Sun06242018

Last updateFri, 22 Jun 2018 12pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Hutbe Esad ef. Bajić U SUSRET 1437. GODINI PO HIDŽRI

U SUSRET 1437. GODINI PO HIDŽRI

Na kraju smo 1436. godine po Hidžri. Naredne srijede je prvi dan prvog mjeseca nove 1437. godine po Hidžri. Nadam se da nije potrebno trošiti vrijeme na priče o tome kako je nastao hidžretski kalendar, kako je tekla sama Hidžra. Ta znanja trebala bi biti sastavni dio našeg obrazovanja.

Ono o čemu bih kazao nekoliko riječi u današnjoj hutbi jeste činjenica da nam 1436. godina od Hidžre postavlja obaveznim zapitati se, gdje smo, šta smo, koliko smo kao ummet, a pojedincu da bude razlog preispitivanja svojih godina i stanja?

Gdje je muslimanski ummet nakon 1436 godina po Hidžri zorno nam svjedoče dešavanja na Bliskom Istoku.

Gdje je muslimanska misao danas zorno nam svjedoče i definicije koje nudimo spram ovog našeg današnjeg stanja. Gdje smo svi mi pojedinačno i individualno svjedoči naša zapitanost šta to možemo uopšte učiniti da se nešto promijeni? Svjedoči vrlo česta reakcija kojom iskazujemo mišljenje kako smo nemoćni da bilo šta mijenjamo. Sagledavajući ovo stanje onoliko duboko i široko koliko mi razum dopušta prisjetio sam se i naše nedavne prošlosti i iskustva rata i stradanja kroz koje smo prošli. Dobro se sjećam da sam i sam do jula 1993. godine ratovanje shvatao kao individualan čin poput namaza. Nisam imao ni dovoljno godina ni dovoljno razboritosti da i o čem mislim osim o tom kako se sam ponašam. Od vjerskog znanja sam imao svijest da trebam da se borim i borio sam se. Pri tom nisam razmišljao ni o taktikama borbe ni o tome kako se drugi ponašaju. Poput namaza, klanjaš i obavio si svoje. Te godine nakon borbi na Igmanu kada su me ranjena povezli za Konjic shvatio sam da time što sam ja svoje „sklanjao“ stvar nije riješena jer pane li Igman, Konjic, Sarajevo pao je i učinak mog 'klanjanja'. Tada je počela moja faza života kada sam na džemat-društvo počeo da gleda kao vlastiti lični interes. Na određeni način tada sam shvatio šta znači i ovaj današnji namaz – džuma. Džuma se ne može klanjati individualno, za džumu treba džemat.

Prestao sam nakon ovog vremena da čitam one knjižice koje su nam dijelili a u kojima se opisivalo kako su mudžahidi po Afganistanu pijeskom uz dovu uništavali tenkove. Počeo sam da razmišljam o topovima, raketama... u tom kontekstu danas gledam i dešavanja na Istoku. Objave neke islamske uleme i danas u svom sadržaju nose dozu priče kako vjerničko srce može zaustavit tenk. Može al vlasniku tog srca treba dat odgovarajuće protutenkovsko oružje. Bez srca džaba oružje, al' bez oružja džaba srce. Za kog god da navijamo znajmo da će pobijediti tehnika i sila nakon što „politika“ odradi svoje. Kur'an nam garantuje pobjedu i premoć kad ispunimo sve uvjete koje je ispunio protivnik... tada neće bit neriješeno vjera će prevagnuti, dok se to ne učini vjera neće prevagnuti jer onaj ko je nosi nije ispunio uslove dove, nije uzeo pouku iz ajeta...

''I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje, i druge osim njih – vi ih ne poznajete, Allah ih zna. Sve što na Alahovom putu potrošite, nadoknađeno će vam biti, neće vam se nepravda učiniti“ (prijevod značenja El-Enfal, 60),

Jesu li u našem današnjem vaktu spomenuti konjic-baš konji ili je to nauka, novac, privreda, mediji, vojna industrija, tenkovi, avioni, koji ne mogu biti bez nauke, stručnosti i privrede i razvijenosti ... Naše posljednje godine intenzivno su posvećene propagiranju vraćanju Kur´anu i sunnetu ali da li to znači samo vraćanje namazu, bradama, kratkim pantalonama... To podrazumijeva razumijevanje ovosvjetskih uzroka i posljedica. To podrazumijeva planiranje i pogled u budućnost.

1437. godina po Hidžri traži od nas da jasno odredimo gdje smo, gdje naš brod, kuda ide i šta očekujemo od naše plovidbe u narednoj godini. Hoćemo li i dalje pojedinačno i džematile da se ponašamo na način da sjedimo na palubi broda i čekamo gdje će nas odniejti Božija odredba ili ćemo shvatiti poruku Kur'ana i shodno njegovoj uputi potražiti kormilo, dići jedra i usmjeriti brod nekom jasnom cilju?

Hoćemo li nastaviti citirati hadise koje neke daije još uvijek revnosno koriste o tome kako nas je poslanik savjetovao da djecu učimo jahanju i gađanju strijelom ili ćemo promisliti o suštini Poslanikove preporuke i shvatiti da je danas konj nešto drugo, strijela nešto drugo, jahanje nešto drugo...

Hoćemo li draga omladino kada biramo fakultete razmišljati o onim smjerovima koji nam nude iskoristiva znanja ili ćemo i dalje gledati da upišemo nešto čime je najlakše doći do diplome. Trebalo bi nam iskustvo našeg društva biti dovoljno da shvatimo kada učimo fakultete da ih džaba učimo ako nam je cilj samo obezbjediti ćage diplome. Time što smo zbavili diplomu nismo postigli ništa ako nam je sva vrijednost u njenom ćagetu. Ne usvojimo li znanja i sposobnosti džaba diploma, neće biti para jer neće biti sposobna društva da ostvari radna mjesta... ne zasnivajmo vjeru na bajkama i fatalizmu nego na razumu i djelovanju... Ne trošimo svoje vrijeme na Božije odredbe poput Sudnjeg dana i slično, to je Božije, mi treba da se bavimo onim što je naše, onom sadnicom koju treba posaditi makar Sudnji dan i nastupio.

Prisjećanje na događaje Hidžre kao na suhe historijske fakte bez uzimanja poruke i pouke ništa nam ne znače. No ako ćemo u njenim primjerima uzeti pouku i poruku, biće hajra. Ako ćemo sjećajući se kako je hazreti Ebu Bekr jahao oko Poslanika za vrijeme Hidžre sad lijevo sad desno, sad ispred, sad izad, uzeti pouku da smo dužni štiti islam, da smo dužni razmišljati o mogućim događajima koji će nas možda udariti s desna, s lijeva, straga ili s čela, i pripremati se koliko možemo za njih onda je to hajr.

Ako ćemo u Poslanikovoj odluci da hazreti Aliju ostavi iza sebe u Meki da vrati od idolopoklonika ranije na čuvanje povjerene stvari vidjeti neophodnost ako treba i žrtvovanja najmilijih da bi se zadovoljilo svačije pravo i dao svakom njegov hak, onda je to hajr.

Ako će ljudi na visokim položajima u našem društvu u ovom primjeru shvatiti da nekad treba žrtvovati interes svog netalentovanog sina ili rođaka, ili sina svog partijskog kolege, da bi se na neko mjesto primio sposobniji insan, da bi se tako ispunio i hak tog sposobnijeg ali i hak cijelog našeg društva, onda je to hajr, ako toga nema onda je to samo priča, priča koja će kako god je ispričamo ipak kazati muslimanima danas da treba ostvarivati kontakte, praviti planove, sprovoditi sve dostupne radnje da bi se nešto osiguralo.

Kada bi bilo po ovim bajkama kojima danas neki obasipaju sadržaje islama suprostavljajući ga zdravoj logici onda Poslanik, a.s., ne bi brinuo nikako, tražio bi onaj Burak što ga je na nebo odnio da ga odnese u Medinu. Ako ga dragi Bog nije poslao Muhammedu, a..s, tada zašto mi danas događajima pristupamo s nadom da će ih neko čudo odozgo riješiti umjesto nas?

Molim Allaha da nas uputi na ispravno shvatanje Božije Upute i na predano slijeđenje njene poruke! Amin!

Džemat Grabovi, Medžlis IZ Konjic
Hatib Esad Bajić

09.10.2015.g. /25. zu-l-hidže 1436.h.g

 

Poštovani posjetioci naše stranice želimo skrenuti pažnju na činjenicu kako stranica www.medzlis-konjic koristi tzv. "kolačiće" (cookies).Spomenute "kolačiće" koristimo samo kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice.