Thu08162018

Last updateMon, 06 Aug 2018 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Hutbe Esad ef. Bajić Hutba: Uvjeti i stanje vremena

Hutba: Uvjeti i stanje vremena

UVJETI I STANJE VREMENA

 

Dvije važne stvari  u obavezi su svakog od nas: neophodnost čuvanja stvarnog islama i prepozna-vanje uvjeta i stanja vremena u kom se živi. Pod islamom mislim na islam koji ima društvenu filozofiju, božansku idoelogiju i monoteistički pogled na svijet. Mislim na vjeru u čijem poslaničkom opusu, između ostalog, stoji obaveza dovođenja uma i intelektualnih kapaciteta do stadija procvata ili narodski rečeno svu raskoš Objave pretočiti u praksu.

Mislim na islam koji je došao reći čovjeku: “Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati!“[1]

Mislim na islam koji  poručuje: “Ne hodaj po zemlji nadmeno, jer ne možeš je nadrasti niti dostići brda u visinu!“[2] tj. govori nam, između ostalog, da ne dopustimo da nas naš trud i učenje učini nadmenim.

Pod stanjem vremena mislim na prepoznavanje stanja vremena u kojem živimo, prilika i karakteristika njegovih.  To je neophodno da bismo imali sopstvenu orjentaciju. Da bi lađa mogla ploviti morem ona i pored toga što  ima jaku konstrukciju mora imati i kapetana koji će upravljati posadom, taj kapetan mora imati kompas, poznavati plovdibu, more kojim plovi itd.

Koliko je važno da se trudimo, učimo i razmišljamo potvrđuje i ajet: “Allah vas iz trbuha  majki vaših izvodi, i vi ništa ne znate, i daje vam sluh i vid i razum ne biste li zahvalni bili“.[3]

Na ovaj način, razumom shvaćena a srcem prihvaćena vjera, treba da nam bude kompas pomoću kojeg se krećemo, ili da nam bude antivirusni program pomoću kojeg se čuvamo od raznih štetnih stvari.

U našoj vjeri je milost jer se ona ne mijenja. Ono što se mjenja jeste zbilja vremena.

Mi vidimo koliko se moda, trendova i sličnih stvari promjeni za vrijeme jednog ljudskog života. To je ono gdje svako od nas mora da se potrudi da prepozna gibanje vremena, nove trendove i da na vrijeme zauzme islamski stav spram toga. Ja često volim ovu situaciju usporedit sa računarima i računarskom tehnikom danas. Veliki broj nas koristi internet. Internet je kao dunjaluk, na njemu ima mnoštvo lijepih i korisnih stvari a ima i mnoštvo štetnih i ružnih stvari. Pored to dvoje na internetu vreba milion opasnosti u obliku virusa koji mogu da unište vaše podatke ili čak i vaš računar.  Ako se čovjek prije upotrebe interneta osposobi za njegovo korištenje, ako to uči od  dobrog znalca te struke, ako  na računar instalira dobre antivirusne programe i ako izbjegava stranice s lošim sadržajem on ima 90% mogućnost da neće zaraziti svoje računalo, no, ako bi taj čovjek pomislio: ja imam odličan antivirusni program i sad ću da čeprkam gdje god mi pa'ne na um, prije ili kasnije on će zaraziti svoj računar bez obzira na zaštitu koju ima. Tako je i sa nama, ukoliko  ne pazimo s kim smo, gdje smo, kako se ponašamo ma koliko jaki bili upast ćemo u probleme. Ukoliko ne odgojimo djecu a pustimo ih  na ulice oni će vrlo brzo da se “zaraze“ jer nit će biti osposobljeni, niti će imati zaštitu, a niti će znati za oprez.  Nekima od nas rođenje je još bliže nego smrt, neki su se rodili davno i smrt im je bliža. I jedni i drugi imaju šansu da se zaštite od kazne, i jednim i drugim, sve dok su živi, Allah, dž.š., daje mogućnost da instaliraju antivirusni program, samo je bitno da iz svog srca uklonimo oholost,  lijenost, i nemar jer gdje ima ovo troje tu će se teško primiti bilo šta pozitivno i dobro. Te osobine su kao otrovi u zemlji sve dok se ne očiste ma koliko se mi trudili tu nikakva ploda neće biti. Možda se neka biljka i hoće primiti al' ploda neće dati.

Čovjekov mir, vjeru njegovu, misao njegovu, stanje njegovo, umnogome obilježava vrijeme i mjesto u kom živi. Nije isti doživljaj Bošnjaka danas i doživljaj Bošnjaka prije 300 ili 400 godina. Nije  ni Bosna tada i Bosna sada ista. Islamska historija ima svoje zlatno doba, doba Poslanika kada je Objava spuštana i Poslanik riječju i postupcima objašnjavao svaku činjenicu. Mi ne živimo danas ni na tom prostoru ni u tom vremenu i jako je neophodno da umijemo savjete vjere, uvijek važeće, pravilno primjeniti na sebe i na svoj život tako da ti naputci vjere, savjeti, budu i danas živi i aktivni za nas a da garantuju život i aktivnosti i onima koji dolaze poslije nas. No, iako imamo svoje posebnosti kao narod na ovim područjima, svoju specifičnu historiju i sadašnjost, nužno smo vezani za ostatak musliman-skog ummeta i njegovo stanje kao što smo nužno u dodiru sa kršćanskim Zapadom i vezani za njegovo stanje i prilike. Ta vezanost nije samo materijalne prirode nego jednako, ako ne i više, duhovne. Pravilno razumijevanje situacije u svijetu neophodno je za poboljšanje kako naše pojedinačne, individual-ne svijesti i stanja, tako i društvenog, kolektivnog rada i angažmana, bez kojeg nema ni pojedinačnog.

Mi smo dugi niz godina živjeli u koministički oblikovanom društvu i veliki broj ljudi je unutar tog društva oblikovao svoje mišljenje i svoj pogled na svijet. Taj pogled na svijet neće nestati nestankom tih ljudi, on će i dalje ostati i živjeti među nama kroz nasljednike tih ideja. Neke od tih ideja su dobre ali većina njih nije. Na primjer: Iako je moderna nauka putem proučavanja DNK utvrdila da cijelo čovječan-stvo vodi porijeklo od jednog čovjeka mi ćemo još dugo po knjigama koje i danas izlaze nalaziti dokaze  i tvrdnje koje će se vraćati na Darvinovu teoriju evolucije i slično.

U novije doba neki problemi islamskog svijeta, razjedinjenost i rascjepkanost, razilaženje u mišlje-njima po nekim pitanjima koja nas u prošlosti nisu uopšte ili ne u većoj mjeri doticala danas u vremenu globalizacije zahvataju i Bošnjački džemat. Mezheb-ske razlike, frakcijske podjele i drugi faktori vrše utjecaj na oblikovanje bošnjačke svijesti i neminovno nam je nositi se s njima. Dešavaju se promjene koje možda nisu toliko ni vidljive ali su, ako se pogledamo kroz historijsku os, jako velike u samom doživljaju islama. Bošnjačko društvo koje se oblikovalo kroz tarikatske redove i njihov način pristupa islamu, posebice mevlevijsku školu mišljenja koja je imala najveći utjecaj na našim prostorima, trenutno se nalazi u blagoj fazi svojevrsne arabizacije. Studiranjem velikog broja naših studenata u arapskim zemljama dovelo je do toga  da se pod njihovim uticajima u naše društvo, pored mnoštva dobrih primjera i pozitivnih uticaja, uvlače i neke bolesti arapskog svijeta na koje smo mi tokom prošlosti svojom širinom misli, ili zahvaljujući izolovanosti, bili imuni. Zbog osobenosti arapskog svijeta, drukčije historije i prilika koje u njemu vladaju slijepo preslikavanje nekih škola mišljenja, stavova, posebice stavova koja se tiču društvenog života i normi ovdje u Bosni, na prostoru i prilikama u kojima se mi nalazimo ne moraju, i po meni nisu adekvatni, niti će donijeti pozitivne rezultate kakve možda imaju i donose u tim zemljama odakle se plasiraju. Druga strana određenog izazova za nas je, svakako, Zapad. Evropa prije svega, koja pored geografsko politčkog uticaja danas jeste mjesto življenja velikog broja naših ljudi koji u njoj žive i grade svoj pogled na život, s drugačijim normama, stavovima i iskustvima od nas u Bosni.

Mi živimo i u vremenu kada je Zapad nekada komunističkog neprijatelja zamjenio i drugog počeo tražiti u islamskim ekstremistima. Ukoliko se ta kampanja nastavi, a prilike su da, nažalost, hoće, vrlo brzo bi se moglo desiti da se u borbi protiv islamskog ekstremizma povuče linija jednakost: islamski ekstremista - musliman, jeste jedno te isto.

Za pravilan doživljaj islamske historije ponekad je važnije poznavati prilike na Zapadu nego možda i one na Istoku. Jako dugo smo učeni, i dan danas ponavljamo, kako je islamski svijet zastao u razvoju kada se odrekao nauke, a Zapadni počeo da napreduje i uveliko prednjači upravo uzimajući tu nauku od muslimana. U toj činjenici svakako ima istine i nije se uzalud potencirala. No, u promatranju i sagledavanju ovih pitanja mi ne smijemo zaboraviti veliki niz činjenica koji su neophodni za poptunije shvatanje cijele situacije. Danas je općeprihvaćeno mišljenje da je Zapadni svijet demokratski, slobodan i da počiva na ljudskim pravima. Ko god  pomisli da tu dilemu preispita naići će na probleme i osude. Zapad se jako trudi da ova njegova etiketa bude shvaćena i prihvaćena  kao “imanski“ šart o kojem se ne promišlja. No, mi moramo znati da je “slobodna i demokratska“ USA nastala, između ostalog, na genocidu i rasizmu. Ropstvo je ukinuto prije nekih 150 godina. Njihov napredak,  koliko ima veze sa obrazovanjem i naukom toliko, ako ne i više, zasniva se na otimanju, pljačkanju i korištenju sile.

Bogata i napredna Francuska vršila je genocid u Africi, porobljavala, pljačkala imovinu, zlato, naftu, dijamante. Napredak koji je time ostvarila nema veze sa naukom, demokratijom, obrazovanjem.

Slobodna, moćna, demokratska Engleska je svojevremeno opljačkala prirodne resurse u 56 današnjih država. Kada malo grublje pogledamo u blisku prošlost vidjećemo da je Zapad dobrim dijelom napravljen od mješavine ljudskih kostiju i krvi ostatka svijeta, dobro začinjen arapskom naftom, afričkim dijamantima, južnoameričkim kišnim šumama, otetim prirodnim, i porobljenim ljudskim resursima. Sve ove činjenice se moraju imati na umu kada se  promišlja Zapad. One su konkretne. One su utkane u biće Zapada i ne možemo ga prihvatati našminkanog kakvo nam se nudi i zahtjeva da bude prihvaćeno.  Muslimani su podijelili svoja dostignuća sa zapadnom civilizacijom bez genocida i poroblja-vanja. Teško će neko naći primjer da se cijeli jedan narod pobije (primjer Indijanaca) ili porobi (kolonijalizam u Africi) u cjelokupnoj islamskoj historiji kad su bili na vrhuncu moći. Niko ga i ne traži, doduše.

Zapad je iskoristio tehnološki napredak i svom žestinom krenuo u krvave pohode. Istok se jednostavno izgubio u tolikom divljaštvu. Istok nije bio spreman da se vrati u robovlasništvo, da se vrati divljem ubijanju van bojnog polja, nejednakosti na osnovu rase i polova, jednostavno nisu mogli da se vrate deset civilizacijskih koraka unazad. Zapad je bio spreman da napravi četiri civilizacijska koraka unaprijed genocidom, robovlasništvom, rasizmom, korištenjem atomske bombe, potpuno bespotrebnim napadima na mnoštvo država. Ljudske slobode i demokratija Engleske ili Fransuske ne smiju počivati na kostima državljana Libije, Iraka, Irana, Sirije ili Afganistana. Ne opravdavaju ove riječi ni muslimane na Istoku koji dopuštaju zlodjela za rad raznih politika i drugih motiva. Mi islam moramo pokušavati sagledati kao Istinu, kao dobro i napredak, nikako se spram njega odnosit birajući ponuđene varijante, arapskog, nearapskog, ovog ili onog islama kako nam se danas imputira. Ako se danas za mnoge probleme može naći krivac na Zapadu svakako ne može za one koji su se desili ranije. Stotine pokolja nad muslimanima izvršili su muslimani taoci ideje islam za život umjesto život za islam. Mala, gotovo neprimjetna zamjena teza u poptunosti prilike okreće naglavačke. Sva dobra znanja nekada su nazivana islamskim a onda je  matematika, primjera radi, prestala da bude važna za teologiju. Ispada da su teolozi ti koji su odvojili vjeru od života, jer bez matematike se ne može živjeti. Naši studenti studiraju teologiju u arapskom svijetu i i vrate se po završetku studiranja, oni što odu studirati mašinstvo, fiziku, medicinu ili slično na Zapad većinom ostaju tamo. Nama treba i jedno i drugo. Koja god strana pretegne narušiće se ravnoteža.. Mali narodi poput našeg, pogotovo s obzirom na stalno ratoborno i krvi naše žedno okruženje, su u potpuno nezavidnoj situaciji.   

No, jako je bitno, i pored svega nabrojanog, da ne budemo fatalisti. Osobina našeg pogleda na svijet je, kao što smo uvidjeli u prethodnom izlaganju, optimizam i bez obzira na mnoštvo mračnih stvari ja vjerujem da Bošnjaci sa svojim specifičnostima  mogu da uzmu i dobro Istoka i dobro Zapada i isto tako na razne načine da uzvrate i jednima i drugima. Poznavanje činjenica, šire sagledavanje okvira koji nam se podastiru kao ramovi za život neophodno je da bi smo imali sposobnosti da pri djelovanju ne izgubimo osjećaj za priroritet tj. red. Od našeg shvatanja svijeta, prostora koji nas okružuje i vremena u kom živimo uveliko i zavisi shvatanje  naše vjere. Možda to u teoriji nije toliko izraženo ali u praksi  jeste. Kada kupimo TV aparat, primjera radi, nama je jasno, kako smo već naveli u skoro istom primjeru, da moramo imati struju, antenu ili drugi izvor signala, da moramo uključiti TV i pronaći željeni program. No u svom životu isto tako moramo ispoštovati sve zakone uzroka i posljedica koji su jednaki i za vjernike i za nevjernike. Ne bi bilo nimalo lijepo da mješamo kruške i orahe, kako kaže naš narod, pa da umjesto da upalimo TV mi dignemo ruke i činimo dovu Bogu da se on sam upali. Koliko god ovaj primjer izgledao smiješan siguran sam da ćemo u životu naići na mnogo situacija gdje upravo ovako djelujemo. Moramo se borit za jačanje sopstvene svijesti o većim mogućnostima koje nam je Allah dao. Kada nam se na kraju sure El-Bekare daje obavijest da Bog nikog ne opterećava onim što ne može, zašto to uvijek shvatamo i prihvatamo kao pravdanje za svoje nečinjenje, zašto ne bismo cijelu kur'ansku poruku shvatili na način da nam se ovim ajetom kaže: Za sve ovo što smo vam propisali mi smo vam dali potencijal. Kod Boga je sve u mjeri, ni višak ni manjak. Zašto bi onda shvatali da je nešto naredio u Kur'anu ako nije čovjeku za to dao potencijal. Ima li smisla?

Mi možemo više, bolje, u svakom čovjeku postoje potencijali i oni su na određeni način uslovi da bi se naše dove, želje, planovi ispunili.

Kada se u Kur'anu časnom opisuje slučaj rođenja Isa a.s., vidimo kako se Isaovoj majci nalaže da protrese stablo palme i osvježi se njenim plodovima. Iako je Božijim davanjem u teškoj situaciji ni njoj ne padaju hurme s neba. Oni koji poznaju stablo palme znaju da čovjek nema snage da ga protrese, a kamo li žena koja je tek rodila, no, bitan je trud, kad ona upre koliko može ostalo  nadomješta Uzvišeni i Svemoćni.

“I porođajni bolovi prisiliše je da dođe da stabla jedne palme. "Kamo sreće da sam ranije umrla i da sam potpuno u zaborav pala!“, uzviknu ona. I melek je, koji je bio niže nje, zovnu: “Ne žalosti se, Gospodar tvoj je dao da niže tebe potok poteče. Zatresi palmino stablo, posuće po tebi datule svježe, pa jedi i pij i budi vesela....“[4]

Pade mi  na um jedan događaj iz vremena pohađanja medrese. Bio sam pri kraju godine i negdje kod Vječne vatre u Sarajevu, skupa sa još nekoliko učenika medrese, upustio sam se u razgovor sa propovjednicima koji su sebe nazivali Jehovini svjedoci. Svakako da smo gorili mladalačkim žarom da njihove argumente pobijemo svojim, rasprava se proširila i odužila. Došlo je vrijeme kada se dom u medresi zatvara, a vaspitne mjere za one koji zakasne bile su vrlo rigorozne. Nekoliko učenika je napustilo raspravu i otišlo, a nas nekolicina smo ostali smatrajući tu raspravu važnijom. Naravno zakasnili smo u dom i dobili lekciju koju smatram ispravnom i često je se prisjetim u životu kad se nađem pred sličnim dilemama. Vaspitač nam je otprilike rekao: Sve dok nije došlo vrijeme povratka u dom vaš angažman je bio lijep ako ste u raspravi učestovali lijepo i po načelima islama, no, onog trenutka kada ste zbog rasprave zanemarili propise škole i profesora koji vas uče svemu tome čime ste raspravljali vi ste poremetili sistem priroiteta i vrijednosti i sve poslije vam  je pogrešno.

Naravno da sam tada smatrao naše vaspitače krutim, bez duha i osjećaja, no vrlo brzo sam u životu naučio koliko je njihov stav bio ispravan i koliko sam i ja i mnogi drugi koji su prošli kroz tu školu dužni toj ustanovi i tim profesorima. Svakako da trebamo biti obavješteni o dešavanjima u svijetu, ali, ako dozvolimo da rasprave o tim dešavanjima na koja ne možemo uticati dovedu do tog da ne uradimo one poslove za koje smo zaduženi onda smo poremetili sistem prioriteta i počinili grešku. Jedan duhovit pjesnik je rekao: Davati  prijateljstvo onome  ko traži ljubav isto je kao davati hljeb onome ko je žedan. Valja biti svijestan mjesta, vremena i potreba trenutka, u mjeri u kojoj budemo svjesni toga i u mjeri u kojoj budemo djelovali ispravnim redoslije-dom priroiteta zavisit će i naš uspjeh.

Ljudi su misaona bića i svako od nas razmišlja. Od potencijala našeg razuma zavisi opseg našeg razmišljanja, količina tema i područja. Općeprihva-ćeno mišljenje je da obrazovaniji ljudi više razmišljaju, no to je diskutabilna činjenica. Čovjek kroz obrazovanje stječe uvid u veći broj tema, stječe informacije o raznovrsnosti događaja i događanja kako u društvu tako i u prirodi, no, ne mora nužno značiti da će to dovesti do većeg misaonog pregnuća te osobe ukoliko izostanu drugi faktori. Jedan od tih faktora je svakako odgoj. Svi ljudi imaju odgoj, ovakav ili onakav.  Postoje forme odgoja koje s islamskog stanovišta spadaju u svoju suprotnost – neodgoj. No, iako riječ odgoj usko vežemo za djetinjstvo i odgovornost za nju prebacujemo na roditelje, on nije ograničen na taj period niti na taj faktor. I čovjek lišen lijepog odgoja ima priliku kroz život, uvidi li svoje pogreške, da se preodgoji sam ili uz pomoć društva. Mislim da se i danas kaznene ustanove, zatvori, nazivaju “kazneno-popravni domovi“, što sugeriše da postoji ideja da se ljudi skloni neljudskim aktivnostima kroz određene forme kažnjavanja upućuju na svojevrsno suočavanje sa rezultatima svoga djela i kroz to dovode u priliku da se poprave, preodgoje. Nije mali broj slučajeva da su ljudi upravo kroz takav postupak od običnih uličnih kriminalaca postali mislioci i reformatori. Jedan od takvih primjera je Malkolm X.[5] Čiju biografiju rado preporučujem na čitanje. Svakako da je ljudska historija bogata još mnogim primjerima ali spomenuh ovaj iz razloga što mladi ljudi čitajući njegovu biografiju mogu jasnije da sagledaju sebe unutar prostora i vremena u kojem živimo. Interesantno je njegovo opisivanje svoje zaprepaštenosti kada  u želji da prouči pravne knjige u zatvoru shvata kako ne zna riječi sopstvenog jezika. Zna ih čitati, ali im ne razumije značenje. On konstatuje kako se u dotadaš-njem životu služio s nekih 300-tinjak riječi. Ako ne poznajemo značenje  riječi onda nam je i učenje otežano, onda teže razgovaramo i teže shvatamo sugovornika. Kada nam neko kaže neku definiciju  čije su nam sve riječi jasne značenjem mi ćemo je lahko zapamtiti, no, ako se u njoj nađe nekoliko riječi čije pravo značenje ne znamo teško je pamtimo i što je još opasnije lahko nam se desi da mnoge stvari pogrešno zaključimo.

U jednoj poučnoj priči navodi se kako su trojica prijatelja imala nešto malo novca i pregovarala šta da kupe za jelo. Svaki je predlagao neko voće za koje ovi drugi nisu čuli. Umalo da se u toj prepirci i posvađaju kad naiđe četvrti čovjek i kad ču oko čega se prepiru nasmija se i reče im da oni u stvari žele jedno, grožđe, samo što koristeći se jezikom svojih narječja koriste različite riječi za to.

Počesto to nije posljedica nerazumijevanja riječi nego činjenice da mi dok govorimo mnogo više padamo pod utjecaj glasa i postupka, pa pri tom, često u nekom strahu da će naš stav biti pobijen pribjegavamo suprotstavljanju prije i nego li razmislimo šta sugovornik hoće reći. To otkriva i jednu našu mahanu: važnije nam je da se naš stav uvaži i naša riječ uzme kao relevantna, nego li da kroz razgovor dođemo do prave istine.

Većini svjetskih moćnika istina više i nije bitna. Njihov napor svodi se na to da žele svoje mišljenje i svoje interese proizvesti i nametnuti kao istinu. Svjedoci smo kako se to čini putem medija, posebice putem TV-a kao najubjedljivijeg od svih medija.

Može se nekome činiti da sav ovaj moj govor nema veze s islamskim temama, ali u praksi  sam svjedok da je uloga oblikovaja svijesti od strane medija jako velika, pogotovo  kod našeg stanovništva u kojem je  na određeni način ukorijenjeno mišljenje da ako se nešto više puta ponovi i ako to neko javno objavi da je istina. Nažalost u posljedje vrijeme je to sve  češće suprotnost istini. Naš Gospodar nas savjetuje da trebamo biti oprezni spram vijesti: “O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u nezananju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.“[6]

Da bismo mogli odgovoriti ovim zahtjevima potrebno je da opšti nivo našeg znanja podižemo svakodnevno te da na društvenoj razini postoje osobe od znanja i povjerenja koje će nam tumačiti određene događaje.

Počesto nerazumijevanje određenih potreba, naših sopstvenih sklonosti i načina  kako reagujemo dovodi do tog da našim prvacima pronalazimo manjkavosti i njihovu mudrost i pronicljivost okarakterišemo kao nedostatak bez da ponudimo odgovor kako na drugi način riješiti potrebu. U vezi s ovim može lijepo poslužiti primjer iz života hazreti Sadika u kom se prenosi da su ga nekom prilikom vidjeli obučenog u skupocjenu odjeću, pa mu rekoše:

-O sine Božijeg Poslanika, zar takvi ukrasi priliče Ehli-bejtu?

On onda uze ruku onoga koji ga je upitao, pa je zavuče pod svoju košulju. Ispod ove odjeće hazreti Sadik je nosio odjeću od grubog sukna koja je žuljala njegovo tijelo. Tad reče:

-Ovo je za stvorenja, a ovo za Stvoritelja.

Ponekad u svojim nastupima naši predvodnici imaju potrebu da pokažu određene ukrase i vrijednosti ovog dunjalučkog svijeta, no, ne trebamo mi nužno zbog toga da ih se odričemo i spočitavamo im kako “lete“ za dunjalukom jer trebamo biti iskreni i provjeravati i sebe kao i druge, pa zaključiti da se većina, velika većina nas, više voli naći u društvu bogata čovjeka nego li siromaha. Nekako se bosanska zbilja dobra i poštena čovjeka u općem poimanju svodi na opis koji je u stvarnosti nemoguć. Morao bi taj čovjek biti bezgriješni svetac, evlija, a kada bi i imali takvog nužno bi ga snašao naš komentar kako sveci više ne postoje. Jako je bitno da o ovim stvarima povedemo malo računa sami sa sobom, otarasimo se nefsa i prihvatimo općih društvenih normi i zakona kako bi situacije bolje sagledali. Ova degradacija svega i svačega dovodi nas do obezglavljenja. Kada rušimo autoritete mi najmanje štete nanosima njima a mnogo više nama i našim budućim generacijama. Kada sam govorio o udjeljivanju napomenuo sam kako se spominje tajno i javno udjeljivanje. Neophodno je da imamo autoritete, da nekima od njih i opraštamo kako bi dali šansu drugima poslije da budu još bolji, baš kao što je neophodno da ponekad kada dajemo  novac za džamiju ili neki drugi hajr uzmemo i onu zahvalnicu od Medžlisa Islamske zajednice i objesimo na kućni zid ponosno, kako bi svojoj djeci ostavili primjer oca koji je davao i udjeljivao. Trebalo bi, po mom mišljenju, da budemo sretni što imućniji između nas daju u hajr stvari, a ne da se bavimo nijjetom zbog koga to oni čine. Možda tako prikrivamo kod sebe određenu zavist što nismo na njihovom mjestu. Počesto mi se čini da u takvim reakcijama  mi propitujući nečije interese u doniranju određenih sredstava kao i njihovom porijeklu manje imamo problem čistoće nijjeta i imetka, a više je prisutno izjedanje što mi nismo u njegovom posjedu ili na njihovim mjestima.

Kada, recimo, političari iz opozicije napadaju one na poziciji čovjek bi rekao “svaka im je riječ na mjestu“, no kada dođu na poziciju vidimo, nažalost, da oni ne mijenjaju praksu i shvatamo da je retorika služila samo da oni umjesto ovih prvih budu na mjestu priskrbljivanja određenih sredstava i moći. Ja se ovdje naravno ne želim  uplitati previše u politiku ali ovi primjeri su opći primjeri kroz koje pojedinačno trebamo propitivati sami sebe.

Za naš odgoj, za onog ko želi da se približi Bogu, kome je to najosnovniji cilj,  jako je bitno da upozna sebe i da bude spram svojih djela iskren i da mu budu jasni razlozi njegovog govorenja, djelovanja, činjenja. Za to je neophodno poznavanje  ljudske prirode ali i dešavanja u društvu.

 Jako je bitno da u svom procjenjivanju stanja to činimo i ispravnim riječima. Ukoliko nastavimo retoriku ,da se onaj koji je ukrao i prisvojio, na ovaj ili onaj način društvena dobra,  “snašao“ mi na taj način svojoj djeci, našoj omladini šaljemo pogrešan signal i definiciju. Stoga bi za opis dešavanja i stanja, po mom mišljenju, dobro bilo da koristimo kur'anske sintagme makar i na našem jeziku i da umjesto “snašli se“ za one koji su ukrali kažemo: - Oni se svojim rukama bacaju u propast.

Jedna  priča na upečatljiv i slikovit način pokazuje kako je sistem vrijednosti  kod ljudi okrenut i kako se bez većeg  razmišljanja, znanja, sagledavanja ne vide ni prave vrijednosti stvari i pojava. Priča govori o mladiću koji se obratio mudracu za pomoć rekavši mu:

“Dolazim, učitelju, jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za što. Kažu mi da sam ni za što, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i prilično glupav. Kako se mogu popraviti? Što mogu učiniti da me više cijene?”

Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao:“Kad bi ti meni pomogao,  možda bih ja mogao pomoći tebi.”

“ Vrlo rado, učitelju”, oklijevao je mladić osjećajući da je opet obezvrijeđen i da su njegove potrebe zapostavljene.

“Dobro”, nastavio je učitelj. Skinuo je prsten koji je nosio na malom prstu lijeve ruke i pružajući ga mladiću, dodao: “Uzmi konja koji je vani i odjaši do tržnice. Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i ne prihvaćaj manje od jednog zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem.”

Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na tržnicu, stao je nuditi prsten trgovcima, koji su ga promatrali sa zanimanjem dok im mladić nije rekao koliko traži za njega.

Kad je mladić spomenuo zlatnik, neki su se smijali, drugi su okretali glavu i samo je jedan starac bio dovoljno ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevrijedan da bi ga dobio u zamjenu za prsten. Netko je htio pomoći te mu ponudio srebrenjak i bakrenu posudicu, ali mladić je dobio upute da ne prihvaća ništa manje od zlatnika pa je odbio ponudu.

Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je više od stotinu, skrhan zbog neuspjeha popeo se na konja i vratio se. Kako je samo mladić želio zlatnik, da ga može dati učitelju i riješiti ga brige kako bi napokon dobio njegov savjet i pomoć. Ušao je u sobu.

“Učitelju”, rekao je, “žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri srebrenjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi s pravom vrijednošću prstena.”

“To što si rekao veoma je važno, mladi prijatelju”, odgovorio je učitelj. “Najprije moramo doznati pravu vrijednost prstena. Ponovo uzjaši konja i idi zlataru. Tko to može znati bolje od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali ma koliko ti nudio, nemoj mu ga prodati. Vrati se ovamo s prstenom.”

Mladić je opet uzjahao konja. Zlatar je pregledao prsten uz svjetlo uljane lampe, pogledao ga kroz povećalo, izvagao i rekao mladiću:

“Reci učitelju, momče, da mu, ako ga želi odmah prodati, za prsten ne mogu dati više od pedeset osam zlatnika.”

“Pedeset osam zlatnika?!” uzviknuo je mladić.

“Da”, odgovorio je zlatar. “Znam da bismo s vremenom za njega mogli dobiti šezdesetak zlatnika, ali ako ga hitno prodaje…”

Mladić je uzbuđen odjurio učiteljevoj kući i rekao mu što se dogodilo.

“Sjedni”, rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao. “Ti si poput ovog prstena: pravi biser, vrijedan i jedinstven. I kao takvog te može procijeniti samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život želeći da neko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost?” I rekavši to, ponovno stavi prsten na mali prst lijeve ruke.

 

Postoji potreba da, kao što se zbog potrage za radnim mjestima prekvalificiramo u svojim zanimanjima, isto tako prekvalificiramo s vremena na vrijeme i sami u sebi i u svojoj svakodnevnici.

Imam običaj, kada me u biblioteci pitaju čitaoci koja bi im knjiga mogla pomoći, da kažem kako to ne zavisi od knjige nego od nas koji je čitamo. Ako smo u potrazi za usavršavanjem sebe svaka knjiga može na ovaj ili onaj način da nam pomogne. Ako smo posegnuli za knjigom svjesni svoje nepotpunosti i potrebe za nadogradnjom onda smo otvoreni i spremni da pred svakom idejom koju nađemo boljom i svrhovitijom od one koje trenutno imamo da se  “poklonimo“ i prihvatimo je. Ako smo pak samo malo malodušni i tražimo knjigu koja  će nas umiriti u toj malodušnosti, koja će je opravdati, koja će stati uz vaše već pripremljeno i zacementirano mišljenje i stav, onda je jako teško naći takvu knjigu. 

I samo prihvatanje vjere je poput ulaska u školu. Tek nakon ulaska u školu počinje nastava. Nakon izvjesnog vremena dolazi vrijeme ispita i prelaze se određeni stupnji i nivoi. Uspješne osobe polažu razred po razred, neuspješnije ponavljau, treći pak napuštaju školovanje. Ulaskom u vjeru ne znači da pri čitanju prijevoda Kur'ana preskačemo one ajete koji govore nevjernicima, licemjerima, griješnicima i slično. Čak šta više to je razlog da u strahu od gubitka vjere posebno pazimo na te ajete.

Govoreći o vjernicima u svom djelu “Čovjekov zavjet Bogu“ Mohammad Mohammadijan se obraća riječima:

“Vjernici su ušli u veliku i sudbotvornu školu vjerovanja. Upravitelj ove škole je Veliki Bog i Apsolutni Gospodar svijeta egzistencije, koji je ovu školu podigao za razvoj i usavršavanje Svojih robova. Učitelji u ovoj školi su poslanici i predvodnici svjetlosti, koje je Bog izabrao veoma pažljivo i odgojio ih upravo za ovo. Učenici u ovoj školi su vjernici, koji su se odazvali pozivu poslanika i koji su se svjesno i svojom voljom upisali u ovu školu i koji su objavili spremnost da pohađaju nastavu u ovoj školi i da podnose teškoće školovanja u njoj. Teškoće odgoja i obrazovanja, s jedne strane, i uživanje, zabave i strasti izvan škole. S druge strane, pozivaju jedan broj učenika ove škole da preispitaju svoj izbor i postupno ih primoravaju da izađu iz kruga škole. Prema tome, opasnost odbacivanja vjerovanja od strane vjernika i napuštanje škole vjerovanja predstavlja ozbiljnu opasnost. Opadanje i ravnodušnost predstavljaju još jednu opasnost koja u samoj školi prijeti jednom broju učenika i uzrokuje zaustavljanje, stajanje i zadovoljavanje malim.

Odgojno-obrazovni sistem u ovoj školi je stvoren tako da vjernici svakoga dana prave nove korake u smjeru uzdizanja i razvoja, i s više snage prolaze kroz klance i teškoće.“

Jedan mladić je otišao kod svog duhovnog učitelja i rekao mu: “Učitelju, ti si me savjetovao da stalno ponavljam u mislima frazu, “Ja želim radost u svome životu!“ Tu rečenicu izgovaram svaki dan mnogo puta, a radosti u mome životu niti je bilo, niti je ima. Ja sam i dalje jednako usamljen kao što sam i prije bio. I šta sada da radim?”

Mudri učitelj je tiho položio ispred mladića predmete koji su mu prvi dopali ruke – kašiku, čašu i svijeću – i upitao ga:

- Reci mi, šta bi želio da imaš od ovih predmeta?

- Kašiku – odvrati mladić.

- Izgovori to sada pet puta. – zatražio je starac.

- Ja hoću kašiku. Ja hoću kašiku… – ponovi učenik   pet puta.

- Eto, vidiš li -, reče mu učitelj, - možeš ponavljati i pet miliona puta na dan da hoćeš kašiku, ali je nećeš imati. Treba da pružiš ruku i da je uzmeš! Same riječi nisu dovoljne, treba nešto i da uradiš.

Svaki posao u životu treba utemeljiti na motu koji glasi da ćemo sve postupke, sva kretanja, sve aktivnosti ustanoviti na temelju razmišljanja. Stotinu puta smo pomislili: “Bilo bi bolje da ovo nisam rekao, bilo bi bolje da nisam ono učinio. Da sam učio i trudio se kada je bilo vrijeme za to, danas ne bih razmišljao da li ću položiti ispit ili ne.” Razmišljanje treba postaviti za temelj svoga života, to je potrebno da se postane čovjek, nije bitno da li smo vjernici ili nevjernici. A čovjek tek kada postane čovjek može doći do svih blagodati Ovoga svijeta. Poslušajte još jedan hadis. Kada je jedan čovjek upitao Poslanika: “O Poslaniče, s kim da se družim?”, Poslanik mu odgovori: “Sa razumnim ljudima.” “Šta ako su okolnosti takve da ne mogu razlučiti ko je razuman, a ko ne? Šta kada želim negdje prošetati i popričati s nekim, kako ću odlučiti da li da idem ili ne?” Poslanik reče nešto veoma lijepo: “Postavi mu neko glupo pitanje, iznesi neki glup zaključak, pa ako prihvati i odgovori pozitivno, bježi od njega! Ako počne razmatrati pitanje i kaže: “Ne može to tako“, onda se druži s njim!”

I Sadi Širazi nam poklanja jednu poučnu, lijepu priču.

Jedan čovjek uhvati vrapca. Kada ga je htio zaklati, vrabac sitnim piskavim glasom zapomaga:

 -Šta imaš od mene ovako žgoljavog, jadnog? Ako me ne ubiješ, reći ću ti tri stvari koje će ti biti veoma korisne u životu. Prva stvar je da sve što čuješ dobro analiziraš, a nemoj se slagati i prihvatati one stvari koje su nelogične. Je li u ovo uredu?

Čovjek reče: „Jeste!“

-Druga stvar je da kada ti nešto ode iz ruku, nemoj se kajati što je otišlo. Je li i ovo uredu?

Čovjek odgovori: „Jeste!“

-Treća stvar – nemoj dozvoliti da te opterećuju želje prema stvarima koje su za tebe nemoguće i neostvarive. Je li i ovo dobro?

Čovjek treći put odgovori: „Jeste!“

Vrabac tada upita: -Dozvoljavaš li mi da odletim sada?

 Čovjek reče da dozvoljava i vrabac odleprša. Sletio         je na grančicu i rekao: -Naučio sam te tri korisne stvari, ali si nešto veliko izgubio.

-Šta je to? -, upita čovjek.

Vrabac reče: -U mom trbuhu se nalazi dijamant od pola kilograma, njega sam baš jutros progutao. Da si me ubio, našao bi ga i postao bogat.

Čovjek se rastuži i pomisli da ga nije trebao pustiti. Zatim reče vrapcu:-Hajde da postanemo prijatelji i ja ću ti napraviti lijep kafez, donosit ću ti svježe hrane, davat ću ti vode.

Vrabac potpuno razočaran reče:-Šteta, svi moji planovi padoše u vodu, ja sam nemam ni 100 grama, pa kako u mene može stati dijamant od pola kilograma? Na tom si ispitu pao. Druga stvar, i da to jeste istina, ja sam ti otišao iz ruku, pa zašto žališ zbog tog gubitka? I na ovom si ispitu pao. Treće, upravo sam se uspio spasiti od tebe, pa kako misliš ponovo prevarom da me uhvatiš, i da postanem tvoj zarobljenik? Poželio si ono što je nemoguće, jer želiš da ti se vrati onaj koji ti je uspio pobjeći.

Šta nam Sadi ovom pričom želi poručiti? Želi nam ukazati da mi dosta stvari znamo, ali zato što ne ponavljamo i ne razmišljamo, te ih na neki način ne smatramo bitnim, one prolaze pored nas, a da mi toga i nismo svjesni. Svjesni smo da je čovjekov život racionalne naravi i jednostavno moramo ići putem znanja. Ali, nažalost, još nismo naučili živjeti takvim načinom života, pa nam se sve temelji na emocijama, strastima, srdžbi. Psiholozi nam kažu da ćemo, ako razmislimo, vidjeti da je svaki poraz pobjeda. Svaki pad, svaki neuspjeh, položiti ili ne položiti, sve je uvjetovano razmišljanjem.



[1] El-Isra, 36.

[2] El-Isra, 37.

[3] An Nahl, 78.

[4] Merjem, 23-26 .

[5] Malcolm X ili pravim imenom Malcolm Little rođen je u mjestu Omaha u saveznoj državi Nebraska 1925. godine. Još dok je Malcolm bio dijete, oca su mu usmrtili bijeli rasisti jer je bio član udruga za poboljšanje života crnaca. Kako Malcolmova majka nakon smrti muža nije mogla puno učiniti za sina, o njemu su se skrbili stariji brat i sestra. Malcolm je započeo život sitnog kriminalca. U dobi od 12 godina postao je štićenik Doma za nezbrinutu djecu države Michigan. Kada je napunio 17 godina pušten je iz doma. Potom se zaposlio u putničkom vlaku kao perač posuđa na putničkoj liniji iz Michigana ka Washingtonu, D.C. do New Yorka te nazad u Michigan. Kada je Malcolm stekao dovoljno novca, preselio se u New York kod rođaka. Uskoro je postao nasilnik, svodnik i diler drogom, kasnije i ovisnik. Postao je jedan od najopasnijih nasilnika na ulicama harlemskog podzemlja. Godine 1941. uhićen je i osuđen na deset godina zatvora zbog provale. Krađom se bavio kako bi mogao priskrbiti novac za drogu. Godine 1952. pušten je iz zatvora i nešto kasnije pridružio se pokretu Nacija Islama (Nation of Islam). Nedugo nakon što je postao član Nacije islama promijenio je svoje prezime u X. To je učinio u znak poštovanja prema svojim neznanim afričkim precima koji su dovedeni u Ameriku kao robovska radna snaga. Poslije toga otputovao je na hadždž u muslimanski sveti grad Meku. Nakon povratka u Sjedinjene Države odbacio je ideju da su svi bijeli ljudi đavoli, a što je ranije tvrdio i utemeljio vlastitu organizaciju nazvanu Organizacija Afro-američkog jedinstva. Po utemeljenju ove organizacije Malcolm X je promijenio svoje ime u El-Hajj Malik El-Shabbazz (El Hadž Malik El-Šabaz).

Godine 1965. Malcolm je smrtno ranjen dok je držao govor u New Yorku u kojem je kritizirao Elijah Muhammada.

[6] Al-Hudžurat.

Poštovani posjetioci naše stranice želimo skrenuti pažnju na činjenicu kako stranica www.medzlis-konjic koristi tzv. "kolačiće" (cookies).Spomenute "kolačiće" koristimo samo kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice.