Sun06242018

Last updateFri, 22 Jun 2018 12pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Hutbe Esad ef. Bajić Hutba: Sadaka, milosrđe

Hutba: Sadaka, milosrđe

SADAKA (MILOSRĐE)

 

Vidimo da temeljni smisao ljudskog života na ovom prolaznom svijetu jeste vjerovati i činiti dobro: “Blagoslovljen je onaj u čijoj je ruci vlast i svemoguć je On, koji je stvorio smrt i život da vas iskuša ko je öd vas bolji u činjenju dobra.“[1]

Jedan od najznačajnijih vidova dobročinstva, solidarnosti i milosrđa u islamskom odnosu prema svijetu i životu sastoji se u davanju sadake. Sadakom se iskazuje zahvalnost Stvoritelju na blagodatima kojima nas daruje, iskazuje milost, ljubav i suosjećanje s onima koji su u nevolji. Ali sadakom se istovremeno moli Boga, dž.š., da nas, našu porodicu, zdravlje i imetak sačuva od iskušenja i belaja. Kroz davanje sadake potvrđujemo se u svom ljudskom i islamskom humanizmu, dostojanstvu i identitetu. Uzvišeni Allah dž.š., kaže: “Nećete ostvariti dobro-činstvo sve dok ne budete davali od onoga što vam je najdraže“![2]

Dakle, ključna riječ sadaqa. Dolazi od glagola sadaqa što znači potvrditi. Sadaka je dakle potvrda našeg islama, imana i posebno ihsana.  Sadaka je pored toga jedna, kako individualna, tako i društveno, džema'atska odgojna norma. Prava sadaka je ona koja se učini za Allahovu ljubav i ne poprati pogovorom ili traženjem protuusluge. Nije i ne mora biti samo materijalne prirode, može to biti lijepa riječ, savjet, utjeha, podsticaj na činjenja dobra, saučešće u bolu, zajednička podjela radosti i sl.

U šabanskoj hutbi poslanik kaže: I dijelite siroma-sima svojim i bijednicima! I poštujte starije svoje i smilujte se mladima svojim i održavajte rod­binske veze!

Udjeljivanje milostinje tokom čitave godine je veoma po­hvaljeno, ali u mjesecu Ramazanu ima posebno značenje. Je­dan od vidova udjeljivanja je uklanjanje mržnje i netrpeljivosti među ljudima. Klasna razlika u društvu ne mora uvijek biti u korist bogatih, jer u životu dođe i vrijeme kad privredna kriza uništi i bogati dio društva. Može se desiti situacija, a životno je potvrđena, da bogatašu koji izgubi dio svoga bogatstva to teže pada nego kada si­romah izgubi sve što ima. Kakvo je zadovoljstvo bogatog koji uživa u svome bogatstvu kada pokraj njega žive siromasi? Kakvo zadovoljstvo ima bogati za svojom trpezom, kada neko u njegovoj blizini toga dana nema možda ni suhog hljeba da pojede? Čemu onda služi to njegovo bogatstvo ako je samo za njega?

U mjesecu Ramazanu kod ljudi je izražena veća želja da pomognu drugima nego što je to u ostalim mjesecima tokom godine i iz tih razloga se naglašava važnost davanja milostinje u Ramazanu.

Kod davanja milostinja - prije nego što dođe u ruku onoga koji je prima - stigne kod Allaha, dž.š., kako se kaže u hadisu. Upravo zato je kod davanja milostinje pohvaljeno da ruka onoga koji daje milostinju bude donja, jer Gospodar je Onaj Koji je prvi uzima i zato nije primjereno da čovjek stavlja svoju ruku iznad Njegove.

Milostinja ima višestruku važnost. Naprimjer, velik je broj bolesti od kojih milostinja čuva, jer onoga ko je bolestan bo­lje čuva milostinja nego lijekovi. Čovjeka koji daje milostinju mimoilazi velik broj nesreća. Nesreće koje nas zadese su djela koja mi činimo, a koja kod Allaha, dž.š., izazivaju srdžbu i upravo milostinja može tu srdžbu umiriti.

Potvrđena je istina da je milostinja potrebnija onome koji je daje, jer nigdje nije rečeno: “Idi uzmi milostinju“, već je rečeno da treba da je dajemo. Milostinja nije uvijek samo davanje novca. Naprimjer, ako neki čovjek ne vidi dobro ili je slijep, njemu je potrebno da ga neko prevede preko ulice, znači nešto mu treba. Onaj čovjek koji ga prevede preko ulice dao je milostinju.

Ibn Hibban bilježi predanje od Ebu Zerra, r.a., u kojem stoji da je Poslanik, s.a.v.a.s., rekao: “Svakom čovjeku određeno je da svakog dana u kojem Sunce izađe podijeli sadaku.“ Ashabi rekoše: “Allahov Poslaniče, odakle nama da udjeljujemo sadaku!?“ Poslanik odgovori: “Zaista je puno džennetskih vrata; tesbih, tekbir, tahmid, naređivanje dobra i odvraćanje od zla, uklanjanje prepreka s puta, urazumiti gluha, uputiti slijepa, ispuniti potrebu potrebitom, žurno utješiti ucviljenog i žalosnog i čvrsto stati uz potlačenog. Sve je to sadaka od tebe za tebe.“[3]

Imam Tirmizi bilježi predanje od Ebu Zerra, r.a., u kojem stoji da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: “Tvoj osmijeh u lice tvom bratu tebi je sadaka, narediti dobro i odvratiti od zla je tebi sadaka, ukazati na put čovjeku koji je zalutao na nekom mjestu tebi je sadaka, uklanjanje kamena, trnja i kosti s puta tebi je sadaka, zahvatiti vodu svojom kofom i napuniti kofu tvoga brata tebi je sadaka.“[4]

U Ahmedovom Musnedu prenosi se od Ebu Džurejja el-Džuhenija, r.a., da je rekao: “Upitao sam Vjero-vjesnika, a.s., o dobrim djelima pa mi je rekao: “Ne potcjenjuj ništa od dobrih djela pa makar nekome dodao konopac ili remen za sandale, makar svojom kofom napunio kofu onome ko je potreban te vode, makar uklonio neku smetnju s puta ljudi, pa makar da svoga brata susretneš ozarenog lica i da ga poselamiš, i makar da razgovoriš onog ko se osjeća usamljenim na Zemlji.“

Od Ebu Zerra, r.a., prenosi se da su mu neki Poslanikovi, a.s., drugovi rekli: “Allahov Poslaniče, odoše bogataši s nagradama: klanjaju kao što mi klanjamo, poste kao što mi postimo i daju milostinju od viška svog imetka.“

Allahov Poslanik s.a.v.a., reče: “Zar i vama Allah nije dao nešto s čime ćete sadaku udjeljivati!? Zaista je svaki tesbih sadaka, svaki tekbir i svaki tahmid su sadaka, svaki tehlil je sadaka; naređivanje dobra i odvraćanje od zla je sadaka; a i bračni odnos sa svojom ženom je sadaka.“

Ashabi upitaše: “Allahov Poslaniče, zar i u zadovo-ljenju svojih strasti ima nagrade!?“

“Šta mislite, kada bi neko od vas svoju strast upotrijebio u zabranjeno, zar za to ne bi zaslužio grijeh? Isto tako, ako je upotrijebi u dozvoljeno, imat će za to nagradu“, odgovori Poslanik, s.a.v.a.s.“[5]

Milostinja ne podrazumijeva, dakle, samo davanje novca, već ona također znači i odnos prema drugim ljudima: lijep go­vor, pomoć, savjet - sve se to smatra milostinjom. Milostinja je širok pojam koji obuhvata mnoge stvari. Svi mi imamo u porodici ljude koji su ili stariji od nas, ili su bolesni, ili žive sami. Oni imaju potrebu da ih neko makar nazove te­lefonom i s njima porazgovara. I to je milostinja, i to još veća kada se na taj način održavaju rodbinske veze.

Jedanput je hazreti Isa sa svojim učenicima prolazio nekim sokakom pored kuće iz koje je dopirala muzika i graja velikog veselja. Pitao je šta se to tamo događa i rekli su mu da je u toj kući svadba. Hazreti Isa reče da će se sutra iz ove kuće čuti plač i jauk. Sutradan su prolazili pokraj te iste kuće, ali se nije čuo plač koji je najavio hazreti Isa. Ljudi su ostali začuđeni kako to da se riječi hazreti Isaa, koji je uvijek govorio istinu, u ovom slučaju nisu potvrdile. Otišli su i rekli hazreti Isau da se iz one kuće ne čuje nikakav plač. Hazreti Isa odmah zajedno sa njima ode do kuće da vide šta je bilo. Kad su došli u tu kuću, po­makli su prostirku ispod koje je bila sklupčana zmija. Hazreti Isa upita domaćina: “Šta si ti sinoć uradio poslije svadbe?“ A domaćin mu odgovori: “Svu hranu koja je ostala podijelio sam sirotinji.“ Hazreti Isa reče: “Bilo je određeno da ova zmija sinoć ujede mladoženju i da se jutros čuje plač iz ove kuće, ali milostinja koju si dao je to spriječila.“

U vrijeme Allahova Poslanika, s.a.v.a.s., bio je neki Jevrej koji je ljudima kopao kanale i obavljao druge slične poslove za naknadu. Imao je grubu narav, mnogo je psovao i loše je govorio o Allahovom Poslaniku, s.a.v.a.. Poslanik svojim ashabima nije dozvoljavao da mu uzvra­ćaju na njegove grube i pogrdne riječi, već da šute. Jednom prilikom ovaj Jevrej je otišao u pustinju da nakupi suharaka. Sve to je natovario na leđa i vraćao se u grad. Vidjevši ga, Poslanik, s.a.v.a.s., reče: “Ovaj čovjek u svom teretu na leđima nosi zmiju.“ Kad se Jevrej vratio u grad ashabi nađu zmiju i upitaju ga: “Šta si uradio, osim što si nakupio ove suharke?“ On im odgovori: “Imao sam dva komada hljeba sa sobom. Jedan sam dao siromahu, a drugi ostavio za sebe.“

Ovo je primjer koji pokazuje kako milostinja ne spaša­va samo vjernike muslimane. Tako je velika njena snaga. Jer Allah, dž.š., dao je milostinji takvu djelotvornost da se njome mogu okoristiti i muslimani i oni drugi, isto kao što je Allah, dž.š., dao da voda koristi svima. Voda otklanja žeđ i vjerniku i nevjerniku.

Mi koji dajemo milostinju imamo veću po­trebu za tim činom nego siromah koji je uzima. Pitanje naše potrebe za udjeljivanjem milostinje, sa svim objaš-njenjima koja su prethodila, veoma je ozbiljno pitanje kojem ne smi­jemo olahko prilaziti, jer koristi od udjeljivanja milostinje se ne odnose samo na Ovaj svijet, već ostavljaju dubokog traga i na naš vječni život, kroz Berzah i Sudnji dan. Sa najvećim koristima od milostinje čovjek se susreće u trenucima svoje smrti. Jedna od najvećih teškoća sa kojima se čovjek suočava u trenucima smrtne agonije jeste pretjerana vezanost za Ovaj svijet i materijalno.

Milostinja zapravo predstavlja odvajanje od imetka, nevezivanje srca za imetak. Prema tome, milostinja je neka vrsta vježbe kako bi čovjek bio pripremljen da sve napusti kada dođe vrijeme smrti. Onaj ko cijelog života udjeljuje milostinju razvija u sebi osjećanje spremnosti da sve napusti, te na određeni način vježba. Jasno je da će njemu biti lahko u trenucima smrti.

U posljednjim trenucima čovjekova ovosvjetskog života šejtan koristi posljednju priliku da čovjeka zavede i da ga liši njegovog vječnog blaženstva, sreće i spasa. Zato on nastupa sa svom svojom snagom i koristi sve svoje mogućnosti. Naravno, jedno od glavnih sredstava koja koristi u tom času jeste čovjekova ljubav prema njegovom imetku.

Šejtan tada otvoreno kaže: Ako želiš svoj imetak, ti meni predaj svoju vjeru, a ja ću tebi sačuvati tvoj imetak. I to je ona nesreća kada se čovjek nakon čitavog života provedenog na namazu, u trenucima smrti, umjesto da izgovara šehadet -prisjeća svoga imetka. Imajmo na umu također činjenicu da nije obavezujuće da mi uvijek budemo u prilici da udjeljujemo milostinju siromasima, nego da se uloge mogu i promijeniti te da i mi možemo zapasti u nepriliku da budemo potrebiti za milostinjom. Zato nemojmo da se uznosimo i da nas prevari naše trenutno dobro stanje, jer kaže jedna poslovica: Imetak ovisi o jednoj noći, a zdravlje o jednoj vrućici. Drugim riječima, uđeš u noć sa imetkom, a osvaneš bez njega, dok zdravlje i s jednom vrućicom može da iščezne.

Mi smo u stalnoj opasnosti i u mnogo većoj potrebi za zdravljem. U tom pogledu mi smo istinski siromasi, samo što toga nismo svjesni. Niko nam nije zajamčio na ovom svijetu da će ovo što imamo od imetka i zdravlja trajati neprekidno. Ako postanemo siromasi, šta bismo mogli očekivati od onih imućnih? Ako se razbolimo, kakvo očekivanje možemo imati od zdravih ljudi? Upravo takva očekivanja imaju siromasi od nas. Ako mi danas njih ne pomognemo, te siromahe koji polažu neku nadu u nas, kako bismo išta mogli očekivati sutra? Ako danas nešto ne učinimo, pa čemu se nadati sutra?!

Od Poslanika a.s., se prenosi: “Udjeljujte mnogo sadaku da bi vam se uvećala opskrba.”

Prisjetimo se na kraju značenja ajeta sure El-Beled: „A šta ti misliš: kako se može na blagodatima zahvalan biti? Roba ropstva osloboditi, ili, kad glad hara, nahraniti siroče bliska roda, ili ubogoga nevoljnika, a uz to da je od onih koji vjeruju, koji jedni drugima izdržljivost preporučuju i kojima jedni drugima milosrđe preporučuju; oni će biti - sretnici!«[6]



[1] El-Mulk, 1-2.

[2] Ali Imran, 92.

[3] Ibn Hibban, 3377.

[4] Tirmizi, 1956.

[5] Muslim, 1006.

[6] El-Beled, 12-18.

Poštovani posjetioci naše stranice želimo skrenuti pažnju na činjenicu kako stranica www.medzlis-konjic koristi tzv. "kolačiće" (cookies).Spomenute "kolačiće" koristimo samo kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice.