Tue12112018

Last updateMon, 10 Dec 2018 9am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Hutbe Esad ef. Bajić „ONLINE“ I „OFFLINE“ VRIJEDNOSTI

„ONLINE“ I „OFFLINE“ VRIJEDNOSTI

Vrijednosti islama trebaju biti modernim rječnikom rečeno „online“. Trebaju biti dostupne. Duhovnost koja se potvrđuje napretkom „španskih muslimana“, bilo kojim stotinama godina ranije učinjenim koracima je „offline“. Mi na serveru današnjice trebamo učiniti „dohvatljivim“ plodove naše vjere, da su dostupni, djelotvorni u trenutku našeg postojanja i omogućiti i sebi i drugima njihov „download“. Kako u svom nedavnom obraćanju imamima u Konjicu reče dr. Amir ef. Karić, rukovodilac Vjerskoprosvjetne službe Rijaseta mi ne trebamo govoriti "islam je dobar" jer to je jasno, to je Bog potvrdio, mi se trebamo pitati kakvi smo mi kao muslimani, jesmo li mi dobri?

(kratak osvrt na naše društvene odnose i naš odnos prema vjeri)

U jednoj od prethodnih predavanja[1] prisjetio sma se definicije o Bogu od Aristotela koji je, otprilike, Boga definisao kao nepokretnog pokretača, snagu koja je stvorila svijet i digla ruke od njeg. U toj sam hutbi konstatovao kako se danas ulažu veliki napori da se kod ljudi u njihovom unutarnjem shvatanju i svijesti, ako se već ne može Bog negirat, projicira slika da je čovjek taj koji sve vrti i oko kojeg se sve vrti.
Ljudima se predstavlja da ni kiša ni snijeg više ne padaju što im se pada nego je ljudska ruka umiješala prste, ni vrijeme više nije vrijeme nego ljudi barču po njemu. Na razne načine se svakodnevno odvajamo od ideja trajnosti, stabilnosti, postojanosti i izlažemo idejama nestalnosti, promjenjljivosti svega i svačega.

To nas dovodi da misli­mo da je «nestalnost» ili «promjenjivost» umje­sna metafora da se shvati sadašnja kultura, koju Bauman[2] definira kao društvo nesigurnosti, u ko­jemu se gotovo ništa ne može označiti trajnim ili čvrsto predvidivim. Ono što sad jest, u času može prestati biti; ono što se sada događa, može u istom času prestati događati se.

U «nestalnom i promjenjivom» druš­tvu osoba živi bez korijena, u krhkosti, u neizvjestnosti i u privremenosti odnosa. Uz to, za Eriksona[3] i druge velike psihoanalitičare, jedna od obilježja sadašnjih generacija bila bi nedo­statak «temeljnog povjerenja» i radikalne nesi­gurnosti, što im priječi da se učvrste na solidnim temeljima i dovodi ih da žive u strahu pred ne­sigurnom budućnošću. To završava time da ubija zanos i da guši za­laganje, otvarajući put senzi­bilnosti koju potpuno vodi afektivnost: ono što se nekome sviđa, bez obzira je li dobro ili zlo; takvo ponašanje ima vrijednost jer ga netko pri­hvaća, a ne jer ima vrijednost u sebi samome.

Danas se daje prednost čistoj spontanosti pred autentičnošću. Imamo sukob između sadašnje kulture koja predlaže stil života označen sa «sve i odmah» i kulture naše vjere koja insistira na zalaganju kroz cijeli život

Iako je užitak po sebi  karakteristika ljudskog bića problem je što se to danas nudi kao radikalna i isključiva motivacija ljudskoga djelovanja, usredotočujući se više na osjećaje nego li na samo djelovanje.

Kao posljedice rečenoga, danas prisu­stvujemo snažnoj krizi odnosa među osobama. Napretkom tehnologije mi postajemo gotovo nepismeni u međusobnim odnosi­ma na snazi su sve više čisto virtualni odnosi (umjesto autentičnih odno­sa). Pretjerani indivi­dualizam doveo je do toga da se mnogi muškarci i žene ne zalažu ni u čemu i ni skim. Njihovo poimanje slobode je bitno osa­kaćeno. «Iskoristi i baci», čini se da je osnova naše današnje filozofije življenja. Sve se to slijeva u ravnodušnost prema potre­bama drugoga i u nedostatak odgovornosti pre­ma drugima. Mnogi od nas su čini se u «stanju iščekivanja», šutljivi svjedoci koji gledaju i slušaju, ali ne dje­luju, zaboravljajući ajete “O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti.” (Prevod značenja, Et-Tahrim, 6)

Kao i hadis koji se prenosi od Abdullaha ibn Omera, da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika da kaže: ‘Svi ste vi pastiri i sve ste odgovorni za svoje stado, vođa je pastir i on je odgovoran za svoje stado, čovjek je pastir u svojoj porodici i on je odgovoran za svoje stado, žena je pastirica u kući svoga muža i odgovorna je za svoje stado, sluga je pastir u imetku svoga gazde i on je odgovaran za svoje stado, svi ste vi pastiri i svi ste vi odgovorni za svoje stado.’” (Buhari u Sahihu, 59/2)

Naša tradicija je uvijek isticala džemat kao temeljnu vrijednost oblika života koji smo prigr­lili. Muhammed, s.a.v.s., kaže: Vjernici su poput građevine, čiji se dijelovi međusobno podupiru. (Buharija) Muhammed, s.a.v.s., nam također, vjernike poredi sa organizmom i kaže: Primjer vjernika u međusobnoj pažnji, milosrđu i saosjećanju je primjer jednog tijela. Kada oboli jedan njegov organ, svi ostali organi odazovu mu se i pridruže u bolu s nesanicom i povišenom temperaturom. (Buharija i Muslim)

No, nasuprot ovih hadisa ne mogu se oteti utisku da smo mi danas više potrošači džemata, umjesto njegovi graditelji. Džemat posmatramo interesantnim samo ako možemo od njega uzet a vrlo rijetko kao mjesto, priliku da nešto damo.

Kriza međusobnih odnosa hrani kulturu pojedinosti u kojoj drugi nije važan. Takva kultura se očituje kroz kult vlastitoga tijela; krajnji individualizam; ne­obuzdano traženje samoostvarenja; društvena isključivost; gušenje u maloj ogradi vlastitoga narcizma i, osobito, beskrajnost strahova (napuštenost, neizvjesnost, gubitak...).

Ova kriza me­đusobnog odnosa se također očituje u trajnom prosjačenju ljubavi, poštovanja, pohvale, nekri­tičkog divljenja...a lanac se nastavlja sa strahom od različititosti. U našem društvu ili da kažem u našim grupicama u koje se odmećemo sve manje je mjesta za drugog i druge koji bi mogli narušiti naše sigurnosti. Sebe stavljajući u središte važnosti svega na prvi napor, sukob s većom cjelinom čijim smo dijelom do tad,  istupamo iz nje i obrušavamo se na nju.

Umjesto da  unutar džemata zalažući se za njegovo napredovanje i sami nastojimo napredovati, mi se ponašamo kao putnik u vozu kojem brzina voza i njegovo ljuljanje ponekad usporava hod u vagonima pa on da bi lakše išao traži da voz stane. Tako će lakše preći iz jednog vagona u drugi ali generalno neće daleko stići.

Naše društvo je duboko označeno rav­nodušnošću, sve više nama vlada razočaranje i slabi etika zalaganja. Ravnodušnost je jasno opipljiva u odnosu s Bogom u življenju kur'anskih vrijednosti. Bog se ne niječe kao u prošlom sistemu ali bojim se da je razlog ne nijekanja u činjenici da On za mnoge više nije problem. Bog „je tu“, ali se kraj Njega prolazi, i za mnoge važan je samo kad je koristan da se ostvari vlastiti dunjalučki projekt.

Ovakvo stanje je po mnogima gore od stanja negacije Boga, jer se oblači u toleranciju maskiranu u kulturu  «življenja dan na dan», koja završava time da se otkriva kao diktatura sadašnjeg trentuka koji nas oslobađa od tereta prošlosti, ali nam priječi da ”stanujemo” u budućnosti a koja se opet po meni pogrešno, nerijetko etiketira kao tevekkul i oslanjanje na Boga.

Naš izbor života nas  poziva da slijedimo Poslanika Muhammeda, s.a.v.a., To treba da nam omogući da nadilazimo sadašnji tre­nutak, promjenjiv i nestalan, i da tako uhvatimo smisao života i ljubavi, odnosa i senzualnosti, da otkrijemo da onkraj stvari, osjećaja, želja, strasti, postoji nešto trajno i čvrsto, nešto što je izvor svih osjećaja i što čini da svaki susret imadne neki smisao.

Ne smijemo dozvoliti da naš život, mi, postanemo žrtvom kulture prividnosti i vanjskog izgleda, narcizma, sponatnosti...

Današnje vrijeme je bogato nadama u koje se izraženo ulaži s najvećih društvenih distanci kroz pretjerano neobjektivno obećavanje. Pogotovo će to biti izraženo u narednim mjesecima u predizbornim kampanjama. Skoro da smo svikli i prihvatili da nam se nude samo nade pa i oni koji obećavaju ne pokušavaju razmišljati kako ispuniti obećanja negov energije ulažu da smisle što ljepša obećanja. Kad jedna nada počne da se jalovi ona se pakuje u veću i ljepšu nadu, stotine radnih mjesta u obećanjima postaju hiljade, na slijedećim izborima stotine hiljada i danas dosežu milion. Što je stvarnost gorča to je ponuđeno obećanje sočnije.

A onaj ko za zaštitnika šejtana prihvati, a ne Allaha, doista će propasti! On im obećava i primaljuje ih lažnim nadama, a ono što im šejtan obeća samo je obmana. Njihovo prebivalište bit će Džehennem i oni iz njega neće naći spasa!" (En-Nisa', 118-121.)

Džabir, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Najviše čega se plašim za svoj ummet jesu strasti i duga nada. Što se tiče strasti, one udaljuju čovjeka od istine, a što se tiče duge nade, ona čovjeka čini takvim da zaboravi na ahiret! Dunjaluk prolazi, a ahiret dolazi i oboje imaju svoju djecu! Budite djeca ahireta, a nemojte biti djeca dunjaluka! Danas se nalazite u fabrici rada, a sutra u kancelariji naplate kada nema više rada!" (Bejheki, Šu'abul-Iman)

Jedne prilike je Poslanik, s.a.v.s., viknuo ashabima: ’’O ljudi zar vas nije sram Allaha, dž.š.!’’ Ashabi se zapitaše: ’’Kako, o Allahov Poslaniče?’’ Poslanik, s.a.v.s., reče: ’’Gomilate ono što nećete pojesti, nadate se onome što nećete postići i gradite ono u čemu nećete živjeti!"

Poslanik, s.a.v.s., rekao je: "Prve generacije muslimana spašavale su se zbog jakog ubjeđenja koje su imali i zbog zuhda i skromnosti na dunjaluku, dok će zadnje generacije muslimana stradavati zbog cicijaštva – prema Allahu, prema ljudima i prema sebi, i zbog duge nade!" (Ibnu Ebil-Dunja, Kitab: El-Jekin, br. 3.)

U sredinama u kojima su Bošnjaci većina uveliko se živi privid islamskog društva. Kažem privid jer islamsko društvo ne čine ljudi koji se deklarišu kao muslimani nego ga čine ljudi koji žive islam. Da li se u islamskom društvu  može naći izražen alkoholizam, kocka, mito, korupcija, nepravda, protekcija nekog samo na osnovu roda, ogovaranje, naplaćivanje svega i svačega bez da se vodi računa je li to zarađeno...?

Islamsko društvo je društvo u kojem riječ Božija živi u praksi.

Valja nam postati sudrugom riječi Božije, razgovarat se njome. Napajat se njome, čitati je, dakle da bi se živjela. Božija riječ danas treba živitelja svoga, one koji će je u praksi sprovoditi u svoj njenoj punini i ljepoti. Teoretičara njenih danas je mnogo nogo onih koji je žive jako je malo. Napajat se Božijom riječju znači piti je danas i ovdje, ne jučer i negdje na drugom mjestu, poštovati okolnosti prostora i vremena a nikako upadati u iluzornost neplodne prošlosti i njenog kalemljenja na mladicu sadašnjosti. To ne znači odbacivanje tragova, kako neko može pomisliti, to znači pokretanje i širenje puteva istih a ne hodanje u krug.

Mi moramo oživjeti potrebu da budemo značajni, da darujemo smisao našem življenju. Značajnost nestaje i nestaju vrijednosti kad se traži samo da se pojača vanjština forme ili djela zaboravljajući pri tom korjene i temelje našeg dina. Naravno da ne treba odbaciti ni vanjštinu ali ona neće služiti ničemu ako naša unutrašnjost bude oprečna njoj. Budemo li oblačili odjeću učenosti a djelovali glupošću ta nam odjeća neće podariti dobra, čak šta više podariće loše.

Ako pogledamo šire jedan od najraširenijih fenomena današnejg vremena je žeđ za Bogom. Današnji svijet žeđa za istinskom duhovnošću. Duhovnost koju treba današnji čovjek je ona koja pruža i svjedoči svijetu razloge nade, duhovnost koja je vidljiva i u „sebi“ opipljiva. Traže se plodovi. Priča o vodi žednom neće ugasiti žeđ kao ni priča o hrani gladnom, niti je dobro žednog nuditi pitom ni gladnog čašom vode.

Usmjeravanje i aktiviranje čovjeka u pravcu vanjskog, stvaralačkog, pozitivnog i korisnog ispoljavanja, glavni je cilj svih ustanova u islamu. Sve se mora potvrditi djelom, zapravo pretvoriti u djelo. Poslanik Islama a.s. veli  da nema vjerovanja bez djela, niti djela bez vjerovanja, a i Kur' an oštro zamjera onima koji ne tvore ono što govore :  Zašto govorite ono što ne činite?! ( Saff, 2.)

Otuda, gotovo, svagdje gdje se spominje iman dodaje se i  amel-salih - dobro djelo, u mnogo kur' anskih ajeta pronalazimo onima koji vjeruju i dobra djela čine.

Kada je jedna grupa u doba Muhammeda, a.s.  zarekla da će se odreći svega ovozemnog i isključivo se posvetiti postu i molitvi, On, a.s. im reče: Volio bih da sam vas zatekao da obrađujete ovu zemlju, pa na taj način koristite i insanu i hajvanu, nego što ste se posvetili ibadetu.

Uskoro će ramazan. Nemali je broj nas koji smo ramazanski vjernici. Obzirom na opadajuću kulturu istinskog vjerskog življenja ono uobičajeno potrebno mi smo sveli na mjeru ramazana, jednog mjeseca. Mjeseca koji je pokazatelj koliko možemo ako hoćemo i lijepa je prilika da se zapitamo kakve bi nam blagodati taj mjesec u svojoj posebnosti podario kada bi smo sadašnje stanje naše prakse u tom mjesecu prenijeli na cijelu godinu. Kakvi bi nam bili ramazani da cijelom godinom budemo onakvi kakvi smo sada uz ramazan.

Vrijednosti islama trebaju biti modernim rječnikom rečeno „online“. Trebaju biti dostupne. Duhovnost koja se potvrđuje napretkom „španskih muslimana“, bilo kojim stotinama godina ranije učinjenim koracima je „offline“. Mi na serveru današnjice trebamo učiniti „dohvatljivim“ plodove naše vjere, da su dostupni, djelotvorni u trenutku našeg postojanja i omogućiti i sebi i drugima njihov „download“. Kako u svom nedavnom obraćanju imamima u Konjicu reče dr. Amir ef. Karić, rukovodilac Vjerskoprosvjetne službe Rijaseta mi ne trebamo govoriti "islam je dobar" jer to je jasno, to je Bog potvrdio, mi se trebamo pitati kakvi smo mi kao muslimani, jesmo li mi dobri? 

Trebamo vratiti vrijednost svakom našem danu života, pobjediti sopstvenu rutinu, izbavit se  iz kandži komotnosti i mlitavosti, rezignirane dosade koji nam daruju unutarnju prazninu i donose gubitak zanosa. Zaboravili smo da je jedna od osnovnih osobina života ispravnih prethodnika bila da su svom životu svaki dna iznova podarivali dodatnu živost i da to nisu prestajali činiti ni u zadnjem životnom danu.

Predaje nam kazuju o vjernicima koji su na samrtnom času postavljali pitanja onima koji su im došli kraj bolesničkih postelja kako bi se tu našli u trenutku njihove smrti. Nemalo je zabilježenih predaja u kojima  se govori o vjernicima koji svaki dunjalučki dah koriste da se nadograde u tom smislu može poslužiti i često citirana predaja i savjet onome kome se u trenutku nastupanja kraja svijeta nađe sadnica u ruci da je posadi. Bilo da je ovo hadis ili ne, raširenost ove predaje govori nam da je ona u duhu naše vjere, vjere koja djelatnost i čin, dobro djelo uvijek stavlja u prvi plan.[4]


[2] Zygmunt Bauman , rođen je 1925 u Poznanju - poljski sociolog, filozof, esejist, jedan od tvoraca koncepta postmoderne .

[3] Erik Erikson Homburger (1902 - 1994) bio je razvojni psiholog i psihoanalitičar poznat po svojoj teoriji o psihosocijalnom razvoju ljudskih bića.

[4](Korištena literatura: Besim Korkut, Kur'an s prevodom ; Enes Karić, Politička i ideologijska tumačenja Kur’ana i islama i Kur’an u savremenom dobu ;  Fethullah Gülen, Ljubavi i tolerancije ; Louay M. Safi, Izvori znanja ; Fr. José Rodríguez Carballo, Raspiruj milosni dar Božiji koji je u tebi ; Ahmed Er-Rejsuni, Ciljevi šerijata ; Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Osnove islamske filozofije ; Haris ef. Islamčević, hutba: Značaj rada i djela kroz prizmu kur' anskog učenja –www.rijaset.ba ; Nejra Krečo, Zajednica (džemat) u islamu – www.majkaidijete.ba)

Poštovani posjetioci naše stranice želimo skrenuti pažnju na činjenicu kako stranica www.medzlis-konjic koristi tzv. "kolačiće" (cookies).Spomenute "kolačiće" koristimo samo kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice.