Sat06232018

Last updateFri, 22 Jun 2018 12pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Hutbe Esad ef. Bajić ŽIVOT U VJERI: TAKVA(LUK) – STALNA SVIJEST O BOGU, SVJESNOST BOGA

ŽIVOT U VJERI: TAKVA(LUK) – STALNA SVIJEST O BOGU, SVJESNOST BOGA

Riječ takva označava nadziranje, štićenje samoga sebe, za­štita i čuvanje sebe od opasnosti. U našim prijevodima Kur'ana prevodi se kao bogobojaznost. Izvedena je od arapske riječi veka – vikajetun, a znači ono čime se čovjek štiti. Takva u osno­vi znači čuvanje i zaštitu od nečega. Neki prevodioci ovu riječ prevode i shvataju kao “svjesnost Boga” te je i ja u ovom shva-tanju primjenjujem u ostatku ovog teksta.

Svijest o Bogu, kao vrsta nadzora u čovjekovom djelovanju jako je bitna. Ovaj nadzor ima veoma široko i duboko značenje. Ukoliko ljudsko tijelo izgubi sposobnost samoodbrane, zasi­gurno će brzo umrijeti. Ukoliko društvo izgubi moć odbrane od neprijatelja, neprijatelj će veoma lahko ovladati tim društvom. Vrt koji nema zida, bez sumnje će biti poharan od strane lopova. Iman ili vjerovanje je, također, veliko bogatstvo za čije čuvanje je vjernicima potrebna duboka budnost i veliki nadzor kako bi se spriječio prodor stranaca i kako bi se šejtani onemogućili da poharaju cvjetove vrta imana.

U jednoj od predaja koja je došla do nas kaže se da bi čovjek bio svjestan Boga treba prvo biti svjestan sebe. Biti svjestan sebe znači biti i svjestan situacije u kojoj se nalazimo, vremena u kom živimo, njegovih zakonitosti...

Bog je taj koji neće čovjeku nanijeti ni najmanji zulum i nasi­lje, pa čak je zamišljanje nečega takvog pogrešno. Božja ogro­mna milost obuhvata cijelu egzistenciju, a ljudima pripada naj­veći dio ove milosti. Bog je Milostiviji od najmilostivijeg, a to znači da je prema ljudima blaži nego što su oni sami prema se­bi, Bog je Plemenitiji od najplemenitijeg i Suosjećajniji od najsu-osjećajnijeg i Nježniji od najnježnijeg – pa zašto je onda rečeno da se pazimo i nadziremo u odnosu na ovakvog Boga?

Božja milost i mudrost iziskuju ozbiljnost poretka koji vlada u svijetu. Nije moguće primijetiti ni najmanju trunku slabosti u upravljanju Ovim svijetom, a Božji zakoni se ostvaruju u cijelo­sti. S druge strane, čovjeku kao najljepšem cvijetu buketa stva­ranja data je moć izbora kako bi sam izabrao svoj put i kako bi sam odredio svoju sreću ili nesreću. U jednom takvom prostoru za čovjekovo kretanje su određene granice i ograničenja, preci­zirani su zaštićeni prostori da ne bi sišao sa srednjeg puta. Pri­bližavanje bilo kojoj od ovih granica označava zastajanje i sta­gnaciju na putu, a ponekad to čovjeku nanosi i određene štete, koje su bolne i nepodnošljive. Ovi prostori i precizne granice su zacrtani putem savršene Božje mudrosti, a putem Božje volje igraju svoju ulogu u ovom složenom svijetu egzistencije. Ta-kvaluk u odnosu na Boga znači nepribližavanje zaštićenim pro­storima, koje je Bog odredio za uređivanje ljudskog kretanja na putu usavršavanja. Približavanje tim prostorima označava tr­pljenje određene štete. Uvažavanje pravila ponašanja u Božjoj bliskosti u svim okolnostima, predstavlja takvaluk u odnosu na Boga. To je kao da nam kažu da pazimo da u prisustvu neke uvažene osobe ne načinimo ni najmanju pogrešku, a ne daj Bo­že da se primijeti kako nismo učtivi. Iako ove preporuke znače naše ograničavanje, njihova svrha je čuvanje poštovanja i do­stojanstva one osobe i veći stepen naše koristi.

Takvaluk u odnosu na Boga ili imati takvaluk prema Bogu znači upravo uvažavanje i čuvanje ovih propisa i samokontrola u prisustvu Boga. Kada se nalazimo u društvu ljudi onda sami sebi nametnemo jedan čitav niz ograničenja govora i ponaša­nja. Sami sebi postavljamo neke zapreke, koje vjerovatno ne­ćemo postavljati kada smo sami. Ukoliko se nalazimo u prisu­stvu poštovanije i autoritativnije osobe, onda ćemo imati veći stepen samokontrole i obratit ćemo više pažnje na naše djelo­vanje i ponašanje. Ukoliko nam je očito da je sav svijet očitova­nje Boga i Njegove prisutnosti i da nam je On bliži od žile kuca­vice te da promatra naše ponašanje i sluša naš govor, pa čak je upoznat i s mislima u našem srcu, zasigurno će naša samokon-trola biti preciznija i ozbiljnija. Takva samokontrola i nadzor predstavlja takvaluk prema Bogu.

Abdullah ibn Mesud komentarišući Allahove riječi: “Bojte se Allaha onako kako ga se trebate bojati!”, kaže da Mu se treba pokoravati, a ne protiviti, da Ga treba spominjati, a ne zaborav­ljati, da Mu treba zahvaljivati, a ne biti neblagodaran. Takvaluk je Allahov, dž.š., imperativ i oporuka svim njegovim stvorenjima: “Mi smo onima kojima je data Knjiga prije vas, a i vama već za­povjedili da se bojite Allaha.”1

Stalna svijest o Bogu, da On postoji, da nam Je objavio Upu-tu2, da nam je dao propise po kojima trebamo postupati, da nas vidi u svakom trenutku, da Mu ništa nije skriveno3 da ćemo pred Njim polagati račun za svaku trun dobra i svaku trun zla koju počinimo4 je ono što nam je potrebno da bismo postigli ono što vjernici žele.

Plod naše pažnje, dakle, prema svim dinskim obavezama namazima, postu, zekatu i pomaganju nemoćnima – mora biti takav da se u našoj nutarnjosti osjeti naša produhovljenost. Kao što proističe iz Kur'ana, takvaluk nije nevidljiva stvar. Mo­žemo sebi dokazati da li posjedujemo takvaluk ili ne – na našim spoljnim efektima.

Nema ništa od priče kako niko ne zna kolika je vjera u čijem srcu. Jasno da to samo Allah zna, ali ako je ima u srcu mora je biti i u djelima, inače je to samo izreka kojom se mnogi od nas peru i opravdavaju svoj nemar i svoje propuste. Sjetimo se prve gene­racije muslimana. Sjetimo se primjera iz života časnog Poslanika islama. Lični primjer ovih odličnika bio je razlogom da mnogi dru­gi prihvate put Istine. Nije to bilo puko flozofranje i raspravljanje kojem mi danas tako često pribjegavamo. Oni su istine islama govorili svojim djelima, ponašanjem, usklađivanjem sebe i svojih postupaka s tim istinama i normama. Nije trebalo da nekom drže predavanje o tome što je islam i kako djeluje na čovjeka, bilo je dovoljno da neko s njima provede neko vrijeme i sam bi u njihovu ponašanju spoznao i vidio te istine i te propise.

Kur'an o tome govori u suri Bekare, 177. ajet: “Nije dobročin­stvo u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu, nego su dobročinitelji oni koji vjeruju u Allaha, u drugi svijet, u meleke, u knjige, u vjerovjesnike, te oni koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima i siročadi, siromasima i putnicima namjernicima, prosjacima, i za otkup iz ropstva, oni koji namaz obavljaju i ze-kat daju, i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, te oni koji su strpljivi u neimaštini i u bolesti, i za vrijeme borbe. To su oni koji su iskreni i oni koji se Allaha boje.”

Dakle, pored dimenzije takvaluka, bogobojaznosti koja ima, da tako kažem, intimni, lični karakter odnosa između roba i Gospodara, kakva je recimo post gdje ja nemam udjela u tvom

postu niti uvida u nj, niti ti u moj, gdje svako od nas, ako nema vjere, može kriomice da se najede, napije i pri tom ne ošteti ni­kog do li sebe, takvaluk ima svoju vidljivu društvenu dimenziju u kojoj se naša prava i obaveze isprepliću.

Danas se ulaže velika energija da se pod “islamskim” iskažu samo neke dimenzije božanske poruke i pouke koja nam je do­stavljena. Kada se pogledaju današnje rasprave o vjeri na inter­netu, koje posebice čita i u njima učestvuje naša omladina, re­klo bi se po tim tekstovima da je Allah u Kur'anu samo govorio o borbi, ratu, važnosti dizanja ruku u namazu, bidatima itd… No, kada uzmemo Kur'an i počnemo ga čitati naći ćemo da se, po­sebice kada su u pitanju sure tzv. mekanskog perioda objave Kur'ana, uz postojanje Boga, prvo podsjeća i na postojanje siro­čadi, siromašnih, bijednih, slijepih, općenito nemoćnih, zaro­bljenika i ugnjetavanih. Ako pomno pratimo njihov sadržaj vi-djećemo koliko Kur'an posvećuje pažnje prosjacima, obe­spravljenima, bijednim, ubogim, siromasima, robovima, ratnim zarobljenicima, siročadima te potlačenim, podjarmljenim.

Poruka ovih kur'anskih ajeta je da ima Bog i da treba vjero­vati da Bog ima, ali da treba isto tako u toj vjeri biti svjestan da postoje među nama i ove kategorije i da je vjerovanje u Boga povezano s brigom o ovim kategorijama.

“Plijen od stanovnika sela i gradova koji Allah Poslaniku Svome daruje pripada: Allahu i Poslaniku Njegovu, i bližnjim njegovim, i siročadi, i siromasima, i putnicima – namjernicima – da ne bi prelazilo iz ruku u ruke bogataša vaših; ono što vam Poslanik kao nagradu da to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite; i bojte se Allaha jer Allah, zaista, strahovito kažnjava; i siromašnim muhadžirima koji su iz rodnog kraja svoga protje­rani i imovine svoje lišeni, koji žele da Allahovu milost i naklo­nost steknu, i Allaha i Poslanika Njegova pomognu, – to su, zaista, pravi vjernici; i onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i sami­ma potrebno. A oni koji se čuvaju lakomosti, oni će sigurno uspjeti.” (Hašr, 7-10.)

“Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allaho-vom putu – navijesti bolnu patnju.” (Tewbe, 34. ajet)

Ili sura koju znamo kao El – hakju, sura Humeze, učimo je još u mektebu – poslušajmo njeno značenje: “Teško svakom kle­vetniku – podrugljivcu, koji blago gomila i prebrojava ga, i misli da će ga blago njegovo besmrtnim učiniti! A ne valja tako! On će sigurno biti bačen u Džehennem!” (El Humeze, 1-4.)

Ako neko i ne zna ovu suru, suru “Ereejtel – lezi” ili Maun znamo sigurno. U njoj se temelji vjere u Boga povezuju sa od­nosom prema obespravljenima, siromasima, siročadi…

– Znaš li ti onoga koji onaj svijet poriče? Pita Uzvišeni Allah u prvom ajetu ove sure. Što biste pomislili da će biti odgovor? – Pa to je onaj koji grubo odbija siroče!, kaže Allah u drugom ajetu. – i koji da se nahrani siromah – ne podstiče. (3. ajet) – A teško onima koji, kada molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju, koji se samo pretvaraju, i nikome ništa ni u naručje ne daju! (4– 7. ajeta sure Maun)

Sura Zarijat, 15-19: “Oni koji su se Allaha bojali – u Džennet-skim baščama će, među izvorima, boraviti, primaće ono što im Gospodar njihov bude darovao, jer, oni su prije toga dobra djela činili, noću su malo spavali, i u praskozorje oprost od grijeha molili, a u imecima njihovim bio je udio i za onoga koji prosi i za onoga koji ne prosi.”

U hadisi kudsiju se prenosi: “Bog Veličanstveni će na Sud­njem Danu reći: – O čovječe! Bijah bolestan, a ti me ne obiđe! – O moj Gospodaru! – reći će čovjek – kako da te obiđem [bole­sna] kad si ti Gospodar svih svjetova [ne možeš biti bolestan]?! – A zar nisi [o čovječe] saznao da se moj rob, taj i taj, razbolje, pa ga ti ne obiđe! Zar nisi znao, da si ga obišao, da bi Mene kod njega našao?! – O čovječe! Ja od tebe zatražih hrane, a ti me ne nahrani! – Gospodaru moj! – reče čovjek – Kako da te nahra­nim kad si ti Gospodar svih svjetova?! – A zar ne znaš– reče Bog – da je jedan moj štovatelj/ rob, taj i taj, od tebe zatražio da ga nahraniš, pa ga ti ne nahrani. Zar ne znaš, da si ga nahranio, da bi ti to kod mene našao?! – O čovječe! – reče Bog – zatražio sam da me napojiš, pa Me ti ne napoji! – Kako da te napojim – reče čovjek – kad si ti Gospodar svih svjetova?! – Od tebe je da ga napojiš tražio jedan moj rob, taj i taj, pa ga ti ne napoji. A da si ga napojio, to bi ti kod mene našao!”

Danas smo svjedoci određenih skupina koje sanjaju vlast, priliku, moć da šerijat, onakav kakav se njima čini ispravnim, nametnu cijelom svijetu. I ja bih, također, volio da Božji zakon vlada na cijelom svijetu, ali moj osjećaj Božjeg htijenja je takav da to nikada ne bih uradio s puškom u ruci, čak i kada bih imao tu mogućnost, nego bi prije svega iskoristio tu moć da islam i Božji zakon prikažem u djelu takvim da ga cijeli svijet poželi i kao poželjnog prihvati. Dakle, da slobodno kažem “djelotvorni Bog” ili “živi Bog”, Bog čije prisustvo se svjedoči ponašanjem i djelovanjem a nikako nametnuti, po svaku cijenu i sl. Mislim da Allah želi takvo nešto, pa On je Najmoćniji i Njemu bi to bilo lah-ko. Islam je tražio u svakom vremenu, baš kao što traži i u sa-dašnjem, umove i djelatnike koji će ga na način blizak svom vremenu lijepim pokazati (kakav i jeste) i takvim ga predstaviti svojim savremenicima.

Po meni ne postoji kontinuitet islamske vlasti koja je oču­vala islam, postoje određene vođe, predvodnici, velikani, koji su svojim djelovanjem, pristupom i stavom, zalaganjem i snagom omogućili da se islam lijepim pokaže, pa su onda svjetla takvih pregalaca svijetlila i mnogima nakon njihova života. Ta svjetla su se, zavisno od vremena i prostora, gasila ili gasnula pa se opet posredstvom istih palila. Uvijek su to bili slobodni ljudi. Od Boga (ispravnom svjesnošću Boga) nadahnute misli slobodnih ljudi nadahnjivale su generacije vjernika. Ističem ovdje riječ “slobodan” više u smislu slobodan u prihvatanju i osjećanju Bo­ga istinski nego li što mislim na fzičku slobodu, pošto su neri­jetko takvi pojedinci znali provesti i dobar dio godina u hapsa-nama što samo pokazuje koliko je često društveni, politički šerijat bio u oprečnosti sa stvarnim i iskonskim, koliko je teve-kul bivao uskoteorijskim a nikako praktičnim i živim kada je društvo u pitanju.

I danas treba pronicati u svjetlo vjere. Prepoznaćemo ga po tom što prije svega razgoni našu unutarnju tamu a onda kroz na­še djelovanje i društvenu tamu. Počesto smo u svom ponašanju slični noćnim leptirima koji žudeći za svjetlom lete na ulične svje­tiljke i sagorijevamo na njihovim staklima. Trebali bi ličiti na zvi­jezde, koje snagom unutrašnjih kemijskih procesa dobijaju svje­tlost i onda je odašiljaju i u prostor, a i vrijeme oko sebe.

Ispravna svjesnost Boga je naš modem kojim, ako se ustali u obliku dobrog djela, umije automatski da nam pribavlja naj­novije antivirusne (antišejtanske) programe i zaštitu bez da, kako neko može pomisliti, tragalac za ovom svjesnošću zane­mari sve drugo u životu i samo o tom misli. To u stvari i ne po-trebuje zasebno vrijeme i zasebno motrenje, to postaje svoj­stvo pogleda, svojstvo sluha, svojstvo uma, srca...

Kako se prenosi od hazreti Ebu Bekra, Omera i Alije, oni bi prije svake stvari, u svakoj stvari ili iza svake stvari (pojave) vi­djeli Boga. Sam Bog u hadisi kudsiji obećava iskrenom pregao­cu na putu k Njemu da u datoj ispunjenosti Bog postaje oko ko­jim taj pregalac gleda, uho kojim sluša...

Danas smo svjedoci vrlo male promocije ove individualne svijesti bez koje, po meni, ne može biti nikakve uspješne druš­tvene svijesti o Bogu. U mnogim video i drugim internet sadr­žajima nude nam se ljudi koji tvrde da su “jučer” bili kriminalci, bogohulnici pa su čitali Kur'an (ili slično – upoznali islam) i preko noći skoro postali potpuno čisti vjernici. Mislim da su ovakvi pri­mjeri razlog što iz nekih dijelova svijeta slušamo strašne stvari o zločinima muslimana jednih nad drugima ili nad pripadnicima drugih vjera ili nevjera.

Kad čovjek promijeni svijest i kad se okrene Bogu, što može biti, kako oni navode u trenutku, ipak taj isti čovjek ne mijenja svoje tijelo, svoje prethodnim životom čipovane navike i sklo­nosti koje, ako čovjek na ispravan način ne pristupi Bogu, ne izgradi tevekul, a on traži vrijeme, mogu biti razlozi da u stvari samo prethodne životne strasti zamjeni vjerom. Bez obzira što se u novom stanju to zove vjerom i ima vjerske termine, ako i

dalje ostane na nivou strasti, to nije vjera. Ako se kroz vjersko nastavi ispunjavati hir unutarnjeg JA, ne spojivši ga i ne poni-štivši ga snagom svijesti o Bogu, onda je lahko moguće da čo­vjek ubija nedužne ili zvjerski ubija i dužne te čini druge grozote, jer on nije sebe poništio u Božjem, nego je samo posegao za zamišljenim božanskim da udovolji svome JA. Njegov modem je zaražen i on umjesto antivirusnih zaštita, misleći da su to one, downloaduje virus za virusom.

Prekidanje veze s nečim lošim ne znači nužno uspostavlja­nje svijesti o Bogu. Počesto se jedno loše ostavlja da bi se dru­go loše prihvatilo. Učenje Božjih lijepih imena i razmišljanje o njihovim značenjima te prenošenje tih kvaliteta u ljudskoj mjeri i mogućnosti u svoje djelovanje priskrbljuje nam i ispravan te-vekkul, ispravnu svijest o Bogu. Ukoliko doživljavamo Boga sa­mo kao Moćnog i Silnog, zanemarujući još 97 Njegovih lijepih imena i svojstava, onda takva krnjava svijest može poroditi ite­kako krnjave rezultate.

Primjer iz života Ibrahima, a.s., koji se često spominje u na­šoj literaturi, kada uslovljava siromaha primanjem vjere da bi mu dao hranu, pa ovaj odbija, mnogo čemu nas kad se ovo pita­nje razmatra može naučiti. Siromah ne pristaje i odlazi a Ibra-him biva ukoren od Boga riječima: “Ja Sam ga stvorio i iako me ne vjeruje hranim ga 40 godina; tebi je došao jedan dan i ti ga uslovljavaš.” Kada se Poslanik izvinu siromahu i navede mu ra­zlog izvinjenja siromah prihvati vjeru. Dakle, prihvati je, ne da bi se najeo, ne da bi udovoljio nekom, nego se u poslanikovom djelu manifestirala Božja dobrota na način da je siromah pot­puno postao svjestan i u mjeri dovoljnoj da prodre u njegovo srce i obasja ga svjetlom istinskog gledanja.

Mi smo danas svjedoci velike reklame potpunog islamskog življenja u kojem bi osobine takvaluka trebale da se susreću, narodski rečeno, na svakom koraku, ali smo, u isto vrijeme, svjedoci da je mito na najvećoj razini prisutnosti u društvu, ma­terijalno je potpuno potisnulo duhovno. Buđenjem islama nije došlo do buđenja zuhda kod ljudi, nego se sve češće govori o 4 žene i slično, čime se u stvari intencija pristupa vjeri svodi na strastveno. Ljudi se dijele u mnoge stranke, frakcije, grupice i između njih se ne uspostavlja milosrđe i suradnja nego, dapače, suprotnost toga, oštra kritika, neprijateljstvo i mržnja. Uveliko se insistira na vanjskom i vanjštinom zadovoljava, dok nutrina ostaje neispunjena, kako jedinki u društvu tako, shodno tome, i cijelog društva.

Prisjećam se primjera žene iz doba Poslanika islama koja priznaje blud i traži kaznu. Poslanik je odbija govoreći da sačeka rođenje djeteta. Ona rađa dijete i ponovo dolazi po kaznu. Po­slanik je odbija dok dijete ne podigne na noge (ne završi sa do­jenjem djeteta). Nakon toga ona ponovo dolazi i Poslanik joj is­punja želju. Kaže se da je kamenovana. Zabilježena je predaja da je Poslanik kazao kako su u trenutku sprovođenja kazne nad njom nebesa plakala od snage njenog pokajanja za ono što je učinila. Dakle, na zemlji je ona kamenovana kao bludnica, dok je k nebu otišla kao dženetski stanovnik. Iz ovog događaja se mnogo može naučiti o takvaluku, predanosti, bogobojaznosti...

Pišući ovaj tekst zateče me i vrijeme namaza. Prekinuo sam tekst i stao na namaz. U početku su moje misli bile nadojene ovim što sam napisao, ali s prvom sedždom onaj prvotni napor oko pisanja teksta koji se da izraziti sa riječima treba – hoću – mogu nestao je u smiraju jednostavnog “završiću, s Božjom pomoći”. I nije ovo bio bijeg od tereta sebi nametnute obaveze nego baš suprotno vezanjem za Onog koji sve može, sve zna i osjećaj olakšanja kroz pouzdanje postojanosti ove veze.

Na tešehudu podižem kažiprst i svjedočim da nema Boga osim Boga. Promišljam zakonitostima računara na kom ovo kucam. Prvo u šehadetu vršim formatiranje svega na hard dis­ku i onda ne instaliram ništa da bi to bilo Bog, nego se Bog jasno ukazuje kad se sve drugo (koprene i podaci koji služe za zakla­njanje i odvlačenje pažnje) izbrišu.

Dakle, ako ne vidimo i ne osjećamo Boga valja izvršiti brisa­nje svega što Bog nije da bi se On ukazao. On je uvijek tu. Nepo­stojanje naše svijesti o njemu nije uvjetovano Njegovim nebi-vanjem nego našom percepcijom i neosjećanjem, lakše rečeno svijesti nema jer smo mi u nesvijesti. Šehadet se upotpunjuje svjedočenjem da je Muhammed Božji rob i poslanik.

Iskustvo potpunog tevekula, potpune predanosti Bogu je ostvareno kroz Muhammeda, a.s. Dokaz zemaljski. I kako se taj dokaz refektuje na Zemlji, kako ga nebeska Objava opisuje: Kao milost svim svjetovima, Kao obveseljitelja i usavršitelja plemenitih moralnih osobina (Poslan sam da usavršim pleme­nite ćudi kod ljudi – Hadis).

Sjećam se riječi jednog psihologa koji kaže da se čovjek na niskom stupnju napretka očituje snagom, na višem stupnju na­pretka se očituje znanjem (informacijama, govorništvom), dok se na potpunom stupnju, najvećem stupnju, očituje svojim lije­pim ponašanjem. Kada pogledamo kompletan razvoj čovječan­stva vidjećemo da se i na njemu mogu primijeniti ova gledišta.

Nije čudo što je Kur'an zadnja Božja objava. Upravo Kur'an naređuje da se uči u ime Gospodara našeg Koji stvara. Samo učenje ne bi bio najveći stepen. Ali učenje s tevekulom, sa svije­šću o Gospodaru, rezultira djelatnim sprovođenjem Božje riječi u individualni, a zatim društveni život kroz lijep edeb, lijepu eti­ku, lijepe postupke, lijepo ponašanje, lijep govor, lijepa karakte­ra i osobine da se pod teretom društva kad se nađe kao takav ne povlači u osamu asketizma nego istrajava da svijetli u tom društvu u nadi iščekujući radost drugih na koje će to njegovo svjetlo preći i usrećiti ih. Ova spomenuta naredba, naputak, je sadržan u suri Aleq; proučimo još neke ajete ove sure: “Jesi li ikada razmišljao o onome koji brani robu [Allahovom] da se moli? Jesi li razmišljao da li je on na Pravome Putu, ili je zaoku­pljen sviješću o Allahu? Jesi li razmišljao [ne] dokazuje li on, možda, da je Istina laž i ne okreće li Istini leđa? Zar on ne zna da Allah sve [vidi]?” (Sura alek – Zamteka 9-14.)

Jesi li ikada razmišljao o onome koji brani robu [Allaho-vom] da se moli?

Doslovno “koji zabranjuje [Božjem] robu kada se moli”, im­plicirajući pokušaj sprečavanja. Pošto izgleda da se ovo odnosi na javnu molitvu, većina klasičnih mufessira vidi u ovome od­lomku (koji je objavljen barem jednu godinu nakon prvih pet ajeta) aluziju na Ebu Džehla, Vjerovjesnikova najogorčenijeg protivnika u Mekki, koji je ustrajno pokušavao da spriječi posla­nika Muhammeda i njegove sljedbenike da klanjaju ispred Ka-be. Međutim, nema sumnje da je svrha gornjeg odlomka daleko izvan bilo kojeg historijskog slučaja ili situacije budući da se on odnosi na sve pokušaje, u svako doba, da se vjeri (simbolizira­noj u glasu “moliti”) ne prizna njezina legitimna funkcija u obli­kovanju društvenog života – pokušaje učinjene bilo u uvjerenju da je religija “privatna stvar” svake osobe i, prema tome, ne treba da se “miješa” u područje društvenih razmatranja, bilo u podržavanju iluzije da je čovjek iznad svake potrebe za metaf-zičkim vodstvom.

Jesi li razmišljao da li je on na Pravome Putu, ili je zaokupljen sviješću o Allahu?

Doslovno “ili zapovijeda svijest o Bogu (taqwa)”– tj. da li je njegov cilj produbiti svijest o Bogu svojih bližnjih insistirajući na tome da je vjera čisto osobna stvar; očigledna implikacija je da to nije njegov cilj, i da on nije na Pravome Putu misleći i djelujući onako kako to čini. Kroz cijelo ovo djelo, termin taqwa – koji se ovdje javlja najranije u kronologiji kur'anske Objave – prevođen je sa “svijest o Bogu”, s istim značenjem koje se pridaje glagol­skim oblicima iz kojih je ova imenica izvedena.

... I koji o povjerenim im amanetima i zavjetima svojim brigu brinu... (El-Mu'minun, 8.)

Nadziranje ustvari podrazumijeva stanje u kojem nijedan tren nećemo zaboraviti na Boga, i u kojem ćemo istrajati u svo­jim djelima i ibadetima koji nas sjećaju na Boga, te stanje u ko­jem ćemo svakom našem djelu dati božanski izgled i svako naše djelo započeti sjećanjem na Boga. Jednom riječju, stanje u kojem niti jednog trena nećemo zaboraviti na Boga, jer tko god zaboravi Boga, i Bog njega zaboravi:

... Boga su zaboravili, pa je i On njih zaboravio. ( Et-Tevbe, 67.)

Osoba koja zaboravi Boga na kraju će postati nesvjesna sa­me sebe pa će izgubiti svoju uzvišenu ljudsku ličnost. Uzvišeni o tome kaže: “I ne budite kao oni koji su Boga zaboravili, pa je On dao da sami sebe zaborave... (El-Hašr, 19.)

Kažu da je Zulejha, u trenutku kada je Jusufa, u osami, prizi­vala sebi, iznenada ugledala kip koji se nalazio u toj prostoriji.Bez oklijevanja je ustala i prekrila ga nekim zastorom. Jusuf, a.s., ju je upitao: “Ti se stidiš ako te gleda neživi predmet, pa ka­ko da se ja ne postidim kad me nadzire Bog Svemogući!?” (Džami‘u-l-se‘adat, sv. 3., str. 96.)

Treba znati da svijest ili nadziranje ima nekoliko razina, a te razine zavise od drugih razina. Prva razina je nadziranje bogo­bojaznih, a najuzvišenija je razina Bogu bliskih.

Čovjek može, zahvaljujući zalaganju i samonadzoru, stići do položaja bliskosti sa Uzvišenim i utopiti se u ljepoti i prelijepom licu Lijepog, gdje odnosi postaju takvi da Uzvišeni Bog nadzire i čuva Svoga roba, kao što o Jusufu, a.s., kaže: “I ona je bila pože­ljela njega, a i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije opo­menu ugledao ...”( Jusuf, 24.)

Zulejha, iako je od Jusufa dobila odričan odgovor, zanesena ljubavlju, nije od njega odustajala, nego je uporno željela biti s njim. Da posebna Božja milost i jasan dokaz Istinitog ne čuvaše Jusufa, i on bi se, vođen svojim prirodnim nagonom, priklonio Zulejhi. Tako je Uzvišeni Bog Svoga iskrenog roba odvratio od lijepoga Zulejhinog lica, pokazavši mu neprolaznu ljepotu i vječno veličanstvo, i spasio ga od posrtanja tako što mu je iz srca uklonio grješnu misao. “Blago onome tko uvijek na Boga pazi i od grijeha svoga strahuje.” (Šarh-e Gurer, sv. 4., str. 238., hadis 5938.)

Hazreti Alija je o nadziranju izgovorio riječi koje ukazuju na dva slučaja: “Čovjek treba bdjeti nad sobom, paziti na srce svo­je i čuvati jezik svoj.” (Fihrist-e Gurer, str. 393., hadis 10947.) A na drugom mjestu razumnog vjernika opisuje na sljedeći način: “On danas razmišlja o svome sutra i gleda nekoliko koraka ispred sebe…” (Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, govor 83.)

Takvaluk ima kao što vidimo utjecaj na sve, pa tako može­mo govoriti i o našem jedinstvu s pozicije govora o takvaluku ili svijesti o Bogu. “O vjernici, bojte se Allaha onako kako se treba bojati i umirite samo kao muslimani! Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove mi­losti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, braća; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On od nje spasio. Tako vam Allah objašnjava Svoje dokaze, da biste na Pravom putu istrajali.” (Ali 'Imran, 102-103.)

Kroz prethodni govor vidjeli smo da je takvaluk i njegovo stjecanje cilj kompletnog ibadeta, da je sam Kur'an objašnjen kao Knjiga u koju nema sumnje, a koja je uputstvo onima koji su bogobojazni, koji su, dakle, posjednici takvaluka5. Stepeni ta-kvaluka dosežu se ovladavanjem svojim željama i strastima i obuzdavanjem svojih tjelesnih prohtjeva, nastojanjem da sebe potčinimo Istini.

Izraz Božje uže spomenut u citiranom ajetu na početku, po­put ostalih primjera u kojima se nešto dovodi u vezu s Bogom, kao “Božja kuća”, “Božji duh” i “Božji ukras”, predstavlja poča­sni odnos. To znači da se ono Bogu pripisuje zbog veličanstve-nosti i časti koju posjeduje.

Habl ima značenje užeta ili konopca. Kada se neko kreće putem na kojem postoji opasnost od padanja, da bi bio sigurni­ji, oko sebe veže konopac. Drugi njegov kraj pričvršćuje za neko uporište i na taj način se spašava od pada.

Božje uže je sredstvo koje uspostavlja vezu između robova i Uzvišenog Boga i koje ih čuva od opasnosti padanja, a uvjet za to je čvrsto držanje za to uže.

Ovaj ajet koji smo citirali dolazi iza ajeta: “A kako možete nevjernici postati kada vam se kazuju Allahovi ajeti i kada je među vama Njegov Poslanik? A ko je čvrsto uz Allaha, taj je već upućen na Pravi put”, u kojem je riječ o čvrstom držanju uz Alla-ha dok se u ovom ajetu govori o čvrstom držanju za Allahovo uže. To znači da je za čvrsto držanje uz Allaha potrebno imati određena sredstva. Prema tome, kao što se svi poslovi i sve stvari na Ovom svijetu obavljaju uz pomoć niza sredstava i po­magala, čvrsto držanje uz Allaha ne predstavlja izuzetak od tog pravila te također ima svoja posebna sredstva. U prethodnom ajetu, u kojem je naređeno čvrsto držanje za Allaha, navedena su dva glavna sredstva za to: Božji ajeti – to je Kur'an, i Božji Poslanik – koji je oličenje Kur'ana i tumač kur'anskih ajeta.

Božji ajeti predstavljaju životvorni recept kako za pojedinca, tako i za društvo. Taj recept, poput ostalih recepata, neće izlije­čiti ni jednu bolest samim čitanjem, ljubljenjem i uokviravanjem. Neophodno je djelovati u skladu s njim i pridržavati se njegovih uputa.

Kur'an je najljekovitiji recept koji je načinjen za čovječan­stvo. Međutim, njegovi dobri učinci će se osjetiti tek onda kada se pokažu i u mišljenju i u ponašanju muslimana. Slijeđenje Božjeg Poslanika i ozbiljno sprovođenje njegovih uputa pred­stavlja jedini put čvrstog držanja za Božjeg Poslanika.

Dakle, razmišljajući ovako vidimo da “Božje uže” možemo shvatiti kao čvrsto držanje za Kur'an i Poslanikovu, a.s., praksu. U današnjem razjedinjenom islamskom svijetu vidimo da se deklarativno sve struje pozivaju na Kur'an i Poslanika, a.s., pa se postavlja pitanje kako je to moguće da kao rezultat toga ima­mo razjedinjenost a ne jedinstvo?

Pogledom na dešavanja danas u svijetu možemo doći do za­ključka da današnji svijet nema istinske bogobojaznosti, istin­skog takvaluka te da trenutno pozivanje na Kur'an i Poslanika nije zbog Allaha Objavitelja Kur'ana niti zbog Poslanika kao nje­govog prenositelja nego je u službi uskih ljudskih interesa, stoga ni rezultat tog pozivanja nije ono što bi trebalo biti jedinstvo, nego suprotno tome nejedinstvo, sukob, krvoproliće.

Kada posjednik istinske bogobojaznosti dođe u situaciju da se zbog nekog njegovog ličnog interesa ugrozi stablo jedinstva on će odustati od svog interesa i podrediće se većem interesu, no, kada nema istinske bogobojaznosti onda čovjek proda i na­rod i državu zarad koje stotine maraka na ličnom računu.

Danas se u mnogim sredinama vjera za strast uzela, za sred­stvo, pa se njome služi umjesto njoj da se služi. Umjesto da sebe spram istine mjerimo mi sebe istinom uzimamo i onda spram sebe istinu krojimo. To što se pri tom koristimo kur'anskim ajeti-ma i Poslanikovim hadisima ne znači da iste slijedimo, jer nismo se mi podredili njima nego njih podređujemo sebi.

Ako neko pod pomaganje rodbine podvede iskorištavanje svog položaja za zapošljavanje svojih najbližih, a pri tom zane­mari prava drugih, ako neko Poslanikovu izreku da se sadaka prvo udjeljuje sebi uzme za pravdanje zadovoljavanja svojih i najsitnijih interesa dok drugi ni najkrupnije nemaju itd., onda tu ne govorimo o pokornosti Allahu i Poslaniku Njegovu niti o dr­žanju za Božje uže, nego govorimo o teškom obliku nepokor­nosti koji dovodi do razjedinjavanja muslimana, unošenja ne­sloge, nezadovoljstva, u končanici do grubog kršenja Božjih propisa i granica koje je odredio. Pozivanje na poslušnost, po­kornost i jedinstvo s ovakvih pozicija nije pozivanje na pokorNost i robovanje Bogu nego na pokornost i robovanje čovjeku što je u potpunoj suprotnosti s dinom.

Rezultat današnje razjedinjenosti muslimana, mislim, re­zultat je korištenja Božijom knjigom bez stjecanja one bitne kvalifkacije kojom Kur'an biva uputa a to je bogobojaznost. Kur'an je uputstvo onima koji su bogobojazni: Kada nema bo-gobojaznosti, korištenje Kur'anom, kao što možemo svjedočiti u današnjem svijetu, samo još više povećava razdor i u konač-nici nas lahko dovodi u nevjerovanje.

SLUŽI ALLAHU KAO DA GA VIDIŠ...

Jahja b. Ja'mer prenosi od Abdullaha b. Omera ibnu – l – Hatta-ba: “Obavijestio me je moj otac Omer ibnu – l – Hattab rekavši: 'Jednoga dana dok smo bili kod Allahova, dž.š., Poslanika dođe ne­ki čovjek koji je imao izrazito bijelu odjeću i sasvim crnu kosu, a na kome se nije uočavao trag putovanja i koga od nas niko nije po­znavao. On sjede do Allahova Poslanika, svoja koljena nasloni na njegova, svoje dlanove stavi na njegova stegna i reče: – Mu-hammede, reci mi nešto o islamu! Božji Poslanik odgovori: – Islam je da posvjedočiš da nema boga osim Allaha, dž.š., da je Mu-hammed, a.s., Allahov Poslanik, da obavljaš namaz, daješ zekjat, postiš ramazan, obavljaš hadž ako si u mogućnosti. – Pravo si re­kao. – reče čovjek. Mi smo se bili začudili tome što čovjek pita i po­tvrđuje ono što Poslanik izgovara. – Reci mi nešto o imanu. – reče čovjek. Muhammed, a.s., odgovori: – Da vjeruješ Allaha, dž.š., Nje­gove meleke, objave, poslanike, Sudnji dan i da vjeruješ u Božje određenje (kader), bez obzira da li je to po čovjeka dobro ili loše. – Pravo si rekao. – ponovno reče nepoznati čovjek, pa dodade: – A reci mi nešto o ihsanu! – Da služiš Allaha, dž.š., – odgovori Poslanik – kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš vidi On tebe!'”

U ovom poznatom hadisu, Božji Poslanik je, odgovarajući na pitanje meleka Džebraila, opisao što je islam, zatim što je iman i, na kraju, što je ihsan. Vidimo ovdje da je Ihsan prezentiran na ta­kav način da je jasno da on predstavlja najveći nivo vjere koji je­dan čovjek može postići. Ako se prisjetimo svega rečenog o ta-kvaluku, bogobojaznosti, uvidjet ćemo da bi se ihsanom mogla nazvat trajna i potpuna prisutnost takvaluka u našem životu. Dakle naši ibadeti: namaz, zekjat, post, dobra djelo…, predanost našeg srca i uma Božjoj volji uz potpuno vjerovanje u hadisu na­brojanih imanskih sadržaja činioci su u napredovanju kojim se vjernik, rob Božji, nastoji približiti Bogu i zadobiti milost Njegovu.

INSAN je jedan od četiri kur'anska izraza koja mi prevodimo na naš jezik kao ČOVJEK. Značenje riječi “insan” je “biće koje za­boravlja – koje je sklono zaboravu”. Zaboravnost je dio naše ljudske prirode i stoga ovaj proces mora biti kontinuiran da bi se nadvladala naša nepažnja i naša lijenost. Da bi se sjećanje na Boga i služenje Njemu učvrstilo u srži naših života, u srcu naših srca, potrebna je neprestana budnost, potrebna je odlučnost kako bi se nadvladala naša prirodna osobenost da se odluta daleko od Božje opomene. To nije lahko i Bog je – putem islama i imana – dao čovjeku sredstva koja su u isto vrijeme pravila, intimno prisjećanje i duhovna zaštita – kako bismo ovladali svojom ljudskom prirodom i kako bismo ju pročistili.

Namazi, post i zekat jesu sredstva – neophodna sredstva, naravno, koja odgovaraju našoj ljudskoj situaciji. U svakom slu-

čaju, ona nisu krajnji cilj našeg služenja. Krajnji cilj jest da se pu­tem dobrih djela, kako se danas voli reći, akcijom, voli Bog, da se On služi i da se postigne Njegovo zadovoljstvo. Dobro je da se ponekad muslimani podsjete na ovu suštinsku Istinu. Vrlo često, oni miješaju sredstva i ciljeve i gube vrijeme u besplodnim disku­sijama o detaljima i tako zanemaruju suštinski aspekt obreda, naime da pročiste svoja srca kroz iskrenu ljubav prema Bogu.

Božji Poslanik je od samog početka poučavao svoje ashabe ovakvom smislu za prioritet. Poučavao ih je kako da šire Božju poruku, kako da izgrade zajednicu vjernika koji vole svoga Stvoritelja i Njegovog Poslanika i koji su duboko svjesni svojih dužnosti prema Bogu i cijelom čovječanstvu. Prvi drugovi Bož­jeg Poslanika razumjeli su, kroz neposredne impulse i življenje svoje vjere, da obožavati Boga, obavljati obrede i ponašati se na lijep način jesu različiti aspekti jedne te iste bitnosti, čija je suština iznijeta u temeljnom svjedočenju (šehadet) pred čovje­čanstvom: “Nema boga osim Allaha, a Muhammed je Njegov rob i Poslanik.”

Dakle, namaz nije tu da ga obavimo pa čim izađemo iz dža­mije da radimo šta hoćemo, ogovaramo koga hoćemo i dopu­štamo svom nefsu da čini što hoće. Namaz je tu da nam pomo­gne da činimo ono što je lijepo, da zborimo lijepo ili da šutimo, da nam podari snagu da se ophrvemo nefsanskim niskim pori­vima. Namaz dakle nije uslov ili opravdanje za činjenje kako ho­ćemo, nego pomagatelj u činjenju kako trebamo činiti.

Zekjat nije tu da nam umanji imetak, on je tu da ga očisti da nam podari svijest o tom da je u konačnici sve Allahovo, da shvatimo da ne trebamo mi zekjatu nego da zekjat treba nama. Čuo sam priču o bogatašu koji je došao dati pozamašan iznos zekjata, pa kad je na mjestu gdje se zekjat daje naišao na red u kom su manje bogati ljudi davali male iznose zekjata, pobunio se da ga puste, kako mi kažemo, preko reda jer je mislio da to zaslužuje, jer mu je iznos zekjata velik, pa je izašao neko od onih koji brinu o zekjatu i rekao mu da čeka u redu ili da ide, na lijep način mu napominjući da on ne treba njima nego oni njemu, te stoga nek bude strpljiv. I zaista je to tako. Danas mnogi postav­ljaju pitanje zašto se zekjat treba davati u institucije Rijaseta? Ja volim odgovoriti protupitanjem: A što bi da nema tih institucija? Što bi da nemamo organiziranu zajednicu koja je preuzela na sebe to teško breme odgovornosti za naš zekjat? Kako se pre­nosi od hazreti Alije, onaj koji ima u većoj je potrebi za dava­njem, nego onaj koji nema za primanjem.

Ovako je i sa našim postom, našim hadžom, i drugim našim ibadetima. Vrlo često u našem životu zaboravljamo razloge nečeg pa sredstva počinjemo doživljavati kao ciljeve. Počnemo praviti kuću da bi imali gdje živjeti, a onda nas ponese želja za dokazivanjem pa ostatak života živimo da bi pravili kuću. Musli­mani su nekad klanjali pa nakon namaza sjeli i raspravljali o bit­nim stvarima u njihovom životu, ekonomiji, socijalnim pitanji­ma, društvenim potrebama. Mi danas vidimo da se većina vre­mena troši u raspravama o tom kako treba klanjati, treba li ruke vezat ovdje ili ondje ili ne treba nikako? I kad se to vidi reklo bi se da smo riješili sve naše društvene potrebe, da živimo u ide­alnim uslovima, a opet kad nam pogledamo uslove u kojima živimo vidjet ćemo da slabo išta imamo. Posebno sam se razo­čarao ovog ljeta kad sam vidio da naša dijaspora boluje do slič-ih problema. Nadat se je da ljudi koji dolaze iz uređenijih dru­štava donesu ta pozitivna iskustva življenja za kojima vapi naša svakodnevnica, no većina onih sa kojima sam ja razgovarao boluje od istih bolesti kao i mi ovdje. Zabavili smo se sitnicama prije nego li smo riješili krupne stvari. Prenijet ću priču o jednom istočnjačkom učitelju meditacije u kojoj se govori kako je za vri­jeme njegovih časova meditacije u prostoriji gdje su to činili znala ući mačka i remetiti im koncentraciju. Učitelj je stoga na­redio da se mačka u vrijeme meditacije veže u dvorištu. Nakon što je učitelj umro naslijedio ga je novi učitelj koji je nastavio s praksom vezanja mačke u dvorištu. No, kad je i mačka umrla neko je postavio pitanje može li se vršiti meditacija ako nema svezane mačke u dvorištu, pa su vrlo brzo našli drugu mačku, i tako iz generacije u generaciju, da bi nakon nekih stotinjak go­dina jedan učenik te škole napisao djelo o važnosti vezanja mačke u dvorištu za vrijeme meditacije. Lahko je pretpostaviti da se vremenom kasnije pojavio i komentar na ovo djelo i tako redom. Bila ova priča istinita ili ne, zorno nam svjedoči kako je bitno razlikovati sredstva od cilja, poznavati i držati se suštine. Primjera radi, sufzam se razvio iz nastojanja vjernika da dose­gnu stepen ihsana, da se kroz određena ibadetska djelovanja dosegne stanje u kojem vjernik vjeruje u Boga kao da Ga vidi – no taj pokret se danas ne naziva ihsanom nego imamo izraz sufzam. Ovo naravno ne važi samo za sufzam nego za kom­pletan mozaik islamskog naslijeđa. Gdje god način stizanja do pravog cilja postane sebi svrha tu nema dosezanja cilja.

Na kraju ovog skromnog nastojanja da napišem ukratko tekst o svom viđenju takvaluka da se prisjetimo i predaje koja kaže da na brodu koji tone nema nevjernika.

Bosna i cijeli Balkan su manje više u ratnim dešavanjima 1992.-1996. tonuli i sumnjam da ima iko tko se nije našao u tre­nutku “dizanja ruku” i molitve Bogu. To ne znači da su ti ljudi posjednici takvaluka i svijesti o Bogu. To jeste dokaz da je ona urođena, usađena u ljudsku prirodu, da je prisutna kao potenci­jal. Potencijal koji treba izraziti i ostvariti ukoliko želimo osjetiti puninu onog što čovjek jeste i što čovjek, u pozitivnom smislu može biti. Kada se u Kur'anu govori da niko nije opterećen onim što ne može podnijeti, pored iskazivanja prirode božanskog naputka – da je usklađen s ljudskim mogućnostima, isti se aje-ti mogu shvatiti i u smislu da ništa što je Kur'anom predloženo (naređeno) čovjeku, nije izvan čovjekovih potencijala. Pitanje je samo dajemo li sebi slobodu da ih ostvarimo ili prihvatamo za­tvor ništavnosti i neostvarenja. Kao dječak mnogo puta sam gledao razne epizode crtića u kom zec nadmudruje patku. Če­sto je u tim crtićima u trenutku kada bi patka padala u provaliju izgovarana rečenica od strane zeca: – Hoće li se sjetiti da zna da leti? No kako nikad nije letjela u tom crtiću, ja sam, iako žive­ći na selu gdje sam ptice svakodnevno gledao, odrastao u pot­punom ubjeđenju da ona pada jer ne može letjeti. Onda mi je Bog podario djecu i ponovo sam imao priliku počesto gledati ovaj crtić s njima. Osjećao sam se poprilično začuđen i postiđen ovom (kasnom) spoznajom da patke mogu letjeti.

Bilješke:

1 Sura En – Nisa 131.

2 U drugom ajetu druge kur’anske sure, El – Bekare, Uzvišeni Kur’an opisuje kao knjigu u koju nema sumnje koja je uputstvo muttekinima.

3“On je Allah, i na nebu i na Zemlji. On zna vaše tajno i javno. I On zna šta vi zarađujete.” (Al – An’am, 4.). “U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne, a da On za nj ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičeg svježeg niti ičeg suhog, ničeg što nije u jasnoj Knjizi.” (Al-An’am, 59.).

4“Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjeće ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjeće ga.” (Zilzal, 7-8.).

5 Podsjećanje na prve ajete sure Bekare gdje se kaže: “Ova knjiga (Kur’an) uput-stvo je onima koji su bogobojazni.” (Boga svjesni – muttekini).

Esad BAJIĆ

BILTEN MEDŽLISA IZ ZAGREB BR.158 STR.82-90

Poštovani posjetioci naše stranice želimo skrenuti pažnju na činjenicu kako stranica www.medzlis-konjic koristi tzv. "kolačiće" (cookies).Spomenute "kolačiće" koristimo samo kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice.