Thu08162018

Last updateMon, 06 Aug 2018 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Hutbe Esad ef. Bajić Kazivanja o najdražim (iz neobjavljenog rukopisa)

Kazivanja o najdražim (iz neobjavljenog rukopisa)

U otkosima tek pokošene trave na ledini oko kolibe hiljade raznolikih insekata učilo je svoje zikrove. Njihov cvrkut dopirao je do uha sedmogodišnjeg dječaka koji je ležao na slamarici u kolibi zagledan u vatru koja je gorjela na ognjištu osvjetljavajući neravne zidove. Ponekad bi plamen na čas utihnuo i koliba utonula u polumrak a po njenim zidovima se načičkalo bezbroj strašnih sijenki koje su plašile dječaka, a onda bi dedina ruka primetnula suhu bilju i plamen bi liznuo skoro do  sredine veriga koje su obješene o gredu pod krovom visile iznad ognjišta.

-Ne boj se , pile nenino!, umirivao bi ga glas njegove nene koja je ležala na uskoj sećiji do ognjišta.

-Ne bojim se ja, neno, nego nako zažmirim oči, spava mi se!, odgovori dječak sakrivajući da ga je strah sjenki na zidovima.

-Tek si lego, kad ćeš prije spavat, a ni dedo ti nije još ispričo priču! Nastavi nena mu.

-Dokle smo 'no stigli?, upita dedo  ostavljajuć u dulaf u zidu malu knjigu koju je dotad, naginjući stranice k svjeltosti vatre, čito.

-Do Muhameda, reko si sinoć da ćeš mi večeras pričat o Muhammedu! Reče dječak užurbano govoreći i  pri tom naslanjajući glavu na podlakćenu ruku kako bi bolje vidio dedu dok mu bude pričao priču.

-Dragi sine, Muhammed, alejhis-selam, je Božiji poslanik, najodbraniji od svih Božijih poslanika i svih ljudi koji su ikad živjeli na dunjaluku. Mi muslimani kad izgovaramo njegovo ime uvijek kažemo, alejhis-selam, što znači neka je mir na njega. Pokuđeno je izgovarati njegovo ime a da to ne kažemo. Zato ćemo od večeras, kad ću ti ispričati priču o njemu uvijek uz njegovo ime izgovarati alejhis-selam. Jesi li zapamtio?

-Jesam dedo, alejhi selam. Vaki put kad spomenemo ime  najodobranijeg Poslanika.

-Tako sine. Šta sam ono sinoć pričao, podsjeti me!

-Sinoć si pričao kako su ljudi nakon Isa a.s. zaboravili na Boga, osim malo njih, kako je narod u Arabiji živio loše, kako nisu pazili na čistoću, na pravednost i da su ubijali živu žensku djecu jer su se bojali siromaštva i da su ih Jevreji koji su tu živjeli i slijedili vjeru Musa a.s., strašili da dolazi vrijeme zadnjeg Božijeg poslanika i d aće oni kad s eon među njima pojavi zavladati Arabijom.

-Tako je sine, dobro si upamtio, aferim. Tako  knjige kažu da su im govorili i da su se nadali jer su prijašnje  Objave nagovještavale da je došlo vrijeme da se pojavi posljendji Božiji Poslanik. Jevreji su se nadali da će bit rođen među njima jer je tom narodu Allah dao najviše poslanika. No, jedna plemenita žena od arapskog roda bila je noseća. Zvala se Amina. Iako je tokom trudnoće njen muž Abdullah, s kojim živježe vrlo kratko u braku, od bolesti preselio na Ahiret osjećala je smiraj u duši, neku tajanstvenu unutarnju toplinu i sigurnost u dubini svoga bića. Osjećala je da su ti neopisivo lijepi unutarnji osjećaji vezani za djete koje je raslo u njezinoj utrobi. Ti osjećaji su bili izraženiji kako se primicalo vrijeme poroda. Jedne tihe noći Amina primijetila veliku svjetlost kako izlazi iz njezine utrobe, svjetlost pomoću koje je lahko mogla vidjeti veleljepne dvorce grada Busre u Šamu. Drugi put na začudan način ču glas koji joj govori: ''Zanijela si prvaka ovog ummeta; zato, kada ga rodiš, reci: 'Molim mu zaštitu od Jedinoga, da ga sačuva zla svakog zavidljivca!' Potom mu nadjeni ime Muhammed!'

Kada se rodio Muhammed, alejhi-selam, njegova majka Amina učila je dovu za  svoga sina moleći Jedinog Allaha da ga zaštiti i dala mu ime Muhammed. O rođenju svoga sina Amina je odmah obavijestila Abdulmuttaliba, Muhammedovog dedu, koji je, čim je prije mogao, došao, uzeo u naručje svoga voljenog unuka i tako ga odnio do Kabe gdje je zahvalio Bogu za plemeniti dar.

 

-Sjećaš li se kako smo prošlog mjeseca na mevludu u džamiji učili o ovom događaju. Kad je hodža učio mevlud.

 

Ponedjeljnik  noć dvanaesta doleće… ?

-Sjećam.

-Jesi li upamtio ijedan stih?

-Jesam dedo, nena mi kazivala, hoćeš da ti odrecitujem?

-Hajde sine da čujem!

-Znam sve ono što se uči kad se ustane na noge!

-De sine, da čujem!

 

Dječak se podiže, umiri, obori pogled preda se i odrecitova:

 

 

Dobro nam doš'o, najveći sine,

arapskog roda i domovine!

Dobro nam doš'o, stari plemiću

Hašimoviću, Kurejševiću!

Koji će slabe dići na noge –

i lišit' ropstva narode mnoge!

Dobro nam doš'o, prosvjetitelju,

zagovorniče i spasitelju!

Suri-Israfil kada zapuše,

u te se naše uzdaće duše.

Ti nesretniku blažićeš muke,

ti griješniku pružićeš ruke.

 

-Mašallah sine, Mašallah. Eto ti već dosta znaš o našem Poslaniku iz tih stihova. Iz ljubavi prema našem Poslaniku i bosanski su pjesnici čitav poslanikov život spjevali u stihove koje zovemo mevlud, jer se tako na arapskom kaže rođenje.

 

-Znaš li ti,dedo, cijel mevlud napamet?

 

-Ne znam baš cijel, poboravio sam neke djelove, možda ti nena zna.

 

-Znaš li neno?

-Znam sine, samo ne znam tako ko vi, recitovat ja sam ga ko mala naučila napamet učeć ga i samo ga tako znam – odgovori nena  usravljajuć se u sjedeći položaj na svojoj sećiji.

-Pa hajde neno da čujemo! Reče dječak I primače se skroz do nenine sećije.

 

Nena popravi jameniju na glavi , pinu malo mlijeka iz čaše, smiri ruke na koljena ko da je na namazu a kolibom se prosu umilan I topal  nenin glas.

 

Al je divna al’ je blaga ova noć

Koga čeka ta ljepota ko će doć…

 

-Što  I nena ne uči kad je mevlud? Upita dječak.

-Učila je nena sine ka dje bila mlađa. Sad ima  mlađeg svijeta da uči!, reče nena.

-Znala sam nekad I Smrt hazreti Fatime samo sam poboravila.

-A šta je smrt hazreti Fatime? Upita dječak.

-Eto, dedo će ti reć! Reče nena pokazujuć rukom na dedu koji je ponovo listao onu knjigu što bješe ostavio u dulaf.

-Eh, sine, hazreti Fatima je časna kćerka našeg Poslanika, al nećemo žurit, treba učit po redu, kad dođe red pričat će ti dedo, ako Bog da I o hazreti Fatimi, hazreti Aliji, njihovoj plemenitoj djeci hazreti Hasanu I Husejnu!, tu dedin glas postade tih, promukao a dječak zapazi da dedo kriomice drhtavom rukom tare oči.

-Što plačeš dedo? Zapita.

-Ne plačem sine, utrunilo mi se nešto! Odgovori dedo.

-Vidjećeš sine, nastavi nakon male pauze, da neke priče za nas obične ljude I nisu uvijek sa sretnim krajem. Neke velike idrage ljude Allah dragi uzme sebi pa mi onda zaplačemo jer nam nedostaju.

-Ko Salih kad plače za svojim dedom jer je umro? Upita dječak tihim glasom.

-Tako nekako sine. Pametan si ti. Nego da sad liježemo, pa ćemo sutra , ako Bog da nastaviti govoriti o životu našeg Poslanika.

-Nisam ja još pospan dedo!

-Neka, neka. Bolje ranije leć, treba na sabah ustat ako Bog da.

Poštovani posjetioci naše stranice želimo skrenuti pažnju na činjenicu kako stranica www.medzlis-konjic koristi tzv. "kolačiće" (cookies).Spomenute "kolačiće" koristimo samo kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice.