Tue12112018

Last updateMon, 10 Dec 2018 9am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Hutbe Esad ef. Bajić SEBILJ ili potraga za ogledalom

SEBILJ ili potraga za ogledalom

Kako da opišem boravište čiji je početak napor teški a završetak nestanak. Za dopušteno na njemu slijedi polaganje računa, a za zabranjeno - kazna. Svako ko je tu imućan - kušan je, a svako ko je siromašan ožalošćen je. On izmiče onome koji ga nastoji zadobiti, a primiče se onome ko ga nastoji izbjeći. Ako neko gleda kroz njega, on će mu darovati vid , ali ako neko ima oči svoje na njemu, on će ga oslijepiti.

™

RAZGOVOR S PRIČOM

™

"Što ti mene pišeš"?, zapita priča svog ispisivača u noći uoči petka.

-"Šta te briga "? - odgovori joj  on.

"Šta, šta me briga.  Imam pravo da te pitam!”, nastavi ona.

-Nemaš!

"Imam. Sve dok me pišeš ja mogu da te pitam i ti tu ništa ne možeš!"

-"Pitaj , šta me briga!",nastavi on.

"I hoću. Misliš da si neko zato što me pišeš!?"

-"Mislim.Baš mislim da sam neko dok te pišem!"

"Znači dok me ne pišeš ti si niko?”

-"Ne znači.Ja sam uvijek neko. To ne mogu oduzeti sebi sve i kad bi htio!", odgovori on nastavljajući da je piše.

"Dobro, onda, ko si kad me ne pišeš?”

-"Rob Allahov kojii je još u Ezelu posvjedočio da je Allah njegov Gospodar".

"I šta radiš sada?”

-"Živim!"

"Kako živiš?”

-"Živim u nadi!"

"Kakvoj  nadi?”

-"Nadi da će mi se moj Gospodar  smilovati i oprostiti mi moja loša djela primajući ona dobra koja učinih."

"Aha, a ko si kad me pišeš?”

-"Isto rob Allahov kojii tobom želi ostaviti traga o sebi a za korist drugih."

"Kakvu korist?”

-Znanje. Pokušavam prenijeti svoje iskustvo drugima da učeći  izbjegnu čin kojim sam ja morao doći do njega."

"A što si večeras sam?”

-"Nisam sam s tobom sam!"

"A s kim si bio sinoć?”

-"Bio sam sa jednom drugom pričom."

"Ti si je napisao?”

-"Ne. Napisao je jedan koji više nije među živima."

"O čemu je bila priča?”

- "O jednom velikom robu Allahovu."

"Je li bila lijepa?”

-"Jeste. Srce mi se napunilo imanom čitajući je a samoća je nestala.Bilo je kao da ga svojim očima gledam i svojim ušima slušam."

"Hoću li i ja biti lijepa?”

-"Ne znam!"

"Kako ne znaš? Hoću da budem lijepa!

- "Ja te pišem što bolje umijem, no, ne znači da ćeš se svidjeti onima koji te budu čitali."

"Sviđam li se tebi?”

- "Sviđaš. Bio sam usamljen a ti si mi ublažila samoću. Bio sam bez snage a ti si mi je dala. Bio sam zapao u brigu a ti si mi je odagnala."

"Ja! Kako?”

- "Eto tako, pomogla si mi da se sjetim ko sam, gdje sam i kuda idem."

"To ti mnogo znači?”

- "To mi znači život. Ako to ne znam ja sam mrtav iako dišem."

"A kako ću završiti?”

- "Ne znam. Kako bi ti htjela?”

"Želim da završim lijepo!”

- "Dobro onda ću ti ispričati o jednom pobožnom drvosječi koji je bio toliko pobožan da je svako kad je umro mislio da će ući u Džennnet. Ali noć nakon njegove dženaze drugi pobožnjak ga je sanjao kako čeka pred kapijama Dženneta.Pitao ga je šta čeka a on mu je zabrinuto odgovorio da je nekad u svom životu pripremao drva nekom bogatašu i uzeo jednu tresku. Znao je da nije njegova ali je ipak uzeo. Sad čeka da mu se Allah smiluje i oprosti mu."

"Samo zbog jedne treske?”

- "Da ali ne radi se o treski drveta nego o tome da je bio potpuno svjestan da to ne treba uraditi. Vjerovatno ga je šejitan nagovorio time što su drva bila bogataša kojemu ni čitavo stablo a kamoli treska ne znače mnogo."

" I je li ušao u Džennet?”

- "Ako Bog da  jeste jer Allah je Milostiv i prima pokajanje a i mi ćemo zamoliti Allaha za njega."

"Hoćemo, hoćemo. I svi oni koji me budu čitali?!”

- "Ako Bog da. Trebali bi."

"A je li ovo moj  kraj?”

- "Šta ti misliš?”

"Ne znam. Reci mi prije, šta je moja poruka?”

- "Tvoja poruka? Ima ih dosta. Osnovna je da se uvijek moramo sjećati Allaha i biti jaki u izvršavanju onoga što nam je Allah propisao u dužnost."

"I hoće li ljudi uzeti pouku?”

- "Oni koji pouku žele uzeće je, Oni koji ne žele neće."

"Sviđa mi se kako si me napisao. Tebi?”

- "Rekao sam ti već. Meni je draga svaka riječ koja upućuje na svijest i predanost Allahu pa bila ona izgovorena ili napisana."

"Imaš li još priča da mi ispričaš?"

- "Čitav moj život jeste govor, govor o događajima i ljudima. To je na kraju krajeva jedino što ostaje iza nas kada umremo!”

"Možeš li mi ispričati svoje priče!”

- "Sve?”

"Sve!"

-"To je veliki posao i traži dosta vremena a ne znam hoće li ti biti i zanimljive!?”

"Pričaj  mi one koje su ti najdraže, One u kojima si ostavio jedan dio sebe.”

-"Šta bi ti htjela  da čuješ?”

"Hoću ljudski život da spoznam, da vidim od šta su ljudi, od šta si ti? Šta je život?”

-"Trebala si se naći kod nekog mudrijeg i pametnijeg. Da dam odgovor šta je život nisam u stanju. Sve što ti mogu prenijeti jeste ono što sam čuo, vidio, doživio ili pokušao shvatiti i dočarati od onog što se desilo drugima. Uz to ja sam predstavnik ljudskog roda koji je češće izgubljen nego što zna gdje je. Čovjek koji u društvu s ljudima osjeća da ne zna ni ko je ni šta je. Ne razumijem se niti smijem tvrditi da nešto znam. Pričam samo ono što vidim očekujući da mi reakcija drugih na to što sam vidio da odgovor."

"Valjda ima nešto što znaš?"

- "Da to su Istine koje je Allah objavio u svojoj knjizi Časnom Kur'anu, ali tamo gdje nešto nije precizno određeno ja se bojim da sam izvučem zaključak."

"Zašto?"

- "Valjda zato što mislim da jedan ljudski razum nikada ne može stvar u potpunosti sagledati. Ja sam ja, ali i drugi imaju svoje ja i svoje gledište. Mogu reći da je nešto takvo i takvo ali samo za mene za druge je to opet  drugačije."

"I to je dobro. Hajde,  ispričaj mi jednu priču. Ja sam ipak priča - priča koju neko priča, podrazumjeva se da je ono što je u njoj gledište onog koji priča a ne svih ljudi."

-Kako hoćeš - slušaj!”:

ONO ŠTO SAM ČUO

™

Borove opale iglice zabijale su se u stare Mešine oputnjake dok je gazio stazom ka podnožju Trebevića, goneći pred sobom dvadesetak brava što su, umorni od velika puta puta, vukli svoja blatnjava runa, ne bježeći na stranu kao što su to činili prošli dan, kad ih je Meša kupio od njihovih čobana na Bjelašnici. Dan je bio oblačan, zemlja kaljava, a gusta magla koja se slegla u sarajevskoj kotlini, priječila je Mešin pogled na pijacu.

Žurio je stazom koju je sada puno bolje poznavao. Prije četiri dana prošao je njom u oba pravca. Gonio je brave na pijacu. Nervozan, pun strepnje kako će to sve proći. A prošlo je kao u snu. Hodžino tabirenje se obistinjavalo.. Nikad mu neće zaboraviti. Uzeo je brave na riječ, dotjerao ih do Sarajeva, prodao već rano ujutro i do večeri se vratio na Bjelašnicu, da sutradan dotjera još sedmero brava, koliko mu je naručio bogati Hamid iz donje mahale, za svadbu svoga sina jedinca. Bjelašnički bravi išli su dobro.. U zadnjoj turi dobio je dovoljno da ovu današnju napravi k'o pravi trgovac. Godio se za brave po bjelašničkim selima, dobio ih je jeftinije nego prije, jer je plaćao odmah. On, Meša, svojim sopstvenim parama. Parama koje Meša nikad prije imao nije... Što se više spuštao čaršiji srce mu je jače lupalo. Ako ga sreća bude služila kao prošlih puta moći će danas da od zarade odvoji za odijelo i obuću. Radije bi on da to ostavi za kasnije, kad još više zaima, ali hodžinu je rekao poštovati. Strpljivo i zahvalno, kao što je poštovao i očevu dok je bio živ njegov rahmetli babo. Sad ima njih dvoje. Hodža mu je davao savjete a ona snagu. Magla ga je podsjećala na nju. Gusta plavkasta vodnjikavost njenih nevidljivh, a neprozirnih niti, podsjećala ga je na njen hod, sjenu koja bi padala i zavirivala u njegovu trošnu sobu uz sami seoski put. Nikad je nije vidio sasvim izbliza, ono kad čovjek stane s čovjekom pa se podrobno pogledaju oči u oči, licem u lice. Zato je jasno pamtio zvuk njenog glasa. Zvuk? Poj na kom je dozivajući ga u sjećanje zaspao toliko puta do sada. Vidio bi njenu siluetu kako se strmom kosom spušta ka njegovoj kući na putu u mekteb i tada bi se on sklanjao sa vrata, sjedajući kraj ognjišta, koje, uvučeno u duvar iza vrata, nije davalo prilike da ga vidi, niti da on nju vidi. Gledao bi je u sijeni. Pred ikindiju, kad bi za vedra dana sunce jasno sijalo sa zapada, njena sjena bi  u trenutku kad bi prolazila ispred otvorenih vrata, prelazila njihov prag i na trenutak prošetala hitro odajama, koje su čeznule za njom.

Rasplinula bi se i, umjesto da nastavi svoj hod po duvaru ispod vrata, ona bi zastala u njegovoj duši tu i ostavši zavirivajući u sve njegove kutke...

Zbog nje se i razbolio. Bilo je to uoči petka. Iznenada se pojavila i jedva je uspio da se skloni sa praga na kom je inače veoma često sjedio. Sunce je bilo skoro na zalasku a njena sijena duga, tankovijasto se pružila sve do ognjišta. Tu ju je o primio na svoj dlan samo za trenutak. Bio je to živi dodir. On je trznuo svoju ruku grudima, a ona svoju sijenu vanjskim vršcima duvara, koji se od vrata nadole naslanjao na staru porušenu štalu.

Vidio je samo krajičkom oka kako se preli preko protruhlog direka i nestade. Čitavu noć nije spavao. Uzimala ga je nekakva groznica. Bunilo. Ispred očiju prolazile su mu slike njegove majke... Čas ga je prtila punom torbom i spremala za ovcama, čas opet u toj torbi ne bi bilo ništa. Zatim bi dolazio otac, ljut, oteklih podočnjaka. Onda bi dolazili nekakvi ljudi, gonili njihove ovce, nosili pokućstvo. Majka je plakala. Zatim je otac plakao. Tu bi se Meša začas vraćao iz bunila. Vrućica je izgonila iz njega i posljednju kap tečnosti. Pipao je po mraku stari ibrik i vršak mu prinosio suhim ispucalim usnama. Voda u njegovoj utrobi kao da je mijenjala svoje stanje. Hladna u ustima dolje se pretvarala u užarenu masu i još više palila donoseći nove bolove. Ponekad bi dolazio sebi i znao samo da se budi,  ni ko je, ni šta je, ni pojma o pojavnom svijetu.

Nije imao snage da ode do ognjišta, da potakne vatru... Opet bi se pojavljivao babo, govorio bi mu da potakne vatru, donese mu vode, ili bi vidio sebe mlada u uglu sobe, pred babom, koji se nešto raspravljao sa majkom, pokazivao na njega, pa na brijeg. Šutjela je sva skupljena na kraju sećije, oborena pogleda povlađivala je kao i uvijek. Onda bi vidio sebe, kako sjedi na kamenu iznad sela, koji se nekada davno odvalio od stijena, gore u brdu, i ko zna kako, sletivši kroz čitavu šumu, došao tu da ostane.

Momci su ga voljeli. Skupljali su se na njemu i oko njega poslije jacije u svojim pričama. Rijetko je propuštao ta sakupljanja do trenutka dva dana poslije babine posjete Mujaginoj kući kada je bio ismijan od strane svih mladića i, posramljen, otišao kući. Tada je i saznao pravu istinu njegove posjete. Babo mu je prosio Mujaginu Fatimu. Momci su se smijali. Osramoćeni i osiromašeni pijanica tražio je od jednog od najuglednijih i najbogatijih ljudi u selu njegovu šćer, koju su prosili od Bjelašnice  do Porima. Mjesec dana je izbjegavao susretanje sa bilo kim. Uskoro je babo prodao kuću i preselio u suhozidinu, koja se gotovo bila srušila, a služila je nekada Mehagi kovaču kao radionica.

Nije imala sobe. Ništa. Samo jedna prostorija popođena glatkim oblucima donesenim sa Neretve. Tu su prenijeli ono malo stvari što ih babo nije prodao uz kuću...

U bunilu su poskakivale goleme kapi ljetnje kiše po suvi oko ognjišta. Otac je puzao po trošnom krovu pokušavajući da začepi rupe koje su poslije svake kiše bile veće i brojnije jer je krov bio uveliko struho. Majka bi plakala. Bilo je to vrijeme kad više nije znao plače li zbog teške sudbine ili zbog bolesti koja joj je grizla pluća i jetru, a u čestim trenucima kašlja izbacala kapljice krvi na bijeli  rubac... Štraptanje vode i majčin jecaj prelijevali su se u sliku crnog blatnjavog mezara i struganje lopata koje su ga punile zemljom. Gušile su ga ruke saučešća. Majka je umrla dva dana nakon što se otac pijan, vraćajući se iz Kasabe, sunovratio niz Humske stijene. Orlovi su mjesec dana kuržili iznad nepristupačne lastve, gdje se njegovo tijelo zaustavilo. Od preostalih para dao je da im se izrade nišani. Majci oba a ocu samo jedan, koji je postavio u vrhu litice na mjestu, odakle se sunovratio... Negdje pred zoru više nije znao kad je u bunilu kad je pri svijesti. Sjeća se samo da je plakao. Plakao je i iduća dva dana dok su seljani dolazili pokušavajući mu pomoći. Donosili su mu hranu ali on je nije ni gledao. Jedino bi ponekad popio gutljaj varenike. Krajem drugog dana kad je izgledalo da će poći na bolje opet je pao u bunilo. Tog dana došao ga je obići i Mujaga. Sjeo je na šćemliju preko puta njegova uzglavlja i gledao ga. Sve što je rekao osim pitanja na početku bile su riječi:"Izdržaćeš ti, na majku si"... Slijedeće što se sjeća nakon toga bilo je lice hodže Karića. Kratka sijeda brada, oči zelene kao najdublji virovi Neretve i crveni fes omotan žutom tkaninom kojoj Meša nije znao naziv osim da je hodža donio sa Ćabe prije više od dvadeset godina kad je sa još  petoricom imućnijih seljana išao na hadž. Upravo po tom putu je i postao poznat. Kad su se ljudi koji su putovali sa njim vratili njega nije bilo. Čulo se da se razbolio i ostao negdje u Anadoliji. Godinu dvije kasnije svi su mislili da je umro a onda ga i zaboravili. Međutim, tačno pet godina kasnije on se vratio bez vidnih znakova bolesti ali sa velikim znanjem po kom se ubrzo potom pročuo širom zemlje. Uzeo je da klanja u mektebu u kojem je i prije odlaska klanjao. O svemu je znao, govorili su stariji. Nije bilo boljke koju nije liječio, bilo da je iksanska bilo hajvanska. Na sijelima se pričalo o ljudima koji su dolazili iz daleke Krajine da ih liječi.

Govorilo se, takođe, da je malo prgave naravi što mu je odbijano na učenost. Meša ga dotad nije plaho poznavao. Vidio ga je svega dva-tri puta kad ga je namaz zaticao u susjednom selu u kom je on živio. Tog  jutra kad je došao sebi iznenadio se vidjevši njegovu glavu nad sobom. Nije se upitao odakle tu nego ko će mu platiti jer znao je da hodža dosta skupo naplaćuje liječenje van svoje kuće, a pogotovo kad se radilo o mještanima ovih krajeva. Isprva nije bilo tako. Čak je mnoge liječio i džaba ali se onda desio onaj slučaj sa njegovom komšinicom i on se naljutio na ljude. Svađa je izbila kad je spomenuta komšinica, krešući brst na putu za planinu, kako je pričala, vidjela dvije bale sijena kako idu prema selu a da ih niko ne nosi. Prepala se i poletjela brže bolje hodži da joj zapiše jer joj se priviđa. Međutim, kad je došla hodžinoj kući vidjela je te iste bale položene ispred hodžine štale. Seljani su kasnije čuvši sve to nahrupili kod hodže i tražili objašnjenje. Počele su optužbe da se bavi sihrima i vradžbinama. Počele su mu se pripisivati razne čudne zgode koje bi se s vremena na vrijeme dešavale u njihovom selu. Istjerao je delegaciju mještana iz kuće a onoj ženi poručio da promjeni oči ili da  odgrize jezik. Da nije bilo onih starijih mlađarija bi ga otjerala iz sela. Meši u trenutku kad ga vidje i osjeti da je bolje, bi  drago što to nisu učinili. Ležao je otvorenih očiju i pokušavao da sporije diše. Na čelu je imao nekakvu oblogu a njedra su mu se čula mirisom koji do tada nije bio upoznao. Hodža je vidjevši ga da dolazi sebi otišao do ognjišta i sjeo na šćemliju raspirujući vatru. Još se tri dana zadržao kod njega a onda vidjevši da je Meša dobro otišao svojoj kući. Bez riječi i bez objašnjenja. Na tome bi se, mislio je Meša, sve i završilo da njega nije kopkalo to što mu nije platio. Otprilike za nekih mjesec i po radeći u dva-tri navrata kod nekih imućnijih iz sela i okoline skupio je po njegovu računu dovoljno da plati hodži. U petak se pokupio i otišao na džumu u hodžino selo. Poslije klanjanja prišao mu je nazvao selam i stidno mu stavio novac u vanjski džep na kaputu čineći kako je čuo i vidio da drugi rade kad mu plaćaju. On ga je pogledao mrko i glavom mu pokazao da ga slijedi. Uveo ga je u svoju kuću a hanumi dao znak da ih ostavi. Meša je kod njega ostao do sutra ujutro, iznenađen hodžinom mirnoćom i toplim riječima koji bjehoše potpuna suprotnost njegovom javnom ponašanju. Ispriča mu kako  je kad ga je ostavio sedam dana zaredom činio gusul i klanjao istiharu tražeći od Allaha uputu u vezi njega. Kad je sedmi put usnio san vidio je Mešu kako na užetu vodi nakvo hajvanče i šiba ga štapom. Kako bi koji put udarao tako bi od one jedne živinke bivale dvije, od dvije četiri, od četiri osam... Kasnije je još nešto sanjao ali mu jasno ne ispriča nego mu prouči ajet iz Kur'ana koji je govorio o tome da čovjek ne zna o tome šta mu je bolje. Jer nešto može biti dobro za čovjeka a on misliti da je zlo a opet za nešto može misliti da je zlo a ono je dobro. Bar ga se Meša tako sjećao i tako razumio. Prvi dio sna mu je protabirio kao nagovještaj da bi u trgovini mogao imati sreće i nafake, drugi dio mu je objasnio spomenutim Kur'anskim ajetom a na kraju mu savjetova da o svakoj stvari dobro promisli ali da nikad ne zaboravi ono što mu prvo pane na um, jer to je šapat duše i treba ga znati slušati jer nekad nije baš razumljiv za čojeka. Kad ga je u zoru ispraćao potapša ga po ramenima govoreći:"Još ćemo se mi sretati, vidio sam to pod tvojom zvijezdom." Kad ga je Meša zapitao o kakvoj zvijezdi priča samo odmahnu rukom i uđe u kuću. . .

. . . Nekoliko dana od susreta s hodžom uputio se Meša ka Bjelašnici, ka Salihagi Mrndžiću kojeg mu hodža bješe preporučio. A savjetovao ga je da trgovinu počne sa hajvanom i to tako što će u zabačenim selima Bjelašnice kupovati pojevtino i goniti u Sarajevo gdje su cijene više pogotovo za bjelašničke brave koji bjehoše  poznati po kvalitetu. Salihaga mu je preporučio da mu bude jamac za početak da može na riječ uzimati stoku i isplaćivati nakon prodaje...

. . . O svemu prošlom Meša je razmišljao ugoneći brave u prvi slobodan tor na čaršijskoj hajvanskoj pijaci. Svijeta ne bi mnogo tog augustovskog jutra godine 1878. Ono malo ljudi što je hodalo oko torova i zagledalo hajvan bili su nekako šutljivi teška pogleda. Bio je poprilično nov na toj pijaci i u tom gradu i osim nekoliko poznanika sa pijace koji su se bavili istim poslom nikog nije poznavao vele pa ga bi stid da pita za razlog. U glavi je nagađao da je to u vezi sa glasinama da je sultan u nekakvom Berlinu prodao Bosnu Austrougarskoj, međutim on o tome nije baška razmišljao jer u njegovu glavu nije išlo to da neko proda zemlju ma koliko da je bio pijan a znalo se da Veliki sultan poglavar svih muslimana niti pije niti je od onih koji moraju nešto prodavati. Sve je to on pripisivao vlaškim glasinama a u krajnjem slučaju što reče jedan seljak na Bjelašnici od kojeg je kupio ono troje najkrupnijih brava - vlast se mijenja u velikim kasabama po selu niko plaho ne zalazi.

Ipak, ne mogavši sasvim među tim sumornim ljudima rastjerati zle slutnje on poče misliti na nju. Svoju Fatimu. Kad je zadnji put bio u selu seoski hamal i budala Ševko mu reče kako je čuo da na sijelima pitaju Mujagu šta će sa Fatimom. Neki su ga pitali bi li je sad bio voljan dati Meši na što je on ošutio a to ti je, govorio je Ševko, isto kao da je i pristo. Istina Ševki nije baš svaku vjerovati ali čuo je to i iz drugih govorkanja što ga je obradovalo i učvrstilo u zamisli da ako Bog da pred zimu iskuša svoju sreću i ode kod Mujage. Nije se mogao natjerati da vjeruje da će mu je dati ali nije mogao ni da ne pokuša jer zbog toga je živio. U trenucima tih razmišljanja koja su mu stezala srce sjetio se hodžinih savjeta. Ako je teško otići i upitati možda se iza toga krije sreća a on iako mu je babo pio i bio omražen u selu nije ništa od njega naslijedio, sam mu je Mujaga rekao da je na majku a nju su, rahmet joj lijepoj duši, svi po dobru pamtili i spominjali. Sad je malo i zaimao. Nije mnogo ali ako ovako nastavi još koja tura i imaće dovoljno za početak. Taman htjede da sračuna koliko mu treba tura da sakupi za kuću koja je sada opet bila na prodaju kad ga jedan katolik upita za brave i on se vrati u stvarnost. Dobro ih prodade i odmah ne čekajući krenu brdu. U čaršiju nije ni ušao. Imao je dovoljno hrane i vremena da se vrati do Salihage prije mrklog mraka. Zahvaljivao je Bogu na nogama koje su ga nosile ko malo koga. O tome koliko i kako pješači već su pričali po njegovom kraju…

. . .Vrijeme između tog i idućeg pijačnog dana provodio je pogađajući hajvan po selima i dogoneći ga u tor pored Salihagine kuće koja mu postade gotovo ko svoja. U početku se stidio usluga koje mu je Salihaga činio. Kasnije kad je malo zaimao pokuša da mu plati ali ovaj odbi govoreći da je to za hodžu a i Meša mu bješe legao pri duši. Uvečer uz ognjište pričali  bi o prošlosti i budućnosti. U ovaj zadnji vakat više o budućnosti. Vijest da je Bosna bila prodata bila je potvrđena. U Maglaju su se već vodile borbe sa nadmoćnom Austrougarskom vojskom.

Čekalo se kad će u Sarajevo da bahne. Mešu je to činilo tužnim. Nije bio ni u kakvom ratu ali je znao da on donosi smrt i progone pogotovo sada kad ih je Turska ostavila zabavljena sama sobom. Salihaga bi mu tada da mu razbije kaharluk pričao o tome kako ga je hodža zadužio ukazavši mu povjerenje i mnoge stvari o kojima drugi mogu samo da pričaju. Upoznao se s hodžom kad mu se najmlađi sin, Halid, razbolio. Hodžin zapis ga je izliječio a on da se oduži hodži kopao kukuruz sedmicu dana. Hodža mu prigovori da ne treba toliko a kad mu ovaj zatraži kusur želeći se našaliti hodža ga pozva u kuću i obeća mu pokazati nešto što nije nikom. Posjede ga na šćemliju uze nakav ćitab u ruke i poče učiti. U neko doba prestade, uze nakav šćap išaran harfovima i opisa krug oko njega. Poslije toga po sobi se pojaviše nakvi čudni insani. Držali su u rukama koplja i sablje ali  iako htješe da nasrnu nisu mogli preko onog mjesta gdje hodža po suvi opisao krug. Salihaga se bješe prepao ali kad sve završi poželi da je još trajalo jer shvati da ga je hodža uveo u nakav svijet čudniji od našeg običnog. Svijet s kojim je on devrio od kako se vratio iz Anadolije. Kad od hodže zatraži da mu objasni ovaj ne htjede govoreći da je dobio kusur i da može ići. Salihaga u punoj snazi i hrabar ko malo ko željan još hodžine moći zamoli ga čim je znao obećavajući mu da će raditi još sedam dana ako mu pokaže nešto od svog znanja. Hodža idućeg jutra pristade te Salihaga osta još sedam dana. Kad je dogovor istekao hodža ga poslije akšama uvede opet u svoju sobu i izvadi onaj isti ćitab i nakon što nešto zapisa i zapečati voskom pruži mu ga. "Ovo ćeš", reče, "noćas u gluho doba noći odnijeti na Krstac do stećaka i predati čovjeku koji će te gori čekati. Zamotaj dosta cigara i stegni srce trebaće ti hrabrosti. I pazi ni za živu glavu ne ispuštaj ovaj papir iz ruka dok ne stigneš gori. Htio si avanturu dobićeš je". Tu noć Salihaga nikad neće zaboraviti. Nebo bješe oblačno, mrak, prst se pred okom ne vidi. Išao je poznatim putem ali ništa ne bi kao prije. Svuda oko puta sela i kućice. Zapaljene vatre gorjele su svako sto metara a oko vatre čudna vojska sa čudnim oruđem. Kao da su izronili iz historije iz dedinih priča o Mongolima. Neki su se zalijetali da ga udare ali bi ih straža koja stajaše kraj svake vatre vraćala govoreći -"On je kurir"! - kod druge bi ga vatre isto tako dočekivali. Čuo je kako govore: "Ide kurir!"; Kraj nekih vatri bješe i djevojaka, krupnih i stasitih da staneš i gledaš. Salihaga podobro napet i poprilično ustrašen išao je putem ni za trenutak ne zastajući. Nije ni smio. Zastati ni progovoriti prije Krsca  nije smio. Tako mu je hodža zapovidio. Kad je bio oko pola puta naiđe na tuču. Oko jedne vatre petnaestak ljudi se krvilo sabljama. Ženskadija su vriskala i zvala ga. Tad mu je bilo najteže, čuo je za sobom dozivanje: "Salihaga... Salihaga hajde s nama mani se hodže. Hajde nama i on je s nama bio i šerbe ispijo...!"  Uhvati ga strah. Činilo mu se da do iduće vatre bješe mnogo više. Čuo je i korake za sobom ali se ne smjede osvrnuti. Kod iduće vatre još gore. Nasrtali su na njega, htjeli ga probosti ali taman kad je pomislio da je gotovo stajali bi. Nešto im nije dalo da mu priđu, ni oni ni njihova koplja. To ga okuraži i on oko dva sahata po ponoći stiže na Krstac do svatovskih stećaka. Tu su se nekada sreli svatovi i svi izginuli. Trebao je čekati kod najvećeg stećka gdje su pokopani mladenci iz obojih svatova. Nasloni se na stećak i počne gledati kroz mrak . Prvo je čuo muziku. Trube i bubnjeve, zatim oču i topot konjskih kopita. Nešto je dolazilo sve bliže. Srce mu se stezalo od straha a krv udarila u lice. Samo ga je hodžina opaska da ne smije odustati držala na mjestu. Baš kad je osjećao da je  ono gotovo prišlo granu mjesec otkrivajući pred njim nevjerovatan prizor. Čitave Bare ispod Krsca bjehoše prekrivene konjanicima. Dokle god se moglo nazrijeti bješe samo konjanik. Konji gizdavo okićeni, konjanici pravi gorostasi. Za njima se u daljini ukazaše pješaci. Bezbroj crnih tačaka. Na čelu je jahao div od oko dva i po metra kakvog Salihaga ni dotad ni otad ne vidje u svom životu. Za pasom gola sablja  i buzdovan veličine ljudske glave niz bedro. Zaustavi konja  ispred njega i nazva selam. Salihaga ne može da odgovori na što se onaj nasmija i reče:"Otkad nam to hodža šalje nijeme?"

"Jesi li donio poruku?"

Salihaga zavuče ruku u njedra i izvadi ćage predavši mu ga. Div ga poljubi i pritisnu na čelo zatim predade čovjeku koji je dojahao iz kolone koja je sve to gledala bez zanimanja. Ovaj ponovi divovu počast i otvori. Počeo je čitati. "Zato što je napao nevina insana koji mu ništa nije radio Turkez Bakeri iz Anadolije se osuđuje na smrt vješanjem. Izvršiti odmah po prijemu i pred očima mog izaslanika!"

Div se okrenu i zapita za nekog, očito za spomenutog u osudi. Jedan pješak se probi kroz konjanike i izvijesti da još nije stigao. Posla dvojicu konjanika po njega. Salihaga se uplaši brzine kojom oni nestadoše. Što bi trepnuo odoše i vratiše se noseći ili bolje reći vukući između sebe čovjeka. Ni po čemu se Salihagi nije razlikovao od ostalih. Baciše ga pred Divovog konja a ovaj mu kad se ustade ponovi osudu pitajući ga šta ima za dodati. Čovjek sav prestrašen, baš kao običan insan, poče da se brani time što ga je spomenuta osoba pomokrila s praga i stala na njega. Div mu prigovori da nije trebao biti tu i zapovijedi dvojici pješaka da u šumi usijeku  dvije rahulje i sohu. Za tren se vratiše s njima i pobiše ih u zemlju. Sohu prebaciše preko rahulja a na njenu sredinu svezaše vješalo. Dvojica pograbiše osuđenika i objesiše ga kao kakvo dijete. Nakon što izdahnu Div odselami i okrenu vojsku nazad. Otišli su kao što i dođoše. Uz bubunjeve i trube. Salihaga pun strepnje od onog što se desilo pomisli da će poludjeti. Prouči što je znao i umio te se poče spuštati nazad. Na putu ne bi ni svjetla ni vatri. Ni vojnika ni stražara. Sve bješe nestalo kao da ne ide istim putem. Vadio je smotanu škiju ispod kape i pušio jednu za drugom.

 Hodžu nađe kako se abdesti za sabah. Ništa ga nije pitao. Klanja sabah zajedno s njim i čim se ukaza dan spuči opanke i nazad. Put bješe kao što je i uvijek bio. Nigdje kuće niti znakova da je pored njega prije na noć gorjela vatra. Kod stećka ne bi niti vješala niti obješenog. Nađe u travi dvije slamke dobro izrasle iznad ostalih. S jedne na drugu bješe prepeta paukova nit, a na sredini mrtav pauk. Salihaga ne povjerova. Prohoda malo niz Bare ne bi li našao tragove kopita, ali ne bi ništa što bi svjedočilo da je tuda prošla vojska. Ponovo se vrati hodži koji ga dočeka kahvom i zatraži da mu ispriča šta je sve doživio. Pričali su čitav dan. Tu mu je hodža sačinio zapise i za čeljad i za hajvan i otad da Bog da pa potraje njemu i njegovim ne desi se ništa osim obične prehlade i strune koje su liječili travama i vrućom varenikom...

Meša je ovu priču upijao u sebe. Teško bi se vraćao u stvarnost razmišljajući o njoj. Pitao se hoće li mu hodža pružiti priliku da i on nešto takvo doživi ali čim bi se našao sam u mraku Salihaginog odžaka odustajao bi od te pomisli i želje. Da bi otjerao priviđenja nakon ove priče mislio je na Fatimu i na pazar i novac  koji će zaraditi. Bješe naumio da dva dana prije pijačnog dana otjera stoku u Sarajevo i pokuša je prodati onako jedno po jedno po čaršiji. Priče oko dolaska nove vojske i novog cara su ga uznemiravale i htjede ih ako već dođu sačekati u svom selu među svojima. Svakako je išla zima i nije mogao računati da će sa ovom trgovinom moći nastaviti kad snijeg zavali. Salihaga mu poslije pripovijedanja bješe predložio da od novca kupi kakvih stvari koje bi zimus mogao prodati u svom kraju te tako ne biti na gubitku što se njemu učini sasvim pametnim i prihvatljivim. Desetak brava koliko bješe otkupio brzo je saulisao i stjeralo do Jarčedola dva dana prije pijace. Tu ih predade u tor pod nadzor te se sam spusti do čaršije da nađe kupce. Zateče ljude još više mrke i još težeg pogleda. Malo je ko pričao. Malo je ko radio osim kahvedžija čije radnje bjehoše pune ljudi. Niko ne zapjeva, niko se ne nasmija. Kahva se pogledom naručivala a gusti kolutovi dima kroz šupljine iznad vrata odlazili su u havu ne mogavši naći mjesta unutar prostorije u koju Meša bješe svratio da pokvasi grlo smrekovačom. Vidje da je đavo odnio trgovinu tog dana i požali što je uopšte sišao s bravima. Pola mu zemlje palo a on misli o trgovini... Na podne je hodža učio duže da bi kasnije još duže vazio. Prvi glasnici su govorili da je neprijatelj već došao pred Sarajevo. Hodža je o tome govorio spominjući kur'anske ajete koji su pozivali na borbu, na džihad. Ljudi u džamiji zadžamoriše. Začuše se salavati iz više grla. Tekbiri. Oni od vrata čuli su istu melodiju i iz drugih čaršijskih džamija. U mladalačkim srcima ustalasa se snaga izronjena iz slavne prošlosti kada gazije i šehidi progovoriše iz hodžinih usta. Mnogo puta izgovorene riječi Kur'ana dobiše život u njihovim srcima.

Neki iza pasova potegoše kubure i dižući ih iznad glave počeše uzvikivati borbene pokliče. "Nikad Bosna nije šapatom pala, nikad", ponavljao je hodža, "pa neće ni sada, niti ikada". Mjesto na ćursu zauze potom Ahmed efendija za kojeg Meša bješe čuo da je vrsan pjesnik.

 "Ako pukne Bosne bedem

 Na granici časnog dina

 Osjetiće talas leden

Istambul, Meka i Medina" recitovao je efendija a masa sve više zagrijana zahukta. I Mešinim srcem nešto novo zastruja. Iako je s početka vidio samo prepreku svojim planovima nakon hodžinih riječi osjeti kako se njegova ljubav prema Fatimi rasplinu cijelim njegovim bićem obuhvatajući u sebe i zemlju i vjeru i sve ostalo što se tražilo od Meše tog dana.

Osjeti kako je sve to jedno. Kako je to sve dio iste ljubavi i da jedno bez drugog ne može. Ubrzo zaboravi i ovce na Jarčedolima i svoj daleki kraj. Osjeti kako ga je samo sudbina dovela da dođe i brani ovaj kraj, ovo bosansko šeher Sarajevo. Jedno jedino, kako reče Ahmed efendija. Njegove misli podgrijaše još više riječi jednog drugog efendije kojem nije znao ime a koji je prisutne podsjećao na svijetle primjere bošnjačke borbe i hrabrosti. Masa u trenutku požali što neprijatelj već nije tu da ga zgaze i krvavog pošalju Sultanu na divan pokazujući mu da Bosna može bez Sultana ali Sultan ne može bez Bosne. "Sa ramena glavu dam ali Bosne kamen ne dam" uzvikivao je efendija s ćursa ruku visoko uzdignutih iznad sebe upirući pogledom u kuburu koju stezao u desnici. Meša se postidi što nema kuburu da i on učini isto.

Poslije efendije na ćurs se pope jedan krupan brkat čovjek vojničke nošnje i izgleda koji poče objašnjavati kako je najvažnije da se ojačaju snage na Tvrđavi iznad starog grada jer nju ko drži - drži grad. Po njegovim procjenama tu će biti odlučujuća bitka. Neki koji bjehoše iz donjeg dijela grada zagrajaše kako neprijatelj prvo udara na njih. Oni s Koševskog brda takođe su tvrdili da su oni najpreči. Brkati na kraju reče da on odgovara za kulu na starom gradu i ako neko hoće sa njim neka se prijavi. Meša stade među prvima, i uskoro se nađe u koloni koja je za brkajlijom išla ka starom gradu. Tvrdio je da će po njegovim obavještenjima i proračunima neprijatelj već prekosutra biti tu. Meša usput svrati do prvog puškara te nakupova svega i svačega ne žaleći novca. O puškama i oružju nije znao mnogo te se u njegovom zavežljaju kad mu ga je komandir u tvrđavi pregledao nađe štošta toga nepotrebnoga.

Tu noć su vrlo malo spavali stalno je neko stizao donoseći nove vijesti o kretanju neprijatelja i pripremama koje su činjene da se on dočeka. Posada na kuli se sve više povećavala. Da li zbog toga što su ljudi povjerovali njenom komandiru, nižem oficiru iz turske vojske, ili zbog toga što im se ona činila sigurnijom od busija koje su pravljene na drugim prilazima gradu, Meša nije znao a nije ga ni zanimalo. Pun iznenadne  želje za borbom maštao je kao i uvijek o njenom kraju. O svom dolasku u svoje selo i priči kako je on bio taj koji je branio Sarajevo. Ponekad bi se vidio sasvim zdrava a ponekad, pogotovo nakon vježbi sa kuburom kojoj su ga podučavali, malo ranjen u lijevu nogu. Spušta se niz brijeg kraj Mujagine kuće, nahramljujući. Jednom mu pade na um da bi mogao kupiti konja kad sve ovo završi i na njemu ujahati u selo. U tom maštanju mu prođe  dan a da se nije ni sjetio svojih ovaca. Pored njega su prolazili  ljudi a da ih on nije čestito ni vidio. Čuo je neke kako traže da se postave istureni izviđački odredi oko Han Kobile, Radave, Mrkojnice. Odbrana sa Pašina brda je tražila da se dio ljudi iz kule prebaci njima... NIje ih Meša mnogo slušao. U početku je pokušao ali kako dobro nije ni znao gdje se koje mjesto tačno nalazi odustao je odlučan da bude tu i čeka. Ponekad je želio da se sve što prije završi. Nije se bojao, pogotovo ne otkako se pokazalo da se kuburom sasvim dobro gađa. Sedam od deset puta uspio je da skine svoju kapu na udaljenosti od dvjesto koraka. Malo mu je teže išlo punjenje. Požali što nije kupio snyder ili vinčester kakve su imali većinom u tvrđavi. Njegova kubura, kako je zvao, bješe stara kremenuša i preko dvjesto koraka nije mogao gađati.

Devetnaestog augusta negdje oko pola šest bi jasno da je neprijatelj stigao. Pucnjava je odjekivala sa svih isturenih položaja. Na nekim mjestima obavijen maglom neprijatelj je prošao kraj izvidnica a da ga nisu ni primijetili. Osamdesetak ljudi koji su bili istureni na brdu s drugu stranu tvrđave otvori žestoku vatru. Kroz pucnjavu čuli su se hurlici. Na tvrđavi je sve bilo pripravno. Mešu iznenadi kad vidje desetak metara lijevo od svog mjesta vitku i sitnu priliku žene. Moglo joj je biti nekih dvadeset tri-četiri godine. Bila je obučena u neke muške široke čakšire i vuneni ogrtač koji ju je gotovo svu pokrivao dok je nageta nad svoju pušku gledala u pravcu odakle su dolazili pucnji. Njena šarena jemenija i mrke crte lica podsjetiše ga na nju. Odakle tu pitao se. Šta je  natjeralo da se miješa u muške stvari. Kakav je to rat u kom ratuju žene mislio je Meša i sve je više u mislima napadao tu sitnu žensku priliku što je više rasla u njemu toplina  koja je izvirivali iz njene pojave . Želio je da je ocrni, napadne, otjera odatle gdje mu je smetala jer je porađala u njemu nešto čisto i idealno a na tren isto tako prljavo. Nešto što je dotada samo zamišljao i samo njoj, svojoj Fatimi pripisivao. Uskoro branioci ispred tvrđave napustiše svoje položaje i neprijatelj veoma brojan nahrupi pred njene zidine. Poče žestoka pucnjava. Meša nekoliko puta uzdignut iznad zaklona osjeti kako tik pored njega zazviždaše vruće kugle. Neprijatelji su padali. Strijelci sa lijeve strane imali su ih kao na dlanu. Vidjevši da im ne ide na ruku Meša se okuraži. Ponovo se izdiže i poče ciljati. Sa prvih deset hitaca pogodio je dvojicu koji bjehoše prišli najbliže. Kad je počeo gađati dalje začu njen glas. Pjesma vjetra u borovim iglicama. Tad joj vidje i oči. Crne, raširenih zjenica izgledale su kao naoko ugašena glavnja koja svakog trenutka treba da plane. Korila ga je što rasipa municiju na daljinu kad ne može dobaciti. Nije ni znao kad se prebacila do njega. Tek tad posta svjestan da je momak u zaklonu do njega pobjegao. Nagonski htjede da se suprotstavi njenim opaskama ali jedna kugla odbi dio kamena tik ispred njega i on se sage. Svi položaji ispred kule bjehoše napušteni a ljudi zbijeni na prostoru unutar kule.

Neprijatelj je zauzeo položaje u obliku potkovice i sve manje pucao. Neko je govorio da im je nestalo municije a drugi opet da čekaju topove. Meša je šutio. Sve što je mislio bila je ona žena do njega. Osjeti se usamljen i požali što je maloprije nije upito za ime. To bi već bilo poznanstvo i mogao bi da  joj kaže koju riječ ako ga zrno smrtno rani .

Sa Debelog brda čulo se gruhanje topova. Oko jedanaest sati moglo se vidjeti a i čuti kako neprijatelj već navaljuje na zapadne zidine grada. Napredovao je i u rejonu sjeverne Miljacke tako da se djelovanje branilaca svelo skoro samo na odbranu tvrđave i susjednog zida oko grada. Meša koji je uvijek volio slobodu gledajući sve to poče da se osjeća zarobljenikom. Neko se iz grada probi do tvrđave i obavijesti ih da je Debelo brdo palo. Ostali su i topovi i municija. Komandir posla jednu grupu prema gradu u čije ulice su popodne počeli da nadiru dušmani. U toj grupi bješe i Meša. Na samom čelu išla je i tajanstvena žena. Oni koji su ih sačekivali u uskim uličicama obavijestiše ih da se najveća borba vodi na petsto metara od Čekrčinje džamije ali da se tamo teško može jer neprijatelj svuda udara. Krenuli su tamo ali ih u putu sretoše njeni rijetki branioci. Džamija bješe pala i ljudi su se polahko povlačili. Prije bi se moglo reći ginuli. Mrtvih je bilo svuda. Krv je tekla sarajevskim sokacima. Mladići u punoj snazi ginuli su na ćepencima svoga djetinjstva. "Za din i Bosnu!", uzvikivao je neko u Mešino grupi. Neprijatelj je pucao iz druge ulice.

Uletili su u zasjedu. Mnogi padoše i Meša ne znajući kuda će okrenu za onom djevojkom koja je nakon što je ostala bez ogrtača izgledala kao djevojčica.

"Ptić među jastrebovima", pomisli Meša.

 Dobro je poznavala ulice. Za dvadesetak minuta već su bili izvan grada. Meša je slutio da se probija ka šumi. Znao je da većina bježi ka Palama. Provlačeći se uskim ulicama koje Meša nije toliko ni poznavao nailazili su ponekad na austrijske vojnike. Pucao je kad je i ona pucala a bježao kad je ona bježala. Vremenom se grupa rasipala i na izlasku iz grada ostaše sami. Išla je stazom ispred njega kao srna. Nisu ništa govorili. Meša se bojao da će ga upitati zašto je slijedi.

Na podne se ne začuše ezani. Mjesto njih su na tvrđavi odjekivali puščani prasci koji su se s vremena na vrijeme slijevali u jednoličnu dugu eksploziju. Topovi su bili prestali. Znak da se u tvrđavi i voćnjacima i uličicama iza nje vodi borba prsa u prsa. U jednoj ulici prilikom izlaska iz grada Meša je vidio dvije mrtve djevojke. Obje su ubijene iz puške. Vidjelo se to po krvavim mrljama na njihovim grudima. Ležale su među tri muška leša. Meša je bježao od pomisli da je to jedna porodica mada su haljine na njima govorile baš to. Crna kosa jedne od ubijenih jedino se još micala na vjetru. Otkrivena lica i uvehli obrazi nisu htjeli da odu iz Mešinih očiju. Probijajući se iz grada vidio je mnogo leševa, i jednih i drugih, ali ta slika je lebdjela ispred njega na putu ka skrovitim kutcima Trebevića. Oko jedan sahat iza podne ona je stala. Prislonila se uz truhli panj javora i okrenula lice gradu. Borbe su vođene u samom srcu starog grada i u žutoj tvrđavi. U ostalim dijelovima odjekivao je tek po koji pucanj. Meši je bubnjalo u glavi. Odjednom se sjeti svojih janjaca, svoga hodže, svoje Fatime. Poželi hladnoću rodnog kamena... "Sudnji dan!" govorila je Jasmina nakon što su se upoznali. A upoznali su se tako što su se prvo porječkali oko toga  koi zašto bježi. Zatim je on rekao da nije Sudnji dan jer se još nisu desili neki predznaci koje je ūūpejgamber navjestio u hadisima a on o njima čuo od svog efendije.

Kasnije su se smirili. Ona progovori tišim glasom , kakav i priliči ženi kad razgovara sa nepoznatim muškarcem.

 Nije bila djevojka. Bila je hudovica. Čovjek i dijete su joj prije nekih šest mjeseci umrli od neke zarazne bolesti. Bila je sirota i ostala je sirota, bez igdje ikoga. Sada i bez zemlje.

Htjede da se vrati u grad da pogine. Nekakav nerazuman strah doveo je u tu šumu. Htjela je nazad. Meša joj je branio a da sam nije znao šta da joj kaže i kako da je utješi nakon onog što mu je ispričala. Taj njen glas prekidan jecajima u toj samoći, uvlačio mu se pod kožu i tjerao ga da nešto čini a da nije znao ni šta ni kako.

 Što se više bližio mrak to ga više hvatao nemir. Bili su sami usred šume. Niko da naiđe njihovim putem.  Kad mu reče da se neće vraćati u Sarajevo dušmanima u ruke Meša ne znajući šta bi predloži joj da krene sa njim kod njegovog prijatelja na Bjelašnicu. Stigli su tek u zoru. Meša ne poznajući baš dobro puteve nekoliko puta zaluta. Bili su umorni i poderani.

Davši joj svoj kaput da pokrije golotinju koja se ukazivala ispod poderane odjeće Meša ostade u svom vunenom džemperu..

Salihaga ga je dočekao pun straha i radoznalosti. Kad  mu je sve objasnio o borbi i ratu ostade da kaže i o njoj.

 Mještani koji su se bili skupili na guvnu kraj kuće da sve čuju radoznalo su je gledali. Ona je šutila a Meša o svemu pričao onako kako je znao i vidio. Njihov put od Sarajeva do Bjelašnice ipak skrati i ubaci još dvojicu vojnika koji su se odvojili pred susjednim selom. Unoseći ove laži u priču pogledivao je ka njoj. Nije ni trepnula oborene glave uvijena u vuneni bičaj zurila je preda se... Pred veče nakon što su ih mještani pustili da se naspavaju domaćin pozva Mešu i upita ga šta će sa njom. Kad mu spomenu da nije oženjen Meša protrnu. Jedva da je postajao svjestan da ona nije Fatima. U snu tog dana njih dvije su se miješale. Meša je ludio. Nakon noći koju je u hodu proveo sam sa njom ona mu je ušla pod kožu. Postala sastavni dio njega a najgore što su i seljani tako mislili. Kad je vijest obišla čitavo selo i malo se slegla u njihovim glavama te kad je poslije pada Sarajeva na red došlo razmatranje Mešina slučaja (o njoj niko nije govorio mnogo  jer je nisu poznavali) gotovo svi su se složili da se tu nema šta pričati. Ženidba. Ona je šutjela. Kad je domaćinova žena pitala šta ona misli o svemu tome samo je slegnula ramenima. Neki koji su ulazili rekoše da joj se nešto desilo. Da joj treba tražiti hodžu. Kad spomenuše hodžu Meša se trgnu. Hodža mu dođe kao spas. Zamoli domaćina da osedlaju konja i da je njih dvojica zajedno odvedu kod hodže Karića u njegov kraj. Domaćin pristade a ona samo slegnu ramenima te  se njih troje uputiše u Mešin kraj trećeg dana po padu Sarajeva. Bjelašnička sela u hladu Treskavice nisu baš previše strahovala zbog pada Sarajeva. Preovladavalo je mišljenje da će Turska doći i sve dovesti u red a oni pesimisti su se tješili da ako od tog ništa i ne bude ipak njih neće niko dirati jer ni prije niko nije baška zalazio u njihov kraj.

Kretali su se stazama između njiva. Naprijed Salihaga vodeći konja na uzdi, na konju žena a iza Meša. Bez puno govora, šutke. Oko ikindije popeše se na planinu sahat vremena do hodžina sela. Tu naiđoše na postarijeg dedu u čobanluku. Salihaga mu poče objašnjavati odakle ide i kome ide usput mu spominjući pad Sarajeva ali ovaj se nimalo ne iznenadi niti začudi, više bi se moglo reći da je bio odsutan u slušanju. Kad Salihaga završi on sumljičavo pogleda Mešu i poče priču težu i strašniju od pada Sarajeva, za ovaj kraj i od pada Bosne. Negdje možda tačno na dan borbi oko Sarajeva oveća grupa crnogorskih uskoka privukla se njihovu kraju i uz pomoć inovjeraca koji su tu živjeli ukrala dvije djevojke. Jedna je Hava Mustafina a druga Fatima Mujagina. Bile su kod hajvana u brdu. Mali Halilićev koji je bio s njima ranjen je u bijegu. Potjera koju su nabrzaka organizovali mogla je da ih vidi kako zamiču s drugu stranu Neretve prema Javorju gdje su ih vjerovatno čekali drugi s konjima. Usput su ostali ostaci njihovih haljina koje je jadni Mujaga kupio i stezo na prsima na puštajući ih sve dok nije kako svi tvrde preokreno pameću. Sad je kod hodže i svi čekaju hoće li mu pomoći... Kad Salihaga upita seljaka je li iko vidio kad su ih hvatali odgovori:"Jes, rekoh ti, mali Halilićev, bio tu u blizini. Kad je začuo vrisku primakao se da vidi šta je kad ono sedmorica njih nahrupilo na ženskinje. Kad je vrisn'o oni se okrenu i pripucaju. Pošto ga bjehoše pogodili u nogu morao je bježati - a i šta će jetim razbojnicima. Vidio je još kako su im svezali noge i ruke nauznak te proturili sohu i tako ih odnijeli. Tako su ih nosili uz Javorje kad ih je potjera ugledala..."

Meša se gušio. Tijelo mu zahvati ona ista groznica od prije dva-tri mjeseca. Otežaše mu udovi, uhvati ga nakva ukočenost. Zadnje čega se sjećao prije nego je pao u nesvijest bile su isprekidane slike bunila u kojem je načas vidio Fatimu kako se niz brijeg spušta njegovoj kući, onda bi iskrsnula slika druge žene u poderanim haljinama, zatim opet Fatima ali negdje je trčala kroz nakvu šikaru u poderanoj odjeći ispred krupnih austro-ugarskih vojnika.... Salihaga i seljak čija priča bješe uzrok svemu pokušavali su mu umivajući ga povratiti svijest. Žena koju su vodili sa sobom sjahavši s konja, tupo je zurila preda se. Salihaga nakon nekog vremena zamoli seljaka da ih primi u svoju kolibu dok on ode do hodže u selo. Ovaj vidjevši nevolje pristade a Salihaga brzim korakom krenu.

000

Meša se oporavi tek za petnaestak dana. Čitavo to vrijeme ležao je kod hodže koji pripravljaše stotine nekakvih mehlema i čajeva da bi ga povratio. Na ruku mu nije išlo kišno vrijeme koje za tu vrstu bolesnika predstavlja pravu teškoću. Pored Meše tu je bila i ona. Nju je hodža liječio zapisima a poslao je i jednog prijatelja po hodžu Ahmića iz Sarajeva da mu dođe. Nakon što su obadvojica devrili oko nje sedmicu dana bi joj nešto bolje. Počela je jesti ali ne i kontaktirati sa ljudima. Šutila je slušajući hodžine zapovijesti tako da njegovoj hanumi lahnu kad joj ona preuze kućne poslove. Svako jutro je ribala podove, prala i krpila što je trebalo. Da ne bi ćutljiva svi bi povjerovali da ju je hodža potpuno izliječio. O njoj su se seljani najviše i interesovali. Odakle je, kako da nema nikoga svoga da dolazi po nju i tako redom. Bilo je i onih koji su kao donosili nakve glasove. Pokušavali nagađanjem dokučiti ko je i kako je. Oni najzainteresovaniji zamjerali su hodži što neće ništa da im kaže jer on je morao nešto znati. Hodžu je, međutim, najviše brinuo Meša čija bolja bješe čisto fizičke prirode. Imala je dosta sličnosti sa padavicom ali ne bješe padavica. To mu je rekao odmah nakon što je malo prizdravio. Meša se na to nije puno obazirao. Čim je mogao misliti vrati se sjećanju na svoju Fatimu i zaplaka. Pitao je hodžu ima li kakvih novih vijesti ali ovaj odgovori šuteći. Mujaga bješe neizlječiv slučaj. Hodža ga vrati njegovoj kući gdje je ne jedući gotovo ništa kopnio iz dana u dan. Uzalud su bili dolasci rodbine i komšija koji ga pokušaše tješiti da je takih slučajeva i prije bilo, da ima još dvije udane šćeri i unučad, da se okrene njima. Ništa nije pomagalo. Bila je njegova mezimica, njegovo srce iščupano. Mjesec i po nakon tog događaja klanjaše mu dženazu. Bilo je to baš na dan kad hodža objavi da će se Meša i tajanstvena žena kojoj mještani tek tad saznadoše ime uzeti. Pošto se svadba trebala provesti u Mešinom selu odgodiše je petnaestak dana zbog žalosti u kući \ulse hanume, Mujagine žene. Hodža koji o Meši poče da brine kao o svom sinu pozajmi mu nešto novca i otkupi njegovu staru očevu kuću da mladenci imaju gdje početi život. Meša se svemu nije posebno radovao. Nije uopšte. Ni on ni Sevda. Više su se odnosili jedno prema drugom kao zatvorenici koji su osuđeni da provedu ostatak života u istoj tamnici. Meša doduše na početku htjede da to sve odgodi da malo pričeka da i on prizdravi. Htjede da sazna koga ženi ali se nakon jednog razgovora s hodžom ipak odluči i oženi se. Svadba biješe skromna, bez svirke i veselja. Najbliže komšije i hodža Karić. Dok su je dovodili iz hodžina sela u Mešino iskupi se podosta svijeta da vide čudnu mladu za koju nisu ništa znali i svog još čudnijeg komšiju koji je ženio a da kako se pretpostavljalo takođe nije znao mnogo o njoj. Čuli su doduše varijantu koju im je ispričao Salihaga kad ih je doveo do hodže ali ona je bila štura i već se uveliko mnogo toga dodalo u šupljine koje su bile u toj njegovoj priči.

Zurili su u mladu dok je hodala pored efendijine žene koja je bješe opremila ko rođenu kćer. Blijeda i sitna u skupoj svili koračala je pored efendinice gledajući preda se. Pričalo se da nije bila za to da se uda ali da je hodža sve to sredio na svoj način. Jedva su čekali da počnu živjeti i da vide šta će izaći iz toga. Poslije uzbuđenja oko pada Bosne pod Austro-ugarsku upravo im je nešto ovakvo trebalo da ih drži u neizvjesnosti i popuni uobičajeno jednoličan život na selu. Mnogi bi dali mnogo toga da su mogli biti negdje u Mešinoj kući prvu noć nakon ženidbe kad su se razišli svatovi. Ne zbog onoga što je bilo uobičajeno za prvu  bračnu noć, već da čuju hoće li mlada progovoriti kao ljudsko biće i hoće li Meša pokušati išta da je upita o njenoj prošlosti o kojoj ni oni najčistiji u selu nisu mislili najsvjetlije. O tome je mislio i Meša dok je gledao kako sjedi preko puta  na sećiji zureći u fenjer. Kako je ozdravio sa njom je progovorio svega nekoliko riječi u hodžinoj kući. Bilo je to uglavnom kad bi se nudio da joj nešto pomogne u poslu. Tad bi ga pogledala nekakvim blagim pogledom kakav Meša prije nije bio ni zapazio. Inače uopšte nije više podsjećala na onu djevojku koju je Meša upoznao na sarajevskoj kuli. Bijaše nekako uznemirena, pogotovo kad ima hodža bješe predložio da se uzmu.

 Ona s početka nije pristajala a Meša se bez razmišljanja šutke slagao s hodžom i ne razmišljajući puno o tome. Prvo je hodža dugo nasamo razgovarao sa njom a onda sa njim. Poslije toga njih dvoje nisu izrekli ni riječi jedno drugom sve do te večeri kad ona dižući pogled sa fenjera zapita:

 Rekao ti je?

- Da!

- I ti si pristao?

- Jesam!

- Nije te briga što sam ti slagala, što nikad nisam ni imala muža, što će svijet saznati , što ćeš biti osramoćen?

- Kad je tebi svejedno zbog mene i meni je zbog tebe.

- A bi li me uzeo da nije što jest?

- Poslije Fatime, bi. Ja tu ne vidim ništa loše. Hodža je rekao da si čistija i časnija od mnogih begovskih kćeri .

- Ti u svemu slušaš hodžu?!

- Slušam hodžino znanje. Samo Bog zna u čemu je ljudsko dobro i ko je kome suđen. Htio sam umrijet za Fatimom a to je grijeh. Božija sudbina je Božija sudbina. Čovjek treba da je žali zbog njene boli ali nema pravo da sebi oduzima život koji nije njegov.

- I sad je voliš?

- Volim ono što sam gradio pod njenim imenom. Nju čak nisam ni poznavao!

- Hodža govori iz tebe!

- Govori hodžino znanje.

- Hoće li ti hodžino znanje pomoći kad svijet sazna da živiš s kurvom?

- Ti nisi kurva!

- Jesam i trebao si me ubiti ondje u Sarajevu a ne pustiti da bježim kad mi je Bog dao priliku da umrem časno ako već nisam živjela.

- Umiremo kako nam je suđeno a ti si časno živjela.

- Okle' ti znaš kako sam ja živjela?

- Zna hodža.

- Šta hodža zna! -Histerično uzviknu derući rukave od bluze. "Je li on bio tu kad se to desilo?"

- Nije ali mu je hodža Ahmić sve ispričao.

- A je li ti ispričao što sam pristala da se udam za tebe?

- Zbog moje bolesti, rekao ti je da mi treba ženska ruka i kućni mir i ja sam ti zahvalan zbog toga.

- Nisam se ja tebi smilovala, Ti i nisi bolestan samo si dobio živčani napad, htjela sam ti se osvetiti što si me poveo sa sobom. Što me nisi ostavio da umrem da me vuci pojedu u onoj planini kad već nisam umrla gdje sam bila naumila. Eto što sam pristala, eto...

… Tu se rasplaka i sjede ponovo na sećiju stavljajući glavu među koljena. Meša joj priđe. Isprva je samo gledaše a onda nesigurno poče da je miluje po glavi, na što se ona trznu.

-"Miluj kurvu! Miluj kurvu, tvoja je. Pristao si da živiš sa njom ti jadni glupi čovječe...!"

Nakon što opet pade po sećiji plačući Meša je prigrli. Stavi joj glavu na krilo i tiho poče:

- "Nemoj plakati, nemoj kriviti sebe za ono što nisi kriva. Grijeh je. Nisi ti kriva zbog svoje majke. Možda se i njoj desilo što i tebi. Nisi ništa mogla, Bog je tako dao a on će snositi grijehe. Možda već gori u džehenemu, Ubili ga Austro-ugarci kad su ulazili u grad. Ti si samo zarađivala svoj kruh. Nemoj se zbog toga osjećati krivom. Nisi znala da ste sami u kući. Nisu pralje kurve...A svijet neće lahko saznati. Ahmić priča da po Sarajevu misle da si poginula u borbama. Niko te nije vidio kad si izašla iz grada. Šutjećemo a svijet će zaboraviti... Ti si divno stvorenje... Pristala si za mene ovakvog. Ti si moje dobro u onome u čemu sam mislio da je sve loše. Nikad me ne bi htjela da se nisam razbolio, da nisam bio tamo kad sam mislio da sam trebao biti ovdje. Ni onako za Fatimu ne bi mogo ništa više učinit nego što su ostali. A i da je tu ne bi me htjela... Ko bi uzeo bolesna momka za čovjeka...

Ona podiže glavu i pogleda ga suznih očiju : "Mi smo stranci” reče mu.”Shvataš li da smo mi stranci a da je ovo što činimo život, život iz kojeg mogu da poteku drugi životi. Kako ćeš se ujutro probuditi kraj nekoga koga ne poznaješ? Kako?"

-"Sevdo. Ženo! Ja znam da sam bolestan i siromašan ali nisam ahmak u onoj mjeri kakvim me drugi drže i smatraju. Možda mi je odveć mladosti prošlo u maštanju no ponešto sam i naučio. Ljudi nikad nisu stranci. Znaju se samim tim što su ljudi kao što se i ovce nekada izmješaju iz dva tora i pasu zajedno bez obzira na to, mogu i ljudi. Sve je do čobana. A ako smo mi  uzeli nauk od našeg Pejgambera Muhameda, da mu se Bog smiluje i njemu i njegovoj čeljadi, onda je naš Gospodar Jedan i mi nismo stranci nego smo svi braća među sobom."

-"Hoćeš da kažeš da je i ona pogan što me obesčastila čovjek i da mi je brat”!

-"Ne govorim ti to. On je Kabil koji je ubio Habila, je si li ikada čula pripovjest o dvojici sinova Ademovih?"

-"Nikad mi niko ništa nije pričao. Čitav život od kada sam stasala u ženu pričaju mi da mi je majka kurva i da sam i ja kao i ona!"

-"Dobro. Ne prisjećaj se prošlosti kad nam je Allah podario budućnost.Ti ćeš učiti mene a ja ću učiti tebe. Što ne znamo pitaćemo onoga ko zna. Nemoj nam ovu prvu noć ostavljati kao gorku uspomenu. Hajde. Uzmi ebdest da klanjamo, da pomolimo od Boga zdravlje, rahatluk i berićet za ovaj naš brak. Zaboravi prošlost. Mi smo jedno drugom i prošlost i budućnost.”

000

… Mešina bolest se više ne ponovi a ne prenese se ni na njegovog Šemsu koji godinama izraste u stasita, lijepa i pametna mladića. O Fatimi ljudi iz obzira prema njenoj familiji nisu pričali mada se bješe čulo kako su je u nekom mjestu u Crnoj Gori udali za nakva vlaha i prekrstili u Timu. Čulo se takođe da joj je čovjek hajduk ubrzo nakon udaje poginuo a ona ostala sa svojim sinom. ..

™

 

…I je li to kraj?

-I jeste i nije!

-Je li istinita priča?

-I jeste i nije?”

-Kako i jeste i nije!? Možeš li mi išta reći određeno.

-Čuo sam je kao istinu.

-Znači da je istina!

-Mislim da mi ljudi nikad ne znamo šta je istina a šta laž. Odabiremo prema sopstvenoj  procjeni i znanju u skladu sa sopstvenim željama. Ni ipak svak ima neku svoju istinu i mislim da mu je treba ostaviti poštujući je. Moje je da napišem kako mi misao govori a onaj ko čita odabire šta da uzme a šta da ostavi. Mislim da pitanja upropašćuju snagu priče.Volio bih da me ne pitaš o njoj. Ona je nešto što je poteklo iz mene i ne želim da ga preispitujem. Postoje momenti kada čovjek ne želi da sumnja. Postoje stvari za koje vjerujemo da su dobre i ne provjeravajući jer svako provjeravanje baca sumnju a sumnjati u sve znači ostati bez snage. Da me neko pitao poput tebe u vrijeme kada sam ispisavao redove ovog kazivanja  ne znam da li bih ih ikada ispisao.Ja ne stremim tomu da ovladam ciljem. Cilj mi nije važan koliko shvatanja hoda ka njemu. Svi smo na svoj  način posebni i svačiju posebnost valja razumjeti, shvatiti i na određeni način poštovati. Moje želje svakako prevazilaze moje iskustvo i moje znanje. Ali ja ne gubim nadu. Za mene je nada sama po sebi plemenita i plemenit mi je i postupak kojim je slijedim.Kad ti kažem da sam ovu svoju priču čuo kao istinitu to ne znači da mi je neko ispričao. Ona se takva složila u meni, javila se kao rezultat mojih težnji da se u jednom teškom vremenu izborim za osmjeh, za nešto što me diže iznad površnosti koja nije zadovoljavala stremljenja mojih misli.Ja znam, svaka tvoja riječ koju mi kroz podsvjest ubacaš nije ništa do li eho sredine u kojoj živim. Pitaš me u želji da ti priznam da ne znam. Ali ja ti to neću priznati. Neću da se utopim u jednoličnost. Ne želim da budem zaleđena površina vode koju ni vjetar ni udar ne talasaju. Ja hoću da pođem  valom svojim za toplim južnim povjetarcem. Ja hoću da osmjehu koji mi je dat podarim mogućnost da pokaže bjelinu zuba koje skriva.Hoću i kad pokleknem, padam, da vjerujem da bez obzira na to i dalje postojii  put i u drugom pravcu, prema visinama. Ja sam čovjek, rekoh ti već, i hoću svoju puninu na čijem putu može da mi stoji samo sopstvena lijenost i ništa više. Put poražavanja lijenosti je trud i ja se trudim onako kako mislim da najviše mogu. Zato ne pitaj  me. Moje su misli u ovoj noći jake i neće se predati brojnošću nepoznanica koje tvoja pitanja otvaraju. Slušaj ako želiš, ako ne,onda me prepusti samome sebi da se suočavam sa svojim neznanjem s dosada stečenim znanjem!"

"Dobro, nisam htjela da budem naporna, to je moja znatiželja, oprosti! Mogu li čuti nastavak ako ga ima?

- Svemu ima nastavak. Bez obzira što tokovi stvari izgledaju kao krugovi to ipak nisu krugovi koji se ponavljaju, već kružne putanje koje se nastavljaju u novim krugovima uvijek za znak više obogaćene u odnosu na prošli krug.

-Znači li to da i prije ove priče ima priča?

-Svakako!

-I poslije ovog nastavka drugi nastavak?

-Svakako.

-Pa gdje onda tu smisao, kraj?

-Svaki početak je kraj nečega a svaki kraj početak drugoga. Između tih krajeva i početaka i postoji i ne postoji linija tako da sve možemo nazvati tokom a u svakom dijeliću toka znakovi su i početka i kraja.

-Možeš li mi to bolje objasniti?

-Svakako , ali ne bi li prije saslušala nastavak?

-Može…

 

SEBILJ

™Mladić je u tvrdio humsko kamenje zabijao krampu svom snagom dvadesetdvogodišnjaka. Nije preveć mario za razdrljenu košulju na plećima koja se sa svakim njegovim zamahom još jače prihvatala njegovog znojnog tijela. Već tri mjeseca on s babom koristi svako slobodno vrijeme u kopanju tog jarka s brežuljka u selo. Odgojen je da ga sluša i da ga voli baš kao što voli i sve što je dobro što je dinsko i domovinsko. Dobro je znao istorijat svoje familije. Babo ga je naučio da sluša i da razmišlja zato nikad šipka u njegovu djetinjstvu nije pala po njegovu tijelu. Dovoljne su bile riječi ukora što su pekle kao oganj po njegovom srcu i duši koja je tako često znala da u poslu odluta i slije se u ljetnje zvukove u fijuk trnovske kose kroz rosnu travu. Nije pamtio rat ali čuo je za babine doživljaje ni sam ne znajući kako, uživio se u njih. Sve znanje kojem ga je dobri hodža podučio vrilo je u njemu kao što maslo na verigama vrije a ono ponekad kad cvrkne izvan kotla Šemso je umjesto bijesa pretvarao u rad, krampa se sa još većom snagom i silinom zabijala u kršno tlo. Htio je da bude ratnik, da život potroši u prašini bojišta, da s tekbirom ispusti zadnji krik kako su to činili odabrani drugovi Muhammeda Pejgambera u kazivanjima njegovog hodže s kojim provede osam godina svoga života primajući njegov nauk i slušajući njegove mudre riječi za koje tek danas zna da su bili rečene samo njemu, da ih prenese nekom drugom u ,kako hodža reče, vrijeme kada će cijeli narod moći da ih sluša i razumije. Do tada on i oni koje pouči prenosiće to znanje i biti njegovi čuvari, hafizi. Na pomisao o hafizima Šemso zastade pri kopanju. Nasloni se na držalicu krampe a misao mu ode daleko. Još trinaest džuzova Časnog Kur'ana ostalo mu je  da nauči napamet pa da bude hafiz.

 Računao je da će taj i ovaj posao završiti zajedno da jedno bude jamac drugog. Dva haira za dušu njegovu i korist njegovih seljana. Davno im je halalio što su nekad smatrali da je malo zaostao, da će da presvrati jednog jutra. Bio je mlad ali i dovoljno iskusan i učen da zna odakle dolaze takve misli. Nije se zabavljao kao njegovi vršnjaci. U petoj godini je odlazio kod hodže da uči jaziju od osme je neprekidno osam godina bio kod njega. Ispočetka je i njemu bilo teško i skučeno u hodžinim odajama, bez djece i igračaka samo knjige, a onda se navikao. Šta je za narod a šta za njega. Kada je prije nekoliko godina boravio s babom u gradu i tom prilikom zamijećen kako dobro uči Kur'an imam mahalske džamije ga propusti u mihrab što on s radošću primi al' kako radost vuče za sobom i druge želje on iskoristi trenutak poslije učenja dove da građanskim ljudima kaže nešto od onog što je naučio od hodže a što njegovi seljaci nikako nisu razumijevali te poče:"Opominjem vas da budete oprezni spram svijeta ovoga jer je ovaj svijet prebivalište nestalnosti. On nije kuća za opskrbljivanje. Ukrašava se varkom a vara ukrasom svojim. On je kuća koja je ponižena pred Bogom zato je On pomiješao njegovo dozvoljeno sa zabranjenim, njegovo dobro sa zlim, život njegov sa smrću njegovom, te slatkoću njegovu sa gorčinom njegovom.

Učinite ciljevima zahtjeva svojih ono što vam je Allah ostavio u dužnost i molite Ga za ispunjenje prava Njegova, koje on od vas traži. Pripravite uši svoje da čuju zov smrti prije nego vas ona pozove. Zaista srca suzdržljivih plaču na svijetu ovome, čak iako se oni mogu smijati i tuga se njihova uveća, mada mogu izgledati srećni. Ja sam mlad ali ne govorim ja. Prenosim riječi mudrih koji su od još mudrijih učili. Ja jesam mlad ali ne previše da ne čujem i ne vidim kako je sjećanje na smrt iščezlo iz srca vaših dok u vama stanuju lažne nade. Ovaj svijet je zagospodario vama više od budućeg a ono što je trenutno udaljilo vas je od onog što dolazi kasnije. Samo ste sabraća u vjeri Allahovoj. Nečista narav i loša savjest vas razdvajaju. Ne nosite teret jedan drugoga, međusobno se ne savjetujete, ne trošite jedan na drugoga niti se uzajamno volite u ime onog po čemu i jeste braća.

Opskrba vas goni da zaboravljate na sve ono što je istinsko i vječno, zaokupljeni sadašnjicom vi ne vidite ni budućnost niti se sjećate prošlosti. Među kaurima živimo a ne spremamo se pomoć svoju djecu da ih otjeraju, hiljade naših ljudi je otišlo i odlazi za Tursku radi vjere a nije radi vjere nego radi njenog nepoznavanja. Vjera je građevina čvrsta što odolijeva vjetrovima i poplavama, đuladima i vremenu. Što pušta da joj vjetar zviždi kroz otvorene rupe za puškarnice i čuva mezare šehida u njoj sahranjene. Ta zgrada trebamo mi biti, ne dati prah kom je muminska glava sedždu učinila ni po kakvu cijenu. Braćo, mi smo u nevolji, sabiremo ono što nećemo jesti i gradimo ono u čemu nećemo stanovati. Vrijeme je nateglo luk svoj i strijela njegova ne promašuje. Mi smo svojim nemarom i zaokupljenošću svijetom ovim dozvolili da ta strijela u naše grudi se zabije. Zadovoljavamo se nadom da će biti bolje i prepuštamo našu djecu, njihovu djecu i djecu njihove djece da živi pod sjenkama trave zgažene čizmom nevjernika."

Ovdje ga je prekinuo imam sav bijesan i istjeraše ga iz džamije. Uzalud je bilo objašnjavati da to nisu njegove riječi da je to pouka onoga koji čini kapije grada znanja. Ništa. Zavučen duboko u kovitlace misli Šemso je dane provodio u ponavljanju svake hodžine riječi, savjeta, upute. Babo bi ga ponekad pogledao zabrinuto. Pitao se nije li možda učinio grešku što je dijete poslao hodži na nauke koje osim zdrava hodžina razuma, a on u to nije sumnjo, niko više nije mogao da odgonetne.

Tu svoju nauku da svaku riječ vraća i oko nje se zamisli Šemso je primjenjivao i tokom kopanja te je tako znao odlutati da ne bi osjetio kako već dva tri sahata kopa bez odmora. A i kad bi se umorio vraćao je nazad sjećanje na jutro kad je crven od plača i bola dočekao u svom malom sobičku u hodžinoj kući sabahski ezan. I ne želeći ovdje mu se u glavi ponove slike događaja opisana u knjizi koju je tu noć čitao i lice mu ponovo primi svjedoke njegove vjere i emotivnog rukom mudraca odnjegovanog srca. Suze i bol u duši ga natjeraše da odloži krampu. Sjede na kamen iznad samog ulaza u selo koje osjen od bliskog zalaska sunca već bješe do gornjih kuća prekrio. Gledao je po kućama i pitao se koliko njih ima da su spremni umrijeti da Božija riječ bude gornja. Proplakao je on zbog tog što nije mogao da im dopre do srca već mnogo. Njegova oca su kad se ženio i malo zaimao prihvatali kao svoga, pričali s njim, međutim, od kada je poslao njega na učenje kod hodže i otkako je on počeo da im ponešto govori o islamu odjednom se svijet odmetnuo. Prvih nekoliko godina kad bi dolazio koji dan od hodže babi mu i majki svijet bi se skupljao i on bi osjećajući u srcu ponos pred ozarenim licima svojih roditelja pričao okupljenom svijetu o islamu, časnom Poslaniku Muhammedu, o istoriji arapa, perzijanaca, krajevima dalekim za koje je čuo i o kojima je čitao iz mnogobrojnih hodžinih knjiga. Ljudi su slušali i odobravali a on objašnjavao i jedva čekao da prođe vrijeme kad će ponovo da se vrati od hodže sa novim znanjem.

Pogotovo je uživao u učenju perzijskog i arapskog jezika.

 Šeste godine učenja već je bio priuba naučio i jedan i drugi i u slobodno vrijeme kad bi ga hodža ostavljao slobodnog od obaveza uzimao bi krišom iz njegove biblioteke knjige i odlazio na tavan gdje bi skriven pri svjetlosti iz jednog malog okruglog otvora listao i čitao knjige.  Naročito je volio perzijske knjige, bilo ih je kod hodže svakakvih. S prelijepim pričama od kojih bi zastao dah svakoj djevojci kad bih mogao da je ispriča. Na tom je tavanu, na lučevim čađavim gredama zavolio Huseina i njegovu kravansku prašinu. Iz knjiga saznade i one stvari islamske istorije koje su svako mlado srce prepunjeo vjerom punile bolom i oči suzama. Saznade za halife čija se imena spominju u istoriji s gađenjem i prezirom. Pijanice i bludnike koji su upravljali mitom i silom islamskim carstvom. Došla su bila u tim danima teška iskušenja za Šemsinu vjeru i neprehodne prepreke za njegove misli a mlade godine nikako da nađu snage da ih odagnaju, postave na svoje mjesto.

Žudio je tih časova da nekom sve ispriča, da mu neko rekne gdje šta ide a gdje ne ide, ko je u pravu a ko nije. Naravno, bio je tu hodža, ali Šemso je znao prizna li mu da čita te knjige koje mu je on zabranio da dira da će ga hodža koji nikad nije gazio svoju riječ opremiti babi mu kući i on će sa svim tim teretom biti daleko i od hodže kojeg je volio i poštovao kao nikog a i od knjiga bez kojih nije mogao da zamisli svoj život. Sve je manje jeo i spavao a sve više vremena iskradao na tavan i čitao. Njegov perzijski i arapski svaki dan su bivali sve bolji i bolji pa se čuvao pri kontaktu s hodžom da se ne izda, da ne kaže nešto od onog što je pročitao. Zaboravljao je jutrom da ko nekad kradomice ispraća uzdahom čobane i čobanice koji su s pjesmom odlazili u čobanluk, zaboravio bješe i Talovu Hajru, hodžinu komšinicu svojih godina koja bi ponekad poslom iznenada bahnula u hodžinu kuću ili bi se navečer podugo motala oko štale koja se dobro vidjela s hodžina prozora. Pitao se kad će hodža da sve to primijeti, da ga naruži i otjera kući. I to se desilo upravo one noći kad suzama nakvasi knjigu čije užutjele stranice prozboriše bolom ljudske sudbine, mudrošću poslanikove pouke, stvarnošću svijeta i veličinom i snagom vjere roba koji je jedino Allaha uzimao za svog Gospodara i jedino njegovu riječ priznavao vrijednom življenja. Bila je to noć koja otklanja sumnju, knjiga koja zdjelu vjere i ljubavi prema Allahu, Njegovu Poslaniku i njegovoj porodici puni do nevidljivih razmjera i čisti sve sumnje i primisli. U mislima su mu se ređale slike Vehabove majke koja baca glavu svog sina neprijatelju pred noge govoreći:"Nesrećnici jedni ovo je tlo Kerbele, evo vam glava mog Vehaba, ona je sadaka a sadaka se ne vraća".

Lampa je dogorijevala a Šemsine suze tekle, hartija koja je toliko godina čuvala priču o krvavoj rani muslimanskog srca upijala je suhoćom grla Šehida Kerbele, suhoćom žednih da se napiju istine i hrabrosti svojstvene samo iskrenim robovima. Dok je čitao opis klanjanja podne namaza na Kerbeli i nehotice mu dođe u svijest nešto što je od hodže ranije naučio. Te riječi toliko stvarno bjehoše ponovljene u njegovoj glavi da se uplašeno obazrije oko sebe na trenutak posumnjavši da se hodža nije prikrao njegovom skrovištu. Ništa. Koliko je uljarica osvjetljavala sve je bilo isto, čađave grede, dronjci i nepotrebne stvari koje je hodžinica odložila na tavan da ne smetaju. Šemso se umiri a riječi se ponovo rekoše: "Sine, tri su vrste klanjača, jedni klanjaju što se boje Boga i oni su robovi, drugi klanjaju što žele džennet i oni su trgovci na poseban način i treća je skupina onih pravih slobodnih vjernika, oni klanjaju što vole Allaha i činili bi to i bez naredbe u Njegovoj časnoj Knjizi. Prvih ćeš naći najviše, drugih manje a treće ćeš moliti Boga da sretneš ili bar sanjaš. Šemsine  oči pokrvavile od naprezanja pri tankoj svjetlosti uljarice začas se sklopiše i on vidje odabranu grupu, žednih grla i usana ispucalih od čekanja kako u jeku bitke staje da klanja podne namaz, kako presretna nekoliko časova prije smrti ovozemaljske s osmijehom u očima razgovara sa svojim Gospodarom, u džematu predvođena bosiljkom dunjaluka i predvodnikom mladića u džennetu, Husejinom unukom Poslanikovim. Zaželi da vidi i sebe u njihovim safovima ali mu slika pobježe i Šemso se prenu iz sna koji mu se učini dug kao život .

Pred zoru s jecajem ode da uzme abdest ne mogavši nikako da odagna slike koje su postajale toliko javne da je izgledao poput aveti dok se ponovo vraćao na tavan gdje između dvije grede bješe položio nekoliko dasaka da može klanjati. Čitavo vrijeme namaza u glavi mu je odjekivao govor Zejnebe kćeri Alijeve pred tiraninom i ubicom svojih najmilijih, čitav mu se namaz učini kao misao koja nakon što bi izgovorena postade stvarnost. "Ništa neće biti isto nakon Kerbele". "Ovdje je poginuti običaj a biti šehid pitanje ponosa", bile su riječi iz knjige koje su mu se stalno ponavljale u glavi.

 Ne zna tačno koliko je ostao na namazu pokušavajući da se mislima potpuno preda Allahu. Na farzovima je učio Amme džuz a kad je predao selam primijetio je kako iza njega sa strogim izrazom lica sjedi hodža držeći u rukama knjige koje je on prošlih dana i noći čitao. Prepade se,  ne uspje da se suzdrži dok završi zikr već gotovo plačno reče: "Halali efendija!". Hodža ne odgovori ništa, pokaza mu da završi sa zikrom i niz merdevine spusti se u ganjak kojim se već širio miris čaja čiji sadržaj Šemso nikad nije otkrio ali je znao da okrepljuje čovjeka i čini ga budnim. Sišao je nakon desetak minuta tihim korakom čovjeka koji je pogriješio i očiju iz kojih je kapalo pokajanje. Efendinica ih je obadvojicu mrklo pogledala, efendiju posebno. Bio je to onaj pogled bosanke djetinjstva ukoričenog bjelašničkim dugim mrazevima i preranom udajom što je dovelo do tog da dobro radi i dobro sluša ali se nikad ne predaje. Sto puta je prigovorila efendiji po pitanju Šemsine škole, što ga ne pusti da malo proviri u svijet , popriča sa vršnjacima, zagleda djevojke. Ovog jutra nije ništa od tog glasno izgovorila ali je pogled bio više od riječi. Šemso se još više postidje osjetivši da ovaj put nije kriv hodža ili efendija kako ga je ona zvala, činilo mu se više iz navike i poruge nego iz poštovanja. Popili su čaj bez riječi a onda je hodža zapovidio ženi da skupi Šemsinu prtljagu. Šemso iako se tome nadao ne može a da ne zaplače. Hodža koji suza nije trpio ni kod bolesnika izađe vani kao nekim poslom a žena mu priđe i poče tješiti Šemsu: "Pusti sine suze, momak ne plače, mani se ti njega, vidim ja da ti je pamet knjigama i kojekakvim pričama napunio pa ti sad žao što ideš, nije svijet vani tako loš kako knjige kažu, dao je Bog ljepote i na ovom svijetu, vidjećeš ti za nekoliko dana, pitaćeš se šta si radio svo ovo vrijeme ovdje. Nema ti u Bosni hajra od knjiga, eto hodža ih je pročitao i sakupio neznam ni sama koliko pa šta imamo, ova dva sobička, kravicu... Hajde de, opremi se pa da majku iznenadiš, znam ja kako je imati dijete a ne viđati ga svakog jutra. Hajde sine a kad se oželiš vidjet Hajru ti dođi nije ni hodžino sve u ovoj kući a i on će smekšati za koji dan, ta znaš ga ko i ja."

Šemso se taj dan vratio kući, majci rekao da ga je hodža pustio te da je naučio što treba naučiti a babi je naveče kad su sami pošli na proplanak iznad sela ispričao sve kako je i šta je bilo. Meši koji se već dobro bio zabrinuo za sina bi drago, već je neko vrijeme razmišljao da popriča s hodžom o njegovoj budućnosti jer Šemsi tada bješe već sedamnaesta godina i valjalo je da nešto počne raditi i zarađivati on i matera mu više đuturumi a vakat je težak. Šemso prvih nekoliko dana bi utučen, kasnije uđe u priču sa vršnjacima iz sela pa mu nekolike sedmice bi lijepo ali nakon toga opet nastupi čežnja , zamišljenost, osjeti se kako ne može s ljudima, postajaše mu strani što ih je više upoznavao. Pokušavao je omladini govoriti o islamu, o čudnim i zanimljivim stvarima koje je učio kod hodže, neke je nagovarao da uče arapsko pismo međutim od tog ne bi ništa osim podsmjeha s njihove strane. Ono što je on smatrao najvećim blagom oni su odbacali i mijenjali s nečim što je za njeg bio grijeh. Priče su im se svodile na djevojke, njihove bluze i dimije. Čuo je i neke intimne ispovijesti nekih od njih ali nije povjerovao. Smatrao je da se nešto takvo može desiti samo u glavi griješna i neznana čovjeka. Odbijao im je na šalu njihova zadirkivanja o djevojkama i ašikovanju. Jednom, međutim, odluči da preko dana ode na planinu radi nekih cvjetova koji baš u to doba cvjetaše i bjehoše spremni da se uberu i osuše a koristili su se kako ga je hodža naučio za liječenje bubrega. Kad čovjek oboli, pije vodu u kojoj ti cvjetovi suhi ili sirovi budu stavljeni petnaestak dana. Hodajući po vrtačama u potrazi za cvjetovima naiđe u nezgodnom času na dvoje čobana, muško i žensko koji sjediše suviše blizu jedno drugog sakriveni u jednom šumarku. Na prvi mah pomisli da ga to ne treba zanimati i bješe odlučio da se neprimijetno udalji, a onda ga obuze radoznalost pred nečim nepoznatim i on se približi još više. Znao je i nju i njega. On bješe od onih što su se svaku večer više sela hvalisali svojim podvizima prilikom ašikluka. Sjedio je uz djevojku i rukom je s vremena na vrijeme štipkao. Ona se na Šemsino veliko iznenađenje opirala samo jezikom ali je kikotanjem i uvijanjem pokazivala da joj ne smeta. Šemsi se pred tim zamrači pred očima i jedva uspjede da se udalji a da ga oni ne vide. Tu je noć proveo u razmišljanju. Donese odluku da ne popusti ni za trenutak. Slijedećeg dana nakon ikindije namaza održa dug vaz u kom ukori ljude zbog njihova nemara prema vjeri navodeći im sve strahote kazne koja slijedi za to. Između ostalog  još mlad i nezreo spomenu, pogrešno kako je kasnije zaključio, i ono što je prije na dan vidio. Nakon tog vaza selo se okrenu protiv njega,  a nekima posta kriv i hodža što ga je učio. Počeše mu prigovarati što u mektebu govori o stvarima o kojima ljudi ne govore nego kad su nasamo. Oni  zamjeriše njemu a on njima. Potpuno se odvoji od svijeta živivši u stanju gdje mu jedino zadovoljstvo bješe namaz i knjige koje je donio od hodže. U teškim trenucima vraćao se mislima na ono što je znao o Kerbeli. Poželje da zasluži da bude u prahu Kerbelske prašine. Da osjeti žeđ šehida Kerbele. Tu u Bosni mnogo mnogo godina kasnije. Bili su to trenuci kad surovost stvarnog života pritišće razum prepun znanja, tjera san s očiju i prepušta snagi uma čovjekova noć da se izbor i izluči mudrost ili da popusti i pretvori se u izgubljenost i ludost. Šemso je imao dovoljno znanja da izdrži i dovoljno snage da pobijedi. Noći su donosile blijedilo i sijede vlasi u inače rijetkoj kosi. Umjesto rumenila koje je krasilo obraze njegovih vršnjaka i ravnog glatkog čela on poprimi onu boju čovjeka izmorena bolešću a njegovo čelo se nabra i ispuni bubuljicama koje su mu iskakale od neke jeze što bi ga hvatala i prožimala kroz čitavo tijelo noću dok bi nad nekom knjigom tabirio pitanja koje je gledao oko sebe. S vremena na vrijeme se silio da jede jer bojao se i sam da ne oboli. Pamtio je dobro hodžine riječi jabuka kad je najzrelija i najmirisnija tek je na pravom putu da struhne ne bude li na vrijeme pojedena. On je žurio da pojede svoje znanje, da ga svari i pretoči u mudrost. Tražio je svoje riječi u toj mudrosti, njen jezik  za sadašnje vrijeme. Sve vazove koje je do sada održao bili su već nekad davno izrečeni nekoj drugoj skupini iz nečijih drugih usta i ma koliko ta usta bila velika i mudra ipak bošnjački kamen nije arabijska prašina trebalo je iz svake riječi i mudrosti izvlačiti tanke niti koje važe za Bosnu i Bošnjake i onda te niti sviti u jednu pletenicu, da bude za pogledat lijepa i čvrst. Morlia ga je praznina u koju je gledao. Budućnost je pružala samo svoju zoru, suru i oporu bez ikakve miline za muslimane. Slutilo je na ratove na bijedu. Naučio je da tumači znakove vremena i oni su govorili upravo to. Znao je da ništa nije slučajno. Osluškivao je o zemljotresima, kometama. Ponekad odlazio u grad da nabavi kakvu novu knjigu ali se čuvao da ne uđe s kim u razgovor jer njegove riječi i misli bjehoše rastopljena lava koju je trebalo pustiti da se stvrdne, formira svoj oblik. Efendiju je zaobilazio, sreli su se istina nekoliko puta ali se se samo poselamili i ispitali za zdravlje. Nije to bila srdžba nego stid, princip i tvrdoglavost koju je naslijedio od svoje majke koja u to vrijeme sve više poče kopniti od neke bolesti i bijaše dodatna teškoća njegovu stanju. A mislio je on i na nju i na oca i na njihovo malo imanje i na Bosnu i na hiljade ljudi što se iseliše i što su se još uvijek iseljavali za Tursku. Oteo bi mu se ponekad uzdah iz grudi pri pomisli da je stariji, imućniji da ima ugled i moć da stane pred te ljude i kaže im:"Kuda?" Kome ostavljaju svoje mezaristane, tragove što pamte stope pravovjernih? Pitao bih ih od čega bježe. Već je bio čuo kako se učenjaci spore oko toga treba li hidžra u Tursku ili ne. Stajao je čvrst u uvjerenju uz onu malobrojnu skupinu uglavnom mlađih alima koji su govorili da je farz ostati i očuvati islam u ovim krajevima. Ni trenutka nije sumnjao u to mada je nazirao da je takva odluka teška, da donosi iskušenja prema kojima su stvari koje je on do tada doživio veoma nebitne i sitne. Često je u sebi citirao stihove perzijskog pjesnika čiju mu je knjigu pjesama hodža dao da ponese da ne zaboravi jezik. Jedna mu se pjesma posebno svidjela , bila mu je u stvari više od pjesme, crpio je mudrost a u časovima očaja snagu da izdrži. Na osami bi mu njezini stihovi i protiv volje glasno kapali sa usana:

Muslimanu čudim ti se

Horizonti su ti se otkrili

a ti nemaš duše.

Zašto ste zaspale oči budne?

Paziti na nemoćne u vašoj je moći

Čuvajte čovjeka a ne noćne tmine

Zašto ste zaspale?

Znaj da je domovina tijelo od zemlje sazdano

vjera mu je duša

Života za tijelo nema

kad damari zamru i nestane duše?!

Muslimane ustaj Mushaf uzmi

Nek ti on u desnoj ruci bude luča

a u lijevoj snaga moćna

zajedno sa njima a uz pomoć Boga

Za vječne skrite tajne

Ti si pouzdan čuvar !!!

Recitirao je te stihove u mislima sam sebi govoreći: Budi instrument u ruci Božanske moći. Sve češće je posezao za putem u grad. Htio je da osjeti kako diše njegov narod, a kako nova vlast koja je došla prije njegova rođenja. Dva puta je otišao i do Sarajeva da vidi kakve su mogućnosti da ponovo obnovi stari posao svoga oca. Od zemlje se sve teže živjelo i razmišljao je da će mu trgovina donijeti dvostruku dobit. Moći će da zarađuje i tako pomogne babu i majku a uz to i da upozna svijet, ljude i krajeve. Nakon dvije godine osmjeli se i krenu sa omanjim stadom gotovo istim putem kojim je nekad prošao njegov otac. Jedan hadžija u Sarajevu sa kojim je prilikom odlaska na mevlud u Begovu džamiju bio zaturio malo širi razgovor obeća mu da bi otkupio uz pristojnu cijenu nekoliko brava. Reče mu da to ne čini što mu je nužda jer ima on kupit i izbližega ali ako bi on htio s tim počet da se bavi drago bi mu bilo da pomogne brata muslimana.

Uz to ga je pozvao da nekoliko dana i ostane kod njega da se ispričaju jer plaho mu se svidio. "Nisam" - reče hadžija - "odavno sreo mlađeg čovjeka a da mudrije priča, da znaš svaka mi se ta tvoja besjeda uz srce lijepi samo, nemoj mi zamjerit  što ti ovo velim, trebaš malo da naučiš kako i s čim se ljudi služe živeći. Neće ti biti džaba vjeruj mi, ja sam trgovac imam svoje dućane i svoju robu, za trgovinu treba puno više od znanja o vjeri jer sad ti je i anamonjihova vlast a dolaze im i običaji još su se uz to i naši ljudi izmijenuli puno je više lopovluka nego ti misliš a ne bi Bog mi je svjedok volio čuti da si neđe izgubio. Zato ti je najbolje dotjeraj ti nešto brava kod mene dogovorićemo se a i drago bi mi te bilo viđat, nek si živ i zdrav svojoj majci i babi nekako si mi za srce prirasto."

 Šemso je bio dirnut pažnjom ovog čovjeka,  od dina, kako je rekao babi kad mu je iznio svoj plan da počne sa trgovinom. Babi mu bi drago i on na riječ isto kao i Meša prije dvadeset i nešto godina potjera brave u Sarajevo. Namjerno ih nije tjerao putem kud i ostali ljudi idu. Bilo mu je prvi put da radi neki posao i osjeti se ponosan i u duši zadovoljan. Vratiše mu se slike iz istorije islama. I Poslanik bijaše pastir i trgovac duša mu se razveseli na ovu pomisao. Već odavno bijaše odlučio da živi kao što su živjeli Poslanikovi ashabi.

Idući dalje i približavajući se Sarajevu sve je više svoju dušu tištio onim sitnim propustima odlučujući još čvršće da se prihvati Allahova užeta. Da bi to dokazao odluči da će svu zaradu osim pešćeša majki podijeliti sirotinji kao što su to radili i poznati ashabi trošeći čitav imetak na sirotinju

Pred veče na Koševskom brdu zatvori hajvan u tor i ode sa Hadžijom na konak da mu upozna familiju i da se sada kao stari ahbabi ispričaju iako im to bješe tek drugi susret. Hadžija bješe imućan. Kuća to nije toliko pokazivala ali Šemso to poveza sa hadžijinom skromnošću i vjerom te još više zavoli tog čovjeka i stade zahvaljivati Allahu što mu ga je dao za prijatelja. Za večerom se iskupi sva čeljad. Hadžija, žena mu, i šćer Umihana od nekih dvadeset i dvije godine. Šemso izbjegavaše da je gleda dok je ona u svojim dimijama od zelene svile donosila i spuštala na siniju  sofru koja bješe kako se Šemsi učini zgotovljena baš zbog njega jer skroman čovjek ne bi nikad samo za ovolišnu čeljad pripremao sve te nafaize. Nakon večere donese se leđen i ibrik te on i hadžija uzeše abdest a kad to učiniše i ženskinje stadoše džematile pred Allaha dž.š. da klanjaju akšam. Šemso u rijetkim trenucima svoje sreće prouči čitav Ja'sin na namazu .Činilo mu se ljepše nego ikad te vidje kad je predavao selam kako njegovom prijatelju niz lice teku suze i donja usna lagano podrhtava. Nakon namaza Šemso očekivaše da će kod hadžije doći kakvo sijelo no hadžija tu noć bješe ostavio za njih dvojicu. Da muhabete i da se bratski upoznaju kako dolikuje dvojici mumina. Legli su tek poslije sabaha. Hadžija nekako lakšeg srca a Šemso po prirodi osjetljiv i teško zatomljivih emocija gotovo uplakan ostade budan. Pogodila ga je hadžijina priča. Hadžija mu prije ne bješe rekao za svoju dvojicu sinova. Odgajao ih po islamu da budu mumini i oni to bjehoše, Bog mu bješe dao da prije mnogo godina obavi i hadž, stekne poprilično dobru naobrazbu počne živjeti ono kako se kaže džennet na zemlji a onda, tu su mu tekle suze dok je govorio, dođoše iskušenja i bolest mu odnese oba sina, osta sam sa svojom ženom i tek dovedenom mladom, Umihanom, koja bješe sirota i nakon smrti svoga muža ne ode nigdje već ostade s njima u kući kao šćer od koje je njih dvoje nisu ni razlikovali drugačije. Hadžija priznade da im je Umihana jedina ovosvjetska radost i da će joj sve što sada ima, a ima dosta, ostaviti. Jedina mu je želja da doživi da se ona malo averti, ispliva iz one šutljivosti u kojoj je i pristane na nečiju ponudu da se uda. Da i on hadžija nakon iskušenja i bola ponovo dočeka radost da uda šćer, bezbeli, za kakva poštena i dobra mumina koji će znati shvatiti svu njenu bol. Ostala je bez muža a da u braku nije bila ni četiri mjeseca. Šemsu obuzeše emocije i želja da čini dobro i samo dobro pa umalo da to jutro ne zapita hadžiju za Umihaninu ruku. Svlada ga stid i saznanje da se ipak prije svega treba s roditeljima dogovorit i izun zatražiti. Sutradan ga hadžija zastavljaše ali on ne pristade nego mu obeća da će brzo navratiti ponovo a da sad mora hitno ići nazad kući. Penjući se uz Trebević bješe iznutra obasjan nakvim svjetlom koje ga je izdizalo pa je prolaznicima izgledao kao neko ko je skreno s pameću te rasijan hoda. Od ovog ih je jedino razbijala njegova skromna ali i lijepa odjeća. Vraćao se u prošlost i pri pomisli da je i Božiji poslanik takođe oženio udovicu stariju od sebe dvadeset godina srce mu zaigra. Poče i protiv svoje volje da se prisjeća njenih zelenih očiju, pokreta. Smatrajući takva razmišljanja zabranjenim, dva tri puta je u toku putovanja svraćao do vode da uzme abdest i tako odagna šejtana od sebe.

Tek kad bijaše prevalio u drugu polovicu puta sjeti se da nije održao svoje obećanje. Niti je kupio majci pešćeš od svoje prve trgovine niti je zaradu podijelio siromasima. To ga sjeknu i poče prekoravati sam sebe. Kući ga dočekaše s radošću i ponosom. Meša bijaše ispunjen srećom da mu je i sin kao i on nekad počeo dobro s trgovinom i ponada se da su sva njegova strahovanja u vezi sa sinovljevom naukom bila neopravdana. Evo Bog ga dao zdrava i paćna a nauka mu sad u ovom poslu može pomoći.

 Uveče poslije večere i nakon što sklanjaše jaciju Šemso ispriča svojim roditeljima o hadžiji a nakon kraće šutnje spomenu i Umihanu i ovdje ugledavši majčin sjetan izraz lica slaga da mu je prava šćer. Znao je dobro da je njegovva majka ko zna zašto bila sjetna na to da Šemso govori o tome kako je lijepo ženiti udovice i raspuštenice ako su one moralne i lijepe jer se tako izbjegava haram a povećava Božija nafaka. Znao je on takođe da ona i hodžinica odavno kuju planove za njega i za Hajru. Sve ovo ga natjera da i mimo volje i svojih principa slaže i prećuti istinu. Kaharan Šemso to veče leže u postelju. Uz put  je smatrao da će što prije da sredi stvar sa svojim roditeljima i da se vrati i od hadžije zaprosi njegovu Umihanu te ga tako obraduje a svome srcu ispuni želju. Da se smiri i sakupi snage ponovo se vrati mislima na svoju prošlost, na dvadeset godina koje su iza njegova prvog plača istopile svoje bivstvovanje kao snijeg na obroncima Prenja pred junskim suncem. Odjednom poželi da ponovo osjeti onu širinu duše koja ga bješe obuzimala za vrijeme učenja i tajnog iščitavanja na hodžinu tavanu. Učini mu se da je nekako daleko od safova na Kerbelskom pijesku poredanih na dan desetog Muharrema kad je istorija života i ljudskog postojanja primila krvavi pečat istine koji će nositi čitavog svog postajanja kao znak vjernicima da istina nema kraha a nevjernicima da laž nema kraja niti svršetka da nikuda ne vodi ma koliko golema, jaka i duga bila. Kako noć bješe odmicala tako i Šemso ne znajući ni sam potpuni razlog osjeti sve veću potištenost čovjeka koji je nešto zaboravio da uradi a sad ne može toga da se sjeti. Osjeti zov duše ka nečemu što nije mogao da pojmi a takvo stanje je stanje oškrinutih vrata šejittanu za ubacivanje sumnje i rušenje snage bedema koje je čovjek prema njemu okrenuo i pripremio. Zapade u polusan gdje se java sa snovima prepliće. Čas je vidio Umihanu kako ga gleda, čas je za ovcama lagahno koračao put Sarajeva a čas slušao hadžiju kako govori o svom stanju, bolima i sreći. Ima je dosta i sve ću njoj dati, bijaše hadžijina riječ koja Šemsu razbudi, prepade. Natjera ga da mu mislima bujica pitanja navre. Počeo je dijalog čovjeka sa čovjekom, borba ljudske slabosti i želja protiv usvojenih principa i razumskih namjera. Sukob čovjeka u sebi kad se sve počne činiti drugačijim, kad se postavljaju pitanja sebi o sebi kao nekom nepoznatom, kad slučajnosti dobiju visinu nečeg važnoga a nešto važnost crne sitnine postane. Šejitansko kolo u groznici ljudskih slabosti. Šemso osjeti da se predaje da pada u ono što mudraci su davno okarakterisali kao nepotrebno stanje u kojem čovjek sumnja u svoju istinu. Zaboli ga što mu je hadžija spomenuo bogatstvo, njegove riječi i poslije ovih ispadoše kao okvir za njegovo namamljivanje. Nije li ta sva hadžijina predusretljivost i ljubav samo plan da se on, naivan momak, namami u puteve hadžijinih želja i nakana. Šta on o njemu zna? Ništa. Ko mu je potvrdio hadžijinu priču. Može li se ljudima vjerovati na riječi. Svi mu govore da je to lijepa osobina ali da za nju nije vakat. A opet, bude li sve onako kako je hadžija rekao bude li uistinu onakav kakvim se predstavio, budu li sva ova Šemsina pitanja bezrazložna kako će mu na oči. Hoće li moći da mu ne kaže. Hoće li biti licemjerno da presuši. Šemso osjeti hladnoću znoja na vratu iznad kojeg je u glavi udaralo hiljade čekića. Ponovo se kao i toliko puta do sada prepade od svog neznanja. Od svoje prirodne sposobnosti da spoznaje. Zar je toliko glup da i nakon obimnog učenja ne dati nijedan odgovor?

Uze abdest i osjeti olakšanje u dodiru s hladnom vodom. Nova snaga mu projuri tijelom. Njegova razmišljanja postaše povezana a misli čvrste i samopouzdane. Sve je to umor. On je Šemso prošli i budući. Njegov put je jasan, put ashaba Božijeg poslanika. Sačekaće jutro još razmisliti i učiniti. Klanja sabah i legavši na desnu stranu nakon kratkog učenja zaspa snom umorna ali ipak sretna čovjeka.

Majka ga ne htjede buditi vidjevši ga ujutro kako lijepo spava. Priđe i pomilova ga oprezno da se ne probudi. Voljela je to dijete više od materinske ljubavi. Njegovo zdravlje i mudre pametne riječi razbijali su njen stari strah. Razgonile njene noćne košmare. Bojala se svoga grijeha. Bojala se istine od koje joj je život otvorio tako naklono vrata da pobjegne. Ona Sarajevska pralja koja bješe u noći neiskusno skrojenih djevojačkih planova legla sa svojim gazdom predajući se i pored svih znakova opreza njegovim laskavim i lažnim obećanjima dočekala je da bude poštovana i uzorna. Da joj trag ne slijedi pogrdan pogled starijih i pohlepne oči mladih. Više od dvadeset i pet godina je od toga prošlo ali njoj kopka misli. Boji se kazne. Kad Bog pusti griješnika među meleke a ona je svog muža i sina tako smatrala onda ili je na njeg izlivena beskrajna milost ili samo trenutačno zadovoljstvo da kazna bude viša i žešća. Niko je nije naučio da bude optimista, zadnji put se prepustila takvim mislima one proklete noći na basamacima njegove kuće. Zato se prepade osjetivši koliko je sretna gledajući svoje čedo u punoj ljepoti i snazi kako ispod dugih crnih trepavica sanja svoj sanak. A Šemso je sanjao. Upravo bijaše u društvu jednog ashaba na nekoj litici a prema njima se približavala crna kočija sa Božijim poslanikom.

 Tek kad se vrtoglavom brzinom približi njima dvojici Šemso vidje da nema kočijaša i da će kočija sigurno da se surva u provaliju ne zaustave li je. Prepade se, zbuni, potraži pomoć od ashaba koji stajaše sa njegove desne strane. No on ne bi više tu. Trčao je kočiji i bez razmišljanja gurnuo svoju ruku u njen točak koji je polomi ali i sam puče i zaustavi se. Krv iz ashabove ruke poteče zemljom oko kočije a iz zemlje poče da izniče cvijeće raznih boja. Šemsu osjećaj stida, srama i nesposobnosti nagna da se probudi sav crven u licu. Taj dan ostade u krevetu, nekakva nemoć ga obuze i s vremena na vrijeme osjeti da gubi svijest. Majka mu se rasplaka a otac sav uznemiri. Pomislivši da mu je sin naslijedio njegovu bolest iz mladosti natjera ga da i sam tegobom staračke slabosti počne sebi prigovarati i kriviti za sve. Poslije podne zaputi se do hodže. Izliječio je njega i Šemsu će ako Bog da. Bio mu je učenik. Jedno se vrijeme nisu viđali ali nije ta otsutnost njihova sastajanja uslovila da se ne pomažu i opet ne budu ono što su nekad bili. Dok je on hodži objašnjavao šta mu je sa Šemsom ovaj je tonuo u još veće bunilo u kom je osjećao kako ostaje bez tijela, kako se diže negdje u visine i onda odozgo kao ptica gleda na svoje selo, kuću, sobu krevet. Samo to bi čas odjednom ga kovitlac odnese u nekakvu zemlju, žutu, vjetar koji nosi nepregledne količine pijeska i zatrpava nekakva čovjeka. Šemso ga poznade. Bio je to Husein ibn Ali. Poslanikov unuk. Šemso se spusti ka zemlji i pokuša da mu priđe i zaštiti ga svojim tijelom.

Vjetar ga je obarao zemlji, zatrpavao a on se hrvao, ustajao i prilazio sve bliže. Kad napokon priđe vidje kako onaj pjesak uopšte ne dodiruje Huseina. Sjedio je kraj česme u društvu bezbroj lijepih djevojaka, okružen cvijećem i svakojakim pticama živih boja i učio Kur'an. Šemso ču ajete koji govore o Ibrahimu alejhisselam kad je bio od strane nevjernika bačen u vatru: "I učinismo mu vatru ugodnom". Htjede da kroči u njegovo društvo kad ga ponovo nešto povuče u visine i on se nakon što mišlje da će ga nekakav pritisak ugušiti probudi u svojoj postelji sav znojan u hladnim oblozima i spazi mater svu uplakanu i nekako preko noći ostarjelu kao da je prošlo mnogo vremena. Jadnica bješe mislila da je došao čas naplate svoga grijeha. Nečujno su joj usne šaputale molitvu pokajanja. Koja su doba- upita Šemso - a ona kao da se iz još goreg bunila budi sva usplahirena bojeći se da se obraduje ovom naglom poboljšanju sinovljeva stanja odgovori da će uskoro ikindija i da će babo s hodžom ubrzo doći. On pokuša da se ustane ne bi li se abdestio da klanja podne namaz kad osjeti da mu je tijelo malaksalo, da mu se vrti. Trebaše mu nekoliko trenutaka da shvati da se razbolio i da se sjeti svega što se desilo. Zamoli majku da mu donese ibrik i leđen da se abdesti. Taman što je sklanjao kbabo mu s hodžom uđe na vrata. Vidjevši hodžu Šemso osjeti stid i smirenost. On bješe vezica koja mu se otimala u mislima. Suviše se u zadnje vrijeme udaljio od čovjeka kojem duguje sve. I svoje misli i svoju vjeru. Vidiš da nije ništa prozbori hodža babi mu a onda se ispita sa njim. Do večeri Šemso prohoda. Hodža zaključi da je to more bit od bjelašničkih voda i slaba sna pomiješana sa hodanjem ali ipak pristade da za svaki slučaj ostane na konaku. Tu noć on i Šemso nadoknadiše propušteno vrijeme. Šemso ispriča svoje misli, spomenu mu i snove koje usni dan prije a hodža zamišljen klimaše glavom i poče da mu obrazlaže iznesena mišljenja i stanja. Ispriča mu o Bosni i njenoj sudbini. Napomenu mu da ga nije otjerao kao što to Šemso misli jer on je već trebao da ide. Reče da mu je knjige namjerno ostavljao da ih može uzeti a da je ono što je pretrpio, padove i uzlete nakon odlaska od hodže moralo da se desi ako želi da se izgradi i očvrsne. Hodža mu jedino zamjeri što je ovakva prilika trebala da ih sastavi, što prije nije došao da ga obiđe, jer eto i on je ostario, pobolijeva često i vrijeme mu je ako je njegovim znakovima vjerovati na izmaku. Šemso mu slaga, mada to i ne bi laž, kako je namjeravao upravo tih dana da ga obiđe i savjetuje se sa njim oko nekih pitanja i tu mu ispriča svu istinu o svom putu u Sarajevo, o hadžiji i Umihani o svojim sumnjama i planovima. Hodža ga je mirno slušao a onda progovori; Allahu nema ništa draže od krijeposna mladića koji mu sedždu čini, a ti si upravo to, tvoji snovi i život kojim živiš znak su Božije milosti i naklonosti. Na pravom si putu sine. To što si sanjao sa ashabom samo ti je istina da se ne zanosiš, da priznaš svoje mahane koje imaš samim tim što si ljudsko biće. Ashabi su najljepši ummet i ti to znaš, teško je njihovu deredžu steći. Treba bez razmišljanja postupat biti sjena Allahovih dž.š. naredaba. Ono što je jasno ispunjavati odmah. Za nejasne stvari proučavati i pripremati se prije nego što stupiš predanji.

Kažeš da želiš vidjeti sebe u safu sa Husejinom na Kerbeli. E sine a pitaš  li se koliko je to iskušenje. Da ti Allah pruži tu priliku bi li stao čvrsto u taj saf. Ne bi li ti se misli pokolebale kao i hiljade onih koji u tom vremenu ustuknuše pred silom i strahom? Sine lijepo je težiti tim veličinama ali još ljepše znati koliko čovjek može i šta treba. Mi smo danas ostali otrgnuti  od svog gnijezda. Pilići smo u nepoznatoj šumi. Ne znamo šta nas može snaći a majke nema da nas odbrani. Moramo se ponašati prema prirodnim zakonima za piliće i strpit se dok ne postanemo jaki da se vinemo. A naši prirodni zakoni su Kur'an i hadis i treba se truditi da ih ispravno tumačimo i izvlačimo pouku. Naš narod ovdje čeka put trnovit i neizvjestan, ova je zemlja od Bedra sazdana i valja se za Bedr spremati i vidiš, Turke je Bedr zanio pa su im ta svjetla i zanos Bedra zatamnjena porazom na Hunejnu. MI smo turski Hunejn. U nekim knjigama se kaže da je Bosna još za vrijeme Poslanika poslala ljude da prime islam i da je tada data pod duhovnu upravu hazreti Omera. Ako je tako onda nas čeka vrijeme naglosti i grešaka iz neopreza ali nikad uništenje, jer ovo je, moj Šemso, ipak prkosan i hrabar narod.

Ovdje pijanica ne zna koje je vjere a kad mu kažeš da je musliman poginuće pod njegovom zastavom boreći se za nj. Takvi su i vlasi. Zanimljiva smo mi zemlja i zanimljiv narod a još smo na zanimljivijem mjestu. Ja ne znam šta će budućnost donijeti, to je u Allahovim rukama ali ovuda je kopneni put do Rima nek te to drži i osnažuje moj Šemso. I ne miješaj se plaho sa našim alimima dok se ne porode nove generacije, jer teško je raspoznati zrela i zavedena čovjeka. Narod će se dizati i bez tebe ali kultura nastaje u pojedincu i iz njeg izranja u narod. Vidim uzdrman si Kerbelom, i one si je noći čitao, zato sam i odlučio da se rastanemo nakon te knjige, jer sam znao da će to biti garant tvoje snage i napredovanja. Spreman li se da budeš Husejin, spremi se na siromaštvo i napade, laži i licemjerstva od ljudi a za Kerbelu se ne pitaj biće nje u Bosni. Takav je usud zemlje pred kapijama Rima. Što se tiče Umihane ne budi kenjac to što ona nosi bogatstvo nije tvoje nego njezino. Zar si džaba učio knjige? Ti si siromah koliki i jesi, jer ženino je ženino a tvoje i njeno i tvoje. Budeš li je zaprosio još se raspitaj. Ne valja u čovjeka sumnjat ali ni ućoravo ići, svakoj su glavi dva oka data. Opet kad imaš tako bistre i jasne snove klanjaj istiharu i prepusti se Božijem nadahnuću. Sve je u Njegovim rukama, nikad to ne zaboravi sine. I ja sam nekada imao velike ciljeve a danas sam sretan što ostaješ iza mene. Da sam otišao u velike gradove mogao sam proživjeti naoko ugodnije ali ti ne bi ostao iza mene…"

…Šemso se ne mogaše oduprijeti pomisli kako mu hodža govori o svojoj smrti te ga to ražalosti, pogotovo kad ga hodža pozva sebi dok prizdravi, da dođe i uzme knjige, koje toliko voli i koje će mu valjati u životu bude li ih znao slušati. jer knjiga mudra se sluša a ne pušta se da ona sluša tebe, jer riječ svaka može drugačije da se čita i izgovori a samim tim drugačije i da znači.

 Rastaše se i Šemso mada osjeti bol shvativši da hodžina bolest o kojoj je i prije čuo ne daje izgleda ozdravljenju, osjeti nekakvu lahkoću. Bila je to čistina i mir, koji nastanu nakon što se bura naglo smiri. One je iz ove izašao bez posljedica ali je znao da se treba za iduće brodolome spremat.

Naslonjen glavom na koljena i uprtog pogleda po selu Šemso je osjećao lagahnu zavist prema seljacima koji su marljivo radili ne zamarajući se prošlošću ni budućnošću. Naučio je da se sprema za život i ne dozvoli mu da ga iznenadi. Bog mu je podario zdravlje i vjeru,  dobre roditelje i lijepu ženu i djecu. Ali upravo su se uspinjali uz brdo vukući jedno drugo i noseći zavežljaje u kojima je bilo jelo spremljeno za njega. Dolje sa vrata majka im je govorila da paze i ne prospu hranu. Odgovarali su joj ljupkim glasovima i žureći zvali: "Babo, evo ti ručak , majka je skuhala pitu".

 A on stao pogledom na svojoj ženi. Usne mu se razvukoše u osmijeh, a u mislima mu doluta hadis Božijeg poslanika o ljepoti žene i ugođaju mirisa. Još nekoliko sedmica i voda će zažuboriti u sredini sela sa četiri česme iz Sebilja, koji je sagradio Šemso kao znak uspomene na žedne na Kerbeli i kao znak ustrajavanja uz hodžin savjet da o njoj treba opominjati i za nju se spremati. Dao je kod klesara da mu isklešu ploču na kojoj će pisati  hodžino ime i dova da mu Allah oprosti loša djela i u džennet ga uvede.

- "Polahko Ali, ružiće te majka!”

- "Ne žurim ja , reci Husejnu !”odgovori  zadihani dječak s očima podvučenim surmom. . .

 

0 0 0

™

…Lijepo!

-Bog podaruje život a mi ga onda činimo ovakvim ili onakvim.

-Misliš, iz ovog što sam čula meni izgleda da tu ima dosta uslovljenosti?

-Ne, Bog daje samo dobro, ljudi učine da bude ovako ili onako. Naravno to su moje misli prema  kojima ja okrećem svoj život.

-Nije li Šemso bio nesretan kada ga ljudi nisu razumjeli u njegovu govoru iako je bio u pravu?

-Možda, ali šta je nesreća, nekada jedna nesreća izgleda kao sreća u odnosu na drugu nesreću. Nije li Šemso mogao i da bude sretan što nije na stupnju svojih slušalaca. On svoj život ne upravlja prema osjećaju nekog ličnog fizičkog zadovoljstva ili zadovoljstvu kroz zadovoljenje drugih. Njegovo zadovoljstvo je u slijeđenju upute koju je šehadetom preuzeo i potvrdio je kao jedinu pravu.

-Nisu li i drugi učinili isto

- Da ali nije uvijek dovoljno znati šta, vrlo je bitno i kako.

-I šta je on uspio sa svojim životom?

-Mislim da je dovoljno što nije pustio jednu nit da se prekine, možda će kasnije da se u nju uprede druga i učini je jačom i za prekinuti težom.

-Misliš a ti si ispisao ove redove. Zar ne znaš?

-Rekoh ti da sam čuo .I ja živim život kao i Šemso, kao Šemsini savremenici .Ako napišem šta se dogodilo znam li što se dogodilo zbilja i šta će iz tog izaći? Naravno, ne. Moje znanje i iskustvo su mali naspram mogućnosti koje se nude za odgovor.

-Ipak, moraš naći neki smisao, ne možeš tek tako bez razloga da pišeš sve to!

-Svakako. Samo nekad je neke stvari lakše uraditi nego objasniti. Kažem ti. Ja dok čitam osjećam potvrdu svojih mogućnosti. Otkrivam zagonetke života i to mi daje hrabrosti i hrani nade. Mnogo je puteva, na dunjaluku je i mnogo ciljeva. U čitanju tražim osnaženje spoznaje o svome cilju i što lakše puteve ka njemu. Ponekad u sebi osjetim nešto što bih nekom da kažem , više da kroz njegovo reagovanje osjetim je li mi misao ispravna, jesam li na pravom putu da spoznam suštinu nego  li da nešto ustvrdim, a pošto s ljudima baš ne nalazim u svom okruženju dovoljno razumjevanja onda se povjerim sam sebi ili evo tebi putem ovog  papira.

-A šta si mi htio objasniti prije ove druge priče.

-Da, htio sam ti prenijeti jedno moje viđenje nečega što je Bog propisao u dužnost svakom  ko je kroz šehadet potvrdio svoju pripadnost i pokornost njegovoj Uputi.

-O čemu se radi?

-O Hadžu. Propisanoj islamskoj dužnosti za svakoga ko je u mogućnosti. Svaki čovjek je dužan da nastoji bar jednom u životu pohoditi Sveti hram u Mekki i obaviti propisane obrede oko njega. U Allahovim propisima sadržana je uputa  u koju nema sumnje samo  valja proniknuti u njihov smisao. Ako se i ne pronikne može se živjeti ali ako se pronikne onda je to svakako lakše. Za mene je u obredima hadža sadržana čitava ljudska sudbina. Drama čovjekovog življenja na ovom svijetu. U kruženju oko Kabe vidim  Božije određenje. Odakle počnem tu i završim. Svi smo Božiji i svi se Bogu vraćamo. Safa i Merva su Božiji znakovi. Između njih je propis preći sedam puta ali ovdje ne završavamo tamo gdje se počne i to je za mene znak moje slobode, znak dunjaluka, truda , egzistencije. Stajanje na Arefatu vidim kao potvrdu i uputu u sticanje znanja nakon kojeg slijedi svijest kao što nakon Arefata slijedi Muzdelifa a nakon nje Mina koju doživljavam kao ljubav, ona je i krajnje boravište puta kojim tamo hodimo. Nakon nje se ponovo vraćamo Kabi koja označava Boga. U svemu tome shvatam da je krajnja mogućnost naše potpunosti upravo ljubav  i  nastojiim da ka njoj dođem.

-A šta je sa strahom, na početku si govorio da ti ja pomažem da prevladaš strah i malodušnost?

-Da . Vidiš mnogi misle da strah i ljubav ne mogu biti istodobno. Ja smatram da bez straha nema ljubavi baš ka ni sreće bez nesreće.Ispričaću ti priče o strahu ljudi, o sreći ljudi, o nesreći ljudi, o blagostanju ljudi, o bijedi ljudi ali me ne pitaj šta i zašto jer ako to ne nađeš u njima onda ja i nisam onaj  kojii može da ti priča, onda je sve ovo moje samo pokušaj kojii ja opravdavam lijepim nijetom. Neki su se okrenuli izučavanju drugih kako bi dosegli istinu, ja je tražim u sebi. Kroz ovaj razgovor s tobom želim doći do odgovora zašto nemogu ono što želim. Kako to da nešto silno želim a ipak se ne potrudim dovoljno da to ispunim sebi kad već postoje mogućnosti. Hoću da nađem tu sponu. Da natjeram sebe da sebi istinu kažem. Znam da griješim u životu. Ovim se želim natjerati da postanem potpuno svjestan toga u svakom trenutku pa da kroz borbu budem ono što želim ili da ne budem.

-Vidim da ti se u riječima nagomilala teškoća, ako ti je lakše radije mi pričaj ono što si već napisao:

-"Da upravo želim da prevladam svoj strah koji se javio s mislima o onom što me čeka. Ovu sam priču napisao da bi ga pobjedio;

 

 STRAŠNI DAN

™Zima je stezala svojim mraznim rukama selo koje kao okamenjena priča sa svojim protruhlim krovovima, zameteno u muku glasova o ratu i strahu pokušavaše zaspati. Rijeka ispod polja divljala je poput čovjeka kojeg je teški udarac sudbine otjerao u ludilo pa udara i kriči ne vidjevši ni početak ni kraj, ni sebe ni oko sebe. Rika samrtnika koji ne zna ni da se rodio niti da će umrijeti. Valovi su poput razgoropađenog diva otkidali ledene zakorine duž svoje obale i mrvile ih noseći ih u mrklu noć. Uho je drhtalo od znakova nesreće, koja je pjevala u tom avetnom času. U trošnoj kućici sred sela starac nije mogao da zaspi. Prošlost ne nadolazila kao da je huk razgoropađene rijeke tekao iz njegova djetinjstva noseći  sve slike i sjećanja. Voda. Misao o njoj stezala ga je i otimala snu. U toj noći voda je bila sve. S vodom je počeo san. Tekla je jaka, mutna, široka, razlijevala se u njemu i van njega razdirući ga i taložeći ga. Isplivavao je iz nje čas mlad i poletan čas star i iznemogao. Groznica staračkih misli izgonila mu je tu istu vodu po tijelu, topila mu misli tako da je od svega ostala samo zbrka izvjesnosti pomiješana sa strahom i zebnjom koja je drhtala u njemu. A vrijeme je proticalo sporo. Pokušavao je da se ophrve glasu neizvjesnog, neshvatljivog poziva da se spremi. Za šta nije znao. Samo je put pred njim protezao svoju nesagledivost i vijugavost. Osluškivao je ritam svoga srca .Šum znakova koji nijemoćom pozivaju na opreznost spram svijeta ovoga..Prizivao je u pomoć mudrost naučenog i proživljenog.. Bilo je uzalud,.Sve oko njega treptalo je zadahom prošlosti. Budio se u nečemu što je bilo. Nesvjesno je opipavao predmete na i oko sebe želeći da se razuvjeri.Ništa nije imalo svoj oblik. Cjelokupnost dešavanja govorila je o prošlosti. O ponavljanju.On je bio u toj noći i čekao njeno svanuće. On je umro u danu koji ona navješćuje.

Ustade i priloži drva na ognjište.Plamičak koji gotovo bješe utrnuo poblijedi u dodiru sa vlažnom hrginjom bukova panja. Na trenutak svjetlost zastade i on iskoristi taj podareni momenat da još jednom sabere misli. Da se otme vrtlogu i osloni na razum svoje staračke misli. Pogled nije skidao sa ognjišta. Plamen je poput sitne zvijeri zaliziviao pukotine ponuđenog zalogaja kao da kuša njegov okus onda bi se izvio i zatrenutak poremetio stanje tame u sobi mjenjajući oblike na njenim zidovima. Starcu se učini kao da se pred dobar obrok  proteže a onda viđe kako se vrh plamena  umnoži i svojim  jezičcima obgrli upareni panj počevši ga gutati  uz cvrčljivo puhanje  kojim kao da se drvo branilo od iznenadnog napada.Na ognjištu se načini nekoliko zafrktanih plamenih svrdlova. Starac ne može da se još jednom ne strese pred prepoznatljivošću tog trenutka. Budnost mu je odagnala izmješanost postojećeg i zamišljenog ali on još uvijek nije mogao da razabere odgovor na sve to. Gledao je u plamen i vidio u njemu sagorijevanje svog sopstvenog života.Djetinjstvo, godine provedene u hodžinoj kući, njegovi odlasci U Sarajevo. Iz plamena kao da ga prekoriše Umihanine oči.Zasjaše mu iz treptaja ali mu se učiniše hladne, hladna svjetlost, prirode sasvim drugačije od one koju pamti. Gdje je ona sada? Oprašta li u ovoj noći svoje probuđene nade? Halaluje li neiskusnu poletnost mladosti jednog neukog zanesenjaka. ..? Vrijeme je vani bičevalo prirodu koja cviljaše po njegovim udarcima. Kroz protruhle podlačke na krovu vjetar koji je iznenada oživio i odagnao  tišinu zavuče se u prostoriju i na ognjištu se njegov bič uhvati u koštac s plamenom. Plamen kao da se na trenutak prepade, poleže po ćađavom zidu a onda vidjevši da je priklješten prope se i svojim jezicima poletje za iznenadnim gostom. Još većom snagom kao da iskaljuje bijes zalomi svoj obrok. Vjetar kao da se ne obazrije na to. Još jače je puhao drmajući sve što je mogao da dohvati . Starčeva probuđena čula i dalje su se borila sa znacima devra koji su obigravali oko njega. Prepoznavao ih je ali nije mogao da povjeruje. Obazrije se po kući zastajući pogledom na svojoj čeljadi. Dvije šćeri i žena činile su se da spavaju no ženino isprekidano disanje govorilo mu je da san nije okusila u toj noći. Dubok uzdah što se s vremena na vrijeme otimao iz njenih grudi odavao je staze njenih misli. Gore je ona u planini. Sa svojim Alijem, Hasanom i najmlađim Husejnom. Ona je u stisku njihove ruke koja čvrstoćom zahvata pokušava ugrijati hladnoću željeza.

Starac kao da se trznu. Ustade i lahahnim korakom krenu prema vratima. Noć ga dočeka vijavicom i mrazom koji razgoropađene iglice zavuče svuda po njegovom tijelu kao da ga ispipava i provjerava njegovu snagu. Starac na tren zastade a onda kroči i krenu ka sredini sela hodajući po površici čije hrskanje jedino u čitavim zvukovima noći podsjećaše na nešto lijepo.

Sebilj bješe zamrznuo. Voda je donekle tekla samo ispod donje česme kroz protruhlo korito. Priđe i drhtavim rukama dotače vodu.Uzimao je abdest zaklanjajući tijelom fenjer na čijoj nejasnoj svjetlosti sebilj izgledaše kao kakvo džinovsko tijelo kakve morske hobotnice. Tijelom ošinutim hladnoćom vode prolazili su žmarci i neka okrepljujuća, osvješćujuća snaga.Kad god bi ga nešto stislo i gušilo  dolazio je do sebilja i na njemu uzimao abdest.

Nekoliko puta mu se učini da čuje pucnje u planini. Malo kasnije dug rafal prolomi noć i razuvjeri njegove nade da mu se pucnjava samo učinila. Znao je da do nje mora doći ali sve dok ne oču ovaj rafal vjerovao je u čudo. Pođe prema kući. Žena je već bila budna. Sjenke su po sobi igrale svoju igru skrivača. Pogledao je ženino lice i učini mu se da dvije sjenke na njenom licu pokušavaju da joj se zavuku u oči. Izgledala mu je kao slijepa, kao da na mjestu očiju ima dvije prazna duplje a onda plamen na ognjištu zaigra jače i on vidje kako ona plače.

Pucnjava učešća. Ono čega su se bojali nagovještavalo je svoju postojanost. Već nekoliko dana očekivao se dolazak četnika i seoska omladina je u planini iznad sela već nekoliko dana i noći slabo naoružana držala busiju. Vijesti iz mjesta kojima su četnici prošli bile su jezive. Ko slike pred smak svijeta. Starac je predlagao i svom i narodu iz okolnih sela da se sklone iz manjih u veća mjesta u pruže otpor. Nisu ga poslušali. Planinštaci srasli sa svojim ognjištem kao sa svojom sudbinom nisu imali hrabrosti da ga napuste. Rađe bi da smrt dočekaju na njemu. Nekako im sigurnija i prirodnija izgleda tu, kraj njihovih kuća nego život u tuđini. A tuđina je sve odakle pogled ne dopire na njihovu dolinu.

Pucnjava još više učešća i reklo bi se primače selu. Kao da je na starčeve misli davala odgovor.Misli mu bjehoše sa sinovima. Gore su! Pucaju! Kroz sav strah i gorčinu osjećanja iz dubine srca probudi se i izbi na površinu ponos. Nešto mladalačko zastruja mu žilama kad pomisli kako je uspio da odgoji djecu onako kako knjiga zapovijeda. Bore se ako su živi! Bore! Ponavljao je to u svojim mislima osjećajući kako će smrt uz to biti samo korak u svijet za koji se spremao čitav svoj život.

Ženini prsti prepibarali su zrna tespiha a usne izgovarale molitvu. Znao je za koga moli. Znao je da ga ne prekorava za ono što je odlučio. Da ostane sa svojim narodom makar se i ne slago sa njihovom odlukom o ne napuštanju sela. Pored djece, ili možda jednako s njima ona, njegova žena, bila je berićet na kom se Allahu nije mogao nazahvaljivati. Pogleda je pogledom kojim gleda voljenijeg od sebe i umalo da joj ne prekide molitvu traženjem halala.

Kroz prozor u donjem dijelu sobe ukazaše se plamenovi s upaljenih lučika. Pucnjava je podigla i ostale u selu i izlazili su sa upaljenim lučem vani da bi bolje osluhnuli.Zejneba i Rukija, njegove šćeri, sjedoše na svojim slamaricama,.Savijenih koljena , uzaslonjene uza zid gledale su čas njega na sred sobe čas majku na sećiji. U očima im je igrao strah. Šemsu zaboli njegova neopreznost. Mogao je bar njih da pošalje do grada dok ovaj agaret ne prođe.Kakvo je god zlo u većim mjestima je manje. Potraži u svojim mislima riječi koje bi im upitio kao umirenje ali ubrzo odustade. Tu su gdje su i najbolje da su svjesne toga. Ako prežive valjaće im, ako ne … Allahu hvala na svemu. Snove koji mu zadnjih dana nadolaze čim sklopi oči otjera iz svoje glave.

Neki dan se obratio ženama u mektebu, nakon vijesti o silovanjima u mjestima koja su četnici zauzeli, Rekao im je da je svaka muslimanka koja na pravdi Boga bude silovana čista. Znao je kako je to slaba utjeha za strah koji ih je obuzimao i isto tako je znao da je jadan onaj muški svijet koji dozvoli da se to desi sa njihovom ženskadijom. Prekoravajuće misli su mu se ponovo vraćale na njegove kćeri ali znao je da je to uzalud. Nije mogao da ih spremi kad drugi nisu spremili svoje. On je hodža u tom mjestu i njegovo je da trpi ćud svojih seljana. Momaka iznad sela bilo je dovoljno da odbije manju grupu ali pretpostavljao je da je četnička horda puno više brojna nego se to govorilo.

"Šta sam još mogao učiniti”, zapita se polutiho. Nekoliko mjesta uzvodno je palo a da nije pružilo nikakav otpor. Mislili su ako ne pruže otpor bolje će proći. A nisu. Kad se nisu sklonili jedina mogućnost je bila da pruže odbranu, pa kakvu bilo. Obrazlažući to nekoliko dana ranije po prvi put je svojim seljanima ispričao tužnu priču o događajima na Kerbeli.

"Za sebe ako udare punom snagom ne možemo mnogo učiniti kao što nije mogao ni hazreti Husejn ali možemo s plemenitim nijetom da se uzdignemo iznad vremena zaborava i svojim otporom zlu u ratu gdje se pobjediti ne može bez Božijeg kerameta, da ostavimo sjeme za neke  druge pobjede u novim vremenima.Ako se nećemo povući što ja i dalje mislim da je najpametnije onda bar možemo pokušati i dati do znanja većim mjestima da ako smo se mi ustali u odbranu to oni mogu i više od nas…”

Nije išlo nimalo lahko. Stara uvrježena  misao da ih neće niko ako oni nikog ne diraju teško je ostavljala seljane, no ipak je nekako na kraju izmolio da se odluče na pružanje otpora. Nije htio da gleda mladost svog sela kako gine pod nožem zateknuta u krevetima. Imao je tri sina i nije želio da sve što je uložio u njih bude bez borbe predato na milost onima koji milosti nisu imali. A bili su hrabri. Dao im je imena  trojice odabranih ljudi; hazreti Alije, poslanikova zeta i dvojice njegovih sinova, predvodnika mladića u Džennetu.

-"Ako u ime Boga budete pružili otpor i pali kao šehidi naćićete se u koloni koju će predvoditi vaši imenjaci”, govorio im je pred polazak na planinu.Najmlađi Husejn je bio najvižlastiji i najhorniji za borbu. Bio je sav na njega. Dvojica starijih su imali nešto majčine mirnoće ali ipak nićim nisu pokazali da se dvoume  kad već nije izglasano da se povuku.Nisu krili da se nadaju da će ostati živi dok je Husejn bio načisto da neće i tražio od svih da se prema njemu odnose u skladu sa svojim mišljenjem.Obišao je čitavo selo tražeći halal i halalujući svima. Neki su u selu počeli bili govorkati da je okreno s pameću.Šemso je znao da nije. Znao je da on još nije zadojen dunjalukom i da ga očekivana nagrada u koju nije sumnjao goni da budem doslijedan do kraja.Ostavio je staru pušku njihova dede s rječima:

-"Ovo babo tebi, da ne dopustiš da četnici osjete slast mučenja nezaštićenih”, i pri tome je pogledao na svoje sestre.

Šemso se zapita je li dovoljno dobro shvati njegove riječi. Još jednom pogleda šćeri, oslušnu pucnjavu a onda osjećajući kako mu srce treperi krenu ka mektebu. Seljani su se već iskupljali. Tog jutra ne bi nikoga da je prespavao sabah. Svi su se iskupili, i staro i mlado. Gledali su ga prodornim očima zakrvavljenim od besna i tražili da da odgovor. Šutio je oborene glave shvatajuć da je to njihovo pravo. Pravo da ga optuže za sve što se dogodi.

Kad ga Mešan upita šta da čine ustade, obiđe ih pogledom a onda bez riječi izađe na sofe mekteba i prouči sabahski ezan. Odmah su pristupili klanjanju namaza a na kraju umjesto uobičajene Šemso prouči svoju omiljenu dovu i to na svom  jeziku. Ljudi oboriše glave slušajući riječi dove koje su ponekad podrhtavale sa igranjem Šemsinih usana:    

     "Bismillahirrahmanirrahim. Allahumme salli ala Muhammedin ve Ali Muhammed.

Bože samo od tebe tražim, tako Ti milosti kojom sve obuhvataš, tako Ti snage kojom sve svladavaš, pred kojom je sve ponizno  i pred kojom je sve slabašno, tako Ti moći kojom sve pobjeđuješ, Tako Ti sile kojoj se ništa oduprijeti ne može, tako Ti veličine čije znakove svaka stvar nosi, tako Ti vlasti kojoj je svaka stvar podvrgnuta, tako Ti pojave koja se raspoznaje i onda kada je sve uništeno, tako Ti imena na kojima je sve utemeljeno, tako Ti znanja pomoću kojeg Ti je sve poznato, tako Ti svjetlosti kojom je sve osvijetljeno. O Svjetlosti! O Svetosti! O prvi među prvima. O zadnji među posljednjima! Oprosti mi grijehe koji uklanjaju zaštitu, koji uzrokuju kaznu, koji izmjenjuju bezbrižnost u brigu koji kvare i zaustavljaju dove, koji razaraju nade, koji donose nesreće. Oprosti mi svaki grijeh koji sam učinio i svaki prekršaj koji sam napravio.Evo približavam se Tebi spominjući Te; i zauzimam se kod Tebe za sebe pomoću Tebe; i tražim, tako Ti velikodušnosti, da me učiniš Sebi blizu, i da me daruješ zahvalnošću, i nadahneš me sjećanjem na Tebe. Bože moj! Evo, traži od Tebe ovaj ponizni, niski i pokorni, da mu se strpiš, da ga poštediš i da ga učiniš, sa onim što mu daš, zadovoljnim i da učiniš svako stanje, u kojem je, njemu prihvatljivim. Bože moj! Traži od Tebe ovaj čija se potreba uvećala, čija je muka pri nesreći svakoj s tobom podijeljena, i čija želja za onim što je kod Tebe postade velika. Bože moj! Velika je moć Tvoja, visoki položaj Tvoj, skrivena zamisao Tvoja, očigledna uprava Tvoja, pobjedonosna snaga Tvoja, uvijek prisutna svemoćnost Tvoja, a bijeg od presude Tvoje nemoguć.

Evo tražim od Tebe snagom koju si mi dodijelio, uvjerenjem koje si mi dao, i na kojem si me učvrstio i pomoću kojeg vladaš onima pod Svojom komandom, da mi oprostiš ove noći i ovoga sahata svaki prijestup koji sam učinio, svaki grijeh koji sam zgriješio, svako sramno djelo koje sam sakrio, svaku glupost koju sam učinio, bilo da se zna za nju,  i onu koju sam uradio kada sam bio ili onu koju sam javno pokazao, i svako djelo čije bilježenje si naredio plemenitim pisarima koje si odredio da paze na ono što radim i na ono što mi se dešava, i koje si učinio svjedocima protiv mene skupa s moga tijela dijelovima. O vrelo iz kojeg samo dobro teče. O kapijo pred kojom svako zlo stane! O Svjetlo u mraku usamljenih i nesretnih! Učeni koji učen nije bio! Spusti svoj salavat na Muhammeda i porodicu Muhammedovu, a učini od mene ono što bi Ti želio da bude. Ja i ovaj džemat Tebi se pokoravamo i s nijetom svojim u ime Tvoje tebi se sklanjamo, ako je suđeno da žrtva naša bude opomena drugih Tebi vjernih robova i propast Tebi neposlušnih mi smo zadovoljni i spremni na to. Učini da ako nas čeka bol Kerbele i naša smrt ima jačine Kerbelske poruke i snage. Bože ne dozvoli da ikad padnemo toliko da nismo u stanju da se ponovo uzdignemo: Podari da nam mezari nikad ne budu van glasa mujezina koji na molitvu Tebi poziva. Naše su riječi nemirne i nesavršene, mi ni u dubinu svojih želja ne možemo proniknuti, ali za Tebe to nije nikakva prepreka. Podari nam da učinimo ono što je najbolje za nas i za našu vjeru na ovim prostorima."
…Ljudi su šutjeli . Njegova dova im obistini ono na što je on opominjao da će se desiti. Nisu se razilazili niti šta pitali. Samo je poneko dijete zaplakalo laktom majčine ruke probuđeno nakon kratko sna. Snene oči su odavale spremnost na sve samo da se kutarišu ali nisu znale kako.

Šemso konačno progovori i svima lahnu.

-"Djecu, žene i djevojke poslati u sela niz rijeku, odmah. Jači nek nejake odvuku na saonama. Stariji koji mogu da se bore neka se naoružaju i zauzmu busiju oko sela. Momci neće izdržati. Po pucnjavi se vidi da je udar žestok…”

U selu se sve uskomešalo, pucketanje prtine i njiIska konja izmješala se sa hukćanjem starijih žena  i plačem djece. Šemsine grudi su podrhtavale od studeni i straha da neće uspjeti otpremiti nejač  prije udara. Pucnjava na planini je bivala sve žešća i moglo se vidjeti da su se branioci povukli na čuku više samog sela. Glasove branilaca i četnika vjetar je donosio skupa.

-"Allahu ekber…. Naprijed braćo Srbi! Tekbir… Juriš…"

Ljudi su sleđeni strahom i panikom zaboravili na prepirku, zahvaljivali su Bogu što ima neko dfa im naredi. Pokorno slušanje dalo je rezultata. Kroz izmaglicu nadolazećeg dana , putem kraj rijeke prema selima nizvodno krenula je kolona nejači. Šemsu zabolje srce kad vidje da sa njima odlazi i nekoliko njegovih vršnjaka pravdajući se da su suviše nemoćni da bi pružili otpor.

Sa danom se ukaza sva strahota dešavanja. Tek što je kolona onih koji su napuštali selo odmakla iz polja u hrastovu šumu u polje na konjima sjahaše četnici. Selo je bilo opkoljeno. Samo se još na kosi iznad sela čuo poneki pucanj branitelja. Starci i nekolike djevojke koje nisu htjele da napuste selo zauzeli su busiju iznad i ispod sela u štalama ili iza duvara kojim je polje bilo ograđeno od sela. Šemso i žena mu skupa sa najstarijom kćeri koja bješe ostala s kremenušom u ruci smjestio se u Mujaginoj štali.Krave i sitnu stoku pustili su iz štala i ona je sada mučući i blejeći sundala po selu ili jednostavno stajala pred štalama kao da ni njima nije jasno šta se dešava.Zamoli Allaha da mu podari smirenost i nanišani ispred sebe.Bio je okrenut prem kosi iznad sela i jasno mogao vidjeti kako sedmorica mladića trče prema njemu. Povlačili su se i njemu nekako lahnu kad vidje da među njima nema njegovih sinova.Prizva im rahmet od Allaha i stisnuo na tren suzama orošene oči. Žena je držala glavu među rukama i tupo gledala u njihovu šćer koja  je dršćući stezala sjekiru u ruci. Četnici ispod sela zatvarali su obruč i ispaljivali hice prema ljudima koji su ih čekali sa kosama i sjekirima uz dvije tri puške i poneku bombu.Očuše se psovke i životinjski krici kada nekoliko žena pokuša pretrčati iz donjeg u gornji dio sela.

"Evo bula biće meze… čuo se neki grlati četnik.

Šemso posegnu rukom za džep iz kojeg izvadi bombu i dade je svojoj šćeri, žena uze sjekiru. Desetak minobacačkih granata uz frktanje pade po selu. Štala zakrcka ali izdrži. Ubrzo se oču ispaljenje još nekoliko. Gađali su sa kose na kojoj su mladići pružali otpor tokom jutra. Čegrtav zvuk zapara vazduh i sve se oko Šemse pretvori u mrak. Ležao je svjestan da je živ i ništa više. Vrijeme nije osjećao, Onda osjeti nečije ruke na sebi. Vukli su ga. Kao u daljini čuo je neke glasove i osjetio kako bi bačen na nešto tvrdo.

Zapljusnu ga mlaz hladne vode i on dođe sebi. Ležao je na sredini sela, pokraj sebilja. Selo je gorjelo. Deset metara od njega klali su Raifa. Imao je tek osamnaest godina. Mladićeve oči napinjale su se u ludilu. Nije izdržao.Ludio je čas plačući čas se smijući. Četnicima oko njega to je bilo zabavno. Pustili su ga da naklan trči po zapaljenom selu.Oko njega još je nekoliko tijela. Neka potpuno iskasapljena. Stari Emin bio je isječen na komade a na djelovima trupa ležala je njegova sjekira. Dvije tri žene i djevojke bile su svezane za česme zaleđenog sebilja.Četnika je bilo veoma mnogo. Izvlačili su stvari iz zapaljenih kuća.Dvojica su stajalaiznad njega i mokrila po njemu kroz smijeh govoreći:

-"Evo odža da se abdestiš!”

On prouči šehadet a onda osjeti jak udarac čizme u glavu. Padajući u nesvjest ču nekog kako govori:

-"On ih je digo na bunu, njegova su ona trojica što mi braću ubiše, kolji…”

Prošlo je skoro pola dana dok Šemso sav okrvavljen ne dođe sebi. Vatra ga probudi. Ležao je u hrpi na sebilj naslaganih tijela ,posutih gazom i zapaljenih.Jedva se skotrlja u raskravljeni led kraj sebilja. Žubor vode i hladnoća leda osvjesti ga potpuno. Četnici su bili otišli. Kraj njega na sebilju bila su tjela njegovih seljana. Na  samom vrhu gomile tijelo njegove šćeri probodeno bajrakom sa mjesecom i zvijezdom skinutim sa ćursa u Mektebu. Šemso stisnu zakrvavljene usne. Ženu nije vidio ali užas koji pokaza pogled na česme ponovo mu zamuti razum. Na svaku od česdama bila je obješena po jedna glava mladića koji su branili selo. Prepozna glavu svog Husejina i izgubi se.Takvog su ga i našli partizani kad krajem dana pošavši u susret četnicima  uđoše u selo. Teško je dolazio sebi. Nekoliko gelera od granate rasporilo mu je desnu nogu. S poštovanjem su gledali u čovjeka koji je  preživio ono što su njihove oči samo nazirale. Zaleđeni sebilj raskravio se od vatre zapaljenih ljudskih tijela. U štali povrh sela koja ne bi zapaljena nađoše žive još dvije tri žene i djevojke. U pocjepanoj odjeći, izbezumljenih pogleda s nogama i rukama lancima vezanim za jasle nijemo su zurile u njih. Među njima bi i Šemsina druga kćer. Nju i još nekoliko iz kolone u bijegu četnici su pristigli i doveli u selo. Nakon što su se iživili nad njima svezali su ih u štali i zapalili je, no štala ipak nije izgorjela. Šemsina žena poginula je od granate odmah na početku napada. Šćer dovedoše do oca i njihovi pogledi se sretoše. Bez sjaja.

-"Zejneba moja, progovori starac i ponovo pade u nesvjest u kojoj usni posljednji san, ko stoji on na nekoj stijeni a ispod njega svuda prekrasna voda, kroz tanke oblake grijalo je sunce. Oni što bjehoše utekli pri povratku sahraniše tijela. Nagorjeli sebilj srušiše kao ružnu uspomenu. Osta priča i čuđenje zbog osmjeha na mrtvim hodžinim usnama.

™

0 0 0

-Ovo je kraj?

-Zašto to misliš?

-Ne znam , izgleda mi kao kraj.

-I sviđa li ti se.

-Ne.Gdje je tu ljubav o kojoj si govorio. Zar je vrijedno spominjati tolike ljudske sudbine da bi na kraju vidjeli pobjedu zla i životinjskog divljaštva.

-Ne može se u svakoj priči završiti lijepo. Postoje životi kojiI kao što si vidjela ne skončaju tako.Zar život Šemsina babe nije završio lijepo.

-Donekle ali je zato život njegovih potomaka nesrazmjerno nesretan.

-Ne slažem se. Kraj jeste težak ali život im je bolji nego život njihova oca i djeda.

-Možda, meni se ipak ne sviđa. Teško mi je a za nastavak te ne mogu ni pitati mada bi voljela da ima nekakav ljepši. Gdje Božija pomoć i zaštita, gdje Šemsina razboritost i nagrada za njegov život na Božijem putu???

-"Stani! Želim da te podsjetim na ono što je snašlo prve muslimane u teškim iskušenjima bojkota kojeg su im odredili mušrici izloživši ih u tom bojkotu raznim oblicima iskušenja; gladi, žeđi. Prisiljavajući ih da jedu lišće drveća što je dovelo do oboljenja na usnoj šupljini. To nije bila , kako neki shvataju, prosjačka glad nego glad požrtvovanosti i otpora..

Ti pitaš  koja je korist od veze sa Allahom  i zaštite koju On pruža svojim voljenim robovima i Njegovim bliskim odabranicima ako ne bivaju pošteđeni od kandži nepravde i prevare? I gdje je zid zaštite Alije i Husejna koji su ubijeni na tako podmukao način?

Ovakvo zapitkivanje ne umanjuje ono što sam ranije tvrdio! Sve što nam je naloženo jeste da ispunimo suštinu  života u umovima ljudi kako ne bi zalutali u razumjevanu njegove forme.

Zaista  Ali, Hasan, Husejin i Šemso iz moje priče i njima slični veliki ljudi dobro poznaju prirodu ovog dunjaluka i znaju tešku ulogu koju obavljaju oni odlučni u usađivanju imana, morala i pravde i u iskorjenjivanju otrovnog bilja i korova koje se širi u dubinama zemlje puneći je nepravdom i tamom.

Zaista ovi ljudi poznaju svoj zadatak i podnose njegove terete u miru i sreći. Njih ne uznemirava ono što im je ukraćeno u životu. Čak ih ne uznemirava ni to što im život završava kako mi mislimo, tragično.Čak šta više! To njima biva želja baš kao što je bila hazreti Husejinova.

Moram ti pojasniti neke aspekte ove sudbine koja izgleda teškom i strašnom i potvrditi da to ne ukazuje ni na jedan znak srdžbe ili grubosti i da Allah kad tako nešto dopusti - u skladu sa zakonim kosmosa na kojima je postavljen život-  daje to na način koji običnim očima nije jasan. Smrt je istina koja se ne može izbjeći, a Allah želi da izvrši svoju odredbu ! Allah ne voli da Njegov rob osjeti da neprijatnost koja dolazi od njegovog Gospodara.

Prvaci primaju Božije odredbe u potpunom predanju i smirenosti. Dovoljno je da oni uoče kako one dolaze od Allaha pa da njihove teškoće promjene u lahkoće a gorčine u slast. One pod običnim pogledima izgledaju kao nepodnošljive nesreće a one su za onoga kome su upućene lahki i blagi prolazni problemi. .Također, nosioci imana i na velike događaje gledaju u svjetlu njihove veze sa Allahom, pa ih ne uzima strah niti se njihova misao uznemiri.A kad ih i obuzme strah od opasnosti koja nadilazi njihovu moć oni traže utočište kod Allaha kao što dijete pribjegava naručju svoga oca tražeći zaštitu od opasnosti.

-Gdje si ti u svemu ovome što si do sada napisao. Ima li tu negdje tebe. Imaš li priča koje nose radost. Ako je u prošloj priči i bilo kako ti tvrdiš u nekoj unutrašnjosti, neke skrivene sreće i zadovoljstva ja je iz onoga što si napisao nisam vidjela? i zašto ti je potrebno sve ovo ako već imaš odgovore?

-Mene još nema, sve su to vremena koja pamtim po pamćenju drugih! Posegao sam za njima da zatvorim vrata iskušenjima iz prošlosti, da spoznajom nje pripremim oružje za budućnost. A zašto sve ovo pišem. Jer mi je dojadila samoća a hoću da izađem među ljude. Poslanik islamam je prvi svjedočio da je samo Allah Bog i da je on Njegov rob i poslanik pa je tek poslije to isto tražio od drugih. i ja želim da vidim šta sam i ko sam prije nego se upustim u društvo s ljudima.

- Znači - da si sam. Usamljen i strašiv s pamćenjem punim tragedije. Možda si zato i strašiv kad ti je sjećanje kao ove priče. Imaš li išta lijepog u sjećanju ili u svojoj mašti?

-Da poslušaj:

 

 

FATIMA JE FATIMA

™

Dedo mu je bio kao drugi otac a nena kao druga majka. Roditelji su mu živjeli i radili u gradu izlazeći tek ponekad kad bi našli slobodna vremena. Njega bi vodili u grad samo kad bi ga uhvatila kakva bolest. Od dede i nene je stekao lijep odgoj a mir sela i seoskog života pogodovali su da se razvije u oštroumnog dječaka.Ta njegova oštroumnost a pogotovo pamćenje došlo je do izražaja još u četvrtoj godini kada je počeo da  ide u mekteb."Dok je drugoj djeci problem zapamtiti njemu je problem zaboraviti ",govorio je seoski hodža sretan što mu se ukazala prilika da radi sa tako  nadarenim djetetom.Do pete godine je sve što treba da se nauči u mektebu znao.Imena sura koje je naučio do šeste godine nisu znali ni najučeniji u selu.Tada je hodža došao do njegovog dede i u samoći gostinjske sobe podugo su o nečemu razgovarali. Nena je samo, unoseći gurabije,čula kako dedo govori kako bi "more bit” trebalo pitati njegovog oca. Kasnije je nešto priupitala o tome ali joj je njegov  mrk dobro poznat pogled rekao da zaboravi. Od iduće srijede mali je svaki dan išao pred hodžu.Da od njeg nešto sazna nije se nadala jer znala je dobro da dedu voli i sluša više od čitavog svijeta .Ljudima u selu bilo je to također čudno ali kako je i hodža šutio to se vremenom izgubilo iz vida i bilo je sasvim normalno da ga svaki dan iza ikindije namaza vide kako ostaje nasamo sa hodžom u itikafskoj sobici u lijevom ćošku džamije.Rijetko bi se igrao sa seoskom dijecom. Govorio je da su mu njihove igre dosadne kao i njima njegove priče..Jednog petka, poslije džume namaza nena koju je njegovo veliko učenje plašilo umalo ne prevrati pameću.Našla ga je u gostinjskoj sobi kako sjedi nagnut nad serdžadom po kojoj je istresao nekoliko kutija šibica.Upitala ga je šta radi a on joj počeo pričati o Uhudu, hazreti Hamzi, Muhammedu a.s. i još nekim imenima,pa je kasnije nešto spominjao prokletog šejitana što nju posjeti na sihr i urok te vrisnuvši otrča pred kuću i na brzinu gotovo kroz glasan plač sve ispriča dedi stalno ga vukući u sobu.On joj, kad je ču, zviznu šamar i kunući "mahnitu žensku glavu” reče da zaveže i da više ne ulazi u sobu dok njega ne upita. Ona u bolu i strahu uspje nekako da ga upita:”Je li mali dobro?”, na što joj poluglasno kao za sebe odgovori nastavljajući da pravi zubce za grabalja kako je bolji nego što je ona  ikada bila.Nanu to plaho ne smiri te joj suprotno i svojim očekivanjima bi nekako drago kad dođe vrijeme da mali ide u školu.Dedo se nije mješao u babinu mu odluku da ga upiše u grad u školu ali mu se kad mali  s rukom u babinoj mu zamače za krivinu  ispod sela putem ka gradu omače da zaplače što je bilo drugi ili treći put da ga žena mu vidi takvog za cijelih gotovo trideset godina od kako su u braku. Nakon toga puno su ga rijeđe viđali.Uglavnom tokom ljetnih odmora kada bi im sin zajedno sa snahom izlazio pomoći oko ljetine.Njega su pošteđivali od bilo kakava rada.Većinu tog vremena provodio je s hodžom u i oko džamije.Čula bi jedino kako ga hodža kad ima posla pusti da preslušava drugu djecu u mejtefu od kojih su neka i po nekoliko godina bila starija od njega.Raspitivala se o njegovom ponašanju u gradu i bila presretna kad bi  joj snaha rekla kako je ,hvala Bogu, zadovoljna sa njegovim odgojem.Te su joj riječi ko mehlem oblizivale srce i dušu.Kako je vrijeme odmicalo i godine prolazile gotovo je bila zaboravila na one događaje iz djetinjstva.

Možda se nikad ne bi ni sjetila da nakon dvadesetak godina teškog života od kojih zadnjih pet provede u ratu u kom izgubi i čovjeka i sina nije opet dočekala da živi zajedno sa unukom i dosta bolesnom mu majkom. Tjerale su ga da se ženi.Da olakša i sebi i njima ali on bi se samo malo osmjehnuo i rekao da ima vremena. Bio je isti dedo mu.Sa porodicom je bio škrt na riječi ali u društvu je bio sasvim normalan i ona je uživala da ga sjedivši na balkonu njihova omalehnog stančića sluša prilikom posjeta nekih njegovih prijatelja. S Taibom, imenjakom mu, bio je najprisniji. Znala je da su jedan drugom uz rat spasili živote i od tada među njima nije bilo tajni.Nakon jednog unukovog putovanja,”u Iran gdje li”,bili su plaho veseli i činilo joj se da su zaboravili na nju i na to da može sasvim lahko da ih čuje. Razgovarali su o politici, nauci,da bi kasnije prešli na tumačenje snova.Pošto je to dobro interesovalo a sluh dobro služio čula je i zapamtila skoro svaku riječ. Unuk joj je prvo prijatelju protumačio nekoliko snova a onda su počeli opširnije da pričaju o njima da bi stigli do toga da joj unuk kaže kako se neki snovi obistinjavaju nakon mnogo mnogo godina a neki se nikad i ne shvate do kraja.

-Baš kao onaj tvoj- dobacio je prijatelj mu, nastavivši:

-Čudno je , završiš hifz u sedmoj godini i onda sanjaš kako to treba sakriti od ljudi a da ni nakon gotovo dvadeset godina nisi svjestan zašto!”

-Možda donekle i jesam”-odgovori unuk joj,”Vidiš danas ljudi smatraju da hodže, a i mene bi ubrajali u njih da znaju da sam hafiz,jednostavno moraju biti dobri muslimani, smatraju ih Bogom danim da vjeruju i čine dobro i onda se kao takvi odvoje od njih teško ih uzimajući za primjer i još teže im vidjevši dobro dok recimo sa mnom nije tako,poštuju me i slušaju.

"Još da se oženiš", dobaci mu prijatelj

"Sve u svoje vrijeme”, odgovori.

"Opet san" , kao kroz šalu dobaci prvi.

"Ma nije san, sudbina”-

Nakon ovog razgovor im krenu na drugu temu ali na naninu sreću ubrzo se ponovo vratiše na taj njegov san o ženidbi. Osjeti se dvadeset godina mlađom  naprežući se da čuje svaku riječ. Žarko je željela da dočeka da se njen unuk jedina uzdanica njihove loze oženi. Uz rat je ašikovao se jednom bulom iz komšiluka koja joj se plaho dopala ali je ona krajem rata otišla negdje u Arabiju na fakultet i nije se vraćala gotovo dvije godine.Ponekad bi joj zapitkivala majku  o njoj više želeći otkriti ide li mu i dalje sa unukom nego išta drugo. Potajno se nadala da će joj unukov san uputiti na nju. Međutim san je bio skroz nejasan, Sanjao je desetak ljudi od koje je neke i sama poznavala i taj mu se san ponavljao svaki put kad bi klanjajući istiharu zamolio Allaha da ga uputi na osobu koja mu je suđena za ženu.

"I kako si ga protumačio”-pitao je njegov prijatelj.

"Pa , nije bilo teško, eto znaš ih probaj i sam naći vezu”.

Potrajala je mala stanka a onda se opet začuo prijateljev mu glas:

"A nisi ništa više sanjao”?

Jesam Admiru na početku”,odgovorio je,”ali mislim da je to samo upućenje   budući da  dobro znaš šta ona meni znači”.

-"Pa je li ona rješenje?

Nije, da jeste znaš da sada ne bi bio sam.Vidiš svi ti ljudi iz mog sna imaju nešto zajedničko…zar se ne možeš sjetiti?”

-"Ne,…ništa mi ne pada na pamet.”

-Znaš li im imena žena?”, zapita unuk.

"Stani malo. Hožeš reći… vidi stvarno, nikad mi to ne bi palo na um…Fatima, svima im žene imaju isto ime…Fatima”

Unuk joj se smijao dok mu se prijatelj zauđenim glasom pitao:

-Pa bolan ne bio, sanjao si to ima dvije godine, nađe li kakvu Fatimu?”

"Znaš i sam  da sam sve obišao što ih ima ali ni jedna nije ona prava kakvu tražim”.

"Ma znaš šta je, dok se Admira ne uda tebi ni jedna neće ni odgovarati…Čuješ li se sa njom?”

 "Ne”.

Tu razgovor skrenu na drugu temu i nana vidjevši da se ne kane na nj vraćati prepusti pažnju svom pletivu ne mogavši da se pomiri da joj Admira neće biti nevjesta.Ta cura joj je toliko prirasla srcu da je već nekako osjećala odbojnost prema toj nekoj Fatimi-To što je čula da joj je unuk hafiz od osme godine nije je mnogo začudilo.Navikla je das o njemu sluša samo najbolje kad je nauka u pitanju.Čitav grad se prošle godine zaibretio kad je čuo da je on nakon nekoliko ispita datih sa desetkom na fakultetu pokupio papire i ispisao se.Nije je to čudilo. Život je provela sa njegovim ćokom za koji je majka joj kad je udavala rekla:”Radi i ne zapitkuj, ako ti i kažu šta nećeš shvatiti”.

000

Bog dade nani da poživi i da dočeka ono čemu se nadala.U jesen iste godine kad je i čula razgovor svog unuka sa prijateljem, negdje iza podne namaza,nakon jednog telefonskog razgovora unuk sav sretan , gotovo djetinje radostan, bez imalo onog njemu svojstvenog sustezanja u pokazivanju osjećanja uđe u kuhinju ,sjede na kauč preko puta njih i reče:

-"Eto, ako Bog da, ženim se”.

Majci mu se oči zasjaše, neni pogotovo.

-"Kako se preziva”, upita mati i ne pitavši se za ime jer je čuvši od nene za njegov san bila gotova u tom da joj je ime Fatima.

-Rekla si joj”-reče smješeći se neni koja tek tada shvati da je on čitavo vrijeme znao da ih je slušala.

-"To je malo komplikovano”, nastavi okrećući se majci, "jes Fatima a nije Fatima”.

-"Admira”,uleti nena ne mogavši da suzbije navalu želje.

-"Jes Admira a nije Admira”, odgovri on i dalje se smijući.

-"De ne naprduj”, dobaci mu majka koja se bijaše uspravila u sjedeći položaj,”govori ko je”.

-"E, pa ovako je to,” nastavi on,”Sad me nazvala Admira, dolazi za koji dan, samo znate Admira nije muslamnsko ime…”

-"De ne nabilavaj, kako nije,”opet nena ne izdrža bojeći se da bi ono što želi da kaže poremetilo njena nadanja i želje.

-"Draga neno,nije.A pošto je Admira , hvala Bogu, onakva kakva je ona je promjenila svoje ime u Fatima po kćerci Muhammeda a.s.i već je godinu i po tamo tako zovu”.

Nena ne izdrža priđei svega ga izljubi a kad im nakon toga još ponešto objasni mati ga zapita:

-"De mi, Boga ti, reci jesi li njoj rekao da si hafiz?”

-Nisam”,odgovori

- "A hoćeš li?”

-"Zar nećeš ti”,odgovori on protupitanjem ustajući.

Izašao je u grad dok su mati mu i nena sretne prekoravale jedna drugu što ne iskoristiše priliku da ga zapitaju za taj njegov san iz djetinjstva.

-"Ma, pitaćemo ga, kad se oženi .Ispričaće nam Admira , ako Bog da”,završi nana kao da se brani.

™

0 0 0

-Ovo je lijepo. Vidiš da vaš život nije uvijek tužan.

-Nisam ni rekao da jeste.Treba samo naći pravi način za nj.

-Zašto nisi ostavio da u prošloj priči  Husejn ostane živ. Mogao je ovo biti njegov život.

-Pa ti uzmi da jeste. Ako ne možemo zamisliti da se zlo moglo ne desiti se onda ne možemo ni vjerovati u sreću.

-U pravu si , ali Husejn je poginuo.

-Možda zato da živi Taib

-Kakve veze oni imaju

-Ljudi su

-Ljudi su i četnici koji su ubili Husejna.

-Da, ali kakvi ljudi. Husejn i Taib ipak imaju veliku sličnost.

-Kad spomenušmo Husejnovu smrt, Nisi mu posvetio mnogo pažnje. Ne navodiš ni kako je umro.

-U pravu si.,Razlog je u tome što to nisam mogao osjetiti. Nisam mogao da se stavim u poziciju onoga što sam čuo da se dogodilo. A ponekad pojedinosti razbiju snagu općeg.

-Zašto nisi potražio neki sličan događaj iz života drugih kao što si pronašao Taibov.

Jesam

I?

Hoćeš li da čuješ?

Pričaj;

™

KAD SUTRA POSTANE VJEČNOST

™Kao sjene ptica, u behutu promiču sjećanja, od hitroće s kojom nadolaze izgleda da trepću, nakako sumorno, crnobijelim slikama povraćaju prošlost pod sklopljenim vijeđama. Zatvorio sam oči da bar na taj način odagnam sadašnjost, da se zatvarajući ta vrata nemira pokušam osjetiti. Vidim kuću;topli sobičak. Na radiju tiha muzika, na TV-u film.Navikao sam da slušam i gledam različito.Na stolu puna zdjela jabuka, suhih šljiva i oraha.I boca koka kole. Volim koka kolu. Okolo toplo. Stopala mi vire ispod nemarno navučene deke. Film ratni. Američki o Vijetnamu. Sklopljeni kapci. Slušam kondorov let kroz koji se probijaju prasci pucnjave. Lete tijela u dobro snimljenoj sceni…Gotovo da se poistovjećujem s onim čega se prisjećam samo u ušima nije Kondorov let nego fijuk zimskog vjetra a pucnjava je prava.Stopala što vire u sjećanje sada ne vire i teško da će ikada više viriti. Bosna je oko mene, ako to šta znači za ovu priču.Nije neophodna. Mogao je to biti bilo koji kutak zemlje. Pročitao sam da je Bog svaki kutak zemlje osim grobova učinio mesdžidom ljudima no sada mi pada naum da se u vezi s tim može reći da je i svu zemlju učinio mjestom za umiranje pogotovo grobove. Ovo gdje sada ležim jučer su zvali rov i danas ga zovu rov a sutra ili možda čak i večeras zvaće se mezar ili grob , zavisno ko prvi naiđe.Moj mezar. Mezar čovjeka čije ime nije bitno, pa čak ni to jesam li dobar ili ne.Čovjeka koji je posegnuo za morfijumom ne da bi pobjegao od bola nego da bi dobio pola sahata da zapiše.Da zapiše o životu jer , evo, ima pravo.Na njegovu sam kraju i ne osjećam baš veliku promjenu osim možda što mi se o budućnosti ne da misliti. Bio sam se uplašio kad je eksplodiralo.Sad se više ne bojim. Gledam snijeg što se topi od toplote moje krvi svjestan da uspoređivati ga ovako crvenog sa crvenilom plahte koju sam nekada znao sterati ispod sebe nema koristi.Mašta ima smisla sve dok ima vremena ali maštati da bi pobjegao od trena kada će smrt nastupiti značilo bi i ne živjeti jer ovo vrijeme poklonjeno mi je da bih ga shvatio a ne tratio na iluziju.Da ga shvatim jer se to do sada nisam previše trudio. U stvari mislio sam da mi se život nije previše ni dešavao. Nisam ga negirao ali sam do sada preživljeno smatarao nekako lahkim da mi se činilo kao priprema za pravi život,. Mislio sam da ŽIVOT  čine krupne stvari i čekao da se dese.I desila se prva krupnija stvar ali ,avaj, život već curi. Curi iz noge, ramena , iza lijevog uha.Pade mi naum da pišem , da umrem pišući jer to je valjda ono što jesam.Čovjek koji je rađajući se pošao da vidi gdje se to rodio, od čega je to njegovo mjesto rođenja. Hodao i pisao misleći da će kad sve to shvati početi živjeti. Nije da nisam mislio o smrti ali sam smatrao da ću je osjetiti na vrijeme; mjesec, godinu prije. Smatrao sam i nadao se da ću  u zadnjem trenutku uzviknuti šehadet i predati se Bogu. A što činim? Ništa novo. Radim prema svom unutrašnjem osjećaju. Šehadet sam izgovorio, dove proučio. Da pred smrt pišem o ovome nije potrebno jer u ovakvim treenucima svi vjeruju u Boga.Sumnjati da ne postoji drugi svijet u trenutku dok se čeka smrt je isto što i pomisliti da sve što se pamtim, što sam proživio nije ništa doli san.Svjestan sam da umirem ali nekako kao da se to dešava nekome drugom a ne meni. Nešto u meni što sam oduvijek čini mi se slušao kao da ne haje za budućnost, kao da je vječno, da mu smrt ništa ne prestavlja…,

     Sinoć sam se u kasarni zabavljao do kasno u noć. Ostao sa djevojkom na kapiji njene kuće dobra dva sahata,.Ispratila me jutros bez suza.Ovo u stvari i nije trebalo da bude ništa opasno.Obično izviđanje. Možda ni ona ni drugi kojima sam značio neće shvatiti zašto se njima ne obraćam izravno u ovom trenu ali znaće kad dođe njihov trenutak.Nije bitno.Jezik ovog govora ne može se shvatiti u jeziku života. Znam jer doživio sam oba.Možda će neko u ovim redovima naći razloga da pomisli kako sam se pišući još nadao da ću ostati živ.Većinu to što ću umrijeti neće uvjeriti da sam zaista ubjeđen da ću umrijeti.Za njih je smrt kraj.Nema više i teško da takvi mogu pojmiti čemu govor kad te više nikada niko neće čuti. Za njih, one koji misle da je smrt kraj to objašnjenje je sasvim normalno. No za mene ovo nije kraj.Znanje je zbir prijašnjih iskustava i u svakom novom iskustvu u svakoj novoj smrti ima nešto više ili nešto manje što može da odstupa od uobičajenog. Pamtim da je neko rekao kako se svi rađamo kao orginali a umiremo kao kopije. Velim da nije istina ; svi se rađamo kao orginali i umiremo kao orginali samo živimo često kao kopije.To treba znati i razlikovati. Nije mi ova moja smrt prva koju gledam ali jeste prva koju proživljavam te stoga za razliku od mnogih imam iskustvo koje mi daje pravo da kažem o njoj.Odgojen sam da poštujem mrtve, shvatio sam kroz život da čovjek na samrti treba dobro paziti šta govori ukoliko svješću govori jer tada mu se najviše vjeruje, možda upravo zbog poštovanja onoga što mu se dešava a drugima se nikad nije desilo.Pišem ovo s iskrenim nijetom u koji dopuštam da se sumnja ali u iskrenost ne… Neki će možda reći da sam hrabar. Ako je hrabrost znati čega se treba bojati onda i jesam. Čitav sam se život trudio da djelujem u skladu s onim u šta vjerujem, a vjerovao sam i vjerujem i sada da su vrijedne samo vječne stvari, ono što je neprolazno. Od prolaznog sam odabirao ono što je duže trajalo. Život je neprolazan ako njime zovemo sebe. Ono što jesmo. Rezultat moje vjere u vječnost jeste i moj mir s kojim ovo pišem.Većina onoga što je prolazno za mnom je. Čeka me kratak trenutak smrti. Bolan ili ne ali prolazan sigurno.Pa slijedi Berzeh, ispitivanje u kaburu (molim Allaha da mi ga olakša). Pa Sudnji dan ( tu se ponovo vidimo), pa Džennet ili Džehennem. Nadam se Džennetu a kad me šejitan prokletnik prepadne Džehennemom kao što to sada čini nagovarajući me da učinim ono što bi bilo u suprotnosti sa svim što prije rekoh, velim mu - PA ŠTA? - i to je prolazno jer Allah je obećao svima koji vjeruju u Njega onako kako je u Kur'anu propisao da će ih uvesti u Džennet a ja vjerujem u Allaha.Ne zanosim se da na moju mirnoću ne utiče morfij i to što svoje krvave dijelove osjećam samo vidom. Bog nije zabranio da se borimo protiv bola….Na trenutak sam prestao pisati, pustio sam pogled niz strminu koja se obrušava ispod mene.Uspoređujem je s mjestima koje sam oobišao za ove svoje dvadeset i tri godine.Onaj čovjek što sam s njim onako lijepo pričao na klupi pokraj Ajfelovog tornja ne može vjerovatno ni zamisliti da se i na ovakvim mjestima umire. Opet, onaj beduin sa prodornim crnim očima kraj Ka'be se ne bi iznenadio. Čudio bi se što o tome uopšte govore kao o nečemu čudnom.Možda bi on teško shvatio da pola svijeta umire na betonu pored ovolike zemlje.Hvala Bogu pa umirem na zemlji, u prirodi, u stvarnosti. Ako me niko ne ukopa sagnjiću kao lišće. Nije mi se treško zamisliti kao sagnjio leš, jer ovo što krvari, visi, mrzne.. to u stvari i nisam ja.Ja sam ovo što morfij nije uspio da uspava. Izgledam sam sebi kao video kamera koja se pokvarila ali koja i nije važna. Za dalje je bitno ono što je snimljeno na njenoj vrpci.Nešto će doći i uzeti me da bi mi na Sudnjem danu pustilo tu kasetu.Tada ću valjda znati ko sam i što sam.Nestaće traganje pred očiglednošću viđenog. Bićemo nagrađeni ili kažnjeni prema onome što smo,. Konačna pravda. Toliko je ljudi traži……..

     Da ne zaboravim napisati. Svi koji su samnom pošli mrtvi su. Gore su iznad mene nekih tristo metara. Ja sam u stvari uspio da se izvučem. Naišli smo na neprijatelja u teritoriji koja bi trebalo da pripada nama.Pucalo se.Na kraju sam ostao samo ja, malo okrznut iza lijevog uha ali živ. Krenuo sam prečicom po pomoć i evo naletio sam na našu minu.. Znam kako ovo teško pada svakom ko sluša ali nismo birali ko će nas i gdje roditi pa ne biramo ni gdje ćemo i od čega poginuti. Bacila me je u ovaj stari rov s početka rata. Ova mina je prilikom dizanja ostala - za mene. Mogao sam je i sam postaviti, možda bi bilo i bolje da jesam.. Nije bitno. Sve što mi radi jeste ovo što zbori i lijeva ruka što piše. Nekada valja biti i lijevak. Ko bi rekao da će mi danas valjati.Prva misao mi je bila da napišem pjesmu. Da njom pokažem kako nisam umro bez glasa ali sada mi se čini da su uzdignuti oni koji tako umiru.Koji nisu trebali natanane čekati smrt. Ko će znati u čemu je dobro sem Onoga koji sve zna…Sejo. Omer ,Meho, Kenan,Ramiz- umrli su gotovo bez glasa.Bajro je bio prvo dva puta pogođen, mislim da je i on bio tri četiri minute u životu svjestan da će umrijeti.Ubio ga je zajedno sa Omerom i Sejom gotovo mertav četnik, nešto kao ja sada da bacim bombu na nekog i ubijem ga. Eksplodirala je tačno među njima. Letjela je, pala i BUM. Prišao sam odmah do onog četnika i vidio ga mrtvog.Bio je odmah na početku okršaja pokošen Sejinim rafalom.Ubili su jedan drugog. I to prvo Sejo njega pa on Seju. Da je drugo stanje mogli bi ovo posmatrati kao sudar dva automobila. Jedan kombi Banjalučke registracije sudario se sa kombijem Sarajevske registracije pri čemu je poginulo svih dvanaest putnika. Ovako bi možda u nekom drugom obliku zvučao izvještaj o našoj smrti.Isteklo nam vrijeme. Malo mi je žao što je nas poginulo više nego niih. Ali oni su nas prvi vidjeli…

     Um mi se nekako bistri, želja za pisanjem me ne napušta ali mi snaga tanjča pa ću evo da napišem onih nekoliko stihova koji mi na početku padoše na pamet a poslije njih ću se ponovo vratiti opisu današnjeg obrač…………

™

0 0 0

-Neću ništa da pitam osim ako može da mi navedeš život ovog čovjeka prije nego se desio ovaj događaj?

-Pa imaš ga.

-Vrlo malo, dan dva prije događaja

-Imaš Husejnov život, zar ti treba drugi?

-Ne znam. Šta hoćeš da kažeš?

-Rekoh ti već. Ništa i svašta. Živim , slušam i ono što me dirne, od čega osjetim klobuk snage u srcu, pribilježim.

-Sve ti je nešto oko smrti. Počinjem razmišljati o tvom životu. Ko si. Koliko imaš godina. Šta si prošao. Nadam se da imaš to zapisano?

-Ponešto

-Zašto ne sve?

-O sebi zapišem samo ono što je vrijedno ovoga što sam zapisao o drugima, to sam ti malo prije rekao. Ja svojim očima gledam druge, drugi gledaju mene. Nisam li dovoljno rekao o sebi ovim što ti ispriča o drugima?

-Ponešto, možda. Sve nikako!

-Nije ni bitno, hoćeš li da čuješ još.

-Je li nešto u vezi s ovim odprije

-Svakako

-U vezi s čim?

-Pa  ne misliš li da ni Zejnebu bilo u redu ne spomenuti kasnije nakon svega što joj  se desilo?

-Svakako, kako sam samo zaboravila na to. Za nju sam te trebala prvo pitati. Pričaj!

 

TERET VREMENA

™Nikad nije podnosila da stoji ili hoda na kiši bez kabanice ili kišobrana. Jednostavno joj je smetalo kada se kapi kiše nakupe na čelu pa se onda spuste do njenih obrva i tu se zadrže kao na kakvoj strehi ,kapajući joj na lice. Inače nije podnosila bilo kakav dodir po i oko obrva. Jednom se žalila na to jednom poznaniku koji je učio medicinu i on joj reče kako je to vjerovatno zbog slabih sinusa. Tog dana joj se nije previše razmišljalo o tome. Bila je ljuta na sebe što je pošla bez kišobrana i odluči da ne ode tamo kamo je pošla nego skrenu u prvu kahvanu na koju naiđe.Obična kahvanica sa nekoliko stolova. Nije se služio alkohol i to joj bi drago. Nije voljela njegov miris baš kao ni zagušljivost malih prostorija na koje je ličila i ona u koju je ušla.Sjede u zadnji dio prostorije gdje su se zasebno odvojena nalazila dva stola sa po dvije stolice. Jedan sto je bio zauzet.Za njim je sjedio neki mladić u tekasanoj jakni sa cigaretom u ruci. Pio je kahvu. Nije joj izgledao previše naporan, čak bi se moglo reći da je bio ljepuškast . Na trenutak , ipak, pomisli da se vrati u srednji dio prostorije gdje bilo više mjesta ali joj pade na um da se i ta prostorija može lahko napuniti a onda bi joj itekako smetalo prisustvo ljudi. Ljudi su je inače gušili. Nekako ih nije podnosila, .Nije voljela da sluša njihove svakodnevne priče, hihotanja i glupa prepričavanja još glupljih događaja. Sjede primjetivši da je mladić nije ni pogledao. Naruči sok od jagode a onda se zagleda kroz prozor. Kiša se lijepila za staklo i kao nemoćni prsti djeteta njene su se kapi slijevale ka dnu.Vjetar je polahko nosio ljetnje lišće na igralištu ispod kahvane . Ona osjeti kako joj se raspoloženje popravlja. Nije ona mrzila jesen niti kišu. Jednostavno nije voljela da kisne, ali je voljela da sjedi na tihom, toplom mjestu i da posmatra život prirode, njene pokrete, šumove. Za nju je najveća harmonija tišina.Za nju tišina nikad nije bila odsustvo zvuka kako je čula da je drugi definišu. Za nju je zvuk odsustvo tišine. Šum prirode je bio upravo oživljeni zvuk tišine. Ono što suptilne duše mogu da čuju u tihoj noći nije ništa do li ovaj treptaj prirode , šum vode koja ništa do li milost nije.Kiša je ta koja oživljava prirodu ali oživljava i čovjeka.Daje mu stabilnost, produbljuje mu um i bistri misao. Taman je pustila da je miluju sjećanja njenih samotnih noći ispunjenih  vraćanjima trenutaka kada je bila s njim, gledala njegove crne od bola pocrvenjele oči, slušala njegov glas stišćući izranjavanu ruku kad primjeti da je mladić iza drugog stola posmatra.Iznenadila se kada on i nakon što ga ona pogleda direktno u oči zadrža svoj pogled bez da je učinio i jednu gestu. Ona osjeti onaj pritisak u prsima koji nastaje od refleksivnog zadržavanja vazduha u plućnoj zdjeli pri pogledu u tuđe oči. Mimo svoje volje obori pogled a onda se trgnu iz tog malog iznenađenja i ponovo ga pogleda. Bio je tu, s istim izrazom lica i s istim u njene oči uperenim pogledom. Udahnu i suprostavi mu svoj pogled.Odmah u početku shvati koliko su njegove crne oči teške za gledati. U njima kao da se ljuljuškao okean na čijoj se pučini nazirao tek mali tračak svjetla. Proguta pljuvačku prije nego progovori.

-"Znamo li se možda”? upita ga

On je ostao nepromjenjen dobrih desetak sekundi , onda se uspravi u stolici i odgovori:

-"Mislim da bi se znali kad bi se upoznali".

Iznenadi je njegov odgovor ali pomisli kako je to sigurno neki od svakodnevnih  odgovora koji omladina upućuje da bi zainteresovala drugu stranu, zato ozbiljnijim glasom reče:

-"Žao mi je nemam tu namjeru i zato me ostavite na miru”.

-"Presuđujete prije optužbe”, pomalo cinično joj uzvrati mladić.

Nije mogla da se suzdrži iako joj je podsvijest govorila da se okrene i prečuje njegovu konstataciju.

-"Izgleda das vam opća kultura nije baš najbolja strana”, reče mu.

Gledao ju je sa smješkom odgovorivši:

-"Opća kultura? Rado bih vas saslušao ako mi kažete šta je to i čemu služi?”

-"Jeste li stvarno glupi ili ste samo bezobrazni”, sada već sa dosta ljutnje uzvrati ona.

-"Ni glup ni bezobrazan kao što ni vi niste toliko neljubazni kao što zbog trenutnog osjećaja nelagode želite biti”

-"Šta hoćeš da kažeš?”

-Hoću da kažem da ste veoma lijepi i da s tim na umu morate biti svjesni da vas ljudi rado posmatraju, to što sam vas ja gledao u oči znači samo da sam htio da vidim da li se ta vaša vanjska ljepota oslikava i u vašem biću”, odgovori on tihim  donekle promuklim glasom.

-"Je li ",uzvrati ona sa vještačkim smješkom” i šta ste zaključili?”

-Zaključio sam da ste danas nešto veoma nervozni jer ne vjerujem da vam je inače običaj napadati ljude prije nego se upoznate s njima”.

-"Oho ho sad sam vas i napadala, no ne činite li to upravo vi svojim rječima meni mada me ne poznajete”?

-Ne, izvinjavam se što vam odmah nisam rekao ali dobro vas poznajem.”

-"Mogu li znati odakle?”

-23. juli 1993. godina. Mjesto Igman. Vrijeme oblačno i smrtonosno. Poljubili ste jednog ranjenika bez nogu koji vam je poklonio cvijet. ”

-"To ste bili vi!” s nevjericom reče nakon nekoliko trenutaka šutnje gledajući u njegove noge.

-"Kao što vidiš , ne.Bio je to moj najbolji prijatelj.Ja to u stvari nisam ni vidio , on mi je ispričao?”

-"Pa kako onda znate da sam ja?”

-"Pa, pokazao mi vas je”

-"Ne morate me persirati.Nema nikakve potrebe a izgleda i cinično”.

-"Izvinjavam se, nego je li vrijeme da se upoznamo”

-"Trebam li se ja prestavljati ?”

-"Ne oprostite.Ja sam Kemal”

-"Drago mi je”

Potraja mala tišina a onda ona ponovo progovori;

-"Samo ste me zbog toga gledali?”

-"Zapravo ne. Kada ste ušli osjećala se oko vas neka težina. Negativna energija rekao bih. A onda kada ste sjeli za trenutak kao da je to vaše energetsko kolo uzdahnulo. Osjetio sam kako privlačite sebi. Bio je to neki uzdah, neko punjenje rekao bih. Kao da vas kiša asocira na nešto veliko”?

-"Imate zanimljiv način posmatranja i opažanja moram vam priznati ali niko vam nije dao pravo da na taj način zalazite u ljudsku nutrinju, mada opet priznajem da je to možda najbolji način da se neka osoba razoruža”.

-"Prvo i prvo kada ja tebe ne persiram nemoj ni ti mene. Drugo uopšte vam se ne upucajem već jednostavno koristim priliku da ovaj dosadan dan pretvorim u nešto čega bi se čovjek s vremena na vrijeme mogao sjetiti.Treće ne izlazite sa tako lijepim licem i tijelom na ulicu ukoliko ne želite da budete gledani. Četvrto zašto ti se ne bi upucavao. Slobodan sam. Lijep. Pametan.Možda ne odveć bogat ali pristojno situiran…

-"Bez uvrede što te prekidam nije li to malo narcisoidno .

-"Nešto!”

-"Taj način kojim se opisujete.Ne znate da je bolje sačekati da vas drugi pohvale”.

-"To svakako ali ja ovdje ne vidim nikoga drugog”, reče on kroz smijeh” a uz to ti si danas nešto ljuta pa sam mislio da je najbolje da te izazovem na malu svađu želim li da od ovog napravim nešto”

-"Šta ako ti kažem da si pogriješio?”

-Smijem se kladiti da nisam ali ako ti to i kažeš ja bih se naravno izvinuo uz zadržavanje svog mišljenja za sebe. U stvari bi pomislio da sam već nešto pomogao jer nije li prvi korak natjerati te da se počneš prestavljati drugačijom nego što jesi. To je prvi korak ka osvajanju žene”.

-"Misliš da si dobar u procjeni žena”.

-Nemam pojma, nisam to nikada prije činio”

-"Ma nemoj,obično svi kažete da ste ih imali bezbroj a ti veliš nisi nikad?”

-Ne da nisam nikad nego sam do sada išao samo sa onima za koje sam čuo da im se sviđam”

-"Ti bi ti išao sa mnom?”

-"A ti nebi sa mnom?”

Ona se zasmija, vraćajući rukom kosu na zatiljak. Ovaj razgovor počeo je da joj biva zanimljiv.

-"Znam da sada govoriš u sebi kako je lijepo što si naletila na ufuranog tipa. Oni obično znaju olakšat osobi koju odmara kada u tegobi naleti na nekoga čija je glupost očita ali vidjećete da od mene zna itekako zaboliti glava.”

-"Lijepo da se to ne bi desilo ja polahko ustajem i idem”, reče ona s namjerom da stvarno ode, ne što joj je on dosadio nego što je kiša bila prestala.

-"Dobro, Poselami mi Dževada”

Ona se trznu. Pogleda ga mrko ali on se i dalje cerio očito sve više nalazeći zadovoljstva u zbunjivanju nje,.

-"Znaš, dosadan si, i nekulturan. Ne zanima me šta znaš o meni i nije me briga šta znaš o Dževadu. Ne znam zašto sam ovdje uopšte ušla i ne mislim se više zadržavati”

Završila je govor vrlo ljutito i krenula ka izlazu. Zaustavi je njegov glas;

-"Nećeš uzeti pismo”?

-Bijes je obuze do kraja. Jedva se savlada i natjera da se povrati.

"Mladiću, molim vaas, ako smo se upoznali to vam zbilja ne daje za pravo da me ovoliko provocirate”

-"Stvarno oprosti.Znaš naslušao sam se priča o tebi i htio sam da provjerim koliko je šta istina a koliko Dževadova mašta i zaljubljenost”.

-"Ne zanima me vaša radoznalost, ako imate nešto da mi date, dajte ako ne odlazim i ne mislim da se vraćam”.

-"Sjedite, molim vas,ja ću vas kasnije odvesti autom tamo gdje žurite. Loše smo krenuli. Ja sam Dževadov brat. Ja sam onaj koji ti ga je jedno jutro dotjerao pred vrata i ostavio. Uradio sam to zbog ljubavi prema njemu. Vidio sam vas u prilici koju sam već spomenuo i pomislio sam da će te ga neko vrijeme usrećiti ako ništa bar iz čistog osjećaja sažaljenja. Kasnije sam ubrzo otišao iz zemlje i ne mogu vam reći koliko sam bio ponosan i sretan kada sam čuo da ste se vjerili. Bio sam sretan zbog brata ali i zbog vjere u snagu i dubinu naše žene Bosanske.Znaš ja nisam pekmeza. Ne volim tepanje.Volim da ljudima priđem na grublji način kako bi kasnije manje morao biti izvještačen pošto je grubost jedna od jačih strana moga karaktera,. Vidiš sad znaš ko sam u potpunosti. Bog je dao da svratiš baš ovde jer sam zbog tebe i došao u ovaj grad. On dolazi.Ono što sigurno najviše voliš čuti je da on sada hoda sasvim normalno.Spremio ti je ovo pismo i ja sam ga donio da bih mogao lično da ti se zahvalim za sve što si za njega učinila.Znam da je to uvreda ali htio sam da kroz onaj prvi razgovor vidim koliko je to što osjećaš prema njemu ljubav kakvu on traži a koliko nešto što je više sažaljenje. Shvataš.On mi je brat. Prošao je kroz razne teškoće i ne želim da nakon svega bude razočaran od onoga što ga je snažilo kroz sve ono prije.”

Dok je govorio , bura u njoj se stišala i gotovo je prekoravala sebe zbog postupka koji je prije učinila. Kemal. Kako se nije sjetila. Ti je taj Dževadov veliki brat. U glavu su joj navirala sjećanja na bolnicu punu priče o njemu. On je uništio tenk. On se svađao s komandom. On je bio u pravu.On je bio jedina tema oko koje su se svi ranjenici ikada složili u bolnici. On je bio onaj koji je ostavio u inostranstvu posao od deset hiljada maraka mjesečno da bi se borio. Dževad ga je stalno spominjao ali ona nije razmišljala o njemu,. Bojala se da njen Dževad ne pomisli kako je njena ljubav proračunata. Znala je šta je čeka sa njom ali to je jedini mogući nastavak njenog života nakon svega što se desilo.Dževadova rana se vidjela. Ona je svoju nosila u duši i zebla od nje sada kao nikada jer osjetila je da se Kemalove oči zavlače duboko u nju. Skoro da odjednom previše toga dovodeći u sjećanje ne zaplaka. On kao da to osjeti. Uozbilji se onom ozbiljnošću koja čovjeku i nesvjesno ulijeva povjerenje.

.”Djevojko, ne otežavaj sebi i ne strepi. Ono što se zna zna se ,ono što znaš ti i još nekolicina zna i Dževad. Glupo je da otežavate. Rekao sam njemu da ću reći tebi. Vi to nikada ne morate izgovoriti bitno je da se zna da znate i da to nije ništa.Ja vam želim svaku sreću i mislim da ćete je imati,. Uza se uvijek imate moju pomoć i moju ljubav.”

-"Ljubav labuda!” izusti ona sjetivši se kako je to Dževad opisao.Ne druži se sa ženama nakon što je Senada poginula.Postade joj jasno odakle zna.Senada je radila na odjeljku za silovane……

 -"Nije to samo ono što me čini ovakvim.Ovo između nas danas mojom je nepažnjom možda pogrešno počelo ali želim da ti kažem nekoliko riječi. Ja svoj život ne vidim kao život samo za sebe. Osim što sam čovjek, individua ja sam i dio zajednice, dio Bosne i želim da budem dovoljno velik dio da se ne bih nikad postidio svoje sitnoće. Ti i Dževad ste za mene puno više od običnih žrtava rata ili od toga da mi je on krvni brat. Vi ste meni sestra a on je meni brat i tako bi bilo i da nema te krvne veze. To vi treba da budete svim drugim Bošnjacima. Vi ste mučenici i patnici. Vi ste biljezi  u našim pogledima. Biljezi obnog što se desilo. Upravo ti kao žena, kao majka i on kao mladić kao mladost. Ne budemo li mi Bošnjaci znali da vašem mučeništvu definišemo potpunost cilja biće kao da se ništa nije ni desilo. Nestaće vremenom pod pepelom zaborava sve. Mi moramo znati da se budućnost rađa upravo iz izvjesnosti cilja zbog kojih su podnešene sve muke. Iz mučeništva  ko ne bude crpio snagu ni iz šta drugog neće je znati niti moći uzeti. Mi moramo znati zašto se sve desilo, ali ne samo znati u smislu informacije nego znati to ovdje, u glavi. I moramo znati šta nakon svega - da se to više ne desi. Vas dvoje ste pobjeda. Vas dvoje ste budućnost i nada za sva druga pokoljenja. No vi ne treba da se osjećate nižim od ostalih jer vi ste svojom sudbinom odavno ispred svih njih, samo to trebate shvatiti jer bez vašeg shvatanja teško se nadati shvatanju običnog svijeta…”

™

0 0 0

-Kakve veze ovo ima sa Zejnebom?

-Iste kao i Husejna sa Taibom.

-Možda, ali ja bih voljela da si nastavio njen život.

-Svi smo mi od jednog čovjeka i sve su naše sudbine iste na jedan način. Htjeli ili ne htjeli mi se biološki predajemo zakonima koji su izvan nas. Rađamo se živimo i umiremo i po tome smo svi pokorni Allahu. Od toga koliko smo spoznali svoju bit zavisi kako će naš razum i naši osjećaji registrovati dosuđena dešavanja oko nas! Neko će jednu stvar doživjeti s tugom a neko sa radošću. To nije do stvari nego do onog ko ih doživljava. ! Ljudi  ne žele mješati sudbine dvoje ljudi u jednu jer time gube svoj dvorac mašte u kom smo  samo mi glavni. Ni ponekad ta mašta zasjeni ljude pa ni najjasnije znakove ne vide. Moj to narod skupo plaća.

-Dževadov  brat si ti, zar ne?

-Ono sam što ti misliš da jesam. Zašto me prekidaš?

-Imam pravo da pitam ono što me interesuje! Mislim da jesi, i ne samo Dževadov brat, nego i Mešin hodža nego i Husejn!?

-Imaš veliko mišljenje o meni, mada si možda donekle u pravu. Ja nisam oni, oni su oni, ja možda samo želim da budem poput njih. Rekoh ti da se hranim sjećanjem na njih.

-Nije li vrijeme da mi ipak kažeš nešto o sebi. Imaš li neku priču koja je nastala na osnovu tvog života.

- Nikad nisam uspio da se izdignem do te veličine da bih nešto nastajalo zbog mog života. Ljudi su nastali pa sve ono što nastaje po njima i nije neko nastajanje nego nastavak davno započetog stvaranja. Razlika između mene samog i drugih u tome je što njima kroz djela otkrivam želje, namjere, htjenja i nijetove a sebi kroz ovo posljednje analiziram  djela tražeći svoju pravu veličinu u količini ispunjenih namjera, u količini realizovanih želja i htjenja. Jedan ja sam moj nijet - ono što želim. Drugi ja sam onaj koji to izvršava a treći ja sam ono što sam učinio. Prvi ja - to je ono što mi je Bog podario kroz ličnost i kroz odgoj, Drugi ja - to je ono za što sam se sam izborio i što sebi jesam a treće ja - to je ono što sam za one oko sebe.

- Objasni mi to malo bolje?

- Nemogu bolje. Kad pišem o sebi pišem o svom prvom i drugom "ja" a kad pišem o drugima pišem o njihovom trećem "ja". Jedan je mudrac davno rekao kako se ljudi ujutro kad ustaju pitaju šta će uraditi taj dan a mudri se pitaju šta će Allah s njima uraditi taj dan. Ja pokušavam da se smjestim bar kroz ove priče u sjenu mudrosti koje naučih iz knjiga i sopstvenog života.

Uspjevaš li ?

-Ponekad DA ponekad Ne, a opet sve zavisi koliko sam pošten prema sebi.

Jesi li oduvijek bio takav?

-Ne!

Pa kako je sve počelo?

-Slčušaj!

™

SAMOUBICA

™Tog jutra je izlazeći kroz mali tunel kroz koji se iz njegova dvorišta izlazilo na glavnu ulicu skrenuo desno.Grad je bio pust.Ljetnja sparina je one koji nisu imali vremena da odu negdje na izlet kraj Neretve ili uz jedno od dva jezera koja su se nalazila oko grada natjerala u kuće..Niko od njegovih poznanika nije se javljao na telefon.Na pedesetak metara od željezničke stanice se okrenuo, obuhvatio pogledom grad a onda uzdahnuvši  duboko krenuo rukom za džep pantalona odakle je izvadio cigarete i pripalivši krenuo dalje..Nije žurio.Lijeno je vukao nogu za nogom pokušavajući da uskladi svoje korake sa širinom pregrada na šinama.Brojao ih je tek da zaposli svoje misli.Na mjestu gdje pruga ulazi u mali tunel krenu puteljkom do autoceste koja se  pružala usporedo s prugom. Izlazeći na cestu zastade, zapali još jednu cigaretu i nastavi. Prođe nekoliko automobila ali on ne pokuša da ih stopira. I dalje je lijeno vukao noge otpuhujući kolutove dima. Kad ga prašina koja se diže iza jednog automobila natjera da zatvori oči stade. Pogleda za automobilom koji je prošao a onda ne pomjerajući se ispusti dim iz grudi. Gledao je kako se povijaju na lagahnom vjetru i isprva se izvijajući u spiralu gube u svojoj nevidljivosti. Nije ni pogledao u pravcu auta koje mu se približavalo samo je rukom pokazao da stopira. Auto stade dva tri metra ispred njega i on potrča primjećujući travničku registraciju sa šahovnicom. Pozdravi se sa vozačem,čovjekom od nekih tridesetak i kusur godina i reče gdje pošao.Auto se drmusalo po makadamskom putu a on pokušavao ljubazno da odgovara na pitanja vozača koji mu se prestavi kao župnik u njihovom gradu. Nije tačno znao kakva je uloga župnika ali je pretpostavljao da se od takvih ljudi traži strogo  pridržavanje svih normi koje njihova da li vjera da li nacionalnost traži. Već mu je nakon kilometar puta dojadio župnikov tečni hrvatski koji mu je izgledao kao nakvo foliranje jer bar po njemu sastojao se od riječi koje svi znaju šta znače ali se ne koriste jer jednostavno imaju druge koje su sluhu bliže. Zamoli ga da stane i izađe na jednom proširenju pedesetak metara od jezera.Uskom stazom između dvije ograđene njive uputio se jezeru. Mjesto bješe potaman za njegovu namjeru. Pusto sa strmom i kamenitom obalom ka jezeru. Mogao je biti miran u vezi s tim da bi ga neko mogao ometati. Skide se u kupaće i baci u vodu s nekih desetak metara visine. Plivao je s početka lahkim a kasnije sve bržim i jačim zamasima ka drugoj strani gdje se okrenu i nastavi nazad. Na sredini stade, pusti tijelo da ga voda drži na površini i zagleda se u nebo. Bliještalo je od modrine i žestokog sunca koje je pržilo svaki njegov dio izronjen iz vode. Napetost u vratu ga je još držala ali je osjećao da polahko popušta. Mada je već bio odlučio da o onome što želi uraditi neće više razmišljati pogazi svoju odluku.Pusti da mu se sjećanje na život polagahno lista u sjećanju noseći osmjehe i boli u svojim stranicama. Kako se od djetinjstva primicao mladosti osmjeha bi sve manje a gorčine više. Rat je svakako svemu oduzeo nadu i njegovo stanje učinio onakvim kakvo jeste.Beznadežnim. Nije se baš previše ljutio zbog toga što pušta sebi ono što je rekao da neće jer znao je da je to hropac života koji očajnički traži dovoljno snage da ponovo postane nužan i jak. Prošla noć ga je potpuno ubila ali eto ponovo se devranisao i buni se, bori. Samo sinoć je protiv sebe imao gorčinu i teškoće danas ima i njega, svog vlasnika koji se sjetivši se toga jako nasmijao i počeo mahnito da udara po vodi vraćajući se obali. Jedva se dokopao vrka stijene sa koje je skočio. Nekoliko puta osjeti strah da će pasti i to ga još više razljuti. Uze malu torbicu koju je nosio sa sobom  i izvadi iz nje vojni dvogled i zelenkastu "četnikušu”. .Zapali mokrim prstima sarajevsku Drinu , uvuče nekoliko dimova  a onda je odloži na obližnji kamenčić, uze dvogled i usmjeri ga na drugu stranu jezera, ka vrhu brda na kojem je tokom rata proživio neke od svojih najtežih trenutaka.

     Bila je zora. Dvanaest mladića opreznim hodom približavalo se vrhu bunkerima načičkanog brda. Pred sami vrh naiđoše na stazu koja se granala prema selu. Neko se njome približavao njima uz jako jutarnje duhansko kašljanje. Bio je na kraju kolone noseći svoj RPG. Dade znak komandiru na čelu da stane i pokaza mu na tipa koji je pognute glave išao pravo prema njima. Nije ih vidio. Puška mu je bila nemarno prebačena preko leđa a ruke zavučene u džepove maskirne uniforme. Pitao je šta da radi. Komandir mu pokaza da se povuče dublje u zaklon i da puca ukoliko ih ovaj primjeti. Sakrio se, nanišanio i čekao.Bio je iznenađen količinom straha koja mu je ispunjala prsa u tim trenucima dok je krupnijeg ,mršavog muškarca sa dobro potkresanom kosom i izbrijanim licem držao na nišanu osjećajući kako mu život zavisi od  pritiska njegova prsta na obarač. Neko ga je u potpunosti predao u njegove ruke. Mogao je pucati u svakom trenutku. Lahko je bilo reći da ih je bio opazio.Niko mu nebi zamjerio. No ipak njemu se nije pucalo. Molio je Boga da čovjek ne okrene glavu i da nastavi stazom kojom su oni došli mada se tome bilo teško nadati jer prije je bilo za očekivati da će kad stigne na mjesto gdje se ova dva puta sastaju okrenuti prema svojoj liniji, pravo na njih. Pretpostavljao je da će ipak morati pucati ali  mozak mu je već govorio da će taj jedasn pucanj upropastiti njihovu akciju. Ubiće tog jednog čovjeka ali će njegovi udaljeni svega dvadesetak metara osjetiti šta im se sprema i dočekati ih spremno što je značilo da od iznenađšenja a samim tim i od uspjeha akcije nema ništa. Prst mu se sve više zatezao kao se čovjek približavao.I došao je na svega desetak metara ispred njega. Stao okrenut leđima još jednom se nakašljao  protežući se i kada to više niko nije pretpostavljao nastavio dalje stazom premajezeru. Doli je bilo još njihovih momaka i svakako će naići nas njih. Trebalo je što prije napasti na liniju ispred njih. Pustili su ga da se malo udalji i krenuli. On nije ni znao kako su izbili na ledinu pred same neprijateljske rovove,,. Zna samo da je odjednom pred njima nasred ledine stajalo petnaestak ustaša sa oružjem u rukama. Iznenađenje je bilo obostrano. Njih jedanaest naspram njih sedam. Niko nije pucao dok  on nije stigao na početak ledine i ko zna zašto odjednom počeo pucati. Nastao je opšti krkljabac nezapamćen za mnoger do tada dobro okorjele borce. Ustaše su padale ali su padali i oni pogođeni od onih koji nisu napustili tranšeju. Bombe su letjele na sve strane. Prva koja je bila bačena na njih pala je svega nekoliko centimetara od njegove glave i on se strese shvativši da bi ga vjerovatno zanesvjestila da ga je onako udarila u glavu. Kasnije je postajalo sve teže. Bobme su letjele kao kiša,meci fijukali svega nekoliko sentimetara probijajuži ledinu ispred njega. Zakotrljao se prema šumi ispod mjesta na kom je ležao. Nije ni primjetio kako se zapleo u mladu bodljikavu kupinu. Trzao se u namjeri da je se što prije kutariše i povuče u lijevo dalje od mjesta gdje su bombe sijale smrt. Tada se niz ledinu prema njemu skorljala bomba. Stala je svega nekoliko metara od njeg u jednom busenu kukurjeka.Gledao je u nju očajnički pokušavajući da se oslobodi kupine no što se više trzao činilo mu se da se više zapetljava. Podsvijest je brojasla; četiri, pet, šest, sedam, osam, devet… zažmirio je, nije htio da gleda trenutak kad će da eksplodira. Krv mu je jurila u glavu i u ušima mu je šumilo jkao da se nalazi na obali mora.Podsvijest mu je govorila da je prošlo već petnaest sekundi od kako je bomba bačena. Ponadao se i otvorio oči. Bomba je stajala na istom mjestu.Izvadio je nož rasjekao kupinu oko sebe i dopuzao do bombe. Kašika je bila otpala, osigurač izvađen ali ona ipak nije kesplodirala. Kasnije bi protrnuo kad bi se sjetio koju je glupost tada učinio. Uzeo je bombu i stavio je u svoj rap povlačeći se za svojima. Kad se već bio dobro sakrio iza jedne stijene poniže brda stiže ga geler od tromblona. Ništa opasno, samo ga jre malo ogrebaso po debelom mesu…Spusti dvogled i zagleda se u bombu koju je razmišljajući uzeo u ruku,. Ista ona bomba samo sa novom incijalnom kapislom.Čitav rat je nosio sa sobom osjećajući da mu je suđena  i čini mu se da je taj čas došao. Trpio je u ratu, trpio i posklije rata ali višwe ne može. Juče su mu isključili struju jer nije imao sa čim da je plati, a jutros je našao u hodniku obavijest o napuštanju stanja jer se njegov stari gazda vratio. Možda isti oni koji mu je zavaljao onaj tromblon na brdu preko puta njega.Pomišljao je na mnoge ljude koji su živjeli u gradu u kojem i on a koje je kroz svojih dvadeset i sedam godina upoznao polahko izvlačeći osigurač iz bombe. Kada ga izvuče čvrsto držeći kašiku na svom mjestu zagleda se u nju.Ko li je i gdje li je napravio. Volio bi da zna tog čovjeka. Dva metra ispred njega na stijeni sunčao se gušter. Poželi da ga poplaši ali se predomisli. Nek i on  živi svoju sudbinu. Kašika zveknu udarajući od kamen. Podsvijest ponovo poče da broji;Jedan, dva , tri, četiri, pwet, šest, sedam, osam, devet…Tišinu prolomi zvuk eksplozije. Geleri zafrštaše kroz vazduh zajedno sa kapljicama jezerske vode čija je površina podrhtavala u kružnim valovima izazvanim eksplozijom bombe svega nekoliko centimetara iznad površine.Guštera na stijeni više nije bilo. Ptice prhnuvši u trenutku eksplozije ponovo su se vraćale na svoja mjesta u hrasstovu šumu pored obale. Putem između dvije njive on se vraćao svojoj kući. Nije se ni okrenuo kad je bomba eksplodirala. To je njegova prošlost. Stezala ga je svih ovih pet godina i bilo je dosta. Eksplodirala je a on je živ.Ako mu je uzeta mogućnost da se školuje, da radi, da ima struju u stanu ili da ima i taj jadni stan uzmu nema veze. Možda je njegov život na drugom mjestu, daleko od predjela po kojima je ratovao.Nema porodice ali ponegdje se još može naći neki ratni drug da mu stisne ruku. A iako ne ode. Šta njemu znači taj stan. Svakako je sam. Dosta mu soba. Okrenu prašnjavom cestom ponovo ka gradu.Možda onaj župnik opet naleti. Stopiraće ga i slušat njegov  tečni hrvatski. Svak ima pravo da fura svoj fazon. Odgovoriće mu ; Bezbeli,jašta, inšallah, jakako,tuvana i slično.Ako njemu ne bude smetalo -neće ni njemu ; temperatura od trideset i dva stupnja, niti ostali čimbenici osobne svakodnevnice a i na kruh se nije teško naviknuti.Počeša se po tijelu. Bilo bi uzaludno tražiti ko mu ga je nafilovao željezom; Hrvat iz Bosne ili iz Hrvatske, četnik iz Republike Srpske ili iz Srbije, Crne Gore, Bugarske i Allah zna okle ih sve nije bilo.Bitno je da ga nisu ubili. A mogli su. Mogli su danas ko nikad do sada ali eto.Fala Bogu pa se ne dade, predomisli. Šutnu koru od banane s pozide kraj puta i sjede na mjesto gdje bila. Zapali cigaretu , odbi nekoliko dimova a onda tiho zapjeva …U daljini se začu ezan.On zašuti a kad ezan završi promrmlja:Vakat je, vakat- i sporim koracima krenu ka gradu…

™

0 0 0

" Na osnovu ovog si mogoa da se oslikaš u onom  prije?

- Da.

"Donekle shvatam, ali zašto si priču o Šemsinom ocu i njemu samom prekinuo.

- Nisam ni mislio da ovaj govor bude govor samo o jednom Šemsi jer nema samo jednog Šemse. Nema samo jedan hodža. Nije samo jedna Kerbela i nije samo jedan Husejin dovoljan da bi se nepravda pobjedila. Nema Isa'a koji je iskupio grijehe svih drugih kako to neki vjeruju. Isa je donio znak i nauk po kom se treba vladati. Allah ljudima daje nauk, znak a njihovo je da se trude. Postoje ljudi koji nose razna imena, okreću glave na povike tih imena ali ne stanuju oni u tim imenima, nisu imena njihove definicije nego načini raspoznavanja. A priču o Šemsi nisam prekinuo samo su me tvoja pitanja odvela dalje u bočne ulice grada s kojim  te upoznajem. Šemsin život - priča o njemu samo je glavna ulica koju čitav život pokušavam da sagradim kako bi se iskrao iz ovih bočnih ulica u sigurnost glavne.

" Pa zašto je ne nastvaiš gradit?

- Polahko, Hoću, samo mi teba snage. Pravac joj znam . Znam odakle vodi i gdje završava samo treba znanja i snage da je pravilno izvedem. Htio sam se njom riješiti mračnih uličica ali što je više gradim sve više shvatam da  nema glavne ulice bez bočnih, da nema osvjetljene ulice bez mračnih. Neke stvari su neophodne da bi se druge mogle razlikovati.

"- Imaš li ikog da  ti pomogne. Gdje ti je društvo, gdje su ti prijatelji?

- O prijateljima  mogu govoriti mnogo mada većinu nikad nisam ni čuo ni vidio. Živjeli su davno, vrlo davno.

"Kako to?

-Kraj Kabe postoji vrelo Zemzem. kažu da postoji od Adema a.s. ali kroz vrijeme koje je dosuđeno čovjeku nije uvijek teklo. Bilo je zatrpano pa ga je Bog podario Ismailu a.s.. Pa je opet zatrpano dok ga nije otkopao djed Muhammeda a.s.

Postoje pojave oko kojih se ljudi  okupljaju a da se nikad nisu sreli. Ja sam odgojen u vjeri i sve vezano za nju moje je. Svako ko je ikad stao u njenu odbranu moj je prijatelj i brat kao što je neprijatelj onaj koji je ikad ustao protiv nje. Živjeti vjeru znači družiti se s  onima  koji su ostali poznati kao njeni zaljubljenici i branitelji.

"Ali kako to da danas nemaš nikog?

- Imam. Imam.

"Reci mi nešto o njima!

- Kako hoćeš; Slušaj!:

 

TRAGOVI U PROILAZNOSTI

™"Nisam se predao, umorio sam se od pričanja”, odgovori Ramiz svome starom poznaniku  pripaljujući cigaretu. Meho je pio čaj. "Baš sam ko stari dedo, ne mogu ovu ekspreso kahvu pa gotovo. Ni na šta mi ne liči”, objašnjavao je kada su naručivali baš kao da se pravda.Obadvojica su pušila i gledalo jedan u drugog prisjećajući se prošlosti.A sreli su se nekada u ratu. Ne znaju ni sami kada je to bilo.Ko vojska,stretneš nekoga pa ga zaboraviš dok ka opet ne sretneš.Pasali su jedan drugom zbog sabura. Odgajani su u muslimanskoj tradiciji gdje se prvo kaže ako Bog da pa tek onda spomene opno što treba da se desi ili uradi. A ako bi se nešto desilo;” Hvala je Bogu. Bilo pa šta ćeš".Rat ih je plašio kao i druge. Mehu pogotovo pošto bijaše plašljive prirode. Ipak su išli gdje trebalo pa čak ponekad i dobrovoljno. Pogledali bi se i shvatili; "Ne može se desiti osim što Bog da"”A Bog dade da oba prežive. Zaradili su poneku ranu " da im se nađe pri promjeni vremena”. I nakon rata se rastali. Sve do pred ikindiju kad se nađoše u istoj džamiji.

"Pa gdje bi sve ove godine?”, zapita Meho čim se poselamiše.

"A, znaš mene i moje nemire. Trago” odgovori mu Ramiz.

U kafani se dopuni kako je bio u zatvoru. "Bezveze, malo ne paziš i eto te iza rešetaka”.

"I bi li gadno?”, zapita Meho pun nekog unutrašnjeg divljenja prema Ramizovoj mirnoći s kojom je to rekao.

"Zatvor nije bio loš. Čak bi danas rekao da mi je pomogao da legnem sam sebi mada sam pri suđenju osjećao veliki strah. Nešto kao trema pred nepoznatim”.odgovori mu salih nastavljajući nakon kraće šutnje..”Strah me naveo na razmišljanje. Zatvor kako skučuje tjelesno čovjeka tako mu daje širinu i priliku da se umno proširi. Razmišljao sam o onim pitanjima o kojima smo raspravljali uz rat i shvatio da je sve jasno dva i dva su četiri samo to čovjek ne smije smetnuti s uma. Uvijek smo spočitavali našim hodžama što na svakpoj hutbi govore o smrti a u stvari su u pravu. Kad se igra fudbal svakog zanima rezultat i svak o njemu priča. Je li moglo biti ovako ili onako. Šta bi da onaj nije promašio ili da drugi nije pogodio. A život? Njegov rezultat je smrt. Nakon nje je Sudnji dan i polaganje računa. To je jednostavno tako i samo treba paziti da se nekaješ za propuštene proilike. Šejitan ne može  zavarati čovjeka da neće umrijeti ali može da ga navede na zaborav prema smrti pa da ovaj luta. Zato su hodže u pravu. Smrti se moramo sjećati svakog dana. To nam dođe ko aspirin protiv dunjaluka i nemarnosti.”

-"Jes Boga mi, zaboravi se ponekad”, zamišljeno potvrdi Meho.

Nastade šutnja. Vukli su dimove i gledali jedan kroz drugoga. Žena za susjednim stolom krišom ih je gledala. Stezalo je u duši pri pogledu na dvadeset petogodišnjake koji su djelovali kao starci. Promatrala je Ramizove oči, tamne i kao zatvorene za sve što se događa. Bile su okrenute negdje u unutra.Njenom sinu bilo bi isto toliko godina… Da je preživio. Žena uzdahnu. Strah joj zakuca u srcu.Nisu se obazirali na svoje vršnjakinje u drugom dijelu prostorije…”Ko je sa smrću ašikovao i izazivao je čitav život za njom stremi”, nadoveza se Ramiz na njene misli odgovarajući na prijateljeve riječi koje nije čula. Govorio je o Enki. Poginulom saborcu kraj kojeg su proveli pola sahata prije nego što je umro. Thešili su ga a on je odgovarao:”Ovo je od Allaha. Griješio sam i sada kajem grijehe. Hvala Bogu što mi ih ne ostavlja za onaj svijet”. Umro je sa šehadetom. Nakon njegove smrti Ramiz  dugo nije bio veseo. Kad bi  ko šta govorio o ratu i strahu odgovarao je:”SVE JE OVO ŠAŠA”

Žena više ne može da izdrži . Ustade plati i krenu ka izlazu. Na vratima se okrenu , vrati te zamoli konobara da plati i za njih dvojicu. "On su već platili”, odgovori joj  on.

™

0 0 0

-I to je kraj?

-Zašto uvijek pitaš je li ovo kraj? Čak i nesvjesno govoriš ono što ja želim svim ovim što pišem.

-"Šta to?"

-Da je kraj uvijek tu, smrt je čovjeku bliža od jake za vratom i da je suditi po smrti kao apsolutnom kraju onda sve ovo nebi imalo smisla!

-Misliš da ovo ima nekog smisla?

-Svakako, ako ne za drugo, za mene da.

-Ne znam, previše nepovezanih priča.

-Te priče su moj život. Moja prošlost i saputnik budućnosti kakva god bude. Vjerujem da se ljudi mjenjaju ali dok mi se,  to desi, ovakav sam kakav sam. Još samo da mi je ovu izvjesnost posjedovati i po danu i sve bi bilo u redu.

-Ne posjeduješ je?

-Nažalost ne. Dan je mora za mene. U dnevnom svjetlu podražavam sliku onoga što je oko mene. Ponašam se kao zrcalo . Nemam snage da sebe kakva sada osjećam sučim sa svijetom kojim se krećem danju.

-Zašto?

-Po danu ti podivljaš. Postaneš uporište mnogo većih borbi nego ih vodimo večeras. Preko tebe mi udara šejitan na vrata straha.. Straha da će mi neko srušiti i zadnju barijeru oživljenog ideala mladosti. Zato ga čuvam za noć.

-Pa zašto ga onda meni povjeravaš?

-Da bi pobjedio dan.Da bi noć pretvorio u dan a dan pretvoiro u san. Kad je čovjek sam s nečim što je njegovo često mu treba potvrda da je to nešto što ima vrijednost jer kad provedeš desetke noći, pa čak i godine noći sam bez glasa, u tami, učini ti se da ih nisi ni proveo. Glas drugoga je ono što daje pečat stvarnosti.Čovjek ne može samo s prijateljima koji govore iz njegova znanja treba mu živ glas, oko koje se vidi, tijelo koje pravi sjenu na put pokraj tebe!

-Nisi sam, ja sam s tobom.

-Da ti si sa mnom ali ja bih više volio da nisi jer rekoh ti šta si.

-što sam?

- Glas moje borbe. Dok postojiš nisam pobjedio ali je to znak da se borim, a ako tebe i pobjedim dođe nešto drugo jer čovjekov život je trud a trud je borba protiv nemara i lijenosti. Ti si, neznam više ni sam šta; put do moje izvjesnosti ili potvrda njena.

-Kako?

-Glasovi dana me dozivaju, tvoju objest osjećam  ali ću je ovog jutra ugušiti pričom koja nije moja, pričom koju uzimam da ostanem na istom putu i sutra da nadvladam. Čitaj je sa mnom ako želiš  biti JA:

 

™ISPOVIJEST VUKA JUSUFOVA

™Moj vid slabi.Priroda oko mene podrhtava, gubi se.Slike postaju mutne i gube svoj pravi oblik.Jedva se nagonim da  mislim. Zivot vuka nije nimalo prijatan.U glavi mi se liježe ljudska izreka o vučjem životi i ja je prihvatam u onom obliku koji odgovara nama vukovima: Da bi bio vuk moraš biti vuk.Nakon svega što je rečeno o vuku moraš biti vuk da bi mogao iole živjeti.Osježam se ogorčeno na svojoj samrti. Osježam da na ovoj zemlji umire pojam pravde kada sam ja u pitanju.Ja sam vuk kojemu je učinjena nepravda.Vuk Jusufov…Ovo je moje ime po kojemu  sam se pročuo u povijesti iako Jusufa nikad u životu nisam vidio.Niti sam ga vidio niti pojeo.Ah, kako sjećanje blijedi.Ostaju samo oni duboki utisci koji valjda život znače.Pokušavam se ponovo vratiti u nj. Sjećanjem ga na brzinu još jednom proživjeti.Uspjevam; žuta boja nestaje sa suncem.Pustinja krače u svoj uzbudljivi noćni život.Izašao sam pred vrata svoje špilje da udahnem sviježi zrak.Grudi mi se ispuniše mirisom sviježe noći.Počeh da zavijam.Dugotrajni i prodorni urlik potrese moje tijelo kojim prostrujaše hladni žmarci..Mi ovo zavijanje nazivamo "noćnom pjesmom”.Nikad ne zavijamo po danu.Imamo šest vrsta ovog zavijanja koje ste vjerovatno makar jednom u životu čuli.Ako je zavijanje duboko i dugotrajno u vrijeme padanja noći onda je to prava noćna pjesma nas vukova. Mi njome slavimo i veličamo našeg Stvoritelja.Kratko  i promuklo zavijanje je naš poziv našim ženkama.To je naše čavrljanje i ašikovanje s njima.Pustinja je naš dom a zrak iznad nje naš pendžer kroz koji vodimo ašiklijske razgovore.Dugotrajno, jezivo i bijesno zavijanje čuje se prilikom potjere te zavijanje sa prizvukom gordosti koje je znam da je ulovljen bogat plijen.Vjerovatno se svak pred smrt sjeća onih trenutaka koje je doživio kao najblistavije,Još vidim svoje sivopepeljasto tijelo kako poput nebeske munje juri pustinjom za svojim prvim ulovom.Tog dana postao sam lovac. Ova priča o ulovu posjeti me da sam počeo bivati gladan.Postim već pet dana. Mi obično jedemo svega jednom sedmično.Sunce koje prži po pustinji teško podnosim. Ja volim mjesec. On je prijatelj nas vukova. Zadovoljstvo je zavijati na mjesečini.Činio sam to bezbroj puta polazeći u lov.Vidim sebe u najačoj snazi kako podignute glave  mirišem zrak. Mogu razlikovati istovremeno više od četrdeset vrsta mirisa. Miris zemlje se razlikuje od mirisa trave,miris kakve divokoze od mirisa druge životinie…Ovako je počela i ona noć zbog koje sam ušao u povijest. U zraku sam namirisao ovcu.Njen miris je vrlo jak i osjeća se na velikoj udaljenosti.Imao sam tada mnogobrojnu porodicu.Okrenuo sam se na ulazu u moju špilju i pogledao svoju ženu,majku šestero moje djece.Potom sam ponovo omirisao zrak i krenuo niz padinu ispod moje špilje.Iako mi vukovi u lov idemo uglavnom u šoporu od pet do dvanaest vukova ja te noći nisam tražio društvo.Inače uglavnom sam lovio sa svojom porodicom.Prišunjao sam se toru sa ovcama.Pokraj njega bio je razapet bijeli šator ispred kojeg je oko zapaljene vatre sjedilo desetak ljudi.Ličili su jedni na druge pa sam shvatio da su vjerovatno braća.Desetero braće. Nešto su razgovarali i ja se primakoh još bliže pazeći da me njihovi kerovi ne primjete.

-"Moramo se osloboditi Jusufa”, čuh kako reče jedan od onih ljudi.Zapuha ledeni sjeverac i ja se skupih od hladnoće.Ljudi oko vatre nastaviše svoju priču. Jedan reče:

-"Jusuf i brat njegov draži su našem ocu od nas, a nas je čitava skupina.Naš otac očito griješi.Ubijmo Jusufa ili ga u kakv pust predio ostavimo-otac naš će se nama tada okrenuti i poslije toga ćemo dobri ljudi biti.”

Shvatio sam iz ovih riječi da kuju zavjeru protiv onoga koga pominju u priči no to me tada nije mnogo zanimalo.Tu veče nisam smio pored njih onoliko udariti na stado pa sam htio da čujem gdje će sutra sa njim kako bih ih mogao naći.

-Ako već hoćete nešto da učinite onda Jusufa ne ubijte, već ga na dfno nekog bunara bacite, uzeće ga kakva karavana”, ponovo progovori neko od ljudi.

-A šta da kažemo našem ocu Jakubu kada nas bude pitao za našeg brata Jusufa?”,upita opet neko.

Kad ču da je čovjek kojem kuju zavjeru njihov brat srce mi se zamrači.Bijes me obuze a dotadašnji život proletje ispred očiju.Sjetio sam se svog djetinjstva.Proveo sam ga sa mlađim bratom.Veoma sam ga volio, nikad nisam išao bez njega u lov.Jedne noći brat je otišao sam i nikad se više nije vratio. Uzalud sam ga tražio. Danima sam obilazio pustinjska bespuća ali mu nisam našao traga.Prošao sam kroz pustinju i došao iz svog rodnog Egipta u ovu hladnu zemlju. Među ovdašnjim vukovima bio sam stranac. Zbog moje kratke dlake nisu htjeli da se druže samnom.Ovdje sam se oženio.Našao sam vučicu sličnu meni.Kratkodlaku.Kad sam je zaprosio rekao sam joj da tražim brata.Pristala je da pođe samnom i da ga tražimo skupa.Nakon toga sam prestao lutati ali sam se i dalje nadao da ću negdje naići na svog brata…Oni koji za vukove  govore da su krvoločni planirali su pred mojim očima nešto krvoločnije i od onoga što smo mi u stanju učiniti..Razgovor ljudi pred šatorom mi je probudio stare rane.Odjednom mi je omrznuo i miris mladog bravčeta. Napustila me želja da išta kušam od njihova stada.Taman sam se spremao na odlazak kad jedan od njh reče:

-"Reći ćemo Jakubu da se Jusuf izgubio”.

-"To je neuvjerljivo, kako će se izgubiti pored nas ovoliko”,drugi će.

-"Reći ćemo da ga je pojeo vuk”, dodade treći.

Napregao sam sluh kad ču da spominju vuka.Ljudi su žustro diskutovali oko ideje koju je predložio ovaj posljednji da bi se na kraju složili:

-"Očaravajuća ideja.Reći ćemo da ga je pojeo vuk a da mi nismo imali kada reagovati.Zaklaćemo ovcu i umrljat njenom krvlju Jusufovu košulju i za sve optužiti vuka.”

Čuvši ovo shvatio sam zašto je zemljom zavladalo stvorenje nazvano čovjek.Shavtio sam zašto je nas  vukova sve manje a ljudi sve više.Oni su opasni jer se njihove kandže iako ubvojitije i krvoločnije od naših ne vide,sakrivaju ih iza dobroćudnog izraza lica.

-"Šta ako otac ne povjeruje?” ponovo progovori jedan od njih.

-"Ulovimo vuka i namažimo ga krvlju ovce kojom ćemo namazati i Jusufovu košulju a zatim ga odvedimo našem ocu i recimo mu:”Ovo je taj griješni vuk koji je rastrgao našeg Jusufa.Evo gledaj, njegova krv se još nalazi na njegovom tijelu i kandžama””.

Nisam više mogao izdržati.Otrčao sam nazad do svoje špilje i počeo zavijati. Zena se bješe uplašila.Sve joj ispričah ne mogavši se nikako smiriti.Da bi me umirila reče da moj najmlađi sinčić nije htio dugo da zaspe jer je želio da sačeka moj dolazak iz lova.Raznježih se.On je još bio mali i posvećivao sam mu najcviše pažnje.Zaboravih časak na ljude i uđoh u špilju.Ležao je na leđima s nogama uprtim uvis.Slatko je preo spavajući spokojno.Osjetih kako mi snaga kipi u tijelu pri pomisli da bi mi ka neko mogao uzeti.Nakon nekoliko trenutaka pomislih ponovo na ljude i obuze me tuga.Utolih je u zagrljajusvoje vučice.Mjesec je sijao na svom prijestolju sred neba.Nismo ustajali sve do iduće večeri kada odlučismo da svi osim onog najmlađeg krenemo u lov.Odlučio sam napasti stado onih ljudi.Zaslužili su to a i nama je trebala hrana jer smo svi počeli osjećati glad,Ljudi su bili na istom mjestu , ovce također.Pasa nije bilo i to me iznenadi pogotovo kad vidjeh da ljudi spavaju.Posumnjah u zasjedu i rekoh to svojoj porodici,uzvratiše mi da mnogo mislim na jučerašnju zgodu i jurnuše.Kad moja dva starija sina upadoše u tor ljudi poskakaše sa strijelama u rukama.Najstariji sin je bio gotovo uhvaćen u mrežu .Jurnuh svom snagom u namjeri da ga spasem ili poginem.Spasio sam ga uz veliku borbu ali se mreža namjenjena njemu ovila oko moga tijela.Pred oči mi je izronio moj izguvljeni brat.Shvatio sam kako je nestao bez traga.Počeo sam slabašno zavijati govoreći mojoj porodici da napusti ovo mjesto i prepusti me mojoj sudbini.Vučica mi odgovori jakim zavijajućim urlikom.Bila je spremna da pogine za mene i upravo mi je govorila da dolazi da me pokuša spasiti.Pogledao sam tamu koja me obavijala i ponovo zavijao da joj kažem kako treba misliti na našu djecu.Na tren je čitava pustinja bila ispunjena parajućim zavijanjem.Vukovi u blizini čuli su naš razgovor i širili su glas o opasnosti dalje pustinjom.Jedva sam nagovorio svoju ženu da ostane s djecom i da se ne upušta u moje spašavanje.Nije bilo koristi.Svezali su me i objesili na jedno suho stablo.U borbi sam bio ranjen i ubrzo me ovila tišina nesvjestice.Ujutro me nakrvavljenog ovčijom krvlju ponesoše u selo.

-"Evo vuka koji je rastrgao Jusufa” rekoše Jakubu.

Zateče me bistrina koja je navirala iz njegovih očiju.U njima se vidio poslanički sjaj.Počeh slaviti Boga znajući da me ovaj dobri čovjek neće ubiti.

"Prepustite vuka meni a vi idite”, reče Jakub svojim sinovima.

Odvezao me i zagledao u moje oči.I ja sam gledao njega.U njedrima je držao Jusufovu krvavu košulju.

-"Nije to djelo vuka “, govorile su mu moje oči.

-"Znam vuče, znam to.Kako može vuk razdrijeti čovjeka a da mu ne razdere košulju”,odgovarao je Jakub pokazujući da me razumije.

-"Ja sam, pogriješio”,nastavio je,”Kada su tga braća htjela povesti odgovarao sam ih riječima:”Plašim se da ga vuk ne pojede kad vi na njega ne budete pazili…”

-"Reci mi vuče gdje su i šta uradili sa Jusufom?”

-"Ne znam ", odgovorih,

”Čuo sam kako pričaju da će ga baciti u neki bunar.Ja nisam kriv.Meni je zbaranjeno ljudsko meso.Ja sam dobar vuk.Ja pioštujem naše propise.Ne bih nikad mogao naštetiti tijelu Božijeg poslanika.Molim te u ime Boga da me pustiš da idem iz zemlje kojom hodaju ljudi koji lažu na vukove i ubijaju Božije poslanike”.

Njegove suze su padale po mome licu dok me slušao.Plakao je za svojim sinom Jusufom.Ja se sjetih svoje djece i pošto me on pusti potrčah svom snagom jednog vuka.Njegovi sinovi su to očekivali.Odapeše hilčjadu strijela na mene.Čuh bježeći sav u krvi kako im Jakub govori:U vašim dušama je ponikla zla misao i ja se neću jadati, od Allaha ja tražim pomoć protiv onoga što vi iznosite”.

Bio sam mnogo ranjen ali sam ipak došao do svoje špilje.Ponovo sam gledao svoju ženu i djecu.Vidali su moje rane i potpuno se klonuli ljudi.Ja sam kada sam se oporavio po noći opet prilazio karavanama i osluškivao ima li razgovora o Jusufu.Saznao sam nedavno da je živ.Neka karavana ga je izbavila iz bunara i kao roba prodala u Egipat.Tamo je potpao pod neku sumnju i otišao u zatvor odakle se spasio tako što je vladaru zemlje protumačio snove.Uspio je da se sretne sa svojim ocem i da oprosti svojoj braći.Najmlađi mu brat Benjamin i sada je sa njim. Ljudi svuda pričaju o njegovoj ljepoti.Kažu da je od deset djelova ljepote koju je Bog spustio na zemlju njemu dato devet a onaj jedan dio na ostale. Žarko bi želio otići do svog rodnog Egipta i vidjeti Jusufa ali moje tijelo je klonulo.Starost donosdi smrt.No možda sam ipak zadovoljan.Nedavno mi je u lovu nastradala vučica.Djeca su se već davno razišla.Za vuka samotnjaka najljepša je smrt.Umirem ali znam, Jakub mi je rekao da ću biti spominjan u pričama ljudi do kraja svijeta kao vuk na koga je slagano da je rastrgao Jusufa.

Umirem, idem svojoj vučici i svome bratu u pustinju zagrobnog života da jezdimo ispod zvijezda pjevajući našu noćnu pjesmu.

™

DRUGA VEČER

™

"Našao si sredstva za nastavak gradnje svoje ulice"?

- Da, ovo vrijeme dok si čekala proveo sam u samoći. Preispitao sam svoju prošlost, zatim zagazio dublje u živote onih koje sam uvijek smatrao svojim najrođenijim. Ponovo sam se vratio do Muhammeda a.s., do života njegove porodice, do časnih trenutaka njegovih sljedbenika. Ponovo sam zavirio u  trenutke Kerbele i upitao sebe Zašto? Zašto čovjek kojem je obećan džennet još za života  odabire smrt kakvu je odabrao šehid Husejin, neka  je Božija milost s  njim.? i shvatio da moji strahovi dolaze od moje usamljenosti od prevelikog gledanja u griješan život koji je iza mene. Upao sam u šejitansku zamku podsjećanja na grijehe s mišlju da ih tako brišem. U činit grijeh je grijeh. Ali podsjećat se na njega nakon odluke  čvrste o njegovom izbjegavanju i pokajanja  iskrena samo je gubitak vremena i ponovno odškrnjavanje vrata  na koja je šejitan već jednom ušao. Prebroditi ću krize svjestan da će ih uvijek iznova biti. Takva je priroda svijeta na kojem jesam. Samo ću na direk namjere postaviti zastavu istine. Zastavu na koju ću zapisati Božije riječi koje kažu da ono što nas je pogodilo nije moglo da nas mimoiđe a ono što nas je mimoišlo nije moglo da nas pogodi. Znaš! Puno je mudrosti rečeno u malo riječi koje vele :"Čovjek je stvoren da se trudi!". Kad je Šemsino selo izgorilo, sve popaljeno i poubijano reklo bi se da iz pepela ništa ne može da se uzdigne. Ali Feniks postojii. Feniks koji se zove sabur i tevekkul. Strpljivost i oslanjanje na Boga. Shvatio sam da me prostor vrmena iza mene otrgnuo od korijena i spriječio da sa pravilno napajam s pravog izvora. Neminovno je da probijem i odriješim čvor koji mi steže nit života kako bi sokovi istinske snage  neometano stizali u moj um i odatle pohranjivali moju snagu, moju hrabrost, odvažnost i dostojanstvo koje sam bio zanemario . Neću kriti da mi je pomogao neko ko je puno bolje pisao od mene i puno više hrabrosti za život nalazio dok je to činio. Neću kriti da sam diveći se snazi koja je potekla mnome čitanjem njegove priče poželio da  teče i onima koji tebe budu čitali. Neću kriti da to što je navodim ne znači ništa do li nemogućnost da  napišem nešto slično. Neću kriti a neću se ni stiditi da tu priču navedem jer, ne moramo svi praviti hajrove i vakufe ponekad je dovoljno da ih održavamo. Navešću njegovu priču, navešću svoju priči. Smoću snage da kažem bez stida ono što mislim. Pa ako budem osuđen  bar neću zbiog toga što nisam pokušao:

™

Šestorica mladića u maslinastim uniformama sjedila su na klupama ispred ulaska u podzemno vojno skladište. Dvojica su igrala karte dok su ostali bezuspješno kamenčićima pokušavali oboriti konzervu sa taze posječene bukve pred ulaskom u krug .

-"Vidi čo'če cijela Jugoslavija je ovdje”, progovori najviši među njima kojem bješe dosadilo gađanje boce. Ostali se nasmijaše na njegovu dosjetku.

-"Nema šta da se smijete”, nastavi on,”Pogledajte; jedan Srbin, Jedan Makedonac, Jedan Albanac Jedan Sovenac, jedan Hrvat i ja Crnogorac. Cijela Jugoslavija”!

- "Ko ti je Hrvat?” , zapita vojnik koji je igrao karte

-"Pa ti čo'če!”

-Nisam ti ja Hrvat!

-Ja šta si?

-Bosanac.

-Kako Bosanac ja mislio da si Hrvat. Okle si iz Bosne?

-Nemam pojma ali sam iz Bosne.

-Čuj nemaš pojma. Moraš znati čoče. Ko ti je i odakle ti je otac?

-Ne znam!

-Pa kako se bre , prezivaš kao i ja kad ništa ne znaš?

-Prezime sam dobio po majci koja mi je umrla rodivši me. Ostatak života do vojske proveo sam u Domu za ratnu siročad.

-Zato si se ti tako rano prijavio u vojsku. Bolje ti ovdje nego tamo, samo nije mi jasno da ne znaš kako ti je ocu ime. Imaš li kakve rodbine?

-Nemam nikoga, imam samo ovo ime i prezime.

-Slobodan Bahtijarević. Možda si mi neki rod. Hoćeš li da ti ispričam kako sam ja dobio ime možda se sjetiš nečeg što bi ti moglo pomoći. Ja sam Mihajlo, a Mihajlo mi je i otac, i \ed i prađed kao i njegovi preci dokle sam čuo. To nam je da nam se loza ne zatre. Znaš moj \ed je bio veliki hajduk a pošto nam je na porodici bilo proklestvo rekle mu neke babe da se treba oženiti turkinjom da mu se krv očisti. Čuj Turkinja da mu krv čisti. I on ti je negdje u vašim krajevima ugrabio nekakvu Turkinju i doveo je kući. No Turkinja ga, čo’če , otvrovala ali ipak kasnije rodila mog ćaću i ne mogavši pobjeći od rodine mog pokojnog đeda natjerala ih da mu daju njeno prezime. Ne bi stari popustili no se opet umješale babe i njihove gatke.Ne sjećam se u svojoj familiji ni jednog Slobodana ali kad izađeš iz vojske možemo provjeriti, možda smo čo'če i rod…

™

-Stani, ne želim više da te slušam, suviše je providno da sada pišeš kako bi nastavio priču o Mehaginoj Fatimi. Bolje da je ne spominješ. Ne valja. Zar sam ne osjećaš?

-Šta ako je istina?

-Ako je i istina nije baš nešto zanimljiva.

-Možda nekada u životu ne mora biti sve kao u priči.

-Možda, ali ja nisam život nego priča.Pristao si da bude kako ja kažem a ja kažem da ne valja.

-Šta ako bez ovoga ne mogu nastaviti dalje?

-Onda skrati, daj  ono najbitnije

-Da sve ostalo odbacim?

- Odbaci!

-Ali zašto. Zar je moguće da ponovo bježim od sigurnosti u sebe. Zar ću opet  mjenjati izgled istine radi sadašnjosti. Zar ću radi lahkoće jedne noći ostaviti neizvjesnim one koje dolaze poslije nje. Ne želim da time što mi se sada ne piše slijedeću noć provedem u kajanju i plakanju zbog lične  nemoći. Ne možeš to tražiti od mene. Nećeš to tražiti od mene. Ja sam snaga. Ja mogu. Ili ću reći što mislim ili ću šutjeti.

-Onda bolje da šutiš!

-Nije bolje, meni razgovor pomaže, on je moje sredstvo i ja svoje oružje ne odbacam. Slušaj ako hoćeš nastavak ako nećeš pa to će biti moja pobjeda, jer ako tebe ušutim, ušutiću i stalna preispitivanja svojih djela. Ono sam što jesam  prihvaćam to kao i posljedicu  koju to izaziva. Možda će to biti konačno usvajanje istine da ono što nas je prošlo nije moglo da nas pogodi a ono što nas je pogodilo nije moglo da nas promaši? I!i Slušaj ili nestani zauvijek u meni:

™

KRICI TRAGOVA

™Lampa je gorjela u prostranoj sobi. Duboko u noći Slobodan je bio budan iako mu je stanje više ličilo na bunilo nego na budnost. Sav njegov život pun teškoća izgledao mu je kao med i mlijeko. Ni dani provedeni u domu za ratnu siročad, ni nezgode u vojsci zbog prijeke naravi produženoj na dvije godine od kojih je pola jedne kad se sračuna proveo u zatvoru, ni problemi sa zakonom poslije vojske koji ga natjeraše da spas potraži daleko od zemlje u kojoj je rođen. Ni robijanje po brodovima samo za prevoz i koru kruha. Ni pusta i surova Australija, ništa mu nije izgledalo teško u usporedbi s onim što mu je opsjedalo razum.

Na posao je s jutrom otišao miran i nasmijan.Njegovo preduzeće dobro je poslovalo i očekivao je da će taj dan sklopiti ugovor koji će mu omogućiti proširenje posla s čime bi svojoj porodici obezbjedio život o kakvom je sanjao i za kakav se borio. Život kakav on nije imao ali o kojem nikada nije prestajao da mašta. Lijegao je pun čemera životnog ali je uvijek nalazio dovoljno snage da svoj život zamisli drugačijim kroz slike mašte koje su mu bez obzira na sve uvijek podarivale nasmijana jutra.Taj dan je konačno mogao bez sna . Otvorenih očiju je gledao ono što je sanjao. Ugovor je bio potpisan i on je, osjećajući ipak negdje daleko u svojoj podsvijesti žaoku onog straha od sreće koja bi se uvijek javljala kao nevjerica nakon svih teških godina , prošetao gradom želeći da pobjedi i te najmanje iskrice nelagodnosti.Pri povratku kući svratio je  u malu knjižaru koju je držao njegov bivši zemljak a u kojoj su se mogle kupiti knjige na srpsko-hrvatskom jeziku.Izbjegavao je da čita bilo šta što ga podsjeća na zemlju u kojoj je rođen. Nikada nikom o njoj nije  ni govorio. Djeca ne znaju pravo njegovo porijeklo a maternji mu jezik rijetko da su ikada i čuli. Na spomen riječi "maternji” stišće ga nešto u duši. Volio bi da je prošao kraj te knjižare kao i mnogo godina do tada što je prolazio, no svratio. Svratio je osjećajući potrebu da smije da se upusti u kontakt sa svojom prošlošću riješen da iz njeg izađe kao pobjednik oslobađajući se onog straha što je uvijek treperio negdje u dubinama njegova bića. Rat je u Jugoslaviji uveliko trajao i htio je da vidi kako se raspada ono od šta je čitavi život očekivao nesreću. Možda ga je ta želja da se uvjeri i uvukla u knjižaru. Da nabavi nešto napismeno što će uzeti da ubijedi svoj strah da je bezrazložan, da mu kaže kako zemlje više nema, kako se raspala na države u kojima više niko ne poznaje ni juče a kamo li daleku prošlost.I ne zna kako je sve uspjelo da se desi kako se desilo. Pažnju mu je privukla knjiga o zločinima četnika nad muslimanima u Drugom svjetskom ratu.Pročitavši naslov sjetio se nekih davno potisnutih priča koje je slušao u domu za ratnu siročad. Kupio je tu knjigu i nakon dolaska kući, na prostranoj terasi ispred svoje radne sobe počeo da je čita.Knjiga je bila puna stravičnih opisa i otvarala mu je novi svijet prošlosti zemlje u kojoj je rođen. Nije mu bilo prvi put da čuje o tim zločinima. Neki od onih koji su ih počinili sličnim kanalima kojima se i on prebacio stigli su do kontinenta na kojem je živio, no jedno je bilo znati a drugo čitati pojedinosti svega toga. Život ga nije mogao iznenaditi ali su ga neka od tih svjedočanstava ipak tjerala da osjeti i onu kako je on nazivao običnu vrstu straha koju nije priznavao u svom životu. Priznavao mu je postojanost ali ne i moć učinka. Borio se protiv njega. Borio se na način da kad ga osjeti da ga i prizove, suoči se sa njim.Tako je i uspio mada bi njegov životopis mnogima zvučao poput kakva akcionog filma. Nikom ga nije pričao. Niko nije znao za ubistvo koje je počinio, za put koji je prešao. Prvih petnaestak godina na novom kontinentu je proveo u samoći, kopajući po rudnicima i štedeći svaki dinar. Izbjegavao je svaki kontakt sa ljudima iz njegovih krajeva kojih  nije bilo malo.Bojao se potrage. Nikad se nikom nije povjeravao tako da se sve u njemu nakupljalo i živjelo mnogo duže nego je za to postojala objektivna potreba. No on je znao da samo tako može uspjeti i da je to jedini način koji on poznaje, svaki drugi bio bi mu stran i zavisio bi o nekome. A zavisti nije htio, moliti nije htio,. Htio je biti,biti sam sobom.Jedino čega se nije riješio bilo je njegovo ime. Slobodan. Njegovo mada ga nije birao.Gospodin Dan, zvali su ga po skraćenom obliku koji je unio u dokumenta.S prvim dijelom svoga imena zadržao je i sjećanje na ženu i dijete koje je ostavio u Bosni. To je bilo obećanje njoj . Njoj koju je zaboravio ali ne i obećanje. Obećanje se mora poštovati ako misliš poštovati sebe moto je kojim je živio.”Nemoj nas zaboraviti”, rekla mu je na rastanku prije mnogo godina.Odavno je prestao da je priziva u sjećanje, o djetetu nije ni mogao da razmišlja. Bilo je u povojima kada je pobjegao.Sada ima tri sina i krasnu ženu. Ima život . Ne onaj za koji se borio jer uvijek ispane drugačije nego se zamišljalo , ali ipak je to  život.

Misli su mu letjele glavom i nije ih zaustavljao. Uvijek je razmišljao dvojako.Puštao misli da idu svojom inercijom a druge iz potaje spremao uz njih da ih prate, da im nađu uzroke i otkriju posljedice. Gospodariti drugima može samo ko gospodari sobom. Osjećao je da kovitlac misli koji ga zahvata svoje izvorište ima u knjizi koju je čitao. U opisima i svjedočanstvima koja su ga tjerala da razmišlja o sebi, o pitanjima koja nikad nisu riješena. Autori knjige su za motiv zločina navodili vjeru. Vjeru? I on ima vjeru. Vjeruje- Zna da Bog postoji samo ne zna kako se njegova vjera zove. Odavno je znao da je njegovo ime pripadalo pravoslavnom religijskom krugu ali on nije bio pravoslavac, ni katolik, ni musliman. On je bio čovjek koji je svoju objavu čekao riješen da je prepozna kad ona dođe.Nekoliko puta je bio u crkvama ali je uvijek izašao razočaran. Njegova predstava Boga nije se slagala s onim što mu se nudilo. Bibliju je čitao nekoliko puta i sve što ga se dojmilo bilo je kazivanje o Isusu Kristu., Bio mu je nekako blizak. Imao je majku ali ne i oca. I on, Slobodan je imao majku.Imao je mada je nikad nije vidio. Oca je jedno vrijeme, u djetinjstvu zamišljao u liku staljina čiju su sliku imali obješenu na zidu učionice u Domu.Kasnije je prestao da misli o njemu. Svojoj porodici je rekao da je siroče koje nikad nije upoznalo nikog svog , što i jeste istina.Taman je htio da ostavi knjigu i prekine buran tok misli kad očima preleti preko redaka u kojima se spominjalo ime i prezime njegove majke. Strese se kad ga pročita po drugi put.Znao je da je bila partizanka i da je umrla pri porodu. Sjeti se kako se nekada davno obradovao u vojsci mislivši kako je u prezimenjaku našao konačno nekog od svog roda. Oči su mu se zarosile od uzbuđenja. Nije više bio mlad i jak. Trv mu je tanjčala i osjećao je kako ga pitanja prošlosti vuku sve jače i jače…”tom prilikom su zaklani , živi spaljeni ili na drugi način ubijeni svi članovi porodice Bahtijarević. Ostala je jedino Zejneba, šćer Šemsina koja je preživila silovanja i mučenje.Priključila se partizanima među kojima umire pri porođaju. Sudbinu djeteta koje je tada rođeno nismo mogli doznati…”

Muk! Ruke su drhtući stezale korice knjige a pogled je mračan, pokajnički bio uprt u daljinu. Kajao se jednim dijelom svojih misli što je uopšte kupio tu knjigu i otvorio nezaraslu ranu a drugi dio mu je igrao od žara spoznaje svoga porijekla pa makar i ovako bilo.Besmisao življenja navirala je u oba dijela njegove ličnosti nagoneći ih da se sjedine kao i uvijek kada bi bio u teškoj situaciji.Ustao je i leđima se oslonio o zid kuće. Uvijek je činio tako. Dok su misli grozničavo radile oči su prebirale prostor vidokruga, ponovo mu se vratiše sjećanja na doba kada su ga gonili, opet se u njemu probudila ona želja za životom, želja da kompletira sve bez obzira na okolnosti. Sin ostao u Bosni zaplaka u majčinu naramku. I on misli da nema oca. "Jesam li živ ako sam mrtav za dio tjela svojega?” zapita se po prvi put ne zaustavljajući misli. "Ako sam se riješio zemlje,vjere i naroda, da li se mogu lišiti sebe? Šta sam postigao ako sam to izgubio. Jesam li zbog toga proživio ovo sve???” redala su se pitanja. Nije bilo onog drugog njega da stupi sa njim u dijalog, da razblaži navalu. Bio je samo jedan. Samo on Dan. Slobodan, sin Zejnebin, unuk Šemsin. Ponovo se vrati u stolicu za ljuljanje i otvori knjigu. Da unuk Šemsin iz sela S…. Unuk velikog i poznatog muslimanskog alima tog doba. Hafizov unuk!

Šta je hafiz?

™

Nastavi, dobro je.

-Ne znam. Teško mi je dok ti ovo pišem. Ni sa kim ovo do sada nisam podjelio na ovakav način. Možda je bolje da ovo bude sve što treba da se kaže.Jer sama  činjenica da si se  ponovo javila kad sam mislio da sam te utrnuo u sebi govori da sam ponovo zbog malo prevladanog napora počeo da se samosažaljevam.

- Rekao si da želiš da završiš. Rekao si da to neće biti perfektvo. Zar ćeš zbog neke sitne spoznaje sad prestati. Zar će majstor koji gradi kuću odustati od gradnje samo zato što mu treba pomoćnik. Normalno je da mu treba pomoćnik. Šta ti u stvari misliš da možeš biti.Valjda imaš još priče?.Nije kraj?

-Ne nije kraj kojii znači nema više. To je samo kraj  za novi početak.

Slušaj;

™

AKCIJA

™

Brežuljak po kom su se rasporedili završavao se nakon nekih petsto metara ravnicom koja se pružala sve do srpskog sela u kojem se nalazila kasarna sa njihovim interventnim jedinicama. Ukoso po dnu brežuljka vodio je put do njihovih linija i na njemu su mineri vješto ukopavali nekoliko protutenkovskih mina. S donju stranu puta nekoliko metara od mjesta gdje su mine ukopane nalazile su se nekolike spaljene kuće u kojima su prije rata živjeli muslimani. Jedna od njih je kuća vremešnog starca koji im je bio vodić do ovog mjesta. Sve do pred zoru starac je obilazio oko svoje zidine a kad je trebalo da počne sa napadom vratio se sa nekoliko brojeva biltena Prve Srpske gardijekse brigade.

-"Imao sam zakopano nešto novca ali su mi ga paščad našla” reče Šemsi koji je od neprospavane noći i hladne zore dobio neku drhtavicu pa se hodanjem oko svog šatorskog krila prostrtog po zemlji pokušavao zagrijati. Ostali borci, ispod i iznad puta pokriveni svojim šatorskim krilima također su drhturili pokušavajući nešto pregristi od onoga što se nalazilo u lanč paketima koji su im podjeljeni pred polazak. Kako je vrijeme prolazilo i nervoza se povećavala. Napad je trebao početi prije sahat vremena ali se još ništa nije čulo. Šemso je bio raspoređen na samom vrhu brežiljka i imao je zadatak da pazi na četnike koji bi eventualno mogli  da se povuku sa prvih linija u tom smjeru. Taman je odlučio da zamota jednu duhansku kad je linija iza njih eksplodirala.Više od petnaest RPG projektila gotovo istovremeno palo je po bunkerima  na čeničkoj liniji koja se nalazila nekih petsto metara ispred Šemse. U nejasnom treperenju svjetlosti i tame kad se još dobro ne razabire hoće li svanuti ili omrknuti raspoznavale su se crvenkaste eksplozije iza kojih do njegovih ušiju dopriješe tekbiri i pucnjava iz sitnog naoružanja. Momci do njega stegoše jače svoje naoružanje. Ćamil je namještao nišan na svom RPG-u. Šemso se uhvati kako gledajući njega u stvari gleda Taiba. On je taj isti RPG nosio čitavo vrijeme dotadašnjeg ratovanja. RPG i kratki hekler sa nekoliko okvirova koji su mu služili u bliskoj borbi.Šemsi se dvije linije na čelu iznad očiju spojiše u jednu kad nabra obrve pokušavajući da odagna pridošle misli koje su ga gonile da zaplače nad sjećanjem. Koliko je volio tog malog tek mu tada postade jasno. Da nije bilo šta jeste sad bi sigurno bio sa njima. Tu iza četničkih linija da presječe put njihovoj pomoći i osujeti ih u zauzimanju novih položaja pri napuštanju sadašnjih.

" Uživao je u jutrima kao što je ovo” i nehotično progovori Šemso na upitan Ćamilov pogled. Ovaj se nije zbunio, dobro je znao na koga Šemso misli ali ništa ne odgovori samo obori pogled ka zemlji i pokaza rukom prema liniji. Nekoliko četnika trčalo je sa vrha njihove linije ka središnjem utvrđenju. Šemso ih pogleda. Iz sela se čulo brujanje Tenka i prage. Momci oko njega počeše dublje disati. Nešto hiljade puta doživljeno ali nikad do kraja  odgonetnuto pelo se u njihovim grudima, bistrilo im razum i smirivalo strah.Nešto kao mir kojim priroda zašuti pred kakvu nepogodu. Iako Šemso i momci oko njega nisu bili zaduženi da dočekaju pragu nego da štite one koji je čekaju o napada četnika koji se povlače sa linije ipak su kroz dvogled  gledali prema Grdosiji koja je brekćući i hučeći dolazila iz sela u pratnji prage i dva kamiona bez sumnje punih četničkog pojačanja. Šemso  je po prvi put dobio nešto lakše mjesto. Nakon ranjavanja su ga ipak raspoređivali na manje zahtjevna mjesta mada je znao da svako mjesto iza četničkih linija nije za prezir. I ovo koje mu je dodjeljeno dobro je dobio s obzirom na svoje godine i svježe rane. Tenk ispod brijega odjednom se zaustavi. Četnici iskakaše iz kamiona. Zamka je otkrivena, shvati.Zaštektaše istovremeno sijači smrti a eksplozije ručnih bombi zaparaše dno brežuljka. Pozvaše ga sa dna da hitno pošalje Ćamila sa RPG-om, valjao je tenk uništiti protuvoklopom.Dvojica su već pokušala ali nisu uspjela. Šemso zamoli Allaha da Ćamil uspije. Za njim posla još dvojicu momaka raspoređenih kod sebe mada bi najrađe i sam krenuo dole.Trojica momaka koja su ostala sa njim bila su još mlada. Vidjelo se kako stiskanjem vilica pokušavaju prikriti strah koji je nadolazio. Nijemo su gledalo čas u njega čas u predio ispred njih.Bojali su se ali Šemso ne nađe ništa osim slabog osmjeha da im uputi kao utjehu. Situacija je bila gadna. Ne probije li glavnina liniju oni će se na ovom brežuljku naći u bezizlaznoj situaciji. Nije htio ni da razmišlja o tome. Praga koja je išla iza tenka povuče se nekih stotinjak metara i osu jaku vatru upravo po njihovom položaju. Jače se pribiše u zaklon i ugledaše kako jedan od njihovih sa protuoklopom ustaje ispod puta i nišani na nju.Na trenutak kao da je sve utihlo. U ušima je šumilo od pridošle krv. Dah je zastao kod svih. Kako se i kad mali Nusret, kako su ga zvali i prepoznavali po šljemu koji oni inače nisu nosili, probio do tenka niko nije mogao da shvati. Samo su ih gledali. Čovjek i tenk.Stajali su jedan naspram drugoga a onda je zolja u Nusretovim rukama ostavila svoj bliješteći trag. S razilaženjem dima oko tenka pogledi se ponovo vratiše na Nusreta. Bioje mrtav. Četnici koji su se nakon iskakanja iz kamiona rasporedili oko ceste pribrali su se nakon početnog iznenađenja i presjekli ga rafalima.

-"Poludio je!”reče jedan od mladića kraj Šemse kojeg mladićev glas vrati u stvarnost. Ćutke im pokaza da paze na svoj teren ali tek tada shvati da su četnici sa linije dok su oni gledali borbu oko tenka gotovo stigli do njih.Prvo što Šemso shvati bi da ih je previše za njih trojicu. Nastala je žestoka pucnjava. Pokušavao je motorolom dozvati pomoć sa dna brežuljka ali doli ga niko nije slušao, bili su u goroj situaciji od njega. Nakon što uspješe vratiti četnike ka dnu kose ispred njih nešto zafrkta iznad Šemse. Eksplodarlo je nekoliko metara iza njega i on gotovo da istovremeno izgubi svijest. Zadnje što je osjetio bilo je nešto kao ujed po desnom ramenu: slike neke davne Bosne i daleke Australije zaigraše mu pred očima.Pokušavao je da izgovori šehadet ali nije znao je li to učinio jezikom ili mislima. Utonuo je u san  .

0 0 0

Proboj linija nije uspio. Brigada je pretrpjela velike gubitke, više od trinaest momaka je poginulo a broj ranjenih se popeo na sedamdeset. Samo petnaest od onih koji su ušli iza linije ostalo je živo. Četvorica teže ranjenih među kojima se nalazio i Šemso.Uspjeli su da ga izvuku tek naveče pošto se do brežuljka s dijela linije koja je privremeno bila zauzeta probila pomoć.Rana je bila teška ali mu se svijest vratila slijedećeg jutra.Iznad sebe je ugledao lice svoga komadanta.Zabrinuto i umorno.

-"Je si li dobro”- pitao ga je.

Šemso pokuša klimnuti glavom ali ga presječe jaka bol.

-Ne miči ništa, tek si operisan, bićeš dobro geler ti je bio u ramenu. Imaš i nekoliko manjih po vratu ali doktori kažu da nije ništa opasno za nekoliko sati premjestiće vas u grad, ovdje treba mjesta za nove ranjenike.

-"Kako stoji linija?” upita ga Šemso zaplićući jezikom.

-Dobro je, uspjećemo ako Bog da,” odgovori komadant i selameći ga krenu dalje.Šemso se malo obazrije oko sebe i shvati da je na hodniku. Svuda okolo bili su kreveti. Nikog od ranjenika nije poznao. Zaklopi oči i pokuša da se umiri. Ponovo se mislima vratio na momke koji su bili sa njim. Htio je da zna ko je još pored Nusreta poginuo. Puštao je da lica momaka prolaze kroz njegovo sjećanje. Suze mu krenuše u oči i on ih ne zaustavi. Misao mu je tekla dalje . Do Taiba. Pitao se kako je. Poče u glavi da misli na budućnost. Šta da uradi. Emšina slika mu se nije smetala ispred očiju. Došao je po svoju sreću a u stvari je njoj nanio bol. Nije mogao da se otme utisku da je na čitav njen život uticao upravo on. Bolesna je. Kako i nebi bila. Prvo čovjek , pa sin, pa čovjek pa opet sin. Krugovi. Krugovi koji nas melju kao točkovi kakva velikog moćnog žrvnja, U Šemsinoj glavi od slika koje su se pod još prisutnim dejstvom narkoze množile i duplale poče da huči i da ga peče jaka bol. Poče da uči onih nekoliko Kur'anskih ajeta koje je uspio da zapamti. Ranjenik do njega poče da bunca. Šemso se prenu kad shvati da ovaj govori srpsla imena u snu. Kad malo kasnije naiđe jedna od sestara zaustavi je i upita ko je ranjenik do njega.

-"Neki Crnogorac,zarobljenik, odvest će ga čim nađu mjesta”, odgovori mu ona i ode.

Šemso se ne smiri, nekako dozva  vojnika koji je stajao na kraju hodnika i zamoli ga da mu nađe premještaj. Vojnik mu se izvini rekavši da nema mjesta.

-"Da se ja pitam ne bi ga ni spašavali, komadant je tako naredio, evo i ja umjesto da sam na liniji  čamim ovdje i pazim na njega. Neki Mihajlo iz Crne Gore, došao otud da nas bije a mi ga sad ovdje liječimo”reče mu vojnik nudeći mu cigaretu.

Šemso odbi cigaretu ali ga crnogorčevo ime preplaši. Zamoli vojnika da provjeri kako mu je prezime. Ovaj iznenađen molbom ode do mjesta na kom je stajao i donese vojnu knjižicu vojske Republike Srpske.Šemso je otvori i pročita ono što je slutio. Mihajlo Bahtijarević sin Mihajla. Ne može da se ne nasmije.

-"Znao sam mu oca” reče vojniku i zahvali mu.

Nakon toga ponovo uspravi glavu ka plafonu i poče da razmišlja ni sam ne znajući odakle je došlo  olakšanje koje je osjećao.

Reći će mu. Moraće mu dozvoliti da mu kaže, i da mu pomogne,. Postoje bolnice po svijetu koje to mogu učiniti, pisaće kući. Njegova kćer će to razumjeti.Ona je jedina i razumjela njegov odlazak.Mora nešto učiniti, ne smije se predati. MihajlLo do njega će preživjeti i opet će se roditi drugi Mihajllo koji će nekom drugom Slobodanu pričati istoriju svoje familije i svoga imena.

™

-Završetak ?

-Završetak.

-Hoćeš li mi nastaviti pričati ili to ostavljamo za iduću noć

-Nema više nastavaka

-Ali ovo nije kraj!

-Nije , ali ja više nemam snage, previše je i ovo.

-Umoran si.

-Ne samo umoran.

-Ali šta je sa budućnošću, ako se ne može promjenuti prošlost, može budućnost.?

Ko si ti, Ko je Emša, Ko je Šemso iz zadnje priče. Ne možeš ih sve spomenuti i da ne kažeš ko je ko!?

-Šemso? Šemso je Slobodan koji je uzeo dedino ime i gonjen duhovima došao u Bosnu da traži svoga sina.

-Je li ga našao?

-Nije ga našao. Sin mu je umro dok je još bio dijete. Našao je samo svoju bivšu ženu Emšu koja se nakon njegovog odlaska za nekoliko godina opet udala ali joj je čovjek umro na početku rata. Pojedinosti imaš u priči o Fatimi.

-A Taib, To si ti? U  kojoj si vezi ti sa svim ovim?

-Da Taib sam ja. Sin Emšin . Progledo davne sedamdeset i treće a sklopio oči devedeset treće.

-Sklopio oči?

-Sklopio oči. Glava koja te piše nije vidjela svjetlosti već šest godina. Noć i dan razaznajem po tijelu koje se s noći ponekad smiri.

-A Fatima, gdje ti je Fatima?

-Eh rane , pecite pecite. U jednom smo isti i ja koji te pišem i ti koja se pišeš . Nikad nećemo shvatiti život do kraja.

-Napisao si da je si je oženio.!

-Ne ja . Taib. Taib koji je mogao biti, ne ja koji jesam ovakav kakav  jesam. Ona postoji kao i svi moji liikovi o kojima sam ti pričao samo, u životu nekad ne bude kako treba. Svijetlila mi je u životu, danas svijetli nekom drugom…

-Smetalo joj je što si slijep?

-Ne, meni je smetalo. Što će slijepcu svjetlo. Slijepcu treba istina i na kraju krajeva sudbina je bila takva da meso i kosti pod njenim imenom pripadnu drugome ja ono što sam volio u njoj i danas  mogu da volim.

-Šta je bilo sa drugima, sa Šemsom, s njegovom porodicom..

-Dosta je. Rekao sam ti ono što sam vidio, o onom što je bilo poslije pitaj one koji ti kažu da vide.

-Ali, morao si čuti, Šemso je rekao da ti mora reći..

-Ne znam i ne pitaj me sve što je od mene ostalo jeste opet jedna tuđa priča koju sam čuo kao odgovor na ista ta pitanja od čovjeka koji je mirisao lijepo i govorio blago.Meni vraća smiraj i raspoloženje koje volim, koje je daleko od ovog što sad osjećam, misli s kojim ponovo progledam.Misli koje mi daju da na trenutak shvatim  ono što sam nekad vidio. A Shvatiti  ono što se bilo kad desilo isto je kao i sada vidjeti . Saslušaj je i ostavi me!:

™

RAZGOVOR S MRAVOM

™

Novinar je žurio preko planine.Cilj mu je bio da napravi za svoje novine reportažu o planinskom jezeru čije obale još nisu bile iskorištene za turizam.Na vrhu brežuljka klanjao je podne namaz a onda se stao spuštati niz strmu stazu ka jezeru.U jednom momentu prenu ga sitan glas:

-Polahko čovječe!

Ukopao se u svom mjestu prestrašeno gledajući oko sebe.Okolo je bila pustoš bez žive duše.Povjerova uskoro da je glas koji je čuo sam plod njegove mašte i pođe da krene dalje, no čim podiže nogu u namjeri da korakne glas se ponovo začu:

-Stani nehajni čovječe!

Čulo se od njegovih nogu i on instiktivno spusti pogled na zemlju ispred sebe.Ništa, samo gomila mrava koja je vukla neku pogolemu grančicu.

-Vidiš li nas? Začu ponovo.

-Vidim,!odgovori ni sam ne vjerujući da to čini.

Među mravima koji su užurbano radili niko nije obraćao pažnju na njega.Pogleda desno i ugleda na jednoj bijeloj ploči mrava koji je gledao pravo prema njemu.

-Sa mnom razgovaraš- reče mu mrav.

-Ovo nije moguće-odgovori novinar.

-Moguće je-uzvrati mrav.

Novinar se ufati za čelo i poče da uči iz Kur’ana ono što je znao da pomaže osobi koja je stala na džinnsko kolo.Taman je završavao suru Felek kad ga mrav ponovo prekide

-Musliman si?

-Jesam.

-Onda si sigurno čitao u Kur'anu ajete iz sure Neml gdje se kaže:”Pa kada su došli do doline mrava,reče jedan mrav:”O mravi ulazite u svoje stanove da vas  ne znajući ne zgazi Sulejman i njegova vojska”.

-Sjećam se -reče novinar-ali shvati da je ovo nemoguće.

-Ništa Allahu nije nemoguće da da,nego kuda si ti tako požurio pa ne gledaš ispred sebe?

-Idem na jezero dole da napravim reportažu za svoje novine.

-Moj narod radi velike poslove na putu kojim namjeravaš da prođeš, dok on to ne završi nudim ti da čekajući razgovaraš samnom.Ne bi li želio da čuješ moju priču?

-Svakako-odgovori novinar prepuštajući da stvari teku tokom na koji ne može da utiče.

-Sjedi i slušaj-reče mrav počinjući svoju priču:

"Naš život nije lahak.Jedno zrno kukuruza ili pšenice mi nosimo po pola dana.Ponekad nađemo i komadić šećera.Sastane se vrhovni savjet naših eksperata za ishranu.Savjet ispita onog ko je to našao,gdje je našao,šta je to i koliko je što je našao i onda odredi koliko mrava treba za takvo nešto.Nekad u takvom poslu učestuje i po dvije tri hiljade mrava…”

-Nije li to pretjerano?-upita novinar.

-"Ne jer uvijek uzimamo u obzir da možemo naići na čovjeka ili nešto njemu slično što nas ne pazeći nemilosrdno uništava.Mi mravi smo malehni,sićušni no tačnost je odlika naše naravi a mudrost crta našeg karaktera.Iako naša veličina iznosi svega nekoliko milimetara, Milostivi i Plemeniti Bog nas je obdario smislom za organizaciju.Mi ničemu ne prilazimo slučajno i naprečec.Kod nas nema iznenađenja.Vjerujemo u sudbinu.Znamo da samo jedna čaša vode može da potopi odred mrava.Ako želiš da preživiš u središtu ovodunjalučke prašume moraš da budeš vuk u protivnom poješće te vuci.Zar tako ne govore ljudi?”

-Govore-potvrdi novinar –no nije mi jasno što tu može da uradi jedan sićušan mrav da bi se spasio?

-"Božija milost dala nam je odgovor na ovo pitanje, pa nemamo potrebe da budemo vuci da bi izbjegli vučju krvoločnost.Mrav ne živi sam. Živi u naseljima od stotinu hiljada stanovnika.Naša sela nalaze se pod zemljom.To su sela sa jako zamršenom mrežom puteva na kojima se niko osim nas ne može snaći.Postoje tri roda mrava: Ženke, mužjaci i mravi-radilice.Čim se rodimo mi znamo ko smo i koji nam je posao.Allah nam je tako dao.Niko od nas se ne žali niti je ambiciozan,sanjar ili pohlepan.Krila dobijamo samo kada se volimo.Vi ljudi mislite da su leteći mravi posebna vrsta mrava.Ne, to su samo naše ženke i mužjaciu sezoni ljubavi.Kad prestane ova sezona mužjak pane na zemlju i umre a ženki njena krila iščeznu i ona odlazi pod zemlju gdje polaže jaja iz kojih će se izleći hiljade mrava.

-Hiljade!-začuđeno upita novinar.

-Da hiljade ako treba.-Odgovori mrav

-Znači li to da ti imaš hiljadu braće?

-Ja baš nemam hiljadu ali ima mrava koji imaju.To zavisi od toga koliko nas je uništeno u prijašnjoj sezoni.Ako nas je puno uništeno Bog da da nas se isto toliko i rodi.Mi oko toga ne vodimo računa.

-Pričaj mi nešto o sebi-zamoli novinar

-"Ja sam rođen kao mrav radilica.Majka me kao i ostalih sto dvadeset moje braće i sestara hranila i čuvala sve dok nisam porastao.Kad sam porastao saznao sam da je moja uloga da budem mrav-stražar.”

-Nisi li rekao da si mrav radilica-prekide ga novinar.

-"Jesam,mravi radilice obavljaju razne vrste poslova.Postoje poslužitelji koji čiste naselja,zatim vojnici koji brinu o bezbjednosti,potom policija koja čuva stražu.Ja pripadam ovoj vrsti stražarske policije.Njihov sam komandir.U početku svog posla nadzirao sam mrave koji su muzli mravlje krave…

-Mravlje krave???

-Da, mi muzemo lisnu uš koja proizvodi medni nektar baš kao što ljudi muzu svoje krave.Čak je i uzgajamo baš kao i vi vašu stoku.Poslije ovoga sam radio mnoge poslove.Postoji na hiljade opasnosti kojima su mravi izloženi.Jedna od tih opasnosti je kiša.Mi mravi ne znamo da plivamo.Stražarska policija nadztire dolazak kiše sa udaljenih položaja i čim je vidimo dajemouzbunu i sve se povlači pod zemlju u naša sigurna skrovišta.Nakon toga čekamo sunce.Ono je naš veliki prijatelj i pomagač.Guta vodu,isušuje barice oko našeg staništa i slično.”

-Koliko ti imaš godina-zapita ga novinar

-Ja sam veoma star.Najstariji sam mrav na kugli zemaljskoj.

-Ti onda mnogo znaš-primjeti novinar

-Da omudrio sam od starosti-,odgovori mrav.

-Znaš li priču o Sulejman a.s. i njegovoj vojsci?-upita novinar.

-Da hožeš li da ti je ispričam?-upita mrav

"Pričaj!", reče novinar

"Tada sam bio mlad,rekao bi premlad.Bio sam za nas mrave, daleko od naselja.Pokušavao sam otkriti opasnost koja bi mogla da prijeti za moj narod.Popeo sam se na jedno drvo i zaprepastio onim što sam vidio.Ugledao sam zastrašujuću vojsku.Bila je različitija od svih vojski koje sam do tada vidio.Bila je to vojska ljudi.Vojska Džinna.Vojska mrava.Vojska ptica.Vojska vjetrova.Ispunilo me strahopoštovanje kad sam vidio Sulejmanovu vojsku.Međutim nisam mogao ni časa kasniti znao sam da ukoliko ova vojska krene prema našoj dolini sve će uništiti.Sišao sam s drveta i krenuo velikom brzinom.Mi imamo pet vrsta brzine.Ja sam išao najvećom.Usput sam pustio miris koji u svijetu mrava ima posebno značenje jer je on upozorenje svima da se odmah skupe na uzvisinama naselja.Napokon sam uspio prije vojske stići u dolinu.Zbog mirisa koji sam pustio tamo se već održavala vanredna sjednica najodgovornijih za zaštitu naselja.Za samo dva tri trena donesena je odluka.Mravi radilice zaduženi za naselja pripremali su prostorije unutar zemlje za duži boravak.Svi vanjski radnici pozvani su unutraVanjska straža se udvostručila a sistem uzbune stavljen na najveći nivo.Moj obrambeno promatrački položaj se nalazio na jednoj uzvisini iznad naselja.Popeo sam se na jednu grančicu u čekao.Pogled mi je bio usmjeren horizontu.Ubrzo se na njemu ugledala velika vojska.Okrenuo sam se i upozorio mrave:

”O mravi, ulazite u svoje stanove, da vas, ne znajući ne zgazi Sulejman i njegova vojska”..

Istovremeno zbilo se nešto čudno.Sulejman je zastao pa je zastala i njegova vojska.Vjerovjesnik Sulejman je pogledao prema drvetu i nasmijao se glasno. Shvatio sam da me čuo.Stajao sam kao skamenjen slušajući njegovu dovu:”Gospodaru moj uputi me da se zahvalim na Tvojoj blagodati koju su učinio meni i mojim roditeljma i da radim dobro dijelo kojim ćeš Ti biti zadovoljan i uvedi me Svojom milošću među Svoje dobre robove”.

Nakon dove se obratio meni riječima:

-Ne boj se!Vojska neće razoriti dolinu mrava.Skrenućemo daleko od doline.

Poslije ovih riječi izdao je naredbu vojsci da promijeni smijer a onda se opet okrenuo meni i rekao;

-Osjećam nešto poput nadahnuća a to je da će Bog riječi kojima si upozorio mrave učiniti ajetima koje će vjernici učiti u svojim namazima.

-Fantastično-reče novinar

-Da-potvrdi mrav

-Ali šta vi radite ovdje?Upita novinar

-Pravimo male kanale da voda kada počnu kiše ne prodre u naše naselje.

-Nisam mislio na vas sve-ispravi se novinar-pitam odakle ti ovdje u Bosni kad je Sulejmanov narod živio daleko predaleko za jednog mrava?

-Jeste, živio je daleko ,predaleko ali i davno pradavno.Obišao sam od tada mnogo kugle zemaljske. Ovdje sam došao po zadatku.Čekam nešto a Božiji poslanik Muhammed a.s. je rekao da je iščekivanje olakšanja najveći ibadet..No moj narod mi kaže da je završio.Možeš proći.

-Hvala na razgovoru mada će mi trebati mnogo da se ubijedim da se on doista desio

-Razgovor nije bitan,upamti znanje i shvati zašto si na zemlji

-Zašto?

-Red,red da uspostavljaš,dobri čovječe.Da pozivaš u dobro i Odvraćaš od zla.

-Selamun alejkum

-Alejkumu selam.

™

TREĆA VEČER

™

-Nije li krajnje vrijeme da se upoznamo, da kažeš nešto o sebi, što bi zadovoljilo moju radoznalost i ispunilo moje pravo. Pišeš me i držiš kao roba, da ti služim. Prema robu se imaju i prava i obaveze. Tvoja obaveza je da konačno kažeš ko si uistinu. Emšin sin je suviše šturo. Rekao si da ovim hoćeš da dođeš do sebe a baš kad si došao do sebe ti prekidaš?!

-"Ne prekidam. Ono što sam želio ja sam i ostvario u onoj mjeri u kojoj sam sposoban. Nisam ja htio doći do sebe na način da o sebi pričam. Baš kao što nije bitno u detalj kako su izginuli Šemsini sinovi iznad sela tako nije bitno ni pominjati detalje moga života mada je sve ovo moj život čim ga nosim u sebi. Htio sam da na putu kojim sam prošao postavim oznake kojih nije bilo kad sam prolazio. Htio sam da uz posjećanje sebe posjetim još ponekog da ne postojimo kao jedinke. Mi koji šehadet usnama zborimo nismo pojedinci. Mi smo umet. Umet koji je preuzeo obavezu nošenja baklje istine. A da se istina nebi pomješala sa lažima mora se jasno definisati i načiniti putokaze ka njoj.

-Zato je Šemso gradio sebilj?

-Da! Upravo zato, da podsjeti, bude znak, da nešto što nije samo događaj izdigne na nivo koji mu pripada. Da ne doživljavamo ponovo svoje Kerbele. Da učinimo žeđ časnih na Kerbeli jamstvom da mi nećemo ožednjeti. Jer njihova je žeđ uzaludna ako mi ne uzmemo pouku i ne uzmemo snagu iz njihova mučeništva.

-Ti svoj sebilj gradiš pišući mene?

-Da!

-i jesi li ga sagradio?

-Jesam se trudio.

-Samo tri večeri!

- Da ali ću čitav život znati za te tri večeri!

-i šta ćeš imati od toga?

-Imaću mnogo. Spasiću Šemsu i njegovo selo. Povratiću čednost Zejnebinu  poraz na brdu gdje stradao Šemsin unuk pretvorit ću u pobjedu!

-Kako!

-Tobom!

-Sa mnom!?

-Da, isčupao sam ih iz zaborava i dao smisao njihovoj žrtvi. S tobom Šemso i drugi nisu uzalud poginuli. poginuli su da bi se spasili oni poslije njih. U času njihove smrti bio je to gubitak jednog života ali ako je taj gubitak spriječio kasnije hiljade smrti onda to nije gubitak nego pobjeda. Kad sam izgubio oči  mislio sam da ću postati smetnja drugima i bilo mi je draže da sam pao kao šehid  mada sam zahvalan Allahu na sudbini koju mi je doredio., no vidiš, meni je Allah dao snage da omogućim  onima koji imaju oči da vide.

- Ti najbolje znaš šta si htio. Imaš li ikakvu priču za kraj, da završim kako sam i počela.

-Imam! Imam jednu o meni i tebi.

-O nama?

-Da, red je da na kraju bude priča o nama budući da smo mi glavni junaci ove knjige!

-Prije si govorio da sam ja  u stvari dio tebe, da sam TI. Znači li to da je priča koja slijedi u stvari o tebi. Ne, ona je o meni i tebi. Glas tvoj jes glas moj ali u svijetu pojava u svijetu u kojem ja živim mi postojimo sasvim odvojeni.

-Hoćeš li mi reći ko sam ja a ko ti?

-Prepoznaćemo se, dovoljno smo naučili. Slušaj priču iz koje su se izrodile sve ostale:

™

STRAŠNA STVAR

™

Sjedio je na stolici pokraj vrata. Leđa su mu bila naslonjena  na memljivi zid komandne sobe smještene četiri sprata ispod zemlje. Ispred njega do suprotnog zida pružalo se petnaestak metara prostorije.U prostoriji je bilo deset ljudi. On, vojni policajac, pripadnik korpusne policije u službi generalovog obezbjeđenja, general u besprijekorno uređenoj alfinoj uniformi, trojica visokih oficira i operativci za posebne sektore.

Genral uopće nije govorio normalnim glasom. Pepeljare je već oko deset sato pirazbijao. On, korpusni policajac, morao je da kupi opuške. i sada nakon dvanaest sati od zadnje razbijene pepeljare strepi  kad se general razgovarajući preko motorole naglo ustane. Bojao se sresti  s njegovim očima,. Od kako je počeo opći napad na agresora on trpi generalove izlijeve bjesa.

pomisli na svoju majku da bi lakše podnio generalov  bijes. Sad je negdje u podrumu …

Vezisti  koji održavaju vezu s isturenim komandnim mjestima izvještavaju da po gradu ispod njih četnici tuku svim i svačim. Koliko je samo ljudi posjetila  da bi sredila njegovo primanje u korpusnu policiju. Niko je nije shvaćao. Njenu materinsku ljubav, njegovih nevinih devetnaest godina. Nije htjela d ajoj sin bude ubica ili još gore - da bude ubijen. Umalo nije doživjela šok kad je čula da će u ovoj akciji učestovati i korpusni policajci. Jedva je preko svojih veza uspjela da ga ubaci među šestoricu koji obezbjeđuju generala. Njegovanesreća bila je što ga je raspored zapao baš u ovoj sobi. Majka! Ah! Sigurno ne zna da mu nisud ali spavati skoro dvadeset i četiri sahata. Stalno dežurstvo.

-"Prenj traži da se gađa A4, povlače se, artiljerija ih ubija…" - prekide ga iz razmišljanja glas Ede veziste koji je održavao vezu sa sjevernim dijelom ratišta.

-"Šta da mu kažem generale?"

-"Nek se nosi, da nije mako, ako se povuče samo metar gađaćemo po njemu, je l' jasno!"

-"Generale i četvrta traži artiljeriju. Praga  i tenk su ih zakovali na vrhu!?

-Jesu li uzeli išta?

-Drže stijene i uzak pojas iza njih. Tigar je na vezi, hoćete li da vas povežem?

-Dal mi ga; TIGAR JAVI SE VRH OVDJE!

-Tigar na prijemu!

-ŠTA IMA KOD TEBE?

-Sve po planu samo mrak pada ne može se dalje. Na nekim mjestima sam izmješan sa četnicima a pozadinu mi tuče tenk i minobacači. Ako može kiša malo da tuče oko groblja. Praga i tenk su iza kapele van dometa protuoklopa.

-POŠALJI SVE LEMENTE DAĆU ODOBRENJE KIŠI DA DEJSTVUJE, SAMO NEMOJ DA ČUJEM KAKO SE POVLAČIŠ!

-Kako je nadrugim položajima?

-SVE JE U REDU ČEKAJU DA SE TVOJI IZJEDNAČE S NJIMA. KASNIŠ!

-Ne komandujem ja pticama pa da uzlete uza stijene…

-NE INTERESUJE ME. KASNIŠ i SVI ČEKAJU NA TEBE. DO ZORE DA SI TO UZEO. JASNO!?

-Vidjećemo, ako Bog da!

Genral spusti telefon i vrati ga vezisti. Korpusni policajac je bio gotovo zaspao i jedva je bio svjestan o čemu se radi kad je iosjetio  udarac nogom u vanjski dio slabina. Šamar. Noga. Bubrezi .. Kad se u potpunosti vratio iz bunila već  je bio na hodniku pred zalupljenim vratima iza kojih se čulo generalovo divljanje. Desno od njega u drugoj sobi za vezu otvoriše se vrata i Ejo ga pozva da uđe dok se general amlo ne stiša.

Soba nije bila velika. Dvije stolice, krevet na sprat i nekoliko aparata za vezu. Ejin kolega Hikmet, spavao je i on sjede na njegovu stolicu.

-Tigrovi će ipak uspjeti ako im artiljerija pomogne oko prage i tenka", reče mu Ejo . "Dobri su, uzelu u zadnjih deset dana preko dvjesta  kilometara kvadratnih a kad skontaš nema ih sto pedeset i to sve ppo najgorem pravcu. Evo ti Hikmetove slušalice, naštimane su na njihovu frekvenciju. Ovo ti je ko prenos utakmice sa radija. Uzmi, ja moram na prisluškivanje četničkih veza…"

Korpusni policajac pogleda na kartu koja je visila na zidu nasuprot njega. Znao je iz kog pravca udaraju tigrovi. Trebalo bi da su na samom horizontu iznad grada. Poče da razmišlja o tim momcima koji već nekoliko dana niti jedu niti spavaju. Jednostavno napreduju brže od logistike. I ginu. Četnička artiljerija je i dalje mnogo jača . Nije više problem uzeti nego održati položaj… Tigrovi. Nije ih mnogo volio. U osnovi on je rat smatrao glupošću nedostojnom obrazovana i moderna čovjeka. Nije volio vjerski žar koji su tigrovi naručito isticali. Uvijek selam, uvijek šerijat uvijek nešto. Nije ih volio ni srest u gradu, čak ih se i bojao. A ljudi su ih voljeli. Djevojke pogotovo. bili su u žiži interesovanja zbog svojih šumskih podviga… Navuče slušalice na uši i protrnu. Bio je to generalov glas. Opet je psovao, ovaj put nekog komandira iz tigrova. Izgleda da su prestali koristiti šifre:

-IMAŠ LI TI ŠIFROVNIK BUDALO? HOĆEŠ LI DA U BEOGRAD ČUJU KAKO IMAŠ DVOJICU RANJENIH i JEDNOG NESTALOG?

-Nosi se generale. Ovdje se više ne zna je li čovjek do mene moj ili njihov a ti bi da palim bateriju i tražim nakve šifre. Da nisi čitavo vrijeme pod zemljom znao bi daje ovdje već pao mrak!

-NA SUD ĆEŠ TI MENI DRZNIČE!

-Mogu li odmah da se izvučem iz ovih govana?

Policajac se sav iznenadi hrabrošću mladog komandira Zamoli Eju da mu naštima na kanal od ovog komandira i nastvai slušati:

Salko čuješ li me?

-Na prijemu!

-Šef kaže da pomoć neće stići!

-Šta je sa artiljerijom?

-Probaće!

-Samo da je ovu pragu ušutiti!

-Kako stojiš?

-Dobro, ona dvojica nisu teško ranjena, četnici ne dolaze blizu, granate čuješ!

- Čujem , i ovdje je sito , čuvajte se. Šta je s njim?

-Izgleda da je gotov!

-Jesi li slao ikog?

-Tamo su sada četnici a prst se pred okom ne vidi!

-Šta ako su ga uhvatili?

-Njega. Samo u besvjesnom stanju !

-Za svaki slučaj nemoj koristiti njegov kanal od motorole.OK- SELAM

-OK. SELAM!

Policajac opet gurnu laktom Eju. Uznemirilo ga je i zainteresovalo ono što je slušao.Neki strah mu se zavlačio u kosti.

-Šta je - upita ga Ejo.

-Kod ovih je jedan zarobljen.

-Nije!

-Kako nije?

-Upravo slušam četničku liniju, ništa ne spominju.

-Znači mrtav.

-Ništa neobično. Puca se.

Ejo se okrenu a policajac nervozno posegnu za njegovim cigaretama i ponovo uze slušalice:
SELAM!

-Allahu ekber!

-Čuješ li me! Naprijed!

-Čujem. Šta se dešava. Ko je pucao!

-Ne znam čovječe ali gori!

-Moj nije niko da nije foluška!

-Kakva foluška, vidim je gori!

-Da nije neko s lijeva uspio, ako bude osramotili smo se!

-Sami smo na ovom sektoru. Mislim da je to on.

-On?

-Što nije mu prvi put!

-Što se onda ne javlja-Ne znam probaću ga dobiti na našoj staroj frekvenciji.

-Javi ako išta bude da ga izljubim. Već sam mu fatihu bio proučio!

-OK. Selam.

Selam!

000

-Mili javi se, Salko zove, prijem!

-grrrr

-Mili čuješ li, prijem!

-pffff

-Mili javi se znam da me čuješ. Nemoj se zezati…

-pfff…. pffff…Ko se zeza…Zovi tog generala a ne mene. Hoću zlatni ljuljan i to ovdje da mi ga uruči.

-Živ si!

-Živ sam ali se javljam iz džehenema!

-Kako si?

-Usrano!

-Treba li ti pomoć?

-Jedne pamučne gaće!

-Nemoj se zezati, ozbiljno te pitam!

-Dovlačite te guzice ovamo preko brijega, skinuo sam mine a četnici se povlače kako sam im gruhno pragu.Jesi li vidio kako je sjevnulo, a!

-Pokušaću doći sa još dvojicom, šifra je stara.

-Samo naprijed!

-i tebi!

Veza je ostala hučati u iščekivanju nečijeg javljanja. Policajac taman pomisli da posegne za još jednom cigaretom kad ga Ejin prijatelj zamoli da ustane jer mora raditi. Na hodniku ugleda svoju smjenu. Nije  se smio javiti n aoči generalu. Krenuo je u sobu sa spavaonicama Kad leže ne bi sna  na oči. Vrtile su se misli i glasovi onog što je čuo. Razmišljao je o momku koji je negdje uništio pragu. Glavni je na liniji! Otišao je naprijed, sam i još uništio pragu. Poželi da je na njegovom mjestu. U mašti je vidio kako se momci došaptavaju po stjenama pričajući o njemu. Možda se ubrzo čuje i u grad. Dovoljno je da neki ranjenik siđe i ispriča i uskoro će znati čitav grad. Do jutra bi postao heroj. Vidio je sebe kako stoji za šankom a ljudi kriomice po kafiću pričaju pokazujući na nj. Kako bi to bilo. Otić kasnije profesoru na fakultet i tresnut mu rukom od sto: "Koga ti obaraš pet puta, A!

Poslije ove smjene prijaviće se u tigrove! Hoće!

Što je toplina deke bivala veća to je i njegovo ubjeđenje raslo. Biće glavni, hoće , biće glavni- ponavljalo mu je u glavi dok nije zaspao.

000

Dvadesetak dana nakon smirivanja situacije oko grada i odbijanja četnika na pristojnu udaljenost korpusni policajac šetao je gradom u želji da sretne svoju djevojku. Išao je polahko, od ulazaz do ulaza. Za svaki slučaj. Na "njega" je već bio zaboravio. Rekli su mu u kasarni ko je taj momak ali mu više nije bilo važno. Krenu preko mosta na drugu stranu grada. Nije bilo prolaznika. "Da li je svraćala kod Selme ?" - upita se. Reče mu da nije kad uđe u kafić. Svejedno ostade, naruči sok i nalakti se na šank. Selmin stari je nekad u ovom kafiću bio obavezno pijan i davao piće na veresiju. Danas više ne pije. Svaki dan u džamiji. Skrenu pogledom do separea u kom se neko zasmijao.On mu se učini poznat, djevojka još poznatija. Ispod crnog šala gledao je poznato lice. Gledao i nije mogao da povjeruje. Selmina sestra sa šalom! Svašta! i nju uhvatilo! i to sa njim. Bolje ga pogleda;Ispod stola virile su pohabane alfine pantalone, na nogama gotovo odvaljene čizme. Sve bjedno osim kose koja je bila čista i duga do pola leđa. Nije mu stajala. Bio je nizak, s dugom kosom još niži. Ni slika Ramba. Na grudima iznad lijevog džepa nije bilo zlatnog ljiljana . Ljudi u kafiću nisu govorili o njemu. Niko ga nije ni gledao osim nje…

Ustade, popravi kragnu svoje jakne i sačeka Selmu da plati.

-Javja li se stari? upita ga ona  kad se vrati za šank.

-Pošalje ponešto?

-Kako mu je?

-Sređuje da i mi idemo!

-Pametno!

-A šta se ovdje ima tražiti.

-Zovni kad kreneš!

-Naravno!

Izađe i krenu nazad. Na mostu malo zastade i pogleda u rijeku. Od velikih kiša nabujala je gotovo do samog mosta. Učini mu se neukrotiva a prizor ga podsjeti na nešto. Na kraju mosta se sjeti. Njegov eoči. Pogledao ga je samo jednom. Poput rijeke. Divljak." Sigurno bi mogao zaklati čovjeka"  bi misao s kojom je korpusni policajac zamako u svoju ulicu. U kafiću iza njega jedna djevojka kihnu - momak do nje reče "Elhamdulillah!".

-Kraj-

™

Djevojka je gledala kroz prozor malenog kafića  premeću ći iz ruke u ruku pedesetak oštampanih listova. S vremena na vrijeme pi pogled sulice vratila na listove pročitavši nešto , nakon čega bi se nakratko zamislila. Po izrazu očiju vidjelo se da je nervozna. Čekala je , a nije volila da čeka. Htjela je ustati kad onaj kojeg je čekala priđe iz drugog djela prostorije i  reče:

-Nismo strpljivi!?

-Pa ti nisi normalan, sjediš li to čitavo vrijeme ovdje dok te ja čekam zvjerajuć po ulici?

-Kad zakasniš trebaš prvo provjeriti je li onaj s kojim se sastaješ već došao!

-Ma nemoj! Nije ti neki fazon, znaš!

-Možda i nije, oprosti. Nego kako ti se svidio rukopis?

-Rukopis! Ne znam šta bi ti rekla. Nije loš. Možda ga malo treba razraditi i dovršiti. U suštini nije loš. Čiji je?

- Jednog mog prijatelja?

-Je li stvarno slijep?

-Ne znam šta bi ti rekao. Ne vidi , to je sigurno!

-Znači slijep je!

- Ne znači.

-Kako?

- Mrtav je.

-Mrtav?!

-Već duže vrijeme!

-Zezaš ti mene. Ovo je tvoje djelo. Liči na tebe.

-Ne bi mi bilo žao da liči ali nije moje.

-Je si li mi ikad govorio o njemu?

-O kome?

-Pa o ovom koji je napisao ovo.

- Ne.

-Pa hoćeš li?

-Zanima li te?

-Pa kad sam već ovo sve trebala da pročitam ne bi bilo loše da znam ko ga je pisao kako bi možda shvatila šta je htio sa ovim.

- Šta je htio? Ko zna zna li i on šta je htio.

-Kako to?

-Lijepo, daću ti svoju priču o njemu pa sama razluči. Kad sam ga upoznao bio mi je baš kao ovaj njegov rukopis, a onda sam shvatio da nam je i zemlja i narod takav. Stoga sam i odlučio da ovo odštampam.

-Iz prkosa!

-Baš tako, iz prkosa prema svemu. Kad u cijelom životu oko mene nema reda , zašto bi ga bilo u romanima, zašto bi sve bilo jasno i glatko, zašto ne bi bilo upravo onako kako je. Da imam pravo intervenisati na ovom rukopisu ubacio bih još nekoliko  crnih priča iz naše skore istorije, spomenuo bi hiljade Zejneba koje obeščašćene hrope u ovoj zamlji zaborava, spomenuo bi hiljada Hasana i Husejna koje smo zaboravili, spomenuo bi hiljade četnika iz hiljadu različitih vaktova koji nam rade jedno te isto samo zato što mi nećemo da vjerujemo da drugi može učiniti ono što mi ne možemo ni zamisliti. Napisao bih još dosta toga, promjenuo tok istorije, stavio prošlost u budućnost da vidim koji nam to osjećaj fali, koji refleks, da se svemu suprostavimo…

-Dobro, dobro, te sam ti priče već čula, daj mi tu koja govori o piscu ovih rukopisa pa da idem.

-Evo:

TRAGOVI

Samo jedan trag vodio je s glavne ceste ka nanovo opravljenoj kući u dnu njive. Stope u snijegu, kao znakovi kakvog starog pisma vodile su do nje. Čovjek koji ih je ostavio ispočetka je išao brzo a onda je usporio. Stope su od štampanih počele ličiti na pisana slova. Pod samom strehom kuće je zastao. Pri motanju cigare nešto duhana mu je ispalo iz drhtavih ruka. Nije se sageo da ga pokupi. Ne znam koliko je stajao. Da li dok nije ispušio ili dok s ledenice s krova  od blagog sunca nije pala kap na njegov vrat. Znam da nije gledao u kuću. Gledao je na drugu stranu okrenuvši joj se leđima. Od kuće je pošao u bašču ispod nje u čijoj su se bjelini raspoznavali nišani. Tri drvena nišana . I tu se zadržao nekoliko a onda produžio hitro dalje ka stijenju ispod čije litice je hučala rijeka. No nije stigao do ruba. Uopšte nije stigao. Koraci su mu se izgubili na pola puta. Nije se ni vrati. Dva puta sam se vraćao od bašluka do rijeke i nazad nigdje ne pronašavši nastavak njegova hoda. Nije propao u zemlju, prije će biti da je prhnuo kao ptica.

Treći put kad pođoh da ga tražim spustih pogled na nišane i pročitah:"Ahmo Trz, 1953-1993"

Isto i na drugom nišanu. Podigoh se i pođoh nazad ka putu ne znavši šta mislim. Iz daljine mi u sjećanje dođe priča o hodži Ahmi koji se  iste godine kada su se ova dvojica rodili popeo za vrijeme sabah namaza na munaru i nikad se nije vratio. Ljudi ga čekali, pošli da ga traže i njega ne bi. Od tog događaja puče priča. Selo posta poznato po njoj. Da se ne bi zaboravila ljudi te godine redom muškoj djeci dadoše hodžino ime. Evlija bio, rekli, neka se ne zaboravi. Tu sam se nekako i sam rodio. Kažu, ja sam ne bi znao. Odavno zaboravljam . Od onih sam koji se vrate s puta jer ne znaju gdje su pošli. Vodili su me doktorima, hodžama. Svi rekli isto:Božije davanje!

Nečeg se ipak sjetim. Bljesne mi pa ga ako brzo ne prođe uhvatim ovako na papir, baš ko ove današnje korake. Znam da će sutra samo ovo na papiru biti od mog danas  ali hvala je Bogu. Njegovo davanje. Njegovo pravo.

Čekam autobus. Ljudi pričaju. Došli da vide svoje. Kažu da sam ih nekada sve poznavao. Pričaju o događaju koji se  desio negdje u ratu koji je ovo selo bio pomeo, baš kao što je pomeo i sve znakove hodžinog evlijaluka. Ostao samo jedan. Pri spomenu ovog jednog na mene se tužnim okom baciše. Zapitah ih što su jednom čovjeku dva mezara načinili ali oni oboriše glavu ne odgovorivši. Autobus je došao. Policajac čita imena . Svi koji su došli moraju se vratiti. Takav je dogovor. Čekam. Držim ovu hartiju i hoću da joj kažem ko sam. Samo ne znam. Čekam, mislim reći će ovaj što čita. Na svako ime po jedan čovjek uđe u autobus. Mehmed je ušao. Bajro je ušao. Hilmo je ušao. Zufer je ušao. Još jedan je Bajro ušao...Svi su ušli samo nema Ahme Trza. Svi gledaju u menea ja ne mogu da im kažem da je umro. da mu je mezar dole ispod kuće. Ne jedan dva. A kako ću im i reći kad znaju da se ničeg ne sjećam. Piše im na hartiji koju nosim oko vrata. Policajac izlazi. Tegli me za jaku. Moram prestati da pišem, more bit se to i ne smije. Možda nije takav dogovor.

...Autobus je krenuo. Puštaju me da pišem. Puštaju a ja bi volio da nisu. Počeo sam da se prisjećam. Počeo sam da prepoznajem. Da pamtim. Meho odmahuje glavom, grize cigaretu u ustima i govori :"Jah!".

Zufer me gleda tužnim očima. Bajro na sjedišti iza vozača govori o tom kako ne treba davati djeci imena po evlijama.

Meho se ubaca u priču i veli da valja, samo im ne valja biti otac.

Nešto me sjeknu. Otac! ko je moj otac. Opet su me pogledali tužno. Biće da sam ovu zadnju rečenicu rekao glasno. Znam. Trebam šutjeti. Govori to i Hajro čovjeku do sebe čije ime nisam uhvati da zapišem. Govori mu da sam pametniji kad šutim. "I tako puno ogovori!" dodaje mu ovaj bacajući pogled na mene. Na izlasku smo iz sela. Opet neka kontrola. Sakriću ovo što pišem. Možda ovi ne dozvoljavaju pisanje. Voli bih da sam imao vremena da nacrtam ove ljude, da ih se mogu sjetiti. Da uberem i ja jedno juče, da i ja imam svoju prošlost. Ja, čovjek kojeg vode kad prozovu Ahmu Trza.

                                                

Poštovani posjetioci naše stranice želimo skrenuti pažnju na činjenicu kako stranica www.medzlis-konjic koristi tzv. "kolačiće" (cookies).Spomenute "kolačiće" koristimo samo kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice.