Wed12122018

Last updateMon, 10 Dec 2018 9am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Hutbe Esad ef. Bajić Hutba: Služenje Allahu kao da Ga vidimo

Hutba: Služenje Allahu kao da Ga vidimo

Džemat Grabovci, 15.08.2014.g. Hatib: Esad Bajić

Puno je, draga braćo, danas u našoj sredini rasprava, pa i o tom hoćemo li i kako ćemo vidjet Boga na onom svijetu?, a tako malo razmišljamo o tom kakve pri tom Bog nas, sad, ovdje, gleda i vidi!  

Prisjetit ćemo se u današnjoj hutbi osnova našeg vjerovanja.

Jahja b. Ja’mer prenosi od Abdullaha b. Omera ibnu-l-Hattaba: „Obavijestio me je moj otac Omer ibnu-l-Hattab rekavši: „Jednoga dana dok smo bili kod Allahova, dž. š., Poslanika dođe neki čovjek koji je imao izrazito bijelu odjeću i sasvim crnu kosu, a na kome se nije uočavao trag putovanja i koga od nas niko nije poznavao. On sjede do Allahova Poslanika, svoja koljena nasloni na njegova, svoje dlanove stavi na njegova stegna i reče: „ Muhammede, reci mi nešto o islamu!”

Božiji Poslanik odgovori: “Islam je da posvjedočiš da nema boga osim Allaha, dž.š., da je Muhammed, a.s., Allahov Poslanik, da obavljaš namaz, daješ zekjat, postiš ramazan, obavljaš hadž ako si u mogućnosti.”

-“Pravo si rekao,” – reče čovjek.

Mi smo se bili začudili tome što čovjek pita i potvrđuje ono što Poslanik izgovara.

-“Reci mi nešto o imanu,” – reče čovjek.

Muhammed, a.s., odgovori: “Da vjeruješ Allaha, dž.š., Njegove meleke, objave, poslanike, Sudnji dan i da vjeruješ u Božije određenje (kader), bez obzira da li je to po čovjeka dobro ili loše.”

-“Pravo si rekao,” – ponovno reče nepoznati čovjek, pa dodade: „A reci mi nešto o ihsanu!”

„Da služiš Allaha, dž.š.,” – odgovori Poslanik – „kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš vidi On tebe!”[1]

 

U ovom poznatom hadisu, Božiji Poslanik je, odgovarajući na pitanje meleka Džebraila, opisao šta je islam, zatim šta je iman i, na kraju, šta je ihsan. Vidimo ovdje da je Ihsan prezentiran na takav način da je jasno da on predstavlja najveći nivo vjere koji jedan čovjek može postići. Ako se prisjetimo prethodnih hutbi u kojima smo govorili u takvaluku, bogobojaznosti uvidjet ćemo da bi se ihasnom mogla nazvat trajna i potpuna prisutnost takvaluka u našem životu. Dakle naši ibadeti: namaz, zekjat, post, dobra djelo…, predanost našeg srca i uma Božijoj volji uz potpuno vjerovanje u hadisu nabrojanih imanskih sadržaja činoci su u napredovanju kojim se vjernik, rob Božiji, nastoji približiti Bogu i zadobiti milost Njegovu.

INSAN je jedan od četiri kur’anska izraza koja mi prevodimo na naš jezik kao ČOVJEK. Značenje riječi “insan” je “biće koje zaboravlja – koje je sklono zaboravu”. Zaboravnost je dio naše ljudske prirode i stoga ovaj proces mora biti kontinuiran da bi se nadvladala naša nepažnja i naša lijenost. Da bi se sjećanje na Boga i služenje Njemu učvrstilo u srži naših života, u srcu naših srca, potrebna je neprestana budnost, potrebna je odlučnost kako bi se nadvladala naša prirodna osobenost da se odluta daleko od Božije opomene. To nije lahko i Bog je - putem islama i imana - dao čovjeku sredstva koja su u isto vrijeme pravila, intimno prisjećanje i duhovna zaštita - kako bismo ovladali svojom ljudskom prirodom i kako bismo ju pročistili.

Namazi, post i zekat jesu sredstva - neophodna sredstva, naravno, koja odgovaraju našoj ljudskoj situaciji. U svakom slučaju, ona nisu krajnji cilj našeg služenja. Krajnji cilj jest da se putem dobrih djela, kako se danas voli reći, akcijom, voli Bog, da se On služi i da se postigne Njegovo zadovoljstvo. Dobro je da se ponekad muslimani podsjete na ovu suštinsku Istinu. Vrlo često, oni miješaju sredstva i ciljeve i gube vrijeme u besplodnim diskusijama o detaljima i tako zanemaruju suštinski aspekt obreda, naime da pročiste svoja srca kroz iskrenu ljubav prema Bogu.

Božiji Poslanik je od samog početka poučavao svoje ashabe ovakvom smislu za prioritet. Poučavao ih je kako da šire Božiju poruku, kako da izgrade zajednicu vjernika koji vole svoga Stvoritelja i Njegovog Poslanika i koji su duboko svjesni svojih dužnosti prema Bogu i cijelom čovječanstvu. Prvi drugovi Božijeg Poslanika razumjeli su, kroz neposredne impulse i življenje svoje vjere, da obožavati Boga, obavljati obrede i ponašati se na lijep način jesu različiti aspekti jedne te iste bitnosti, čija je suština iznijeta u temeljnom svjedočenju (šehadet) pred čovječanstvom: "Nema boga osim Allaha, a Muhammed je Njegov rob i Poslanik."

Dakle, draga braćo, namaz nije tu da ga obavimo pa čim izađemo iz džamije da radimo šta hoćemo, ogovoramo koga hoćemo i dopuštamo svom nefsu da čini što hoće. Namaz je tu da nam pomogne da činimo ono što je lijepo, da zborimo lijepo ili da šutimo, da nam podari snagu da se ophrvemo nefsankim niskim porivima.Namaz dakle nije uslov ili opravdanje za činjenje kako hoćemo nego pomagatelj u činjenju kako trebamo činit.

Zekjat nije tu da nam umanji imetak, on je tu da ga očisti da nam podari svijest o tom da je u konačnici sve Allahovo, da shvatimo da ne trebamo mi zekjatu nego da zekjat treba nama. Čuo sam priču o bogatašu koji je došao dati pozamašan iznos zekjata pa kad je na mjestu gdje se zekjat daje naišao na red u kom su manje bogati ljudi davali male iznose zekjata pobunio se da  ga puste kako mi kažemo preko reda jer  je mislio da to zaslužuje jer mu je iznos zekjata velik pa je izašao neko od onih koji brinu o zekjatu i rekao mu da čeka u redu ili da ide, na lijep način mu napominjući da on ne treba njima nego oni njemu te stoga nek bude strpljiv. I zaista je to tako. Danas mnogi postavljaju pitanje zašto se zekjat treba davati u institucije Rijaseta? Ja volim odgovorit protupitanjem: A šta bi da nema tih institucija? Šta bi da nemamo organizovanu zajednicu koja je preuzela na sebe to teško breme odgovornosti za naš zekjat? Kako se prenosi od hazreti Alije onaj koji ima u većoj je potrebi za davanjem nego onaj koji nema za primanjem.

Ovako je i sa našim postom, našim hadžom, i drugim našim ibadetima. Vrlo često u našem životu zaboravljamo razloge nečeg pa sredstva počinjemo doživljavati kao ciljeve. Počnemo praviti kuću da bi imali gdje živjeti a onda nas ponese želja za dokazivanjem pa ostatak života živimo da bi pravili kuću. Muslimani su nekad klanjali pa nakon namaza sjeli i raspravljali o bitnim stvarima u njihovom životu, ekonomiji, socijalnim pitanjima, društvenim potrebama. Mi danas vidimo da  se većina vremena troši u raspravama o tom kako treba klanjati, treba li ruke vezat ovdje ili ondje ili ne treba nikako? I kad se to vidi reklo bi se da smo riješili sve naše društvene potrebe da živimo u idealnim uslovima a opet kad nam pogledamo uslove u kojima živimo vidjet ćemo da slabo išta imamo. Posebno sam se razočarao ovog ljeta kad sam video da naša dijaspora boluje do sličnih problema. Nadat se je da ljudi koji dolaze iz uređenijih društava donesu ta pozitivna iskustva življenja za kojima vapi naša svakodnevnica no većina onih sa kojima sam ja razgovarao boluje od istih bolesti kao i mi ovdje. Zabavili smo se sitnicama prije nego li smo rješili krupne stvari. Prenijet ću priču o jednom istočnjačkom učitelju meditacije u kojoj se prenosi kako je za vrijeme njegovih časova meditacije u prostoriji gdje su to činili znala ući mačka i remetiti im koncetraciju. Učitelj je stoga naredio da se mačka u vrijeme meditacije veže u dvorištu. Nakon što je učitelj umro naslijedio ga je novi učitelj koji je nastavio s praksom vezanja mačke u dvorištu. No, kad je i mačka umrla neko je postavio pitanje može li se vršiti meditacija ako nema svezane mačke u dvorištu pa su vrlo brzo našli drugu mačku i tako iz generacije u generaciju da bi nakon nekih stotinjak godina jedan učenik te škole napisao djelo o važnosti vezanja mačke u dvorištu za vrijeme meditacije. Lahko je pretpostaviti da se vremenom kasnije pojavio i komentar na ovo djelo i tako redom. Bila ova priča istinita ili ne zorno nam svjedoči kako je bitno razlikovati sredstva od cilja, poznavati i držati se suštine. Primjera radi, sufizam se razvio iz nastojanja vjernika da dosegnu stepen ihsana, da se kroz određena ibadetska djelovanja dosegne stanje u kojem vjernik vjeruje u Boga kao da Ga vidi- no taj pokret se danas ne naziva ihsanom nego imamo izaraz sufizam. Ovo naravno ne važi samo za sufizam nego za kompletan mozaik islamskog naslijeđa. Gdje god način stizanja do pravog cilja postane sebi svrha tu nema dosezanja cilja.

Molim uzvišenog Allaha da nam podari istinsko razumijevanje imana, islama, ihsana te da budemo od onih koji žive i djeluju sukladno tome! Amin!



[1] Hadis se dalje nastavlja: „Reci mi nešto o životu nakon smrti!”

„Upitani ne zna bolje od onoga ko ga pita,” – odgovori Poslanik.

„A reci mi onda nešto o njegovim predznacima,” – reče čovjek.

„Kad robinja rodi sebi gospodaricu i kada vidiš kako se bosonogi i goli siromasi, pastiri ovaca šepure po velelepnim palačama.”

Nakon toga nepoznati čovjek ode, a ja sam iza toga dugo ostao na tom mjestu, pa me Poslanik upita: „Da li znaš ko je bio onaj što je pitao o vjeri?”

Odgovorih: Allahov i Njegov Poslanik najbolje znaju.”

„To je Džibril,” – reče Poslanik, „koji vam je došao da vas pouči u vjeri.” (Muslim, lman, 1.)

Poštovani posjetioci naše stranice želimo skrenuti pažnju na činjenicu kako stranica www.medzlis-konjic koristi tzv. "kolačiće" (cookies).Spomenute "kolačiće" koristimo samo kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice.