Tue06192018

Last updateSun, 17 Jun 2018 11am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Hutbe Esad ef. Bajić Hutba: Takvaluk

Hutba: Takvaluk

TAKVA(LUK) – STALNA SVIJEST O BOGU

 

Riječ takva označava nadziranje, štićenje samoga sebe, zaštita i čuvanje sebe od opasnosti. U našim prijevodima Kur'ana  prevodi se kao bogobojaznost. Izvedena je od arapske riječi veka - vikajetun, a znači ono čime se čovjek štiti. Takva u osnovi znači čuvanje i zaštitu od nečega. Kad je riječ o šerijatskom značenju postoje različite definicije ove riječi, a mi ćemo spomenuti neke od njih: 

- Takva znači postaviti zastor između sebe i zabranjenih stvari.

- Takva je izvršavanje onoga što je Allah naredio, a ostavljanje onoga što je zabranio. Bogobojazni (muttekije) su oni koji su uvijek tamo gdje je Allah naredio, a daleko od onoga što je On zabranio.

Neki prevodioci je prevode kao ”svjesnost Boga”. Veoma je važno shvatanje značenja ovog pojma jer se njegovo značenje daje kao razlog ibadeta koje činimo u vjeri.

Kada se naređuje post, Uzvišeni objavljuje: O vjernici! Propisuje vam se post., kao što je propisan onima prije vas,(leallekum tettekun) da biste se grijeha klonili, da biste bili muttekini-muttekije.

Vidimo da se kao rezultat posta nudi takvaluk, stalna svijet o Bogu, kao vrsta nadzora u čovjekovom djelovanju. Ovaj nadzor  ima veoma široko i duboko značenje. Ukoliko ljudsko tijelo izgubi sposobnost samoodbrane, zasigurno će brzo umrijeti. Ukoliko društvo izgubi moć odbrane od neprijatelja, neprijatelj će veoma lahko ovladati tim društvom. Vrt koji nema zida, bez sumnje će biti poharan od strane lopova. Iman ili vjerovanje je, također, veliko bogatstvo za čije čuvanje je vjernicima potrebna duboka budnost i veliki nadzor kako bi se spriječio prodor stranaca i kako bi se šejtani onemogućili da poharaju cvjetove vrta imana. Ova vrsta izričitog i budnog nadzora u Kur'anu se naziva takvaluk.

Bog je taj koji neće čovjeku nanijeti ni najmanji zulum i nasilje, pa čak je zamišljanje nečega takvog pogrešno. Božija ogromna milost obuhvata cjelu egzistenciju, a ljudima pripada najveći dio ove milosti. Bog je Milostiviji od najmilostivijeg, a to znači da je prema ljudima blaži nego što su oni sami prema sebi, Bog je Plemenitiji od najplemenitijeg i Suosjećajniji od najsuosjećajnijeg i Nježniji od naj-nježnijeg - pa zašto je onda rečeno da se pazimo i nadziremo u odnosu na ovakvog Boga?

Božija milost i mudrost iziskuju ozbiljnost poretka koji vlada u svijetu. Nije moguće primijetiti ni najmanju trunku slabosti u upravljanju Ovim svijetom, a Božiji zakoni se ostvaruju u cijelosti. S druge strane, čovjeku kao najljepšem cvijetu buketa stvaranja data je moć izbora kako bi sam izabrao svoj put i kako bi sam odredio svoju sreću ili nesreću. U jednom takvom prostoru za čovjekovo kretanje su određene granice i ograničenja, precizirani su zaštićeni prostori da ne bi sišao sa srednjeg puta. Približavanje bilo kojoj od ovih granica označava zastajanje i stagnaciju na putu, a ponekad to čovjeku nanosi i određene štete, koje su bolne i nepodnoš-ljive. Ovi prostori i precizne granice su zacrtani putem savršene Božije mudrosti, a putem Božije volje igraju svoju ulogu u ovom složenom svijetu egzistencije. Takvaluk u odnosu na Boga znači nepribližavanje zaštićenim prostorima, koje je Bog odredio za uređivanje ljudskog kretanja na putu usavršavanja. Približavanje tim prostorima označava trpljenje određene štete. Uvažavanje pravila ponašanja u Božijoj bliskosti u svim okolnostima, predstavlja takvaluk u odnosu na Boga. To je kao da nam  kažu da pazimo da u prisustvu neke uvažene osobe ne načinimo ni najmanju pogrešku, a ne daj Bože da se primijeti kako nismo učtivi. Iako ove preporuke znače naše ograničavanje, njihova svrha je čuvanje poštovanja i dostojanstva one osobe i veći stepen naše koristi.

Takvaluk u odnosu  na Boga ili imati takvaluk prema Bogu znači upravo uvažavanje i čuvanje ovih propisa i samokontrola u prisustvu Boga. Kada se nalazimo u društvu ljudi onda sami sebi nametnemo jedan čitav niz ograničenja govora i ponašanja. Sami sebi postavljamo neke zapreke, koje vjerovatno nećemo postavljati kada smo sami. Ukoliko se nalazimo u prisustvu poštovanije i autoritativnije osobe, onda ćemo imati veći stepen samokontrole i obratit ćemo više pažnje na naše djelovanje i ponašanje. Ukoliko nam je očito da je sav svijet očitovanje Boga i Njegove prisutnosti i da nam je On bliži od žile kucavice te da promatra naše ponašanje i sluša naš govor, pa čak je upoznat i s mislima u našem srcu, zasigurno će naša samokontrola biti preciznija i ozbiljnija. Takva samokontrola i nadzor predstavlja takvaluk prema Bogu.

Abdullah ibn Mesud komentarišući Allahove riječi: “Bojte se Allaha onako kako ga se trebate bojati!”, kaže da Mu se treba pokoravati, a ne protiviti, da Ga treba spominjati, a ne zaboravljati, da Mu treba zahvaljivati, a ne biti neblagodaran. U zahvalnost spadaju ibadet, u sjećanje svijest o Allahovim naredbama i zabranama.

Takvaluk je Allahov dž.š., imperativ i oporuka svim njegovim stvorenjima: “Mi smo onima kojima je data Knjiga prije vas, a i vama već zapovijedili da se bojite Allaha.”[1]

Stalna svijest o Bogu, da On postoji, da nam Je objavio Uputu[2], da nam je dao propise po kojima trebamo postupati, da nas vidi u svakom trenutku, da Mu ništa nije skriveno[3] da ćemo pred Njim polagati račun za svaku trun dobra i svaku trun zla koju počinimo[4] je ono što nam je potrebno da bismo postigli ono što vjernici žele. Iz tog razloga pišemo ove retke, čitamo ih, a najbolje uputstvo za takva je, kako sam već naveo, sam Kur'an kojeg je Gospodar opisao kao uputu muttekinima[5].

Plod naše pažnje, dakle, prema svim dinskim obavezama namazima, postu, zekatu i pomaganju nemoćnima - mora biti takav da se u našoj nutarnjosti osjeti naša produhovljenost. Kao što proističe iz Kur’ana, takvaluk nije nevidljiva stvar. Možemo sebi dokazati da li posjedujemo takvaluk ili ne - na našim spoljnim efektima.

 Allah, dž.š. je u Kur’anu najavio da je za muhsinine i muttekine, dobrčinitelje i bogobojazne pripremio jednu veliku nagradu: “Ne bojte se, ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan.”

Dalje, Allah, dž.š., ne samo da u srca ovih mu’mina ulijeva nadu i odvažnost, nego na suprotnoj strani proizvodi suprotne efekte. On u srca nevjernika ubacuje strah i sumnju. U suri El-Hašr Allah, dž.š. kaže:

“A oni su mislili da će ih utvrde njihove od Allahove kazne odbraniti, ali im je Allahova kazna došla odakle se nisu nadali i On je u srca njihova strah ulio; vlastitim rukama i rukama vjernika svoje domove su rušili. Zato uzmite iz toga pouku, o vi koji ste obdareni!”[6]

Nema ništa od priče  kako niko ne zna kolika je vjera u čijem srcu. Jasno da to samo Allah zna, ali ako je ima u srcu  mora je biti i u djelima inače je to samo izreka kojom se mnogi od nas peru i opravdavaju svoj nemar i svoje propuste. Sjetimo se prve generacije muslimana. Sjetimo se primjera iz života časnog Poslanika islama. Lični primjer ovih odličnika bio je razlogom da mnogi drugi prihvate put Istine.  Nije to bilo puko filozofiranje i raspravljanje kojem mi danas tako često pribjega-vamo. Oni su istine islama  govorili svojim djelima, ponašanjem, usklađivanjem sebe i svojih postupaka s tim istinama i normama. Nije trebalo da nekom drže predavanje o tome šta je islam i kako djeluje na čovjeka, bilo je dovoljno da neko s njima provede neko vrijeme i sam bi u njihovu ponašanju spoznao i vidio te istine i te propise.

Kakva je korist ako svojoj djeci govorimo da ne valja lagat a onda kad nam zazvoni telefon pred tom istom djecom kažemo supruzi: “Reci da nisam tu!“

Kakve je koristi kad im govorimo da idu u mekteb  i da treba klanjat ako nas same ne vide da to činimo...

Ne čekajmo neke fiktivne velike prilike u životu da  pokažemo svoju vjeru. Prilika za njeno popravljanje i primjenjivanje uvijek postoji. Najveće stvari su sastavljene od mnoštva malih, sitnih stvari. Mjesec Ramazan je svakako prilika i za one koji priliku čekaju. Ibadet poslat u mjesecu Ramazanu označen je kao stub sticanja takvaluka.

Molimo Boga da nas ne iskušava ratom kako bi smo pokazali da smo mudžahidi. Vodimo svakodnevni džihad protiv nemara,  neaktivnosti i mnoštva sitnih loših stvari koje imamo pri sebi. Odagajajmo svoju djecu i ukućane ličnim primjerom.



[1] Sura En-Nisa 131.

[2] U drugom ajetu druge kur'anske sure, El-Bekare Uzvišeni Kur'an opisuje kao knjigu u koju nema sumnje koja je uputstvo muttekinima.

[3] “On je Allah, i na nebu i na Zemlji.On zna vaše tajno i javno. I On zna šta vi zarađujete.” (Al-An’am, 4.).

“U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne, a da On za nj ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičeg svježeg niti ičeg suhog, ničeg što nije u jasnoj Knjizi.” (Al-An’am, 59.).

[4] “Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjeće ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjeće ga.“(Zilzal, 7-8.).

[5] Drugi ajet sure El-Bekare: “Ova knjiga u koju nema sumnje uputstvo je onima koji su bogobojazni..“

[6] Hašr, 2.

Poštovani posjetioci naše stranice želimo skrenuti pažnju na činjenicu kako stranica www.medzlis-konjic koristi tzv. "kolačiće" (cookies).Spomenute "kolačiće" koristimo samo kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice.