga neće me dočekati sjedeći u kući. Ustat će, pomaknut se, učinit će onaj makar nevidljivi pokret ako ne mognu ništa drugo, samo da pokažu poštovanje...

Deset godina kasnije naš efendija će mi pri ulasku u džamiju dati znak očima da zauzmem njegovo mjesto i budem imam na džumi. Na taj dan dedo će u samoći naše stare kuće otpasati naslijeđenu mušku hladnoću i ozarena lica i toplih očiju priznati mojoj neni da više ne žali umrijeti... Tako sam ja učen da te ni stas ni ljepota, ni godine ni porijeklo ne čine čovjekom.

Znanje je, sine, bolje bogatstvo od novca, prenijet će mi pred kraj rata dedo riječi imama Alija, znanje, kad dijeliš, uvećava se, dok se novac umanjuje.

Uskoro će, ako Bog da, doći i taj dan kad ću i ja svoje dijete posjest u krilo, poljubit u čelo, poklonit mu novu odjeću da obuče i za ruku povest na džumu baš kako je mene vodio otac mog oca. Nakon džume otići ćemo na naš harem, na njihove mezare. Tu su, jedan do drugog.

– Ko je ovo, sine? – pitat ću.

– Ovo je rahmetli dedo Ahmet, babo tvoga rahmetli babe.
– A ko je ovo, sine?

– Ovo je Halil, tvoj babo, a moj rahmetli dedo.

Proučit ćemo im Fatihu, a ja ću pustiti da mi nevidljive suze poteku, potrat po običaju dlanovima desne ruke njihove bašluke i biti sretan što nastavljam višestoljetni krug.

Tu, na haremu, rod uz rod, pod kamenim nišanima, cijelo naše selo, generacije i generacije predaka. Tu na haremu zelena ledina gdje i mi ćemo živi u nevidljive krugove poleć, kraj naših deda, očeva, pribit se uz njihove mezare da mjesta ostane, za novi krug.


I nikad niko neće ovu Bosnu razumjeti niti njenog Bošnjaka shvatiti dok ne nauči da ga poštuje i njegove krugove motri. Mi smo kao mirna površina vode. Čime god nas takneš, ugledat ćeš krugove i onaj prost, miran al' odlučan stav u pogledu koji govori:

Ne diraj mi krugove!

Ne diraj mi ljevicu, ne diraj mi desnicu, to halke su moje kojim spajam pretke i potomke.


POPASAK

Ljeta svoga djetinjstva provodio sam na planini. Čim sam uzrastao dovoljno da mi glava nadilazi hercegovački krš, postao sam čoban. Kasnije u životu naučit ću da se to može reći i pastir.

Ispočetka sam čuvao janjce. Probude me ujutro, jako rano, puste janjce iz tora i ja ih tjeram “iza kose”. Prije mene je ustao dedo i iza neke druge kose otjerao ovce. To se zove popasak. Nakon 2-3 sahata, tamo oko devet do pola deset, dedo dotjera ovce do kolibe, nena ih muze, onda izađe na brijeg iznad kolibe i zove:

“Potjeraj janjce, pomuzli smo ovceeee...!”

Ja potjeram janjce koji se, očuvši blejanje ovaca, stušte ka kolibi uz neviđenu bleku.

Nakon popaska svi pijemo vareniku.

Kad ono što ne popijemo nena razlije na drvene škipe da se ukajmači, ja uzmem kašiku i grebem kotao u kom se mlijeko kuhalo.

Planina na koju smo ljeti isprtljavali nije imala vode, tako da već oko podne imam obavezu da otjeram ovce na vodu nekih sedam kilometara u podnožje planine, kad se vratim čekaju me krave, koje isto tako treba otjerati na vodu. Usput nosiš bidon s pet litara vode za piće.

Kišu sam posebno volio. Kad pada kiša, trava je rosna i ovce ne treba goniti na vodu bar tri-četiri dana.

Čim bi kiša stala, trčao sam na brijeg iznad naše kolibe da provjerim kolika je rosnost trave. Ako bi opanci i donji dio nogavice pantalona bili sasvim mokri nakon trka kroz travu, rosnost je bila dobra, ako ne bi, ostajalo bi mi da čekam dedu i njegovu procjenu.

Jednog od takvih dana sam bio očaran ljepotom nakon kiše tek raspuklih oblaka na kojima se ogledalo sunce. Bili su nevjerovatno čisti, bijeli. Mislio sam da gledam nešto što niko dotad nije vidio. Otrčao sam kući i pitao dedu ko pravi oblake. Rekao je: BOG.

Od tada volim Boga, Stvaraoca bijelih oblaka. Od tada još više volim i svog dedu jer me upoznao sa Bogom.

Čak sam u tim danima kada bi mi rosna trava kupila slobodno poslijepodne pa nisam trebao “goniti ovce na vodu” na istom onom brijegu iznad kolibe razgovarao s Bogom. Bio mi je nekako bliži od dede i nene. Razumio bi sve što Ga pitam i nikad nije govorio: “Šta Me to pitaš?!”

Puno smo pričali, tih ljeta. Kasnije sam otišao u grad, koliba se srušila, brijeg zarastao. Prestao sam jedno vrijeme pričati s Bogom, ali ON se uvijek javi. Nikad me nije zaboravio. Kad sam sjetan, tužan, On se javi, utješi me. Kad nemam – pošalje nekog da mi da. Kad sam usamljen – pošalje nekog da me obiđe. Volim ljude, ali priznat ću, bliži su mi oni koji pričaju s Bogom. Mnogo bliži.


POTRAGA ZA SREĆOM

Što više postojim, to više jesam. Mora biti da je tako. Svakim danom me više i svakim danom me manje. Takva je priroda ovog dunjalučkog postojanja. Što više jesi, to si bliže da nisi, kao da stvarna bit postojanja jeste u nestajanju. Niko sa sigurnošću ne zna reći gdje je ona ljestvica u našem životu, u našim godinama, kada se obara dolje i ima li je uopće.

Zavisno je od osobe do osobe. Od snage koju svako od nas u grudima nosi, od svjetla kojim razumom sopstvenim svijetlimo, a nekad, nekad i od sopstvenog zaborava i nehata. I jedno je i drugo, mnijem. I jedno je da svakim danom kraju idemo, i drugo je da svakim danom cilju stižemo.

Svete knjige kažu da krajnji cilj je Bog. Bog nas uči da pronaći Ga mogu samo oni koji sebe pronađu. “Ja sam uz misao roba Moga o Meni”, kaže se u predaji koja bilježi Božije riječi.

“Odazivam se molbi onoga ko Me moli”, obećanje je Božije u časnoj Knjizi.

Može li Boga zazvati onaj koji sebe ne čuje, onaj koji, i kad skupi svjetla u srcu, u sopstvene ga oči okrene i zaslijepi se? Može li ga odagnati iz misli i najgori poricatelj?

Ne želim gledati ovaj svijet nikako drugačije doli kao Njegovo stvaranje, ne želim motriti steranje tmine nit' rađanje jutra doli kao znake Njegove, ni drhate srca ni treperenje duše...

Spuštam prste na tipke tastature s blagom žali za olovkom suhom što nekad sam je vukao po bijeloj hartiji da posijem slova svoja, misli svoje, traženja svoja, jer svaki glas, jezikom izrečen jal slovom onišanjen, čovjekova je potreba i pokazatelj da samoća se uvukla u njedra njegova postojanja...

Zaziva čovjek u samoći,

traži da zvuk drugog do njeg dopre,

pa makar i eho glasa njegova,

jal nijemi govor slova...

Tu ispod slova, ispod mezara misli

sliježe se on

ČOVJEK – INSAN

Tako slova bivaju ono što mislimo,

a praznine među njima ono što ne dosežemo.

I kad titnta oteža, kad se oblaci tmurni u srcu sakupe,

tad se slova sakriju pod busenje malaksalosti,

muk se naseli u djelovanje, no, ni to ne podrži dugo,

jer čovjek je nejakim stvoren – progovorit će,

jal glasom,

jal slovom,

jal tek suzom što ništa drugo nije doli stih duše,

znak onog nevidljivog, duhovnog, obznanjen u svijetu pojavnosti.

Poteći će iz srca i kanut na oči, a oči šta li su doli knjiga srca, doli vrh pera iz kog kapa tinta našeg duhovnog postojanja.

I tad, stegnut će vas u grlu, kao majku u leđima što stegne pred porod čeda njenoga.

Rođenje svako sa sobom nosi bol,

u njemu često je samo sjeme sreće,

pa pomislim ponekad kako boli i nema,

kako sve je samo rađanje sreće...


TAMAM MI JE

Sunce me zove u svoje snove,

ulice dana kraj vode plove,

dok žubor njen imenu Neretva se odaziva.


Nil je meni tužan,

Amazaon strašan,

Drina plahovita,

Gang previše mističan.


Neretva mi je tamam.

Ćuprija stara, evo gledam, svojim je krilima nakon toliko godina opet zamahnula. Oko kula, u bistroj vodi, mehkousne pastrmke udvaraju se kamenu. Ćemer središnje kule čeka svog prvog skakača. Neretva zastala u svojoj bistrini i pušta obale da plove negdje uzvodno.

Ne gledaj me tako, voljena rijeko, suzom ću se bacit na tebe, jal obiješću rastrganog osmjeha, jal uzdahom ožurene mladosti.


Sunce me zove u svoje snove, iznad zemlje, iznad vode, iznad kule, a opet ispod Sunca sa šerefeta munare čaršijske džamije evo gledam sad prema zalasku Sunca. Sjene su uvijek nasuprot Sunca. Evo i sjena moje munare bježi k čaršiji, k'o srce stidne nevjeste od pogleda dragog. A kad Sunce zgasne s akšamskim ezanom, i sjene će nestati, jedno bez drugog ne mogu.


Nil mi je tužan,

Amazaon strašan,

Drina plahovita,

Gang previše mističan.

Neretva mi je tamam.


ŽUPA JE CENTAR SVIJETA

Nikako mi nije jasno kao su moji preci nasjeli na tu glupost da je Zemlja okrugla. Sinoć sam bio u svojoj Župi i sasvim jasno se može vidjet da je ona centar svemira i da se nebeski stubovi nalaze baš tu. Prema zapadu nebo se poduprlo Borašnicom, na istoku Janjinom i Javorom, na Jugu Žljebinom i Ratkamenom a na sjeveru uklinjeno Visočicom.


Ne treba tu nikakva nauka. Samo pogled.


Sredinom svijeta k'o najduža mu linija dlana, teče Neretva. U Neretvi živi pastrmka i lipljan, na obali joj pasu sitne župske krave a gore u kršu župske ovce.


Kada ja Galilej Galileo, pred tužbom da bogohuli kad tvrdi da se Zemlja okreće, odbacajući tu tvrdnju za rad spašavanja života štapom po prašini pisao: "Ipak se okreće", mislio je na Ban vir.


Tu se Neretva zaista okreće, čini taj poznati svrdo, mada bi se ja zakleo da ona tu pravi uzao i veže petlju, stoga duboko vjerujem da je baš tu na Ban viru centar svijeta, da prolazi tačno kroz središte vira, tu je i nebo najvisočije a vjerovatno i Zemlja najdublja.


Tu živi velika glavatica. Majka svih okolnih riba. Izlazi kasno u noć na površinu i lovi ribare koji nemaju snove. Baš zato, kasno noću, na Neretvi nema ribara, samo pjesnici, slikari i zaljubljeni parovi s bogohulnim mislima da centar svemira nije Ban vir nego duša njihovog voljenog bića.


ŠETNJA KONJICOM

Nastupilo je vrijeme ćutanja. Za još nejaka krila proljeća uhvatio se mraz zime odlazeće. Po planinama pao snijeg k'o zadnji treptaji nade nadajućeg. Onaj treptaj što uvijek znamo da uzaludan je, da samo uzdah je, al' svejedno se stresamo pod njegovom hladnoćom dok zavlači se u dlanove.

Gradom tiho, pognutih glava hodaju uživaoci kredita i njihovi žiranti. Zaljubljeni i razljubljeni. Sretni i tužni. Oni sretni što uvijek su sretni, i oni tužni što samo tužni su sretni. Hodaju zaposleni i nezaposleni. Zamišljeni i oni što teško bi ih iko mogao zamisliti da ih nema. Umišljeni i zamišljeni. Odmjereni i zamjereni. Umorni i odmorni. Jaki i slabi. Ugodno i neugodno popunjeni. Mršavi. Obučeni i nedoobučeni. Kosati i ćelavi. Zdravi i bolesni. Zapitani i nezapitani. Oni što jedva čekaju i oni što Boga mole da ne dočekaju. Načitani i pročitani. Poštivaoci djela Josipa Broza Tita sa Trga državnosti Alija Izetbegović podozrivo gledaju poštivaoce Alije Izetbegovića u ulici Maršala Tita. Sirotinja se gozbi krčmenjem prošlosti gladnim ustima sadašnjice. Iz parka ih gledaju otuđeni stećci bogumila, tek izlistala trava i dvoje zaljubljenih.

Kamena ćuprija češe Neretvom amputiranu petu prošlosti, traži plićak i malo sunca da uživa u novoj protezi. Vrabac s Vrtaljice sletio na kulu da se baci u mutne vode tužan zbog nesretne ljubavi. Njegov epski čin kvare ptice kreštalice ispod pijace naguravajući se oko komada Repovačkog sira. Djevojka na podzidu pod Srednjoškolskim centrom, golih leđa, zaboravila da je ikad imala nenu, a kamoli da je nena imala išijas. Momak do nje zamišlja da će nekad biti faca k'o ja, a onda mijenja mišljenje kad ja, podižući kapu u mimohodu, počešem ono mjesto na glavi s kojeg su mi jutros opale 16. i 17. dlaka. Malo dalje, pite ispod sača i pice iz mikrovalne, penzioneri šetači i mlađa žena s pogledom “Old love srce para”.


PANORAMA GRADA

Nemoj više progovoriti ni riječ. Razmakni zavjese i pusti sunce da zađe u ovu odaju. Nek prsti njegovi spuste se na hladne zidove. Nesigurne kuće paukove nek zaiskre srebrom i nemir pod uzglavljem prošle noći sanjan nek nestane. Tu negdje pod prozorom tanka je nit koju svi moramo preći da bi se snovi zagrlili s javom, da bi se život u jedno klupko smotao.

Tu negdje na ulici čeka te prolaznik da se u njemu ugledaš. U njemu negdje čuči priča koja čeka da je napišeš, ruža što sanja da će biti ubrana prije nego mirisa nestane, prije nego latice crvene uvehnu. Čeka te trud što nagrađuje zadovoljstvom, napor što uzvraća osmijehom, trag što svjedoči ti postojanje i čin što porađa svrhovitu nadu i u tvoje danas i u tvoje sutra. Čeka te lijepa riječ o tebi što traži da je podržiš. Lijepo mišljenje što čeka da ga potvrdiš i laž poneka da je otrpiš i kao čistu laž otpremiš u zaborav. Čekaju te oči što rado te vide, one što smislit te ne mogu i one što onako si im za popunit pogled. Ništa naročito, sve uobičajeno, ukrštenica novog dana spremna da bude popunjena. Negdje ćeš znati vodoravno, negdje okomito, a negdje ćeš pitat. Grad na rijeci Neretvi, pet slova, drugo O, zadnje C?

Kraj Neretve čeka te topola. Pod njom ćeš se sjetit da si čovjek. Sjetit ćeš se da bi po etimologiji te staroslavenske riječi trebao da siđeš, jal se popneš na nju, jer ČELO VIJEK si – biće nastalo kroz vijekove, kroz vrijeme. Neće ti se svidjet to značenje pa ćeš skrenut pogled ka Čaršijskoj džamiji i sjetit se da si INSAN, biće koje zaboravlja, al' ni tu nećeš stati, sjetit ćeš se da te isti taj maternji jezik tvoje duhovnosti zove i REDŽUL – biće što ponosno hoda na dvije noge. Pa ćeš ponosno i uspravno uspet se uz Konjičku kamenu ćupriju, bacit u modru Neretvu jedan pogled, kao kovanicu u kakvu fontanu želja i preći na drugu stranu.

Tamo ćeš u pekari uzet pecivo od šest slova, treće H, zadnje A. U slastičarni Oazi naručit jednu slatku k'o ti i kratku k'o ja.


Tu negdje sa posljednjim srkom kafe postaješ dio društva, preuzimaš na sebe breme svojih obaveza i zaputiš se dalje kroz Titovu ulicu do Električnog da platiš što tamu večeri uništavaš svjetlom sijalice, pa do Pošte da platiš za sve razgovore koje nisi vodio oči u oči, i daš zekat na gledanje TV-a i one ljepote sinoć dok je Leo Messi objašnjavao skepticima zašto je fudbal lijep za pogledat.

Na izlazu se prepipam po džepovima, udahnem dva put miris ćevapa od Hajduka i naručim pet u pola, taman za početak dana.

Vraćam se drugim putem, preko mosta, kraj spomenika, uz Vardu i niz Vardu. Kod Asa zastanem s pomišlju da legla bi još jedna kafa, a onda se ipak opredijelim za uobičajenu varijantu Kod Gedže.

Pijem i ne progovaram ni riječi. Puštam da mi proljetno sunce udara u oči i na trenutak zamišljam da one nisu ništa doli solarni senzori putem kojih grijem svoju dušu.

Čekam nekog sa dobrom pričom, da ovu svoju ostavim za sutra, da poslušam rahmetli nenu i njene savjete o tom kako ne valja odmah sve, kako treba znat zapeuzit.

Uskoro se otvaraju vrata i pomalja poznat lik. Lokalni CNN s najnovijim vijestima. Ćulim uši a priča teče...


DOPISANO SJEĆANJE

Sagnjila zima u mom rodnom kraju. Čikovi dimnjaka na krovovima iskrpljenih kuća dime u havu. Ogoljene grane drveća i sitnog rastinja čekaju vjetar, trpe mraz i sanjaju o toplim bundama snijega koji se u sivim oblacima čitav dan mislio, bi li ili ne bi pao.

Protruhli plotovi, polomljene vratnice, od velikih kiša raznesen put. Prostirka od lišća šuška i kvrcka pod koracima. Magla se lijeno podiže ka brdima i otkriva crno-bijeli svijet. Samo Neretva i dalje teče u boji.

Iznad polja, moja kuća, pred kućom moja nena, na njenom licu osamdeset godina pamćenja. Dušom i tijelom gotovo srasla za kućni prag, pogleda uvijek uprta u zapad. Tamo je cesta kojom je otišao njen evlad, tamo je cesta kojom se s vremena na vrijeme pomalja da je obiđe.

Tako je to, misli ona. U mladosti je čovjek okrenut istoku, čeka sunce, novi dan, pod starost sunce, evo, izlazi sa zapada, iz auta i autobusa, kroz lica sad odraslih sinova i kćeri, kovrdžavih kosa i crnih trepavica njene unučadi i praunučadi.

Začudan je njoj taj život u koji joj porod zamiče. Ti gradovi bez njiva i ograda, bez štala i hajvana, gdje se po mlijeko za jutarnji doručak ide u prodavnicu, a ne u štalu, gdje jedeš krompir koji sadio nisi, voćku koju ubrao nisi i meso koje njen Ahmet s bismilom iz svog tora zaklao nije. Gdje mladi skoro golih guzica hodaju i pred starijim ne ustaju.

Zna ona, bila je ona. Nudili je sinovi da pođe s njima, da ne živi sama. Predeverala jednu zimu, proljeće i ljeto u tom gradu. Predeverala jedva i s prvim proljećem se vratila u svoju toplinu, širinu i mirise...

Potkuplja otežali nabor na dimijama i ulazi u kuću. U smićenim dimijama friško istucani orasi. Rezge ima svakoj snahi za baklave.

– Nek im nije do nane, a hoće l' doć, baš kako im drago!


Govori tiho, pomalo resko, ali bez zlobe i ljutnje. Gleda kroz prozor, kroz bašču, polje, preko Neretve, kroz planinu, tamo daleko u Zijemlje, svoju rodnu Šaricu, svoje mladalačke godine izvlači iz još neotančalog pamćenja. Njene mlade ruke što stišću ljusku oraha mehkiša.

Nigdje nema tako dobrih i mehkih oraha kao pod kućom njenog brata Šerifa. Donosio je njen rahmetli Ahmet sadnice i 'vamo, al' se ne htjedoše primiti. Nije drvo insan da svikne. A eto, ona i još pet cura iz njenog sela došle i primile se. Iako vrijeme uporno glođe čovjeku misao, i od nje ostaje kostur, blijeda uspomena bez pravog sadržaja, nešto od svega toga sazri u srcu i kao sunce što grije izvana ono grije iznutra.

Od odškrinutih vrata studen je štipa za reumu u leđima. Zatvara ih. Otvara šporet i ubaca bilju suhe hrastovine. Gladan plamen toplo zapucketa nad novim zalogajem. Njen pogled opet skrenu ka zapadu, ka crnoj krivudavoj cesti. Ote se uzdah i jedva čujne riječi:

– Nek su mi živi i zdravi samo!

* * *

Danas na krovu naše seoske kuće ugašen čik. Dima nema. Pustoš u hladnim sobama. Rijetko dirane vratnice škripe, a na seoskom mezarju u dnu sela jedan bašluk više. Na njemu nenino ime. Hiljade riječi malo je da je se na pravi način prisjetim. Jer nena, riječ je koja u svakom od nas porodit će različit, a opet isti svijet, svijet neprestano nasmijanih očiju, svijet tepanja, milovanja i ljudske topline koja nadomješta sve ono gdje ti kao sinu, bratu, sestri može usfalit. Nenino krilo prostrto u hiljadu cvjetova oslikanim dimijama bit će uvijek mjesto vraćanja mojih želja za sigurnošću, mjesto gdje su završavali strahovi a počinjao mir, nije ni čudo kad neko džennet spomene što moje misli u njeno krilo polete.

Neka ti Uzvišeni Allah podari lijepi Džennet, spoji te s onima koje si voljela i s tobom one koji te vole!


DOPISANA PRIČA

Odozodo rijeka Rakitnica i Riječica a odozgo klisure Visočice zarobile malo selo Prebilje na oštrom brijegu gdje, kako historija kaže, već stotinama godina kao da se klati u nedoumici gdje da se otisne, desno ka Rakitnici ili lijevo ka Riječici koja bi ga, opet, kojih stotinjak metara niže odnijela u Rakitnicu. Rakitnica je naoko mala, ali sjeseni i proljeća snažna i opasna rijeka, zato je dobila i ime. Riječica ima mali tok isto tako malu snagu pa joj se nisu udostojili davati ni neko posebno ime. U tom kršu se ni o tuhinjavoj i nejakoj djeci nije vele vodila briga. Znalo se odvajkada, moraš biti jak i snažan da bi postojao, inače nema se na te potrebe trošiti riječi na nekakvo ime.

Gore nad klisurama Visočice prostiru se čairi na kojima hiljade ovaca i stotine krava za ljetnjih i jesenjih dana puni svoje stomake sočnom ispašom, zauzvrat nudeći mlijeko, vunu i gnojivo čije se grudine ponekad uzdižu i iznad krovova malih, skromnih, kao u trku sagrađenih, čobanskih koliba što vonjaju na mrs, ovčije brabonjke i kravlju balegu.

Tu na tim livadama na hitroću je svikavala i Almasa, najmlađa Halidova kći. Za nju je babo kleo mater joj dok je njome još noseća bila, da bude muško, pa ona, kad se i rodila, kao iz inada, po svem ponašanju, osim eto po izgledu, bješe kao muškarac.

Jedina nije čekala mrak da se u nekoj od rijeka razgali za ljetnjih vrućina, nego je s muškadijom išla i u haljinama se u vodu bućkala još za dana. Halid, razočaran što je muško jedino po inadu, nije ni okret'o glavu, mater šibala koliko je mogla, a onda se svi okanili. U selu se govorilo onako kako je i sam Halid govorio, da od evlada ima četiri kćeri i Almasu.

Danas kad su zub vremena i širina zemlje pomeli gotovo sve pragove na Prebiljima skoro da nema živih usta koja bi o njoj pripovijedila.

Zimus, od jaka mraza i velike vode, otpučile i stijene na Visočici a jedna poveća, kroz točila i rijetko šipražje, našla put do stare Halidove zidine. Gruhnula u nju i pomela zid koji je na sebi nosio Almasin trag. Na toj je zidini s donje strane kuće, kad se ide od Rakitnice, bila jedna rupa, jedan prozorčić kraj kog bi se zastajalo, odmaralo i priča o njemu pričala. Davno sam je isprič'o, po svom tabijatu i udesu, onako kako je meni legla kad sam je za ratnih godina, natovaren potrepštinama, od strma puta hvatajući dah, slušao. Nije da se ne bi mogla ispričati i drukčije, udesiti da bude i ljepša, ali valjda i ja zalazim u godine kad polet mladosti splašnjava pa nije ljepše ono što jest ljepše nego ono što je tvoje il' što se tebe više dotiče. Tako i danas, kad saznadoh da stijene su srušile zidine Halidove kuće, odabrah da opet ispričam svoju priču o Almasi, njenom babi i sestrama. Po tabijatu vakta u kom se dešavala, sve se po ocu zvalo i po rodu vezalo, pa i ova priča je imenom njegovim započeta.

HALIDOVE KĆERI

Halid je kćeri udavao kako mu je ko dolazio po koju. Šaćiru, Hamidu, Mušku, Halidu. Sve su kabulile kako je babo rek'o. Sve osim najmlađe.

Almasa je još odmalehna teglila ustranu, i da ne bude modra, od šipke spašavale su je samo starije sestre, preuzimajući na sebe sve njene tersove. Kad je došao da je zaprosi Sakib s Kose za svog srednjeg, Mustafu, Halid je samo klimnuo glavom. Da mu se i tog tersa kutarisat.

Uzalud mu je hanuma govorila da malo porazmisli, da mala govori da će se baciti u Rakitnicu čim joj se pruži prilika.

Halid je obeć'o – Halid neće slagat!

Sedam dana je držao zaključanu u čardaku povrh kuhinje da ne pobjegne, da mu riječ ne opogani. A kad su došli po nju da je vode, Halid je bio sretniji od mladoženje.

– E neće za onog hajvana Murata makar je ja svojim rukama u Rakitnicu bacio!, govorio je.


Na Kosi je igralo kolo. Skupljeni svatovi zalagali se pečenom janjetinom, a stari Sakib, mladoženjin otac, jedva čekao da hodža dođe i priveže dvoje mladih. Strah ga da mlada ne načini kakvu ludost, a hodža kao zainad kasni.

Začudno je bilo što je na svadbu došao i Šećin Murat.
Svi su čekali da se pomole i njegovi prijatelji pa da pođe belaj po kojem je ovaj i bio poznat, no, on je samo rakiju salijevao u sebe i plaćao muziku da udaraju jače.

– Jače! Još jače! Je l' malo para što dajem? Ako je malo, evo još! Samo jače!

Svi su se pitali gdje je njegovo društvo s kojim je stalno bio? Zašto ih nije poveo? Strepili su kad će Murat ustat i zakovrnut belaj.

Hodža stiže nakon jacije. Jenga i nova svekrva pođoše u malu sobicu u dnu kuće da otključaju mladu i izvedu je da hodža svoje obavi.

Soba bi prazna. Samo u ćošku, pri zemlji, rupa na zidu.
Dok su svatovi igrali i muzika u doboše udarala, Muratovi pajdaši izvališe kamen iz zida kuće i izvukoše mladu napolje.
Svi u selu se zaibretiše, smrkoše.

Puče priča na sramotu. Samo je vješto oko moglo vidjet čudan osmijeh na licu starijih Halidovih kćeri:

Šaćire,
Hamide,
Muške,
i Halide.


ĆAT

U mjesecu maju sam po prvi put shvatio da se može umrijet, onako bez reda, bez bolesti, bez povoda. Samo te metak pogodi. Nije da me smrt prije zaobilazila u širokom luku, šarala je ona okolo i u kuću mi zalazila, al' valjda sam nekako bio mlad, premlad da o njoj mislim naspram sebe. Tog dana, mislim da sam postao balig, punoljetan. Naspram tjelesnog punoljetstva, mislim da ono pravo punoljetstvo dođe kad čovjek baš shvati da će jednom umrijet. Nekako mi leži ta definicija.

Tog dana, izjutra, historija ovog mjesta pisat će da bio je presudan dan, biti ili ne biti, za nas što mio nam pogled na munare i drago nam kad dijete osunetimo.

Ja to tad nisam vidio toliko značajnim i epskim. Bio sam trgnut iz sna, uz pušku i okvir municije koju imadoh dadoše mi još dva okvira i bombu, tek kroz to da shvatim kako je situacija malo ozbiljnija nego inače, jer bombe su se čuvale za ne daj Bože.

Imadoh na sebi crne pantalone na peglu i šareni džemper za koji samo mjesec prije istresoh cijelu zaradu ramazanskog softe. Devalvacija mi pojela nafaku. Imadoh na tom džemperu i malu značku s ljiljanima. Okvirove potrpah u džepove teksasne jakne koju posudih od nekog ko ne bi na spisku, bombu u džep pantalona i na kamion.

Uskoro se nađoh u nekoj nedovršenoj kući, na drugom spratu, kojem, na moju žalost, gazda nije stigao izliti ploču. Virio sam kroz prozor u susjedne, njihove, kuće i pospano čekao da i taj rat počne.

Jutro je svanulo kao i svako drugo, nebo ne mijenja svoju sliku zbog promjena na Zemlji. Ptice su cvrkutale, proljeće mirisalo iz travom zarasle ledine a grad dolje u daljini izranjao iz magle poput neke ružne gubave gljive.

Taman sam kont'o kako je vrijeme da neko kaže da je sve to zabuna i da se trebamo vratiti u bazu kad lijevo od mene tišinu zaparaše rafali, a za njima jauci mojih drugova što još prije koji sat ležali smo skupa u kasarni i prebirali gdje bi tu večer mogli na sijelo.

Rat je počeo a ja nisam vidio kako. Viđenje mi je priječila kuća s lijeve strane. Sve je izgledalo isto. Ništa se nije pomjeralo u vidokrugu. Samo se vazduh oko mene nekako previše stisnuo i morao sam brže disati.

Rafal. Drugi rafal dolje iznad grada. Nečije dozivanje. Opet rafal. Rat je zaista počeo, a ja nagnut na otvor za prozor iskolačenih očiju ništa nisam vidio.

A hiljadu mi pitanja koja bih rado izgovorio da nisam sam. Baš je ružno biti sam kad počinje rat.

Šaram pogledom po kućama ispred, ne znam mjesto, ne znam koje su baš naše, koje njihove, gdje da gledam s više pažnje. Ništa se ne pomjera. Jedan prozor, drugi prozor, vrata, šupa, bašča, druga kuća, prozor... ups.

Ko će znat šta je prvo bilo. Jesam li prvo vidio tipa na prozoru s puškom u ruci il' mi je prije moja puška izletila iz ruku pa sam onda vidio njega. Ne znam, zaista. Čuo se neki čudan, ne baš jak zvuk, rame mi se trznu ustranu, puška ispade a ja čučnuh ispod otvora.

Rat je počeo, bi mi jasno, iako opet skoro ništa ne vidjeh. Strah me spopade jer ne znam šta se desilo. Gledam pušku, pipam je, kontam jesam li slučajno opalio pa me njen trzaj udario u rame ili... Na kundaku joj vidim veliki žljeb. Prelazim oprezno prstom po njemu i shvatam da je to mjesto gdje je pogodio metak. Au... Prelazim opet prstom, pa opet, prinosim je ramenu u položaj u kom sam je držao i omjeram gdje bi taj metak završio da nije bilo kundaka.

I šta sad, pitam se.

Jesam li ranjen?

Mislim, nije me pogodio, ali, halo, pogodilo me u kundak, to je zamalo. A koga da pitam? Nigdje nikog. Ne mogu ni zovnut, kao za inad otvorila se vatra i sad sasvim jasno čujem kako meci zvižde iznad mene.

Heh, al' ja to moram nekom reći, ispričati, veliko je to meni da progutam ćutke... ne mogu ja čekat da rat završi pa da to nekom ispričam. Iz džepa vadim olovku, ali nemam papira. Bar da mi je zapisat. Hm, samo pakovanje ćata. Polahko vadim jedan listić, prislanjam na ostatak pakovanja, štrokam olovku i pišem. Datum, vrijeme i kratki zapis: POGODILO ME U KUNDAK. Pažljivo vraćam ispisani listić među ostale, vraćam u džep i kontam šta mi je dalje činit. Rat je. Ja sam kao vojnik. Šta treba da radi “kao vojnik” u ratu nakon što mu se desi ono što je meni? Treba provirit i vidjet šta se dešava. Al' neću na isti prozor. Šta ako me onaj tip čeka? Čučeći se prebacujem do idućeg otvora i brzo izvirim. Na onom prozoru nema nikog, ali desno od kuće dvojica pretrčavaju ka šumi, desno od mene dvojica naših pretrčavaju do druge kuće ispred koje treći naš vuče četvrtog.

Tako bih rado pucao da se uključim u rat, ali ona dvojica su već u šumi, ne vidim ih... Gdje da pucam? Gledam lijevo na S..... koji prašti iz sijača. Gdje on puca, koga vidi?

Da se i ja prebacim do iduće kuće? Kako ću kad mi je rečeno da budem tu i ne mrdam!? Rat je strašna stvar u kojoj prvo polažeš ispite pa onda tek učiš gradivo.

Ipak ću opalit koji metak. Šta ako rat stane a ja nisam ni pucao? Ne bi se pikalo da sam bio. Znam. Gađat ću prozore. Ako me kasnije budu pitali što sam pucao, reći ću da mi se učinilo da neko ima na njima.

Tup. Puška opali, zatvarač škljocnu, čahura odleti u suprotni zid. Prozor čitav, samo malo udesno skoro nevidljiva mrlja na fasadi.

Tup, opet. Tup. Tup. Četvrti metak je pogodio prozor.

“To jarane!”, bodri me S.... slijeva. “Samo žeži, ne daj im oči da otvore!”

Nekako mi odmah lakše. Kontam bi l' mu priznao da ne vidim nikoga, al' on je već promijenio redenik i puca.

Pucam i ja. Taman se zanio a metaka nestade. Mijenjam okvir i razmišljam da ipak nema smisla ovako. Imam još dva okvira, a po pucnjavi koja tutnji oko cijelog grada ne bi se reklo da će ovaj rat završiti tako brzo.

U kuću desno donose ranjenog E.... On je tog jutra imao četiri okvira. Ako ih nije ispucao, mog'o bi mi ih posudit. Skačem na ledinu i trčim prema kući.

– Kako si, kralju? – pitam ga, a on odgovara mrštenjem blijedog lica. – Mogu posuditi municiju?

Daje mi dva puna okvira, ja ga tapšem po ramenu i vraćam, se na svoju poziciju.

Tu sam proveo dva dana i dvije noći, dok nisu došli i rekli mi da je komandir koji me tu rasporedio poginuo od onog prvog rafala tog jutra.

Cijelo vrijeme rata i svih ovih poratnih godina čuvam pažljivo to pakovanje ćata, na kojima sam kasnije bilježio bitne datume i događaje.

Vjerovao sam da će nekad biti dio historije, danas mi se čini da su samo dio općeg zaborava.

Gdje da odložim ove bilješke? Znam. Počet ću skraja. Od ovog ćata ispisanog na T.

Ovog što na njemu piše: “Rat je završio!”

Savijam ga oprezno, trunim duhan u nj, ližem krajeve jezikom i motam u cigaru. Pripaljujem i potežem dim.

Naše grudi su ionako jedini istinski muzeji prošlosti.


OSLUŠKIVANJE

Sinoć je ratnik, pod nebom daleko od neba ovog gdje je borbu svoju kušao, glavom gnječio jastuk, cijedio iz njeg glasove i zapamćene mirise proljeća bosanskog.

Otimao se pozivu grudi i tupio oštrice misli kako ne bi probadale suviše duboko.

Tu u plićaku ne bole, baš kao što ni trn kad ubode plitko ne boli. Krv je dublje, a najžešće vri kad se bolnim sjećanjem takne.

No, oko glave kružile su godine prošle, kao hodočasnici oko hrama svoga vraćajući se Gospodaru.

I kao u tim dalekim slikama ratnim i u trenima noćnim, najteže je padala samoća. Teška kao kasni mraz na poniklim usjevima.

Kad bol ratnice zavuče se u srce njeno, ona bi kriknula al' kriknut ne može. To breme teško je za ženska pleća, njen glas avret je i u toj samoći.

Izgužvan san kao odjeća maskirna što nekad je skrivala krhkost. U zavrnutim pantalonama osule se sjemenke pogaženih nadanja, želja i osmijeha.

Sitni prsti bi da dotaknu hladni metal umjesto šake sopstvene, busen zemlje bosanske i plahtu neba njenog. Iz te daljine riječ je doziva, tišina mami i želja se porađa.

Ona zna ko je i gdje je i kako je.


Treba joj samo neko da je to upita,

da joj to ponovi,

a ona da mu se šutke stidljivo nasmiješi.


Iznad svih glava, iznad svih želja, ma čije da su i ma gdje da su, Jedan je prisutan i odaziva se dovi dovitelja kada Ga zamoli...


DAN NADOKNADE

Ponekad u prvim satima noći pustim pogledu da šara po svjetlima grada. Od daha orošena stakla brišem prstima i puštam da se osmijeh razlije nutrinom. Vratim se petnaestak godina unatrag na svoje stražarsko mjesto, u drhat iste ove zime i onog što me najviše plašilo u tim noćnim satima. Najlonske oči grada nisu davale svjetlost, a cigareta, ako se imala, pušila se iz šake da se ne vidi žar. Čovjeku do sebe, zbog manjka vojnog staža, nisi smio reći da ti je drag, da ne ispadneš kukavica, niti javno priznati da voliš svoju djevojku, da ne ispadneš slabić. Živjelo se s oklopom na srcu i tijelu dok ispod njega smo bili mehki kao otava.

Bilo je noći kad sam sanjao svjetlo. Bilo je noći kad bi se taj san obistinio. Prepuštao sam se planiranju svega onoga što me čeka kad dođem kući. Topla soba, banja, voda, televizija, knjige...

Sjećam se tih momenata – idem ka kući a svjetlo još sija gradom. Strah me da će ga nestati dok stignem. Neće. Sve sam bliže a ono i dalje sija, nema granatiranja, hej kako ću da uživam! Ulazim u kuću a ona baš onakva kakvu sam zamislio, topla i svijetla. Majka se smiješi, iz kuhinje miriše nešto lijepo. U duši mi ugoda. Sjedam da se odmorim i ugrijem, pa ću onda sve ono što sam naumio i isplanirao. I tako nekako u tom položaju zaspah i ne probudih se do sutrašnjeg dana. Tada već nije bilo struje.

Sjetim se svake godine te večeri, i jednu večer provedem kao da je ona. Budem sretan zbog tople sobe, obasjanog grada. Nakupio sam i dosta staža da kažem, bez straha da ću ispast kukavica, kako mi je onaj čovjek do mene bio drag i kako sam istinski volio svoju djevojku, ovaj grad i ovu zemlju. No, priznat ću, ponajdraže mi je što kroz te momente jako volim sama sebe. Ne bih, čini mi se, bez tog mogao ovo drugo.


KUALA LUMPUR

Kad svane jutro i sunce grane,

bolje se vidi sutrašnjica

i jače podnosi strah.

Noću.
Noću se bolje vidi pređašnje

a i mali strah velikim postaje.


Ponekad plahta kojom pokriješ tijelo

kad na počinak liježeš

kao da desetljećima nije istresena,

pa, umjesto sna, iz njenih njedara nahrupe

i osmijesi i jecaji i živi i mrtvi,

i voljeni i oni koji to nisu,

izgovorene i neizgovorene riječi,

zaboravljene i nezaboravljene nade.


Sastanu se na onoj maloj lijehi srca i šute a eho njihove šutnje bubnja venama, dobuje u ušnim školjkama. Onda se potpuno razbudiš, otvoriš oči, upreš pogled u plafon i onim unutarnjim jezikom ih sve pošalješ u ... Kuala Lumpur.


Prevrneš se na desnu stranu, počešeš sijede ostatke sjećanja da nekad nisi bio ćelav i sjetiš se one hazreti Alijeve izreke kako što čovjek više stari, to mu se više povećava pohlepa i produžuju nade.

Pomislih kako mnogi imamo blistave osmijehe a zubi srca su nam krnjatci živi. Godinama žvaćemo cijele snopove želja iz kojih se luče vijenci nada, a tako malo istih zagrizemo i kušamo a kamoli da ih progutamo.


DOSEZANJA

Otežala je riječ i stegla se tinta u peru moga srca. Nekad sam dlanovima svih sedam svojih ruku hvatao njihove leptire i prostirao hartiju da se na njoj namjeste, skite ti zapis, priču, pjesmu. Tada sam znao da ništa u bašči Božijoj ne remeti njihov glas, njihov put i njihov dolazak tebi. Onda su krila posustala pod teretom leta, zov neba izgubio bitku sa snažnom privlačnošću majke Zemlje. Sletjeli smo tužna lica i orosilih očiju. Nekad ću, poživim li, zapisat da je to bilo u mjesecu šabanu i da ne znam jesam li bogohulio radujući se svakom danu istinski što tebe u njemu ponovo srećem ili ibadetih što svjestan sam bio blagodati Božije tog svetog mjeseca.

Slutim kako ću jednom shvatiti da nedostižne su vriježe ljubavi što na pritkama srca pužu ka nebu, ovom malom tračku ljudskog htjenja da je u slova smiti, da ljubav ne da se opisat – da ona samo da se srcem osjetiti.

Ne smjedosmo se otisnuti u dubine neba, pustiti ruku krnjava nauma i prepustit se slobodi. Lijehe navike, tihi hlad korova zavičajnost je ustajala. Hiljade palih ikara svjedočit će o svetosti i veličini onih koji su snagom ljubavi natkrilili svih sedam zemaljskih mora, svih sedam zemaljskih gora i u svijetu iznad ovog pričali priče saputnicima o tegobi okliznutih tragača. No, svaki put nosi svoje znamenje, i svaka staza na kojoj se okliznemo nudi istinu, jer ipak, i kad se okliznemo, u se se okliznemo i sebe jače osjetimo. Naš je trud a puti su Božiji. Naprijed idu snažni i jaki a za njima puze naše želje.

Otežala je riječ i stegla se tinta u peru moga srca. Nekad je svaka misao kao balon na vjetru zanosa dizala me sa sobom i nosila tebi, danas je teret koji kad na hartiju spustim sopstvenim plećima moram podignut i nastavit hodit. No i u prostranstvima nebeskim i u tragovima zemaljskim znakovi su jasni i ruže mirisne, ne smijem zaboravit gledat i ne smijem prestati mirisat.


TRUNCI TIŠINE

Ponekad kad tišina želi nešto reći a ne remetiti harmoniju, uzme harfu oblaka, dođe mi pod prozor i tu se igramo skrivača, par-nepar, care care govedare, koliko je sati.


Ponekad se zavuče u tvoju kožu, da mi kaže, da ispod onog što vidim imaju svileni jastuci, svileni pokrivači i da svaka žena je u biti princeza.

Ponekad sleti na srp ratara u mahunu njegovih misli i prospe zrno graška, tek da znamo da svaki je muškarac u biti princ.


Ponekad se obijesno propne u grivi bijelog konja u trku, nečujno zahrže u našim srcima, tek da kaže da nije uvijek do bijelog konja, i da za bajku potrebno je da jedno od dvoje pokuca na vrata.


Ponekad ode, pusti nas da čujemo fijuke bičeva što krajevi im kidaju nam srca i shvatimo da su drške njihove u rukama sopstvene nam slabosti.


Ponekad, tako, kad je nema, a želim je, ja pomislim na tebe, shvatajući kako prošlost nije nešto što je bilo i prošlo, to je nešto što se rodilo i do kraja života ide s nama.


DA SE SRCE SMIRI

Pusti moje tragove da se stvrdnu u meni. Nek sunce uzme život ilovači i nek se skori njen oblik, suština, forma. Kad poželim i bol i jecaj i sreću i osmijeh da lakše mogu među prstima želje da sitnim. Između dlanova u prah početni da je smrvim i puhnem u nepostojanje. Da se u zoru novog stasavanja popnem na goru i kao Ibrahim zovnem:

– Pokaži mi, Bože, kako oživljavaš mrtve?!

Ne što ne vjerujem, nego da srce smirim.

I taj glas moga zova što se vrtačama i dolama oko mene kroz eho ponavlja, udvostručen, utrostručen, učetvero-stručen, upeterostručen mi se vraća, pa jedna riječ u mnoštvu svojih odjeka se sustiže i prestiže govoreći samo jedno, ako ubiješ jednog čovjeka, kao da si ubio čovječanstvo, i ako spasiš jednog, kao da si spasio čovječanstvo. Kao da od praoca Adema pa sve do Dana sudnjeg mi i nismo ništa drugo doli zov njegov za milošću Gospodara njegovoga. Kao da smo samo milioni posuda u kojima glas dove njegove nalazi svoje ponavljanje i istu onu čežnju za rajem, za džennetom, za mirom.

Ja, adem tvoj, i ti, havo moja, kako god da se zvali, gdje god da hlada zemaljskog tražili, mir za kojim čeznemo, utok kojem žudimo, džennet je našeg praoca Adema.

I kad pitaš volim li te?

Ne pitaš što ne vjeruješ, nego da ti se srce smiri.

Poslušaj Riječ Njegovu na Sinaju, što Musaa u neznanje baci, u dvorima svojih unutarnjih odaja osluhni glas i izuj se, svakom se od nas nudi sveta dolina Tuva i Knjiga što dotaći je mogu samo oni čisti. Provjeri zemljopise duše i rafe srca svoga prije nego se na put konačni otisneš.


PROZIVKA

Kad u krletku moje čežnje upadne peruška tvoga osmijeha, kad vrata na baglamama njenim zaklepeću podmazana hihotom istog, i kad prhut mjesečine pokupi svoj srebreni odsjaj sa žica njenih, kad zarobljeni kanarinac prestane voljet svoj lik u ogledalu i shvati da sloboda je blizu, samo treba na tren umrijeti za nju...

Tad noć otvori vrata nebesa u nama, zanos upali baklju htijenja, a ona se spusti na čirake učvršćene na zidovima našeg bića i oni kao zvijezde sjajem nura svoga posvjedoče da tama i ne postoji, da riječ je to samo kojom obilježavamo stanje nedostatka svjetlosti.

Zadrhtimo u tom blještavilu svjesni da ni hladnoće nema, da i ona samo je riječ kojom obilježavamo nedostatak topline...


Probuđeni prsti grozničavo listaju rječnik srca, umaču pero spoznaje u tintu istine i križaju u njemu riječi bez svog vanjskog postojanja.


Izgovaram glasno kao na vojničkoj prozivci svaku riječ a iz pojavnosti odaziv njen ostavlja je zapisanu.


Na tri mi se riječi tvoje ime odazva.


Kad zovnuh samoću,

kad zovnuh sebe

i kad ljubav zovnuh.


U TRENU KLONUĆA

Strunjen željom na pučini stvarnosti tražih snage da u jedra svoja pušem unaprijed shrvan maloćom daha i visinom jarbola. Tužne misli prizivaju riječi mudrog Lukmana a eho priziva reskim glasom odgovara: “Trebao si pitati dok još na obali bješe!”


Znam da kajanje je potez slabih u nevolju kad zapadnu, zato ću stisnut zube i pogled uprijet u pučinu. Čvrsto, ipak, vjerujem da i htijenje moje i želja moja snaga su što vjetar prizvati mogu.


I nek vjetar bude jači i od snage moga htijenja, Ti, Bože, uvijek mnogostruko daješ.


Strpljiv čeka, hrabar se nada, odvažan planira a slab trpi.

Pokušat ću se strpjeti, biti hrabar i odvažno planirat.


Hajmo polahko sklonit glavu u sjenu jedra, stisnut šake oko tvrdih vesala i s bismilom učiniti napor.


Ponekad sudbina čeka samo malo napora da njedra svoja puna milosti prospe.


I nije me strah, lakše je umrijeti veslajući negoli živjeti čekajući.


NEVJESTA

Ispod očiju misli sanjalice suhe tragove ostavile. Dah sa usana otpuhuje peruške sna dok trepavice razgone posljednje niti tmine. Pogled još nadojen suzom nemoći sitne praške što je noć provela na sedždi Uzvišenom između straha od posljedice lošeg činjenja svoga i nade u okeane milosti Njegove.

Isti grad se na vidjelo pomalja, isti dimnjaci nježan dah toplote puštaju iz garavih njedara. Istim koritom Rijeka pronosi neko svoje vrijeme i govor. Da mi se naslonit na štap Sulejmanov i čut glasove koje je on mogao čuti, doznao bih šta zbore dvije ptice na znaku za predgrađe.

Znam dušo da bi od tog lud zemljom hodio. Jedan je Sulejman i daleko su palače njegove od ovog drhtavog stvora Božijeg što dubokim uzdahom zaustavlja suzu u oku, jer tamo iza Rijeke, iza Brda, ispod rebra moga, ti na jastuku u boli ležiš.

Kad Allah robu hoće da olakša, da mu nevolju, pa ako rob zahvalom uzvrati i vjerom se strpi, on ga grijeha očisti. Prvo sam to pomislio kao što sam uvijek u vjetar misli Njegovo ime vez'o prije nego bi ih tebi pustio.

Ja volim tvoje prste što serdžadu sa sabahom nježno dohvataju. Ja volim tvoje stope što na njene krajeve s tekbirom staju, oči u mjesto sedžde uprte, ruke smjerno smirene i dva kraja jašmaka oko tvoga osmijeha, oko tvoga pogleda, oko tvoga uzdaha, baščo Božijih ajeta, putem čijeg šapata k'o s najljepšeg sahana dove tvojih usana milost bješe kusana.

Iza ušća Berzaha, iza Dana stajanja, iza vrata Dženneta,

uz dah Božijeg rahmeta, gdje dunjaluk ne smeta,

budi brižna nevjesta.


ZAJEDNO

Tražiš lijek za usamljeno srce, okrenut čekanju stisnutim usnama šutnju trpiš a tu, na prvom prozoru, oči jedne trepere, duša jedna u pupoljku čeka, da pokloniš joj riječ, posiješ zrno njenog osmijeha iz kog će klas sa sedamdeset zrna niknuti i iz svakog zrna još toliko klasova.

Gle, Božijim davanjem znam, baš u jednom od tih zrna ispunjenje tvoje je želje, razveži pertle sopstvene sudbine, izuj šutnju i zaokupljenost sobom, ni cvijet bez vjetra i pčele ne može, ni pčela bez cvijeta, ni oko bez suze, ni suza bez oka, ni čovjek bez čovjeka.

Želim ti što sebi želim jer znam da imam ono što dijelim, molim ti što sebi molim jer znam da kroz tvoje dignute ruke i moja molitva lakše će cilj svoj naći.

Uzalud nam je svako sebi u studene dlanove puhat, nikad one toplote nema kao kad druga ti ruka ruku u šaku stisne, ni onog osmijeha što u drugom osmijehu odraz svoj vidi. I nije snaga u broju silom sablje pokorenih podanika nego u mnoštvu lijepih insana za koje si u srcu svome izbe sagradio – ako ti se ne svide oči, ne propusti priliku da i u potiljak pogledaš.

E sad, draga moja, TI uzmi ovaj moj opis i metni u šerpu SRCA, pusti da se krčka nekih pet minuta, onda poklopljeno ostavi da se hladi. Nakon toga zasladi s jednim: VOLIM TE i pij tri puta na dan CIJELU VJEČNOST, ujutru natašte, iza podne i navečer pred spavanje.


HAJDE DA SE NAGOVARAMO

Hajde da zaboravimo godine, sijede kose i naborana lica, da se prisjetimo onih davnih toplih riječi i djela naše mladosti i da se nagovaramo na njih!

Ja ću tebe nagovarat da se nagovaramo a ti mene nagovaraj da se nasmijem – ne moraš riječju, ne treba naglit, nagovori me svojim osmijehom. Skloni ustranu sve te zastore tuge kroz koje gledaš, sve te ćepenke boli koji te pritišću, hukni u stakla dahom duše što vidim je nakvasalu istinom i krajem rukava obriši zamagljenost – onda me pogledaj, ispod trepavica, iz dna duše i pusti da poj njen osmijehom zarosi na tvojim obrazima! Tako ćeš me najlakše nagovoriti da se nasmijem, a kad se nasmijem, nagovaranje će ići lakše.

Nagovaraj me da se smiješim stalno! Nagovaraj me da uvijek iznova svaki dan iščekujem s osmijehom, da te budim sabahskim ezanom i da te dovom spominjem pred našim Gospodarom, a ja ću nagovarat tebe da mi zahvališ mirisom jutarnje kahve i dok ja nju budem nagovarao da se melje, ti nagovaraj mene da te volim manje kako bih te kasnije mogao voljet više!

Onda me nagovaraj da ti čitam Knjigu, onu Knjigu što smiruje, tiho, usrdno, predano, i da se nakon njenog učenja zajedno sjetimo onih koje volimo, svih onih puteva i prečaca koji su doveli do tog da se ti i ja nagovaramo.

Nagovori me da te volim više, još više... i nagovori me da više nema kraja, da iza svakog više ima još više, još jače, još...

Nagovori me kad izgubim nadu u tvojim očima da je mogu naći, kad klonem da samo sam kleknuo da te lakše zagrlim, kad zašutim da samo sam pogledu ljubavi darovao tišinu kako bih bolje vidio.

Nagovori me dušo, nagovori me smiraju!

Nagovaraj me uvijek iznova da u svakoj kapi ljubavi kojom srce umivam, Njega se sjetim, Gospodara Milostivog što među srcima našim ljubav i samilost uspostavlja.

Nagovori me svojom pokornošću Njemu da kroz ljubav te Njegovu još više volim i nagovori me da više nema kraja, da iza svakog više ima još više, još jače, još...

Nagovori me da iza nesebične topline što srce oblije na spomen imena Njegova ljepšeg smiraja nema i uzvišenije ljubavi od ljubavi naše kad u ime Njega se volimo.

Nagovori me, nagovori me da te nagovorim.


MOGAO SAM

Mogao sam da te ne volim glasno, da te ne gledam tako, da te ne sanjam, o tebi pjesme ne pišem. Mogao sam.


Mogao sam ne ubrati zvijezde tvoga pogleda, ne kušat plime i oseke mjeseca tvojih zjenica, ne vidjet se tako lijepim kakvim se vidjeh u njima. Mogao sam.


Mogao sam ne stresat rosu s livade tvoje mladosti, ne mrsit vlati uredno izniklih snopova, ne kušat miris mojim dahom probuđenih cvjetova. Mogao sam.


Mogao sam ne puštat toplinu usana u tvoje skupljene dlanove, čežnjivo ne pratit tvoj dah na hladnom januarskom jutru i htjeti biti zrak u kom će se rasplinut. Mogao sam.


Mogao sam ne znati šta je sreća,

mir svih mojih nemira.

Mogao sam – da te nisam sreo.


Zato volim onaj dan u kom si ustala,

onaj put kojim si krenula,

sopstveni korak koji me pred tebe doveo

i onaj dašak milosti što nas je spojio.


KO JE NA POTEZU

Naslutiti tugu znači imati vremena da se pripremiš za nju, znači tugovati duže, znači, šta god da znači. Uvijek sam volio one pjesnike koji bi jednostavno napisali samo jednu riječ i prepustili mi da se utopim u nju.

Kiša!
i prepuste meni da je osjetim.

Ljubav!
i ja je se prisjetim.

Tuga!
i ja kliknem glavom.

Nakon tridesetih život se ponavlja, tragove zbilje ne slijediš više od početka ka neizvjesnom kraju, no nekako od već vidljivog kraja ka onim prvim stopama svojim, i kad ih osjetiš, naslutiš, znaš da je to nešto iscurilo, da mu je došao kraj.

Nekad sam krio i od sebe sama da vidim te jasne znakove. Jahao sam divlje konje sopstvene obijesti i propinjao ih uz hrzanje na zadnje noge sred guvna duše. Ubijao sam kopitama svaku travku pod sobom, željan u korijenu da je satrem i time snagu svoju dokažem. Nakon tridesetih život se ponavlja, konji obijesti odavno su bez potkova ostali i na jaslama svezani ne odazivaju se na vabljenje. Zubi života zagrizli su zrelost i pažljivo dotiču travku iz koje su nikli.

Tabla života na kojoj vučemo svoje poteze ima jasna polja i jasna pravila. Baš poput partije šaha. Morat ću sačuvati snagu za pijune, bar jednog da prometnem u davno izgubljenu kraljicu, jer bez kraljice ne umijem igrat. Jedan bijeli skakač i lovac prijete mi iz zasjede. Crni pijun pod budnim okom svoje kule kraju table žuri...

Štoperica je stisnuta i vrijeme curi...


ČOBANLUK

U vrijeme dok sam ja stasavao u pravog čobana već su skoro svi čobani imali sat na ruci, a poneki je, Boga mi, nosao i radio-aparat uza se. To je tad bilo k'o sad imat dobro auto.

Ako je on imao radio-aparat, nisi mu mog'o oplest kod čobanica da ti je babo im'o deset dunuma zemlje i šest volova.

Sjedi on, torba na leđima, struka mu pod guzicom, bičaj preko leđa a radio u rukama.

– Bi l', bolan Hamide, malo na Beograd prebacio, pušćaju oni dobrih pjesama? – moljaka Devla.

– Neka, bona, Devle, ti bi samo pjevala, da vidimo šta kažu vijesti, drug Enver, naš predsjednik mjesne zajednice, me jutros lično izvijestio da će biti prenos Plenuma!

– Kakvog, bolan ne bio, Pleuma? Šta ti je to?

– Ih, ženske glave, Plenum, Plenum, to ti je, ...ma bježi, bona, da ja tebi objašnjavam šta je Plenum.

I tako je to išlo. On se malo kofrči na početku, onda Devla malo zavabi ovce onim njenim glasićem, malo se pribije uza nj i ništa od Plenuma, cijeli dan pjesme.

Subotom i nedjeljom bi mi muški bili posebno dobri prema njemu. Počinjali bi već petkom iza podne.

– Hamide, sjedi ti, ja ću ti vratit ovce, uzgred mi je.

Trebalo je subotom i nedjeljom slušat prenos fudbalskih utakmica. I jes' to bio merak! Sad jedna sad druga. Komentatori se samo uključuju:

– Dajte jela, dajte pića

za strašnoga Mlinarića,

Dinamo vodi jedan nula.

 

– A pod Bijelim Brijegom, nakon niza napada po desnoj strani, Veležov navalni red konačno je postigao gooool.

Tih dana bi se ovce izmiješale. Posebno je nezgodno bilo u vrijeme kada bi se mrkale. Tad bi ovnovi prazovi po nekoj čudnoj ovnovskoj logici ostavljali svoje ovce i išli u tuđa stada tražiti belaja. Dođeš kući navečer a praza nema. Dedo ljut, nena s kose zove: Rukija, o Rukijaaaaa, jel mi ovan u vašim ovcama!?

Nikad nisam skonto što je tolika frka oko ovna kad bi svakako sutradan ovce opet bile zajedno jedne s drugima. Vjerovatno zato što bi oni koji bi često uticali i u druge ovce smršali ko kost.

Eh da je tad bilo imat mobitel, pa fino zvrkneš, upitaš gdje ti je praz i mirna Bosna. Sve nekako u nevakat dođe. Sad imaš mobitel, ali nemaš ovaca.


S L O V A

U mom djetinjstvu se supa prije jela pravila samo za kakve mubarek-dane, i to kad neko dođe, i da, ponekad kad bi bio dobro bolestan, te uz ramazan za iftar, al' tad je bila domaća i osim vegetom ničim nije tuknula na onu kupovnu. A volio sam “kupovnu”. Volio sam sve “kupovno” te su mi pravili takve smicalice da me i danas amidže zezaju kada o tom pričamo. Napravi majka pekmez, bestilj, a ja se vrnjosim, ne sviđa mi se. Onda amidža uzme teglu, stavi u auto, negdje se malo provoza i dođe u kuću, šeretski mi se nasmije i kaže: “Hajd donesi džem iz gepeka, kupio ti amidža!” I tako bih ja jeo bestilj kao “kupovni” domaći džem. No, da se vratim na supu. Posebno sam volio onu supu sa slovima. Valjda se moglo nazrijeti da ću biti piskaralo već tada.

– Majko, hoćeš li mi kupit supu?

– Hoću!

– Onu sa slovima, molim te!

Eh sad, ta slova me nekad izluđuju. Zavisno od toga šta želim s njima. Kad hoću da iskažem ljubav, nekako mi draga, sve ih kitim, uspoređujem, aranžiram, vijem u vijence, a opet, kad treba napisati nešto što se piše tek da bude napisano, idu mi na živce. Tad bih najrađe da ih poredam ko čunjeve u kuglani i onda raspalim kuglom po njima pa šta ispadne da ispadne.

Najgore mi dođe kad dobijem gotovu muziku da napišem pjesmu. Meni muzika ima svoju ljepotu, ali ja sam nijem i gluh za te note, varijacije, ritmove. Jednostavno ne znam pjevati. “Berem, berem grožđe” sam na muzičkom pjevao od prvog do osmog razreda osnovne škole.

A drago mi napisat tekst za pjesmu, ilahiju posebno.

Eh, danas treba da napravim dvije pjesme po već podastrtoj lijepoj melodiji. Htio bih i tekst da bude dobar i lijep, al' neće me pa neće.

Bježi mi, bježi, al' stići ću ga! Otkrio sam jednu zakonitost u životu – ne treba odustajati! Danas, znam, smorit ću se i otići na spavanje bez rezultata, ali ujutro kad ustanem imam osjećaj da će se to samo prosut iz mene, dosada je bilo tako, valjda će i odsad.

Rezultat traži svoj trud i gotovo. Na kraju krajeva, za jednu otpjevanu pjesmu zaradi se više od cijele zbirke pjesama objavljene, ovako u koricama, a možeš se i busat nakon toga da si pjesnik...


-Ti si pjesnik?

-Kažu!
-Amater?

-A mater nije, ona je domaćica.


RECENZIJE

I OSVRTI


Aziz Nuhić,

Konjic, BiH, juni 2010.

Evo, već sam naslov budi znatiželju u nama i «nagovara» nas da pogledamo što se to skriva između korica. Iako obje riječi iz naslova, dakle, riječ «boja» i riječ «sjećanje» imaju svoje posebno značenje, one tek u spoju imaju pravu vrijednost. Teško je opredijeliti se, kojoj od njih dati prevagu po pitanju tematskog opredjeljenja autora, koji nam u «Boji sjećanja» otkriva sebe, svijet u kojem je i koji u njemu. Riječ «boja» uveliko nadilazi «crno-bijeli» svijet, na koji smo već odavno navikli, koji dominira našom Planetom. Dakle «boja» je uistinu moćna riječ, ona u nama budi pozitivna osjećanja, asocira nas na dugu sa sedam boja, kroz koje autor izražava svoju ljubav prema:

1. Uzvišenom Stvoritelju, putem vjere, 2. Voljenoj osobi, 3. Porodici, 4. Tradiciji, 5. Rodnom kraju, 6. Narodu, 7. Državi.

Tragajući za ovim istinskim vrijednostima, autor se kroz prizmu svoje duše razlaže u pjesmama i prozi, baš kao što se bijela svjetlost razlaže u duginim bojama – «sve su u njemu i on je u svakoj! – S.K.

Ali, da nije «sjećanja» duga bi odavno nestala, istopila se, a iza nje bi ostala samo praznina i tuga u očima, što je nebom uzalud traže. Da nije «sjećanja» i knjige, te vrijedne sehare, što čuva našu prošlost i priprema na s za budućnost, vladao bi vječiti mrak. Eto zbog čega je «Boja sjećanja» moćan i znalački odabran naslov.

Pored naslova, treba znati, da u svakom djelu postoji nekoliko ključnih riječi, koje se provlače kroz cjelokupan sadržaj knjige, i s pravom se mogu smatrati kamenom temeljcem, na kojem djelo stoji i odolijeva kako kritici tako i vremenu. Od sposobnosti autora zavisi da li će to biti «trošna koliba» ili «blještavi dvorac».

Kod Esada Bajića, u ovoj knjizi, izdvajaju se tri naoko jednostavne i pomalo zaboravljene (čak i u praksi) narodne riječi: vreteno, pređa i klupko. Ta jednostavnost samo je prividna. U suštini to je metaforički izričaj vezan za naš dolazak i odlazak sa ovog svijeta.

Vreteno je naš život, pređa životni put, a klupko označava sva naša dobra i loša djela koja smo u životu uradili.

Ono što ovdje zaslužuje posebnu pažnju, a autora čini originalnim i nadasve hrabrim, jeste činjenica, što je za razliku od ranijih autora, koji su ugađajući vladajućem režimu, prezirali i omalovažavali sve što «miriše» na vjersko i tradicionalno, Esad Bajić je baš to odabrao za izvorište nepomućene emotivnosti svoje duše, kojom «crno-bijelo» stanje svijeta objelodanjuje u jednoj novoj, čitatelju neviđenoj pojavnosti, oplemenjenoj kroz unutrašnje viđenje svijeta i tako oplemenjeno pretače u prozu i poeziju, obilje poezije – Bjelašnicu poezije i proze.

Taj pomućeni svijet beznađa, očišćen od primjesa grijeha i pohlepe, okupan i uljuđen na principima vjere i tradicije, svijet skriven i dugo tražen u nama samima, eto, baš takav svijet, pjesnik nam otkriva i nudi.

To nuđenje, taj velikodušni «bujrum», uspostavlja, moglo bi se kazati, konekciju između autora i čitaoca, uspostavlja onaj prijateljski, rođački odnos.

U Bajićevom poimanju svijeta Uzvišeni Stvoritelj je u svemu i iznad svega. On je Izvor i Utok svih naših misli. On je Vječita Istina na putu prolaznosti naših života. Vjera i vjersko je ušiveno u život i samu misao pjesnikovu, što «Bije sjećanja» čini konstruktivno stabilnim, a poetski «prosvijetljenom», jer kod njega su i sjećanja i ljubav drugačiji, drugačije su emocije, drugačiji smislovi i poruke. To se najbolje može vidjeti u stihovima:

Nauči me Bože, pročisti mi grudi

da znam voljet sreću u srcima ljudi

Ljubav za druge ljude i ovo podneblje, pored vjere, autorovo je drugo izvorište koje pronalazi u tradicionalnim vrijednostima naroda kojem pripada. To je još jedno važno životno uporište, koje, za razliku od drugih, Bajić ne smatra prevaziđenim, odnosno pokušajem vraćanja na prošlo i vremenom istrošeno iskustvo, već naprotiv njegovo oživljavanje i stavljanje u funkciju očuvanja vječne i nepromjenjive vrijednosti života.

Esad Bajić zato i sanja:

San u kome svaki čovjek je čovjek

i ljudski toplo prilazi jedan drugom...

On dalje traži:

Da budem kao moji preci

da vjerujem i da znam na kojoj mi je zemlji živjeti

i zato on ima nijet: Uskoro će, ako Bog da, doći taj dan, kad ću i ja svoje dijete posjesti na krilo, poljubiti u čelo, pokloniti novu odjeću da obuče i za ruku povesti na džumu.

To sjećanje na rodnu Župu, iz koje je otišao, a u kojoj je opet, «do grla» kroz pisanu riječ u Popasku, Župa je centar svijeta, Čobanluk, Halidove šćeri i drugim naslovima, autor je naprosto oživio svojim lirizmom i metaforičkim izričajem, tako da se i u nama budi sjeta i žal za vremenom prolaznim, vremenom u kome je bilo mnogo više ljubavi, poštenja i poštovanja. Autor pamti i kao hamajliju čuva u sebi to vrijeme i teško se navikava na ovo današnje.

Zasigurno najsnažniji utisak na čitaoca će ostavit prozni tekstovi «Dnevnik odrastanja» i «Srebrenica».

Samo dvije citirane rečenice mogu to potvrditi:

Nije me strah, samo se bojim da ti nikad nisam dovoljno rekao koliko te volim!(Dnevnik odrastanja)

Ja nemam dijete da mu za pleća se sklonim... (Srebrenica)

Mene je sad strah da ne narušim vrijednost citiranih riječi, jer nemam misao dovoljno jaku da komentar na njih dam.

Ovdje prestaje pisana riječ i slijedi tišina pred ulazak u molitvu klečeći na koljenima pred Uzvišenim Stvoriteljem da nas zaštiti od sličnih iskušenja i molitva za sabur onima koji su već u iskušenjima. Čitaoce pozivam da se ozrcale u Boji sjećanja.


Tanja Zubčević Alečković
Surahammar, Svedska, maj 2010.

„Ja nisam vojnik za mrtvu stražu“

Jake riječi pjesnika Esada Bajića zovu na pozornost. Sa pažnjom prilazim stihovima. Sa velikom pažnjom, jer pažnju privlače riječi na bijelom papiru. I dotičem Boje sjećanja. O čemu nam to pjesnik šapće? Čije to on trenutke pjeva? Njegove? Naše?

Sa prvim stihom počinje putovanje. Svaka pjesma nova stanica na kojoj i drugi čekaju vozove. Na prvoj saznajemo da ne treba prestati sanjati, čak i kad snove morom noćnom nazivaju. To je izazov nama, čitateljima. Snovi su snovi, kaže kroz stih pjesnik. Mjesto za sebe, vrijeme za sebe. „Čije god tragove da slijediš, nekim si svojim došao do njih“. Jasna poruka. Mi svoje staze krčimo. Iako nam se nekad čini da su drugi njima hodili, da im tragove vidimo, znamo da su to naši putevi, naši izbori.

Burno je vrijeme za nama. Vrijeme naglog odrastanja, pa se i kroz stihove Esadove naziru ti ožiljci. I u tome se prepoznajem. Da li se znamo, putniče? Probuđeno pitanje. Da li se znamo ili to samo dodirne tačke u našim sudbinama stvaraju tu sliku? Sliku poznanstva, dijeljenja istog komada neba, slušanja istog vjetra?

Kroz stihove zapuše taj poznati vjetar i zrakom se širi miris domovine. Ja sam sad tu, na kamenu užarenom, doveli me stihovi dolje.”Onaj hitac ispaljen prije sedamnaest godina
konačno me stigao, ni ja više nisam promašen čovjek.”

Tihi razgovor sa drugom. Pogled unazad sa ove distance. Pjesnik nam o vječnom sklapanju očiju pjeva, ali i tu traži ljepotu, miris ruža. Prije sedamnaest godina ruže su sa oprezom cvale. Sa oprezom se živjelo. A Esad tom vremenu daje miris današnjih ruža. I riječ ”druže” približava ga ponovo onom trajanju kroz burni period, djeljenju i nade i snova i strahova i postavljanju pitanja ”zašto?”.

U Pjesmi ”Na slici uspomena zaspala” pjesnik se pita ”ko bi rekao nekad da falit će nam straha” i objašnjava da je to strah koji ”fitilj života pali”. Opisuje akciju još jednu, koja se desila nije, ali koja pri pogledu na sliku kao da se dešava. Fali ta ”akcija” jer lakše je njome objasniti nered.

”San o putu” i ”Na pragu sna” su pjesme koje nas vode u stanje besvjesnog. A da li je to stvarno tako? Ili kroz zapisivanje snova i poruka u njima otvara se drugačiji svijet, van ovoga materijalnog i opipljivog?

Da, to je upravo o čemu te dvije pjesme pjevaju. O snovima i čovjeku kao glavnoj ulozi u istima. I o mirenju sa greškama koje napravismo. ”Ne bojim se više svojih grešak'”.

Pjesme ljubavi počinju pjesmom ”Zna li neko”. Ona nam kazuje da osmjeh je potreban za ljubav, osmjeh insana koga volimo.

U poređenju sebe sa galebom vješto crta slike ponašanja ptice u svim situacijama. Naprosto, mi vidimo ju kako leti, slijeće, širi krila i suncu se bliži.

”Nauči me da pišem pjesmu, dušo, pjesmu o nama.”

Nježna pjesma. ”Dušo”.

Ta riječ od četiri slova daje pjesmi nježnost i nesagledivu ljepotu. Ljubav i duša, često pod ruku idu. Pa tako je i u ovoj pjesmi, koja za blizinom vapi i koja se osigurati želi da kad nas nestane kao Fenix iz pepela izdiće se.

”Medžnunova nit” pjeva o ljubavi, onoj nesebičnoj. Oni koji je osjete spremni su sve za sreću voljene osobe dati. Kroz stihove i miris mošusa se širi, jer ljubav i jeste miris srca i duše.

U pjesmama vjere, pjesnik se u dubinu svoju skrivenu zagledao i iz nje izvukao stihove.

Na putu ga kroz ”Staze” naj prati, a on moli:

”Pokaži mi, Bože, da se srce smiri”.

Tim riječima dotakao je čovjeka, biće nemoćno za bilo šta bez Milosti Njegove.

Ove pjesme ne bi bile potpuno objašnjene da se ne spomene i Vjerovjesnik Božiji, Čovjeka koji je lutalicama pravac pokazao. Esad, kroz stih i svoju čežnju nastoji pogledati unazad i vidjeti vrijeme koje je promijenilo ljudska nastojanja i ukazalo koji Put je ispravan.

Pjesma ”Resululallah” opisuje čovjeka željna znanja, željna viđenja. Svoje divljenje prema Poslaniku on prikazuje kao ”žeđ očiju” koju utoliti može samo lice Poslanika, dok usne mu sretne izgovaraju ”Selam ja Resulallah”.

Putovanje kroz stih u pjesmu ”Odvedi me” počinje sa ovosvjetski znamenitostima. Polako koračajući od mjesta do mjesta on se približava cilju puta.

Pa tako već kod Bedra možemo naslutiti sam cilj, jer sve stanice koje nabraja mjesta su u kojima je svoje tragove ostavio Poslanik.Sam cilj je Kuća Voljenoga, oko koje ljudi kruže obučeni u jednaka odjela, bez razlika, sa istom mišlju Voljenom upućenom.

”Tišinom” nas poziva da shvatimo da nismo sami. Neko nas, uvjek čuje, vidi, voli i Mudrost nudi.

I pri kraju putovanja kroz riječ i stih dočeka nas Dnevnik odrastanja.

Od riječi ”Postao sam Babo” preko najveće tragedije starog kontinenta u modernom dobu ”Srebrenice”, ”Ramazanskih noći”, ”Prilika” ”Kćeri Halidovih” do zapisa u kome ”Amater” postaje ”A mater”?. Koliko knjiga pročitah? Jednu ili više? Odlučite sami.

”Koje to zrno ne nikne

Kad se u zemlju stavi?

Pa zašto da sumnjaš

U zrno čovjekovo?” (Rumi)


Boris Sofronić

Rim, 13. juni 2010.

Prva Bajićeva priča koju sam pročitao je ona o petoj Halidovoj kćeri Almasi, koju sam slučajno pronašao na internetu. U međuvremenu priča se preselila u ovu knjigu, a nas dvojica sprijateljili. Put me odvede u Konjic, gdje poželjeh da upoznam autora čije me se pisanje dojmilo snažnim emocijama, atmosferom, stilom i meni nepoznatim predjelima, običajima i ljudima.

Oku stručnjaka svakako neće promaći Bajićevo pjesničko umijeće, na primjer uspjela aliteracija, kakve kod savreme-nika odavno ne srećemo, elementi asonance i glasovne anafore u pjesmi Svog slavuja stih saslušaj, no ne bih ja o tome...

Osim što je vičan peru, Esad vam ovako lijepo i mudro zbori i uživo. Pamtim svaku riječ izgovorenu tokom našeg kratkog susreta u Divanhani. Bilo koje teme da smo se latili, čak i one najteže, lične i bolne, on je govorio iskreno, smireno, nepretenciozno. S druge strane, pretvarao je naizgled trivijalne priče o pčelama, košnicama, striži ovaca, pojenju krava i posjetiocima biblioteke u kojoj radi u prave bisere mudrosti obavijene velom misterije. On ima moć da produhovi obične stvari, on zna.

Iz Esadovog pisanja i iz razgovora s njim pametan čovjek uvijek može izvući pouku. Ako hoće da je nađe. U nepuna dva sata raspršio je mnoge moje predrasude i u mnogo čemu promijenio moje mišljenje o vjeri, vrativši mi nadu u nešto što sam smatrao izgubljenim: otvorenost u razgo-voru i toleranciju između ljudi različitih gledišta. O tome koliko sam bio u zabludi najbolje svjedoči činjenica da je on, istinski vjernik, ukazao čast meni, ateisti, da napišem svoj osvrt na njegovu petnaestu knjigu.

Otišao sam iz Konjica neizmjerno bogatiji. Bogatiji duhom, bogatiji za lično poznanstvo s jednim izuzetnim piscem i čovjekom. Hvala ti, ti znaš!


Adisa Muhamedagić,
Cazin, BiH, 18. juni 2010.g.

Postoji organ u tijelu koji kada je zdrav, zdravo je cijelo tijelo, a to je srce. Upoznah ljude iz čijih ruku izlaze čarobni filigrani riječi, ali sa čijih usana iste te riječi pretvorene u djela bivaju prazne, ponekad čak i samo zlo. Vjerujem, to je radi srca.

Najveće i najdotjeranije riječi, ako nisu sa srca, brzo splasnu, ishlape iz sjećanja. One druge, napisane ili kazane čistim srcem, kad i ne ostanu u memoriji glave, prepoznaš ih onim treptajem u srcu i nakon dugo vremena.

Valjda je i sam bio dijete kada je napisao stih: “Da l' On čuje, da l' On vidi kad je dan il' noć? On sve čuje, On sve vidi, ima nad svim moć!”, a ove su rime, pjevane u horu na sofama pećigradske džamije, u meni budile prve ljepote spoznaje Jedinog Gospodara. Nisam tada ni znala, ni razmišljala ko je njihov autor.

Prve emocije i prve ljubavi generacije koja je ponijela “teret” stvaranja svojevrsnog islamskog društvenog života, ponovo je snagom riječi obilježio on. Ni tada nije bilo dovoljno ozbiljnosti i zrelosti da se pitam ko stoji iza “Sjene jednog Taiba” u “Zemzemu”. Bio je tu, pisao je o istim emocijama kakve sam i ja osjećala i dovoljna je bila spoznaja da postoji takav “autor”.

Nakon stotinu svjetlosnih godina, na internetu pronađoh riječi iz kojih blista srce! Koje te uzimaju i koje dok čitaš ili imaš suzu u oku ili osmijeh na usnama.

Sada smo već u eri kada informacije dosežu ogromnu brzinu i milion kockica sudbine se brzo posložilo u prekrasan mozaik zajedničkih prijatelja. I riječi koje su me godinama oplemenjivale, mamile emociju iz duše, dobiše zajedničkog neimara s imenom i prezimenom: Esad Bajić.

Još uvijek ga u mislima ne nazivam tako formalno, imenom i prezimenom, ali je to on. Spomenuti mozaik mi je dodao niz informacija o njemu koje su samo armirale stečenu slutnju o čistom i velikom srcu.

Danas sam pročitala njegove “Boje sjećanja”. Bio je to čisti zijaret srca, jer su boje i mog sjećanja snažno oživjele, kao u reklami o vrhunskom deterdžentu koji čuva boje... Nisam samo jedan zadovoljni čitalac onog što piše brat Eso. Ja sam i insan koji, smatrajući ga alkemičarom riječi, danas “krade” za svoju dušu pouku iz njegovog stiha koji me uči da ne trebam prestati sanjati jer, Eso kaže da uvijek treba sanjati i vjeruje da se samo iz lijepih snova može roditi lijepa budućnost. Ja mu vjerujem jer sam trebala upravo tu spoznaju. I vjerujem mu jer, kao i onda kada je u rimu sklopio poruku da ima Onaj što sve vidi, čuje i ima nad svim moć, osjećam snagu riječi koje dolaze sa srca.

Molim Milostivog Allaha da srce brata Esada dok je dunjaluka, a i nakon njega, ostane bašča iz koje dolaze bokori najljepših i najmirisnijih riječi koje nas zovu Gospodaru, uzvišenoj čistoći emocija i smiraju naših duša.

Od srca, Adisa Muhamedagić.

Anesa Kosmo,

Sidnej, Australija, juni 2010.

Esad Bajić je vjerski obrazovan pisac, ali to mnoge dok čitaju njegove stihove možda i ne interesuje. Njih interesuje njegovo pjesničko umijeće za koje vjerujem da će ga naći na zavidnom nivou. Budući da islam prožima čitav život muslimana tako nije slučajno da je Esad mnoge vjerske istine unio u svoj umjetnički svijet. Ta činjenica njegovim pjesmama i knjigama, po meni, daje dodatnu vrijednost.

Čitajući ove riječi i meni se vrati moja boja sjećanja, koju sam sa sobom odnijela preko dalekih okeana. Poželim se Bosne, i osjetim tad onaj drugi dio moga srca koji je ostao u Bosni među imenima na nišanim najdražih ispisanim. Svi mi znamo da je naš narod širom svijeta rasut, ali uz čitanje stihova i zapisa Esada Bajića, njegovih knjiga uopćeno, bliže sam svom sjećanju, svojoj Bosni, onakvoj kakvu je pamtim i kakvu je volim te jeziku kojeg ovdje u tuđini čuvamo, a čemu Esadov način izražavanja uveliko doprinosi vraćajući u pamćenje mnoge riječi koje nisam čula možda i više od dvadeset godina

Ponekad i ja poželim da sam, kao što Esad piše: GALEB i da: dočekam jutro i pružim krila...

Esad u pjesmi Noć mijene mjeseca piše: Nasmijat ćeš se iako tek za tugu snage imaš i shvatiti kako jedan osmjeh nadvisuje hiljade suza.

i baš u tom momentu dok sam čitala ove riječi i ja sam uspjela da se nasmijem i povratim osmjeh koji je kroz moj život i doživljene tragedije bio nestao.

Esadovi zapisi u dijelu knjige naslovljenom Dnevnik odrastanja su, opet, knjiga unutar knjige. Istoimeni tekst Dnevnik odrastanja na jedan jednostavan način budi mnoge uspomene i urezuje se duboko u naše emocije. Tekst o Srebrenici, donosi osjećaje koji će, vjerujem i nadam se, nadići naše pamćenje i biti dijelom stalnog pamćenja našeg naroda. U ostalim tekstovima Esad odkšrinjuje vrata svog srca kroz sve boje sjećanja koje čovjeka čine potpunim, ljubav prema rodnog kraju, voljenim osobama, vjeri, svetosti, djetinjstvu, tradiciji... Esada je Allah nagradio da umije napisati, riječima iskazati, ono što srcem i dušom osjeća i što srcem i dušom osjećamo i mi, mada, poput mene sada, nismo u stanju svoj osjećaj tako jasno prenijeti u riječi i njime ga iskazati, što Esadu daje tu posebnu odliku a ovoj knjizi svrhovitost i značaj. Molim Allaha, dž.š., da se okoristimo sadržajem knjige ove i želim ugodno čitanje svim ostalim čitaocima.


Benjamin Mušinović

Konjic, BiH, juni 2010.

Dvadeset godina je otkako je kroz ilahiju Kome sedždu činiš brate Esad Bajić u javnost otisnuo svoje prve stihove, uz činjenicu da sad ima 36 godina i da mu je ovo 15. ukoričena knjiga. Ne preostaje mi drugo, osim da izrazim pohvale i zadovoljstvo te poželim jednako plodan rad i u budućnosti.

Zejd Šoto

Mostar, juli 2010.

Esad je moj brat, ahbab, saputnik mnogo toga u životu. Kako je stariji od mene imao sam priliku učiti od njega, o vjeri, ljudima, životu uopšte. Smijao sam se njegovim šalama, aforizmima, kupio njegove fore da se djevojkama dopadnem, on je uvijek bio majstor za to i pri tom je postavljao standarde po kojima je dosta teže bilo ispast pametna ''faca'', laf, jadne generacije.

Pobojah se počevši pisati ovaj osvrt da ću njime pokvarit doživljaj Esadove knjige, al' pošto ovo nije neko stručno osvrtanje nego moj doživljaj autora i djela osmjelih se da govorim onako kako osjećam. Ja sam jedan od počašćenih koji se okoristio njegovim djelima, njegovom umjetnošću, njegovim ilahijama i kasidama u koje sam otpjevavši ih unio i jedan dio sebe. Drago mi je da i danas sa Esadom kahve pijem i pričam (u stvari mnogo više slušam, al' se tako kaže pričam sa Esom). A Esad nerijetko priča u stihovima, pa bih, vjerujem, mnogo pametan ''ispo'' da sam ih kriomice pamtio. Oni koji ga ne znaju reći će kako je dosta napisao, no, mi koji smo mu bliže znamo koliko je velikih riječi rekao, tek onako, kroz razgovor, riječi koje se jako često ponavljaju, citiraju, a da ni on ne zna da su njegove. Vjerujem da je u svakom skupu, sijelu, druženju ostala bar po jedna iskrica Esina da se pamti i prepričava, no, jako mi je drago da ih je Esad počeo sakupljat i nuditi nam ih ukoričene u svojim knjigama. Da ih se lakše prisjetimo, lakše sačuvamo i podijelimo s drugim. Iako se rimovana poezija sve više kritikuje i smatra prošlo-vjekovnom formom Esad je i u ovoj knjizi našao mjesta za nekoliko zaista prelijepih tekstova ilahija i kasida, koje prije svega dubinom izrečenog a onda i ritmom i rimom mame da budu ispjevane ili kako smo naučili iz poštovanja prema sadržaju njihovom, da kažemo, prouče.

Neko ima lijep stas, neko lijep glas, neko ovo-neko ono, Esada je Bog nagradio lijepom riječju a da mu nije uskratio ni u drugim osobinama.

Još jednom ponavljam da mi je drago da tu lijepu riječ dijeli s nama i molim Allaha da ga nagradi onim čime nagrađuje svoje dobre robove!

Možete pogledati i kompletnu promociju ove knjige održanu u prostorijama "Nahle" u Sarajevu

Promocija knjige BOJA SJEĆANJA 1 DIO

promocija knjige BOJA SJEĆANJA 2 DIO

promocija knjige BOJA SJEĆANJA 3 DIO

promocija knjige BOJA SJEĆANJA 4 DIO

 

Možete pogledati i kompletnu promociju ove knjige  održanu u prostorijama "Nahle" u Sarajevu

Promocija knjige BOJA SJEĆANJA 1 DIO

promocija knjige BOJA SJEĆANJA 2 DIO

promocija knjige BOJA SJEĆANJA 3 DIO

promocija knjige BOJA SJEĆANJA 4 DIO

 

 

Esad Bajić, BOJA SJEćANJA by Fondacija Lijepa Riječ

 

Poštovani posjetioci naše stranice želimo skrenuti pažnju na činjenicu kako stranica www.medzlis-konjic koristi tzv. "kolačiće" (cookies).Spomenute "kolačiće" koristimo samo kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice.