Tue10232018

Last updateMon, 15 Oct 2018 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Hutbe Esad ef. Bajić O miru i smirenosti

O miru i smirenosti

„Tako mi vremena, Čovjek, doista, gubi, Samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.“ (El-‘Asr 1-3)

“Pusti ih neka jedu i naslađuju se, i neka ih zavara nada – znat će oni!” – (Hidžr,3)

Stanje nereda, nazatka, neperspektivnosti,  ukratko stanje haosa koje se odavno, vjerujem,  jako ciljano, podastire i servira putem štampe i medija polahko pronalazi svoj cilj i naseljava se u nama samima. Sve češće i u našim razgovorima osnovna tematika biva teškoća života, nezadovoljstvo kroz jasno iskazivanje  strepnje, straha, zabrinutosti. Nezadovoljstvo se polahko uvlači u naše  svakodnevne stvari, posao, radno okruženje, nezadovljstvo spram mjesta življenja, nezadovoljstvo sa postignutim rezultatima, prenosi se našim razgovorima u kojima riječima izražavamo ova stanja i na kraju završava u našem karakteru i ličnosti.

Ako se prisjetimo hoda ulicom kroz koju smo prošli do ove džamije i lica koja smo sreli onda ćemo zapaziti i da na licima ljudi fali osmjeha. Vjerovatno i mi sami  teže možemo da se prisjetimo kad smo zadnji put osjetili zadovoljstvo, istinski mir, osmjeh.

Ovim pitanjem bave se psiholozi, sociolozi ali bavi se i teologija, bavi se Božija riječ i hadis Poslanika islama, a.s..

Koliko smo selama nazvali od jutros? Koliko smo puta bili svjesni da dovu mira upućujemo bratu muslimanu selameći ga? Da li u ovom trenutku dok sjedimo u džamiji i slušamo hutbu osjećamo mir? Da li je moguće da se zbog tog što smo nemirni ne primaju naši selami? Možemo li dati drugom ono što sam nema?

Imamo li vremena da se za vrijeme namaza, za vrijeme hutbe osjetimo izolovani od onog prije i onog poslije i da se u ovom  trenutku zapitamo, svak za sebe,  šta se u stvari,  ovog časa odvija unutar mene?

Ne bi li bilo normalno da se zainteresujemo za ono što se dešava unutar nas bar onoliko koliko smo zainteresovani za ono što se dešava oko nas? Možda se varamo, možda naš nemir nije izazvan onim oko nas, možda je on u nama a mi ga ne rješavamo. Možda rješavamo ili pokušavamo riješiti milion stvari u društvu ( i to doduše najčešće jezikom samo) ne bi li pronašli mir a njega nema jer  je nemir  u našem srcu kao i njegov uzrok.

Ako sam ja jučer slagao i lažju ustalasao svoju unutrašnjost ali neću da to sebi priznam pa umjesto tog priznanja u želji da postignem mir koji sam izgubio uslijed te laži krenem da osuđujem sve političare i tzv. javne ljude  kako su lašci, da ocrnjujem društvenu stvarnost i slično, šta to znači. To znači da ja nemam  i neću kajanje zbog lošeg djela, da hoću da sam u pravu pod svaku cijenu i umjesto da pokajanjem za izrečenu laž umirim sebe ja u stvari spominjanjem, a često i izmišljanjem laži drugih, pokušavam samo da opravdam svoju laž kod onog što svi imamo pri sebi a zove se savjest.

Česta tema i često pominjan pojam u zadnje vrijeme je STRES.  Svako malo čujemo da živimo pod stresom? Pitamo li se kao vjernici ima li mjesta ovolikom stresu u srcu jendog vjernika u okruženju aksioma našeg vjerovanja u činjenicama da je Allah pojasnio kako postoji muka ali kako iza nje dolazi i slast i kako je teret i tegoba samo put uspinjanja u Božije blizine.

Ako nema slasti ako je sve teret, tegoba, stres... jel to danas ne važe kur'anski  ajeti?

Važe sigurno, s mukom je zaista i olakšanje i last, kako prevode neki prevodioci Kur'ana časnog.

Zašto onda nema priče o lasti. Pa koju blagodat Gospodara poričemo?

Zar ćemo primjećivati i osjećati samo loše, a ne i dobro. Zar ćemo kad nam neko spomene nekog razmišljati samo o njegovim lošim stvarima i njih spominjati a zaboraviti loše. Zašto ako neko i spomene dobro nekog čovjeka odmah „poletimo“ da pojasnimo  da to, možda, jest tako, ali taj i taj je isto tako i loš u nečem?

Volio bih da se ne prepoznajemo u ovim primjerima, ali vjerujem da jesmo, ja ih govorim iz ličnog iskustva viđenog i svakodnevnog.

Pitamo li se šta je u suštini stres o kojem govorimo? Jedna od definicija stresa je da je stres želja da se sad bude negdje  „tamo“  dok smo trenutno  „ovdje“ ili željom da se bude u budućnosti ili prošlosti u nečem gdje nam je bilo fino ili čemu se kao finom nadamo. U bosni se uvriježio i jedan pozdrav koji glasi „Đe si?“ pri susretu. Naoko izgleda nelogično gledati u čovjeka i pitat ga gdje je? Ali kad dublje pormislimo ipak ima logike. Nađe „Đe si?“ u sebi nosi puno više svrsishodnosti nego smo je počesto i svjesni. Sama potreba da se pitamo „Đe je?“ dok gledamo u čovjeka znači da smo primjetili kako često nismo ondje gdje se fizički nalazimo. Jedan moj poznanik na pitanje „Đe si, šta ima?“ redovno odgovara: „Evo, borba, prsa u prsa!“

Možda kod nas danas prošlost zauzima više prostora nego i sadašnjost i budućnost. Vrlo često svjedočimo da se kod sagovornika pojavi nekakav pozitivan stav i mir samo kad pričaju o prošlosti, o godinama davnim, koje su prošle, vrlo česot o onim ratnim. Ratovali smo da bi živjeli a danas nekako vidim cijelu generaciju boraca koja na određeni način živi da bi se sjećala rata. Hranimo se tim sjećanjima i umjesto da se borimo za sadašnjost i budućnost mi polahko spram sadašnjosti i budućnosti bivamo povučeno, skeptični, razočarani a živnemo i oči nam zasvijetle samo kad se sjetimo prošlosti.

Ovo je problem i ovo je problem i unutar vjere a ne nešto o čem treba ići razgovarati sa psiholozima koji su naravno tu da pomognu ali valja i prije potrebe za njima posegnuti za receptom vjere.

Valja nekad živjeti ovdje i sada jer prošlost je prošla, budućnost nam niko ne može garantovati da će biti, dakle, ovdje smo i sada smo, onakvi kakvi  smo i trebali bi toga biti svjesni. Kada sam u prethodnim hutbama govorio o svijesti o Bogu  rekao sam da je potrebno biti svjestan sebe, a biti svejstan sebe znači biti svjestan sebe sad i ovdje, ne samo sebe nekad niti zamišljenog nadajućeg sebe u nekoj zamišljenoj budućnosti.

Ima ljudi koji vazda nešto čekaju „da ovo- pa ću ovo“ čeka bajram pa onda čeka drugi bajram pa čeka i novu godinu pa čeka svjetsko prvenstvo pa čeka odmor...  Stalno je takav um u budućnosti  a život mu vazda u sadašnjosti.

Da li smo od onih koji često protrnu pitajući se „Šta ako?“ ili od onih koji često koriste riječi „da sam“ ili „da nisam“? Nijedna od ovih riječi niti misaonih tokova koje nose uza se nema mjesta u pogledu na život naše vjere osim ako se koristi u smislu osvješćenja koje nas pokreće u kajanje i popravljanje, ali i to kajanje i to popravljanje nikad se ne mogu smjestiti u jučer niti se trebaju ostavljat za sutra i oni su vezani za naše danas, naše sad i naše ovdje?

Koliko nas puta Allah u Kur'anu pita dajemo li mi nafaku ili ON?

Upravljamo li mi danom i noću, svemirom, disanjem i treptanjem sopstvenim?

Kada bi sada naišao muezin s papirićima da svako od nas napiše šta nam trenutno fali malo  ko ne bi napisao dosta toga što mu trenutno fali a čvrsto vjerujem da od tog napisanog vrlo mali broj bi se odnosio na ono što nam baš sad za vrijeme džume fali.

Šta hoću reć. Smatram da smo vrlo često nesvjesni trenutka, da se projektujemo da mislimo i živimo od problema do problema a da bivamo nesvjesni onog između. Kušnje su priroda ovog svijeta ali mir i ljepota su darovi Božiji. Puno je ljepše živjeti od lijepog do lijepog nego li od ružnog do ružnog. Ako bi učenjem Kur'ana i razmišljanjem o njegovim ajetima uspjeli da sebi pribavimo dovoljnu dozu mira onda bi vjerovatno uvidjeli da je u životu puno manje trenutaka kada nam nešto fali nego mislimo.

Je li vrijedi živjeti u prošlosti i budućnosti? Odgađati trenutke za sutra? Razbijati glavu trenucima iz prošlosti? Čuvati stvari za posebne prilike u budućnosti ili možda danas napraviti posebnu priliku, dati unatoč svemu prednost dobru nad zlom, miru nad nemirom. Možemo s džume otići kući hanumama i reći: Eh, ženo, sve me žiga, umirem, za koji dan će doći računi ja ih ne mogu platiti, isključiće nam struju, ovo ono... a možemo doći i reći: Eh što mi je danas bilo lijepo u džamiji, klanjao sam i shvatio da nismo sami, da je Bog s nama vazda i da  On vjerniku daje izlaz odakle se i ne nada. Ako postupimo po prvom primjeru sebe smo uvlei u gorčinu, hanumu još više, djecu...cijelu porodicu. Ako postupimo na drugi način,  olakšali smo sebi, hanuma će osjetiti smirneost, vaša smirneost će se prenijeti na vašu djecu i ukućane i unatoč svim računima koji trebaju stići vi ćete  imati  ljepotu i toplinu mir ai zadoovljstva u kući a kroz vaše zajendičke psjećaje vrhuniće „takvaluk“, bogobojaznost, svijesnost Boga.

Imamo mi problema. Problem je mnogima kupiti drva za ogrjev, skupiti djetetu za fakultet da plati stanarinu, problem je platiti mjesečne račune... sve to postoji, ali možemo li sad na džumi riješiti taj problem? Moramo li ga držati na plećima trenutno?  Možemo li kad  izgovorimo početni tekbir za namaz da pokušamo ući u posebno vrijeme i poseban prostor u kom ćemo ostaviti probleme kao što smo ostavili cipele pred ulazom u džamiju. Ako pokušamo, ako uspijemo, ako nam sebi kroz namaz obezbjedimo to stanje mira i domora od stresa, problema, tegoba onda ćemo, vjerujem, jedva čekati ezan. Često u predavanjima čujemo kako nam se govori da nas Bog na Sudnjem danu neće pitati gdje smo radili nego kako smo radili, Jesmo li gledali neku seriju nego jesmo li klanjali, koliko smo imali para nego jesu li bile halal itd... Dali je naša tegoba i zabrinutost izazvana promišljanjem o tom kako ćemo dogovoriti na ova pitanja ili je glavnina naše tegobe vezana za prolazne dunjalučke stvari. Svjedoci smo kako neki pojedinci osjećaju veliku tegobu zbog načina vjerovanja drugih. Zaboravlja se pri tom da je i Poslaniku, a.s., bilo rečeno „tvoje je samo da im dostaviš uputu“.  Svjedoci smo da u ovom nedostatku sadašnjosti imamo i nedostatak dosljednosti i nedostatak postojanosti Istine. Ako ne živimo sad i ovdje onda nemamo ni mogućnost da vidimo dobro ovog sad i ovog ovdje. Ne vidimo ni vrijendost džume namaza ako smo dok smo u njoj već umom otišli na ono što mislimo da nas čeka poslije nje ili smo zbog nečeg prije ostali u prošlosti. Zamislimo da nam u tijelu ode centar koji nam govori da smo ugasili žeđ. I mi pijemo vode, stomak nam se naduo od vode, organizmu vode više ne treba, ali mi nemamo centar koji nam govori da je žeđ ugašena, osjećamo je i jednostavno stalno gledmao da pijemo i koliko god pili žedni smo jednako. Mislim da se slična stvar dešava kada izgubimo osjećaj za sad, za sadašnjost. Želi čovjek nešto, Bog mu da da se ispuni ta želja, ali on je želeći to nešto želio još hiljadu nečega pa kad mu se ovo nešto ispuni on nema osmjeha, nema da pane na sedždu Allahu što mu je to ispunio, on ide za drugim željama, često nesvjestan da su se u međuvremenu  mnoge od njih ispunile... on je pun želja i vremenom pun nesreće jer se one ne ispunjavaju... Priča mi insan kako bi želio da se zaposli u jednu firmu. Nakon nekog vremena čujem da se uspio zaposliti i kad ga sretnem drago mi, željan sam te njegove sreće i radosti, no, nema je, on pri susretu ne govori kako je sretan, kako mu se želja ispunila, nego govori kako je teško na tom radnom mjestu, kako je nov, kako nema mogućnost napretka jer su ovi koji su došli prije zaposjeli veće pozicije, ostvarili veze, ovo-ono...

Trebamo se češće sjetiti hazreti Ebu Bekra u trenucima kada je uz Poslanika u pećini Sevr za vrijeme poznatog događaja Hidžre. Ebu Bekr se bio uznemirio, a Muhammed, a.s., mu reče: 'Šta misliš o dvojici s kojima je Allah treći? Ne boj se, Allah je s nama!

Ne boj se ni za jučer ni za sutra ako osjećaš da Je Allah s nama danas. Ako Allah nije s nama danas, ako nismo dali tojs vijesti priliku, onda nam džaba i prošlos ti budućnost.

Čovjeku je data snaga da se nosi sa sadašnjim trenutkom ali nam nije data sada snaga da se nosimo s nečim što će biti sutra ili u još daljoj budućnosti baš zato i što nam nije data ikakva garancija da takva budućnost kakvu mi zamišljamo istinski i postoji? Nerjetko sretnem nasekirana čovjeka u februaru zbog registracije auta koju treba izvršiti u maju. Od hazreti Alije sam našao prenešeno: “Nije smrt shvatio onako kako treba onaj ko je sutrašnji dan uvrstio kao dio od svoga života.”

Naravno, nekad će biti i kušnji. U hadisi-kudsijji se prenosi  gdje Poslanik a.s., kaže da je Allah rekao: »Ko nije strpljiv na Mojim iskušenjima, nije zahvalan na Mojim blagodatima i nije zadovoljan Mojom odredbom, neka uzme sebi drugog gospodara.« (Ihjau-ulumud-din, str. 348). Ovaj hadisi-kudsijj kazuje nam da se Allah dž. š. odriče onih koji su nezadovoljni Njegovom odredbom, da se odriče onih koji u nevolji ne pokažu strpljivost. Pravog muslimana ne mogu pokolebati nikakvi događaji u životu, ni pozitivni, ni negativni, ni veseli, ni tužni. Pravi musliman čvrsto vjeruje i zna da sve što je iznad njegovih snaga dolazi voljom i odredbom Uzvišenog Allaha dž. š. i zato sve shvata i prima kao Božiji dar i poklon i uvijek je zadovoljan.

Zahvalnost na sadašnjem trenutku, na onom što je sada, onom što sada imamo, predstavlja pravu zahvalnost i osnovni korak ka dobru svakog od nas. Teško je ne živjeti u sadašnjosti a na pravi način biti zahvalan Bogu. Da bi bili svjesni Božijih blagodati trebamo biti svjesni trenutka u kom smo. Svjesni činjenice da smo sretna, odabrana bića jer smo u ovom trenutku na jedinom mjestu gdje vjernici sada trebaju biti, u džamiji, na džumi namazu. Trebali bi svjesni toga  osjećati i zahvalnost Bogu a ta zahvalnost će se u nama reflektovati unutarnjim zadovoljstvom. Pogledajmo živote Božijih poslanika, a.s. Kad ih posmatramo historijskim opisom, to su živi devrovi od života, stalčni trud, tegoba... ali kad pogledamo u ono što su govorili, kada pogledamo kako su se ponašali, vidimo da oni nisu imali naše stresove i nemire. Život su osjećali na pravi način. Dešavalo se da je cjelo naselje u Medini zanoćilo gladno, neko nekom ipak pokloni komad mesa a taj neko pomisli možda je komšija gladniji pa odabere da zadovolji glad vjerničke duše prije nego li stomaka i taj komad mesa da svom komšiji...i do jutra se taj komad mesa vrati onom ko ga je prvi dao komšiji. Izvanjski gledano svi su osvanuli gladni, ali s pozicije vjere gledano svi su tog jutra osvanuli siti.

Vidite ako propustimo namaz omogućeno nam je da ga naklanjamo, izraz za to je „na kaza“ a u bosanskom jeziku kad se to spoji ima bosansko značenje, i u najmanju ruku, pokazuje da nema vrjednost namaza u njegovo vrijeme, isto tako nema propisa o tom da neko danas klanja namaze za sutra. Jelde da nema? Bog nas okreće da živimo sada i da se ponašamo spram sada. Naravno ovo ne isključuje planiranje, ne isključuje ni analiziranje onog jučer za rad iskustva, ispravke, ali nikad se ta ispravka ne može uraditi jučer ili sutra, ona će se uvijek kad se bude činila činiti u onom što zovemo sad. To sad je vrlo važno želimo li pronaći mir, želimo li svjedočiti ispunjenju naših selama.

Ako čovjek nije razvio mogućnost zadovoljstva s onim što ima ma šta to bilo on može imati milione al jednako će vazda osjećat manjak i  da mu fali.

Poslanik, s.a.v.s.: “Tako mi Allaha, ne bojim se za vas siromaštva, nego se bojim da vam se otvori dunjaluk, kao što se otvorio onima koji su bili prije vas, da se počnete natjecati u njemu, kao što su se oni natjecali i upropasti vas, kao što je njih upropastio.” (Buhari i Muslim)

Ja bih volio i smatrao bih ovu svoju današnju hutbu uspjehom i odgovornim ispunjenjem svoje zadaće imama i hatiba kada bi bar na nekoliko minuta ovog džumanskog vremena  i ja i vi uspjeli osjetiti kako nam je dragi Allah blizu, kako ispušta svoju milost na nas i kako se ne treba prepuštati tegobi i očaju ako je Allah s nama, a pitanje je koliko osjećamo da smo Bogu blizu i da je On s nama kada smo u stalnoj tranziciji između onog jučer i onog sutra. Istinski pregaoci na  Božijem putu su zato preporučili da prije nego uđemo u namaz predstavimo sebi da nakon tog namaza nema ničeg, niko osim Boga nam ne može garantovati da ima života nakon ovog našeg namaza danas. Kako bi smo u takvom predočavanju stupili u namaz i šta bismo osjećali i o čemu mislili u tom namazu? Dajmo selamu- miru, šansu u svojim životima i prođimo se govora i razmišljanja o stvarima koje ne donose nikakvu korist a štete nam. Ako se već moramo baviti nečijim životima počnimo od sebe i ostanimo pri sebi.

Smirenost (enatun) - To je srednji put ponašanja, između žurbe i sporosti, rekao bih između prošlosti i budućnosti (dunjalučke naravno) Smirenost je veoma važan temelj mudrosti, za razliku od žurbe koja čovjeka stavlja veoma često u probleme, nered i neuspjeh, zatim, zaostajanje u stvarima u kojima je htio napredovati, a poznato pravilo glasi: « Ko požuruje neku stvar prije njenog vremena, biva kažnjen njenim neostvarenjem.» Također, jedna poslovica kaže: « U smirenosti je spas (mir i selamet), a u žurbi je kajanje.« Dakle, žurba je osobina lakomislenih, nevještih, nepromišljenih i neznalica koji nemaju pozitivno razmišljanje, niti ispravno rezonuju stvari. Suprotno tome, sporost je također pokuđena i ona je osobina lijenih osoba i neradnika. Uzvišeni Allah u pogledu pokuđenosti žurbe kaže: «Čovjek nekada dovom kojom želi hajr priziva nešto što je loše po njega (zlo); zaista je čovjek nagao (požuruje stvari)» (El-Isra, 11. ajet).

Uzvišeni Allah hvaleći Poslanika, a.s., kaže: «Oni su se trudili (žurili), da što više dobro učine.» (El-Enbija, 16.). U drugom ajetu Uzvišeni Allah kaže: « I požurite da zaslužite oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje.» (Ali Imran, 133.ajet). Poslanik sallallahu alejhi we sellem u jednom hadisu kaže: «Polaganost je u svakoj stvari dobra, osim u poslovima ahireta» (Ebu Davud i Hakim).

A požurit se u dobru ne znači živjeti danas u sutra nego sad, uvećat aktivnost dobra i ove preporuke, istine, ne odudaraju od kompletnog našeg današnjeg govora.

Muhammed, a.s., je rekao: '...I kada bi se cijeli svijet okupio da ti korist donese ne bi je donio, osim ono što ti je propisano, i kada bi se cijeli svijet sakupio da ti kakvu štetu nanese ne bi ti nanijeli, osim ono što ti je propisano!' Mu'min se ne boji za nafaku jer je ona određena, niti za svoj život, jer je edžel odreden. Ti osjećaji znatno pomažu čovjeku i daju nam snagu da napreduje.

„Spletke su pleli i oni prije njih, samo, Allah je Gospodar svih spletki; On zna šta svako zaslužuje. A nevjernici će sigurno saznati koga čeka najljepše boravište.“(Ar-R'ad, 42)

„I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici.“ (Ali-Imran, 189)

Ima stvari sa kojima moramo biti zadovoljni i ne smijemo pokazivati znakove nezadovoljstva kao što su Allahov kader, a ima i stvari sa kojima bi trebali biti nezadovoljni. Trebali bi biti nezadovoljni što ne znamo učiti u Kur'anu, nezadovoljni što se u našoj kući ne uči Kur'an, što se ne klanja, što nam djeca ne idu pravim putem, što nam prolaze prilike da zaradimo Allahovo zadovoljstvo. rebali bi biti nezadovoljni što se griješi prema Allahu, što se napada i vrijeđa Njegov Poslanik itd. Međutim, rijetko nalazimo ljude nezadovoljne stanjem svoje vjere, ali zato nalazimo daleko više onih koji su nezadovoljni ovodunjalučkim stvarima. Onaj ko nađe zadovoljstvo u onome što mu Allah daje imaće jedno ogromno bogatstvo koje će mu ispuniti i dušu i srce i dati mu da ovodunjulački život proživi u miru i sreći, a nagrada onoga svijeta će biti još ljepša i bolja.

Da nas Allah uputi na dobro i hajr, Amin!

Drugi dio hutbe:

Na prošloj džumi smo govorili o izborima a danas je dan kada shodno onom što smo rekli trebamo i postupiti. Glasamo za one koje smo predložili između nas i koji će predvoditi brigu o našoj zajednici u naredne četiri godine. Onome kome damo glas dajemo i riječ da ćemo ga pomoć u njegovim obavezama i biti uzorit član tjela na čije čelo ga  ili ih biramo pa shodno tome i birajmo.

Da nas Allah uputi na dobro i hajr, Amin!

Grabovci, 5.12.2014.g. /13. safer 1436.h.g.

Hatib: Esad Bajić.

Poštovani posjetioci naše stranice želimo skrenuti pažnju na činjenicu kako stranica www.medzlis-konjic koristi tzv. "kolačiće" (cookies).Spomenute "kolačiće" koristimo samo kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice.