Sun06242018

Last updateFri, 22 Jun 2018 12pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Hutbe Esad ef. Bajić Pouke i poruke Dana Ašure

Pouke i poruke Dana Ašure

Allah dž.š., kaže: „Sigurno ćemo vas iskušavati strahom i glađu i time što će vam propadati imovina i životi i ljetine – a ti obraduj strpljive, koji, kada ih kakva nesreća pogodi, kažu: Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti. To su oni nad kojima su blagoslovi njihova Gospodara i milost, i to su oni koji su upućeni!“ (el-Bekara, 155-157.)

Nekada će čovjek biti stavljen na iskušenja zbog svoje neposlušnosti i grijeha, a nekada će čovjek biti doveden u iskušenje zbog svoje pokornosti i ibadeta i dobrih djela, što će biti sami znak Allahove dž.š., ljubavi prema njemu, jer je Allah dž.š., odlučio da Svoga roba uzdigne na veći stepen i deredžu pa mu i daje tu šansu koja često puta ne zna da bude lahka!

Enes r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Veličina nagrade je uvjek u skladu sa veličinom muke i iskušenja; kada Allah dž.š., zavoli nekoga On ga odmah stavi na probu i iskušenje – pa ko bude zadovoljan biće se s njime zadovoljno, a ko se bude srdio zaslužiće srdžbu!“

Dakle, muke i iskušenja su uvjek u skladu sa ljudskim imanom i vjerovanjem. Kao hadis se prenosi da je Poslanik, a.s., bio upitan: „Koji ljudi su bili na najtežim mukama i iskušenjima? Pa je odgovori: Poslanici, zatim oni koji su im najviše sličili, pa oni koji su im najviše sličili... Čovjek će biti iskušavan shodno jačini njegovog dina i vjere, pa ako je čovjek tvrđe vjere iskušenja će mu biti jača, a ako je čovjek tanje vjere iskušenja će mu biti lakša. Iskušenja će pratiti čovjeka na zemlji sve do momenta dokle se potpuno ne očisti od grijeha!“

Mi se nalazimo na početku 1436. hidžretske godine. Svaki početak trebao bi biti vezan za planiranja a svako planiranje u sebi nosi iskustvo prošlog, izvjesnost budućeg i stanje trenutnog.

Iskustvo prošlog sagledavamo kroz ukupnu poznatu prošlost i našu sopstvenu odživljenu i zapamćenu. Iskustvo budućeg posmatramo kroz prizmu onog u što vjerujemo kroz slovo dostavljene Objave a stanje trenutno svakog vjenrika trebalo bi biti između straha od Božije kazne zbog činjenja lošeg i nečinjenja dobra i nade u Božiju milost koja nas na činjenje dobra podstiče.

Čitav ljudski život može se sagledati kroz napor da se izbjegne tegoba i ostvari zadovoljstvo. Uobičajeno uspješnost našeg života mjerimo mjestom na kojem se osjećamo između ove dvije tačke.

Kur'an nam svjedoči: ''Ta, zaista,s mukom je i last, zaista,s mukom je i last!'' (El-Inširah, 5-6.) ili kako to Mlivo prevodi: „Pa uistinu, uz teškoću je olakšanje. Uistinu, uz teškoću je olakšanje“

Dakle, prema navedenemo, u prirodi života je da idu jedno s drugim. Mi trenutno živimo u dobi kada veliki broj nas, pogotovo naše omladine, pokušava ostvariti slast bez muke i teškoće, bez truda. Imati visoka primanja a minimalan ili nikakav rad. Tu spadaju i naši politički predstavnici koji daju loš primjer drugima kroz visoka primanja i niske rezultate rada. Kako je nova vlast u formiranju molim Allaha da nam u njoj podari promjenu ovog stanja i veći stepen efikanosti istih.

Mjesec Muharem u sebi donosi podsjetnik o prirodi ljudskih kušnji, o trudu u ime Boga kao preduvjetu Božijoj nagradi izdržljivim i istrajnim koji se pokoravaju Njegovim zapovjedima i sličnim primjerima kojima obiluje historija ljudskog roda povezana sa desetim danom ovog mjeseca, Danom  Ašure (Jevmi Ašura) koji  pada u naredni ponedjeljak 03.novembra 2014.g.

Shodno različitim predajama možemo saznati da je u mjesecu muharremu posebno odabran deseti dan – Dan Ašure (ašere – ar. deset), i da su se na taj dan zbili mnogi svetopovijesni događaji.

Po nekim predajama kazuje se da je Ademu, a.s., i hazreti Havi, uzvišeni Allah prihvatio pokajanje baš na ovaj dan. Desetoga dana mjeseca muharrema uzvišeni Allah je naredio Zemlji i nebesima da se uzdrže i da Potop (Tûfân) stane, da bi Nūhova, a.s.,, lađa pristala na brdu Džûdijj. Nuh a.s. sa sljedbenicima učini sedždu i isposti Dan ašure. Na Dan Ašure Jūnus, a.s., izbavljen je iz utrobe velike ribe koja ga je bila progutala, a Jūsuf, a.s. na Dan Ašure je izbavljen iz bunara. Mūsā, a.s., na taj dan prešao je sa Israelićanima preko mora. Tom prilikom Musa a.s. i njegovi sljedbenici sedždom Allahu Uzvišenom i postom tog dana zahvališe se Allahu.

U povijesti sljedbenika posljednjega Božijega poslanika hazreti Muhammeda, a.s., na ovaj dan svetoga mjeseca muharrema nerazumni zlotvori, poput najgorih krvoloka, u krajnje neravnopravnoj bici ubili su plemenitoga hazreti Huseina, Poslanikova, alejhisselam, unuka, 18 članova njegove porodice i 54 njegova prijatelja na polju Kerbela. Ovu bitku većina ljudi smatra najbolnijim događajem u muslimanskoj povijesti, nakon smrti hazreti Muhammeda, a.s.. Zbog toga su za jedan broj muslimana prvih deset dana muharrema ujedno i dani velike žalosti, te otuda i ime za prvih deset dana ovoga mjeseca – mâtem, izvedeno iz arapskoga korijena ''m-v-t'' koji ima značenje ''smrt''.

Osim navedenoga, prenosi se kako su se na Dan Ašure desili još i slijedeći mubarek događaji: rođen je Ibrahim, a.s.,; rođen je Isā, a.s., a i istoga dana je na nebo uzdignut; Ejub, a.s., je ozdravljen; Jakubu, a.s., je stigla radosna vijest o Jūsufu,  i vraćen mu očinji vid; Sulejman, a.s., je preuzeo vlast nad Israilom; Muhammed, a.s., je nadahnut da su mu oprošteni grijesi...

Allah najbolje zna koliko su pojedine od ovih predaja tačne, no u osnovi svih ovih događaja (i potvrđenih i nepotvrđenih) stoje velika pobožnost, istigfar  i potom spuštanje Allahove dž.š. milosti na robove Njegove i davanje oprosta i spasa te uzdizanje vjernika nad nevjernicima.

Veliki broj ovih događaja koji se spominju uz Dan Ašure vezan je za kušnju, strpljivost, čvrsto oslanjanje na Boga (tevekkul) kao sastavni dio kompletne ljudske povijesti te u konačnici kontinuitet u vjerovanju u Jednog Boga koji se može najbolje sagledati i kroz činjenicu da iako je Muhammed, a. s., pečat svih Allahovih poslanika, iako je, u odnosu na druge poslanike, odlikovan mnogim darovima i poslan porukom cijelom čovječanstvu, odnosom prema Danu Ašure primjerom je poučio muslimane da islam predstavlja kontinuitet jedne iste poruke i da muslimani, nastavljajući taj kontinuitet, trebaju poštovati trud i doprinose svojih prethodnika.

Prenosi Ibn Abbas, radijallahu 'anhu: „Došao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u Medinu i vidio je Jevreje kako poste Ašuru, pa je upitao: “Šta je ovo?” Rekli su: “Ovo je lijep dan, dan u kojem je spašen Musa, alejhisselam sa Benu Israelćanima od njihova neprijatelja, pa ga je Musa postio.” Rekao je: "Meni je Musa bliži od vas!" – pa je postio i naredio drugima da poste. (Buharija)

Muhammed a.s. i ashabi deseti muharrem imali su kao prvi post ummeta Muhammed a.s., prije nego što je bila objavljena naredba za post Ramazana, Poslanik a.s. izreče: “Ko hoće neka ga posti, a ko neće, neka ga ne posti!”(Buhari, Muslim) Još je poručio da se uz deseti muharrema isposti i deveti muharrem, “ili dan poslije” (Ahmed), tj. jedanaesti muharrem.

I dok se u Danu Ašure sjećamo svih Allahovih poslanika i miljenika, njihovih iskušenja, važno je da shvatimo da muslimani i muslimanke i u ovom vremenu trebaju da grade svoju lađu spasa čije je svjetlo Allahova uputa, a zaštita od životnih iskušenja i oluja moral i krepostan život, dok im snagu za dolazak u mirnu luku spasa daju zajedništvo i pomaganje u dobru. Muslimani danas imaju snažnu potrebu da kroz pokornost Bogu jačaju međusobnu bliskost, čuvaju zajedničke vrijednosti vjere, morala i svoga identiteta da kroz prisjećanje na događaje Dana Ašure svoje trenutno stanje  ne shvatimo kao trajnu kaznu nego kao kušnju  kroz koju okrenuti dragom Bogu  treba da ostvarimo zajedničku riječ, slogu i napredak koji će nas učiniti da kroz more stvarnosti budemo od one prve (Musaove) skupine kojoj je more spas a ne one potonje nad kojom se more sastavlja. Možda nam se čini das mo i ovdje u Bosni a i u cijelom svijetu kao muslimani stješnjeni uz more a da mnoštvo nedaća na nas udara i da nam izlaza nema. Ima, ako se okrenemo dragom Bogu i ako ne posustanemo u nadi u Njegovu milost. Ako se osjećamo kao u bunar bačeni ne gubimo nadu niti sabur, ne poginjemo glavu ka muljevitom dnu nego je dižemo ka svjetlom nebu. Nije li Jusuf nakon bunara bačen u ropstvo iz ropstva bačen u zatvor. Možda smo mi u Bosni u prošloj agresiji bili u bunaru, možda smo sada u stanju ropstva ili tamnice, na kušnji, nakon koje, istrajemo li na Istini čekamo da, nakon mnogo godina, postanemo upravnici samim sebi na način kako je Jusuf Egiptom mudro upravljao i kroz godine obilja i kroz godine oskudice. Ako se osjećamo da nas je “velika riba globalizacije i nezasitih svjetskih korporacija” nepovratno progutala možda trebamo shvatiti da smo sami sebi zulum učinili i učinit pokajanje i otklon od onog što smo činili kako bi spašeni bili. Ako se osjećamo nadjačano i svjedočimo svakodnevnim šehadetima diljem svijeta pa ne zaboravimo da je i hazreti Husejn bio nadjačan, ubijen, ali nije time otišao u ništavilo nego na čelo džennetske kolone gdje će zajedno s bratom svojim predvoditi džennetske mladiće. Allahova nagrada neće mimoići Njegove iskrene robove.

Sagledavajmo pouke i poruke Ašure dublje i šire od samog jela koje pripravljaju naše domaćice.

Neka Dan ašure u nama ojača snagu vjere i morala, volju i odlučnost istinskog pokoravanja Bogu, istinskog služenja svome bratu, komšiji, zajednici radi stjecanja Božijeg zadovoljstva.

Molim Allaha, dž. š., da nam podari mudrost i znanje kako bi mogli razumijevati Njegove znakove i kako bi postigli sreću na ovom i spas na budućem svijetu. Neka u svima nama Ašura ojača duh zajedništva među ljudima i svijest o zajedničkom porijeklu i zajedničkoj sudbini na planeti Zemlji.

Esad Bajić

Podhum 31.10.2014.g./7.muharrem 1436.h.g.

 

 

Dodatak hutbi:

Uz tekst današnje hutbe prilažem uz njeno ” internetsko izdanje” i dodatak za čitaoce u kojem se u širem kontekstu nego to omogućuje uobičajeno vrijeme i priroda džumanske hutbe osvrćem na događaje uz koje se veže Dan Ašure.

Uništenje Faraonove vojske 10.muharrema

U Starom zavjetu (Izlazak, 11-13) zapisano je da je Bog (odnosno Jahve, kako je On tamo imenovan) poslao posljednju u nizu opomena i kazni Faraonu i njegovu narodu. Riječ je o usmrćenju prvorođenog djeteta svake porodice u Egiptu. Musa, alejhisselam, je dobio Objavu u kojoj mu je rečeno da će određene noći umrijeti prvorođeno dijete u svakom domu egipatskom, od Faraonovog prvorođenog sina koji ga je na prijestolu trebao naslijediti, pa sve do prvorođenog sina najsiromašnije porodice njegova naroda. Tada je naređeno da svako domaćinstvo Benu Israila, do utvrđenog dana, pripremi po jedno muško, jednogodišnje jagnje ili kozle, bez mahane, koje mora zaklati kada nastupi suton tog dana i obavezno njegovom krvlju obilježiti dva dovratnika i nadvratnik njihovog doma. Morali su ga ispeći i te noći čitavo pojesti i to uz beskvasni hljeb i gorko zelje. Pri tome su morali biti i potpuno spremni za putovanje. Kada je nastupila ponoć kako kaže Knjiga izlaska Bog se spustio u Misir i uzeo dušu prvorođenog djeteta u svakom domu čija ulazna vrata nisu bila krvlju obilježena. Te noći se strašan jauk boli razlegao čitavim Egiptom, jer nije bilo kuće u kojoj neko nije umro. Faraon je tada konačno, i sam skrhan bolom zbog smrti svoga sina, dao dozvolu Benu Israilu da napuste Egipat.

Vjerska tradicija Judaizma, pomenutu noć slavi kao blagdan Pashe (Pesaha) što se može prevesti kao ''praznik prolaska, zaobilaženja''. Ovako su ga nazvali zato što je smrt te noći zaobilazila domove Benu Israila i, prolazeći mimo njih, harala egipatske domove.

Kur'an Časni uopće ne govori o pomoru prvorođene djece Misira, isto tako, niti u hadisima, a imajući u vidu osvjedočenu činjenicu da je ljudski intervencionizam u Bibliji zaklonio ili izmijenio istinite riječi Allahovih Knjiga Tevrata, Zebura i Indžila, mi zaista izražavamo veliku rezervu u istinitost ovakvog odvijanja događaja, a dragi Allah najbolje zna.

Ono što pouzdano znamo je to da su Musa i Harun, alejhimesselam, uputili dragom Allahu dovu:

I Musa reče: "Gospodaru naš! Ti si dao faraonu i glavešinama njegovim bogatstva da u raskoši žive na ovome svijetu, pa oni, Gospodaru moj, zavode s puta Tvoga! Gospodaru naš, uništi bogatstva njihova i zapečati srca njihova, pa neka ne vjeruju dok ne dožive patnju nesnosnu!" "Uslišena je molba vaša!"; reče On, "a vas dvojica na Pravome putu ostanite i nikako se za neznalicama ne povodite!" (10:88-89)

Vidimo da je ova dova primljena, pa u tom smislu možemo osnovano pretpostaviti da je Faraonov pristanak da Israilćani mogu poći, ujedno bio i početak propasti njegove, velikaša njegovih, i cjelokupne vojske njegove. Ovo kažemo zbog toga što je odlazak Israilćana bio uzrok velike srdžbe Egipćana, koja se pojavila kratko nakon toga, i koja ih je navela da krenu u fatalnu potjeru za njima. Njihova srdžba i odluka o potjeri, dodatno su bile motivirane još jednom značajnom činjenicom, a to je da su Israilćani sa sobom ponijeli veliku količinu misirskog zlata.

I Mi ih (Egipćane) izvedosmo iz vrtova i rijeka, iz riznica i dvoraca divnih. Eto tako je bilo, i Mi dadosmo da to naslijede sinovi Israilovi (26:57-59).

Nakon što je Faraon dao dozvolu za odlazak, Musa i Harun, alejhimesselam, okupili su cjelokupan narod Benu Israila i krenuli u pravcu Ken'ana. Kolona je bila veoma dugačka i brojala je, kako se prenosi, oko šest stotina hiljada ljudi, ne računajući žene i djecu. Svi su, koliko nam je poznato, išli pješice ili na zaprežnim kolima (dakle, uglavnom nisu koristili jahalice) i vodili su sa sobom svoju, i krupnu i sitnu, stoku. Takođe su ponijeli i tijelo Jusufa, alejhisselam, jer im je u sjećanju bila duboko utisnuta njegova oporuka da mu tijelo ponesu u Ken'an kada dođe vrijeme da napuste Misir. Tu oporuku su držali u sjećanju i prenosili sa jedne generacije na drugu za svo vrijeme koje su proveli u Misiru (prenosi se da je proteklo oko četiri stotine i dvadeset šest godina, računato prema sunčevom kalendaru, od dolaska Benu Israila u Misir u vrijeme Jakuba i Jusufa, alejhimesselam, pa do njihovog izlaska otuda u vrijeme Musaâ i Haruna, alejhimesselam, a dragi Allah zna koliko su oni zaista tamo ostali), pa su je Musa i Harun, alejhimesselam i ispunili. Kolona je, najvjerovatnije, bila organizirana tako da su Benu Israil bili raspoređeni prema vlastitoj plemenskoj pripadnosti idući pod zastavama i obilježjima svoga plemena, a starješine svih dvanaest plemena su bili u stalnom kontaktu sa Musaom i Harunom, alejhimesselam, koji su se nalazili na čelu kolone. Neizmjerna radost koju su osjećali zbog toga što su dočekali sjaj sunca slobode nakon višestoljetne olujne noći njihove patnje u Misiru, i njihova zahvalnost dragom Allahu, još su više bili pojačani Njegovim očevidnim Znamenjima koje su stalno imali pred očima, i danju i noću. Naime, prenosi se da su danju pred sobom vidjeli vertikalni oblak koji je, poput nekog stuba, dosezao od zemlje do neba, a noću bi se taj stub od oblaka pretvorio u stub od vatre, odnosno od svjetlosti. Ti Allahovi Znakovi su stajali ispred njih, i to uvijek u pravcu kojim su trebali ići, tako da su se uvijek prema njima mogli orijentisati na svome putovanju ka Svetoj zemlji. Nakon nekog vremena dosegli su obalu Crvenog mora.

Za to vrijeme iskvarenost Faraona, njegovih glavešina i većine Egipćana (Musau i Harunu, alejhimesselam, povjerovala je, nažalost, samo manjina od pripadnika misirskog naroda, a većina ih je, u strahu od Faraona i njegova zuluma, kako nam to jasno kazuje ajet časnoga Kur'ana 10:83, odbila da povjeruje i ostali su vjerni Faraonu i vlastitoj mnogobožačkoj tradiciji) prešla je granicu sa koje više nema povratka, tako da su oni, relativno brzo nakon odlaska Israilćana, u svojim srcima osjetili veliku srdžbu prema njima, srdžbu koja je dodatno bila pojačana činjenicom da je značajna količina njihovog zlata sada bila u rukama Benu Israila. Vjerovatno su i ranije ezijete i kušnje, od dragog Allaha kao pouke i opomene poslate, pogrešno pripisivali Musau, alejhisselam, i njegovu narodu. Sve je to uticalo na to da raspoloženje većine Egipćana bude takvo da su se oni željeli žestoko osvetiti Israilćanima, pa se veliki broj njih spremno odazvao pozivu na mobilizaciju koji su Faraonovi izaslanici prenosili po svakom misirskom naselju. Tako je Faraon sakupio sve što je mogao sakupiti od ljudi, vojne opreme i jahalica, te formirao veliku i veoma dobro naoružanu vojsku, koja je bila odlučna u želji da masakrira Benu Israil. Prenosi se da je ta vojska brojala oko milion i šest stotina hiljada boraca. Vojskom je komandovao lično Faraon, a u njezinim redovima su bili i svi njegovi velikaši. Gordi i oholi zbog svoje, očevidne, brojčane nadmoći nad Israilćanima, sa srcima ispunjenim žestokom srdžbom i bolesnom željom za brutalnim ubijanjem nemoćnih ljudi, jezdili su preko pustinje, vozeći se na dvokolicama i jašući na jahalicama, brzo smanjujući prednost u prostornoj udaljenosti koju su imali Israilćani, jer su oni išli pješice i bili usporeni silnom masom zaprežnih kola i stoke. Međutim, po Allahovoj odredbi, nisu ih mogli stići sve dotle dok oni ne dosegnu obalu Crvenog mora.

Dvije su se skupine ugledale za vrijeme izlaska sunca. Israilćani su bili na obali, ispred njih se prostiralo Crveno more, na desnom i lijevom boku bile su im visoke planine, a za leđima moćna i veoma brojna egipatska vojska, koja im se sve brže približavala. Izgledalo je da su u zamci u kojoj će svi stradati, pa su u srcima osjetili strah. Požalili su se Musau, alejhisselam, ali ih je on umirio odlučnim riječima, punim iskrene i duboke vjere u dragog Allaha i oslanjanja na Njega (tevekula):

I Mi objavismo Musau: "Kreni noću s robovima Mojim, ali bićete gonjeni." I faraon posla po gradovima sakupljače: "Ovih je zaista malo i rasrdili su nas, a mi smo svi budni!" I Mi ih izvedosmo iz vrtova i rijeka, iz riznica i dvoraca divnih. Eto tako je bilo, i Mi dadosmo da to naslijede sinovi Israilovi. I oni ih, kad se sunce rađalo, sustigoše. Pa kad jedni druge ugledaše, drugovi Musaovi povikaše: "Samo što nas nisu stigli!" "Neće!"; reče on, "Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati." (26:52-62)

Tada je Musa, alejhisselam, dobio Objavu od dragog Allaha, Stvoritelja, plemenitog Gospodara svih svjetova, kojom mu je bilo naređeno da zagazi u plićak i udari svojim štapom po morskoj vodi. Musa, alejhisselam, je tada zagazio u plićak Crvenog mora i udario štapom svojim po njegovoj vodi. I tada se započeo dešavati veličanstveni događaj, jedno od najvećih Allahovih Čuda i pouka ljudima, Čudo koje je trajno zapisano u sjećanju ljudske civilizacije na Zemlji, sve do Sudnjeg Dana: Pred očima svih očevidaca vode Crvenog mora su se rastavile formiravši dvije vodene planine između kojih je ostao suhi prolaz po morskom dnu sve do suprotne obale. Krenuli su tim prolazom, vjerovatno, prvo žene i djeca, dok su odrasli muškarci hodili iza njih kako bi ih zaštitili od Egipćana. Međutim, ta zaštita nije bila potrebna, jer je dragi Allah sve već davno bio odredio pa Egipćani nikako nisu mogli ući u taj prolaz niti minutu ranije niti kasnije, u odnosu na ono što im je bilo određeno. Egipćani su bili zadržani na obali dovoljno dugo da bi Israilćani, do posljednjeg čovjeka, mogli preći na drugu obalu, i za svo to vrijeme su, htjeli to ili ne, bili svjedoci još jednog velikog Allahovog Čuda, veličanstvenog Znamenja i jasne opomene. Međutim, umjesto da ih to navede na razmišljanje, oni su u svojim srcima, izgleda, još veću zlobu osjećali, tako da su, svi, od prvog do posljednjeg, odmah čim im se put otvorio hitro ujahali u prolaz, nastojeći da što prije sustignu i pobiju Israilćane.

Za to vrijeme Musa, alejhisselam, je izašao na drugu obalu i htio je, uvjerivši se da je i posljednji Israilćanin bezbjedno prešao na drugu obalu, ponovo udariti štapom po vodi kako bi se ona povratila u normalno stanje i tako postala neprelazna, spasonosna, prepreka između njih i Faraona, ali je u tom trenutku dobio Objavu:

Ostavi more nek miruje, oni su vojska koja će, zaista, potopljena biti (44:24).

Tada mu je postalo jasno da će to biti teška, ali i zaslužena kazna Egipćanima zbog njihovih mnogobrojnih grijeha. Musa, alejhisselam, je stajao na sinajskoj obali Crvenog mora sa štapom u ruci i čekao naredbu svoga Gospodara, a Faraon i njegova vojska, puni bijesa i zlobe, jurili su po suhom morskom dnu, između ogromnih vodenih planina koje su im se uzdizale sa lijeve i desne strane. Kada su svi Egipćani bili toliko daleko u prolazu da niti jedan od njih više nije mogao dosegnuti bilo koju od morskih obala, Musau, alejhisselam, je Objavom naređeno da ponovo udari štapom po morskoj vodi. Kada je on to uradio morske su se vode zatvorile nad Faraonom i njegovom vojskom, sve skupa ih potopivši, zajedno sa svim njihovim konjima i ostalim jahalicama. Ukočeni od užasa, Egipćani nisu ništa mogli učiniti da izbjegnu strašnu kaznu koju su morali pretrpjeti zbog svojih dugogodišnjih grijeha i zuluma, kao i tvrdoglavog odbijanja da se pokaju, povrate i predaju svome istinskome Gospodaru, dragom Allahu. Njihova strašna sudbina ostala je opomenom i poukom svim budućim generacijama ljudi, sve do Sudnjeg Dana:

I Mi objavismo Musau: "Udari štapom svojim po moru!"; i ono se rastavi i svaki bok njegov bijaše kao veliko brdo; i Mi onda tamo one druge (faraona i njegovu vojsku) približismo, a Musaâ i sve one koji bijahu s njim spasismo; i one druge potopismo. To je, zaista, pouka, a većina njih nisu bili vjernici, a Gospodar tvoj je, doista, silan i milostiv (26:63-68).

Faraon se, istina, pokušao u zadnjem trenu pokajati, ali je to pokajanje došlo isuviše kasno:

I Mi prevedosmo preko mora sinove Israilove, a za petama su im bili faraon i vojnici njegovi progoneći ih ni krive ni dužne. A on, kad se poče daviti, uzviknu: "Ja vjerujem da nema boga osim Onoga u kojeg vjeruju sinovi Israilovi i ja se pokoravam!" "Zar sada, a prije si neposlušan bio i razdor sijao?! Danas ćemo izbaviti samo tijelo tvoje da bi bio poučan primjer onima poslije tebe", ali mnogi ljudi su ravnodušni prema Našim poukama (10:90-92).

Vidimo, dakle, da Faraonovo pokajanje nije bilo primljeno i na taj način se, još jednom, obistinila Allahova Riječ, Zakon koji vrijedi za sve Njegove neposlušne robove:

A kad bi kaznu Našu doživjeli, onda bi govorili: "Mi vjerujemo u Allaha, u Njega jedinog, a odričemo se onih koje smo Njemu ravnim smatrali!" Ali im vjerovanje njihovo, kada bi kaznu Našu doživjeli, ne bi nimalo bilo od koristi, prema Allahovom zakonu koji je vrijedio za sve robove Njegove koji su bili i nestali, i tada bi nevjernici stradali (40:84,85).

Ranije navedeni ajet nam jasno kazuje još jednu interesantnu činjenicu da je Faraonovo mrtvo tijelo bilo spašeno, kako bi ostalo poučnim primjerom ljudima nakon njega. Ibn Kesir bilježi da su mnogi ljudi među Faraonovim savremenicima u Misiru smatrali čak i to da je on besmrtan, pa su čak i neki od Israilćana pomislili da je on, kao takav, preživio kataklizmu, ali ih je dragi Allah oslobodio tog sujevjerja jasno pokazavši mrtvo Faraonovo tijelo, koje je, vjerovatno, jedino izronilo na površinu mora, između svih ostalih koja su ostala u morskim dubinama, i plutalo, iako je borbeni oklop još bio na njemu. U svakom slučaju, sasvim je sigurno da su i život ovog tiranina, i njegova sudbina, i njegovo očuvano tijelo, jasna pouka i upozorenje svima nama kakav je kraj svih oholih tiranina i zulumćara koji nepravedno nasilje čine ljudima (trebamo se dobro zamisliti i zbog nasilja koje čovjek čini i biljkama i životinjama, dakle prema svim Allahovim stvorenjima), i koji odbijaju da slijede Zakone dragog Allaha, Svemoćnog, Pravednog, Strogog i Silnog, ali ujedno i Svemilosnog, Samilosnog.

Ova propast Faraona i njegove vojske desila desetog dana mjeseca muharrema, po islamskom, lunarnom kalendaru (Dan Ašure), o čemu nas informiše hadis koji od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ibn Abbas, a bilježe Buhari i Muslim u svojim zbirkama, a koji smo navli u hutbi.

Drugi događaji vezan za dan Ašure

Kada se voda Potopa počela povlačiti, poslaniku Nuhu, alejhisselam, i njegovoj porodici bî rečeno da sakupe svu preostalu hranu iz Lađe (Arke) te da je pretvore u ukusni puding. Lađa se naposlijetku smiri na planini Ararat, u drevnoj Armeniji. U znak sjećanja, Armenci tradicionalno spravljaju Nuhov puding za Božić. Kršćanske zajednice diljem Srednjega Istoka spravljaju slično slatko jelo kada se djetetu pojavi prvi zubić. I kod mnogim muslimanskih zajednica udomaćilo se spravljanje jela zvanog Ašura ili Hašura. Broj sastojaka hašure, varira od recepta do recepta. jedna tradicija zahtijeva 40 sastojaka, po jedan za svaki dan Potopa dok se sam nijet u nekim tradicijama izmijenio pa se umjesto spomena na Nuhovo doba ašura ili hašura spravlja u spomen na ubijene članove Ehlu-l-bejta na Kerbeli. 10. muharrema 61. godine po hidžri (10. oktobar 680. godine), nastojanje vladara Jezida iz Damaska da konsolidira vlastiti autoritet kulminiralo je ubistvom hazreti Husejina – sina hazreti Alije, unuka Muhammeda, alejhisselam,  18 članova njegove porodice i 54 njegova prijatelja na polju Kerbela. Ovu bitku većina ljudi smatra najbolnijim događajem u muslimanskoj povijesti, nakon smrti hazreti Muhammeda, alejhisselam, U ovome kontekstu, priprema i dijeljenje hašure služi kao podsjećanje na posljednji obrok pobijenih potomaka Muhammeda, alejhisselam, jer bijahu ubijeni u stanuu gladi i žeđi. Ovo temeljno podsjećanje njeguju mnogi derviški redovi, jer otac hazreti Husejina, hazreti Alija, bijaše Poslanikov, alejhisselam, najbliži prijatelj, osoba koja se nalazi na samome pročelju, nakon Muhammeda, alejhisselam, silsile (duhovne genealogije) većine derviških redova.

Priča o Jūsufu, alejhisselam, ispričana je dvanaestoj suri časnoga Kur'ana i nazvana je najljepšom pričom (ahsenil-qasas), koja je sastavni dio Kur'ana koji je i sam najljepše kazivanje (ahsenil-qasas). Iz prethodnoga jasno se vidi naša sklonost da kur'anski izraz ahsenil-qasas, koji se sa arapskog prevodi kao najljepša priča, ili najljepše kazivanje, ili najljepša pripovijest, razumijevamo u smislu da se, dakako, odnosi na čitav časni Kur'an, ali ujedno i posebno na konkretnu suru, a dragi Allah najbolje zna.

Po već skovanom planu braća ostavljaju Jusufa u bunaru, ali Allah, dželle šanuhu, učvrćuje Jusufovo srce ukazujući mu da će ga spasiti i da će svoju braću obavijestiti o onome što su oni radili, a oni će tada biti potrebni pomoći stajajući ispred njega.

Oni se vraćaju naveče i kroz plač su govorili ocu kako je vuk pojeo Jusufa dok su se oni natjecali u trčanju i gađanju. Oni su znali da im neće Ja'kub vjerovati i donesoše košulju koja ja bila zamazana krvlju. Kada je otac pogledao košulju vidio je da to nije Jusufova krv, a ni košulja nije bila pocijepana. Ja'kub reče da će se strpiti zbog nedostatka Jusufa i da će tražiti od Allaha pomoć da mu otkrije ono što oni kriju. Allah, dželle šanuhu, kaže:

“I kada ga odvedoše i odlučiše da ga bace na dno bunara, Mi mu objavismo: “Ti ćeš ih o ovom postupku njihovu obavijestiti, a oni te neće prepoznati.“

I uveče dođoše ocu svome plačući.

“O oče naš“ - rekoše - “bili smo otišli da se trkamo, a Jusufa smo ostavili kod naših stvari, pa ga je vuk pojeo. A ti nam nećeš vjerovati, iako istinu govorimo.“

I donesoše košulju njegovu lažnom krvlju okrvavljenu. “U vašim dušama je ponikla zla misao“ -reče on - i ja se neću jadati, od Allaha tražim pomoć protiv ovoga što vi iznosite.“

Jedna od karavana koja je išla za Misir, naiđe pored bunara, te poslaše vodonošu po vodu i kada on ubaci kofu u bunar Jusuf se zakači za uže i iziđe iz bunara. On se mnogo obradova Jusufu i reče: “O radosti!“ Oni sakriše Jusufa među stvari koje su namjeravali prodati i učiniše to dajući ga za male pare, kako ga ne bi pronašla njegova porodica.

Vezir ga kupi, a njegova žena Zulejha zatraži lijepo ophođenje sa njim, u nadi da ga posine. Kao što je Allah, dželle šanuhu, dao Jusufu udoban boravak kod vezira, dao mu je da raspolaže sa svim onim šta vezir posjeduje, a poučio ga je i tumačenju snova. A kada je odrastao Allah, dželle šanuhu, mu daje mudrost i znanje, a to je odlika čestitih Allahovih robova. Allah, dželle šanuhu, kaže:

“I dođe jedna karavana, te poslaše vodonošu svoga i on spusti vedro svoje: “Muštuluk!“ - viknu on - “evo jednog dječaka!“ I oni su ga kao trgovačku robu sakrili, a Allah je dobro znao ono šta su uradili.

I prodadoše ga za jeftine pare, za nekoliko dirhema; jedva su čekali da ga se oslobode.

I onda onaj iz Misira, koji ga je kupio, reče ženi svojoj: “Učini mu boravak prijatnim“ Može nam koristan biti, a možemo ga i posiniti!“ I eto tako Mi Jusufu dadosmo lijepo mjesto na Zemlji i naučismo ga tumačenju snova - a Allah čini šta hoće, ali većina ljudi ne zna.

I kad on stasa, Mi ga mudrošću i znanjem obdarismo; tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine.“ (Jusuf.19-22)

( U dodatku hutbi korišteni tekstovi Harisa Čengića: Kazivanje o Nuhu, a.s., Musa, alejhiselam sa sajta www.znaci.com)

 

Poštovani posjetioci naše stranice želimo skrenuti pažnju na činjenicu kako stranica www.medzlis-konjic koristi tzv. "kolačiće" (cookies).Spomenute "kolačiće" koristimo samo kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice.