Mon10152018

Last updateMon, 15 Oct 2018 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Hutbe Esad ef. Bajić GDJE SU MUSLIMANI 1436 GODINA NAKON HIDŽRE

GDJE SU MUSLIMANI 1436 GODINA NAKON HIDŽRE

Današnjim danom mi ulazimo u 1436 hidžretsku godinu. 1436 godina od seobe Muhammeda, a.s. i njegovih ashaba iz Meke u Medinu, iz terora u oslobođenje, iz uslovno rečeno „mirovanja“ u pokret.

Svake godine pred Novu hidžrestku godinu mi se prisjećamo događaja vezanih za Poslanikovi, a.s., hidžru. Govorimo o njenoj pouci i poruci pa bih ja danas nadajući se da smo naučili te osnovne historijske podatke pokušao nešto reći i o tome gdje smo mi danas, 1436 godina nakon Hidžre. Gdje su muslimani općenito, gdje smo mi Bošnjaci i gdje je svako od nas individualno?

Prema nekim sociolozima tri su načina i tri stepena na kojima društvo iskazuje svoj napredak. Prvi način i prvi stepen je snaga. To je kada neko društvo brojnošću i golom snagom  ostvaruje i pokazuje svoj napredak. Drugi  stepen i način je iskazivanja i postizanja napretka je ovladavanje znanjem koje dovodi do tehnološkog napretka i treći stepen, označen kao najveći je kada društvo svoju veličinu i napredak iskazuje moralom, ahlakom, onim što danas često susrećemo pod izrazom humanost mada on sa islamskog stanovišta  nema potpuno značenje onoga što podrazumijeva potpuni i istinski islamski ahlak i edeb.

Gledano kroz ovaj primjer i samo čovječanstvo se, uslovno, može sagledavati kroz ova tri stepena ili perioda. Period kada je snaga i veličina određenih društava garantovala razvoj kroz podčinjavanje i vođstvo nad slabijim. Period kada određena društva ovladavaju tehnološkim napretcima te tako ostvaruju dominaciju i periodom koji se manje-više kroz sve svjetske filozofije označava kao idealan period, period u kom bi čovječanstvo trebalo da dostigne stepen poptunosti kroz moral, pravdu, sklad i mir.

Nakon perioda poslanika koji su kao dokaze svog poslanstva svojim narodima prikazivali razne mudžize, čuda,  da bi im pokazali istinu i oktrili stvarnu prirodu neistine u kojoj su živjeli, posljednjem Božijem Poslaniku, Muhammedu, a.s., poslan je Kur'an kao mudžiza. Data mu je Objava, riječ dakle, čije objavljivanje je počelo naredbom: „Uči u ime Gospodara tvoga koji stvara“!

On, Poslanik, a.s., poslan je kao milost svim svjetovima, donosilac radosne vijesti a sam je svoje poslanje objasnio riječima. „Poslan sam da usavršim plemenite ćudi kod ljudi!“

Prisjećajući se  ovog, uslovnog, stepenovanja razvoja čovječanstva na prije spomenuta tri stepena, možemo reći da je Poslanik Muhammed, a.s., poslan za usavršavanje i vođenje čovječanstva ka ostvarenju potpunosti ovog trećeg najvećeg stepena, stepena ostvarenja  moralnosti.

Čad i kada bi smo zanemarili riječi ovih sociologa nastale na iskustvu promatranog razvoja čovječanstva, kada bi se samo držali ovog Poslanikovog, a.s. izreka da je poslan da usavrši  plemenite ćudi (moral, ponašanje) kod ljudi, razložnim bi se bilo zapitati gdje smo 1436 godina nakon prvog značajnog i ujedno ključnog  dunjalučkog Poslanikovog, a.s.,  pokreta, mi, njegovi sljedbenici stigli danas?

U fizičkom smislu skoro da nema mjesta na Zemlji gdje danas ne žive muslimani i tu možemo da kažemo da je napredak ostvaren, misija upotpunjena.

U društvenom smislu kada pogledamo sliku onih društava, sredina i država gdje su muslimani većina i koja se islamskim određuju i definišu teško nalazimo primjere ijednog društva koje je prešlo prag onog prvog stepena, stepena u kojem se veličina i napredak društva pokazuje golom snagom. Tu i tamo određene zajednice muslimana, mada u odnosu na ostatak svijeta i to nije nešto, ovladale su tehnološkim napretcima, no najbitnije je pitanje gdje smo danas kada je u pitanju moral, etika, ahlak, ponašanje?

Koliki je stepen nepravde u društvima koja se definišu kao islamska, koliko je prisutno mito i korupcija, koliko je prisutna nepravedna raspodjela bogatstva, koliki je stepen socijalne pravde i napretka, koliki je stepen slobode pojedinca?

Kakva je situacija kod nas ovdje u Bosni? Mi kao muslimani dočekujemo 1436. hidžretsku godinu, kao Bošnjaci dočekujemo 18 godina od kraja teške i krvave agresije na svoje biće, agresije koja je hiljadama nas bila uzrokom hidžri, kako onih geografskih izazvanih progonima agresora tako i onih unutarnjih koje su se u tim uvjetima pokrenule uslijed skidanja zarova i zastora  kojima smo bili prekriveni u komunističkom, ateističkom dobu.

Poslanik je zajedno sa svojim ashabima nakon Hidžre izgradio moralno društvo, državu s najvišim stepenom pravde i zakona za svakog, to društvo ta zajednica je na tekovinama Hidžre ostvarila sve oblike napretka, ostvarila je i snagu brojnosti, i snagu tehnološkog napretka tog vremena a svoje širenje omogućila je prvenstveno snagom morala svojih članova. Snaga morala, islamskog ahlaka bila je ta koja je omogućila da danas muslimani žive  na svim mjestima kugle zemaljske. Snaga morala je ta koja je učinila da na prostorima s kojih su se i povukle vojske muslimana ostanu živjeti muslimani baš kao što je ta snaga bila razlogom prelaska na islam naroda koji nikada i nisu vidjeli muslimanske vojske poput Indonezije i drugih krajeva. To je meni pokazatelj da je snaga unutrašnje ljepote, onog što ahlakom zovemo i što on u svojoj potpunosti u sebi sadrži svojim imenovanjem, najača snaga, jača i od snage mišića i snage brojnosti kao i od snage ovladavanjem tehnologijom i onim što se pod tim misli.

Ne bih posebno analizirao stanje današnjeg islamskog svijeta. Uvjeren sam da smo manje više svi upoznati s njim, no zapitao bih se kakve nas  pojeidnačno zatiče 1436. hidžretska godina. U kakvom stanju je moral ovih naših malih zajednica. Moral nas svakog pojedinačno danas u ovoj džamiji. Po meni, nema morala u društvu bez morala pojedinca. Danas u muslimanskom svijetu, čini mi se, postoje dva pogleda na ovo pitanje. Jedni misle da će ovladavanjem vlašću jednog društva i uspostavom šerijata kao ustava društva postići moralnost i poštivanje Božijih zakona na Zemlji (zakonskom stegom) i drugi koji nikada nije nestajao kroz ovih 1436 godina koji promicanjem ideja lijepog, čestitog, poštenog, pravednog, te djelovanjem po tim idejama nastoji izgraditi dobro društvo snagom i brojnošću pojedinaca koji usvajaju taj način života prepoznavajući ga kao najljepši i najispravniji.

Ne posjedujem mudrost da bih smio reći koji će način nadvladati, u skladu sa svojim ličnim odgojem i tradicijom našeg Bošnjačkog naroda koju baštinim u sebi, smatram da je ovaj drugi način nužan. Način ličnog pregalaštva i borbe sa samim sobom, hidžre od pasivnosti ka aktivnosti, hidžre od lošeg ka boljem koja  treba biti trajna i ustrajna kroz cijeli život, hidžre od neznanja ka znanju, manjeg znanja ka većem, hidžre iz učenosti do mudrosti.... ovakva vrsta hidžre mora biti kontinuirana, osobina ovog dunjaluka je pokret i svako stajanje  znači stagnaciju.

Jesmo li mi danas 1400 godina daleko od Poslanika i idealnog islamskog društva ili svjedočimo o 1436 godina napretka? Je li nužno vraćanje 1400 godina unazad da bi se vratili na pravi put? Je li to uopšte moguće? Je li povratak na ispravnu stazu nužan kroz vrijeme unazad ili je, potrebno da se spram Hidžre odredimo na način da vidimo gdje je ko danas u odnosu na Hidžru? Jesmo li mi Bošnjaci ovdje i danas u predhidžretskoj Meki ili smo u Medini? Možemo li spram ovog zadnjeg pitanja naše aktivnosti svugdje u svijetu stavljati u istu ravan ili treba voditi računa o položaju muslimanskih zajendica spram njihovih okolnosti?

Bojim se da je faktor globalizacije doveo do tog da se muslimanima jednako na svakom dijelu Zemlje postavljaju isti zadaci i ista očekivanja. Po meni to nije ispravno. Ne može se očekivati i teretiti naša zajednica istim mogućnostima i zadacima kakvi se pružaju i stavljaju pred muslimanske zajednice u dijelovima svijeta koji daleko ekonomski bogatiji i uslovno u odnosu na okruženje slobodnijim. Pogotovo smatram pogubnim po našu budućnost kada se iz takvih sredina nama ovdje izvoze zadaci tih zajednica.

Ono što bi i sa i bez globalizacije trebalo da bude nužno jeste objedinjujući faktor i zajednički zadatak svih muslimana u svijetu - naša moralnost i naše očuvanje čednosti našeg djelovanja, ponašanja. Da iskorijenimo nemoral u našim zajednicama, da bogobojaznost, poštenje, istinoljubivost i druge plemenite osobine istaknemo na vrh društvene piramide vrijednosti... Da ekonomski jača i okruženjem slobodnije islamske zajednice svoju ekonomiju ulože o ovladavanje tehnologijom, znanošću, medicinom da mi iz ovih manjih zajednica imamo gdje poslati studente da studiraju medicinu, građevinu, mašinstvo, ekonomiju, matematiku, a ne samo teologe. Ne smatram teologiju neporebnom, ona je kao šećer drugim naukama, ona doprinosi da se onoj Božijoj naredbi „Uči“ ne izgubi njen nastavak i sastavni dio koji nauci daruje moralnost „u ime Gospodara koji stvara“, bez kojeg bi samo učenje bilo nedjelotvorno u smislu napretka zajednice ka njenom krajnjem cilju, ostvarenju etičnosti. Dakle teologija je potrebna ali u mjeri kojoj nam je potreban šećer u hrani. Tu je, da se slobodno izrazim, da zasladi, no ukoliko se desi da umjesto kašike šećera u šolju čaja sipamo kašiku čaja u šolju šećera, teško bi se to moglo popit a još teže nazvati zdravim za organizam.

Gdje islamski svijet 1436 poslije Hidžre?

Kad pogledam historijske knjige rekao bih da se u nekim segmentima vratio u 150-tu, 200-tu godinu po Hidžri u nekim 300-tu, kakvo god gledište primjenim i za kakvim god iskustvom posegnem nekako mi se čini da smo društvo neuspjelih vraćanja a ne napretka. Šlajadramo neopremljeni za poledice savremenosti. Šlajdramo i mi u Bosni evo skoro 20-godina od svježih hidžri i svježih rana.

Ovaj pogled bi naravno bio pesimističan i neislamski. Neislamski zato što mi muslimani trebamo biti daleko od mašte, sanjarenja i uzdisanja tipa „eh da je i kad bi“ što je  našom vjerom okarakterisano kao griješno i pogrešno.

Stoga, znajmo, da večeras nije 150-ta, ni 450-ta nego 1436-ta hidžretska godina, da za njom, ako Bog da slijedi 1437-ma godina... i da su to ahiretske njive na kojima trebamo uložiti lični trud i ubrati dobre i lijepe plodove za Ahiretski život za čas kada će svako od nas biti pitan šta je od dobra učinio i kako se spram lošeg ponio. Nadahnimo se iz onog prošlog za naše buduće snagom živih a ne mrtvih, snagom šehadeta šehida  Poslanikovog ummeta a mi ovdje u Bosni unutar njih posebice snagom naših šehida. Neka snaga i veličina njihove žrtve i svjedočenja da poleta nama u vremenima koja su upravo njihovom žrtvom i zaslugom mnoog bolja i lakša za napredak nego li su bila ona u kojima su oni svoj šehadet postizali. Oni su živi i u miru kod svog Gospodara, nastojmo i mi ostati živi i ulažimo u selam u mir preostale dane našeg života nadajući se nagradi Gospodara.

Molim Allaha da nam podari  imana, znanja, snage, umiješnosti i svakog drugog hajra potrebnog da dočekujući svaku narednu hidžretsku godinu svjedočimo ličnom i općem napretku spram one prethodne! Amin! 

Džemat Grabovci, 24.10.2014.g. / 30 zu-l-hidždže 1435.h.g.

Hatib: Esad Bajić

Poštovani posjetioci naše stranice želimo skrenuti pažnju na činjenicu kako stranica www.medzlis-konjic koristi tzv. "kolačiće" (cookies).Spomenute "kolačiće" koristimo samo kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice.