Thu08162018

Last updateMon, 06 Aug 2018 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi Knjige za online čitanje SVIJETLI PUTEVI ISLAMA (kompletna knjiga)

Biblioteka

SVIJETLI PUTEVI ISLAMA (kompletna knjiga)

 Esad Bajić: SVIJETLI PUTEVI ISLAMA - ramazanska predavanja

UVODNA RIJEČ:  Hvala Allahu, Koji je svemu Dobročinitelj, Koji Kur'anu podučava, i Koji čovjeka stvara, i Koji podučava čovjeka kako da jasno i lijepo govori. Neka je salavat i selam na Muhammeda, s.a.v.a.s, njegovu čistu porodicu, Ehlul-bejt, časne ashabe i sve iskrene sljedbenike Istine.

Prošlo je petnaest godina od kako sam preuzeo obavezu uređivanja i vođenja radio emisija Medžlisa Islamske zajednice Konjic na Radio Konjicu. Sahat vremena sedmično, koliko traje termin emisije, iziskivao je i iziskuje priličan trud, ali isto tako nudi i mogućnost da se određene islamske teme pripreme, obrade i izlože na jedan lahak, narodski način, prilagođen radio emitovanju tj. slušanju. U proteklom periodu često sam imao upit od naših sugrađana da li razmišljam da neke od tih emisija snimim na cd/dvd-u ili ponudim u nekoj drugoj formi.

Da bi izašao u susret tim pitanjima, a na jedan lijep način uokvirio i svoj angažman na ovom projektu, opredjelio sam se da povodom nastupanja mjeseca Ramazana, ove, 1433. hidžretske godine, pristupim štampanju ove knjige, svojevrsne zbirke predavanja koje sam držao u okviru spomenutih emisija, a koja svojom tematikom obuhvataju teme vezane za mubarek vrijeme mjeseca Ramazana. Ta činjenica vodila me da i ovoj knjizi dam ime spomenute emisije “Svijetli putevi islama“  koje može zvučati pretenciozno, ali se nadam da u kontekstu ovog objašnjenja neće biti tako shvaćeno.

Za razliku od radio emisija u ovim tekstovima koji slijede donekle sam promijenio način izlaganja i prilagodio ga pisanoj formi, no, trudio sam se da izložena tematika zadrži jednostavnost blisku govornoj formi. Odabrao sam teme koje, po mom mišljenju, pomažu u shvatanju  suštine  propisanih ibadeta bez ulaženja u fikhske norme posta.

Ovu knjigu sam zamislio kao prvu u nizu knjiga “Svijetli putevi islama” s nijjetom da, po mogućnosti, u pisanu formu pretočim i druge teme koje sam i koje ću, ako Bog da, obrađivati u sklopu emisija Medžlisa Islamske zajednice Konjic.

U dijelu knjige naslovljenom kao “Prilog” uvrstio sam, s neznatnim izmjenama, ramazanske dove i osvrt na iste profesora Ertana Basarika, kojem se zahvaljujem na ustupljenim materijalima.

Budući da je Ramazan riječ koja, po meni, označava mnogo više značenje nego li je tek ime jednog mjeseca, odlučio sam da je u knjizi pišem velikim slovom.

Napominjem također da sam pokušao izbjeći ponavljanja u odnosu na knjigu “Ramazanski nasihati” koju sam priredio za izdavačku kuću “El-Kelimeh”, Novi Pazar 2002.g. te u ovoj knjizi nisam obrađivao teme poput: Bitke na Bedru, Ramazanskog bajrama, Sadekatul-fitra i zekjata kao ni fikhske propise vezane za post, koje su zastupljene u spomenutoj knjizi.

Molim Uzvišenog Allaha da ova knjiga bude od koristi i meni i vama.

 

Esad Bajić

1.šaban 1433.h.g.

 


 


LIJEPA RIJEČ

 

 

Rekao je Uzvišeni:“Reci Robovima Mojim da govore samo lijepe riječi: jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima.”[1]

Poslanik s.a.v.a., nam, također, u mnogo prilika ukazuje na značaj lijepe riječi. Ona nam pomaže da unesemo razdraganost i osjetimo optimizam u našim dušama. Čovjek je biće koje je Allah dž.š. odlikovao umom i govorom. Govor mu je podario kao sredstvo sa kojim će izraziti svoje mišljenje. Kako god nema govora bez mišljenja, isto tako nema ni mišljenja bez govora. Riječ, u različitim oblicima, sa sobom nosi veliku odgovornost. Mnogo je propisa u islamu koji se zasnivaju upravo na riječi (izgovoru), kao što su šehadet, sklapanje i razvod braka, ugovori, zakletve, zavjeti, i mnogo drugog. Riječ je mač sa dvije oštrice, i kao što čovjek može zbog riječi postići kaznu, isto tako može ostvariti i nagradu. Izgovaranje zikra, učenje Kur'ana, podučavanje vjeri, davanje savjeta, obveseljavanje vjernika, samo su neka od polja obilne zarade koja se stječe lijepom riječju. Zato je čovjeku oporučeno da govori samo lijepe riječi: “A ljudima govorite lijepe riječi.“[2]

Lijepu riječ Allah poredi sa lijepim i korisnim drvetom: “Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi – a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili.[3]

Čovjek ne smije sijati smutnju i nered svojim govorom. Ne smije prenositi tuđe riječi, izmišljati laži i govoriti ono o čemu nema znanja. Vjernikove riječi ne smiju biti povod neprijateljstvu i mržnji. Onaj ko nije u stanju govoriti lijepe riječi, njegova obaveza je da šuti, kao što mu to naređuje Allahov Poslanik, s.a.v.a.s,  kada kaže: “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro ili neka šuti.

Mnogo je manje situacija u kojima se kajemo zbog šutnje nego onih momenata u kojima se kajemo zbog izgovorenog. Naravno, ne smijemo zanemariti da postoje situacije kad a je  govor  potreban, važan pa i propisan. Mnogo dobrih ljudi nastradalo je jer drugi okolo njih nisu imali hrabrosti reći određenu riječ kad je trebalo.

Govorom pokazujemo ono što mislimo i ono što u našim dušama nosimo. Kada osoba govori, ona se tada očituje prema vani. Naša stara poslovica kaže: “Riječi treba mjeriti, vagati, a ne brojati.“

Obzirom da riječ ima zbilju koja traje i u budućnosti, učinak izgovorene riječi može tako nadživjeti onoga koji ju je izrekao, pogotovo kada se radi o riječima koje pišemo, umnožavamo, distribuiramo u mnoštvu primjeraka i mnošvu medija. Iz iskustva znamo da riječima možemo nanijeti i teže rane nego što ih možemo nanijeti oružjem.

Riječ samom izgovorenošću postaje zbiljnost koja ne može biti opozvana. Može se izgovoriti druga riječ, koja će je na neki način ublažiti, ali se ne može izbrisati riječ koja je već rečena. Hazreti Ali  u jednom od svojih govora uspoređuje riječ i strijelu u zapetom luku. Nit' možeš povratit riječ nakon što je kažeš, niti strijelu kada je jednom odapneš.  U ovom kontekstu se prenosi da su četiri stvari koje se ne mogu vratiti: izgovorena riječ, izbačena strijela, protekli život i propuštena prilika. I zaista je čovjek vlasnik riječi koju još nije izrekao, no kad je izrekne on često postaje njen rob.

Među izrekama je i ona koja kaže da  nije junak onaj koji govori o hrabrosti, nego onaj koji se hrabro bori. U tom kontekstu kad analiziramo i kur'anske ajete o govoru, riječima, ne smijemo zaboraviti deseti ajet sure Fatir u kom se između ostalog objavljuje: “Njemu se uzdiže lijepa riječ, a dobro djelo je uzdiže.”[4]

Lijepe riječi, koliko god odisale puninom lijepih, korisnih i nadahnutih značenja, svoju stvarnu potvrdu iskrenosti njenog izricatelja imaju kada se potvrde i dobrim djelima. Svjedoci smo u našem društvu mnoštva velikih riječi, lijepih govora, obećanja, no lijepa riječ bez lijepa djela je samo pola ili manje puta. Tek zajedno postiže se potpunost. Kad, recimo, kupujemo nešto za  kuću,  nećemo pristati da kupimo TV aparat a da nemamo antenu, niti električni šporet a da nemamo struju, niti automobil a da nemamo gume. U tim stvarima uvijek gledamo da ostvarimo potpunost jer vidimo da bez nje stvar ne funkcioniše, tako bi trebalo da shvatamo i odnos lijepe riječi i lijepog djela. Ne funkcioniše, “ne podiže se u visine“ lijepa riječ osim ako ima svoj motor, a motor je kako ajet jasno predočava lijepo djelo koje je prati.

Mi smo često svjedoci disharmonije u našim porodicama, komšiluku, radnom mjestu, a koja je upravo nastala ili nastaje nepravilnom upotrebom govora, ili zloupotrebom riječi i govora. Lijep, pristojan i uljudan govor učvršćuje slogu i produžava prijateljstvo i sigurno sprječava šejtana u nastojanju da i beznačajan spor usmjeri u žestoku zavađenost i tako poremeti odnose i veze među ljudima.

Poslanik, s.a.v.a.s, kaže: “Vi nikada nećete pridobiti ljude svojim bogatstvom. Zato ih pridobijte ozarenim licima i lijepim ophođenjem.“[5]

Pored Poslanikove preporuke da pričamo samo dobro ili da šutimo, Kur'ani Kerim nam preporučuje i udaljavanje od beskorisnog govora, udaljavanje od besposlica koje danas kruže i nude nam se u raznim pričama, novinama, vijestima i koje gode našim ušima. Pa kada opisuje prave vjernike, Allah dž.š., kaže da se oni, upravo, udaljavaju od takvih stvari: “Ono što žele vjernici će postići, oni koji namaz svoj ponizno obavljaju i koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju, i koji sadaku dijele.“[6]

Naše novine  i mediji danas imaju ružnu naviku da u prvi plan ističu negativnosti društva, to dovodi do tog da su neki kriminalci postali određene zvijezde i čak uzori omladini. Omladina ne promišlja uvijek dubokoumno, nije ni sposobna za to, a naši mediji im, kao slavne ličnosti koje su uvijek na prvim stranicama novina i prvim minutama emisija, podastiru najgore uzore, kriminalce, siledžije i sl. Koliko je to bitno može poslužiti i svojevrsni test koji je vršio jedan poznati američki novinar koji je istraživao način kako mediji prenose vijesti u Kanadi i SAD. Poznato je da je u Kanadi broj prijestupa, daleko manji nego u SAD. Prvo je analizirao činjenicu da su sva vrata domova u američkim gradovima zaštićena s nekoliko brava u strahu od provaljivanja, a onda se zaputio u Kanadske gradove i nasumično kucao na vrata ljudi. Tom prilikom je naišao na veliki broj vrata koja nisu zaključana. Sjetimo se da smo ne tako davno, bar u seoskim područjima, i mi mogli, da smo htjeli, ući u bilo čiju kuću, jer, ako je bila i zaključana, ključ se nalazio “pod otiračem“.

U analiziranju razloga ovih oprečnosti navedeni novinar je analizirao medije pa je primijetio da američke vijesti, bilo novinske, bilo televizijske,  najveći dio programa  posvećuju upravo krvavim scenama, što je nešto više krvavo i sablasno, to je medijski više egzotično. Dok je kod kanadskih medija primjetio da su crne rubrike ispisane sitnijim slovima i vrlo šture, dok se nekim veselijim vijestima daje mnogo više prostora. Svakako da se ovi razlozi ne mogu uzeti kao jedini i konačni, ali ih navodim jer vjerujem da bi se ljudi mnogo drugačije ponašali, bili rasterećeniji ukoliko bi se kao vrijednosti, kao značajno, posvećivala pažnja ljepšim stvarima a ne ružnim. Kod nas u medijima rubrika za kulturu je negdje na kraju, ispisana sitnim naslovima i još sitnijim slovima. Ljudski um, um mladih posebno, podložan je preslikavanju vrijednosti koje mu se nude pa tako mal' tekst, povezuje s malim značajem, mal' značaj s malom vrijednosti i nije čudno da ih više ineteresuju detalji iz života poznatog kriminalca nego li detalji iz života nekog alima, pisca i slično. Naši mediji im jednostavno odašilju takav signal vrijednosti. To utiče i na sadržaj naših svakodnevnih razgovora, te na takve, općenito gledano, isprazne teme trošimo većinu svojih riječi. Islamska etika nam zabranjuje isprazno polemiziranje i raspravljanje, bez obzira da li je čovjek u pravu ili nije.

Ovdje je neophodno istaći i podsjetiti sebe da i mi sami često ulazimo u rasprave vođeni željom da naš stav bude prihvaćen, često pri tom istinu potiskujući u drugi plan, a pričanje - polemiziranje, samo sebi postane cilj. Naravno, trebamo napraviti razliku između dijaloga i praznog polemiziranja. Razgovor, konstruktivni dijalog  među ljudima, obogaćuje misli i srca, i često u razgovoru sa osobom koja svoju misao izlaže na uljudan i lijep način, naša čula budu zadovoljna, pa makar nas tokom tog razgovora osoba i kritikovala, ukazivala na greške ili pak savjetovala. Svrha takvog razgovora biva ispunjena, jer ćemo i te savjete, i te kritike, prihvatiti prije nego savjete i kritike osobe koja to čini na grub i neuljudan način, jer takav govor neće doprijeti do ušiju i srca druge osobe makar ova prva imala dobre i plemenite namjere.

Allah, dž. š., je Musau i Harunu, a. s., naredio da iziđu pred Faraona te im, iako se osilio i razuzdao u svom nevjerovanju, naredio da mu se prilikom saopćavanja vjere, obrate blagim riječima: ‘‘Idite Faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim rijecima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!”[7]

Prisjetimo se i Musaove, a.s., dove, objavljene u Kur’anu, koju imami uče dok se penju uz mimberu petkom: "Gospodaru moj, učini prostranim prsa moja, i olakšaj zadatak moj; odriješi uzao sa jezika moga, da bi razumjeli govor moj!”

Prisjetimo se i često spominjanog primjera iz života Isa, a.s., kada je prolazio sa svojim pomagačima pored lešine psa, pa su oni primijetili: “Kako samo zaudara ovaj uginuli pas!“ Isa, a.s., je na to rekao: “Kako su mu bijeli zubi!“

Koliko je bitan lijep način ophođenja i komunici-ranja, kao i priznanje greške, priznanje da smo nekoga uvrijedili, isto tako je bitno i izvinjenje zbog nanesene uvrede, što jasno potvrđuje kur'anski ajet: “Lijepa riječ i izvinjenje vrijedniji su od sadake koju prati vrijeđanje.“[8]

Ako je čovjek od onih koji promišljaju posljedice svojih djela, onda takva osoba nikada neće vršiti verbalno, fizičko ili bilo koje drugo nasilje. Lijek za nasilje i savladavanje srdžbe je da se učimo promišljanju prije nego izgovorimo ili uradimo nešto.

Allah dž.š. u Svojoj Knjizi naređuje da sa pripadni-cima drugih religija razgovaramo na najljepši način, vodimo dijalog u okvirima i duhu tolerancije, osim ako se radi o nekom nasilniku kojeg treba spriječiti da čini štetu: “I sa sljedbenicima Knjige rasprav-ljajte na najljepši način, ali ne i sa onima među njima koji su nepravedni...“[9]

Musliman posebno treba paziti da svojim riječima ili postupcima ne uvrijedi drugog muslimana. Na upit ashaba: “Čiji islam je najbolji?“ Poslanik, s.a.v.a.s, im je odgovori: “Onoga od čijeg jezika i ruke su sigurni drugi muslimani.“[10]

U svakodnevnom životu  vidimo efekte lijepe-ružne riječi. Osvjedočio sam se da nije rijetka situacija da danas kod nas lijepa riječ, ljubazno izgovorena, biva pogrešno shvaćena kao slabost. Desi se da ako ljubazno tražite neko svoje pravo dobijete ignorisanje koje se prekida kad  podignete glas. Ova, na određeni način izvrnuta haljinka u našim društvenim odnosima rezultat je svakako niza dešavanja u ratnoj i poratnoj Bosni i Hercegovini i nadati se da će iščeznuti ili se svesti na malu mjeru. Na kraju krajeva nismo ni mi uvijek ispred šaltera a vanzemaljci s drugu stranu. Nekad smo upravo mi na poziciji koju navodim kao primjer. Osorno ponašanje neke osobe prema nama vrlo lahko može biti posljedica našeg osornog ponašanja prema nekom trećem.  Profesor Muvedet ef. Vuković u svom predavanju o lijepoj riječi navodi primjer jednog  bosanskog Roma koji je po selima kalajisao posuđe. On bi onima koji bi ga pozdravili sa “merhaba cigo” odgovarao “merhaba brate!” , dok bi onima koji bi mu se obratili “merhaba majstore” odgovarao “merhaba aga”.

Hazreti  Ali, čiji su govori opisani kao staza ili put rječitosti i govorništva, o govoru kaže da je njegova ljepota u tečnom izgovoru i olakšavanju razumije-vanja[11]. Preporučuje se umjerenost, da odgovorimo al’ da ne dužimo jer ljepota govora nije u oštrini jezika niti u obilnosti brbljivosti već u ispravnom prenošenju značenja i donošenju ispravnog dokaza, da ga razumiju i odabranici i narod.

Božiji Poslanik upozoravajući na izvještačenost govora  kaže: “Allah, dž.š., mrzi rječitog čovjeka koji se igra jezikom kao što se krava igra njime.”[12]

Govor o lijepoj riječi nastavićemo i u poglavlju o radosnoj vijesti i optimizmu.

 


 


RADOSNA VIJEST I OPTIMIZAM

 

 

“I obraduj vjernike.“[13]

Dotakli smo se u prvom poglavlju učinaka loših vijesti, teških vijesti i šta biva kad se pozitivnom i negativnom zamjene mjesta. Kazali smo da je jedna od mnogih Poslanikovih s.a.v.a,, uputa i smjernica bila i ukazivanje na značaj lijepe riječi. Ona nam pomaže da unesemo razdraganost i osjetimo optimizam u našim dušama. Isti je slučaj i sa prijatnim izrazom lica.

Rekao je Džerir bin Abdullah: “Nije me susreo Allahov Poslanik osim sa osmijehom.“, što ukazuje na to da je naš Vjerovjesnik, s.a.v.a.s, uvijek bio vedar i nasmiješen.

Radosna vijest i optimizam trebali bi biti odlike djelovanja pripadnika Islama. Ovdje ćemo se pokušati ukratko prisjetiti važnosti ovih odlika kroz podsjećanje na kur’anske ajete i Poslanikove hadise.

Iako se termini optimizam i pesimizam[14] javljaju u XIX st. oni su kao pogled na život primjetni već od stvaranja prvog čovjeka. Jedan od Ademovih, a.s., sinova iskazuje nadanje da će njegov čin pokornosti Allah, dž.š., primiti, dok drugi prijeti i ubija jer je nezadovoljan postojećim stanjem stvari.[15]

Allahov Poslanik - donosilac radosne vijesti, rekao je:“Obveseljujte, a ne rastjerujte, olakšavajte, a ne otežavajte.“[16]

-“Kada čujete da čovjek kaže; “Propade svijet“, znajte da je on najviše propao“[17]

-“Ako bi nastupio Sudnji Dan, a u vašoj ruci se našla sadnica, zasadite je!“

-“Allah je rekao; Ako moj rob naumi uraditi dobro djelo, pa ga ne uradi, upisat ću mu dobro djelo, a ako ga uradi, upisat ću mu od 10 do 100 sevaba. A ako naumi uraditi loše djelo, pa ga ne uradi, za to mu neću upisati grijeh, već jedno dobro djelo, a ako ga uradi, upisat ću mu samo jedno loše djelo.“

U svemu što je govorio i radio, Poslanik, a.s., je olakšavao, nije otežavao; obveseljavao je a ne rastuživao; mirio a ne zavađao; sve je bilo smisleno, sadržajno, poticajno i plodonosno.

Allahov Poslanik, je došao sa najvećom radosnorn viješću, a to je vjerovanje u Allaha dž.š., muštuluk oprosta, Allahovog zadovoljstva i milosti. Donio je radosnu vijest o Džennetu koji je prostran koliko nebesa i Zemlja. Donio je radosnu vijest da će Allah prihvatiti tewbu onoga ko se pokaje, da će Allah oprostiti onome ko Mu se povrati. Donio je radosnu vijest da abdest otklanja grijehe i da su namaz, mjesec Ramazan i post, džuma, hadž i umra, otkup za grijehe koji se učine između njih, ako se budu izbjegavali veliki grijesi. Onoga ko izgubi svoj vid obradovao je Džennetom, onoga ko izgubi svoje dijete dvorcem u Džennetu, onoga koga pogodi bolest da mu ona briše grijehe, da onome kome Allah želi dobro On ga stavi na kušnju. Donio je radosnu vijest da onaj ko izgovori jedan tesbih biva mu zasađena palma u Džennetu. Onaj ko sto puta izgovori: Subhanallahi we bi hamdihi - Slavljen neka je Allah i Njemu hvala, bit će mu izbrisani grijesi, pa makar ih bilo poput morske pjene. Onaj ko učini kakav grijeh, zatim uzme abdest, klanja dva rekata namaza i zamoli Allaha za oprost, Allah će mu oprostiti. Donio je radosnu vijest da onoga koga zadesi bolest, tegoba, nesreća, briga, tuga, pa čak i ubod trna, Allah će mu to učiniti otkupom za njegove grijehe. Došao je sa veličanstvenom Knjigom i mudrom opomenom donoseći radosnu vijest vjerni-cima koji čine dobra djela da im pripada divna nagrada i zabranio im očaj: “ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.“[18]

Zabranio je obeshrabrenost i gubljenje nade: “Nadu u milost Gospodara svoga mogu gubiti samo oni koji su zabludjeli.“[19]

Zabranio im je tugu: “I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici.“[20]

Otvorio je vrata oprosta za pokajnike: “Reci: O, robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv."[21]

Nakon što je svoje izaslanike poslao u gradove kao daije rekao je: “Obveseljujte, a ne rastjerujte, olakšavajte, a ne otežavajte.“[22]

Upozorio je od žestine i odbojnosti i rekao:“O, ljudi, među vama ima odbojnih, pa ko klanja ljudima neka skrati, jer među njima ima starih i mladih, bolesnih, onih koji imaju neku potrebu.“[23] Kritikovao je one koji su pretjerali u vjeri.

Prenosi se od Poslanika, a.s.,: “Nikom neće biti dato ovo četvero, a da mu bude uskraćeno drugo četvero:

- kome bude data zahvalnost, neće mu biti uskraćeno da dobije još više, jer Allah, dž.š., u Kur'anu kaže: “Ako budete zahvalni, Ja ću vam zacijelo još više dati“[24]

- kome bude data dova, neće mu biti uskraćeno njeno primanje,  jer Allah, dž.š., u Kur'anu kaže: “Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati![25]

- kome bude dato da moli za oprost grijeha, to će mu biti oprošteno, jer Allah, dž.š., kaže: “Tražite od Gospodara svoga oprosta, jer On, doista, mnogo prašta.“[26]

- ko bude činio tevbu (pokajanje), ona će mu biti primljena, jer Allah, dž.š., kaže: “I On je Onaj Koji prima pokajanje od robova Svojih.“[27]

Suhejb ibn Sinan, r.a., pripovjeda da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: “Čudan li je primjer vjernika! U svakoj situaciji on je na dobitku, a takvo stanje nije ni sa kim drugim, nego samo sa vjernikom: ako ga zadesi kakva radost, on zahvaljuje Allahu dž.š., što mu korist donosi, a ako ga pogodi kakvo zlo i šteta, on se strpi i postojano drži, pa mu i to donosi nagradu kod Allaha dž.š.

Prenosi se od Poslanika, s.a.v.a.s.,: “U Džennetu postoji kuća koja se zove  Kuća radosti. U nju neće ući niko, osim onog ko je obradovao siročad“ (u drugoj predaji: osim onog ko je obradovao djecu) [28]

Također se prenosi od Poslanika s.a.v.a.s,: “Svakome ko otkloni brigu vjernika, Allah će od njeg udaljiti brige Budućeg svijeta i izvest će ga iz njegovog kabura mirnog srca.[29]

Hazreti Sadik prenosi slijedeće kazivanje:“ Kada Allah proživi vjernika, iz njegova kabura s njim će izvesti i lik koji će ići ispred njega. Uvijek kada se vjernik suoči s nekim od strahota Sudnjeg dana, taj lik će mu reći: “Ne plaši se i ne tuguj!“

Vjernik će ga pitati: “Ko si ti?“

Odgovorit će: “Ja sam radost kojom si obradovao svog brata vjernika.“[30]

Svakako da mi danas živimo u teškim vremenima, tako ih oslovljavamo i definišemo, doživljavamo, no i kad kažemo “život je težak“, treba se zapitat u usporedbi s čim je težak?

Smatram da radosne vijesti našeg Poslanika, a sam on je radosna vijest, otklanjaju tegobe iz našeg srca, smiruju ga i podaruju zadovoljstvo budeći nadu i optimizam koji su ukrasi karaktera vjernika. Pažnja prema osjećajima drugih veoma je bitna,  kur'anski primjer Ibrahimovog, a.s., obraćanja ocu nam to ilustrira na najljepši način:

„Kada je rekao ocu svom: Babuka moj, zašto se klanjaš onome koji niti čuje niti vidi, niti ti može od ikakve koristi biti?“[31]

Ibrahim, a.s. se obraća ocu najnježnijim i najpažljivi-jim imenom, ´babuka´ moj (ne oče moj ili babo moj ili stari moj), ciljajući njegove emocije zajedno sa razumom, pošto ga blago i mudro navodi na logičko rezonovanje u pogledu objekata koje je izabrao za svoja božanstva. Vidimo pažljivo kritiko-vanje ideologije bez zadiranje u ličnost oca.

Bitno je zapaziti da nije koristio izraze koji često izazivaju revolt i inat, primjera, to što ti obožavas su gluposti, gdje ti je mozak itd.

Nuh, a.s., odmetnutog sina nevjernika čežnjivo zove toplim izrazom ''sinčiću moj![32]', a vidjeli smo u prethodnoj temi kako se Musa, a.s., upućuje nasilnom faraonu da mu kaže ''riječ blagu''[33].

Završit ćemo ovo obraćanje kraktim savjetima Poslanika islama:

-Osmijeh uklanja zlobu!

-Susreći svog brata sa osmijehom!

-Nikad nećete moći svim ljudima pomoći imetkom, i   zato se s njima susrećite prijatnog i vedrog lica.[34]


 


UVJETI I STANJE VREMENA

 

 

Dvije važne stvari  u obavezi su svakog od nas: neophodnost čuvanja stvarnog islama i prepozna-vanje uvjeta i stanja vremena u kom se živi. Pod islamom mislim na islam koji ima društvenu filozofiju, božansku idoelogiju i monoteistički pogled na svijet. Mislim na vjeru u čijem poslaničkom opusu, između ostalog, stoji obaveza dovođenja uma i intelektualnih kapaciteta do stadija procvata ili narodski rečeno svu raskoš Objave pretočiti u praksu.

Mislim na islam koji je došao reći čovjeku: “Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati!“[35]

Mislim na islam koji  poručuje: “Ne hodaj po zemlji nadmeno, jer ne možeš je nadrasti niti dostići brda u visinu!“[36] tj. govori nam, između ostalog, da ne dopustimo da nas naš trud i učenje učini nadmenim.

Pod stanjem vremena mislim na prepoznavanje stanja vremena u kojem živimo, prilika i karakteristika njegovih.  To je neophodno da bismo imali sopstvenu orjentaciju. Da bi lađa mogla ploviti morem ona i pored toga što  ima jaku konstrukciju mora imati i kapetana koji će upravljati posadom, taj kapetan mora imati kompas, poznavati plovdibu, more kojim plovi itd.

Koliko je važno da se trudimo, učimo i razmišljamo potvrđuje i ajet: “Allah vas iz trbuha  majki vaših izvodi, i vi ništa ne znate, i daje vam sluh i vid i razum ne biste li zahvalni bili“.[37]

Na ovaj način, razumom shvaćena a srcem prihvaćena vjera, treba da nam bude kompas pomoću kojeg se krećemo, ili da nam bude antivirusni program pomoću kojeg se čuvamo od raznih štetnih stvari.

U našoj vjeri je milost jer se ona ne mijenja. Ono što se mjenja jeste zbilja vremena.

Mi vidimo koliko se moda, trendova i sličnih stvari promjeni za vrijeme jednog ljudskog života. To je ono gdje svako od nas mora da se potrudi da prepozna gibanje vremena, nove trendove i da na vrijeme zauzme islamski stav spram toga. Ja često volim ovu situaciju usporedit sa računarima i računarskom tehnikom danas. Veliki broj nas koristi internet. Internet je kao dunjaluk, na njemu ima mnoštvo lijepih i korisnih stvari a ima i mnoštvo štetnih i ružnih stvari. Pored to dvoje na internetu vreba milion opasnosti u obliku virusa koji mogu da unište vaše podatke ili čak i vaš računar.  Ako se čovjek prije upotrebe interneta osposobi za njegovo korištenje, ako to uči od  dobrog znalca te struke, ako  na računar instalira dobre antivirusne programe i ako izbjegava stranice s lošim sadržajem on ima 90% mogućnost da neće zaraziti svoje računalo, no, ako bi taj čovjek pomislio: ja imam odličan antivirusni program i sad ću da čeprkam gdje god mi pa'ne na um, prije ili kasnije on će zaraziti svoj računar bez obzira na zaštitu koju ima. Tako je i sa nama, ukoliko  ne pazimo s kim smo, gdje smo, kako se ponašamo ma koliko jaki bili upast ćemo u probleme. Ukoliko ne odgojimo djecu a pustimo ih  na ulice oni će vrlo brzo da se “zaraze“ jer nit će biti osposobljeni, niti će imati zaštitu, a niti će znati za oprez.  Nekima od nas rođenje je još bliže nego smrt, neki su se rodili davno i smrt im je bliža. I jedni i drugi imaju šansu da se zaštite od kazne, i jednim i drugim, sve dok su živi, Allah, dž.š., daje mogućnost da instaliraju antivirusni program, samo je bitno da iz svog srca uklonimo oholost,  lijenost, i nemar jer gdje ima ovo troje tu će se teško primiti bilo šta pozitivno i dobro. Te osobine su kao otrovi u zemlji sve dok se ne očiste ma koliko se mi trudili tu nikakva ploda neće biti. Možda se neka biljka i hoće primiti al' ploda neće dati.

Čovjekov mir, vjeru njegovu, misao njegovu, stanje njegovo, umnogome obilježava vrijeme i mjesto u kom živi. Nije isti doživljaj Bošnjaka danas i doživljaj Bošnjaka prije 300 ili 400 godina. Nije  ni Bosna tada i Bosna sada ista. Islamska historija ima svoje zlatno doba, doba Poslanika kada je Objava spuštana i Poslanik riječju i postupcima objašnjavao svaku činjenicu. Mi ne živimo danas ni na tom prostoru ni u tom vremenu i jako je neophodno da umijemo savjete vjere, uvijek važeće, pravilno primjeniti na sebe i na svoj život tako da ti naputci vjere, savjeti, budu i danas živi i aktivni za nas a da garantuju život i aktivnosti i onima koji dolaze poslije nas. No, iako imamo svoje posebnosti kao narod na ovim područjima, svoju specifičnu historiju i sadašnjost, nužno smo vezani za ostatak musliman-skog ummeta i njegovo stanje kao što smo nužno u dodiru sa kršćanskim Zapadom i vezani za njegovo stanje i prilike. Ta vezanost nije samo materijalne prirode nego jednako, ako ne i više, duhovne. Pravilno razumijevanje situacije u svijetu neophodno je za poboljšanje kako naše pojedinačne, individual-ne svijesti i stanja, tako i društvenog, kolektivnog rada i angažmana, bez kojeg nema ni pojedinačnog.

Mi smo dugi niz godina živjeli u koministički oblikovanom društvu i veliki broj ljudi je unutar tog društva oblikovao svoje mišljenje i svoj pogled na svijet. Taj pogled na svijet neće nestati nestankom tih ljudi, on će i dalje ostati i živjeti među nama kroz nasljednike tih ideja. Neke od tih ideja su dobre ali većina njih nije. Na primjer: Iako je moderna nauka putem proučavanja DNK utvrdila da cijelo čovječan-stvo vodi porijeklo od jednog čovjeka mi ćemo još dugo po knjigama koje i danas izlaze nalaziti dokaze  i tvrdnje koje će se vraćati na Darvinovu teoriju evolucije i slično.

U novije doba neki problemi islamskog svijeta, razjedinjenost i rascjepkanost, razilaženje u mišlje-njima po nekim pitanjima koja nas u prošlosti nisu uopšte ili ne u većoj mjeri doticala danas u vremenu globalizacije zahvataju i Bošnjački džemat. Mezheb-ske razlike, frakcijske podjele i drugi faktori vrše utjecaj na oblikovanje bošnjačke svijesti i neminovno nam je nositi se s njima. Dešavaju se promjene koje možda nisu toliko ni vidljive ali su, ako se pogledamo kroz historijsku os, jako velike u samom doživljaju islama. Bošnjačko društvo koje se oblikovalo kroz tarikatske redove i njihov način pristupa islamu, posebice mevlevijsku školu mišljenja koja je imala najveći utjecaj na našim prostorima, trenutno se nalazi u blagoj fazi svojevrsne arabizacije. Studiranjem velikog broja naših studenata u arapskim zemljama dovelo je do toga  da se pod njihovim uticajima u naše društvo, pored mnoštva dobrih primjera i pozitivnih uticaja, uvlače i neke bolesti arapskog svijeta na koje smo mi tokom prošlosti svojom širinom misli, ili zahvaljujući izolovanosti, bili imuni. Zbog osobenosti arapskog svijeta, drukčije historije i prilika koje u njemu vladaju slijepo preslikavanje nekih škola mišljenja, stavova, posebice stavova koja se tiču društvenog života i normi ovdje u Bosni, na prostoru i prilikama u kojima se mi nalazimo ne moraju, i po meni nisu adekvatni, niti će donijeti pozitivne rezultate kakve možda imaju i donose u tim zemljama odakle se plasiraju. Druga strana određenog izazova za nas je, svakako, Zapad. Evropa prije svega, koja pored geografsko politčkog uticaja danas jeste mjesto življenja velikog broja naših ljudi koji u njoj žive i grade svoj pogled na život, s drugačijim normama, stavovima i iskustvima od nas u Bosni.

Mi živimo i u vremenu kada je Zapad nekada komunističkog neprijatelja zamjenio i drugog počeo tražiti u islamskim ekstremistima. Ukoliko se ta kampanja nastavi, a prilike su da, nažalost, hoće, vrlo brzo bi se moglo desiti da se u borbi protiv islamskog ekstremizma povuče linija jednakost: islamski ekstremista - musliman, jeste jedno te isto.

Za pravilan doživljaj islamske historije ponekad je važnije poznavati prilike na Zapadu nego možda i one na Istoku. Jako dugo smo učeni, i dan danas ponavljamo, kako je islamski svijet zastao u razvoju kada se odrekao nauke, a Zapadni počeo da napreduje i uveliko prednjači upravo uzimajući tu nauku od muslimana. U toj činjenici svakako ima istine i nije se uzalud potencirala. No, u promatranju i sagledavanju ovih pitanja mi ne smijemo zaboraviti veliki niz činjenica koji su neophodni za poptunije shvatanje cijele situacije. Danas je općeprihvaćeno mišljenje da je Zapadni svijet demokratski, slobodan i da počiva na ljudskim pravima. Ko god  pomisli da tu dilemu preispita naići će na probleme i osude. Zapad se jako trudi da ova njegova etiketa bude shvaćena i prihvaćena  kao “imanski“ šart o kojem se ne promišlja. No, mi moramo znati da je “slobodna i demokratska“ USA nastala, između ostalog, na genocidu i rasizmu. Ropstvo je ukinuto prije nekih 150 godina. Njihov napredak,  koliko ima veze sa obrazovanjem i naukom toliko, ako ne i više, zasniva se na otimanju, pljačkanju i korištenju sile.

Bogata i napredna Francuska vršila je genocid u Africi, porobljavala, pljačkala imovinu, zlato, naftu, dijamante. Napredak koji je time ostvarila nema veze sa naukom, demokratijom, obrazovanjem.

Slobodna, moćna, demokratska Engleska je svojevremeno opljačkala prirodne resurse u 56 današnjih država. Kada malo grublje pogledamo u blisku prošlost vidjećemo da je Zapad dobrim dijelom napravljen od mješavine ljudskih kostiju i krvi ostatka svijeta, dobro začinjen arapskom naftom, afričkim dijamantima, južnoameričkim kišnim šumama, otetim prirodnim, i porobljenim ljudskim resursima. Sve ove činjenice se moraju imati na umu kada se  promišlja Zapad. One su konkretne. One su utkane u biće Zapada i ne možemo ga prihvatati našminkanog kakvo nam se nudi i zahtjeva da bude prihvaćeno.  Muslimani su podijelili svoja dostignuća sa zapadnom civilizacijom bez genocida i poroblja-vanja. Teško će neko naći primjer da se cijeli jedan narod pobije (primjer Indijanaca) ili porobi (kolonijalizam u Africi) u cjelokupnoj islamskoj historiji kad su bili na vrhuncu moći. Niko ga i ne traži, doduše.

Zapad je iskoristio tehnološki napredak i svom žestinom krenuo u krvave pohode. Istok se jednostavno izgubio u tolikom divljaštvu. Istok nije bio spreman da se vrati u robovlasništvo, da se vrati divljem ubijanju van bojnog polja, nejednakosti na osnovu rase i polova, jednostavno nisu mogli da se vrate deset civilizacijskih koraka unazad. Zapad je bio spreman da napravi četiri civilizacijska koraka unaprijed genocidom, robovlasništvom, rasizmom, korištenjem atomske bombe, potpuno bespotrebnim napadima na mnoštvo država. Ljudske slobode i demokratija Engleske ili Fransuske ne smiju počivati na kostima državljana Libije, Iraka, Irana, Sirije ili Afganistana. Ne opravdavaju ove riječi ni muslimane na Istoku koji dopuštaju zlodjela za rad raznih politika i drugih motiva. Mi islam moramo pokušavati sagledati kao Istinu, kao dobro i napredak, nikako se spram njega odnosit birajući ponuđene varijante, arapskog, nearapskog, ovog ili onog islama kako nam se danas imputira. Ako se danas za mnoge probleme može naći krivac na Zapadu svakako ne može za one koji su se desili ranije. Stotine pokolja nad muslimanima izvršili su muslimani taoci ideje islam za život umjesto život za islam. Mala, gotovo neprimjetna zamjena teza u poptunosti prilike okreće naglavačke. Sva dobra znanja nekada su nazivana islamskim a onda je  matematika, primjera radi, prestala da bude važna za teologiju. Ispada da su teolozi ti koji su odvojili vjeru od života, jer bez matematike se ne može živjeti. Naši studenti studiraju teologiju u arapskom svijetu i i vrate se po završetku studiranja, oni što odu studirati mašinstvo, fiziku, medicinu ili slično na Zapad većinom ostaju tamo. Nama treba i jedno i drugo. Koja god strana pretegne narušiće se ravnoteža.. Mali narodi poput našeg, pogotovo s obzirom na stalno ratoborno i krvi naše žedno okruženje, su u potpuno nezavidnoj situaciji.   

No, jako je bitno, i pored svega nabrojanog, da ne budemo fatalisti. Osobina našeg pogleda na svijet je, kao što smo uvidjeli u prethodnom izlaganju, optimizam i bez obzira na mnoštvo mračnih stvari ja vjerujem da Bošnjaci sa svojim specifičnostima  mogu da uzmu i dobro Istoka i dobro Zapada i isto tako na razne načine da uzvrate i jednima i drugima. Poznavanje činjenica, šire sagledavanje okvira koji nam se podastiru kao ramovi za život neophodno je da bi smo imali sposobnosti da pri djelovanju ne izgubimo osjećaj za priroritet tj. red. Od našeg shvatanja svijeta, prostora koji nas okružuje i vremena u kom živimo uveliko i zavisi shvatanje  naše vjere. Možda to u teoriji nije toliko izraženo ali u praksi  jeste. Kada kupimo TV aparat, primjera radi, nama je jasno, kako smo već naveli u skoro istom primjeru, da moramo imati struju, antenu ili drugi izvor signala, da moramo uključiti TV i pronaći željeni program. No u svom životu isto tako moramo ispoštovati sve zakone uzroka i posljedica koji su jednaki i za vjernike i za nevjernike. Ne bi bilo nimalo lijepo da mješamo kruške i orahe, kako kaže naš narod, pa da umjesto da upalimo TV mi dignemo ruke i činimo dovu Bogu da se on sam upali. Koliko god ovaj primjer izgledao smiješan siguran sam da ćemo u životu naići na mnogo situacija gdje upravo ovako djelujemo. Moramo se borit za jačanje sopstvene svijesti o većim mogućnostima koje nam je Allah dao. Kada nam se na kraju sure El-Bekare daje obavijest da Bog nikog ne opterećava onim što ne može, zašto to uvijek shvatamo i prihvatamo kao pravdanje za svoje nečinjenje, zašto ne bismo cijelu kur'ansku poruku shvatili na način da nam se ovim ajetom kaže: Za sve ovo što smo vam propisali mi smo vam dali potencijal. Kod Boga je sve u mjeri, ni višak ni manjak. Zašto bi onda shvatali da je nešto naredio u Kur'anu ako nije čovjeku za to dao potencijal. Ima li smisla?

Mi možemo više, bolje, u svakom čovjeku postoje potencijali i oni su na određeni način uslovi da bi se naše dove, želje, planovi ispunili.

Kada se u Kur'anu časnom opisuje slučaj rođenja Isa a.s., vidimo kako se Isaovoj majci nalaže da protrese stablo palme i osvježi se njenim plodovima. Iako je Božijim davanjem u teškoj situaciji ni njoj ne padaju hurme s neba. Oni koji poznaju stablo palme znaju da čovjek nema snage da ga protrese, a kamo li žena koja je tek rodila, no, bitan je trud, kad ona upre koliko može ostalo  nadomješta Uzvišeni i Svemoćni.

I porođajni bolovi prisiliše je da dođe da stabla jedne palme. "Kamo sreće da sam ranije umrla i da sam potpuno u zaborav pala!“, uzviknu ona. I melek je, koji je bio niže nje, zovnu: “Ne žalosti se, Gospodar tvoj je dao da niže tebe potok poteče. Zatresi palmino stablo, posuće po tebi datule svježe, pa jedi i pij i budi vesela....“[38]

Pade mi  na um jedan događaj iz vremena pohađanja medrese. Bio sam pri kraju godine i negdje kod Vječne vatre u Sarajevu, skupa sa još nekoliko učenika medrese, upustio sam se u razgovor sa propovjednicima koji su sebe nazivali Jehovini svjedoci. Svakako da smo gorili mladalačkim žarom da njihove argumente pobijemo svojim, rasprava se proširila i odužila. Došlo je vrijeme kada se dom u medresi zatvara, a vaspitne mjere za one koji zakasne bile su vrlo rigorozne. Nekoliko učenika je napustilo raspravu i otišlo, a nas nekolicina smo ostali smatrajući tu raspravu važnijom. Naravno zakasnili smo u dom i dobili lekciju koju smatram ispravnom i često je se prisjetim u životu kad se nađem pred sličnim dilemama. Vaspitač nam je otprilike rekao: Sve dok nije došlo vrijeme povratka u dom vaš angažman je bio lijep ako ste u raspravi učestovali lijepo i po načelima islama, no, onog trenutka kada ste zbog rasprave zanemarili propise škole i profesora koji vas uče svemu tome čime ste raspravljali vi ste poremetili sistem priroiteta i vrijednosti i sve poslije vam  je pogrešno.

Naravno da sam tada smatrao naše vaspitače krutim, bez duha i osjećaja, no vrlo brzo sam u životu naučio koliko je njihov stav bio ispravan i koliko sam i ja i mnogi drugi koji su prošli kroz tu školu dužni toj ustanovi i tim profesorima. Svakako da trebamo biti obavješteni o dešavanjima u svijetu, ali, ako dozvolimo da rasprave o tim dešavanjima na koja ne možemo uticati dovedu do tog da ne uradimo one poslove za koje smo zaduženi onda smo poremetili sistem prioriteta i počinili grešku. Jedan duhovit pjesnik je rekao: Davati  prijateljstvo onome  ko traži ljubav isto je kao davati hljeb onome ko je žedan. Valja biti svijestan mjesta, vremena i potreba trenutka, u mjeri u kojoj budemo svjesni toga i u mjeri u kojoj budemo djelovali ispravnim redoslije-dom priroiteta zavisit će i naš uspjeh.

Ljudi su misaona bića i svako od nas razmišlja. Od potencijala našeg razuma zavisi opseg našeg razmišljanja, količina tema i područja. Općeprihva-ćeno mišljenje je da obrazovaniji ljudi više razmišljaju, no to je diskutabilna činjenica. Čovjek kroz obrazovanje stječe uvid u veći broj tema, stječe informacije o raznovrsnosti događaja i događanja kako u društvu tako i u prirodi, no, ne mora nužno značiti da će to dovesti do većeg misaonog pregnuća te osobe ukoliko izostanu drugi faktori. Jedan od tih faktora je svakako odgoj. Svi ljudi imaju odgoj, ovakav ili onakav.  Postoje forme odgoja koje s islamskog stanovišta spadaju u svoju suprotnost – neodgoj. No, iako riječ odgoj usko vežemo za djetinjstvo i odgovornost za nju prebacujemo na roditelje, on nije ograničen na taj period niti na taj faktor. I čovjek lišen lijepog odgoja ima priliku kroz život, uvidi li svoje pogreške, da se preodgoji sam ili uz pomoć društva. Mislim da se i danas kaznene ustanove, zatvori, nazivaju “kazneno-popravni domovi“, što sugeriše da postoji ideja da se ljudi skloni neljudskim aktivnostima kroz određene forme kažnjavanja upućuju na svojevrsno suočavanje sa rezultatima svoga djela i kroz to dovode u priliku da se poprave, preodgoje. Nije mali broj slučajeva da su ljudi upravo kroz takav postupak od običnih uličnih kriminalaca postali mislioci i reformatori. Jedan od takvih primjera je Malkolm X.[39] Čiju biografiju rado preporučujem na čitanje. Svakako da je ljudska historija bogata još mnogim primjerima ali spomenuh ovaj iz razloga što mladi ljudi čitajući njegovu biografiju mogu jasnije da sagledaju sebe unutar prostora i vremena u kojem živimo. Interesantno je njegovo opisivanje svoje zaprepaštenosti kada  u želji da prouči pravne knjige u zatvoru shvata kako ne zna riječi sopstvenog jezika. Zna ih čitati, ali im ne razumije značenje. On konstatuje kako se u dotadaš-njem životu služio s nekih 300-tinjak riječi. Ako ne poznajemo značenje  riječi onda nam je i učenje otežano, onda teže razgovaramo i teže shvatamo sugovornika. Kada nam neko kaže neku definiciju  čije su nam sve riječi jasne značenjem mi ćemo je lahko zapamtiti, no, ako se u njoj nađe nekoliko riječi čije pravo značenje ne znamo teško je pamtimo i što je još opasnije lahko nam se desi da mnoge stvari pogrešno zaključimo.

U jednoj poučnoj priči navodi se kako su trojica prijatelja imala nešto malo novca i pregovarala šta da kupe za jelo. Svaki je predlagao neko voće za koje ovi drugi nisu čuli. Umalo da se u toj prepirci i posvađaju kad naiđe četvrti čovjek i kad ču oko čega se prepiru nasmija se i reče im da oni u stvari žele jedno, grožđe, samo što koristeći se jezikom svojih narječja koriste različite riječi za to.

Počesto to nije posljedica nerazumijevanja riječi nego činjenice da mi dok govorimo mnogo više padamo pod utjecaj glasa i postupka, pa pri tom, često u nekom strahu da će naš stav biti pobijen pribjegavamo suprotstavljanju prije i nego li razmislimo šta sugovornik hoće reći. To otkriva i jednu našu mahanu: važnije nam je da se naš stav uvaži i naša riječ uzme kao relevantna, nego li da kroz razgovor dođemo do prave istine.

Većini svjetskih moćnika istina više i nije bitna. Njihov napor svodi se na to da žele svoje mišljenje i svoje interese proizvesti i nametnuti kao istinu. Svjedoci smo kako se to čini putem medija, posebice putem TV-a kao najubjedljivijeg od svih medija.

Može se nekome činiti da sav ovaj moj govor nema veze s islamskim temama, ali u praksi  sam svjedok da je uloga oblikovaja svijesti od strane medija jako velika, pogotovo  kod našeg stanovništva u kojem je  na određeni način ukorijenjeno mišljenje da ako se nešto više puta ponovi i ako to neko javno objavi da je istina. Nažalost u posljedje vrijeme je to sve  češće suprotnost istini. Naš Gospodar nas savjetuje da trebamo biti oprezni spram vijesti: “O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u nezananju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.“[40]

Da bismo mogli odgovoriti ovim zahtjevima potrebno je da opšti nivo našeg znanja podižemo svakodnevno te da na društvenoj razini postoje osobe od znanja i povjerenja koje će nam tumačiti određene događaje.

Počesto nerazumijevanje određenih potreba, naših sopstvenih sklonosti i načina  kako reagujemo dovodi do tog da našim prvacima pronalazimo manjkavosti i njihovu mudrost i pronicljivost okarakterišemo kao nedostatak bez da ponudimo odgovor kako na drugi način riješiti potrebu. U vezi s ovim može lijepo poslužiti primjer iz života hazreti Sadika u kom se prenosi da su ga nekom prilikom vidjeli obučenog u skupocjenu odjeću, pa mu rekoše:

-O sine Božijeg Poslanika, zar takvi ukrasi priliče Ehli-bejtu?

On onda uze ruku onoga koji ga je upitao, pa je zavuče pod svoju košulju. Ispod ove odjeće hazreti Sadik je nosio odjeću od grubog sukna koja je žuljala njegovo tijelo. Tad reče:

-Ovo je za stvorenja, a ovo za Stvoritelja.

Ponekad u svojim nastupima naši predvodnici imaju potrebu da pokažu određene ukrase i vrijednosti ovog dunjalučkog svijeta, no, ne trebamo mi nužno zbog toga da ih se odričemo i spočitavamo im kako “lete“ za dunjalukom jer trebamo biti iskreni i provjeravati i sebe kao i druge, pa zaključiti da se većina, velika većina nas, više voli naći u društvu bogata čovjeka nego li siromaha. Nekako se bosanska zbilja dobra i poštena čovjeka u općem poimanju svodi na opis koji je u stvarnosti nemoguć. Morao bi taj čovjek biti bezgriješni svetac, evlija, a kada bi i imali takvog nužno bi ga snašao naš komentar kako sveci više ne postoje. Jako je bitno da o ovim stvarima povedemo malo računa sami sa sobom, otarasimo se nefsa i prihvatimo općih društvenih normi i zakona kako bi situacije bolje sagledali. Ova degradacija svega i svačega dovodi nas do obezglavljenja. Kada rušimo autoritete mi najmanje štete nanosima njima a mnogo više nama i našim budućim generacijama. Kada sam govorio o udjeljivanju napomenuo sam kako se spominje tajno i javno udjeljivanje. Neophodno je da imamo autoritete, da nekima od njih i opraštamo kako bi dali šansu drugima poslije da budu još bolji, baš kao što je neophodno da ponekad kada dajemo  novac za džamiju ili neki drugi hajr uzmemo i onu zahvalnicu od Medžlisa Islamske zajednice i objesimo na kućni zid ponosno, kako bi svojoj djeci ostavili primjer oca koji je davao i udjeljivao. Trebalo bi, po mom mišljenju, da budemo sretni što imućniji između nas daju u hajr stvari, a ne da se bavimo nijjetom zbog koga to oni čine. Možda tako prikrivamo kod sebe određenu zavist što nismo na njihovom mjestu. Počesto mi se čini da u takvim reakcijama  mi propitujući nečije interese u doniranju određenih sredstava kao i njihovom porijeklu manje imamo problem čistoće nijjeta i imetka, a više je prisutno izjedanje što mi nismo u njegovom posjedu ili na njihovim mjestima.

Kada, recimo, političari iz opozicije napadaju one na poziciji čovjek bi rekao “svaka im je riječ na mjestu“, no kada dođu na poziciju vidimo, nažalost, da oni ne mijenjaju praksu i shvatamo da je retorika služila samo da oni umjesto ovih prvih budu na mjestu priskrbljivanja određenih sredstava i moći. Ja se ovdje naravno ne želim  uplitati previše u politiku ali ovi primjeri su opći primjeri kroz koje pojedinačno trebamo propitivati sami sebe.

Za naš odgoj, za onog ko želi da se približi Bogu, kome je to najosnovniji cilj,  jako je bitno da upozna sebe i da bude spram svojih djela iskren i da mu budu jasni razlozi njegovog govorenja, djelovanja, činjenja. Za to je neophodno poznavanje  ljudske prirode ali i dešavanja u društvu.

 Jako je bitno da u svom procjenjivanju stanja to činimo i ispravnim riječima. Ukoliko nastavimo retoriku ,da se onaj koji je ukrao i prisvojio, na ovaj ili onaj način društvena dobra,  “snašao“ mi na taj način svojoj djeci, našoj omladini šaljemo pogrešan signal i definiciju. Stoga bi za opis dešavanja i stanja, po mom mišljenju, dobro bilo da koristimo kur'anske sintagme makar i na našem jeziku i da umjesto “snašli se“ za one koji su ukrali kažemo: - Oni se svojim rukama bacaju u propast.

Jedna  priča na upečatljiv i slikovit način pokazuje kako je sistem vrijednosti  kod ljudi okrenut i kako se bez većeg  razmišljanja, znanja, sagledavanja ne vide ni prave vrijednosti stvari i pojava. Priča govori o mladiću koji se obratio mudracu za pomoć rekavši mu:

“Dolazim, učitelju, jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za što. Kažu mi da sam ni za što, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i prilično glupav. Kako se mogu popraviti? Što mogu učiniti da me više cijene?”

Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao:“Kad bi ti meni pomogao,  možda bih ja mogao pomoći tebi.”

“ Vrlo rado, učitelju”, oklijevao je mladić osjećajući da je opet obezvrijeđen i da su njegove potrebe zapostavljene.

“Dobro”, nastavio je učitelj. Skinuo je prsten koji je nosio na malom prstu lijeve ruke i pružajući ga mladiću, dodao: “Uzmi konja koji je vani i odjaši do tržnice. Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i ne prihvaćaj manje od jednog zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem.”

Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na tržnicu, stao je nuditi prsten trgovcima, koji su ga promatrali sa zanimanjem dok im mladić nije rekao koliko traži za njega.

Kad je mladić spomenuo zlatnik, neki su se smijali, drugi su okretali glavu i samo je jedan starac bio dovoljno ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevrijedan da bi ga dobio u zamjenu za prsten. Netko je htio pomoći te mu ponudio srebrenjak i bakrenu posudicu, ali mladić je dobio upute da ne prihvaća ništa manje od zlatnika pa je odbio ponudu.

Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je više od stotinu, skrhan zbog neuspjeha popeo se na konja i vratio se. Kako je samo mladić želio zlatnik, da ga može dati učitelju i riješiti ga brige kako bi napokon dobio njegov savjet i pomoć. Ušao je u sobu.

“Učitelju”, rekao je, “žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri srebrenjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi s pravom vrijednošću prstena.”

“To što si rekao veoma je važno, mladi prijatelju”, odgovorio je učitelj. “Najprije moramo doznati pravu vrijednost prstena. Ponovo uzjaši konja i idi zlataru. Tko to može znati bolje od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali ma koliko ti nudio, nemoj mu ga prodati. Vrati se ovamo s prstenom.”

Mladić je opet uzjahao konja. Zlatar je pregledao prsten uz svjetlo uljane lampe, pogledao ga kroz povećalo, izvagao i rekao mladiću:

“Reci učitelju, momče, da mu, ako ga želi odmah prodati, za prsten ne mogu dati više od pedeset osam zlatnika.”

“Pedeset osam zlatnika?!” uzviknuo je mladić.

“Da”, odgovorio je zlatar. “Znam da bismo s vremenom za njega mogli dobiti šezdesetak zlatnika, ali ako ga hitno prodaje…”

Mladić je uzbuđen odjurio učiteljevoj kući i rekao mu što se dogodilo.

“Sjedni”, rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao. “Ti si poput ovog prstena: pravi biser, vrijedan i jedinstven. I kao takvog te može procijeniti samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život želeći da neko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost?” I rekavši to, ponovno stavi prsten na mali prst lijeve ruke.

 

Postoji potreba da, kao što se zbog potrage za radnim mjestima prekvalificiramo u svojim zanimanjima, isto tako prekvalificiramo s vremena na vrijeme i sami u sebi i u svojoj svakodnevnici.

Imam običaj, kada me u biblioteci pitaju čitaoci koja bi im knjiga mogla pomoći, da kažem kako to ne zavisi od knjige nego od nas koji je čitamo. Ako smo u potrazi za usavršavanjem sebe svaka knjiga može na ovaj ili onaj način da nam pomogne. Ako smo posegnuli za knjigom svjesni svoje nepotpunosti i potrebe za nadogradnjom onda smo otvoreni i spremni da pred svakom idejom koju nađemo boljom i svrhovitijom od one koje trenutno imamo da se  “poklonimo“ i prihvatimo je. Ako smo pak samo malo malodušni i tražimo knjigu koja  će nas umiriti u toj malodušnosti, koja će je opravdati, koja će stati uz vaše već pripremljeno i zacementirano mišljenje i stav, onda je jako teško naći takvu knjigu. 

I samo prihvatanje vjere je poput ulaska u školu. Tek nakon ulaska u školu počinje nastava. Nakon izvjesnog vremena dolazi vrijeme ispita i prelaze se određeni stupnji i nivoi. Uspješne osobe polažu razred po razred, neuspješnije ponavljau, treći pak napuštaju školovanje. Ulaskom u vjeru ne znači da pri čitanju prijevoda Kur'ana preskačemo one ajete koji govore nevjernicima, licemjerima, griješnicima i slično. Čak šta više to je razlog da u strahu od gubitka vjere posebno pazimo na te ajete.

Govoreći o vjernicima u svom djelu “Čovjekov zavjet Bogu“ Mohammad Mohammadijan se obraća riječima:

“Vjernici su ušli u veliku i sudbotvornu školu vjerovanja. Upravitelj ove škole je Veliki Bog i Apsolutni Gospodar svijeta egzistencije, koji je ovu školu podigao za razvoj i usavršavanje Svojih robova. Učitelji u ovoj školi su poslanici i predvodnici svjetlosti, koje je Bog izabrao veoma pažljivo i odgojio ih upravo za ovo. Učenici u ovoj školi su vjernici, koji su se odazvali pozivu poslanika i koji su se svjesno i svojom voljom upisali u ovu školu i koji su objavili spremnost da pohađaju nastavu u ovoj školi i da podnose teškoće školovanja u njoj. Teškoće odgoja i obrazovanja, s jedne strane, i uživanje, zabave i strasti izvan škole. S druge strane, pozivaju jedan broj učenika ove škole da preispitaju svoj izbor i postupno ih primoravaju da izađu iz kruga škole. Prema tome, opasnost odbacivanja vjerovanja od strane vjernika i napuštanje škole vjerovanja predstavlja ozbiljnu opasnost. Opadanje i ravnodušnost predstavljaju još jednu opasnost koja u samoj školi prijeti jednom broju učenika i uzrokuje zaustavljanje, stajanje i zadovoljavanje malim.

Odgojno-obrazovni sistem u ovoj školi je stvoren tako da vjernici svakoga dana prave nove korake u smjeru uzdizanja i razvoja, i s više snage prolaze kroz klance i teškoće.“

Jedan mladić je otišao kod svog duhovnog učitelja i rekao mu: “Učitelju, ti si me savjetovao da stalno ponavljam u mislima frazu, “Ja želim radost u svome životu!“ Tu rečenicu izgovaram svaki dan mnogo puta, a radosti u mome životu niti je bilo, niti je ima. Ja sam i dalje jednako usamljen kao što sam i prije bio. I šta sada da radim?”

Mudri učitelj je tiho položio ispred mladića predmete koji su mu prvi dopali ruke – kašiku, čašu i svijeću – i upitao ga:

- Reci mi, šta bi želio da imaš od ovih predmeta?

- Kašiku – odvrati mladić.

- Izgovori to sada pet puta. – zatražio je starac.

- Ja hoću kašiku. Ja hoću kašiku… – ponovi učenik   pet puta.

- Eto, vidiš li -, reče mu učitelj, - možeš ponavljati i pet miliona puta na dan da hoćeš kašiku, ali je nećeš imati. Treba da pružiš ruku i da je uzmeš! Same riječi nisu dovoljne, treba nešto i da uradiš.

Svaki posao u životu treba utemeljiti na motu koji glasi da ćemo sve postupke, sva kretanja, sve aktivnosti ustanoviti na temelju razmišljanja. Stotinu puta smo pomislili: “Bilo bi bolje da ovo nisam rekao, bilo bi bolje da nisam ono učinio. Da sam učio i trudio se kada je bilo vrijeme za to, danas ne bih razmišljao da li ću položiti ispit ili ne.” Razmišljanje treba postaviti za temelj svoga života, to je potrebno da se postane čovjek, nije bitno da li smo vjernici ili nevjernici. A čovjek tek kada postane čovjek može doći do svih blagodati Ovoga svijeta. Poslušajte još jedan hadis. Kada je jedan čovjek upitao Poslanika: “O Poslaniče, s kim da se družim?”, Poslanik mu odgovori: “Sa razumnim ljudima.” “Šta ako su okolnosti takve da ne mogu razlučiti ko je razuman, a ko ne? Šta kada želim negdje prošetati i popričati s nekim, kako ću odlučiti da li da idem ili ne?” Poslanik reče nešto veoma lijepo: “Postavi mu neko glupo pitanje, iznesi neki glup zaključak, pa ako prihvati i odgovori pozitivno, bježi od njega! Ako počne razmatrati pitanje i kaže: “Ne može to tako“, onda se druži s njim!”

I Sadi Širazi nam poklanja jednu poučnu, lijepu priču.

Jedan čovjek uhvati vrapca. Kada ga je htio zaklati, vrabac sitnim piskavim glasom zapomaga:

 -Šta imaš od mene ovako žgoljavog, jadnog? Ako me ne ubiješ, reći ću ti tri stvari koje će ti biti veoma korisne u životu. Prva stvar je da sve što čuješ dobro analiziraš, a nemoj se slagati i prihvatati one stvari koje su nelogične. Je li u ovo uredu?

Čovjek reče: „Jeste!“

-Druga stvar je da kada ti nešto ode iz ruku, nemoj se kajati što je otišlo. Je li i ovo uredu?

Čovjek odgovori: „Jeste!“

-Treća stvar – nemoj dozvoliti da te opterećuju želje prema stvarima koje su za tebe nemoguće i neostvarive. Je li i ovo dobro?

Čovjek treći put odgovori: „Jeste!“

Vrabac tada upita: -Dozvoljavaš li mi da odletim sada?

 Čovjek reče da dozvoljava i vrabac odleprša. Sletio         je na grančicu i rekao: -Naučio sam te tri korisne stvari, ali si nešto veliko izgubio.

-Šta je to? -, upita čovjek.

Vrabac reče: -U mom trbuhu se nalazi dijamant od pola kilograma, njega sam baš jutros progutao. Da si me ubio, našao bi ga i postao bogat.

Čovjek se rastuži i pomisli da ga nije trebao pustiti. Zatim reče vrapcu:-Hajde da postanemo prijatelji i ja ću ti napraviti lijep kafez, donosit ću ti svježe hrane, davat ću ti vode.

Vrabac potpuno razočaran reče:-Šteta, svi moji planovi padoše u vodu, ja sam nemam ni 100 grama, pa kako u mene može stati dijamant od pola kilograma? Na tom si ispitu pao. Druga stvar, i da to jeste istina, ja sam ti otišao iz ruku, pa zašto žališ zbog tog gubitka? I na ovom si ispitu pao. Treće, upravo sam se uspio spasiti od tebe, pa kako misliš ponovo prevarom da me uhvatiš, i da postanem tvoj zarobljenik? Poželio si ono što je nemoguće, jer želiš da ti se vrati onaj koji ti je uspio pobjeći.

Šta nam Sadi ovom pričom želi poručiti? Želi nam ukazati da mi dosta stvari znamo, ali zato što ne ponavljamo i ne razmišljamo, te ih na neki način ne smatramo bitnim, one prolaze pored nas, a da mi toga i nismo svjesni. Svjesni smo da je čovjekov život racionalne naravi i jednostavno moramo ići putem znanja. Ali, nažalost, još nismo naučili živjeti takvim načinom života, pa nam se sve temelji na emocijama, strastima, srdžbi. Psiholozi nam kažu da ćemo, ako razmislimo, vidjeti da je svaki poraz pobjeda. Svaki pad, svaki neuspjeh, položiti ili ne položiti, sve je uvjetovano razmišljanjem.


 


TAKVA(LUK) – STALNA SVIJEST O BOGU

 

 

Riječ takva označava nadziranje, štićenje samoga sebe, zaštita i čuvanje sebe od opasnosti. U našim prijevodima Kur'ana  prevodi se kao bogobojaznost. Izvedena je od arapske riječi veka - vikajetun, a znači ono čime se čovjek štiti. Takva u osnovi znači čuvanje i zaštitu od nečega. Kad je riječ o šerijatskom značenju postoje različite definicije ove riječi, a mi ćemo spomenuti neke od njih: 

- Takva znači postaviti zastor između sebe i zabranjenih stvari.

- Takva je izvršavanje onoga što je Allah naredio, a ostavljanje onoga što je zabranio. Bogobojazni (muttekije) su oni koji su uvijek tamo gdje je Allah naredio, a daleko od onoga što je On zabranio.

Neki prevodioci je prevode kao ”svjesnost Boga”. Veoma je važno shvatanje značenja ovog pojma jer se njegovo značenje daje kao razlog ibadeta koje činimo u vjeri.

Kada se naređuje post, Uzvišeni objavljuje: O vjernici! Propisuje vam se post., kao što je propisan onima prije vas,(leallekum tettekun) da biste se grijeha klonili, da biste bili muttekini-muttekije.

Vidimo da se kao rezultat posta nudi takvaluk, stalna svijet o Bogu, kao vrsta nadzora u čovjekovom djelovanju. Ovaj nadzor  ima veoma široko i duboko značenje. Ukoliko ljudsko tijelo izgubi sposobnost samoodbrane, zasigurno će brzo umrijeti. Ukoliko društvo izgubi moć odbrane od neprijatelja, neprijatelj će veoma lahko ovladati tim društvom. Vrt koji nema zida, bez sumnje će biti poharan od strane lopova. Iman ili vjerovanje je, također, veliko bogatstvo za čije čuvanje je vjernicima potrebna duboka budnost i veliki nadzor kako bi se spriječio prodor stranaca i kako bi se šejtani onemogućili da poharaju cvjetove vrta imana. Ova vrsta izričitog i budnog nadzora u Kur'anu se naziva takvaluk.

Bog je taj koji neće čovjeku nanijeti ni najmanji zulum i nasilje, pa čak je zamišljanje nečega takvog pogrešno. Božija ogromna milost obuhvata cjelu egzistenciju, a ljudima pripada najveći dio ove milosti. Bog je Milostiviji od najmilostivijeg, a to znači da je prema ljudima blaži nego što su oni sami prema sebi, Bog je Plemenitiji od najplemenitijeg i Suosjećajniji od najsuosjećajnijeg i Nježniji od naj-nježnijeg - pa zašto je onda rečeno da se pazimo i nadziremo u odnosu na ovakvog Boga?

Božija milost i mudrost iziskuju ozbiljnost poretka koji vlada u svijetu. Nije moguće primijetiti ni najmanju trunku slabosti u upravljanju Ovim svijetom, a Božiji zakoni se ostvaruju u cijelosti. S druge strane, čovjeku kao najljepšem cvijetu buketa stvaranja data je moć izbora kako bi sam izabrao svoj put i kako bi sam odredio svoju sreću ili nesreću. U jednom takvom prostoru za čovjekovo kretanje su određene granice i ograničenja, precizirani su zaštićeni prostori da ne bi sišao sa srednjeg puta. Približavanje bilo kojoj od ovih granica označava zastajanje i stagnaciju na putu, a ponekad to čovjeku nanosi i određene štete, koje su bolne i nepodnoš-ljive. Ovi prostori i precizne granice su zacrtani putem savršene Božije mudrosti, a putem Božije volje igraju svoju ulogu u ovom složenom svijetu egzistencije. Takvaluk u odnosu na Boga znači nepribližavanje zaštićenim prostorima, koje je Bog odredio za uređivanje ljudskog kretanja na putu usavršavanja. Približavanje tim prostorima označava trpljenje određene štete. Uvažavanje pravila ponašanja u Božijoj bliskosti u svim okolnostima, predstavlja takvaluk u odnosu na Boga. To je kao da nam  kažu da pazimo da u prisustvu neke uvažene osobe ne načinimo ni najmanju pogrešku, a ne daj Bože da se primijeti kako nismo učtivi. Iako ove preporuke znače naše ograničavanje, njihova svrha je čuvanje poštovanja i dostojanstva one osobe i veći stepen naše koristi.

Takvaluk u odnosu  na Boga ili imati takvaluk prema Bogu znači upravo uvažavanje i čuvanje ovih propisa i samokontrola u prisustvu Boga. Kada se nalazimo u društvu ljudi onda sami sebi nametnemo jedan čitav niz ograničenja govora i ponašanja. Sami sebi postavljamo neke zapreke, koje vjerovatno nećemo postavljati kada smo sami. Ukoliko se nalazimo u prisustvu poštovanije i autoritativnije osobe, onda ćemo imati veći stepen samokontrole i obratit ćemo više pažnje na naše djelovanje i ponašanje. Ukoliko nam je očito da je sav svijet očitovanje Boga i Njegove prisutnosti i da nam je On bliži od žile kucavice te da promatra naše ponašanje i sluša naš govor, pa čak je upoznat i s mislima u našem srcu, zasigurno će naša samokontrola biti preciznija i ozbiljnija. Takva samokontrola i nadzor predstavlja takvaluk prema Bogu.

Abdullah ibn Mesud komentarišući Allahove riječi: “Bojte se Allaha onako kako ga se trebate bojati!”, kaže da Mu se treba pokoravati, a ne protiviti, da Ga treba spominjati, a ne zaboravljati, da Mu treba zahvaljivati, a ne biti neblagodaran. U zahvalnost spadaju ibadet, u sjećanje svijest o Allahovim naredbama i zabranama.

Takvaluk je Allahov dž.š., imperativ i oporuka svim njegovim stvorenjima: “Mi smo onima kojima je data Knjiga prije vas, a i vama već zapovijedili da se bojite Allaha.”[41]

Stalna svijest o Bogu, da On postoji, da nam Je objavio Uputu[42], da nam je dao propise po kojima trebamo postupati, da nas vidi u svakom trenutku, da Mu ništa nije skriveno[43] da ćemo pred Njim polagati račun za svaku trun dobra i svaku trun zla koju počinimo[44] je ono što nam je potrebno da bismo postigli ono što vjernici žele. Iz tog razloga pišemo ove retke, čitamo ih, a najbolje uputstvo za takva je, kako sam već naveo, sam Kur'an kojeg je Gospodar opisao kao uputu muttekinima[45].

Plod naše pažnje, dakle, prema svim dinskim obavezama namazima, postu, zekatu i pomaganju nemoćnima - mora biti takav da se u našoj nutarnjosti osjeti naša produhovljenost. Kao što proističe iz Kur’ana, takvaluk nije nevidljiva stvar. Možemo sebi dokazati da li posjedujemo takvaluk ili ne - na našim spoljnim efektima.

 Allah, dž.š. je u Kur’anu najavio da je za muhsinine i muttekine, dobrčinitelje i bogobojazne pripremio jednu veliku nagradu: “Ne bojte se, ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan.”

Dalje, Allah, dž.š., ne samo da u srca ovih mu’mina ulijeva nadu i odvažnost, nego na suprotnoj strani proizvodi suprotne efekte. On u srca nevjernika ubacuje strah i sumnju. U suri El-Hašr Allah, dž.š. kaže:

“A oni su mislili da će ih utvrde njihove od Allahove kazne odbraniti, ali im je Allahova kazna došla odakle se nisu nadali i On je u srca njihova strah ulio; vlastitim rukama i rukama vjernika svoje domove su rušili. Zato uzmite iz toga pouku, o vi koji ste obdareni!”[46]

Nema ništa od priče  kako niko ne zna kolika je vjera u čijem srcu. Jasno da to samo Allah zna, ali ako je ima u srcu  mora je biti i u djelima inače je to samo izreka kojom se mnogi od nas peru i opravdavaju svoj nemar i svoje propuste. Sjetimo se prve generacije muslimana. Sjetimo se primjera iz života časnog Poslanika islama. Lični primjer ovih odličnika bio je razlogom da mnogi drugi prihvate put Istine.  Nije to bilo puko filozofiranje i raspravljanje kojem mi danas tako često pribjega-vamo. Oni su istine islama  govorili svojim djelima, ponašanjem, usklađivanjem sebe i svojih postupaka s tim istinama i normama. Nije trebalo da nekom drže predavanje o tome šta je islam i kako djeluje na čovjeka, bilo je dovoljno da neko s njima provede neko vrijeme i sam bi u njihovu ponašanju spoznao i vidio te istine i te propise.

Kakva je korist ako svojoj djeci govorimo da ne valja lagat a onda kad nam zazvoni telefon pred tom istom djecom kažemo supruzi: “Reci da nisam tu!“

Kakve je koristi kad im govorimo da idu u mekteb  i da treba klanjat ako nas same ne vide da to činimo...

Ne čekajmo neke fiktivne velike prilike u životu da  pokažemo svoju vjeru. Prilika za njeno popravljanje i primjenjivanje uvijek postoji. Najveće stvari su sastavljene od mnoštva malih, sitnih stvari. Mjesec Ramazan je svakako prilika i za one koji priliku čekaju. Ibadet poslat u mjesecu Ramazanu označen je kao stub sticanja takvaluka.

Molimo Boga da nas ne iskušava ratom kako bi smo pokazali da smo mudžahidi. Vodimo svakodnevni džihad protiv nemara,  neaktivnosti i mnoštva sitnih loših stvari koje imamo pri sebi. Odagajajmo svoju djecu i ukućane ličnim primjerom.


 


U SUSRET  MJESECU RAMAZANU

 

 

Kada govorimo i razmišljamo o mjesecu Ramazanu uglavnom razmišljamo i pominjemo ga u kontekstu mjeseca posta. Ramazan i post su skoro sinonimi u našem govoru. Razumijevanje Ramazana kao mjeseca posta samo je mali dio velikog mje­seca Ramazana i spoznaje šta ovaj mjesec donosi sa sobom na sofru muslimana. Ramazan je obilježen kao mjesec Muhammedovog, s.a.v.a.s., ummeta[47] a post je označen kao Allahov[48]. Mjesec Ramazan ne možemo gledati kao još jedan mjesec pored svih drugih mjeseci, upravo zbog predočenog svojstva i značaja koji mu se pripisuje.

I svi ostali mjeseci su jednako Allahovi mjeseci, no kod mjeseca Ramazana postoji istaknutost, posebnost koja mu daje jedan zaseban status.

Sejid M. Dž. Veziri u svojoj knjizi “U iščekivanju Ramazana“ to na slikovit način predstavlja ovako: Sjetite se vremena kada su vladali kraljevi koji su raspolagali cijelom zemljom. Sva ze­mlja i sve na njoj bilo je u vlasništvu kralja, ali onaj dvorac je posebno bio pripisivan njemu i narod ga je posebno doživlja­vao. Dvorac je kao i sve ostalo bio kraljev, ali je imao poseban status. Ono što se dešava u kraljevom dvorcu, ona čašćenja i sve one blagodati koji se mogu naći u dvorcu sigurno nisu ni približno isti kao kod jednog zemljoradnika i onog što se može naći u njegovoj kući. Naravno, ovi primjeri ne odraža­vaju cijelo pitanje, ali su tu da nam malo približe ono glavno o čemu razgovaramo.

Etimološki naziv mjeseca Ramazana, ramadan po nekima dolazi od korjena riječi “ramz“ što znači “gorjeti“. Za nekoga čiji su tabani izgorjeli na vrelom pustinjskom pjesku kaže se “ramaz“. Poslanik, s.a.v.a,  je rekao da je “mjesec Ramazan dobio to ime jer u njemu grijesi sagorijevaju.“

 Za vrijeme Poslanikovog života mjesec Ramazan su zvali el-merzuk, tj. onaj koji donosi opskrbu. Po nekim mišljenjima ime mjeseca Ramazana dolazi od korijena riječi remeda, što znači čišćenje čo­vjeka od svih grijeha.

Za mjesec Ramazan vezana je još jedna zanimljiva činjenica. Obično kažemo da se mi nečemu približavamo, no, za mjesec Ramazan se kaže da se on nama približava, da dolazi u susret. Najbolji uvid u njegov dolazak nudi nam poslanikova šabanska hutba. Muhammed, s.a., je bodrio muslimane da veseli i srećni dočekuju Ramazan, čestitao bi im ovaj mjesec i dobro koje sa njim podaruje Allah. Isticao im je važnost natjecanja u vršenju svih vrsta pobožnosti u njemu kako bi ga cijelog proveli u atmosferi najdublje bogobojaznosti. Veliki ashab Selman Farisi, r.a., je prenio hutbu Allahovog Poslanika, a.s., koju je on održao zadnji dan ša‘bana, uoči samog Ramazana:

O ljudi! Uistinu, u susret vam ide Allahov mjesec sa blagoslovom i milošću i oprostom! To je mjesec koji je kod Allaha najbolji. Dani njegovi su najbolji dani, noći njegove su najbolje noći, a sati njegovi su najbolji sati. To je mjesec u kojem ste pozvani u goste kod Allaha, i određeni ste za one kojima će On počast ukazati. Vaše udisanje i izdisanje u njemu je slavljenje Allaha (tesbih), spavanje vaše u njemu je ibadet, djela vaša su u njemu primljena, a dove vaše u njemu su uslišane. Pa tražite od Allaha, Gospodara svoga, iskrenim nijjetima i čistim srcima da vas pomogne u postu Njegovom i učenju knjige Njegove. Uistinu je nesretan onaj kojem je uskraćen oprost Allahov u ovom velikom mjesecu. I sjetite se svojom glađu i žeđu u njemu gladi Sudnjega dana i žeđi njegove! I dijelite siromasima svojim i bijednicima! I poštujte starije svoje i smilujte se mladima svojim i održavajte rodbinske veze! I čuvajte jezike svoje, i oborite poglede od onoga što nije dozvoljeno pogledima vašim, i začepite uši svoje od onoga što nije dozvoljeno slušati! I budite blagi i saosjećajni prema siročadi drugih, da bi se prema vašoj siročadi odnosili sa blagošću! Tražite oprost od Allaha za grijehe svoje i podignite ruke svoje sa dovom u vremenima namaza vaših, jer je to najbolje vrijeme! U njemu Allah, dž.š., robove Svoje obasipa milošću, i odgovara im kada Ga zovu, i odaziva im se kada Ga dozivaju, i daje im kada Ga upitaju, i uslišava im kada Mu upute dove.

O ljudi! Zaista su duše vaše zalog djela vaših. Pa oslobodite ih svojim traženjem oprosta. A leđa vaša su natovarena teškim teretom, pa ublažite tu težinu dugim sedždama svojim. A znajte da se Allah kune Svojom veličinom da neće kazniti one koji klanjaju i koji čine sedždu, i da ih neće uplašiti džehennem-skom vatrom na Dan kada će se svi ljudi dići pred Gospodarom svjetova. O ljudi! Ko postača vjernika ugosti iftarom u ovom mjesecu kod Allaha će imati nagradu oslobođena roba i oprost za ono što je prošlo od grijeha njegovih.”

Rekoše: “O Allahov Poslaniče! Nismo svi u moguć-nosti tako postupiti!?”

Pa je rekao Poslanik, s.a.v.a.s.,: “Čuvajte se Vatre pa čak i polovinom jedne hurme, čuvajte se Vatre pa čak i gutljajem vode.”

“O ljudi! Onaj koji uljepša svoje ponašanje u ovom mjesecu dobit će dozvolu za prolazak preko Sirata onog Dana kada će noge posrtati. I onome koji olahko uzme ono što ima u rukama, Allah će olahko uzeti račun na Sudnjem danu. A ko spriječi u njemu zlo svoje, spriječit će Allah srdžbu Svoju u danu kada Ga susretne. A ko ugosti siroče u njemu, ugostit će Allah njega u danu kada Ga susretne. A ko sastavi raskinute rodbinske veze u njemu, sastavit će Allah njega sa Svojom milošću u danu kada Ga susretne. A ko raskine rodbinske veze u njemu, raskinut će Allah od njega milost Svoju u danu kada Ga susretne. A ko dobrovoljno obavi namaz u njemu, Allah će mu zapisati (odrediti) oslobođenje od Vatre. A ko u njemu izvrši farz, imat će nagradu onoga koji je obavio 70 farzova u drugim mjesecima. A ko uveća donošenje salavata na mene u njemu, Allah će mu prevagnuti vagu njegovu onoga dana kada će olakšati mnoge vage. A ko prouči u njemu jedan ajet iz Kur'ana, imat će nagradu onoga koji je proučio cijeli Kur'an u drugim mjesecima. O ljudi! Zaista su vrata Dženneta u ovom mjesecu otvorena, pa zatražite od Gospodara svoga da vam ih ne zatvori. A vrata Džehennema su zatvorena, pa zatražite od Gospodara svoga da vam ih ne otvori. A šejtani su svezani, pa zatražite od Gospodara svoga da ne zavladaju nad vama.”

Ovako je Poslanik opisao Ramazan i njegovu veličinu,  jer je ovo mjesec uzvišenosti i Allahovog blagoslova na vjernike. Njegova vrijednost prema-šuje vrijednost drugih vremenskih perioda, a njegov bereket je neizmjeran i neiscrpan. Ibadeti u njemu su bolji nego u drugim danima, a dobra djela su sa većom vrijednošću i umnožavaju se, a sevabi su okićeni veličinom i poklonjeni svima koji u vjernosti i pokornosti veličaju Uzvišenog Stvoritelja.

 Allahov Poslanik, s.a.v.a.s., je rekao: “Na Džennetu imaju jedna vrata koja se zovu Rejjan. Kroz njih će ulaziti postači na Sudnjemu danu. Niko osim postača neće proći kroz ta vrata, a kada uđu svi postači, ta vrata će se zatvoriti i niko više kroz njih neće proći.“[49]

Post će dati postaču sigurnost na Sudnjem danu kao što je to objasnio Allahov Poslanik, s.a.v.a.s, dodavši da će to isto činiti Kur'an za one koji su ga učili i po njemu živjeli: “Post i Kur'an će se zauzimati za čovjeka na Sudnjem danu. Reći će post: - Gospodaru, zabranio je sebi hranu i strast pa mi dozvoli da se zauzimam za njega. Reći će Kur'an: - Uskratio je sebi noćni san pa mi dozvoli da se zauzimam za njega. Reče Poslanik: Pa će im biti dozvoljeno da se zauzimaju![50]

Za Poslanika, a.s., Ramazan je bio vrijeme najvećih doživljaja, u njemu je imao svakodnevne susrete sa Melekom Džibrilom, s.a., pred kojim je učio Kur'an, još više je vremena provodio u ibadetu a posebno u njegovoj zadnjoj desetini. Pred dolazak Ramazana učio je dovu: “Allahu, blagoslovi nas u redžebu i ša‘banu i blagoslovi nas u Ramazanu!“[51]

Kad bi nastupio Ramazan Muhammed, s.a.v.a.s., bi govorio ashabima: “Došao vam je Ramazan, mjesec bereketa. Allah vas pokriva svojom milošću a briše vam grijehe, i prima vam dovu, i gleda vaše natjecanje u dobru i ponosi se sa vama pred Svojim melekima. Pa pokazujte Allahu od sebe ono što najbolje imate, jer nesretan je onaj koji bude u Ramazanu ostao bez milosti Uzvišenog Allaha.“

Ramazan je predmet posebnog respekta, čak i onih koji nisu revnosni u svakodnevnom prakticiranju vjere. Radost u srcima ljudi zbog dolaska mjeseca Ramazana jasan je pokazatelj njihovog imana. U jednoj predaji stoji da će svakog onog ko bude obradovan dolaskom Ramazana, Allah poštedjeti od vatre.

Prenosi se: “Kada nastupi prva noć Ramazana Allah, dž.š., kaže:“Ko je taj što Nas voli, pa da i Mi njega volimo, ko je taj što Nas traži, pa da i Mi njega potražimo, ko je taj što Nas moli za oprost, pa da mu oprostimo svetošću Ramazana. Poslije Uzvišeni Allah naredi melekima, kiramen katibinima, da u Ramazanu takvima pišu samo dobra djela, a ne upisuju loša, a Allah im pobriše ranije učinjene grijehe.

Od Ibn Abasa navodi se predaja da je Allahov Poslanik, s.a.v.a.s., rekao: “Kada bi sljedbenici moga ummeta bili svjesni Ramazana, željeli bi da cijela godina bude Ramazan.“

U djelu Durretun-nasihin kaže se: “Džennet čezne za četvericom: za onim ko uči Kur'an, za onim ko kontroliše i čuva svoj jezik, za onim koji opskrbljuje gladne osobe i za onim koji posti mjesec Ramazan.“

U predaji koja govori o važnosti Ramazana kaže se: “Kada se pojavi mlađak i najavi dolazak Ramazana, obraduje se Arš i Kursijj, meleki i ono što je ispod njih, govoreći:

“Blago li se ummetu Muhammedovom, s.a.v.a, zbog onog što im je dato. Za njih mole oprost Sunce, Mjesec, zvijezde, ptice u zraku, ribe u vodi i sve što je živo na zemlji, danju i noću, osim šejtana prokletnika. Tako, kada muslimani uz Ramazan ujutro osvanu, ne bude ostavljen nijedan a da mu ne bude oprošteno. Uzvišeni Allah rekne melekima: “darujte vaše namaze i zikr u Ramazanu ummetu Muhamedovom, s.a.v.a.s.“

Spominje se predaja da je Vjerovijesnik, s.a.v.a, rekao: “Kada se jedan od vas u ramazanskoj noći probudi pa se preokrene s jedne na drugu stranu u postelji, melek mu rekne: Kum barekellahu fike ve rahime kellah, ustani, Allah te blagoslovio i smilovao ti se. Ako ustane s nijetom da klanja namaz, za njega moli postelja govoreći: “Allahu daj mu postelju uzdignutu“, a ako obuče odjeću, ona moli: “Gospodaru podaj mu dženetsku odjeću“, a ako obuče nešto od obuće obuća moli: “Gospodaru učvrsti mu noge na pravom putu“, a ako uzme posudu, ona moli: “Gospodaru daruj mu dženetske posude“, a ako abdesti voda moli: “Gospodaru očisti ga od grijeha i pogrešaka“, a ako ustane i klanja namaz, njegova kuća rekne:“Gospodaru, učini njegov kabur prostranim i svijetlim i povećaj svoju milost na njega“. Allah ga tada pogleda pogledom milosti i rekne mu dok mu se on obraća dovom:“O moj robe, od tebe je dova, a od Nas je uslišanje, od tebe je molba, a od Nas je udovoljenje, od tebe je traženje oprosta, a od Nas je praštanje.“

Također se prenosi:

-Ko ramazanske noći provede u ibadetu: klanjajući, vjerujući i nadajući se Allahovoj nagradi biće mu oprošteni prošli grijesi.

-Ramazan je nazvan Ramazanom zato što sagorijeva grijehe.[52]

-Zaista, kapije Nebesa se otvaraju u prvoj noći mjeseca Ramazana i ne zatvaraju se do njegove posljednje noći.[53]

-Kad bi rob znao šta ima u mjesecu Ramazanu, volio bi da traje godinu dana.[54]

-Kada se pojavi mlađak mjeseca Ramazana, zatvaraju se kapije Džehennema, otvaraju se kapije Dženneta, a šejtani se stavljaju u okove.[55]

-Božiji Poslanik, s.a.v.a.s.,: “Ko dočeka mjesec Ramazan i ne bude mu oprošteno, neka je daleko od Allahove milosti.”[56]

-Božiji Poslanik, s.a.v.a.s., u govoru pri dočeku mjeseca Ramazana: “Zaista je nesretnik onaj ko bude lišen Allahove milosti u ovom velikom mjesecu.”[57]

-Kome ne bude oprošteno u mjesecu Ramazanu, pa u kojem mjesecu će mu biti oprošteno?!

Kako god vidimo lijepim naše džamije, uređene i ukrašene nam domove i sokake pred mubarek mjesec Ramazan tako isto trebamo biti svjesni da se i Džennet svake godine ukrašava i dotjeruje zbog dolaska mjeseca Ramazana. Kako se bilježi od Ibn Abbasa, r.a., čuo je Vjerovjesnika, s.a.v.a.s., da kaže:

“Uistinu se Džennet svake godine ukrašava i dotjeruje, zbog dolaska Ramazana. Kada nastupi prva noć ovog mjeseca, ispod Arša puhne vjetar, koji se zove Musire, zadrhti lišće na džennetskom drveću i zaigraju halke na džennetskim kapijama. Od toga nastaje takav ton da ljepši od njega nije niko čuo. Pojave se džennetske hurije, poredaju se po džennetskim uzvisinama i poviču: “Ima li zaručnika i mušterija koji će biti prosci kod Allaha i oženiti se nama? Ridvane, koja je ovo noć?“

On im se odazove i kaže:“Ljepotice, ovo je prva noć Ramazana.“

Uzvišeni Allah naredi: “Ridvane, otvori džennetske kapije postačima iz ummeta Muhammeda, s.a.v.a.s.“ Onda se obrati Džibrilu:“Džibrile, spusti se na zemlju i okuj i sveži u lance šejtanske otpadnike, a onda ih baci u morske dubine, kako ne bi mogli da zavode sljedbenike Mog miljenika Muhammeda, s.a.v.a.s., i kako im ne bi kvarili njihov post.“

Među predajama je i ona koja nas obaviještava da:“Allah svake ramazanske noći pozove tri puta: “Ima li nekoga da traži nešto, pa da mu to dam? Ima li pokajnika kome ću pokajanje primiti? Ima li nekoga ko traži oprosta, da mu oprostim?“

Ako smo u mjesecu Ramazanu, ako nas nešto tišti, ako imamo neku potrebu, pa sjetimo se ove predaje, ovih činjenica, budimo svjesni da smo, možda, baš u momentu u kom se Allah ovim riječima obraća i pita “Ima li neko da traži nešto?” A daleko je Uzvišeni Allah od tog da pita i nudi, a da ne ispuni. Možda je vani vruće, možda je snijeg, možda padaju granate, ali to ne remeti istine iskazane u ovoj predaji niti nas da ih iskoristimo, da se predamo sretni što znamo te činjenice. Dignemo ruke i odazivamo se na Božija pitanja tražeći ono što nam je potrebno. U istoj predaji se u nastavku prenosi da Allah kaže: “Ko će ponuditi i posuditi dugoročni dug, koji je vrijedan, nekome ko će podmiriti taj dug i neće nanijeti nikakve nepravde?“

Ili da uzmemo primjer ramazanskog dana koji je u ovo doba godine dug, ljetnji, ispunjen vrućinom. Svakako da se može desiti da ljudi malaksaju, da ih možda obuzme i određena malodušnost, no ako se prisjetimo predaja koje nas obavještavaju da Allah svaki dan Ramazana oslobodi, prilikom iftara, milion ljudi od  Džehennema, i to one koji su ga zaslužili a zadnji dan Ramazana oslobodi džehennemskog azaba onoliko ljudi koliko je oslobodio od početka Ramazana do tada. Onda ćemo sigurno trenutnu nemoć, tegobu, pretvoriti u snagu a eventualnu tugu u sreću svjesni nagrade koja nas čeka za taj ibadet.

Veliki broj kur’anskih ajeta i hadisa nam otkriva tajne o dešavanjima  u višim svjetovima koja su povezana s dešavanjima u našem svijetu. Među takvim primjerima je i ono što  je zabilježeno u hadisi kudsi u kojem se bilježi da Uzvišeni Allah kaže:“ Namaz je podijeljen izmedu Mene i Mog roba, i njemu pripada sve što zamoli. Kada kaže Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Allah odgovori: Moj rob Mi zahvaljuje; kada kaže Milostivom, Samilosnom, Allah odgovori: Moj rob Me hvali; kada kaže Vladaru Sudnjeg dana, Allah odgovori: Moj rob Me uzvisuje; kada kaže Tebi robujemo i od Tebe pomoc tražimo, Allah odgovori: Ovo je izmedu Mene i Mog roba, i njemu pripada ono što traži; kada kaže Uputi nas na pravi put, na put onih kojima si blagodat svoju darovao, a ne na put onih na koje si se rasrdio, niti onih koji su zalutali, Allah odgovori: Ovo pripada Mome robu, i njemu ću dati ono što zamoli !“[58]

 

Znati ovu predaju i nosit je u svojoj svijesti znači pretvoriti ponekad rutinsko učenje Fatihe u namazu u neponovljiv i nemjerljiv događajaj u kojem smo dok učimo ajete Fatihe svjesni onog što se dešava, a čega smo kroz tjelesna čula lišeni jer su nemoćna da čuju govor Allahov. No, ovaj govor nije skriven, mi ga znamo.

Ponekad se hiljade ljudi okupi na nekim stadionima da gleda sportski događaj, isti se putem TV-a prenosi i biva gledan od strane miliona ljudi i mi smo svjesni toga i shvatamo važnost takva događaja. Predočimo sebi trenutak kada negdje u gustini šume  bosanski ratnik uzvikuje tekbir, iskače iz zaklona i juriša na neprijatelja u ime Boga braneći svoju vjeru, zemlju, svoje najbliže. U ratu nije bilo kamera, nije to zabilježeno, niko to možda nije video ni od njegovih saboraca, ali ne smijemo smetnuti s uma da je taj čin njegova vjerovanja, njegove hrabrosti bio gledan i prepričavan od  hiljada i hiljada čistih meleka, a dovoljna je činjenica da ga je gledao Onaj koji sve vidi. Mi danas svakako takvom jednom činu ne pridajemo značaj kakav pridajemo nekoj utakmici. Ne pričamo o ovom primjeru onoliko koliko smo spremni pričati o utakmici. No to ne znači da je utakmica vrijednija. Nije. Nije ni blizu.

Uzvišeni i Moćni Allah je odredio meleke koji putuju tražeći skupove u kojima se Allah spominje. Kada nađu takav skup, pridruže se okupljenim i prekriju ih krilima sve do najbližeg neba. Nakon što se okupljeni raziđu, meleki se uzdignu na nebo i Uzvišeni Allah ih zapita - a On najbolje zna:

-Odakle dolazite?

-Dolazimo između Tvojih robova sa Zemlje, koji  Tebe slave, veličaju i uznose, hvale Te i mole.

- Zašto Me mole?

- Mole Te za Džennet...

- A jesu li vidjeli Moj Džennet?

- Nisu, Gospodaru naš.

- A šta bi tek da su ga vidjeli?

- ...I traže Tvoju zaštitu.

- Od čega traže Moju zaštitu?

- Od Tvoje vatre, Gospodaru.

- A jesu li vidjeli Moju vatru?

- Nisu, Gospodaru naš.

- A šta bi tek da su je vidjeli?

- ...I mole te za oprost.

- Ja sam im već oprostio, dao im ono za što su Me molili i zaštitio ih od onoga od čega su tražili Moju zaštitu.

- Gospodaru, - rekoše meleki - među njima je jedan grešnik, naišao je i sjeo uz njih?

- I njemu sam oprostio, oni su skup na kojem nijedan učesnik neće biti nesretan.[59]

Poželimo li mi biti ovaj skup o kojem se ovako lijepo govori u nebeskim sferama? Koliko često razmiš-ljamo o ovom? Kakva je tek nagrada onog koji kad sazna za ove istine pohita da ih sprovede u djelo!?

Uzvišeni Allah kaže:“ Ja sam tamo gdje Moj rob zamisli i Ja sam uz njega kad Me spomene. Ako me spomene u sebi, Ja ga spomenem u sebi; a ako me spomene u skupu, Ja ga spomenem u skupu odabranijem od njegovog. Ako Mi se približi koliko jedan pedalj, Ja mu se približim koliko lakat. Ako Mi se približi lakat, ja mu se približim hvat. Ako Mi u susret krene idući, Ja krenem njemu žureći.“[60]

Želimo li biti spomenuti od Uzvišenog Allaha?  Spomenimo ga i spominjimo i u sebi i u skupu. Spominjanje Allaha, zikrullah, je lijek srca u bolesti, on je bit dobrih djela. Allah nam ga naređuje riječima:

”O vjernici često Allaha spominjite i hvalite.”[61] i:

”…i Allaha mnogo spominjite da biste postigli ono što želite.”[62]

Sjećanje na Allaha je veće od svega: ”…a veličanje Allaha je najveće…” To je ujedno i oporuka Poslanika, s.a.v.a.s, onome koji nije u stanju činiti druge ibadete:”Neka ti jezik uvijek bude vlažan od spominjanja Allaha.”

Zikrom se postiže zadovoljstvo Milostivog, odgoni šejtan, otklanjaju tuga i briga, povećava opskrba i otvaraju vrata spoznaje. O zikrullahu ćemo, ako Bog da, govoriti i u posebnom poglavlju.

U jednoj predaji od imama Ehlul-bejta savjetuje se da kada zaželimo čuti Allaha da učimo Kur’an, a kada poželimo govoriti Allahu da obavljamo namaz. I jedan i drugi od ovih ibadeta nas podstiču na buđenje svijesti, njeno jačanje, a među hadisi-kudsijama nalazimo zabilježen i hadis koji će obogatiti gotovo sve sfere našeg dunjalučkog djelovanja i podariti im još veći smisao i sadržaj ukoliko ga budemo zapam-tili i bili ga svjesni radeći po njemu: Uzvišeni Allah će na Sudnjem danu reći:

- Čovječe, razbolio sam se a ti Me nisi obišao!

-Gospodaru, kako da Te obiđem kada si Ti Gospodar svjetova?

- Zar se nije razbolio taj i taj, pa ga nisi obišao? Zar nisi znao, da si njega obišao, da bi Mene našao pored njega?

-Čovječe, tražio sam da Me nahraniš, pa Me nisi nahranio!

-Gospodaru, kako da Te nahranim kada si Ti Gospodar svjetova?

-Zar te nije taj i taj Moj rob molio da ga nahraniš, pa ga nisi nahranio? Zar nisi znao, da si ga nahranio, da bi za to kod Mene našao nagradu?

-Čovječe, tražio sam da Me napojiš, pa Me nisi napojio?

-Gospodaru, kako da Te napojim kada si Ti   Gospodar svjetova?

-Molio te je taj i taj Moj rob da ga napojiš pa ga nisi napojio? Zar nisi znao, da si ga napojio, da bi za to našao nagradu kod Mene?[63]

Ima li vjerničkog srca koje kad se suoči s ovim riječima ne zadrhti, vjerničkog razuma koji dok  je čitao ovaj hadis nije pokušavao da se prisjeti ko je gladan, žedan, bolestan u neimaštini i slično u njegovoj blizini kako bi otišao da ga obiđe i pomogne koliko je u svojoj moći?

Možda u komšiluku postoji neko s kim ne pričate, možda u robini, možda brat rođeni? Može li ljudska netrpeljivost biti tvrđa od  riječi hadisi kudsija koji kaže:

“Vrata Dženneta se otvaraju svakog ponedjeljka i četvrtka i oprosti se svakom robu koji Allahu ne pripisuje druga, osim čovjeku koji ne govori sa svojim bratom. Tada se kaže: Sačekajte neće li se ova dvojica pomiriti! Sačekajte neće li se ova dvojica pomiriti! Sačekajte neće li se ova dvojica pomiriti!“[64]

Čitanje ovih hadisi kudsija i razmišljanje o njihovim uputama daruje nam da bolje sagledamo sami sebe. Pojedinačno. Jer ove upute su istina. Kakvo je stanje mene koji pišem, tebe koji čitaš, to Allah najbolje zna. Mi na osnovu ovih ajeta možemo da se sami ocjenjujemo. Ma ko ti bio, ma ko ja zamišljao da sam dok ovo pišem, jednako se ove upute odnose na nas i jednako Allahu nije skriveno stanje naših srca. Da zbog nepažnje i neiskrenosti možemo biti u zabludi svjedoči i sljedeći hadisi kudsi u kom  se kaže:

Na Sudnjem danu će prvo biti presuđeno čovjeku koji je poginuo kao šehid na Allahovom putu. Allah će mu pokazati sve svoje blagodati i čovjek će ih priznati, pa će ga Allah zapitati:

- Šta si učinio sa blagodatima?

- Borio sam se na Tvom putu dok nisam poginuo - odgovoriće.

- Lažeš, borio si se da ti ljudi kažu: kako je hrabar! - i eto, hvalili su te! - a zatim će narediti da bace u vatru Džehenema.

I čovjeku učenjaku koji je podučavao druge i mnogo učio Kur'an. Allah će ga podsjetiti na svoje blagodati, on će ih priznati, a Allah će ga zapitati:

-Šta si učinio sa blagodatima?

-Učio sam Kur'an i podučavao druge u Tvoje ime.

- Lažeš, učio si da ti drugi kažu: kako je učen! - i učio si Kur'an da ti kažu: mnogo uči! - i eto, hvalili su te! - A zatim će narediti da ga naglavačke bace u vatru Džehenema.

I čovjeku kome je Allah dao obilan i raznovrstan imetak. Allah će ga podsjetiti na Svoje blagodati, on će ih priznati, pa će ga Allah zapitati:

-Šta si učinio sa blagodatima?

-Dijelio sam imetak na svaki način za koji sam znao da si Ti zadovoljan - odgovoriće.

- Lažeš, dijelio si imetak da ti drugi kažu: kako je darežljiv! - i eto, govorili su!- a zatim će Allah narediti da ga naglavačke bace u vatru Džehenema.“[65]

U kontekstu ovog preispitavanja nas samih, kao mjerilo, nek nam posluže i riječi koje se prenose od hazreti Sadika o onome što je Uzvišeni objavio Musa a.s.: “Laže onaj koji misli da Me voli, a kad ga prekrije noć, zanemari Me. Zar ne voli svaki zaljubljenik osamljivanje sa svojim ljubljenim.”[66]

 

Zaista je jezik nemoćan pokazati slast ili gorčinu nečega, ma kako vješt bio govornik ili pisac. Objasniti nekome okus nekog egzotičnog tropskog ploda kojeg nema kod nas je nemoguće u potpunosti sve dok ga ne nabavimo i ponudimo makar krišku istog onome kojem želimo pokazat. Hiljade naših opisa i riječi preovladaće jedan  njegov zalogaj i iskustvo probanja istog. Stoga  naš govor, naše razmišljanje, navođenje i objašnjenje ima svrhe i uloge samo za onog koji traži uputu i koji je spreman djelovat po njoj.

 

 

 

 


 


LEJLETUL KADR

 

 

“Mi smo ga počeli objavljivati u noći Kadr - a šta ti misliš šta je noć Kadr? Noć Kadr je bolja od hiljadu mjeseci - meleki, i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga spuštaju se u njoj zbog odluke svake, Sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane.“[67]

 

Još od onih davnih vremena kada su otac i majka ljudskog roda Adem, a.s., i žena njegova Havva sišli na tvrdo tlo zemaljsko, njihovo potomstvo nosi jedno obećanje, obećanje iznjedreno suzama iskrenog i dubokog pokajanja Ademovog a.s. i Havinog, obećanje koje je nosilo i još uvijek nosi i nosiće sve do Dana Sudnjeg pečat Gospodara njihova, Gospodara svih svjetova, Allaha, Boga Svemo-gućega, pečat kao znamenje istinitosti Božije Riječi da neće zaboraviti Svoja stvorenja već da će im slati uputu svoju: “A potom ga odabra njegov Gospodar, pa mu oprosti i Stazom Pravom uputi. “Izlazite iz njega svi!“ – On naredi – “jedni drugima ćete neprijatelji biti!“ A potom će vam od Mene doista uputa dolaziti, pa ko Uputu Moju bude slijedio, neće zalutati niti u očaj pasti.“[68]

Radost saznanja o oprostu i neizmjernoj milosti Milostivog što ga je obasula zajedno sa porodicom njegovom i potomstvom budućim, radost Božijega obećanja da će im uputstvo od Njega dolaziti svakako je ispunjavala Ademovo a.s. srce. Međutim osim ove radosti Adem a.s. nosio je još jednu radost u svome srcu, radost vezanu za uspomenu na njegov džennetski boravak kada je vidio ime Allahovog miljenika, Poslanika - dovršitelja vjerovjesničkog ciklusa svjetlošću napisano. Da, Adem, a.s., znao je da će potomstvo njegovo biti počašćeno sa poslanjem Poslanika, nositelja Milosti Božije svim svjetovima[69] koji treba čovječanstvu donijeti konačnu Objavu, cjelovitu i zaokruženu Uputu ka spasu.

Lejletul-Kadr jedna je od najvećih vrijednosti časnog mjeseca Ramazana. Noć je to koja je bolja od hiljadu mjeseci. U predajama se čak kaže da je to noć koja je bolja nego hiljadu mjeseci provedenih u džihadu ili u ibadetu. Noć Kadr je noć u kojoj se određuje ljudska sudbina i uopće spušta svaka odredba, u toj noći spušten je Kur'an, u toj noći meleki se spuštaju na zemlju i posjećuju skupove vjernika, nazivaju im selam i uznose njihove dove sve dok zora ne svane.

U predajama se kaže da je ovo noć u kojoj svačija dova biva uslišana, izuzev dove onoga na koga su srditi njegovi roditelji, onoga ko prekida rodbinske veze, onoga ko u srcu gaji zlobu prema vjernicima, i onoga ko pije alkoholna pića.

“Ha, Mim. Tako mi Knjige jasne Mi smo počeli da je u blagoslovljenoj noći objavljujemo - i Mi doista opominjemo.“[70] “U mjesecu Ramazanu počelo je objavljivanje Kurana.“[71]

Prva dva ajeta jasno kažu da je početak objave Kur'ana bila noć koja ovdje nije precizirana. Treći ajet nas vodi samo do mjeseca u kome se nalazi noć u kojoj je počela objava Kur'ana, a to je Ramazani šerif. Jedno je sigurno, a to je da je noć El-Kadr u Ramazanu i to u njegovoj posljednjoj desetini.

Prenosi se od Poslanika s.a.v.a.s,: “Iščekujte noć El-Kadr u zadnjih deset dana Ramazana.“[72].

Zabilježeno je da je Ibni Abbas rekao da se riječi Uzvišenog:“I tražite ono što vam je Allah odredio“[73],  odnose na noć El-Kadr.

“Zbilja, Mi smo ga objavili u noći Kadr!”

Noć Kadra je noć određenja, a to znači da se u toj noći definišu sva određenja. To, također, potvrđuje prethodno spomenuti časni ajet: “U njoj se svaka mudra stvar raščlanjuje (određuje).”

Svaka stvar koja treba da se desi u Kreaciji u toj noći se određuje, definiše i odvaja.

“Noć Kadr bolja je od hiljadu mjeseci!”

Kako je moguće da jedna noć bude bolja od hiljadu mjeseci?

U svom životu ste vjerovatno doživjeli trenutke da vas je zadesila takva sreća koja je ostavila traga na cio vaš život. Upravo je to moguće značenje “Noć Kadr bolja je od hiljadu mjeseci!” Allahov Poslanik, s.a.v.a., je vidio neke ljude u prošlim ummetima među Beni Israilom koji su hiljadu godina nosili mač i borili se na Božijem putu te je pitao Uzvišenog: Životni vijek mog ummeta je kratak, mnogo manje imaju propisa od prethodnih ummeta pa tako i manje djela. O Bože, šta ćeš dati zauzvrat mom ummetu da se i oni okoriste. Stigao je kratak odgovor. “Noć Kadra bolja od hiljadu mjeseci.”

Životni vijek čovjeka koji je zaronjen u ovosvjetskim užicima i zadovoljenju niskih strasti, a koji otprilike traje oko osamdeset godina, što, opet, otprilike odgovara hiljadu mjeseci, ne može se mjeriti sa jednom noći Kadra.

“Šta misliš ti, ako im – da uživaju – godina mnogo damo Mi, pa ih potom pohodi ono čime im se prijeti?! Pomoći im neće ništa to što su uživali!”[74]

Sva ovosvjetska uživanja ne vrijede koliko duhovni užici jedne noći Kadr. Kako je to samo neobična noć. Noć kada su sve džennetske kapije otvorene, a džehennemske zatvorene. Noć Kadra je noć spuštanja Božije volje u Kreaciju. Za vrijeme Poslanikova mubarek života meleci su u ovoj noći spuštali njemu. Ovo je noć koju Božiji prijatelje cijelu godinu sa velikim žarom iščekuju i učili bi u dovi: “Ako mi je Bože propisana smrt ove godine, pa Ti učini da bar doživim noć Kadra pa tek onda da umrem!“

Oni su bili žedni noći Kadra jer jedna noć ibadeta u njoj je jednaka ibadetu hiljadu mjeseci. Jedan kur'anski ajet proučen u noći Kadra je poput hiljadu ajeta u drugim danima. Jedan dan posta je poput hiljadu dana posta drugim danima. Kakve ima sličnosti između onoga koji hiljadu mjesci ili hiljadu godina nosi mač na Božijem putu i onoga koji jednu noć bude u ibadetu radi Boga. Sve ovo je posredstvom berićeta Poslanikova. Poslanik je taj koji nam je otvorio ova vrata. Poslanik je otvorio otvor kroz koji isijava Božija svjetlost na Kreaciju.

Neko dijete ide jednu godinu u školu, a neko drugo šest godina ali ni blizu nije naučilo i ne shvata koliko ono što je samo jednu godinu išlo u školu. Ljudi su različitih sposobnosti shvatanja. Jedna osoba veoma brzo razumijeva stvari dok druga veoma teško ili nikako. Nema čuđenja. Gospodar je ukazao posebnu milost Poslaniku ummeta posljednjeg vremena da za jednu noć može toliko duhovnih koristi steći kojeg prijašnji ummeti nisu mogli.

“Noć Kadr bolja je od hiljadu mjeseci.” Zašto? Sljedeći ajet pojašnjava razlog toga. “Meleki i Ruh, s dozvolom Gospodara svoga, u njoj silaze zbog odluke svake.” Ali njihovo silaženje je svake noći Kadra svake godini što se može shvatiti iz glagola tenezzele koji je prezent nesvršene i trajne radnje. Ovo ukazuje da noć Kadra nije bila samo jednom za vrijeme života Allahova Poslanika, s.a.v.a.s., i da je s time okončana ova velika blagodat. Zapravo, ova noć se svake godine ponavlja i meleci i Ruh se spuštaju, a Ruh je, prema mišljenju nekih islamskih učenjaka, jedan od najvećih meleka, veći i od Džibraila. U ovoj noći ovaj melek spušta sa svim poslovima svijeta za iduću godinu. U ovoj noći se određuju svi poslovi.

“U njoj je sigurnost sve dok zora ne svane!”

Sigurnost (selam) znači lišenost svakog oblika poniženja, tjelesne i duhovne bolesti. Kada mi nekome nazivamo selam upravo mu to želimo, odnosno jamčimo mu sigurnost da ga neće zadesiti nikakva nesreća od strane nas.

Bože daruj nam snagu da spoznamo veličinu noći Kadra i da u njoj učestvujemo cijelim svojim bićem sa Tvojim ostalim odabranim robovima! Amin!

 


 


POST (SAWM)

 

 

“O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da bi ste se grijeha klonili, i to određen broj dana. Onome od vas koji bude bolestan ili na putu - isti broj drugih dana. Onima koji nisu u stanju - otkup je da jednog siromaha nahrane. A ko drage volje da više, za njega je bolje. A bolje vam je, neka znate, da postite.

U mjesecu Ramazanu počelo je objavljivanje Kur'ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz pravog puta i razlikovanja dobra od zla. Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede, a ko se razboli ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti, - Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate - da određeni broj dana ispunite i da Allaha veličate zato što vam je ukazao na pravi put, i da zahvalni budete.“[75]

Post (arapski - Savm) objavljen je i time postao obavezujući islamski šart - druge godine po Hidžri ili 624. godine po rođenju Isaa a.s.

U navedenim ajetima Uzvišeni Gospodar nam se obraća riječima: O vjernici! Časti nas time. Podiže  našu vrijednost. Nakon toga slijedi  propis  posta i objašnjenje za nj. U ovom ajetu nalazi se zavisna rečenica leallekum tettequn. Dosad se ova rečenica prevodila: da biste se grijeha klonili , ili da biste bili bogobojazni, ali se većina alima slaže da ju je bolje prevesti: da biste mislili na Boga, da biste bili svjesni Boga.[76]

Poznato je da je kod nas adet i običaj da kome god dođe gost, da taj gost ima prava i hakkove na određene privilegije. Ono što nam je Allah, dž.š. obećao kao domaćinski dar u mjesecu Ramazanu jeste Njegova takva - bogobojaznost. Kao što je kazano, taj takvaluk mora da se ispolji i ukaže u vremenu poslije mjeseca Ramazana. Da se ne daj Bože ne bi dogodilo da kažemo: El-hamdulillah, pregurali smo Ramazan, postili smo, čuvali se, a sad smo slobodni i možemo raditi šta hoćemo. Kur’an nalaže: Ne! Nije dovoljno posvetiti se čuvanju i ibadetima samo u mjesecu Ramazanu, a raspustiti se iza Ramazana. Kur’an dalje ističe da je plod Ramazana takva - bogobojaznost koja treba da nas krasi i izvan Ramazana.

“O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste stekli takvaluk.”

Ako se takvaluk odgoji u čovjeku, a mjesec Ramazan je idealna prilika za to, to polučuje niz drugih pozitivnih rezultata. Prva dobra posljedica priskrb-ljivanja takvaluka jeste povećan stepen razumije-vanja Kur’ana.

Ova Knjiga, u koju nema sumnje uputstvo je svima onima koji budu imali takvu i vjerovali[77]

Druga pozitivna posljedica takvaluka jeste da Allah, dž.š. na viši stupanj stavlja djela učinjena u ozračju bogobojaznosti. Ako Allah primi nečija dobra djela, u tome mu je šansa da postane Božijim miljenikom:

“I Allaha se bojte, i znajte da je Allah na strani bogobojaznih !”[78]

Plod Ramazana deponuje se u naša srca i to na način da nam se pojača takva(luk). Iako o takvaluku imamo posebnu temu u ovoj knjizi, nezaobilazno je ponovo je uzeti za okosnicu razmatranja o postu, jer se, upravo, kao što vidimo, takva(luk) daje kao razlog ili rezultat samog posta. Stoga držim bitnijim promat-ranje ovog glavnog, Kur'anom određenog, aspekta posta nego li da govorim o zdravstvenom i drugim utjecajima koji svakako nisu zanemarljivi, ali smatram da su u drugom planu u odnosu na takvaluk.

U Kur’anu je objavljeno: “One između njih, koji su dobro činili i bogobojazni bili - čeka velika nagrada”[79]   “I Allaha se bojte, i znajte da je Allah na strani bogobojaznih!”[80]  “Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, upustvo je muttekinima.”

Kako da skeniramo svoju dušu, pa da prepoznamo da li nam na nekoj skali, poput pritiska, takvaluk raste ili pada. Ovaj takvaluk ćemo prepoznati na način da ćemo učeći određene ajete prije Ramazana ustanoviti da olahko prelazimo preko njih. Međutim, kad iste poslije Ramazana učimo osjetimo da ih mnogo dublje razumijevamo. Svako ko najednom shvati da mu Kur’anske pouke mnogo bolje liježu, znači da je Ramazanom sebi priskrbio pojačani takvaluk. Postoji više i drugih pokazatelja koji će nam pokazati i odvagati da li nam se pojačala takva ili nije. Ako smo prije Ramazana mogli pet minuta da učimo Kur’an, a sada ustanovimo da možemo sedam do deset minuta, to je pokazatelj da nam se povećala žeđ i želja za Kur’anom. Znači, pojačala nam se takva, odnosno strah od Boga. Ako klanjamo namaz, pa nam je inače teško ustati na sabah, i sad najednom sa manje tegoba i lijenosti ustajemo na sabah - to je pouzdan rezultat dejstva takvaluka. U jednom se rivajetu kaže: “Odnos čovjeka mu’mina prema propisima vjere je kao odnos ribe i vode, što je riba više u vodi sve je srećnija i zadovoljnija.”

S druge strane osoba koja ima u sebi munafikluka, ne daj Bože, ona se u tom slučaju u odnosu na vjerske propise osjeća kao ptica zatvorena u kafezu ili kao riba na suhom. Naravno, to ne treba da znači ako smo odnekud došli premoreni, pa smo malo zakasnili s namazom, ili trenutno ne možemo da učimo Kur’an - u tom slučaju ne treba sebi da kažemo: evo, ja postao munafik. Kao što je bio slučaj pojedninih ashaba za vrijeme Božijeg Poslanika, kad su došli Poslaniku i rekli: “Božiji Poslaniče, postali smo munafici!“, a on im veli: “Ne! Vi niste postali munafici, nego se srce nakada premori, dođe do raskoraka između vašeg srca i vaših želja – te vaše srce ne može da vas prati. U tom momentu potrebno je srcu dati odmora, jer ako biste išli nasilu moglo bi to izazvati suprotan efekat.“

Ovu našu bogobojaznost i pobožnost možemo testirati na mnogim drugim stvarima, ne samo na odnosu prema Kur’anu. Dakle, ako smo poslije Ramazana tvrđi na jeziku kad je u pitanju ogovaranje, mnogo teže se upuštamo u laganje, mnogo teže se upuštamo u neke sumnjive poslove, ili smo dobrodušniji kad je u pitanju davanje sadake - sve su to elementi koji pokazuju da je naše srce preporođeno u Ramazanu i da nam je pojačana pobožnost, odnosno takvaluk.  Kada, u doba Božijeg Poslanika, neki ashab tri dana ne bi dolazio u džamiju, Poslanik bi otišao kod njega da se raspita šta je to, je li bolestan, što ga nema u džamiji.

To znači da se uvećana pobožnost u Ramazanu ne odnosi samo na nas i na naše vjerske propise, nego se odnosi i na naš odnos prema drugim ljudima koji su naše džema’atlije, komšije itd.. Dakle, čim je primijetio da ga tri dana nema u džema’atu, Poslanik se interesuje šta je s njim, da nije bolestan, da mu nije neko umro, da nije nekom previše dužan, pa ne može doći u džema’at, sve su to pitanja koja treba da interesuju svakog od nas.  U jednom rivajetu se ističe: “Ni jedan posao kod Boga nije vrijedniji i bolje cijenjen od toga da obradujemo i obveselimo brata muslimana.”

Poenta posta je da on nije samo glad i žeđ. Uzdržavanje od hrane i pića sastavni je dio posta, kao što je đaku sastavni dio nastave da redovno prati časove. I kao što učeniku prioritetan cilj nije sama nastava i škola, tako i sam post nema sam sebi svrhu, tj. glad i žeđ. Kao što škola služi đaku da postigne veći stupanj znanja i spoznaje, isto tako post predstavlja pripremu u kojoj postač priprema sebi uslove da stigne do višeg cilja, do bogobojaznosti. To znači da ako napravimo rekapitulaciju našeg duhovnog stanja, našeg imana, spoznaje vjere i jekina prije samog ramazana i poslije ramazana - moramo da uočimo bitan duhovni napredak na kraju ramazana. Ako, pak, ne postignemo ovo poboljšanje u duhovnoj sferi, ličićemo na đaka koji je redovno išao na nastavu, ali osim što nije dobio neopravdane časove, ništa drugo nije polučio od nastave.

Ovaj mjesec podijeljen je na trideset dana, dakle, na trideset djela koje trebamo da učinimo. Radnik, koji npr. radi u firmi kod nekog poslodavca, nakon svakog radnog dana je u prilici da ga poslodavac obračuna i da mu kaže: “Evo, toliko si radio danas i tolika ti je nagrada.” - tako i mi na svakom iftaru moramo sebe preračunati i vidjeti koliko smo uznapredovali u našem postu tog dana. I to će biti mjerilo naše nagrade. Ako u sebi ne uočimo napredak i ne vidimo da smo zaslužni određene nagrade, onda nismo dospjeli ni u jedno od dva slijedeća stanja:

- Ne shvaćamo smisao i svrsishodnost posta, dove, namaza i učenja Kur’ana - i time ličimo na neku nerazumnu osobu kojoj je rečeno: “Ne smiješ jesti toliko i toliko sati, sve ostalo nije bitno.” Također, ako ne znamo pravi smisao namaza, a neko nam rekne: “Klanjaj!”, i mi vidimo neki klanjači rade gimnastiku-i mi im se priključimo radeći gimnastiku, kao konačni rezultat nećemo imati ništa doli gimnastičku relaksaciju. Ako je naš duhovni stupanj takav, onda po Kur’anskoj kvalisifikaciji mi pripadamo skupini “gafilin”, a to su oni koji ne znaju, koji su nemarni i koji još drijemaju. Kur’an veli: „Ti nisi mario za ovo, pa smo ti skinuli koprenu tvoju, danas ti je oštar vid.“[81]

Ako pak znamo čemu namaz i zašto post, ali u sebi na iftaru ne vidimo nikakav napredak, to je pokazatelj da imamo neku nutarnju bolest - bolest koja se tiče našeg ahlaka, našeg odnosa prema Bogu  i zajednici. Jedan hadis glasi:Ako musliman muslimana ogibeti, četrdeset dana mu se ne prima namaz.”

Mubarek mjesec Ramazan je mjesec našeg duhovnog preporoda, obnove - mjesec u kojem moramo sve svoje slabosti ahlaka, ophođenja prema drugom, laži, izdaje i munafikluka reformisati. Dakle, mubarek mjesec Ramazan treba da dovede do preporoda, prekretnice i do radikalnih promjena u nama. Sve one negativnosti koje su stanovale u nama prije Ramazana potrebno je da na koncu Ramazana, u manjoj ili većoj mjeri, iščeznu.

Dr. Jusuf El-Karadavi govoreći o postu kaže: “Ne možemo spoznati tajnu posta, a da ne spoznamo tajnu čovjeka: šta je čovjek i šta je njegova bit? Da li je on samo to uspravno tijelo? Da li je on skupina organa, ćelija mesa, krvi, kosti i živaca? Ako je čovjek samo to, on je, uistinu, sitan i bezvrijedan! Čovjek, uistinu, nije samo taj opipljivi lik.

Uzvišeni Allah je propisao post kako bi se čovjek oslobodio od prevlasti svojih nagona i da bi se oslobodio tamnice svoga tijela i time nadvladao želje svojih strasti i postao nešto slično melekima. Zbog toga nije čudo da se duša postača uzdiže i približava Uzvišenom Stvoritelju i da svojom dovom kuca na nebeska vrata pa joj se otvore i kad moli svoga Gospodara i On joj se odazove, i kaže: “Odazivam ti se Moj robe, odazivam!” O ovome Vjerovjesnik, s.a.v.a.s., kaže: “Trojici se neće odbiti dove: postaču sve dok ne iftari, pravednom vladaru i molbi onog kome je nepravda učinjena.”[82]

U hadisi kudsiji prenosi se da je Uzvišeni rekao: “Svako djelo pripada čovjeku osim posta, post je moj i ja ću posebno za njega nagraditi.”

To je zato što je post tajna između roba i njegovog Gospodara i što njegovo manifestiranje ne može posvjedočiti niko, što nije slučaj sa drugim ibadetima i dobrim djelima. To je tajna koju poznaje samo Allah,dž.š, zbog koje se obavezao na posebnu nagradu. Neki islamski učenjaci kažu da je nagrada za svaki drugi oblik pobožnosti Džennet, a za post je nagrada susret sa Allahom i gledanje u Njega, subhanehu ve teala, kao i neposredni razgovor između roba i Gospodara, bez prevodioca i bilo kakvog posrednika.

Zato se u nekim predajama navodi: “Kada nastupi Sudnji dan pojaviće se ljudi krilati poput ptica, pa će letjeti iznad dženetskih perivoja. Jedan od dženetskih čuvara će ih upitati: Ko ste vi?

- Mi smo iz ummeta Muhammedovog, s.a.v.a.s.

- Čuvari će ponovo upitati: Jeste li polagali račun?

  Reći će:- Nismo!

  On će upitati i drugi put:

- A jeste li prešli Sirat ćupriju?

  Odgovorit  će:- Nismo!

-  Pa kako ste onda dospjeli na ove položaje?

  Oni će odgovoriti : - Robovali smo Allahu tajno na  Dunjaluku, pa smo i na Ahiretu u Džennet dospjeli tajno.”

Vidimo da je osnovna uloga posta, razlog njegova propisivanja i rezultat njegov stalna svijest o Bogu.

Razlika između dva čovjeka koja isto znaju jeste u činjenici koliko je neko od njih više vremena svjestan Istina svog znanja. Koliko smo  vremena svjesni da nas Allah vidi iako mi Njega ne vidimo. Da Allah zna šta mi činimo, mislimo i kad On nama nije na umu.


 


  HADISI O POSTU I MJESECU RAMAZANU

 

 

- Držite se posta, jer on suzbija strast u venama i obuzdava razuzdanost.

- Za svaku stvar postoji zekat, a zekat tijela je post.

- Postite, bit ćete zdravi!

- Postač je u robovanju Allahu i kada spava u svojoj postelji, sve dok ne ogovori vjernika.

- Nema postača koji se zadesi na mjestu gdje ljudi objeduju, a da njegovi organi ne čine tesbih, i da ga meleci ne blagosiljaju, a njihovo je blagosiljanje traženje oprosta.

- Post je štit od Vatre.

- Ko posti jedan dan dobrovoljno, kada bi mu bilo dato zlata koliko je Zemlja, to ne bi bilo ravno nagradi koju će dobiti na Sudnjem danu.

- Ko posti jedan dan dobrovoljno radi Božije nagrade, za njega je oprost osiguran.

- Ko svakog mjeseca posti po tri dana dobrovoljnog posta, on je kao čovjek koji je postio cio život, jer Uzvišeni Gospodar je rekao: “Ko dođe sa dobrim djelom, za njega ima deseterostruka nagrada.“

- Poslanik, s.a.v.a.s.,: “Allah Uzvišeni kaže: “Čiji tjelesni udovi ne poste od Mojih zabrana, ne treba Mi njegovo uzdržavanje od hrane i pića zbog Mene.“

- Post zimi je lahka zarada.[83]

- Allah će sedamdeset godina udaljiti Vatru od osobe koja posti jedan dan na Allahovom putu![84]

- Allah Uzvišeni je rekao: Svako čovjekovo djelo pripada njemu, izuzev posta! On pripada Meni i Ja posebno za njega nagrađujem![85]

- Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, zadah iz usta postača kod Allaha je bolji od mirisa miska.[86]

- Postač ima dvije radosti: prilikom iftara i prilikom susreta sa svojim Gospodarem![87]

- Svaki čovjekov posao se višestruko nagrađuje. Dobro djelo nagrađuje se od deset do sedam stotina puta, osim posta, jer je Allah Uzvišeni rekao: “On je Moj i ja za njega nagrađujem. On ostavlja svoje strasti i hranu radi Mene!”[88]

- U Džennetu imaju vrata koja se zovu Rejjan. Na njih, izuzev postača, niko drugi neće ući! Upitaće se: Gdje su postači?l Oni će ustati i niko drugi na njih, osim njih, neće ući! Kada oni na njih uđu, vrata će se zatvoriti i na njih niko više neće ući.[89]

- Talha b. Ubejdullah, r.a, prenosi da je Allahovom Poslaniku, s.a.v.a.s., došao jedan beduin i, između ostalog, ga upitao: “Obavijesti me o onome što mi je Allah učinio obaveznim od posta?! On je odgovorio: “Mjesec Ramazan, osim ako ti još nešto hoćeš dobrovoljno!”[90]

- Smutnja za čovjeka može biti u njegovoj porodici, imovini i u susjedu, a otklanja je obavljanje namaza, post i dijeljenje zekata![91]

- U postu je suzbijanje strasti moga ummeta![92]

- Ko ima mogućnost za brak, neka se ženi, jer to bolje djeluje na obaranje pogleda i najsigurnije zaštićuje polni organ, a onaj koji to nije u mogućnosti, neka posti, jer je post jedna vrsta zaštite![93]

- Ko se ne prođe lažnog govora i postupka po njemu, Allahu nije potrebno da on ostavlja svoje jelo i piće![94]

- Pet dnevnih namaza, džuma do džume i Ramazan do Ramazana, iskupljuju grijehe, ako se između njih ne načine veliki grijesi![95]

- Abdullah b. Abbas, r.a, je rekao: “Allahov Poslanik, s.a.v.a.s., bio je najdarežljiviji među ljudima, a najdarežljiviji je bio u Ramazanu, kada se Džibril sastajao s njim. Džibril se sastajao s njim svaku noć tokom Ramazana kada je zajedno s njim učio Kur'an. Allahov Poslanik, s.a.v.a.s, kada bi se s njim sastao, bio je darežljiviji od vjetra koji donosi plodonosnu kišu!”[96]

- Ustajte na sehur, jer je u njemu, doista, berićet![97]

- Razlika između našeg posta i posta židova i kršćana je u ustajanju na sehur![98]

- Od Selmana b. Amira Ed-Dabbija, r.a, prenosi se da je Vjerovjesnik, s.a.v.a., rekao: “Kada se neko od vas iftari, neka se iftari hurmama, a ako ih nema, neka se onda iftari vodom, jer je ona čista!”[99]

- Enes b. Malik, r.a. kaže: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., bi se iftario sirovim hurmama prije nego bi klanjao. Ako ne bi našao sirove hurme, iftario bi se suhim. Ako ne bi našao ni suhe hurme, iftario bi se gutljajem vode!”[100]

- Kada od vas neko zaboravi pa nešto pojede, ili se napije, neka dovrši svoj post, jer ga je Allah nahranio i napojio![101]

- Ko pripremi iftar postaču, imaće nagradu kao i on, a da se postaču njegovi sevapi uopće ne umanjuju![102]

- Enes b. Malik  prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.a., došao kod Sa'da b. Ubade, r.a., koji mu je iznio hljeba i maslinovog ulja, koje je Vjerovjesnik, s.a.v.a., jeo i nakon toga, proučio dovu: “Neka se kod vas iftare postači, neka vašu hranu jedu pobožni i neka za vas istigfar čine meleki!“[103]

- Ko provede Lejletu-l-Kadr u ibadetu, vjerujući i nadajući se nagradi, biće mu oprošteni prethodni grijesi![104]

- Tražite Lejletu-l-Kadr u neparnim noćima posljednjih deset dana Ramazana![105]

- Aiša, r.a, kaže: Pitala sam Poslanika, s.a.v.a.s.,: “Allahov Poslaniče, šta misliš, kada bih znala u kojoj noći se nalazi Lejletu-l-Kadr, šta bih u njoj učila?!“ On je odgovorio: “Uči: Allahumme inneke afuvvun,tuhibbul-afve, fa'fu anni! (Allahu, Ti si Onaj koji oprašta, Ti voliš praštanje, pa oprosti meni!)“[106]

- Kada bi nastupila zadnja trećina Ramazana, Allahov Poslanik, s.a.v.a.s, provodio bi noći u ibadetu, probudio bi svoju porodicu i trudio se da ibadet bude što bolji![107]

- Ponižen je onaj koji dočeka Ramazan, a zatim on prođe, a njemu nebude oprošteno!“[108]

-Pravi post nije ustezanje od jela i pića, nego ustezanje od bespotrebnog bestidnog govora.“[109]

-Nastradao je čovjek u čijem prisustvu budem spomenut, pa ne donese salavat na mene! Nastradao je čovjek koji doživi Ramazan, a zatim on prođe, a njemu ne buud oprošteni grijesi.“[110]

Allahov Poslanik je upitao ashabe:

-„Hoćete li da vas obavijestim šta je na većoj deredži i od namaza i od posta?“

Odgovorili su:

-„Naravno,  Allahov Poslaniče!“

-„To je izglađivanje međuljudskih odnosa, dok je remećenje ljudskih odnosa svojstvo koje brije (uništava) vjeru.!“[111]

Rekao je hazreti Ali: „Ustao sam i pitao: „O Allahov Poslaniče! Koje je najbolje djelo u ovom mjesecu (Ramazanu)?“

Pa je rekao:

 „O oče Hasanov! Najbolje djelo u ovom mjesecu je suzdržavanje od Allahovih strogih zabrana.““

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


SADAKA (MILOSRĐE)

 

Vidimo da temeljni smisao ljudskog života na ovom prolaznom svijetu jeste vjerovati i činiti dobro: “Blagoslovljen je onaj u čijoj je ruci vlast i svemoguć je On, koji je stvorio smrt i život da vas iskuša ko je öd vas bolji u činjenju dobra.[112]

Jedan od najznačajnijih vidova dobročinstva, solidarnosti i milosrđa u islamskom odnosu prema svijetu i životu sastoji se u davanju sadake. Sadakom se iskazuje zahvalnost Stvoritelju na blagodatima kojima nas daruje, iskazuje milost, ljubav i suosjećanje s onima koji su u nevolji. Ali sadakom se istovremeno moli Boga, dž.š., da nas, našu porodicu, zdravlje i imetak sačuva od iskušenja i belaja. Kroz davanje sadake potvrđujemo se u svom ljudskom i islamskom humanizmu, dostojanstvu i identitetu. Uzvišeni Allah dž.š., kaže: “Nećete ostvariti dobro-činstvo sve dok ne budete davali od onoga što vam je najdraže“![113]

Dakle, ključna riječ sadaqa. Dolazi od glagola sadaqa što znači potvrditi. Sadaka je dakle potvrda našeg islama, imana i posebno ihsana.  Sadaka je pored toga jedna, kako individualna, tako i društveno, džema'atska odgojna norma. Prava sadaka je ona koja se učini za Allahovu ljubav i ne poprati pogovorom ili traženjem protuusluge. Nije i ne mora biti samo materijalne prirode, može to biti lijepa riječ, savjet, utjeha, podsticaj na činjenja dobra, saučešće u bolu, zajednička podjela radosti i sl.

U šabanskoj hutbi poslanik kaže: I dijelite siroma-sima svojim i bijednicima! I poštujte starije svoje i smilujte se mladima svojim i održavajte rod­binske veze!

Udjeljivanje milostinje tokom čitave godine je veoma po­hvaljeno, ali u mjesecu Ramazanu ima posebno značenje. Je­dan od vidova udjeljivanja je uklanjanje mržnje i netrpeljivosti među ljudima. Klasna razlika u društvu ne mora uvijek biti u korist bogatih, jer u životu dođe i vrijeme kad privredna kriza uništi i bogati dio društva. Može se desiti situacija, a životno je potvrđena, da bogatašu koji izgubi dio svoga bogatstva to teže pada nego kada si­romah izgubi sve što ima. Kakvo je zadovoljstvo bogatog koji uživa u svome bogatstvu kada pokraj njega žive siromasi? Kakvo zadovoljstvo ima bogati za svojom trpezom, kada neko u njegovoj blizini toga dana nema možda ni suhog hljeba da pojede? Čemu onda služi to njegovo bogatstvo ako je samo za njega?

U mjesecu Ramazanu kod ljudi je izražena veća želja da pomognu drugima nego što je to u ostalim mjesecima tokom godine i iz tih razloga se naglašava važnost davanja milostinje u Ramazanu.

Kod davanja milostinja - prije nego što dođe u ruku onoga koji je prima - stigne kod Allaha, dž.š., kako se kaže u hadisu. Upravo zato je kod davanja milostinje pohvaljeno da ruka onoga koji daje milostinju bude donja, jer Gospodar je Onaj Koji je prvi uzima i zato nije primjereno da čovjek stavlja svoju ruku iznad Njegove.

Milostinja ima višestruku važnost. Naprimjer, velik je broj bolesti od kojih milostinja čuva, jer onoga ko je bolestan bo­lje čuva milostinja nego lijekovi. Čovjeka koji daje milostinju mimoilazi velik broj nesreća. Nesreće koje nas zadese su djela koja mi činimo, a koja kod Allaha, dž.š., izazivaju srdžbu i upravo milostinja može tu srdžbu umiriti.

Potvrđena je istina da je milostinja potrebnija onome koji je daje, jer nigdje nije rečeno: “Idi uzmi milostinju“, već je rečeno da treba da je dajemo. Milostinja nije uvijek samo davanje novca. Naprimjer, ako neki čovjek ne vidi dobro ili je slijep, njemu je potrebno da ga neko prevede preko ulice, znači nešto mu treba. Onaj čovjek koji ga prevede preko ulice dao je milostinju.

Ibn Hibban bilježi predanje od Ebu Zerra, r.a., u kojem stoji da je Poslanik, s.a.v.a.s., rekao: “Svakom čovjeku određeno je da svakog dana u kojem Sunce izađe podijeli sadaku.“ Ashabi rekoše: “Allahov Poslaniče, odakle nama da udjeljujemo sadaku!?“ Poslanik odgovori: “Zaista je puno džennetskih vrata; tesbih, tekbir, tahmid, naređivanje dobra i odvraćanje od zla, uklanjanje prepreka s puta, urazumiti gluha, uputiti slijepa, ispuniti potrebu potrebitom, žurno utješiti ucviljenog i žalosnog i čvrsto stati uz potlačenog. Sve je to sadaka od tebe za tebe.“[114]

Imam Tirmizi bilježi predanje od Ebu Zerra, r.a., u kojem stoji da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: “Tvoj osmijeh u lice tvom bratu tebi je sadaka, narediti dobro i odvratiti od zla je tebi sadaka, ukazati na put čovjeku koji je zalutao na nekom mjestu tebi je sadaka, uklanjanje kamena, trnja i kosti s puta tebi je sadaka, zahvatiti vodu svojom kofom i napuniti kofu tvoga brata tebi je sadaka.“[115]

U Ahmedovom Musnedu prenosi se od Ebu Džurejja el-Džuhenija, r.a., da je rekao: “Upitao sam Vjero-vjesnika, a.s., o dobrim djelima pa mi je rekao: “Ne potcjenjuj ništa od dobrih djela pa makar nekome dodao konopac ili remen za sandale, makar svojom kofom napunio kofu onome ko je potreban te vode, makar uklonio neku smetnju s puta ljudi, pa makar da svoga brata susretneš ozarenog lica i da ga poselamiš, i makar da razgovoriš onog ko se osjeća usamljenim na Zemlji.“

Od Ebu Zerra, r.a., prenosi se da su mu neki Poslanikovi, a.s., drugovi rekli: “Allahov Poslaniče, odoše bogataši s nagradama: klanjaju kao što mi klanjamo, poste kao što mi postimo i daju milostinju od viška svog imetka.“

Allahov Poslanik s.a.v.a., reče: “Zar i vama Allah nije dao nešto s čime ćete sadaku udjeljivati!? Zaista je svaki tesbih sadaka, svaki tekbir i svaki tahmid su sadaka, svaki tehlil je sadaka; naređivanje dobra i odvraćanje od zla je sadaka; a i bračni odnos sa svojom ženom je sadaka.“

Ashabi upitaše: “Allahov Poslaniče, zar i u zadovo-ljenju svojih strasti ima nagrade!?“

“Šta mislite, kada bi neko od vas svoju strast upotrijebio u zabranjeno, zar za to ne bi zaslužio grijeh? Isto tako, ako je upotrijebi u dozvoljeno, imat će za to nagradu“, odgovori Poslanik, s.a.v.a.s.[116]

Milostinja ne podrazumijeva, dakle, samo davanje novca, već ona također znači i odnos prema drugim ljudima: lijep go­vor, pomoć, savjet - sve se to smatra milostinjom. Milostinja je širok pojam koji obuhvata mnoge stvari. Svi mi imamo u porodici ljude koji su ili stariji od nas, ili su bolesni, ili žive sami. Oni imaju potrebu da ih neko makar nazove te­lefonom i s njima porazgovara. I to je milostinja, i to još veća kada se na taj način održavaju rodbinske veze.

Jedanput je hazreti Isa sa svojim učenicima prolazio nekim sokakom pored kuće iz koje je dopirala muzika i graja velikog veselja. Pitao je šta se to tamo događa i rekli su mu da je u toj kući svadba. Hazreti Isa reče da će se sutra iz ove kuće čuti plač i jauk. Sutradan su prolazili pokraj te iste kuće, ali se nije čuo plač koji je najavio hazreti Isa. Ljudi su ostali začuđeni kako to da se riječi hazreti Isaa, koji je uvijek govorio istinu, u ovom slučaju nisu potvrdile. Otišli su i rekli hazreti Isau da se iz one kuće ne čuje nikakav plač. Hazreti Isa odmah zajedno sa njima ode do kuće da vide šta je bilo. Kad su došli u tu kuću, po­makli su prostirku ispod koje je bila sklupčana zmija. Hazreti Isa upita domaćina: “Šta si ti sinoć uradio poslije svadbe?“ A domaćin mu odgovori: “Svu hranu koja je ostala podijelio sam sirotinji.“ Hazreti Isa reče: “Bilo je određeno da ova zmija sinoć ujede mladoženju i da se jutros čuje plač iz ove kuće, ali milostinja koju si dao je to spriječila.“

U vrijeme Allahova Poslanika, s.a.v.a.s., bio je neki Jevrej koji je ljudima kopao kanale i obavljao druge slične poslove za naknadu. Imao je grubu narav, mnogo je psovao i loše je govorio o Allahovom Poslaniku, s.a.v.a.. Poslanik svojim ashabima nije dozvoljavao da mu uzvra­ćaju na njegove grube i pogrdne riječi, već da šute. Jednom prilikom ovaj Jevrej je otišao u pustinju da nakupi suharaka. Sve to je natovario na leđa i vraćao se u grad. Vidjevši ga, Poslanik, s.a.v.a.s., reče: “Ovaj čovjek u svom teretu na leđima nosi zmiju.“ Kad se Jevrej vratio u grad ashabi nađu zmiju i upitaju ga: “Šta si uradio, osim što si nakupio ove suharke?“ On im odgovori: “Imao sam dva komada hljeba sa sobom. Jedan sam dao siromahu, a drugi ostavio za sebe.“

Ovo je primjer koji pokazuje kako milostinja ne spaša­va samo vjernike muslimane. Tako je velika njena snaga. Jer Allah, dž.š., dao je milostinji takvu djelotvornost da se njome mogu okoristiti i muslimani i oni drugi, isto kao što je Allah, dž.š., dao da voda koristi svima. Voda otklanja žeđ i vjerniku i nevjerniku.

Mi koji dajemo milostinju imamo veću po­trebu za tim činom nego siromah koji je uzima. Pitanje naše potrebe za udjeljivanjem milostinje, sa svim objaš-njenjima koja su prethodila, veoma je ozbiljno pitanje kojem ne smi­jemo olahko prilaziti, jer koristi od udjeljivanja milostinje se ne odnose samo na Ovaj svijet, već ostavljaju dubokog traga i na naš vječni život, kroz Berzah i Sudnji dan. Sa najvećim koristima od milostinje čovjek se susreće u trenucima svoje smrti. Jedna od najvećih teškoća sa kojima se čovjek suočava u trenucima smrtne agonije jeste pretjerana vezanost za Ovaj svijet i materijalno.

Milostinja zapravo predstavlja odvajanje od imetka, nevezivanje srca za imetak. Prema tome, milostinja je neka vrsta vježbe kako bi čovjek bio pripremljen da sve napusti kada dođe vrijeme smrti. Onaj ko cijelog života udjeljuje milostinju razvija u sebi osjećanje spremnosti da sve napusti, te na određeni način vježba. Jasno je da će njemu biti lahko u trenucima smrti.

U posljednjim trenucima čovjekova ovosvjetskog života šejtan koristi posljednju priliku da čovjeka zavede i da ga liši njegovog vječnog blaženstva, sreće i spasa. Zato on nastupa sa svom svojom snagom i koristi sve svoje mogućnosti. Naravno, jedno od glavnih sredstava koja koristi u tom času jeste čovjekova ljubav prema njegovom imetku.

Šejtan tada otvoreno kaže: Ako želiš svoj imetak, ti meni predaj svoju vjeru, a ja ću tebi sačuvati tvoj imetak. I to je ona nesreća kada se čovjek nakon čitavog života provedenog na namazu, u trenucima smrti, umjesto da izgovara šehadet -prisjeća svoga imetka. Imajmo na umu također činjenicu da nije obavezujuće da mi uvijek budemo u prilici da udjeljujemo milostinju siromasima, nego da se uloge mogu i promijeniti te da i mi možemo zapasti u nepriliku da budemo potrebiti za milostinjom. Zato nemojmo da se uznosimo i da nas prevari naše trenutno dobro stanje, jer kaže jedna poslovica: Imetak ovisi o jednoj noći, a zdravlje o jednoj vrućici. Drugim riječima, uđeš u noć sa imetkom, a osvaneš bez njega, dok zdravlje i s jednom vrućicom može da iščezne.

Mi smo u stalnoj opasnosti i u mnogo većoj potrebi za zdravljem. U tom pogledu mi smo istinski siromasi, samo što toga nismo svjesni. Niko nam nije zajamčio na ovom svijetu da će ovo što imamo od imetka i zdravlja trajati neprekidno. Ako postanemo siromasi, šta bismo mogli očekivati od onih imućnih? Ako se razbolimo, kakvo očekivanje možemo imati od zdravih ljudi? Upravo takva očekivanja imaju siromasi od nas. Ako mi danas njih ne pomognemo, te siromahe koji polažu neku nadu u nas, kako bismo išta mogli očekivati sutra? Ako danas nešto ne učinimo, pa čemu se nadati sutra?!

Od Poslanika a.s., se prenosi: “Udjeljujte mnogo sadaku da bi vam se uvećala opskrba.”

Prisjetimo se na kraju značenja ajeta sure El-Beled: „A šta ti misliš: kako se može na blagodatima zahvalan biti? Roba ropstva osloboditi, ili, kad glad hara, nahraniti siroče bliska roda, ili ubogoga nevoljnika, a uz to da je od onih koji vjeruju, koji jedni drugima izdržljivost preporučuju i kojima jedni drugima milosrđe preporučuju; oni će biti - sretnici!«[117]


BLAGOST I SAMILOST

 

"Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbe-nici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom."[118]

...od onih koji vjeruju, koji jedni drugima izdržljivost preporučuju i koji jedni drugima milosrđe prepo-ručuju; oni će biti - sretnici!"[119]

I natječite se za oprostom svoga Gospodara i za džennetom, prostranstvo čije je koliko nebesa i Zemlja! On je pripravljen bogobojaznima, onima koji dijele lahko im ili teško bilo,koji gnjev savlađuju i koji svijetu praštaju. A Allah zbilja voli dobročini-telje, i onima koji, kad grijeh kakav urade, ili sebi nanesu nepravdu, Allaha se sjete i oprost za grijehe svoje mole. A ko će drugi grijehe oprostiti ako ne Allah?! A takvi u zlo svjesno ne srljaju! Njima pripada nagrada - oprost od njihova Gospodara i džennetske bašče kroz koje teku rijeke. U baščama vječno ostat će! O, divne li nagrade onima koji tako čine!”[120]

Prenosi se da je Božiji Poslanik, s.a.v.a.s., rekao: “Milostivi, Uzvišeni i Hvaljeni, milostiv je spram samilosnih ljudi. Budite samilosni spram onih na Zemlji da bi sa vama bili samilosni oni na Nebu."[121]

Ibn 'Abbas, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.a.s., rekao Ešedždžu Abdul-Kajsu: “Zaista, kod tebe imaju dvije osobine koje Allah voli: dobročin-stvo i blagost.“[122]

Prenosi se da je Vjerovjesnik, s.a.v.a.s., rekao: “Zaista je Allah blag i On voli blagost (ljubaznost), i daje za blagost ono što ne daje za grubost niti za bilo šta drugo.“ [123]

Koliko je blagost pohvalna svjedoče i Poslanikove riječi u kojima kaže: “Blag čovjek samo što nije vjerovjesnik.“[124]

Blagost je potpunost razuma[125], koja vjernikovim poslovima daje red, a čovjeku samom ljepotu.

Hazreti Ali govoreći o blagosti kaže da se uvećanjem  razuma uvećava blagost[126] i da je se treba držati jer je ona plod znanja te brat blizanac ustrajnosti, a kao plod donosi ugled, pobjedu i spašenost od posljedica srdžbe.

Poslanik, s.a.v.a, u šabanskoj hutbi kaže: “Budite blagi i suosjećajni prema siročadi drugih, da bi se prema vašoj siročadi odnosili sa blagošću!“

Dijete koje ostane bez oca nije doživjelo samo jednu nesreću, već mnogo njih. Iz tog razloga oni imaju puno ranjivije srce, brzo zaplaču, a s obzirom na činjenicu da je Allah, dž.š., uvijek blizu onih kojima je srce slomljeno, njihova će dova uvijek biti brže primljena. Takvo slomljeno srce može uništiti čitav život čovjeka koji ga je povrijedio.

Božiji Poslanik, s.a.v.a.: “Kada Allah zaželi porodici dobro, On im otvori vrata blagosti.”[127]

Božiji Poslanik, s.a.v.a.: “Ova vjera je čvrsta, zato je izmiješajte sa blagošću i ne omražavajte ibadet Allahu robovima Njegovim pa da budu poput jahača koji je morao prekinuti put zbog iscrpljenosti konja – niti je prešao puta, niti mu je preostala jahalica.”[128]

Božiji Poslanik, s.a.v.a.: “Zaista je u blagosti uvećanje i blagoslov. Onaj ko je uskraćen za blagost, uskraćen je i od dobra.”[129]

- Kada vam srce obuzme samilost činite dovu, jer srce nije samilosno, a da nije i iskreno i čisto.

Islam propisuje  samilost prema životinjama. Jednom prilikom neki čovjek išao je putem te je ožednio. Pronašao je bunar, pa se u njeg spustio i napio, a zatim je izašao. Kad tamo pas dahće od žeđi i jede vlažno tle od žeđi. Na to je čovjek rekao: “Ovaj pas je ožednio kao što sam ja bio ožednio.“

Potom se spustio u bunar i napunio svoju cipelu vodom, prihvatio je ustima, popeo se i napojio psa. Allah mu je (zbog toga) zahvalio i oprostio mu (prijašnje grijehe). Upitali su: “Zar mi imamo nagradu i za hizmet stoke?“ Odgovorio je: “Za svaku “vlažnu jetru” (živo biće) ima nagrada.”

Prenosi se hadis u kojem se kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Kažnjena je žena zbog mačke koju je zatvorila sve dok nije umrla od gladi,  te je zbog nje ušla u Džehennem. Rekao je: “Pa su rekli: “Allah najbolje zna: ti je nisi ni nahranila ni napojila kad si je zatvorila, a nisi je ni pustila pa da jede insekte i gmizavce (koji su izlazili) iz zemlje.“

Jednom prilikom je Poslanik, s.a.v.a., legao te je došla ptica crvendać lepršajući po njegovoj glavi, kao da traži utočište kod njega, žaleći se na nasilje jednog čovjeka koji je uzeo njeno jaje. Rekao je: “Kako li je žalosna zbog svoga jajeta?! Potom je čovjek rekao: “Allahov Poslaniče, ja sam uzeo njeno jaje.” Vjerovjesnik, s.a.v.a.s., rekao je: “Vrati joj ga iz milosti prema njoj.”[130]

Božiji Poslanik, s.a.v.a.s.,: "Dozivat će dozivatelj u Vatri: ‘"O Premilostivi! O Dobročinitelju! Spasi me Vatre!’

- Allah će zapovijediti meleku i on će ga izbaviti iz Vatre. Stat će pred Allaha, dž.š., i On će reći:

- ‘Da li si se smilovao vrabcu?’[131]

 



 


 


BERIĆET

 

 

Od blagodati kojima je mjesec Ramazan ispunjen od svog prvog pa do posljednjeg dana, jedna je posebno važna. Važna je iz razloga što naš život s njom ili bez nje nije isti. Ta blagodat zove se bereket ili berićet.

Često u našem svakodnevnom govoru kažemo ili čujemo ovu riječ, ali je ipak nismo u stanju adekvatno prevesti na naš jezik. Posebno ju je teško prevesti kao jednu riječ, mada je i sama takva: jedna riječ. Neki je prevode kao blagoslov, ali to nije najsretnije riješenje, jer i blagoslov zahtjeva dodatna objašnjenja i tumačenja. Posebno u praksi se potvrđuje da blagoslov ne može adekvatno zamijeniti udomaćeni berićet.

U rječniku arapskog jezika piše ovako: blagoslov, blagodat, berićet, nebeski dar, blagostanje, sreća. To je sve bereket.  A mogli bi je definisat i kao: “Obilje u skromnom.“

To znači da čovjek osjeća sreću, zadovoljstvo i užitak u onome što ima bez pretjerane pohlepe.

Neko ima kule i gradove i ne osjeća nikakav užitak u tome dok neki čovjek i žena imaju jednu sobu i u njoj žive, osjećaju se lijepo i uživaju u tome. Za njih kažemo: Allah im je dao bereket u životu. Kažemo da čovjek ima bereketa u vremenu kada uradi mnoštvo stvari u kratkom periodu...

Već smo u uvodu kazali da život, ili neki njegov dio, nije isti sa ili bez berićeta. Takvo stanje može se opisati na pravi način samo na bazi doživljavanja, jer, imati jednu stvar u kojoj se berićet nalazi, pa ne nalazi, zapravo su dva različita iskustva.  Objasnimo to jednostavnim primjerom (novcem), kojeg smo svi doživjeli barem jedanput u životu: nekada imamo malo novca, ali bez obzira na to on nam potraje dugo i biva iskorišten uspješno, a u duši osjećamo zadovoljstvo. To je primjer prisustva berićeta u novcu. Nekada pak, imamo znatno veću količinu novca od one iz prvog primjera, ali ga potrošimo “nit' znamo kako, nit' na šta“ pa onda u duši osjećamo tjeskobu. To je slučaj kada u novcu nema berićeta. Dakle, kada se berićet pojavi u nekoj stvari, makar ona bila i količinski mala, on će je obogatiti dugotrajnošću i efikasnošću s jedne, a zadovoljstvom u prsima njenog vlasnika s druge strane. Nasuprot tome, gubitak berićeta u nekoj stvari makar ona bila i količinski velika, prouzrokovat će suprotna dejstva od onog koje prouzrokuje berićet. Da ne stvaramo zabunu, berićet se može pojaviti u količinski malim ali i velikim stvarima, a isto tako može odsustvovati iz takvih stvari. Berićet se, naravno, ne pojavljuje samo u novcu.

U osnovi, berićet se može pojaviti u svim stvarima koje su halal, i koje su u suglasju sa zdravom prirodom, a dijapazon tih stvari je znatno širok, npr: pokretna i nepokretna imovina, zatim zdravlje, znanje, hrana, piće, brak, život općenito, ali i vrijeme. Primjere berićeta možemo naći u životu Poslanika a.s. i njegovih ashaba, ali i u svakom drugom vremenu. Sa ushićenjem slušamo predaje koje govore o tome kako je Poslanik a.s. iz jedne posude s mlijekom koje je količinski bilo dovoljno jednom čovjeku nahranio njih nekoliko ili kada je u jednom ratnom pohodu pozvao svoje saborce da ispred njega saberu hranu koju su imali. Kada su sabrali, vidjeli su da hrane ima malo, za potrebe nekoliko ljudi, a njih je bilo znatno više. Ali kada je Poslanik, a.s., proučio dovu nad njom, svi su se nahranili do sitosti, a hrane je ostalo.

Berićet jeste dar od Boga, koji se daruje na osnovu uzročno-posljedičnih veza. Stoga je važno znati šta to uzrokuje pojavu ili nestanak berićeta u našim dobrima. Tih uzroka ima mnogo, ali ću navesti najvažnije: Halal rad i zarada - na direktan način pozivaju berićet u kuću onog ko tako postupa. Gdje nema halal mala, nema ni berićet hala. Rano ustajanje - pod čim se podrazumijeva ustajanje prije izlaska sunca. I hadisi Poslanika s.a.v.a., ukazuju na ovaj uzrok berićeta, a jedan od njih koji se veže posebno za ramazansko vrijeme je i poznati hadis “Ustajte na sehur, jer je u sehuru berićet.“  Ovaj način sticanja berićeta naši stariji su redovno prakticirali, posebno na selu. Suprotnost nabrojanim stvarima biva uzrokom nestanka berićeta, dakle: kasno ustajanje, haram rad i zarada, nečinjenje dove, nezahvalnost itd. mogu spriječti dolazak berićeta u naša dobra, a samim tim prouzrokovati nam i određene probleme. Jadikovanje zbog nedostatka osnovnih životnih potreba kod običnog svijeta, kao nemogućnost dostizanja svega što je potrebno većim klasama je svakodnevna priča ljudi. Nerijetko konstatujemo: Pa ja sam imao veoma male prihode prije nekoliko godina, sada imam tri puta više, ali sam onda bio dosta bogatiji. Nekada sam sa svojom platom mogao kupiti sve što mi je bilo neophodno, a sada bez kredita ne mogu živjeti, a i tako teško živim. Na pitanje: Gdje si ti prijatelju, ne viđam te odavno? Prijatelj odgovara: Ne znam ni ja gdje sam, nema me nigdje i nemam vremena ni za sebe. Stalno radim, radim... I zaista vrlo često čujemo kako se neko žali da vrijeme brzo prolazi, da nema berićeta u vremenu, te da stalno kasni. Da li smo razmišljali o fenomenu “kratkoće vremena“? Satovi nikada nisu preciznije mjerili vrijeme, a uz to više i nisu luksuz koji sebi mogu priuštiti samo bogataši! Svaki dan se sastoji od 24 sata! Pa, zašto je “vrijeme kratko“?!

Dajući odgovor na postavljeno pitanje moglo bi se puno govoriti, analizirati okolnosti u kojima živimo, elaborirati razne probleme, ali, sigurno, činimo grešku ako nam je cilj da krivicu prebacimo na vrijeme. Vrijeme je uvijek isto, samo mi različito žurimo. Stvoreni smo od žurbe, kako nas Allah, dž.š., obavještava, i prestat ćemo kasniti onda kada prihvatimo tu činjenicu i svoj život uredimo na odgovarajući način. Žurba je razlog da hitamo za rješenjem kada nas zadesi neki problem, ne razmišljajući dovoljno o samom problemu, njegovoj prirodi, te umjesto rješenja napravimo još veći problem.

Čovjek je stvoren od žurbe!“[132]

Jedne prilike je hazreti Ali, čuo nekog čovjeka koji, nakon završenog namaza, na brzinu reče:

 “Allahu moj, oprosta od Tebe tražim, i kajem Ti se!“ – na šta mu hazreti Alija  reče: “O ti! Izgovaranje istigfara i tevbe na brzinu – je lažno pokajanje i kajanje, tako da tvoje “pokajanje“ zahtijeva još jedno pokajanje!“

Pogledajmo inače današnje stanje čovjeka. Izmislio je veliki broj sredstava koja su tu da mu uštede vrijeme. Avioni, automobili, računari-kompjuteri, ovo-ono. Sve je imalo  i ima ulogu da čovjek uštedi na vremenu. Umjesto dan hoda pješke ili konjem nekad do Sarajeva iz našeg Konjica mi sad stižemo za manje od sahat vremena. Prije  nam je trebalo čitav dan da sjekirom posječemo stablo i isječemo ga na ćutuke, a sad to uradimo za sahat vremena  motorkom i još hiljadu primjera. No, stari svjedoče a i mi se donekle sjećamo, manje ili više, da su oni imali vremena a mi smo danas u stalnoj žurbi.

Šest zbirki sahih hadisa, na čelu s Buharijom i Muslimom, složne su u spomenu hadisa kojeg prenosi Enes, r.a., koji govori: “Za Poslanika, s.a.v.s., je prilikom njegove ženidbe sa Zejnebom moja majka Ummi Sulejm zamijesila hurme, maslo i sir i napravila jelo, stavila ga u glinenu posudu i rekla: ’Enese! Odnesi ovo Poslaniku, s.a.v.s., i reci: poslala ti je ovo moja majka, ona te selami i rekla je: ovo ti je od nas, skromno je, Allahov Poslaniče.’ Otišao sam i rekao mu, a on reče: ’Spusti to’, zatim reče: ’Idi i pozovi toga i toga..., zatim toga i toga’, spominjući ljude poimenice, ’i pozovi koga sretneš.’ Pozvao sam one koje je imenovao i one koje sam susreo i kad sam se vratio kuća je bila prepuna ljudi.” Neko upita Enesa: “Koliko vas je bilo?” Reče: “Približno tri stotine. Vidio sam kako je Poslanik spustio ruku na jelo i izgovorio ono što ga je Allah uputio, a zatim počeo pozivati po desetoricu da jedu iz posude i govorio im: ’Spomenite Allahovo ime i neka svako od vas jede onoliko koliko ga sljeduje.’” Nastavio je: “I jeli su dok se nisu zasitili, ulazili su i izlazili u grupama dok svi nisu jeli, zatim mi reče Poslanik: ’Enese, podigni’, pa podigoh i ni sam ne znam da li je bilo više hrane kad sam spustio ili kad sam podigao”.

Često donošenje salavata na Poslanika doprinosi našem bereketu. Jedini imperativ koji nam je došao od strane Allaha Uzvišenog u cijem izvršavanju sudjeluje i Allah Uzvišeni je donošenje salavata na Allahova Poslanika, što svakako ukazuje na važnost i značaj toga imperativa, ali i vrijednost njegova izvršavanja. Allah Uzvišeni kaže: “Uistinu Allah Uzvišeni i meleki Njegovi donose salavat na Vjerovjesnika. O pravovjerni, donosite i vi na njega salavat i selam.”[133]

Navešćemo i nekoliko, od jako vleikog broja hadisa na ovu temu:

„Najpreci ljudi na Kijametskom danu su mi oni koji najviše donose salavate na mene.”

“Ko donese na mene jedan salavat, Allah donese na njega deset.”

“Ko donese na mene jedan salavat, Allah donese na njega deset salavata, umanji mu se deset grijeha i podigne deset stepeni (deredžat).”

“Meleki neprestano donose salavat na onoga koji donosi salavat na mene, pa neka to rob umanji ili uveća.”

“Mnogo i često donosite salavat na mene, jer je vaš salavat na mene oprost za vaše grijehe.”

“Ponižen i osramoćen bio čovjek kod koga se ja spomenem, a on ne donsese salavat na mene; ponižen i osramoćen bio čovjek koji dočeka Ramazan, pa mu prođe prije nego mu se oprosti; ponižen i osramoćen bio čovjek kod kojeg roditelji dočekaju starost, a ne uvedu ga u Džennet.”[134]

Pri donošenju salavata Poslanik, s.a.v.a.s., je opomenuo da to ne činimo na krnjav način i pojasnio da u salavatu treba spomenuti i njegovu porodicu- Ehlul-bejt. Ja sam, stoga najčešće u ovoj knjizi koristio skraćenicu s.a.v.a.s. – sallallahu alejhi va alihi ve selem ili s.a.v.a., (Allahov blagoslov i mir na njeg i njegovu porodicu!).


 


POVRATAK KUR’ANU

 

 

“U mjesecu Ramazanu objavljen je Kur’an, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz Pravog puta i razlikovanje dobra od zla…”[135]

U ovom vremenu koje nazivamo vremenom tehnološkog napretka, mi svakodnevno kupujemo aparate za razne namjene: televizor, radio, kompjuter itd. Kada kupimo neki od tih aparata prodavač nam uz aparat isporuči uputstvo za rukovanje, za korištenje, za sklapanje. Za najobičniji ormar kada ga kupite dobijete šemu po kojoj ćete ga sastaviti. No, koliko god ti aparati bili sofisticirani, niko neće priznati da da je njihov sustav rada složeniji od ljudskog života kojeg živimo. Stoga je jako bitno da  sebi postavimo pitanje, koliko često razmišljamo o svom životu i načinu kako ga živimo? Jesmo li  shvatili da i za život mora postojati objašnjenje, uputa. Mi muslimani vjerujemo da ta uputa postoji, da nam je Uzvišeni Allah poslao po Poslaniku a.s. u vidu  Objave, časnog Kur'ana i u vidu živog primjera, života našeg Poslanika a.s. Isto tako vjerujemo da je to prava, istinska uputa, a opet vidimo da naše stanje nije dobro. Sjetimo se samo kada kupimo neki uređaj i nabrzinu pročitamo uputstvo, ili ga i ne pročitamo misleći: “Šta ja tu imam čitati, mogu ja to i bez upute!“, koliko komplikacija bude sa korištenjem tog uređaja. Ne činimo li mi slično i sa uputom koju nam je dragi Bog poslao.

Često Kur’anu prilazimo pristrasno sa unaprijed pripremljenim mišljenjem, a onda tragamo za onim ajetima iz Kur’ana koji će potvrditi naše mišljenje da bi opravdali svoj stav koji smo prethodno usvojili. Ovakav pristup nije Kur’anski pristup. Umjesto da se mi podvrgnemo Kur’anu, mi nastojimo da Kur’an podvrgnemo sebi. Da bi Kur’an izvršio promjene na ljudima, da bi ih izveo iz tmina na svjetlo potrebno je da se ispune neki uslovi:

Prvi uslov, o kom smo već govorili, je takvaluk i posjedovanje svijesti i strahopoštovanja prema Bogu.

“Elif-lam-mim. Zalike-l-kitabu la rejbe fih – Ovo je Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, hude­lil-muttekin – uputstvo je svima onima koji budu muttekini”[136]

Ona će biti uputa samo onima koji budu muttekini- posjednici takvaluka. To znači da u sebi moramo prethodno formirati i postići bogobojaznost, pa će tek onda Kur’an biti efikasan nad nama i omogućiti nam dalji napredak. Ovdje može nastati dilema i donekle pomisao da se ova tvrdnja preči onoj  tvrdnji koju sam iznio dok sam govorio o bogobojaznosti kao zasebnoj temi ili bogobojaznosti kao rezultatu posta.

Zašto je potrebno da u startu imamo bogobojaznost, pa zar time već nismo postigli cilj, šta će nam onda Kur’an, jer Kur’an bi trebao da nas dovede do bogobojaznosti. Šta onda dalje da činimo ako već imamo bogobojaznost?

Odgovor: Ova bogobojaznost nije ona bogobojaznost koja se priskrbljuje iz Kur’ana. To je onaj početni takvaluk koji proizlazi iz čovjekovog nefsa iz njegove duše, iz njegovog razuma. Čovjek pomoću svog razuma i svog intelekta može da razluči neke stvari i da ga to uputi u nekom pravcu. Razum ima tu osobenost da može usmjeriti čovjeka, u određenoj mjeri, u traganju ka istini. Razuman čovjek zna da mu za običnu mašinu treba uputstvo za rukovanje ako se prvi put susreće s njom, a kako onda da ne shvati da mu je za njegov život potrebna uputa. Da li smo ikada svoj život u vremenu koje je iza nas stavili na test preispitivanja, kao što nam to Kur’an preporučuje: Reci: “Putujte po svijetu, zatim pogledajte kako su završili oni koji su poslanike lažnim smatrali!”[137]

Obratimo se sebi, pogledajmo u sebe! Koliko smo i šta smo iskreno iz Kur’ana usvojili i u skladu s kojim to smjernicama iz Kur’ana živimo?

Hajde da probamo od danas, da sjednemo nasamo u kutku naše kuće, pa da vidimo koliko je naš ahlak Kur’anski ahlak, da proanaliziramo gdje smo mi to u našem svakodnevnom životu, na poslu, na pijaci ili u kući primijenili makar jedan Kur’anski ajet, ili bar jedan hadis Božijeg Poslanika - pa kada nas, na Sudnjem danu, sučele s Božijim Poslanikom, s.a.v.a.s., da mu kažemo: “Evo, Poslaniče Božiji, ovaj tvoj rivajet sam koristio tu i tu, ovaj Kur’anski ajet sam primijenio tu i tu.”

Kako mi to uređujemo svoj život? Kada imamo neke dunjalučke ciljeve onda smo u stanju da naučimo najkomplikovanije jezike, fakultete i naučne discipline, ali kad se trebamo bar malo podučiti arapskom jeziku i kirāetu onda je to nepremostivo. Evo, pretpostavimo da naš Poslanik Muhammed, s.a.v.a.s, sada dođe i da upita bilo koga od nas da mu pojasni nešto o Kur’anu. Ozbiljno treba da se preispitamo i da se pobojimo da ne budemo pripadali onoj skupini za koju će Božiji Poslanik na Sudnjem danu reći: “Bože moj, oni su Tvoj Kur’an zabacili na stranu.”

Prenosi se od bliskih Bogu :“Odista je jadan i odveć je taj musliman nesretnik kome prođe dvadeset četiri sata, a da ne pročita barem pedeset ajeta Kur’ana:”

Jako je bitno da se mi okrenemo sebi i da napravimo redže’atu illAllah - povratak Allahu. Prvi korak treba da nam bude povratak Kur’anu, da svoj život počnemo uređivati prema Kur’anu. Sve što je od našeg ahlaka u skladu sa Kur’anom el-hamdu lillah, sve što nije - krešimo to i popravljajmo. Ako ne donesemo čvrstu odluku za sebe, onda možemo sto godina ovdje pričati o Kur’anu i vjeri, a da na nas to ne bude imalo nikakvog uticaja. Božiji Poslanik je kazao: “Blago li se onom čovjeku koji ima predavača i vaiza unutar sebe samoga.

Kur'an se u svojim temama ne posvećuje jednom od naroda kao što je, na primjer, arapski narod. Također, Kur'an posebno ne izdvaja ni neku grupu kao što su muslimani. Kur'an, naime, upravlja svoj diskurs i prema nemuslimanima kao što govori i o muslimanima. Argument za ovu tvrdnju jesu mnoga obraćanja upravljena u Kur'anu prema idolopoklo-nicima, paganima, politeistima, sljedbenicima Knjige, Jevrejima, sinovima Isra'ilovim, kršćanima... Navodi dokaze za svaku od ovih grupa i poziva ih svojim istinitim spoznanjima i razmišljanju o njegovim plemenitim navodima i ajetima. Kur'an raspravlja sa svakom od tih grupa i poziva ih u vjeru, bez toga da svoj diskurs upravlja i uposebljuje na Arape same. Tako Kur'an kaže idolopoklonicima:

Ali ako se oni (idolopoklonici) budu pokajali i namaz obavljali i zekat davali, braća su vam po vjeri.”[138]

Isto tako, Kur'an kaže i sljedbenicima Knjige:“Reci: ‘O Sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Bogu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Boga, Božanstvima ne držimo!’”[139]

Zapažamo da Uvišeni Allah nije svoj govor usmjerio u ovom i sličnim časnim ajetima, niti ga je posebno iskazao riječima: “Ako se politeisti Arapa budu pokajali...”, niti je kazao: “O Sljedbenici Knjige izmeđ' Arapa”, niti je rekao nešto drugo tome slično, a što bi se odnosilo posebno na neku određenu skupinu.

Dakako, u samom početku islama – dok se on nakon islamskog poziva nije bio proširio i dok nije izašao iz okvira Arabijskog poluotoka – bilo je obraćanja upućenih Arapima. Međutim, od šeste godine po Hidžri, kada se islamski poziv proširio i prešao granice Arabijskog poluotoka, nije bilo niti ostalo mjesta za upućivanje Kur'anskog govora nekoj posebnoj zajednici. Uz časne ajete koji su naprijed navedeni ima i drugih ajeta koji upućuju na općenitost tog islamskog poziva, kao što su Allahove riječi: “A meni se ovaj Kur'an objavljuje da njima opomenem i vas i one do kojih Kur'an dopre.”[140]

“A Kur'an je svijetu cijelom opomena!”[141]

“Kur'an je, doista, svijetu cijelom opomena!”[142]

“Kur'an je ljudima opomena!”[143]

Sa historijskog stanovništa gledano, zapažamo da su se mnogi idolopoklonici Jevreji i kršćani odazvali pozivu islama, kao i to da je jedna grupa ljudi iz ne-arapskih nacionalnosti primila islam, kao što su Selman Farisi, Suhejb Rumi, Bilal Habeši i njima slični pojedinci. Kur'an sadržava najviši cilj ka kome teži čovječanstvo i on upućuje tome cilju najpotpunijim dokazima i najljepšim svjedočan-stvima. A do tog cilja se može stići samo sa realnim nazorima o Univerzumu i sa radom i postupanjem u skladu sa moralnim principima i praktičnim normama. Objašnjenje za to Kur'an nudi u jednoj potpunoj formi:“Kur'an vodi ka Istini i na Pravi put upućuje.”[144]

Na drugom mjestu, nakon što je spomenuo Tevrat i Indžil, u Kur'an je objavljeno sljedeće: “A tebi objavljujemo Knjigu (Kur'an), samu istinu da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdi!”[145]

Objašnjavajući to da obuhvata bit vjerozakona Božijih poslanika u Kur'an je objavljeno: “On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono sto je objavljeno tebi, Muhammede, i ono što smo naredili Ibrahimu, Musau i Isau!”[146]

O tome da Kur'an obuhvata i ostale stvari, objavljeno je:“Mi tebi objavljujemo Kur'an kao objašnjenje za sve.”[147]

U Kur'anu postoji sve što je potrebno ljudima za njihov savršeni put ka željenoj sreći, bilo to da su temelji vjerovanja ili da su praktični principi.

Kur'an nije objavljen da se čita kao knjige koje su pisali ljudi.Kur'an nije objavljen da se uči mrtvima. Kur'an je objavljen živima, da se slijedi i da se po njemu radi. Priznat ćemo da smo zaista mnogo zapostavili Kur'an, a on će nas na Sudnjem danu za to kleti. Postao je usamljenik među nama i odnosimo se prema njemu kao prema pastorčetu. Poslanik a.s., je rekao davno da će doći jedan ovakav odnos prema Kur'anu obraćajući se Ibni Mes'udu: “Ti živiš u vremenu u kojem ima mnogo ljudi koji razumiju propise Kur'ana, a malo ih je koji ga čitaju. Mnogo ljudi živi po Kur'anu i čuvaju njegove propise, a malo ih je koji vode računa o njegovim slovima. Ima malo prosjaka, a mnogo onih koji dijele. Ljudi mnogo ostaju u namazu, a vrlo malo razgovaraju.“

Ovako je bilo u doba Muhammeda, s.a.v.a.s., a pogledajmo u nastavku hadisa kako je to danas: “A doći će vrijeme kada će biti malo onih koji razumiju Kur'an, a mnogo onih koji ga čitaju. Tad će se gaziti propisi Kur'ana, a vodiće se računa o njegovim slovima. Biće mnogo prosjaka, a malo onih koji dijele, trošiće se mnogo vremena u razgovoru, a malo u molitvi, malo će se raditi, a mnogo udovoljavati svojim strastima.“

Zastanimo na trenutak nad ovim hadisom, porazmislimo u kojem vaktu mi živimo i kojoj od ovih opisanih situacija pripomažemo?.

Božiji Poslanik, s.a.v.a.s.,: "Tri stvari otklanjaju zaborav, a potiču pamćenje: učenje Kur'ana, pranje zuba (misvakom) i post."[148]

Poslanik je opručio: “Ostavljam vam dvije stvari, ako se budete držali njih nećete zalutati, a to su Allahova Knjiga i moja porodica (moj sunnet - u drugoj predaji.“[149]

On je opomena mudra. On je ispravni put. Ne navodi na strasti. Nema kraja njegovim čudima; ko govori Kur'anom istinu govori; ko po njemu radi biće nagrađen; ko po njemu sudi ispravno sudi; ko po njemu poziva, taj je upućen na pravi put.“[150]


 


NAMAZ

 

 

U kudsi-hadisu sa Miradža Bog Svevišnji se obraća Poslaniku, s.a.v.a.s.,“...O Ahmede, čude me tri skupine Mojih robova. Prvo, onaj ko stane na namaz i, iako zna pred Kim je pružio svoje ruke i pred Koga je stao, ipak je pospan...“

Citirani dio hadisa govori o nečemu što se tiče svih nas, ili se barem većina nas može prepoznati među onima koji ne poštuju pravo namaza. Što je čovjekova spoznaja i svijest o Bogu na višoj razini, on mora biti obazriviji prema namazu i bolje shvatati njegovu važnost.

Svi znamo da naši namazi nisu onakvi kakvi bi doista trebali biti, i da se ne mogu porediti s namazima Božijih evlija. Znamo također da svojim namazom mi ne ostvarujemo one rezultate i plodove o kojima se govori u Kur'anu. Mnogi, međutim, nisu svjesni u čemu je ustvari problem. Stoga moramo spoznati svoje greške i razmisliti o svojim mahanama zbog kojih naš namaz nije onakav kakav bi morao biti. Moramo znati koliko je ružno i pogrešno obavljati namaz bez punog učešća srca pri tome, te uvidjeti koliko bismo se okoristili ako bi naši namazi bili onakvi kakvi nam je naređeno da budu.

Namaz znači stajanje Božijeg roba pred Bogom, ispoljavanje svog robovanja i pružanje ruku u svojoj potrebi pred Njim. Onaj ko je stao na namaz mora, stoga, biti svjestan Božijeg prisustva, mora znati pred Kim u stvari stoji, te će tada svoju dužnost robovanja Njemu obavljati krajnje ponizno i skrušeno.

Nažalost, kad stanemo na namaz mi najčešće razmišljamo o koječemu, samo ne o vlastitom namazu. Dobro znate da nam se zna desiti da nam na namazu na pamet padaju i kojekakve besmislice i nevažni događaji koji su se desili prije mnogo godina. Tek kad predajemo selam sjetimo se da smo ustvari na namazu! Takvo ponašanje Allah spominje kao svojstvo munafika – licemjera: S predanošću namaz ne obavljaju i samo preko volje udjeljuju.[151]

U jednoj predaji kaže se da bi onaj ko namaz obavlja bez prisutnosti srca morao da se uplaši da će biti proživljen u liku magarca. Dakle, bezobzirnost prema kvaliteti namaza tako je ružna stvar da onaj ko namaz obavlja bez pune svijesti o njemu zaslužuje da bude proživljen u liku magarca. Čovjek ne dopušta sebi da kad se nađe pred kakvim uglednikom bude umom odsutan i da se nehajno ponaša, a nije ga stid da stoji pred Allahom i bude srcem posve odsutan. Čovjek stoji pred Bogom, pred svojim Gospodarom koji mu daruje svako dobro i svaku blagodat, i ponaša se nemarno, a ne dopušta sebi nikakvu nemarnost pred običnim čovjekom na nekakvom manje-više nevažnom položaju u društvu!

Ljudi na visokim položajima ne dopuštaju da im se svako obraća tek tako i kada hoće, i obični ljudi nisu u prilici s njima razgovarati i obratiti im se. Uzvišeni Allah otvorio je, međutim, svoja vrata pred svim ljudima i dopustio je svakome da Mu se obrati kad poželi. Moramo, zato, shvatiti golemu vrijednost prilike koja nam je pružena, pa se pri namazu posve usredsrijediti na Uzvišenog Allaha.

Namaz je najbolji način za snaženje naše veze sa Uzvišenim Allahom i napredovanje ka potpunosti u ljudskosti. Bog nam je namaz učinio obaveznim i kroz namaz treba da osnažimo svoju vezu s Njim i duhovno uznapredujemo. Stoga je namaz obavezan uvijek i u svim prilikama. U predajama prenesenim od Poslanika, a. s., nebrojeno puta je istaknut značaj i vrijednost namaza, i uvijek je istaknuto da je on stroga obaveza vjernika.

Nekad su dva rekata ispravno obavljenog namaza razlogom da čovjeku budu oprošteni svi njegovi dotadašnji grijesi. U jednom hadisu Poslanik, s.a.v.a.s., kaže: “Zamislite čovjeka pred čijom kućom teče rijeka i on se svaki dan pet puta kupa u njoj. Hoće li na njemu biti imalo prljavštine? Namaz je poput rijeke, pa s onoga ko ga pet puta dnevno obavlja spadaju svi grijesi.“

Kad bismo namaz shvatili kako dolikuje i ispravno ga obavljali, na našim dušama ne bi bilo nikakve prljavštine. Mi, nažalost, ne shvatamo vrijednost namaza i olahko ga uzimamo, i to je razlog zašto namaz na nas ne utječe onako kako bi trebao. Razmislimo, stoga, o vrijednosti i važnosti namaza.

Namaz čovjeka uzdiže u Božije prisustvo i predstavlja najviši stupanj čovjekovog odnosa sa Stvoriteljem. Kad to znamo moramo osjećati žalost i kajanje što naš namaz ne daje onaj rezultat kakav bi morao davati. Izgubimo li nešto novca mi smo veoma žalosni, zbog velikih novčanih gubitaka ljudi noćima ne mogu zaspati, ali smo potpuno nemarni spram najvećeg mogućeg gubitka – neispravno obavljenog namaza, zbog čega smo na gubitku kakvog sebi ne možemo ni predstaviti.

Uvijek pazimo kako ćemo se ponašati pred drugim ljudima, i pred drugima nikad nećemo učiniti neke stvari koje možda činimo kad smo sami. Čovjek koji zaista vjeruje da ga Bog uvijek vidi svakog trena će paziti na svoje ponašanje, i pazit će da nikad ne čini ono čime Svevišnji nije zadovoljan. Ako smo svjesni Božije prisutnosti nastojat ćemo uvijek kontrolirati svoje srce. Onaj ko na namazu kaže Allahu ekber i doista je svjestan da je Bog najveći i da je spram Njega sve ništavno, neće niti na tren biti nemaran prema Gospodaru. Sprva mi nismo u stanju istinski pojmiti Božiju veličinu i nismo kadri pojmiti šta ustvari znači to da je Bog najveći. Naša svijest nema potencijal da shvati Boga, iako se gledajući Njegova djela u izvjesnoj mjeri možemo osvjedočiti u Njegovu veličinu.

Hazreti Sedžad, rekao je: “Za čovjeka je najbolje da svaki namaz obavlja kao da mu je posljednji u životu.“ Hazreti Sedžad, dakle, kaže da moramo zamisliti da ćemo nakon namaza preseliti s ovog svijeta, i da je to naš posljednji namaz. Uostalom, mi svakako i ne možemo biti sigurni da li ćemo zaista živjeti do narednog namaskog vremena. Ovako obavljajući namaz lakše ćemo se suprotstaviti šejtanu, i bolje ćemo se okoristiti svojim namazom. Naravno, ni poslije namaza čovjek ne smije gubiti svijest o Bogu i Njegovom stalnom prisustvu.

 


 


LAŽ

 

 

Od prvog čovjeka, Adema a.s., kroz povijest sve do danas jedno od glavnih pitanja s kojima se ljudski rod susreće jeste moral. Mnogi narodi u povijesti propali su upravo zbog (ne)morala, ne zbog neznanja ili siromaštva. Stoga su i svi Božji poslanici imali za zadaću popravljanje ljudskog morala.

U jednoj tradiciji iz islamskog morala kaže se: “Laž je glava svih grijehova.“ Koliko su laž i kleveta opasni za društvo, najbolje govori ovaj kur'anski ajet u kojem se kaže: “Laž i kleveta su gori od ubistva.“ Dakle, oni koji proizvode laž i šire klevetu u društvu gori su od ubica, jer svojim lažima i klevetama ubijaju vjeru i moral, ubijaju ljudsku čast i dostojanstvo, ubijaju oporavak i napredak društva. Ta bolest ne može se liječiti samo zakonom, već se ona mora liječiti i istinom u srcu i poštenjem u djelu, jer zakoni nisu samo u knjigama, već i u srcima, i zato treba srce naučiti da govori istinu i ruku odgojiti da pošteno radi, pa će onda i zakoni biti istinski poštovani. I zato riječ treba imati smisla, jer kad riječ izgubi smisao, ljudi gube slobodu.

- Allah neće ukazati na pravi put onome koji u zlu pretjeruje i koji mnogo laže.[152]

- Allah nikako neće ukazati na pravi put onome ko je lažljivac i nevjernik.[153]

- Oni koji o Allahu govore neistine - neće uspjeti.[154]

- Božiji Poslanik je rekao: “Klonite se neprovjerenih vijesti, jer je to najgore što se može reći.”[155]

- Prijeđi s onog što ti je sumnjivo na ono što ti nije

sumnjivo. Iskrenost je smirenost, a laž je   uznemirenost.[156]

- Kada čovjek izrekne laž udalji se od njega melek    jednu milju zbog zadaha koji je izišao iz njega.[157]

- Zaista laž vodi do razvrata, i zaista razvrat vodi do Vatre.[158]

- Laž nije dobra, bilo u šali ili ozbiljno. Kao što nije uredu da čovjek obeća nešto svome djetetu, a da ne održi obećanje. Zaista istina vodi ka dobru a dobro vodi ka Džennetu.[159]

- Dovoljno je za tebe laži da ponavljaš sve što si čuo.[160] Laž umanjuje opskrbu[161]

- “Čovjekovu prirodu mogu činiti razne osobine, ali ne varanje i laž.”[162]

- Pitali su Božijeg Poslanika:

 -Može li vjernik biti kukavica?

- Da! - odgovori.

- Može li vjernik biti škrtica?

- Može! - odgovori Poslanik.

- A može li vjernik biti lažac?

-  Ne može!... - odgovori.[163]

Islam preporučuje da se istinoljubivost usađuje u dušu djece kako bi odrasli s njome i kako bi ona srasla sa njihovim riječima i postupcima.'Abdullah b. 'Amir kaže:

“Jedne prilike me zvala majka dok je Božiji Poslanik, s.a.v.a., sjedio kod nas u kući:

-Dođi da ti nešto dam!

- Šta si željela da mu daš? - upita je Poslanik a.s.

- Htjela sam da mu dam hurmu.

- Kada mu ne bi dala ništa, na teret bi ti bila stavljena laž- kaza joj Poslanik a.s.[164]

- Ko kaže djetetu: “Dođi, evo ti!“ a ne da mu ništa, to mu se ubraja u laž.[165]

Pogledajmo kako Božiji Poslanik podučava majke i očeve da svoju djecu odgajaju u duhu istinoljublja i mržnje prema laži. Da je on ovo dozvolio i ubrojio ga u bezazlene riječi, lahko bi se moglo dogoditi da djeca odrastaju smatrajući laž malim grijehom, a to je, ustvari, kod Allaha krupan prijestup.

- Teško onome ko izmišlja nešto kako bi nasmijao ljude. Teško njemu! Teško njemu![166]

- Obećavam kuću u središtu Dženneta onome ko ostavi laž čak i kada se šali.[167]

- Čovjek nije potpun vjernik sve dok ne ostavi laž u šali i diskusiji, pa makar bio iskren u ostalim prilikama.[168]

- Božiji Poslanik kaže:“Teška li je prijevara da svome bratu pričaš nešto što on vjeruje, a ti, ustvari, lažeš!“[169]

- Muslimanu nije dozvoljeno da prodaje robu za čiji nedostatak zna, a da ne upozori na to! [170]

Čovjek može biti motivisan da laže kada treba da se opravda za grešku koju je počinio. On tada na svaki način pokušava da se iskupi. To je maloumnost i glupost. Bježi se od manjeg zla istom ili većem. Čovjek treba priznati svoju grešku. Njegova iskrenost u priznavanju istine i pokajanje zbog onoga što je počinio brišu njegovu grešku i iskupljuju njegov prijestup. Koliko god bili jaki strahovi i strijepnje od izricanja istine, musliman treba više da se boji od prljavštine laži.

-Božiji Poslanik s.a.v.a., kaže: “Govorite istinu čak i kada vidite da je u tome propast. Jer, u tome je spas.”[171]

Iskrenost u riječima prenosi čovjeka u iskrenost u djelima i ispravnost u postupcima. Jer, nastojanje čovjeka da se pridržava istine u onome što govori dovodi do toga da svjetlost istine zasija nad njegovim srcem i mislima. Uzvišeni kaže:“O vjernici, bojte se Allaha i govorite samo istinu, On će vas za vaša dobra djela nagraditi i grijehe vam vaše oprostiti. A onaj ko se Allahu i Poslaniku Njegovu bude pokoravao - postići će ono što bude želio.”[172]

- Božiji Poslanik je kazao: “Budite iskreni! Iskrenost vodi ka dobročinstvu, a dobročinstvo u Džennet. Čovjek će, govoreći istinu i pridržavajući se nje, biti upisan kod Allaha kao iskren. I klonite se laži! Laž vodi bestidnosti, a bestidnost vodi u Džehennem. Čovjek će, lažući i postupajući po laži, biti upisan kod Allaha kao lažac.[173]


 


DOVA

 

 

“Pozovite Me, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi!”[174] „Reci: „Moj Gospodar vam ne bi nikavu pažnju poklanjao da nije vaše dove!“ [175]

Dova je čovjekovo obraćanje Allahu Uzvišenom i predstavlja dušu svakog ibadeta, a ibadet je svrha zbog koje je čovjek i stvoren.  Kur'an jasno kazuje na činjenicu da je cilj čovjekovog stvaranja ibadet. Allah kaže: “A džine i ljude stvorio sam samo zato da Mi ibadet čine!“[176]

Ibadet u svojoj suštini znači kretanje prema Allahu, okretanje Allahu, nastojanje da se zadobije Njegova naklonost, odnosno da se postigne Njegovo zadovoljstvo.  Dova, obraćanje Allahu, predstavlja najjasniji slučaj povezanosti i prisnosti s Allahom. Među ibadetima nema takvog ibadeta koji više približava Allahu od dove.

Što je čovjekova potreba za Allahom veća, njegova ovisnost o Njemu snažnija a potreba za Njim izraženija, predanost Allahu u dovi je sve  veća.

U onoj mjeri u kojoj čovjek osjeća ovu potrebu, biva i njegova predanost Allahu, a i obrnuto. Uzvišeni kaže:“ Uistinu, čovjek se uzobijesti čim se neovisnim osjeti!“[177]

Čovjek se, dakle, uzoholi i okrene od Allaha u mjeri u kojoj osjeća da je neovisan o Njemu, a okreće se Allahu u mjeri u kojoj shvati svoju ovisnost o Allahu i potrebitost pred Njim. U stvarnosti, pak, čovjek ne posjeduje neovisnost o Allahu, već je kao biće u cijelosti ovisan o Njemu: “O ljudi, vi ste ovisni, vi trebate Allaha, a Allah je Neovisan i hvale Dostojan![178]

Dova je srž ibadeta, niko s dovom nije propao. Obratite se Allahu sa svojim potrebama, i kod Njega se sklanjate od onog što vas tišti. Njemu skrušeno zavapite i od Njega molite, jer dova je srž ibadeta. Nema tog vjernika koji će Allaha zamoliti, a da mu neće biti uslišano, pa, ili će Allah to ubrzati i odmah mu dati na Dunjaluku ili će to odgoditi za Ahiret, ili će mu oprostiti grijehe u mjeri koliko je učio dove, sve ukoliko nije tražio nešto što je grijeh...!

Allah nekad otegne s odazivom na dovu Svog roba vjernika, a kako bi se produžilo njegovo stajanje pred Njim, kako bi Mu se što duže obraćao i skrušeno Ga molio. Jer Allah voli da sluša skrušeno obraćanje Svoga roba i čezne za njegovom dovom, kao i za njegovim šaputanjima.

U jednoj predaji se prenosi da se čovjek obrati Allahu dovom, a Allah rekne dvojici meleka: “Već sam mu uslišao dovu, ali zadržite neko vrijeme njegovu potrebu, jer volim da čujem njegov glas!“, a drugi Mu se obrati dovom, i On rekne: “Požurite s ispunjenjem njegove potrebe, jer mu ne volim čuti glas!“

Uzvišeni Allah ne voli traženje ljudi jednih od drugih, voli da vjernik drži do svoje časti i da sačuva svoju ruku od traženja, voli da vjernici išću od Njega skrušenim moljenjem i dovom.

Od Božijeg Poslanika je prenešeno: “...Nema ništa draže Allahu Uzvišenom od tog da se od Njega traži. Zato neka se niko od vas ne stidi da od Allaha traži iz izobilja Njegova, pa makar se radilo i o vezicama za obuću!“

Dva su ključa kojima otključavamo riznice Božije milosti, opskrbe i obilja. To su djelo(vanje) i dova. Ne može jedno bez drugoga. Savjetujući Ebu Zerra Poslanik mu pojašnjava da je činjenje dove bez djela kao pokušaj odapinjanja strijele bez tetive ili luka. Dova ne može bez djelovanja ali isto tako ni djelovanje bez dove. U jednoj se predaji kaže da je onaj koji daje u većoj potrebi za davanjem nego onaj koji prima za primanjem. I zaista ako bolje promislimo, primjera radi, koliko djetetu treba majčina pažnja toliko i majci treba. Koliko učenjak treba neznalici tako i neznalica treba učenjaku. Bolestan traži liječnika ali i liječnik traži bolesnoga. Dojenče koje još nije svjesno sebe ožedni, Bog ga nadahnjuje  na plač da objavi svoju potrebu a u isto vrijeme srce majke nadahnjuje samilošću i ona i prilazi djetetu i nudi mu mlijeko.

Mi bivamo neposlušni Bogu čineći grijeh, a ti naši grijesi traže Božiju milost i oprost iskanjem i dovom sve dok se čovjek, ne daj Bože, ne odmetne toliko da izađe iz okrilja Božije milosti. Sama naša potreba biva dovom. Allah nas opskrbljuje i zadovoljava nam potrebe da mi čak i ne molimo. Koliko puta smo svjedoci da  nam je za problem upravo u trenutku kad je on trebao eskalirat došlo rješenje. Čekate nekog kome ste dužni, a neko vam drugi da novac trenutak prije dolaska onog kome ste dužni ili slično.

Milostivi Allah ispunjava naše potrebe i onda kada mi sami ne vodimo računa o njima. No, nisu isti onaj koji je Boga svjestan, koji je svjestan ovog što smo naveli pa moli pun strahopoštovanja i onaj koji niti je ovog svjestan niti moli. Skrušenost i strah dva su stanja koja potvrđuju čovjekovu svijest o ovisnosti o Bogu kao i potrebu za sigurnošću kod Njega.[179]

U Kudsi hadisu Gospodar nam poručuje: “Moj rob nije pravedan prema Meni: Traži od Mene, i Ja se stidim da ga odbijem, a on Mi griješi i ne stidi Me se.“

U suri Isra, 11 ajet, Uzvišeni objavljuje: “Čovjek zlo priziva svojom dovom za dobro, čovjek je doista nagao!“

Zabilježena je i predaja o čovjeku koji se žalio kako je vazda na iskušenju a čitav život u ibadetu i dovi. Pitali su ga šta moli a on je dogovorio da stalno traži da ga Bog učini strpljivim. Pa mu rekoše: Kako bi drukčije pokazao strpljenje osim na iskušnju? Naravno ovaj primjer  ne znači da ne treba moliit za strpljivost nego ukazuje na zakonitosti koje postoje i koje treba uzimati u obzir kada nešto želimo. Neko traži danima i noćima novac od Boga, a da mu Ga Bog da pokvario bi se s njim.

Od Božijeg Poslanika se prenosi: “Upoznaj se sa Allahom u vrijeme  blagostanja, On će za tebe znati u vrijeme teškoće!“

Ako čovjek dok ima moli Boga i zahvaljuje Mu pa potom nastupi vrijeme iskušenja i on počne molit u teškoći u nebeskim prostranstvima se začuje glas: “Ovaj nam je glas poznat pa udovoljite mu. No ako čovjek ne moli dok ima pa digne ruke tek kad nevolja stisne onda se kaže: “Ovaj glas nam je nepoznat!“

Saduk u svom Emaliju bilježi sljedeće izjave Seida ibn Musejjeba od Abdurrahmana ibn Semure: “Bili smo kod Božijeg Poslanika, s.a.v.a., jednog dana pa je on rekao:

- Jučer sam vidio čuda!

- Božiji poslaniče, - upitali smo mi,- šta si to vidio? Pričaj nam o tom, zalog ti bili i mi i naše porodice i naša djeca!

 On reče:

-Vidio sam čovjeka iz mog ummeta kako mu je došao melek smrti da mu uzme dušu, kad se pojavi njegovo dobročinstvo prema roditeljima i zabrani mu to.

Vidio sam čovjeka iz svog ummeta nad kojim se nadvila kaburska kazna, kad se odjednom pojavi njegov abdest i spasi ga od nje.

I vidio sam čovjeka iz mog ummeta kog su prestravili šejtani, kad mu odjednom dođe njegovo spominjanje Allaha i spasi ga od njih.

I vidio sam čovjeka iz mog ummeta koji dahtaše od žeđi, a svaki put kad dođe do izvora, zabrani mu se da pije. Tad se pojavi njegov post mjeseca Ramazana te ga napoji i žeđi liši.

I vidio sam čovjeka iz mog ummeta a poslanici u krugove poredani, pa kad god bi nekom krugu prišao, otjeran bi bio, a tad se pojavi njegovo kupanje od džunupluka i uze ga za ruku te posadi među njima.

I vidjeh čovjeka iz mog ummeta pred kojim bijaše tama i iza kojeg bijaše tama, s čije desne strane bijaše tama i s čije lijeve strane bijaše tama, i ispod njega bijaše tama. Bijaše sav u tami. Tad se pojaviše njegov hadž i umra i izvedoše ga iz tame te ga uvedoše u svjetlost.

I vidjeh čovjeka iz mog ummeta koji se obraća vjernicima, ali mu oni ne uzvraćaju, a onda se pojavi njegovo održavanje rodbinskih veza te reče: “O skupino vjernika, razgovarajte s njim, jer on je održavao rodbinske veze!“ I tad vjernici počeše s njim govoriti i rukovati se i on ostade s njima.

I vidjeh čovjeka iz mog ummeta kako se štiti od vrućine vatre i njenih varnica svojom rukom i licem, a tad dođe njegova sadaka i posta hlad nad njegovom glavom i pokrov pred njegovim licem.

I vidjeh čovjeka iz mog ummeta kako su ga uzeli sa svih strana meleci, čuvari Džehennema, pa mu dođe njegovo naređivanje dobra i odvraćanje od zla te ga spasiše od njih i uvedoše ga među meleke milosti.

I vidjeh čovjeka kako kleči na svojim koljenima, a između njega i Božije milosti zastor, pa mu tad dođe njegova lijepa ćud te ga uze za ruku i uvede ga u okrilje Božije milosti.

I vidjeh čovjeka iz mog ummeta kako se njegova knjiga djela već usmjerila ka njegovoj lijevoj ruci, pa dođe njegov strah od Allaha Uzvišenog i uze knjigu djela te je stavi u desnu ruku.

I vidjeh čovjeka iz mog ummeta kako je tas vage njegovih dobrih djela lagan, a onda dođoše njegova unaprijed poslana djela te oteža njegov tovar.

I vidjeh čovjeka iz mog ummeta kako stoji na ivici džehennemskoj, kad se pojavi njegova nada u Božiju milost i spasi ga od Džehennema.

I vidjeh čovjeka iz mog ummeta kako je u vatru pao, a onda mu dođoše njegove suze koje su pale iz straha od Allaha i izvadiše ga iz nje.

I vidjeh čovjeka iz mog ummeta kako se na Siratu ljulja, baš kao što se grana ljulja na olujnom vjetru, kad u tom času nastupi njegovo lijepo mišljenje o Allahu i smiri njegovo ljuljanje te on pređe Sirat.

I vidjeh čovjeka iz mog ummeta na Siratu kako čas puže, čas se vuče, a čas se zaplete.  U tom času dođe njegov namaz, uspravi ga na noge te on pređe Sirat.

I vidjeh čovjeka iz mog ummeta kako je došao do džennetskih vrata, a svaki put kad bi do nekih došao, ona bi se pred njim zatvorila, pa tad dođe njegovo iskreno svjedočenje da nema boga osim Allaha i vrata mu se otvoriše te on uđe u Džennet!“

Istaknuću još predaje u kojima se preporučuje da se dova čini u džematu od četrdesetak osoba, pa se kaže ako ih nema četrdeset nek uče četvorica po deset puta ili ako si sam uči je sam četrdeset puta. Sadržaj dove treba da sadrži hvaljenje, slavljenje i veličanje Uzvišenog Allaha, salavate i selame na Poslanika i njegovu časnu porodicu te iznošenje svog stanja i potrebe.

U nekim predajama se kaže da onaj ko 25 puta u tok dana bude tražio oprosta za sve vjernike i vjernice, muslimane i muslimanke da će mu Uzvišeni za svakog vjernika i vjernicu, muslimana i muslimanku  koji su živjeli od početka čovječanstva i koji će živjeti do Sudnjeg dana upisat jedno dobro djelo, oprostit po jedan grijeh i podići ga za jedan stepen.

Dova za brata u tajnosti povećava obilje i opskrbu. Prenosi se također način činjenja dove koji vjerujem kad se primjeni porađa iskustvom koje se teško može i na kakav drugi način osjetiti. To je način u kom se preporučuje da u dovi prije nego zamolimo za svoju potrebu spomenemo četrdeset vjernika i zamolimo za njihove potrebe. Kaže se da takva dova neće biti odbijena. Ova dova  će nam priskrbiti  i svijest o postojanju drugih i njhovih potreba, mnogi će se vjerujem zamisliti na broju 10 ili 20 ne mogavši se odmah sjetiti dovoljnog broja ljudi za čije probleme znaju. Kad se čovjek osvrne, prisjeti potreba četrdeset ljudi, pa mu pred oči dođu oni bez nogu, ruku, slijepi, bolesni, nemoćni, vrlo lahko se može desiti da će želju sa kojom je počeo učiti dovu preimenovat u “Elhamdulillah!“

Da bismo otrkili i vidjeli sadržaje i načine upućivanja dove onih Bogu bliskih, preporučujem dove hazreti Sedžada, Kumejlovu dovu od hazreti Alija i slične dove. Da vidimo kako su oni za koje smo obavješteni da su bliski Bogu učili dove po sahat i više vremena, suznih očiju u stanju strahopoštovanja pa da se zapitamo zašto su naše kratke i rijetke a grijesi veliki. Na kraju krajeva sjetimo se da je bezgriješni Poslanik po sedmadeset puta dnevno molio oprost izgovarajući “Estagfirullah!“

A u hadisi kudsiji se prenosi  da je rekao Uzvišeni  Allah: “O čovječe, dok me budeš molio i želio Ja ću ti oprostiti ma koliko imao grijeha. O čovječe, kada bi tvoji grijesi dostigli visinu neba,  a zatim  zatražiš oprosta, Ja ću ti oprostiti. O čovječe, kada bi mi došao sa grijesima kolika je zemlja, a zatim se sa mnom susretneš, a nisi Mi druga pripisao, Ja ću ti doći sa isto toliko oprosta .”[180]

Ovaj hadis i drugi slični njemu treba da nam budi nadu i preporođuje uspavanu odlučnost da nastavimo put ka Allahu, i da otrgnemo svoj život iz pasivne i uspavane prošlosti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


P R I L O G

 

 

Ramazanske dove i

prediftarska obraćanja

 

Priredio: Prof. Ertan Basarik

 


 


Prvi dan

 

اللَّهُمَّ اجْعَلْ صِيَامِي فِيهِ صِيَامَ الصَّائِمِينَ

 وَ قِيَامِي فِيهِ قِيَامَ الْقَائِمِينَ وَ نَبِّهْنِي فِيهِ عَنْ نَوْمَةِ الْغَافِلِينَ ‏وَ هَبْ لِي جُرْمِي فِيهِ يَا إِلَهَ الْعَالَمِينَ وَ اعْفُ عَنِّي يَا عَافِياً عَنِ الْمُجْرِمِينَ

 

O Allahu, učini mi u njemu post, postom pravih postača, noćni namaz, namazom pravih klanjača, i probudi me u njemu iz sna nehajnih i oprosti mi krivice u njemu, o Gospodaru svijetova, i pomiluj me u njemu, o Ti koji griješnima opraštaš.

 

Prenois se da postoje tri vrste posta: obični, posebni i specijalni post. Obični je ono što većina ljudi prakticira, tj. suzdržavaju se od hrane i pića. Međutim, istovremeno čineći grijehe, gledaju ono što ne bi smjeli gledati, ogovaraju, ne govore istinu, varaju... Na ovom nivou postač se pridržava tehničkih stvari kojima se održava u post. Tehnički gledano, taj post je ispravan.  Posebnim postom, poste oni čiji organi poste od spomenutih stvari, pogled im je spušten, jezik sputan, uho ne sluša ogovaranje, srdžba je pod kontrolom... Oni cijelim svojim bićem svjedoče post. Ovo je prelijep nivo, i trebao bi biti težnja svih onih koji se odazivaju naredbi posta. U predaji se kaže: “Kada postiš, pa nek ti posti i uho i jezik i koža i kosa.”

Specijalni post je iznad posebnog a sagledan je u tome da u srcu postača nema mjesta ni zašto osim za Boga. Dakle potpuna apstinencija od svega drugog mimo Allaha Uzvišenog.

U dovi prvog dana mi tražimo od Boga da nam post u mjesecu Ramazanu učini upravo ovakvim, dakle specijalnom vrstom posta. Ovo je važno iz prostog razloga jer meleki silaze u noćima kao što je noć Kadra. Oni se spuštaju na srca vjernika, ali kako god se avion ne može spustiti na prepun aerodrom, tako se ni meleki ne mogu spustiti na srce čovjeka koje je prebukirano ovosvjetskim stvarima. Dakle od početka ovog blagoslovljenog mjeseca trebamo praktično raditi na tome da svoja srca pripremimo za noć kadra, noć u kojoj se spuštaju meleki.

Kada je već poseban, iskoristimo ga na poseban način i obavljajmo noćni namaz, dobrovoljno, s puno ljubavi prema svome Gospodaru. Časni Poslanik je rekao da ne govori istinu onaj koji kaže da obavlja noćni namaz a nema opskrbe.

Već prvoga dana, svoga Gospodara molimo da nas probudi iz nemara. Nemar za čovjeka je opasan kao što je san opasan za stražara. Neprijatelj iznenada navali isto tako ukoliko čovjek svoj život provede u nemaru, smrt se iznenada pojavi na vratima i nađe nas zatečenim.

 

 


Drugi dan

 

اللَّهُمَّ قَرِّبْنِي فِيهِ إِلَى مَرْضَاتِكَ  وَ جَنِّبْنِي فِيهِ مِنْ سَخَطِكَ وَ نَقِمَاتِكَ ‏وَ وَفِّقْنِي فِيهِ لِقِرَائةِ آيَاتِكَ بِرَحْمَتِكَ يَا أَرْحَمَ الرَّاحِمِينَ

 

O Allahu, učini me u njemu bliskim zadovoljstvu Svome, udalji me u njemu od srdžbe i osvete Svoje, pomozi me u učenju ajeta Tvojih, tako Ti milosti o Najmilostiviji od milostivih.

 

U predaji se navodi da ukoliko želimo znati da li je Bog zadovoljan s nama pogledamo da li smo mi zadovoljni s Bogom. Mi smo većinu vremena nezadovoljni nečim; izgledom, imovinom ovim-onim. Međutim ima robova Božijih koji su i 30 godina prikovani za bolesničku postelju ali nijednom nisu pokazali da su nezadovoljni takvom sudbinom. Dakle, ukoliko smo životnim stanjem koje ne zavisi od nas zadovoljni u tom slučaju Bog je zadovoljan s nama, ukoliko ne, zna se.

Bog se čudi trojici: onom koji je na namazu zna pred kim se nalazi ali nije pažljiv, onome kome Bog cijelog života daje opskrbu ali on iznova pita a šta li će biti sutra? Onom koji se glasno smije a ne zna da li je Bog njime zadovoljan ili nije..

S obzirom da je ovo mjesec Kur'ana, od Boga tražimo pomoć da nam se da prilika da učimo Kur'an, a učenje Kur'ana naravno podrazumijeva i razmišljanje, te prakticiranje njegovih uputa, te da nam pomogne da ne činimo ništa čime bismo izazvali Božiju srdžbu

 

 

Treći dan

اللَّهُمَّ ارْزُقْنِي فِيهِ الذِّهْنَ وَ التَّنْبِيهَ وَ بَاعِدْنِي فِيهِ مِنَ السَّفَاهَةِ وَ التَّمْوِية ِ ‏وَ اجْعَلْ لِي نَصِيباً مِنْ كُلِّ خَيْرٍ تُنْزِلُ فِيهِ  بِجُودِكَ يَا أَجْوَدَ الْأَجْوَدِينَ‏

 

O Allahu, opskrbi me u njemu bistrinom i budnošću, a udalji me od gluposti i ispraznosti, i učini mi udjela u svim dobrima koja spustaš robovima Svojim u njemu, tako Ti Tvoje darežljivosti, o najdarežljiviji od darežljivih.

Velika je stvar probuditi se iz sna, biti budan a pritom i bistar, otvorene svijesti, imati jako pamćenje. U tome je velika sreća.

Prva stvar po prirodi stvari za pametna čovjeka je da se kloni onog što nije pametno, onog što je isprazno i nesuvislo. Upravo usljed ovoga poželjno je da ljudi imaju visoka stremljenja i da budu svjesni činjenice da je Allah čovjeka uzdigao iznad drugih bića. Sjetimo se kada je Poslanik upitao svoje ashabe da li žele da ih obavjesti o djelu koje kada ga čine, šejtan će se udaljiti od njih, koliko je daleko istok od zapada. Oni su potvrdno odgovorili. Poslanik im reče: Post.

Molimo Boga da nam da zdravlja da ispostimo ovaj mubarek mjesec, izdvojmo iz svoga imetka onoliko koliko možemo, ne mislimo da je malo koliko god možemo, jer od onog malo što se ima, manje je ako se ništa ne da, ništa ne udjeli. Milostinja lomi kičmu šejtanu. Ustrajnost u noćnom namazu ga uništava. Činjenje istigfara u ovom mjesecu također je veoma važno.

 

Četvrti dan

اللَّهُمَّ قَوِّنِي فِيهِ عَلَى إِقَامَةِ أَمْرِكَ  وَ أَذِقْنِي فِيهِ حَلاَوَةَ ذِكْرِك َ وَ أَوْزِعْنِي فِيهِ لِأَدَاءِ شُكْرِكَ بِكَرَمِكَ

 وَ احْفَظْنِي فِيهِ بِحِفْظِكَ وَ سِتْرِكَ يَا أَبْصَرَ النَّاظِرِينَ‏

 

O Allahu, osnaži me u njemu u izvršenju naredbi Tvojih i opskrbi me slašću spominjanja Tvojeg, nadahni me u njemu kako da Ti zahvalnost iskažem; tako Ti plemenitosti Tvoje i tako Ti Tvojeg čuvanja i pokrivanja, čuvaj me u njemu o Ti koji najbolje vidiš od onih koji vide.

Snaga vjerovanja je ta koja nam daje snagu robovanja. Koliko se puta čudimo našim starim nenama kako se žale da ih sve boli, kako jedva na nogama stoje, nemaju snage ni ustati, ali kada zauči ezan, ne možemo svojim očima vjerovati one smognu snagu obaviti potpun namaz, one imaju snage postiti. Znamo ih i optužiti kako se prave slabim... Međutim zaboravljamo da tjelesna snaga nije isto što i duhovna snaga potrebna za ibadet.

U mjesecu Ramazanu postavljena je posebna gozba, duhovna gozba najfinijih delicija. Međutim, takve mogu kušati samo oni sa razvijenim duhovnim čulom okusa. Ta slast je neopisiva, ona čovjeku dariva snagu, volju, istrajnost, ljubav prema drugima, spremnost na činjenje humanih djela... U predaji se kaže kako Uzvišeni govori da najmanja kazna koju daje učenom čovjeku koji ne postupa po svojem znanju jeste da mu uskrati užitak razgovora sa svojim Gospodarem. Pa tako možemo vidjeti kako učen čovjek uči dovu, ali ne uživa u njoj, a s druge strane jedan čovjek bez ikakve škole, koji se trudi postupati u skladu sa onim što zna, uživa puninom užitka dok upućuje šapate svome Gospodaru.

Zahvalnost Bogu nije sagledana u izgovaranju riječi: Hvala ti Bože! Zahvalnost je praktične naravi. Koristiti Božije amanete na način kako i dostoji. Oči, uši, ruke, jezik, zdravlje, mladost, prilike, snagu, ljepotu, lijep glas, talente, bogatstvo, automobil... Svaka od stvari se može koristiti na način kojim je Allah zadovoljan, i tada praktično pokazujemo svoju zahvalnost na onom što nam Bog daje.

Kada nas Allah čuva, to između ostalog podrazumi-jeva i čuvanje od grijeha, što je najveća šteta za nas koja nam se može dogoditi. Činjenjem grijeha mi se udaljavamo od Boga, što se više udaljavamo to sami sebi veću štetu nanosimo. Zato i molimo Boga da nas čuva svojim svemoćnim čuvanjem. Iako je Svemoćan On pokriva naše nedostatke, on čini da drugi imaju lijepo mišljenje o nama, on čini da drugi zaborave na naše propuste... Kada ne bi bilo tako, ne bismo mogli vidjeti dva čovjeka da zajedno vode normalan razgovor, kada bismo jedni o drugima znali sve, kako se u predaji kaže, niko nikom dženazu ne bi obavio. Ali Božijom milošću on pokriva nedostatke, što bismo i mi naravno trebali činiti ukoliko želimo da nam na Sudnjem danu grijesi budu pokriveni i da nam bude oprošteno.

Zašto je to tako, zato što Allah sve vidi, a istovremeno kada je Svjedok On je i Sudac.

Bože, kako nam na ovom svijetu pokrivaš nedostatke, pokrij ih i na Sudnjem danu.


Peti dan

 

اللَّهُمَّ اجْعَلْنِي فِيهِ مِنَ الْمُسْتَغْفِرِينَ  وَ اجْعَلْنِي فِيهِ مِنْ عِبَادِكَ الصَّالِحِينَ الْقَانِتِينَ وَ اجْعَلْنِي فِيهِ مِنْ أَوْلِيَائِكَ الْمُقَرَّبِينَ بِرَأْفَتِكَ يَا أَرْحَمَ الرَّاحِمِينَ

O Allahu, učini me u njemu od onih koji oprost traže, i učini me od čestitih i poslušnih robova Svojih, i od Tvojih prijatelja bliskih tako Ti samilosti Tvoje o Najmilostiviji od milosnih.

Tražiti oprost od Boga, tj. činiti istigfar ima svoje uvjete i pravila. Čovjek koji je prisvojio tuđi imetak, čovjek koji jede tuđu nafaku, svoj grijeh ne može oprati izgovaranjem istigfara, to je početna tačka, nakon koje slijedi povrat onoga što je otuđeno, vraćanje i nadoknada drugima njihovog prava i imetka. Potrebno je u potpunosti se odreći onog zbog čega se kajemo, a ne samo izgovoriti riječi i nastaviti uživati u bespravnom posjedu, bez obzira o čemu je riječ. Čak i griješne misli trebamo otjerati od sebe, jer misli iniciraju čovjeka na djela.

U predaji se kaže da čovjek koji mnogo traži oprost od grijeha, dobiva četiri stvari: prestaju mu tuga i briga, sigurnost od svakog straha (prijetnje), iz svakog tjesnaca izlaz, (nema novca, kuće), opskrbu odakle se i ne nada. (duhovna, materijalna; naravno paziti na pravila istigfara) Časni Poslanik je dnevno činio 70 istigfara.

Hazreti Sadiku dolaze različiti ljudi sa svojim problemima, jedan se žali na sušu, jedan se žali na siromaštvo, jedan se žali nema djece, on svima kaže činite istigfar. Prisutni su bili začuđeni, različiti problemi a isto rješenje. Kako?

U Kur'anu se kaže: “Od Gospodara svoga oprosta tražite i pokajte se, a On će vam dati da do smrtnog časa lijepo proživite.“[181]

“O narode moj, molite Gospodara svoga da vam oprosti, i pokajte Mu se, a On će vam slati kišu obilnu i dat će vam još veću snagu, uz onu koju imate...“[182]

Islam znači ostvariti mir sa Gospodarem, biti mu pokoran. A takve Allah voli, takvima otvara put, olakšava im životna iskušenja. On takve čini svojim bliskim prijateljima.

Milost tvoja je neograničena, Bože od 100 dijelova milosti jedan je spušten na ovaj svijet, (roditeljska ljubav) a i u njemu ima Tvog udjela, ali ostalih 99 dijelova su Tvoji, zato u čiju milost da se nadamo osim u Tvoju milost. Od koga da tražimo osim od Tebe. Ko je taj koji daje a ne traži, to si Ti! Ko je taj koji kada daje ne prigovara; to si Ti. Zato, Bože, smiluj se svojim poniznim robovima i uslišaj nam dove.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


Šesti dan

اللَّهُمَّ لاَ تَخْذُلْنِي فِيهِ لِتَعَرُّضِ مَعْصِيَتِكَ  وَ لاَ تَضْرِبْنِي بِسِيَاطِ نَقِمَتِكَ ‏وَ زَحْزِحْنِي فِيهِ مِنْ مُوجِبَاتِ سَخَطِكَ بِمَنِّكَ وَ أَيَادِيكَ يَا مُنْتَهَى رَغْبَةِ الرَّاغِبِينَ

 

O Allahu, ne ponizi me u njemu griješenjem prema Tebi, i ne udri me bičem kazne Svoje, a udalji me u njemu od povoda srdžbe Tvoje, tako Ti dobrote o Ti koji si krajnja želja onih koji žele.

U ovoj dovi saznajemo zašto ne trebamo griješiti. Jasno je da to nije zato što ćemo nauditi Bogu, već zato što nas grijeh ponižava, dok dobra djela, ona nas čine dragim i ljudima a kako tek Gospodaru. Kada griješiš, činiš zlo drugim ljudima, životinjama, tada te niko ne voli, makar imao i visok položaj, ili visoko obrazovanje, jednostavno nikome nisi drag. Međutim, budi rob svome Gospodaru, pokoravaj mu se i Bog čini da te svi vole. Poslanika su svi voljeli, čak i oni koji su bili neprijatelji puta na koji je pozivao.“One koji vjeruju i dobra djela čine Milostivi će ih ubrzo učiniti voljenim.“[183] Čovjek koji radi u skladu sa svojim riječima, jednostavno ga svi vole, omiljen je svima.

Bič kazne Božije sagledan je u raznim oblicima, koliko puta naprimjer, prirodne katastrofe budu izazvane ljudskim ponašanjem, tako da uz svu tehnologiju, ipak, Božijom voljom, iznenada navale skakavci, žabe, komarci, poplave, klizišta... Koliko samo primjera kazne Božije koje jednostavno ne možemo objasniti, ali protiv njih ne možemo baš ništa. Ne smijemo zaboraviti da sve što postoji, sve to Božija je vojska, a naravno s takvom se armijom ne treba šaliti.

Kada je Uzvišeni htio uništiti jedno naselje od 100 000 ljudi, nadahnuo je poslanika tog mjesta da će biti uništeni svi ljudi i 60 000 griješnika i 40 000 onih koji to nisu. To je začudilo poslanika, pa je upitao za razlog. Razlog je taj što se vjernici nijednim gestom nisu suprotstavili, nisu pokazali svojim odricanjem, prekidanjem prijateljstva da ne podržavaju takvo ponašanje. Koliko se puta nađemo na mjestu koje u potpunosti odudara od svih parametara prihvat-ljivosti, ali to ni na koji način ne pokazujemo, koliko puta prođemo pored javnog činjenja grijeha ali ni da se namrštimo, a kamoli da priđemo i opomenemo. Umjesto da se dodvorimo Bogu, mi se svojim ponašanjem pokušavamo dodvoriti ljudima, što nimalo nije za pohvalu.

Ukoliko bismo se nalazili na lađi, i vidjeli kako neko buši ispod svoje stolice, da li bismo nonšalantno kazali: ma to me se ne tiče. Da li bismo kazali: pa da, nek svak čini što mu je volja, pa naravno to je njegovo pravo. Ili bismo brže bolje zaustavili taj poduhvat iz prostog razloga jer šteta je sveopća, rizik je neprihvatljiv, a bušenje nema opravdanja, bez obzira da li se događa u XIV, XVII ili XXII stoljeću.

Neki grijesi do te mjere rasrde Allaha, da i pored svoje milosti, On kaže, neću ti oprostiti. Posebno onima koji su učeni; poznato je da se prije oprosti 70 grijeha neukom, nego li učenom jedan grijeh.

Tako ti dobrote i blagodati koje si nam udjelio ne ponizi nas griješenjem prema Tebi, ne udri nas bičem kazne svoje a udalji povode srdžbe svoje.

 


Sedmi dan

 

اللَّهُمَّ أَعِنِّي فِيهِ عَلَى صِيَامِهِ وَ قِيَامِهِ  وَ جَنِّبْنِي فِيهِ مِنْ هَفَوَاتِهِ وَ آثَامِه ِ‏ وَ ارْزُقْنِي فِيهِ ذِكْرَكَ بِدَوَامِهِ بِتَوْفِيقِكَ يَا هَادِيَ الْمُضِلِّينَ‏

 

O Allahu, pomozi me u njemu da postim i bdijem u noćima njegovim, i udalji me od posrtaja i grijeha. Opskrbi me u njemu neprekidnim sjećanjem na Tebe, tako Ti Tvoje pomoći o Uputitelju zalutalih.

Ukoliko Allah usliša ovu dovu, u tom slučaju bez obzira u kojem je godišnjem dobu post, da li smo mladi ili stari, jaki ili slabi, nikakvih problema nećemo imati što se fizičke izdržljivosti tiče da ga ispostimo, a noćima ćemo osjećati pravi užitak u posveti vremena Onom ko nam ga je i dao, uživat ćemo u noćnom bdijenju u ibadetu u zikru u razmišljanju u učenju Kur'ana.

Velika nesreća je ako bismo još i u mjesecu Ramazanu činili grijehe. S jedne strane postimo, a s druge strane ne čuvamo se grijeha, gledamo, slušamo, pričamo, radimo stvari koje nisu dozvoljene.  Pravilo je da kada postimo da nam poste i jezik i oko i uho i koža. Potrudimo se da svoj post uzdignemo iznad običnog posta, potrudimo se da postignemo posebni post.

Učini Bože da Te uvijek, bez pauze budem svjestan, ukoliko već zikr činim jezikom da mi i srce bude svjesno Tebe. Kako god na ispitu je potrebno biti svjestan ispita i nuditi ispravne odgovore, tako i na ovom našem ispitu, odgovori su salavati, tesbih, slavljenje Allaha, ponavljanje istigfara, ispravni postupci, ispunjavanje datih obećanja.

U predaji se kaže da čak i životinje upadaju u zamke koje postavljaju lovci, kada prestanu slaviti Boga. Kur'an nam daje do znanja da sve ono što je na nebesima slavi Boga, samo mi toga svjesni nismo. Naš problem kada prekinemo svijest o Bogu je to što se izlažemo nasrtajima šejtana, tada nam imunitet pada na nivo ranjivosti. Što smo duže u stanju nemara i odvojenosti, to nam se teže povratiti u stanje kada smo pod zaštitom Božijom. A mjesec Ramazan, sa svojim jedinstvenim vrijednostima koje sa sobom nosi, idealna je prilika da se oporavimo, pa čak i da odmaknemo na putu duhovnog usavršavanja i primicanja svome cilju.

O Ti koji upućuješ one koji zalutaju, Ti nam uslišaj dove, Ti nam pomozi da ga ispostimo, da noćima bdijemo, sačuvaj nas posrtaja i grijeha i pomozi nam da Te budemo svjesni. Pomozi nam da postimo posebnim postom. Previše smo stvarima pristupali površno, pomozi nam da stvarima priđemo na način kako si Ti zadovoljan njima.

 

 


Osmi dan

اللَّهُمَّ ارْزُقْنِي فِيهِ رَحْمَةَ الْأَيْتَامِ  وَ إِطْعَامَ الطَّعَامِ

 وَ إِفْشَاءَ السَّلاَمِ وَ صُحْبَةَ الْكِرَامِ  بِطَوْلِكَ

 يَا مَلْجَأَ الْآمِلِينَ‏

 

O Allahu, opskrbi me u njemu samilošću prema siročadima, i dijeljenjem hrane, u širenju selama, i u druženju sa plemenitim. Tako ti darežljivosti tvoje. O utočištu onih koji se mnogo nadaju.

 

Ukoliko obratimo pažnju, shvatit ćemo da u svakoj situaciji do koje nam je stalo očekujemo jednu vrstu samilosti od drugih, da nam iziđu u susret, da pogledaju kroz prste, da pokažu samilost i riješe nam stanje u kojem smo se našli. U današnjoj dovi molimo Boga da budemo od samilosnih i to posebno prema siročadima.

Kada osjetimo žestinu žeđi i gladi, možemo donekle shvatiti siročad, i bol lišenosti jednog ili oba roditelja. Toliko je važno voditi brigu o siročadima, da je to jedan od načina kojim se srce može ulaštiti i očistiti od grijeha. Pomaganje i briga o siročadima važan je dio društvene obaveze svakog vjernika, naravno sa iskrenom namjerom.

Pomozi mi da budem od onih koji će pozivati na iftar, koji će dijeliti svoju opskrbu s drugima. Ovo je jedan od načina kako se stiče zadovoljstvo Božije, kako se ulazi u Džennet.

Poslanik je uvijek nazivao djeci selam kako bi ona to primila za stil života i kako bi ga na taj način i ona širila. Selam je predivan pozdrav, divan poziv, najljepša čestitka. Selam je poput vizit kartice kojom se naše namjere prepoznaju.

Pomozi nam da se u ovom mjesecu družimo sa dobrima, sa plemenitima. S kim si takav si, kaže narodno iskustvo. Naravno rado bismo znali ko su dobri ili ispravni za koje molimo da nam Bog pomogne da se s njima družimo. U predaji se kaže: “Budite sa onima koje kada vidite sjetite se Allaha, koji kada govore uveća vam se znanje i koji kada rade to u vama jača želju za Ahiretom.” Očito je da se od nas traži da budemo praktični na polju samoizgradnje.

Koliko si nam samo blagodati dao, koliko si samo darežljiv, pa zato uslišaj  nam dovu današnjeg dana, pomozi nam da budemo milostivi prema siročadima, raspoloženi da dijelimo svoju hranu s drugima, spremni da širimo selam, da ga nazivamo da odgovaramo i naravno što je najvažnije da čuvamo poruke selama svojim postupcima i pomozi nam da budemo uvijek sa dobrim i plemenitim robovima Tvojim jer to je način kako ćemo da napredujemo u samoizgradnji.

 

 


Deveti dan

اللَّهُمَّ اجْعَلْ لِي فِيهِ نَصِيباً مِنْ رَحْمَتِكَ الْوَاسِعَةِ

 وَ اهْدِنِي فِيهِ لِبَرَاهِينِكَ السَّاطِعَةِ  وَ خُذْ بِنَاصِيَتِي إِلَى مَرْضَاتِكَ الْجَامِعَةِ  بِمَحَبَّتِكَ يَا أَمَلَ الْمُشْتَاقِينَ

 

O Allahu, daj mi u njemu udio u Svojoj sveobuh-vatnoj milosti, i uputi me u njemu Svojim dokazima jasnim, i povedi me ka Svome potpunom zadovoljstvu, tako Ti ljubavi Tvoje o Nado onih koji silno žele!

U Kur'anu se daje do znanja da nam se daje od svega onoga što tražimo. Međutim, svjedoci smo da toliko toga tražimo ali ga i ne dobijemo. Gdje je problem? S jedne strane Kur'an govori istinu, s druge mi tražimo ali ništa. Da li smo ikada razmislili o načinu traženja? Da li je dovoljno kazati – Bože, daj mi u njemu udio u Svojoj milosti, reći amin i čekati rezultat. Ili je pak potrebno praktično, svojim postupcima tražiti od Boga. Pravilo glasi: Smiluj se, smilovat će ti se. Koliko puta od nas traže milost, ali mi prečujemo ta traženja, da li je u tom slučaju realno od Boga očekivati milost?

Čovjek se uputio kroz pustinju svojim poslom. Naišao je na nekoliko izgladnjelih štenadi. Hranu koju je ponio sa sobom dao je njima. Nastavio je put. Povratak se neočekivano odužio, tako da nije mogao stići kući na vrijeme, zato je svratio na jedno mjesto i tu prenoćio. U snu mu dolazi ( zbog toga što je spasio životinje): “Mi smo ti se smilovali, žena te htjela otrovati. Otrov je tu i tu. Lijepo je da se smiluješ ženi.“ Po povratku kući on pravo na otrov. Žena je shvatila da je otkrivena. On joj kaže: ako želiš ostati ostani. Međutim, ona nije imala obraza ostati. Dakle, pravilo je smiluj se smilovat će ti se.

U životu osim vjerovanja i znanja potrebno je i vidjeti. Upravo u prethodnom primjeru, jasnim dokazom, čovjek je upućen, a Uzvišeni ima svoje jasne dokaze koji su itekako važni da čovjek ostane čvrst na svome putu.

U mjesecu Ramazanu kao oni koji se nalaze za sofrom Božijih blagodati, razgovarajmo sa svojim Gospodarem, tražimo od Njega, priznajmo svoje greške, grijehe, propuste, veličajmo Ga, tražimo da nas uputi, da nas povede stazama kojima je On zadovoljan. Naravno riječi same po sebi nisu dovoljne, ukoliko ljude ne učinimo zadovoljnim, ukoliko svoje omaške ne budemo izgladili, ne nadajmo se da ćemo steći Božije zadovoljstvo.

Allah nas voli. Kako god mi volimo svoju djecu, svoje bližnje, tako i nas Allah voli, ali neuporedivo jače, kvalitetnije i što je najvažnije bez očekivanja, bez potrebe.

Bože, uslišaj naše dove, uputi nas stazama njihovog uslišanja, tako ti ljubavi Tvoje, o Ti koji si krajnja nada onih koji silno žude za Tobom.

 

 


Deseti dan

 

اللَّهُمَّ اجْعَلْنِي فِيهِ مِنَ الْمُتَوَكِّلِينَ عَلَيْكَ  وَ اجْعَلْنِي فِيهِ مِنَ الْفَائِزِينَ لَدَيْكَ ‏وَ اجْعَلْنِي فِيهِ مِنَ الْمُقَرَّبِينَ إِلَيْكَ

 بِإِحْسَانِكَ يَا غَايَةَ الطَّالِبِينَ‏

 

O Allahu, učini me u njemu od onih koji se oslanjaju na Tebe, i učini me u njemu od spašenih kod Tebe, i učini me u njemu od Tebi bliskih, tako Ti Tvoje dobrote, o  Krajnji cilju onih koji traže!

 

Oslanjati se samo na Boga, veoma je važno za ljude koji žele biti pravi vjernici. Za vjernika je veoma važno da je stabilan kako bi mogao sigurno koračati ka svome cilju i kako bi bio siguran od propasti. Nije potrebno mudrovati, stvar vjernika je upravo ono poznato – to be or not to be. Zato pamet u glavu i naravno Boga za oslonac izabrati.

Otišao je čovjek koji je imao veliki dug kod hazreti Husejna, rekavši mu kako je tražio plemenitog da bi iskao pomoć. On mu reče: „Postavit ću ti tri pitanja. Svaki odgovor za sobom vuče trećinu duga.“

Arap reče:“Ali kako vi da pitate nekog poput mene, gdje ste vi a gdje ja? „

Hazreti Husejn reče: „Poslanik je kazao: “Dobro-činstvo je u mjeri znanja, spoznaje. Dakle, želiš li nekom pomoći, pomozi mu u mjeri znanja..“ Prvo pitanje: Šta je najbolja stvar na ovom Svijetu?“

-Najbolja je vjera u Boga, Poslanika i slijeđenje vas    Ehli bejt.

-Drugo pitanje: Šta je ukras čovjeka?

-On reče: Učenjak ima svoj ukras, imućan svoj a siromah svoj ukras.

Hazreti Husejn ga upita da pojasni, čovjek odgovori: -Ukras učenjaka je znanje. Ukras imućnog je u odvajanju iz imetka, u udjeljivanju, izgradnji hajrata. Ukras siromašnog  je u strpljivosti.

Hazreti Husejn upita: „Ukoliko toga ne bi bilo šta onda?

On reče: „Treba se s neba spustiti vatra i uništiti ih.“

H. Husejn postavlja sljedeće pitanje:

- Šta je to čime se čovjek spašava od propasti?

Čovjek reče: „Oslanjanje na Boga, tevekkul.“

Nakon toga, H. Husejn mu izlazi u susret jer je odgovorio na pitanja i još  mu poklanja svoj prsten kojeg će prodati i tim se novcem pomoći za život.

S obzirom da je ovaj svijet ispit važno je položiti ga, proći na iskušenjima, spasiti se, stoga se i upućuje dova Bogu da nam u najboljem mjesecu pomogne i učini da budemo od spašenih, od onih koji su uspjeli, ali ne samo spašenih, čovjek treba imati visoke ambicije, naravno želim biti spašen ali na način da budem Bogu blizak, to je najbolji spas, to je krajnja nada onih koji traže i iščekuju od Boga.

Uzvišeni je Onaj od kojeg se uvijek traži i u Kojeg su uprte posljednje nade onih koji traže. Ukoliko bismo željeli znati da li nam je dova uslišana, dovoljno je osvrnuti se na srce i pogledati da li dovu koju činimo isključivo upućujemo Bogu, bezrezervno ili pak imamo nekog skrivenog aduta, u smislu kao ja učim dovu, ali imam nekog ko će to riješiti.

Tako mi moje veličine, prekinut ću nadu onome koji se nada u nekog drugog mimo Mene,” poručuje nam Gospodar i odgovara nam na pitanje kada nam je dova uslišana.

 

 


Jedanaesti dan

 

اللَّهُمَّ حَبِّبْ إِلَيَّ فِيهِ الْإِحْسَانَ  وَ كَرِّهْ إِلَيَّ فِيهِ الْفُسُوقَ وَ الْعِصْيَانَ وَ حَرِّمْ عَلَيَّ فِيهِ السَّخَطَ وَ النِّيرَانَ

بِعَوْنِكَ يَا غِيَاثَ الْمُسْتَغِيثِينَ

 

Allahu moj, učini mi omiljenim u njemu dobročinstvo, učini mi u njemu mrskim poročnost i nepokornost, i zabrani, pomoću Tvojom, u njemu srdžbu i Vatru nada mnom, o Spasitelju onih koji traže spas!

Dove koje su prenesene da ih učimo, i na taj način tražimo od Boga, svaka za sebe posebna je lekcija, posebna pouka, pa tako ni ova nije izuzetak. U njoj tražimo nešto što je veoma bitno za čovjeka, da postigne stupanj ihsana, ili dobročinstva koji je sagledan u svijesti da znamo da iako mi ne vidimo Boga, ipak, On nas vidi, čuje, zna naše najskrivenije misli, tajne poglede. Pa kada je tako, u Njegovom prisustvu treba činiti samo ono čime je On zadovoljan. Upravo zbog toga i molimo da nam pomogne i učini nas od onih koji su korisni, koji drugima čine dobro, čiji su svi organi i potencijali upregnuti u tom nastojanju. Naravno potrebno je čuvati tuđi ugled, tuđi obraz, a ne pred svima pokazivati kako je neko siromah i kako mu eto ja pomažem. Lijepo je pozivati druge da pomažu, ali ne na način da oni kojima se pomaže njihova čast bude srušena, njihovo dostojanstvo pogaženo. Ne zaboravimo činiti dobročinstvo i našim umrlim, spominjući ih po dobru, vraćajući njihove dugove, radeći dobra djela i poklanjajući njima pred dušu.

Pojam dobročinstva pokriva široku lepezu mogućnosti, počev od pomaganja, brige, udjeljivanja, davanja hrane, upošljavanja, širenja selama, poučavanja drugih, čuvanja reda, odgajanja, učenja, obavljanja dobrovoljnih ibadeta...

Kada već želim biti od dobročinitelja, u mojim očima grijeh, poročnost, nepokornost su stvari koji su nezamislive da ih ja počinim. Grijeh u mojim očima treba biti toliko ružan da se na njega gnušam, iz prostog razloga jer Onaj od koga zavisi moja sreća ne voli kada ja činim grijehe, ne samo da ne voli, zbog toga me može i obrukati, kazniti, uništiti.

Mi smo slabi i nestrpljivi na prolaznim i slabim iskušenjima ovog svijeta, kako bismo tek mogli otrpiti nedaće i kazne onog svijeta, usljed toga i tražimo od Boga da nas sačuva Svoje srdžbe i Vatre. A On pruža spas svakom ko spasa traži.

 

 

 


Dvanaesti dan

 

اللَّهُمَّ زَيِّنِّي فِيهِ بِالسِّتْرِ وَ الْعَفَافِ  وَ اسْتُرْنِي فِيهِ بِلِبَاسِ الْقُنُوعِ وَ الْكَفَافِ ‏وَ احْمِلْنِي فِيهِ عَلَى الْعَدْلِ وَ الْإِنْصَافِ وَ آمِنِّي فِيهِ مِنْ كُلِّ مَا أَخَافُ بِعِصْمَتِكَ يَا عِصْمَةَ الْخَائِفِينَ‏

 

Allahu moj, ukrasi me u njemu pokrivanjem tuđih nedostataka i čednošću, i ogrni me odjećom zadovoljstva i dovoljnosti, učini me u njemu pravednim i nepristrasnim, učini me u njemu sigurnim od svega čega strahujem, tako Ti Tvoga čuvanja o Zaštitniče onih koji strahuju!

 

Ukras je nešto što nas čini pristupačnijim drugim ljudima, nešto što i nama olakšava životno okruženje.

U ovoj dovi molimo Boga da nas ukrasi dragocjenostima. Jedna je pokrivanje tuđih nedostataka. Blago onom čovjeku koji je zauzet svojim nedostacima, a ne bavi se tuđim. Blago onima koji žive svoje živote i vode svoju brigu. Naravno umjesto da samo kažemo blago njima nikada nije kasno postati poput njih. Potrudimo se da ne budemo poput insekta od kojeg nam je muka, tj. poput muhe, koja slijeće samo na nečista mjesta, budimo poput pčele, čisti, korisni, vrijedni. Onaj kojem je stalo do toga da sagleda svoje nedostatke, poradit će i na tome da ih ima što manje, čednost upravo podrazumjeva ovo značenje, dakle ne činiti grijehe.

Zadovoljstvo Božijom odredbom, kao prvo čini nas bogatim, kao drugo privlači Božije zadovoljstvo. Pravo bogatstvo je imati u mjeri koliko je dovoljno, jer rijetki su oni ljudi koji umiju raspolagati viškom imetka, najbolji dokaz tome jeste broj gladnih u svijetu, broj onih koji umiru od gladi, a s druge strane koliko se hrane uništava, baca, propada, koliko pretilih. Koliko ima beskućnika, a koliko onih koji ne znaju u kojoj bi svojoj kući živjeli. Biti imućan nije problem, ali biti neumjesan u raspolaganju bogatstvom itekako je problem, jer odgovarat će se za to ukoliko se ne bude udjeljivalo, ukoliko se ne bude pomagalo.

Biti pravedan i pošten, podrazumijeva i to da čovjek bude pametan, jer biti pravedan znači svaku stvar staviti ne svoje mjesto. Najzad poslanici su imali misiju da ljude učine pravednim i poštenim, samo u takvoj atmosferi može se živjeti ljudskim životom, u kojem se svaka jedinka razvija do svojih krajnjih potencijala.

Niko i ništa čovjeku ne može pružiti sigurnost i utjehu kako mu to može pružiti Onaj koji je stvorio i ima moć nad svim onim od čega čovjek strahuje. Umjesto da okrećemo svoja lica na ovu ili onu stranu, umjesto da kalkulišemo kako ćemo izbjeći neku strahotu, obratimo se apsolutnom vladaru za imunitet od svega što je u Njegovom kraljevstvu. Naravno da je potrebno logično i razumno postupati kako bi se bilo sigurno, međutim, da li naše logično i ljudsko postupanje nalaže i drugima da budu takvi, naravno da ne, ali ukoliko uputimo dovu Gospodaru svega, i ukoliko se budemo pridržavali pravila koja On određuje, budimo sigurni, da nećemo imati straha ni od čega, i da nam niko neće moći nanijeti štetu.

 


Trinaesti dan

 

اللَّهُمَّ طَهِّرْنِي فِيهِ مِنَ الدَّنَسِ وَ الْأَقْذَارِ وَ صَبِّرْنِي فِيهِ عَلَى كَائِنَاتِ الْأَقْدَارِ وَ وَفِّقْنِي فِيهِ لِلتُّقَى وَ صُحْبَةِ الْأَبْرَارِ  بِعَوْنِكَ يَا قُرَّةَ عَيْنِ الْمَسَاكِينِ‏

 

Allahu moj, očisti me u njemu od nečistoće i prljavštine, i učini me strpljivim u njemu na onom što se mora dogoditi i pomozi me u bogobojaznosti i druženju sa dobrima, tako Ti pomoći Tvoje, o Svjetlosti očiju nemoćnih!

 

Jedan od pogrešnih pristupa koji inače imamo prema stvarima jeste i to što dovu obično učimo za sevap. To je pogrešno. Dova se upućuje zarad usavršavanja, zarad napretka. Ni ova dova nije izuzetak, u njoj tražimo nekoliko stvari od Boga koje ako nam se uslišaju to je za našu ličnu korist, za usavršavanje, samoizgradnju.

Nečistoća od koje tražimo čišćenje u ovoj dovi tiče se duhovne nečisti. Vjernikova duša miriše, od zadaha naših grijeha meleki su uznemireni. Zar Poslanik nije u Medini osjetio mirisi Vejsel Karanija, koji je došao vidjeti ga. Naš cilj trebao bi biti postizanje stvarne čistoće od grijeha, od sumnjive hrane, od svega onog što nas čini nečistim. Mjesec Ramazan je idelna prilika za postizanje takve čistoće. Duhovna nečistoća mnogo je gora nego li nečistoća tijela, koju je veoma lahko odstraniti. U predaji se kaže da srce korodira poput željeza, a između ostalog čisti ga učenje Kur'ana zorom, učenje istigfara, pomaganje siročadima ...

U životu nam se dosta toga dešava, sve to su ispiti, a mi bismo trebali pokazati strpljivost, zadovoljstvo Božijom odredbom. Svaki čovjek se ispituje gubljenjem imetka, djece, sušama, glađu, gubicima, dobicima, bogatstvom ...

Pomozi me u svijesti o Bogu. Najbolji primjer ove svijesti bio bi to da kada bi nekako moglo da se na slučajni izbor javno prikaže dio našeg života, svaki detalj, a mi da i pored toga ostanemo potpuno mirni, jer znamo da ni u jednom djela toga snimka neće biti prikazano nešto što će nas obrukati, poniziti, otkriti našu mračnu stranu. Svijest o Bogu ili takvaluk znači uvijek se tako ponašati da zaslužujemo Božije zadovoljstvo. Najzad, post je idealna prilika za takvaluk, jer propisan je da bismo ostvarili ili ojačali svoj takvaluk. Mjesec dana treniramo kontrolu nad svojim prohtjevima, ne posežemo za vodom, za hranom koja je dozvoljena, jer je tada zabranjeno uzimati je, i to je dokaz da možemo kontrolirati svoje ponašanje, tj. biti mutekini, Boga svjesni.

Iznova tražimo druženje sa dobrima, jer put kojim se krećemo najlakše je preći u društvu dobrih saputnika, dobrih prijatelja.

 


Četrnaesti dan

 

اللَّهُمَّ لاَ تُؤَاخِذْنِي فِيهِ بِالْعَثَرَاتِ وَ أَقِلْنِي فِيهِ  مِنَ الْخَطَايَا وَ الْهَفَوَاتِ  ‏وَ لاَ تَجْعَلْنِي فِيهِ غَرَضاً لِلْبَلاَيَا وَ الْآفَاتِ  بِعِزَّتِكَ يَا عِزَّ الْمُسْلِمِينَ

 

Bože, ne kazni me u njemu zbog posrtaja, spriječi me u njemu od prestupa i propusta i nemoj me učiniti u njemu ciljem iskušenja i nesreća, tako ti nesalomive moći Tvoje, o ti koji daruješ moć tebi pokornima!

 

Robovanje Bogu je poput trgovine u kojoj ukazujemo na nedostatke robe, što je svakako prihvatljivo. Lijepo je kada neko pošteno ukaže na kvalitet robe. Naravno voljeli bismo da smo bez nedostatka, ali kako god je lijepo kada prodajemo nešto da kažemo sve nedostatke, isto tako kada se obraćamo Bogu lijepo je priznati svoje nedostatke. Kao prvo to je dobar način da se umilimo Bogu, a i dobar metod da pristupimo vlastitom liječenju, jer dok ne prihvatimo svoje nedostatke ništa od liječenja, ništa od napredovanja.

Predaja: “Od grijeha koji neće biti oprošteni su riječi: Kamo sreće da ne budem pitan osim za ovaj grijeh.“ Božiji Poslanik, s.a.v.a.,: “Vjernik vidi svoj grijeh poput kamena velikoga i plaši se da ne padne na njega, a nevjernik svoj grijeh vidi poput muhe koja mu prolijeće ispred nosa.“

Mjesec Ramazan, posebno noć Kadra je vrijeme silaska meleka. Njihov dolazak nije obična šetnja, oni imaju svoje ciljeve, oni imaju svoja silazišta a to su srca vjernika. Kada je već tako, počnimo sa velikim pospremanjem srca, izbacimo iz njega ljubav prema svemu osim prema Allahu i zarad Allaha, popustimo svoje veze sa svim onim što kada se nalazi u srcu to smeta melekima da pristanu u naša srca. Dakle pripremimo se za noć Kadra.

Sačuvaj me izlaganja udarcima nevolja i šteta

Svijet je uokviren nedaćama od kojih imamo potrebu biti sačuvani. Pa tako,  kada bez zaštite uđemo u vodu prirodno je da budemo mokri, ali želimo li ipak biti u vodi a ostati suhi, imamo potrebu za zaštitom, ronilačkim odjelom, podmornicom. Isto tako želimo li biti sačuvani od nedaća ovog svijeta, očuvanost zavisi od imana od svijesti prema Bogu od utjecanja Bogu, od čistote namjere i mjera predostrožnosti koje provodimo nad svojim egom.

Tako ti nepobjedivosti i veličine tvoje o ti koji daješ čast i dostojanstvo svojim predanicima.

Izzet i čast vjernika položena je u robovanju Bogu.

Ako neko želi veličinu, pa - u Allaha je sva veličina! K Njemu se diže čisti govor, i dobro djelo ga uzdiže.

 

 


Petnaesti dan

اللَّهُمَّ ارْزُقْنِي فِيهِ طَاعَةَ الْخَاشِعِينَ

 وَ اشْرَحْ فِيهِ صَدْرِي بِإِنَابَةِ الْمُخْبِتِينَ

 بِأَمَانِكَ يَا أَمَانَ الْخَائِفِينَ‏

 

Allahu moj, opskrbi me u njemu pokornošću poniznih, i proširi mi prsa da bih Ti se vratio kako se vraćaju skrušeni, tako ti Tvoje sigurnosti o Ti koji daruješ sigurnost uplašenima!

 

Molimo Uzvišenog da nas opskrbi sljedećom razinom pokoravanja. Da nam pomogne da formalno pokoravanje, koje je čak često povodom udaljavanja od Boga, koje nema duše, bude preobličeno, i suštinski i formalno, u pokoravanje skrušenih, onih koji ne očekuju, koji ne spominju i ne prigovaraju. Molimo Boga da budemo pokorni, ali da nam to predstavlja čast i ponos.

Proširi mi prsa da bih Ti se vratio kako se vraćaju skrušeni!

Prije svake blagodati čovjek bi trebao imati potencijal istu primiti, nositi i čuvati, zato se i uvjek kada od Boga nešto tražimo treba tražiti i potencijal da se to može prihvatiti, kontrolirati, jer postoji mogućnost da nam se da opskrba ali bez potencijala da je iskoristimo na ispravan način, ona nas upropasti. Sasvim obične stvari poput nove obuće, interneta, odjeće, počesto nas odvraćaju od namaza. Da ne govorimo o većim oblicima opskrbe. O tome da imam znanje i da ga sijem po pjesku, glini,  neplodnoj zemlji i stijenama. Bog mi dao znanje kojim uznemiravam ljude. Bog mi dao znanje o jednoj stvari i ja umislio kako znam sve, kako imam pravo upravljati tuđim životima, kako ja znam šta je to dobro za druge... Poniznost skrušenih, podrazumjeva sasvim drugačije relacije.

Tako ti Tvoje sigurnosti o Ti koji daruješ sigurnost uplašenima.

Sigurnost je suprotno od straha, a strah bismo trebali ipak imati,  najviše od sebe samih, od toga da se okrenemo od Boga od toga da nas Bog prepusti sebi samima, od toga da pomislimo kako smo jaki i možemo sami nastaviti putem kojim smo krenuli. Čovjek kako god kada sjedne u voz koji ga vraća kući osjeća neku blaženu slast sigurnosti, takvu bi slast trebao imati prilikom pokoravanja, ako je nema, on moli povratak, da bi iznova pokušao, da bi dao sebi priliku ukrcavanja na pravi voz.

Ljudi su skloni zapisima i tim stvarima da ih čuvaju od šejtana, džina, mački i sličnih stvari. Moje mišljenje je da bi ako već pišemo i nosimo zapise, prvi od svih tih zapisa trebao biti zapis protiv vlastite gluposti, naivnosti, svojeglavosti... Kada posmatram retrospektivu svoga života mogu komotno kazati: nikada me niko nije ugrozio ili unazadio, u mjeri koliko sam ja to sam sebi učinio. Zato Bože, sačuvaj me od mene, ne prepusti me meni, ne dozvoli da iziđem iz zaštitnog polja Tvojeg skrbništva, pažnje i zaštite.

Pomozi nam da osjetimo slast munadžata, kajanja, vraćanja na staze nad kojima se Ti Bože nalaziš, amin ja Rabbel-alemin.

 


Šesnaesti dan

 

اللَّهُمَّ وَفِّقْنِي فِيهِ لِمُوَافَقَةِ الْأَبْرَارِوَ جَنِّبْنِيفِيهِ مُرَافَقَةَ الْأَشْرَارِوَ آوِنِي فِيهِ بِرَحْمَتِكَإِلَى دَارِ الْقَرَارِ

 بِإِلَهِيَّتِكَ يَا إِلَهَ الْعَالَمِينَ‏

 

Allahu moj, daj mi u njemu uspjeh druženja sa dobrima, a udalji me od drugovanja sa zlima, i primi me Svojom milošću u vječno boravište, tako Ti Božanstva Tvoga, o Božanstvu svijetova!

 

Ovom dovom tražimo znanje od Boga, koje će nam pomoći da prepoznamo dobre, korisne, hairli ljude, s kojima ćemo se družiti. Dobar prijatelj je onaj koji ti pomaže u stjecanju ahireta, ali te ne uništava na ovome svijetu.

Pitali su havarijuni Isaa, s kim da se druže. On im reče s trojicom: S onim koji kada ga vidiš, čini da se sjetiš Boga, (čak ni sve alime nije ibadet gledati ih, već samo oni koji kada ih gledaš podsjećaju te na ahiret), (ne sjedaj s alimom osim s onim koji te iz sumnje zove u sigurnost, iz samopokazivanja u iskrenost, iz dunjalučarstva u zuhd na dunjaluku) s onim čiji govor povećava tvoje znanje, s onim čije djelo te privlači ahiretu.

...a udalji me od drugovanja sa zlima,

Svaka osobina koja nosi u sebi negativnost a nalazi se kod osobe koju bismo trebali izabrati za prijatelja, može biti presudna u ishodu biranja. Čak ukoliko je riječ i o bliskom rodu koji imaju navike koje nisu islamske, možemo se selamiti, telefonirati, ali prijatelji ne možemo biti, u isto vrijeme neprekidanja porodične veze, čuvamo se loših.

...i primi me Svojom milošću u vječno boravište,

Upravo tako, bez milosti Božije nema jednostavno nade da budemo primljeni u vječno boravište u kojem borave sretni. Zato uvijek treba moliti Boga za milost: Bože, učini nas džennetlijama, Bože, džehennem nije za nas, suviše smo slabi da bismo mogli izdržati patnju, a još više nas boli patnja odvojenosti od Tebe o Bože naš, osim Tvojoj, ničijoj se milosti ne nadamo.

...tako Ti Božanstva Tvoga, o Božanstvu svijetova.

Kako lijepa zakletva. Svijest o Božanstvu može iz korijena promjeniti naše ponašanje, naš odnos. Ambasade, kako samo pored njih brzo prođemo da ne bismo bili sumnjivi, ništa ne dodirujemo jer to je vlasništvo ambasade. A zašto onda tako olahko i bahato dodirujemo, raspolažemo sa vlasništvom Božijim. Bože otvori nam oči stalnom sviješću o tome da si Ti Bog, da si Ti Vlasnik, da si Ti dao, i da se Tebi sve vratiti treba, ne bili smo na taj način zaslužili  milost Tvoga primanja u vječno boravište. Amin.

 


Sedamnaesti dan

اللَّهُمَّ اهْدِنِي فِيهِ لِصَالِحِ الْأَعْمَالِ

 وَ اقْضِ لِي فِيهِ الْحَوَائِجَ وَ الْآمَالَ

 يَا مَنْ لاَ يَحْتَاجُ إِلَى التَّفْسِيرِ وَ السُّؤَالِ

‏يَا عَالِماً بِمَا فِي صُدُورِ الْعَالَمِينَ

 صَلِّ عَلَى مُحَمَّدٍ وَ آلِهِ الطَّاهِرِينَ‏

 

Allahu moj, uputi me u njemu na činjenje dobra, i ispuni mi u njemu potrebe i želje, o Ti Koji nemaš potrebu za pojašnjenjima i traženjem, o Ti koji znaš ono što je u prsima ljudi, blagoslovi Muhammeda i njegovu čistu porodicu.

 

Pored toga što se ustežem od hrane, da mi je i dobra djela činiti. Noćima da učim dovu iftitah, jutrima dovu sahar. Od najboljih djela je i učenje Kur'ana, on otklanja koroziju srca, posebno jutrom, lijepo je obavezati se makar dvije stranice jutrom učiti. Tri su stvari koje uklanjaju koroziju srca: jutarnje učenje Kur'ana, jutarnji istigfar, i pomoć siročadima.

...i ispuni mi u njemu potrebe i želje,

Nade i želje koje gajimo trebamo saditi u okvirima šerijata. Da mi djeca budu odgojena, da se ponosim njima na Sudnjem danu, da imam dobru kuću ali kako bih mogao služiti Bogu, primati goste, učiti Kur'an. Da mi je steći dobra prijatelja kako bih lakše išao stazama robovanja Bogu. Ukoliko tražimo od Boga, srcem, ne jezikom On će dati jer, obećao je. Budemo li gajili nadu da će neko da nam iziđe u susret, od uslišanosti dove nema ništa.

 

..o Ti Koji nemaš potrebu za pojašnjenjima i traženjem,

Odemo kod ljudi nešto tražiti, kredit, zajam, moramo davati stotinu objašnjenja, potvrda, uvjerenja. Bog nema potrebe čak ni da kažemo, On zna od početka. Daje i onome koji traži i ko ne traži. U redžebu učimo: O ti koji daješ onima što traže i što ne traže, i koji ne znaju za Tebe.

o Ti koji znaš ono što je u prsima ljudi, blagoslovi Muhammeda i njegovu čistu porodicu.

Zašto Bog nema potrebe za objašnjenjima? Jer zna, zna sve što se skriva u grudima našim. Ali ovo je i opasno, zato što prije izbijmo iz svojih srca one stvari zbog kojih Allah ne želi biti prisutan u njima.

 

S obzirom da je godišnjica bitke na Bedru jedan hadis povodom borbe na Božijem putu: “Otišao je čovjek u planinu da se posveti ibadetu. Njegova porodica ga odvede Poslaniku, s.a.v.a., on ga je odvraćao od toga i rekao:

Ako musliman ispolji strpljivost jedan dan na poprištu borbe, to je za njega bolje od četrdeset godina ibadeta.”


Osamnaesti dan

اللَّهُمَّ نَبِّهْنِي فِيهِ لِبَرَكَاتِ أَسْحَارِه

‏وَ نَوِّرْ  فِيهِ قَلْبِي بِضِيَاءِ أَنْوَارِهِ

 وَ خُذْ بِكُلِّ أَعْضَائِي إِلَى اتِّبَاعِ آثَارِهِ

بِنُورِكَ يَا مُنَوِّرَ قُلُوبِ الْعَارِفِينَ

 

Allahu moj, učini da u njemu budem svjestan blagodati njegovih praskozorja, prosvjetli mi srce u njemu zrakama svjetlosti njegovih, i učini da svi udovi moji slijede tragove njegove, tako ti svjetlosti Tvoje o Ti koji osvjetljavaš srca istinskih znalaca!

 

Mi se, nažalost, pretežno ne koristimo blagodatima praskozorja, ni abdesta, ni dove, ni noćnog namaza, obično nam oči gladne a trbuh prepadnut kako će izdržati bez sve te hrane, sokova, voća, kolača do iftara. Čak i oni koji iz opravdanih razloga ne poste, ne trebaju se lišiti blagodati ramazanskih sehura.

Sehur ima svoje posebno svjetlo. Ah ta naša srca! Pustili smo da ih zahvati korozija gafleta. Zašto se sve promjeni, zašto smo postali neprirodni, zašto su nam djeca neprirodna, zašto nam potrebe i sklonosti postadoše neprirodne. Razlog je jasan, sve je to zbog nedostatka svjetlosti, zbog tame u kojoj obitavamo i kojom drugima svjetlost zaklanjamo. Moramo igrati na sve ili ništa, pokušajmo jednom u životu rizikovati. Nemojmo se držati s rezervom, kao u slučaju ukoliko nema ništa da makar osjetim nešto od ovog svijeta. Uđimo u ubudijet Bogu u kompletu, vjerujmo, tada sve i kada bismo htjeli uživati ne bismo mogli, jer kada okusimo, omirišemo zbilju, nije nam do opsjene. Ko bi od vas uživao u najljepše aranžiranoj sofri od plastike? Da li uhvatite sebe kako kada se nađete negdje gdje svira muzika, kako neki organi sami po sebi osjete živost, počnu se sami po sebi kretati u ritmu muzike. Zašto im ne pustimo muziku otkucaja srca koje će kucati otkucajima pokornosti, zašto ne pjevušimo zikr, zašto ne ukrasimo kiraet namaza pa da svaki ud prati tu kompoziciju. Kada se neko u namazu češkao i igrao odjećom, šta je Poslanik kazao? Da mu je srce skrušeno i udovi bi bili skrušeni. Da udovi čuju ariju predanosti, i tijelo bi igralo taj ples. Kada učimo dovu dignimo ruke.  Neko je učio dovu jednom rukom a druga bijaše u džepu, sanjao je kako iz jedne izbija svjetlost a druga u tami.  Zar možemo kada nam prosači odglume pravog potrebitog čovjeka s obje ruke unešene nama u lice, da ne popustimo i ne udjelimo nešto. U početku čak i kada samo vježbamo, dok dovimo, ta vježba, poniznog, krajnje potrebitog iskača, pomaže, poput nekog aditiva koji pozitivno djeluje na našu dušu, na naš hal. Oni što prose dok ne dobiju ne popuštaju, hajde i mi da dok ne dobijemo svoj hadžet od Boga da ne popuštamo, molimo, plačimo, dovimo. I tako svi organi nek slijede glavni naš organ, tj. srce. Na taj način, na Sudnjem danu nećemo imati bojazni da će naši udovi pri svjedočenju reći bilo šta zbog čega bismo se postidjeli. Ako ste kad radili sa teleskopom, znate da ogledala u njemu moraju biti 100 % usklađena, tek tada dobijate kristalno čistu sliku nebeskog tijela. Mi ako želimo puninu blagodati nema nam druge već sve udove usmjeriti u smjeru u kojem je skrašena naša konačna i vječna sreća, u suprotnom, biti ćemo poput kaleidoskopa, šareni, i bez nekog finalnog oblika, neuhvatljivi, nedefinisani, rasplinuti, izgubljeni i razočarani.

Allahu nuru semavati vel erd. Ako je Bog svjetlost, i ako je Bog svugdje, pa zašto dobar dio vremena provodimo u tami, izgubljenosti. Pomračenje nastaje kada se između izvora svjetlosti i predmeta na koji taj izvor isijava svoju svjetlost ispriječi neki objekat, neko tijelo. Veliki objekat koji nas zaklanja od Božije svjetlosti su naši grijesi, oblak grijeha, magla gafleta, priječe svjetlosti Božijoj da nas miluje svojom toplinom po licu, zato smo hladni, tečnost na niskim temperaturama mijenja svoje agregatno stanje, postaje led, a led nije tečan, zato nam i oči presahle, nema suza, nema čežnje. Pokrenimo se, promjenimo položaj, tražimo ugao u kojem nas samo jedna zraka svjetlosti Božije može podmiriti svjetlom koje led pretvara u vodu života, snop koji će nas oživjeti, svjetlost koja će obuhvatiti naše biće svojom toplinom. Znate onaj lijepi osjećaj kada na dunjalučkoj žegi, popijete gutljaj studene vode, kako se svježina ugodno širi grudnim košem. Ista je stvar sa toplinom svjetla Božijeg, samo što ono zbilja obuhvata i pokreće, privlači i čuva tijelo koje je obasjalo. Bog kao najpravednije biće pruža i daje svima, ali, ako ja okrenem leđa svjetlu Sunca ono nije krivo što će mi oči ostati u sjeni vlastitoga bića. Oni koji spoznaše Boga, osim što primaju oni i šire tu svjetlost, svojom pojavom, svojom skrušenošću, posebnim agregatnim stanjem, koje plijeni prisutne.

 


Devetnaesti dan

 

اللَّهُمَّ وَفِّرْ فِيهِ حَظِّي مِنْ بَرَكَاتِهِ  وَ سَهِّلْ سَبِيلِي إِلَى خَيْرَاتِهِ ‏وَ لاَ تَحْرِمْنِي قَبُولَ حَسَنَاتِهِ

 يَا هَادِياً إِلَى الْحَقِّ الْمُبِينِ‏

 

 

Allahu, učini obilnim moju korist u njegovim blagodatima, i olakšaj mi put sticanja dobara, i ne liši me primanja dobrih djela, o Ti koji upućuješ prema istini jasnoj!

Blagodati mjeseca Ramazana su brojne, i od svih njih od Boga išćemo da nam ih da u izobilju. Učenje Kur'ana, dova, zikra, obavljanje namaza, pomaganje sirotima, pomaganje potrebitima, dobivanje takva-luka, plakanje nad svojim grijesima, učenje...

Mezar nam poručuje određene stvari: ja sam kuća tvoje samoće, pošalji nekog saputnika (dobro djelo); ja sam kuća tame, pošalji svjetlost; ja sam kuća puna zmija i akrepa, pošalji nešto da ih uništi...

U svakom detalju mjeseca Ramazana nalazi se blagodat, poput sehura, ustati na sehur donosi sa sobom velike blagodati, ali ih mnogi s lahkoćom zaobilaze. 

Dobra mubarek mjeseca su brojna, međutim, ukoliko smo svojim ponašanjem i nespremnošću pred sobom zatvorili put, nećemo imati koristi. Ko nema koristi od mjeseca Ramazana, morao bi se zamisliti nad svojim stanjem, poraditi, ozbiljno poraditi na čišćenju svoga srca, svoje duše. Pripremanje iftara, učestvovanje u iftarima, pomaganje bolesnima da i oni osjete ljepotu mjeseca Ramazana otvara nam put ka dobrima ovog mjeseca. Da li smo upoznati sa stanjem u komšiluku, da li znamo ima li neko ko bi rado volio imati mesa za sehur ili iftar, ali nema ni za hljeba. Pomoć sirotinji ima veliku vrijednost a učinak je neopisiv kada je riječ o čišćenju i otvaranju puteva za naša vlastita dobra. Zato kada učinimo nekome dobro, ne čekajmo da nam se zahvali, već se njemu zahvalimo što imamo priliku da na taj način postignemo nesaglediva dobra, neopisivu nagradu.

I ne liši me primanja dobrih djela

Učinimo dobro djelo, obavimo namaz, ali uporedo i ogovorimo (gibet). U predaji se kaže da ko ogovori 40 dana mu se namaz i post ne primaju. Drugim riječima ovom dovom od Boga tražimo da nas sačuva činjenja grijeha koji poništavaju dobra djela pa da na taj način bankrotiramo u ovom mjesecu.

o Ti koji upućuješ prema istini jasnoj

Ukoliko sam postač, ukoliko obavljam namaz i činim ostala dobra, ne bih ni po koju cijenu sebe trebao smatrati boljim od drugih, zašto? Jer Allah upućuje prema istini jasnoj. Umjesto da me ponese oholost bolje je da zamolim da mene učvrsti na tom putu, a i da drugima da kušaju slasti koje je priredio onima koji mu se pokore.

 

 


Dvadeseti dan

 

اللَّهُمَّ افْتَحْ لِي فِيهِ أَبْوَابَ الْجِنَانِ  وَ أَغْلِقْ عَنِّي فِيهِ أَبْوَابَ النِّيرَانِ  ‏وَ وَفِّقْنِي فِيهِ لِتِلاَوَةِ الْقُرْآنِ

يَا مُنْزِلَ السَّكِينَةِ فِي قُلُوبِ الْمُؤْمِنِينَ

 

Allahu moj, otvori mi u njemu kapiju Džennetsku, a zaključaj u njemu preda mnom vrata Džehennema, i podari mi uspjeh učenja Kur'ana u njemu, o Ti Koji spustaš smiraj na srca vjernika!

 

Da bi se kapije džennetske otvorile, potrebna je šifra, posebna šifra, koja se ne da kopirati. Zato vidimo da mnogi od nas mislimo da imamo taj ključ ali ništa, kapije se ne otvaraju. U čemu je problem? Problem je u tome što taj ključ ne možemo nabaviti na crno, ili bolje rečeno taj ključ se uopće ne može nabaviti. Pa kako otključati, čime. Jednostavno, MI SMO KLJUČ. Mi od sebe gradimo ili ključ za Džennet ili za Džehennem. Nas će skenirati i na skeneru se pojaviti slika. Džennet ili Džehennem, tada će se ispostaviti. Zato molimo Boga da nam da uspjeha u oblikovanju sebe kako bi džennetske kapije pred nama (kao kada se nađemo pred senzorom automat-skih vrata ovog svijeta ) odmah bile otvorene i nama se dala čast ulaska u ono što se krije iza tih vrata.

U ovom se traženju oslanjamo na milost Božiju. Svjesni slabosti i onoga što smo zaslužili mi se umiljavamo Bogu i tražimo priliku da makar mjesec dana u godini budemo oslobođeni gradnje onih obličja koja nas mogu učiniti nesretnicima. Zašto nam se kaže da ukoliko bismo umrli u toku činjenja harama da bismo umrli bez imana. Koji će trenuci prevagnuti u nama. Naravno činit ćemo djela koja nas udaljavaju od Džehennema, poput, davanja iftara, dijeljenja sadake, pomaganja potrebitima, borbe protiv svoga nefsa, stalnoga zikra, učenja Kur'ana...

Učenje, obično, formalno učenje Kur'ana svakako se nagrađuje, ne ostaje neprimjećeno, ali Poslanik, s.a.v.a., naglašava: “Kada vam stvari postanu poput mračne noći neraspoznatljive, držite se Kur'ana. Zaista Kur'an je zagovornik čije zagovaranje je prihvaćeno, i protivnik čije svedočenje je potvrđeno, ko ga slijedi odvest će ga u Džennet, a ko ga stavi iza sebe otjerat će ga u Džehennem.”

Znajte, srca se zaista, kada se Allah spomene smiruju... U životu koji živimo ako smo kada osjetili sreću i smiraj, obično se to dogodilo u nekoj kompoziciji, ja s nekim ili ja s nečim. Ja sam po sebi bez ičeg drugog ne mogu osjetiti sreću, nemoguće, mogu osjetiti sjetu, strah, strepnju. S obzirom da je smiraj, ili sreća krajnji cilj naših htjenja s jedne strane, a s druge sve naše sreće koje su rezultat ovosvjetskih relacija su kratkotrajne što znači da nisu istinske, otuda ako želimo trajnu sreću, trajni smiraj i osjećaj sigurnosti i situiranosti, najbolja opcija je uvezati se sa Gospodarem. Svijest, misao, zikr, djelo i svaki drugi mogući oblik koji nas povezuje s Njim dariva nam mir, smiraj, sreću. Znati za ovo nije dovoljno kako bi se ostvario smiraj i postigla sreća, ovo je potrebno vjerovati, na poseban ga način učiniti dijelom sebe, predati svoju dušu tome. Zar nismo svjedoci, da i pored znanja da su neka djela loša, ipak smo ovisnici o njima. Razlog: još uvjek nismo uvjereni u negativnost, još uvjek nismo vidjeli kako nas odvaja od Boga, stvara nam nevolje i donosi zlo. Najzad jedan od oblika svijesti o Bogu je druženje s Knjigom koju nam je poslao kako bi nas ona izvela do Njega.

Vjernici su samo oni čija srca kada se sjete Allaha, ustrepte.

Kako pomiriti ovo dvoje? Ovo je ustvari najnormalnija opcija. Kao prvo, nemir, nesreća, neugodnost, nose prefiks negacije ne, dajući do znanja da je riječ o nepostojećim stvarima. Nemir, nema mira, neugodnost, nema ugodnosti, nesreće, nema sreće. Bog daje mir, ugodnost i sreću, a ko daje suprotnosti toga. Odgovor je MI. Mi svojim postupcima, svojom nezrelom sviješću, prekidamo odnos sa Allahom i tako ne primamo ono  što On spušta što bi nas trebalo činiti sretnim.

Ono što Allah otvori ljudima od milosti - pa nema tog ko će je zadržati; a šta zadrži - pa nema joj pošiljaoca poslije Njega.

 Dakle, kada se sjetim Boga, prvo se uplašim, ustrepti mi srce, ali od sebe samog, a zatim, se smirim, jer u tom razmišljanju ili stanju, postanem svjestan Allaha i eto željenog smiraja.

 


Dvadeset prvi dan

 

اللَّهُمَّ اجْعَلْ لِي فِيهِ إِلَى مَرْضَاتِكَ دَلِيلاً

 وَ لاَ تَجْعَلْ لِلشَّيْطَانِ فِيهِ عَلَيَّ سَبِيلا

 ًوَ اجْعَلِ الْجَنَّةَ لِي مَنْزِلاً وَ مَقِيلاً

يَا قَاضِيَ حَوَائِجِ الطَّالِبِينَ

 

Bože moj, daj mi u njemu putovođu do zadovoljstva Tvoga i  ne ostavi u njemu put kojim bi šejtan ovladao mnome. Učini Džennet mojim boravištem i odmaralištem, o Ti Koji ispunjavaš potrebe onih koji traže!

Ova dova, ukoliko je rezultat naših stanja dobar je pokazatelj da nam je stalo da činimo stvari koje nas odvode zadovoljstvu Božijem. U hadisu nam se daje do znanja da želimo li znati da li je Bog zadovoljan nama, pogledajmo da li smo mi zadovoljni Allahom, tj. da li negodujemo i kritikujemo stvari koje drugi imaju a mi ne... Hadis: “Vi ste poput bolesnika a Bog je poput ljekara.

Vizita je obično u jutarnjim satima, glavni doktor pregleda stanja i izdaje instrukcije pa čak i kakvu hranu koji bolesnik može konzumirati.

Ukoliko jedan kaže zašto meni samo vodu, a drugima ćevape, doktor kaže, e ovog vodite psihijatru. Doktor zna šta treba, kako i koliko, e tako bismo se trebali i mi odnositi prema Bogu, ali, jesmo l' takvi? Budemo li gajili u sebi ovaj duh, Bog će biti zadovoljan nama. Najzad, budemo li zadovoljni Božijom raspodjelom, nećemo biti zavidni, nećemo ogovarati, širiti smutnju, i velik broj drugih stvari. Sve ovo plus, pravilo da kada postimo, nek posti sve što posjedujemo, jer i to je način postizanja Božijeg zadovoljstva. S obzirom da šejtan nema moć da nas primora i gura da činimo šta on želi, već nam ulazi kroz domenu mašte i strasti, mi tražimo od Boga da budemo više racionalni i pametni nego li maštoviti i puteni. U hadisu se kaže da šejtan trima skupinama ne prilazi: onima koji su svjesni Boga, onima koji jutrom čine istigfar, onima koji plaču iz straha od Boga.

Svakako, ovo ne ide putem veze. Potrebno je steći tu mogućnost. U hadisu se kaže: “Vi donesite iman, a mi ćemo se zagovarati za vas.” Međutim, treba donijeti sačuvan iman. Ako već želimo Džennet ponašajmo se kao džennetska klijentela, kao da smo već u njemu, širimo selam, mir, sigurnost, revnost, radinost, plemenitost, skromno ponašanje… Budemo li to uspjeli, uz Božiju pomoć, nema prostora brizi, u suprotnom, trebali bismo biti zabrinuti.

Kada je neko nešto, on je to što jeste jer ima karakteristike toga što jeste. Ako želimo biti od onih koji traže, potrebne su nam njihove karakteristike. Treba da nam je stalo do onoga što tražimo, a još više do Onoga od koga tražimo. Koliko možemo naučiti od uličnih tražitelja, ne popuštaju, glume, ne stide se, traže i traže, e tako bismo mi trebali, jedino s tom razlikom, da tražimo samo od Boga, i da nema potrebe da glumimo, jer mi smo ništa drugo do li oličenje potrebe, a takvima nema druge već tražiti, e tada potrebe bivaju ispunjene, između ostalog i potrebe koje danas tražismo.

Pas je zadovoljan i vjeran, istjeraj ga iz kuće on leži pred vratima kuće. A mi ako nam nešto nije po volji, idemo, od vrata do vrata, umjesto da postupimo po pravilu da nas i otjeraju od Božijih vrata da se nikada ne odaljavamo od njih.

Dvadeset drugi dan

 

اللَّهُمَّ افْتَحْ لِي فِيهِ أَبْوَابَ فَضْلِكَ  وَ أَنْزِلْ عَلَيَّ فِيهِ بَرَكَاتِكَ  وَ وَفِّقْنِي فِيهِ لِمُوجِبَاتِ مَرْضَاتِكَ

 ‏وَ أَسْكِنِّي فِيهِ بُحْبُوحَاتِ جَنَّاتِكَ

 يَا مُجِيبَ دَعْوَةِ الْمُضْطَرِّينَ‏

 

Bože otvori mi u njemu vrata dobrote Tvoje, obaspi me u njemu blagodatima Tvojim, daj mi uspjeh u činjenju onog što zavrjeđuje Tvoje zadovoljstvo, nastani me usred Dženneta Tvog, o Ti koji se odazivaš dovi nevoljnika.

 

Volio bih da nisam u pravu, ali ukoliko želudac ne vari hranu, i ne šalje hranljive materije organizmu, ako bismo i pored toga nastavili unositi hranu u organizam, time bismo sebi naudili. Božija dobrota nema potrebe da bude tražena, ona sama traži slobodan kanal kroz koji će teći. Tačno je da sve, ama baš sve tražimo od Boga, ali nema nam druge do li kanalisati dobra koja nam je On dao. Ljepota, učenost, sposobnost, umješnost, auto, kuća, novac, i bezbroj drugih stvari, da bismo dobili još, trebali bismo nešto učiniti da i drugi osjete prisustvo istih, pokazati ih, širiti kulturu dijeljenja… Ne čekajmo da drugi zatraže pa da im damo, već budimo spremni i raspoloženi da dajemo prije nego neko pokaže da mu je potrebno, najzad tako će se postupiti i s nama.

...obaspi me u njemu Svojim blagodatima.

Šta su to osnovne blagodati? Da li su to neke trenutne koristi? Da li je to trenutna zarada? Da li je to da ja sada ovdje kazujem određene stvari? Ukoliko mislimo da je tako, to sliči pristupu čovjeka koji živi od danas do sutra. Kako ne bismo pogriješili najbolji metod je da blagodat koju trenutno imam iskoristim do maximuma. Kada pokažem spremnost za to, u tom slučaju ima mjesta da tražim sljedeću koja će biti kanalisana u smjeru prosperiteta, a ne vraćanja na početnu poziciju, ili zadržavanja na jednom te istom mjestu. Niko se od nas ne divi građevinskim stovarištima koja su puna najljepšeg materijala, ali svi se divimo građevinskim zdanjima, posebno danas kada se grade prelijepi objekti.

...daj mi uspjeh u činjenju onog što zavrjeđuje Tvoje zadovoljstvo.

Kako nam je samo milo kada oni koji nam pripadaju čine stvari koje nama gode. Do te mjere da im uporno sugeriramo šta trebaju činiti, mnogo više puta je to zbog naše vlastite nego li njihove lične koristi. Ovo je svakako tema za sebe.

Međutim, Bog nam je putem svojih evlija pokazao šta On voli da činimo i čime je On zadovoljan, i što je najvažnije upravo u tome je naša prava korist. Dove, Kur’an, pomaganje, gledanje kroz prste, opraštanje, pokrivanje sramota, samoodricanje, skrušenost, skromnost, poniznost, iskrenost, dobronamjernost…

...nastani me usred tvog Dženneta.

Usred Dženneta, vjerovatno ima svoj razlog, zašto baš usred Dženneta. Možda jer su tamo evlije, poslanici, Bog dragi zna. Vjerovatno je bolji zrak, bolja klima, jednostavno centar dešavanja. U svakom slučaju kada ovo Poslanik traži, a on nam je najbolji primjer, pa tražimo i mi, nećemo se pokajati. Mi da se pitamo rekli bismo, ma da mi je ući u Džennet, to je dovoljno, međutim vidimo da i nije tako. Moramo biti ambiciozni.

...o Ti koji se odazivaš dovi nevoljnika.

“Koji odgovara nevoljniku kad Ga priziva, i otklanja zlo.“[184]

 

Mi smo nevoljnici kako god sagledamo stvar, ipak postoji nada jer pozvani smo za sofru Božije milosti i davanja, pa iskoristimo priliku i dovimo, tražimo od Vlasnika sofre da otvori u njemu kapiju Svoje dobrote, da nas obaspe Svojim blagodatima, da činimo ono čime zavrjeđujemo Njegovo zadovoljstvo i da nas nastani usred Dženneta. Amin.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


Dvadeset treći dan

اللَّهُمَّ اغْسِلْنِي فِيهِ مِنَ الذُّنُوبِ  وَ طَهِّرْنِي فِيهِ مِنَ الْعُيُوبِ وَ امْتَحِنْ قَلْبِي فِيهِ بِتَقْوَى الْقُلُوبِ

 يَا مُقِيلَ عَثَرَاتِ الْمُذْنِبِينَ

Bože moj, operi me u njemu od grijeha, očisti me u njemu od nedostataka, okušaj mi srce u njemu bogobojaznošću, o Ti Koji prihvataš izgovore griješničkih posrtaja!

Čovjek kada odlazi u goste, obično se opere, lijepo očisti i obuče najbolju odjeću koju sebi može priuštiti. Da li smo se oprali prije odlaska na sofru Božiju, da li smo očistili svoje srce i dušu? Kada smo pozvani na veće ceremonije, poput svadbe, nismo čak spremni na dvije svadbe otići s istom haljinom, istim odijelom. Čišćenje od grijeha ima trenutne i dugoročne koristi. Potrebno nam je kako bismo se okoristili blagodatima posta. Jer posluga na sofri ne prinosi svima gala hranu, sve zavisi od toga kojem tipu klijentele pripadamo. Zato postupimo poput djece, koja u suzama prilaze i priznaju da su pogriješila i nikada više neće to nešto činiti. U ramazanskim noćima pustimo suzu, priznajmo da smo pogriješili, molimo Boga da nam oprosti, bolje ovdje plakati nego li na Sudnjem danu, jer tamo je već kasno. Ogovaranje, oholost, samodopadljivost, mržnja, pakost, zavist, rekla-kazala, sve su to nedostaci, od kojih nas Bog može očistiti, naravno, ukoliko priznamo da ih imamo. Ako ne budemo očišćeni od ovih sramota, djela nam ne mogu imati potencijal prolaska kroz svih sedam nebesa. Svako nebo ima filtere koji ne dozvoljavaju prolazak djela sa nedostacima. Nebeska inspekcija zaustavlja nosioca djela, provjerava sadržaj. Ukoliko ustanovi prisustvo sumnjivih supstanci, naređuje da se isto vrati vlasniku.  Na toj kontroli sljedeće stvari nisu dozvoljene: na prvom nebu: gibet, na drugom: uobraženost, na trećem: zavist, na četvrtom: oholost; na sljedećem: samopokazivanje; itd. Meleki su veseli kada neko djelo prođe kroz sve filtere. Međutim, kada ga pokažu Bogu, On kaže: nema u njemu čistoće, on je to činio iz straha od Džehennema.

...okušaj mi srce u njemu bogobojaznošću!

Tražimo PRAVI takvaluk. Kada je srce centar takvaluka, bez ikakve sumnje, svaki organ imat će takvaluk. Mi pretežno posjedujemo parcijalni takvaluk, koji je dosta puta proizvod naravi a ne volje. Automobili imaju ugrađenu ABS tehnologiju, i nama je potrebna slična tehnologija tj. sistem blokiranja kada se nađemo pred grijehom. Permanentna svijest o Bogu čini da se na mjestu ukopamo, ni makac u smjeru grijeha. Na crvenom svjetlu stajemo ili iz straha od kazne ili zato što poštujemo saobraćajne propise. Dobro bi bilo da vježbamo ovaj drugi povod, jer u tom slučaju možemo se nadati da u pitanjima crvenog svjetla Božije odredbe, stanemo iz poštovanja prema Božijim zakonima a ne iz straha od kazne.

...o Ti Koji prihvataš izgovore griješničkih posrtaja!

Ikale, riječ upotrebljenja u ovom fragmentu, u trgovini znači mogućnost vraćanja kupljenje robe kojom nismo zadovoljni. Naša djela obično nisu prvoklasna roba, imaju nedostataka, a izgovori obično nisu toliko veliki da bismo se mogli sakriti iza njih, ipak Bog prihvata, jer to ne umanjuje od Njegove veličine i moći. Zato molimo Boga da nam podari stvari koje su spomenute u ovoj dovi. Amin.


Dvadeset četvrti dan

 

اللَّهُمَّ إِنِّي أَسْأَلُكَ فِيهِ مَا يُرْضِيكَ

 وَ أَعُوذُ بِكَ مِمَّا يُؤْذِيكَ  ‏وَ أَسْأَلُكَ التَّوْفِيقَ فِيهِ لِأَنْ أُطِيعَكَ وَ لاَ أَعْصِيَكَ يَا جَوَادَ السَّائِلِينَ‏

 

Allahu moj, zbilja tražim u njemu ono što Te čini zadovoljnim, a utječem Ti se od onoga što Te uznemirava, i tražim od Tebe podari mi uspjeh da Ti se pokoravam, a da ne budem nepokoran, o Ti koji si darežljiv prema tražiteljima!

 

Bože učini da bude tako pa da sa mnom budeš zadovoljan. Znamo kako saznati da li je Bog zadovoljan nama ili ne, pogledajmo da li smo mi zadovoljni Božijom odredbom ili ne. Da li me pati to što komšija ima duplo veću kuću i okućnicu, što mi prijatelj ima ljepše oči, što je ovako ili onako. Ukoliko me ove stvari nerviraju, i pritišću mi dušu, trebalo bi poraditi na svome zadovoljstvu. Mi smo poput bolesnih a Bog je poput liječnika, zato trebamo biti zadovoljni Božijom odredbom, jer On zna šta je dobro a šta loše za nas. U Kur'anu nam se daje do znanja da ima stvari koje volimo ali one su loše po nas, a ima stvari koje nam nisu drage ali one su dobre za nas. Potrebno je biti predan Bogu, ono što On želi da bude da time budemo zadovoljni.

U predaji se kaže da vjernik mora imati tri odličja:

Prvo, (tevfik) Božiju uputu i pomoć, ko to ne bude imao džaba mu sve što u životu ima, bilo koliko da je imućan, ali ne bude li imao pomoć od Boga da udjeli neće moći udjeliti nikome ništa. Naravno oni koji ne udjeljuju ne trebaju kazati, pa da to je moj problem, Bog ne želi da ja udjelim, za ovu vrstu pomoći potrebno je poslati signal, djelovati i razmišljati na takav način koji privlači ovu vrstu pomoći i upute Božije. Koliko je ljudi koji svoju djecu otpremaju u život na bogatstvu koje su stekli, ali djeca od toga ne vide nikakve koristi, a opet koliko ljudi koji svoju djecu u život otpreme Bogu na amanet, i ta djeca u životu uspiju.

Drugo, samoga sebe da opominje i savjetuje. Tako, recimo, otac pita sina koji je u groznici: Sine šta ti je? On mu odgovara: ne pitaj babo, sutra imam težak ispit. A ovaj počne plakati misleći: Bože dragi vidi ga on u groznici zbog sutrašnjeg ispita, a mene Bog ispituje svaki dan, a ja i ne marim za to! Potrebno je da čovjek samoga sebe savjetuje, da se opominje, da uzima pouku iz onog što se događa.

Treće, da prihvati savjet drugih. Koliko puta se dogodi da nas neko ko čini neko djelo savjetuje da to isto djelo ne činimo, poslušajmo ga...

Dakle mi molimo Boga da nam da pomoć i uputu da mu budemo pokorni ali i da ne budemo neposlušni. Naše je da tražimo, a Allah je darežljiv i On daje onima koji od Njega traže.

 

 


Dvadeset peti dan

 

اللَّهُمَّ اجْعَلْنِي فِيهِ مُحِبّاً لِأَوْلِيَائِكَ

 وَ مُعَادِياً لِأَعْدَائِكَ  مُسْتَنّاً بِسُنَّةِ خَاتَمِ أَنْبِيَائِكَ

 يَا عَاصِمَ قُلُوبِ النَّبِيِّينَ

 

Bože moj, učini me u njemu prijateljem Tvojih prijatelja, neprijateljem Tvojih neprijatelja, sljedbenikom puta pečata Tvojih vjerovjesnika, Zaštitniče srca vjerovjesnika!

 

U hadisu nam se poručuje da nećemo ostvariti zbilju imana sve dok ne budemo mrzili najbližu rodbinu jer nisu pobožni i ne budemo voljeli najdalje osobe jer su pobožni. U predaji se kaže: “Želiš li shvatiti jesi li od dobrih ili ne. (tj. ako bude hajra od džennetlija si, ne bude li ideš u džehennem) pogledaj u srce. Ako voliš ljude pokorne Allahu pa u tebi je hajr. Ukoliko voliš griješnike, u tebi nema dobra. Čovjek će biti proživljen s onim koga/šta bude volio.”

Isto tako u hadisu se kaže da će pretkraj vremena, srce vjernika da se rastoči. Na pitanje zašto, rečeno je: “jer vidjet će kako se ne prakticiraju propisi vjere, kako se širi nemoral a on nema moći da odvrati, da zabrani, da izmjeni.” 

Učini me sljedbenikom puta pečata Tvojih vjerovjesnika!

Znamo za slučaj kada su hodali Poslanik, s.a.v.a., i Selman r.a.. Zastali su na trenutak, okrenuli su se ali u pijesku su bili tragovi samo jednog čovjeka. Poslanik reče: “Selmane ovo su samo moji tragovi, gdje su tvoji?” Selman reče: “Selman nema svojih tragova, ja svojim stopama slijedim tvoje tragove.” Dajući do znanja da je koračao tako što je stajao u tragove koji su ostajali iza poslanikovih stopala. Izgovarajući šehadet učimo da prvo trebamo biti robovi, pa tek ostalo. Ono što je za nas važno jeste biti rob, tj. abd, a zatim na sljedećem stupnju biti pobožan, tj. abid. Moguće je da neko bude i 70 godina abid ali da još uvijek ne postane abd, tj. rob Božiji.

...Zaštitniče srca vjerovjesnika.

Blago njima kada su zaslužili tu deredžu da im Allah srca čuva od grijeha, te su bezgriješni. Ukoliko budem išao tačno iza svoga Poslanika, pa i moje srce bit će čuvano i zaštićeno. Bože, zaštitniče srca vjerovjesnika pomozi mi da volim Tvoje prijatelje, mrzim Tvoje neprijatelje, da slijedim u stopu Tvoga roba i Poslanika Muhammeda, s.a.v.a.

 

 

 

 


Dvadeset šesti dan

 

اللَّهُمَّ اجْعَلْ سَعْيِي فِيهِ مَشْكُوراً  وَ ذَنْبِي فِيهِ مَغْفُوراً  وَ عَمَلِي فِيهِ مَقْبُولاً  وَ عَيْبِي فِيهِ مَسْتُوراً يَا أَسْمَعَ السَّامِعِينَ

Allahu moj, učini mi u njemu trud prihvaćenim, grijehe oproštenim, djela prihvaćenim, nedostatke pokrivenim, o Ti koji najbolje čuješ od onih koji čuju!

Čovjek u mjesecu Ramazanu ulaže napor i trud, posti, zikri, manje spava, bio bi veliki gubitak da se taj napor i trud ne prihvate. Isto kao i bilo koji drugi posao koji radimo ako ne bi urodio plodom, bili bismo zabrinuti. Nekada svojim jednim djelom upropastimo sva dobra djela. Naprimjer ogovaranje, jedno ogovaranje uništi ibadet 40 dana. Zato najbolje je u mjesecu Ramazanu posvetiti se svojim nedostacima, svojim stvarima kojima se možda drugi čude, dosta puta su naši nedostaci mnogo krupniji i veći nego li tuđe kojima se čudimo i zbog kojih smo spremni uništiti svoja dobra djela, bilo da ih predajemo na njegov spisak bilo da na svoju listu primamo njegovih loših djela. U predaji se kaže blago onom ko se zabavi ličnim nedostacima i tako zaboravi na tuđe.

Bože, grijehe koje smo učinili, oprosti nam ih. Mjesec Ramazana je posebna prilika, u njemu je disanje tesbih, spavanje ibadet... Ukoliko uz toliki profit naši grijesi ne budu oprošteni, teško nama. Grijesi su nas pritisnuli, leđa nam iskrivili, pa kada bismo i voljeli učiniti neki ibadet naprimjer noćni namaz, ne možemo jer teret grijeha nam to ne dozvoljava. Svako ko nema zore nema o sebi habera, kažu ljudi koji su isprobali taj recept. Čovjek koji se liši ustajanja u zoru, lišen je i spoznaje samoga sebe. Jer to je prilika kada čovjek biva obasut posebnim blagodatima i milošću Božijom. U predaji se kaže: “Čudno je to da čovjek kada nešto izgubi to i traži, ali sebe je izgubio ipak ne pokušava se naći.” Najbolje vrijeme za traženje izgubljenog sopstva je upravo zora, trenuci kada je preporučeno obaviti noćni namaz, vrijeme kada se može najbolje usredsrediti na suštinske stvari u vezi sa postojanjem, svrhom, ciljevima...

Prihvati mi djela i sačuvaj me toga da drugi saznaju za moje nedostatke. Velika je sramota da drugi saznaju za moje grijehe. Bog je onaj koji pokriva nedostatke, on je sattarul-ujub. Kada čovjek vidi tuđe nedostatke on zaboravlja na svoje, on se tada i uzoholi. Kada znamo da su drugi saznali za naše nedostatke osjećamo se neugodno, najradije bismo napustili to mjesto i otišli tamo gdje nas niko ne poznaje, počeli bismo od nule. Zato i molimo Boga da nam pokrije naše nedostatke, ali ne zaboravimo, da je najbolji način da ova dova od nas bude uslišana to da i mi pokrivamo tuđe nedostatke, nemojmo biti takvi da kada vidimo kod nekog nešto ružno, da jedva čekamo to obznaniti da svi o tome steknu znanje. Učin – doček, pravilo je koje su naši stari osjetili u svojim životima, pokrij tuđi nedostatak, i Bog će pokriti tvoj, ne budi takav, Bog će dati da se obrukaš, pa ko voli nek izvoli.

Od svih onih koji slušaju, Bog najbolje čuje. Musa je pitao Boga da li si daleko ili si blizu, ne znam kako da Te dozivam. Bog mu reče: Ja sam s onim ko Me spomene.

Zato Bože, pomozi nam da se posvetimo putu i djelima koja nas odvode ka Tvome zadovoljstvu.


Dvadeset sedmi dan

 

اللَّهُمَّ ارْزُقْنِي فِيهِ فَضْلَ لَيْلَةِ الْقَدْرِ

وَ صَيِّرْ أُمُورِي فِيهِ مِنَ الْعُسْرِ إِلَى الْيُسْر

وَ اقْبَلْ مَعَاذِيرِي وَ حُطَّ عَنِّيَ الذَّنْبَ وَ الْوِزْرَ

يَا رَءُوفاً بِعِبَادِهِ الصَّالِحِينَ

 

Bože moj, opskrbi me u njemu dobrima noći Kadr, vodi moje poslove u njemu od teškoće ka lahkoći, prihvati moje isprike, skini s mene grijeh i breme grijeha, o Dobrostivi prema čestitim robovima svojim!

 

Jedna od mogućnosti noći Kadra je i 27. noć. U svakom slučaju kada god da je, potrebno je tražiti zbog vlastitog hajra i sreće jer između ostalog u njoj se određuje sudbina, sreća i nesreća. Zato je fino, pripremiti teren te noći za meleke koji traže slobodnu pistu za slijetanje ukoliko je ne nađu odlaze, jer nemaju gdje sletjeti, nemaju kome doći. Rasplinuti smo u bezbrojnim ljubavima i težnjama. Kada se dešavaju promjene, kada se postiže nuranijet? Tek kada takvi gosti budu pušteni u srce.

Ljudi su izloženi raznim vrstama teškoća. Svak muči svoju muku. Neko ima lošeg komšiju, neko lošeg bračnog druga, neko loše dijete, nekom ne ide posao, nekom zdravlje, neko se bori sa zavidnošću… Još gore od toga, puno se nerviramo za ovaj svijet. Pobjegne nam tramvaj, autobus, ljuti smo na cijeli svijet. Ali prođe li nam namaz, ni da se namrštimo, zašto bismo kad imamo cijeli dan pred sobom da naklanjamo. Sve su to teškoće, koje bi mogle Božijom voljom da se pretvore u lahkoće.

Bog nam daje od svega što tražimo. Ukoliko praktično iskazujemo spremnost oprosta i prihvatanja isprika drugih, bez obzira koliko one izgledale nevjerovatne i smiješne, možemo se nadati da Bog prihvati naše isprike koje su također nevjerovatne i smiješne. Kako god mi sa svim svojim nedostacima i slabostima veoma rado primimo ispriku svoga evlada, kada priđe i pošteno kaže, pogriješio sam, oprosti. Pa zar ima sumnje u to da kada mi pošteno i iskreno priznamo Gospodaru da smo pogriješili a da nam On ne prihvati.

Interesantan završetak dove. I pored toga što imamo potrebu za isprikama, i pored toga što priznajemo da imamo teških trenutaka, ipak, potajno se nadamo, da ona naša svakodnevna autosugestija koju izgovaramo na tešehudu esselamu alejna ve ala ibadillahissalihin urađa plodom. Potajno očekujemo da i mi budemo od dobrih robova Božijih, svakako sama želja nije dovoljna, ali ako postoji iskrena želja mnogo je lakše stići do željenog.

 

 

 


Dvadeset osmi dan

اللَّهُمَّ وَفِّرْ حَظِّي فِيهِ مِنَ النَّوَافِلِ

وَ أَكْرِمْنِي فِيهِ بِإِحْضَارِ الْمَسَائِلِ

‏وَ قَرِّبْ فِيهِ وَسِيلَتِي إِلَيْكَ مِنْ بَيْنِ الْوَسَائِلِ

يَا مَنْ لاَ يَشْغَلُهُ إِلْحَاحُ الْمُلِحِّينَ

 

Allahu moj, učini u njemu obilnim udio moj u dobrovoljnim djelima, počasti me u njemu udovoljavanjem molbama, približi u njemu sredstvo moje ka Tebi nad drugim sredstvima, o Ti kojeg ne zaokuplja upornost upornih!

 

Sve ove dove koje učimo, nisu zarad sevapa. Dova nije za sevab, dova je za postizanje savršenstva, za ostvarivanje moralnih vrlina. (raditi što voliš + plata, raditi što moraš = plata) Mi izmoljavamo spremnost, dobar i obilan prtljag kojeg prijeko trebamo na putovanju vječnosti. Nemojmo sebe ograničavati, traženjem samo materijalnih stvari, a i kada molimo duhovno nemojmo ono ciljano ograničeno: poput daj mi džennet. Poslanik nas u ovoj dovi uči i vraća na one riječi: Rekao je Allah dž.š.: “...Neće Mi se približiti rob ničim milijim nego li je to putem onoga što sam mu Ja propisao, on Mi se približava nafilama sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim, postajem njegov sluh kojim sluša i vid kojim gleda i jezik kojim govori i ruka kojom udara. Ukoliko Me pozove odazovem mu Se, ukoliko traži dajem mu.”

U ovom slučaju trebam li tražiti Džennet. Pa to je spuštanje, iz aviona u konjsku zapregu.

...počasti me udovoljavanjem molbama!

S obzirom na to da smo mi sušta potreba, u tom slučaju sebe opravdavamo traženjem i molbama upućenim Onome od koga imamo potrebu. Naravno postoje dva paketa potreba. Prepaid i postpaid potrebe. Tražili ne tražili, pomagali Bogu ne pomagali, On nam daje osnovne potrebe, koje imaju rok trajanja, međutim, da li je to dovoljno, kada pređemo u roaming.

Naravno da nije. “Reci: Ne bi vam Allah poklonio pažnju da nije vaših molitvi!“[185]

Božiji Poslanik, s.a.v.a.: “Kada Allah želi udovoljiti molbi roba dozvoli mu da čini dovu.“

Hazreti Hasan: “Nikome nije Allah, dž.š., otvorio vrata molbe, a da mu je zatvorio vrata ispunjenja.“

Sve ovo uz svijest da nam Allah daje dozvolu da dovimo, da je On taj koji uslišava i na taj način nam čini plemenitost, dajući nam počast.

...približi me Sebi onim što činim!

Jedan od osnovnih faktora bez kojeg ibadet ne bi bio ibadet jeste nakana kurbeta, tj. približavanja Bogu. Ovdje na neki način tražimo od Boga, da nam podari uspjeh pa da sva djela koja činimo budu unijeta u okvir ibadeta, što je svakako moguće uz određene uvjete. Kada smo skloni blizini Božijoj u tom slučaju Allah nam srce ispunjava dovoljnošću a ruke nam puni opskrbom. Ukoliko se pak budemo udaljavali od Njega, u tom slučaju srce će nam biti puno potreba, što znači da će nam  ruke biti pune posla i obaveza a rezultati će, kada pogledamo konačni rezultat, svakako izostati. Zar Poslanik nije kazao: “Ibadet je sastavljen od deset dijelova, od čega devet čini traženje halal opskrbe.”

...o Ti kojeg ne zaokupljaju potrebe upornih!

Posumnjam li iz bilo kojeg razloga kako moja upornost ometa Boga od toga da odgovori drugima, kako ga to zaokuplja, prevario sam se. Pogledajte primjer Sunca, ono odašilje toliko energije, toliko toplote i takve vrste zračenja, da mi ovdje na zemlji primamo samo maleni dio. E sad ako ja uporno sebe izlažem tom malom djeliću onog što svojom masom mogu primiti, zar sam Sunce zaokupio svojom potrebom da se ogrijem, da snabdijem organizam vitaminom D i na taj način druge lišio da se istim koriste?

 


Dvadeset deveti dan

 

اللَّهُمَّ غَشِّنِي فِيهِ بِالرَّحْمَةِ

وَ ارْزُقْنِي فِيهِ التَّوْفِيقَ وَ الْعِصْمَة

 َوَ طَهِّرْ قَلْبِي مِنْ غَيَاهِبِ التُّهَمَةِ

يَا رَحِيماً بِعِبَادِهِ الْمُؤْمِنِينَ

 

Bože moj, prekrij me u njemu milošću, opskrbi me u njemu uspjehom i krepošću, očisti mi srce od tmina potvore, o Ti koji si Samilostan prema Svojim robovima vjernicima!

 

Kada je propuh, kada je studeno, kako prija da se ušuškamo. E pa mi smo posebno na udaru i vjetrometrini svojih loših djela, zato potrebno nam je da nas Allah zbilja ogrne, prekrije Svojom milošću, a Njegova milost je najveća u mjesecu Ramazanu.

...opskrbi me u njemu uspjehom i krepošću!

Uspjeh je viševrstan. Kratkotrajan, dugotrajan. Ovosvjetski, onosvjetski. Uzmimo u obzir sve vrste, Bogu umanjiti nećemo, a sebi možemo priskrbiti što više dobra. U predaji se kaže da vjernik treba imati tri vrline: uspjeh od Allaha, savjet samom sebi, prihvatanje savjeta (pa makar onaj što te savjetuje suprotno činio).

...očisti mi srce od tmina potvore!

Najbolje tražiti od Onog ko me poznaje bolje od mene.Vesvese hannas, je veoma opasna stvar za nas. Umjesto da se posvetimo sebi, upiremo pogled sumnje u druge. Zato je dobro učiti zikr: la havle ve la kuvvete (100x), e kako bismo se izbavili tmina. Poslanik je Ebu Zerru rekao učestaj ovaj zikr jer spada u džennetske riznice. Isto tako lijepo je uobičajiti nakon sabaha i akšama ovaj zikr učiti s bismilom.

...o Ti koji si Samilostan prema Svojim robovima vjernicima!

Bog je neizmjerno milostiv. Koliko stvari nam je dao koje ni tražili nismo, i koje nam nikada ni pale na pamet ne bi. A posebno Svojim robovima, prema vjernicima, a mi se iskreno nadamo da s Božijom pomoći budemo zbilja to, robovi Božiji, pravi vjernici koji će biti ušuškani u obilje milosti Božije, koji će biti uspješni i krepki, čisti od sumnji i potvaranja.

 

 

 

 

 


Trideseti dan

 

اللَّهُمَّ اجْعَلْ صِيَامِي فِيهِ بِالشُّكْرِ وَ الْقَبُولِ عَلَى مَا تَرْضَاهُ وَ يَرْضَاهُ الرَّسُولُ مُحْكَمَةً فُرُوعُهُ بِالْأُصُولِ‏ بِحَقِّ سَيِّدِنَا مُحَمَّدٍ وَ آلِهِ الطَّاهِرِينَ  وَ الْحَمْدُ لِلَّهِ رَبِّ الْعَالَمِينَ‏

 

Allahu moj, nagradi u njemu moj post Tvojim primanjem, i zadovoljstvom Tebe i Poslanika, učvršćenih ogranaka po čvrstim osnovama, tako Ti prava našeg prvaka Muhammeda i njegove čiste porodice, i sva hvala pripada samo Allahu Gospodaru svjetova!

 

InšaAllah, da nam je post bio post koji će Allah prihvatiti, i kojim će biti zadovoljan i Allah i Poslanik i to da post bude tako čvrst da mu ogranci poput: namaza, zekjata, hadža kao i vjerovanje u Boga, Poslanika i ostalo budu čvrsti, postojani, s jakim korjenima, jakim uvjerenjem u Boga u Poslanika, u Proživljenje i da iz tog korjenja i čvrstog uvjerenja izrastaju kvalitetni ogranci, tj. djelovanje u skladu sa tim vjerovanjem je kvalitetno, lijepo.

Ukoliko ibadeti koje činimo ne budu povezani sa vjerovanjem sa akaidom, sigurno da neće biti kvalitetni, da kao takvi neće ni zasluživati zadovolj-stvo Božije niti zadovoljstvo Poslanika.

 

Molim Uzvišenog Allaha da nas očisti u ovom blagoslovljenom vremenu i podari nam ustrajnost na Putu Njegovu i u danima nakon mubarek mjeseca Ramazana! Amin!


 


Mišljenje o knjizi

 

Kretati se putem kojim su hodili najbolji sinovi ljudskog roda povlastica je koju sebi mogu da priušte dostojanstveni, svjesni i odabranici što su za sebe izabrali utrte staze smiraja u okrilju žive vjere-Božije bliskosti. Da bi se napravio taj presudni iskorak iz čovjekove trajne zapitanosti u svijetu koga živi u svijet sigurne izvijesnosti nužna je snaga spoznaje koja je utemeljena na vjerovanju Bogu. S vjerom u Višu istinu čovjek je u mogućnosti da kontinuirano stremi svijetu viših vrijednosti, onom boljem, ljepšem, savršenijem, svemu što ga vraća iskonskom počelu, Tvorcu Dobrohotnom i staništu dženetskom. Da bi sačuvao iskonske darove insanom valja biti, klicu fitreta dobrim djelima zaodjenuti, i dobro promovisati postojanom riječju što višem teži-čistoća dina iz Riječi pravoputne proističe, da bi hajr potakla, inspiracijom bila i raskošni svijet Objave u hajrate našeg života pretočila.

Vjera je p/ostala nadom čovjeka, kompasom koji neprestance daje spasonosne koordinate na uzburkanom moru života u kome se temeljne vrijednosti neprestance relativiziraju potičući nered na kopnu i moru, u srcu i umu, pri rječima i djelovanju. Održati svijetlom neraskidivu vezu s Gospodarem svjetova, imati ga stalno na umu, temeljni je cilj vjere kao škole za razvoj i usavršavanje uz dosezanje znanja kojim će se moći procjenjivati vrijednosti stvari i određivati mjere i mjerila  težnje su mutekija.

 Ukoliko vjera postane i antivirusni program koji će spržiti zle pomisli i preusmjeriti ih ka družbi iskrenih, već stupamo na stazu što bezvrijednu prašku pretvara u plodnu zemlju u kojoj zrnevlje klija spremno da stabljikom postane nagovještavajući  plodove ukusne, one što ih je zemlja Bosna vijekovima davala djelovanjem dobrotvora. Esad nas potiče da i sami, po uzoru na brojne vakife čiji se dobri spomen do nas prenosi, utemeljimo svoja trajna dobra na hajir nijetu, riječi lijepoj i poticajnoj, od hajir mala koji posjedujemo, uspostavimo neraskidivu vezu sa Blagodarnim i na njivama dunjalučkim zasade ahiretske utemeljimo praveći sirat ćuprije s Bogom i čovjekom!

Osebujni literarni stil Esada Bajića karakteriše jasan jezik, blizak i razumljiv svima a posebno mlađim tragaocima životnih putanja. Način na koji on, poticajno i životno argumentovano, usmjerava tragaoce na putevima životnih spoznaja propitivajuće unosi nove misaone elemente nad kojima um zastane, zapita se i poželi  se preusmjeriti boljim putevima spasa. Argumenti koje Esad koristi su dio životne bliskosti i mudrosti preuzete iz njegovog bdijenja nad odabranim tekstovima, istočnim i zapadnim, islamom pomirenim.Poslije čitanja Esadovih duhovnih putanja osjećate se radosnije, čvršće i samouvjerenije na putu predanosti Bogu, iznova uvjereni da ste počašćeni najvećim darom svjetovima podarenim- emanetom vjere.

Izbor  tema kojima se Esad kreće je i njegov odabir najistaknutijih svjetiljki kojima osvjetljavamo pute naše i činimo ih izvjesnijim, postojanijim. Svijest o Bogu, Njegovoj bliskosti i dobrohotnosti naspram čovjeka zaziva ljudski odgovor koji će se usmjeriti ka Božjoj blizini u kojoj se čovjek osjeća uznosito, namaski dostojanstveno u dijalogu sa Svemilosnim, ne zaboravljajući  ni  čovjeku istovremeno. Užitak vjere se zna doseći u samoći razmišljanja, ali se punina dina ostvaruje u zajednici vjurujućih ili onih što vjeri kao iskonskoj potrebi teže, manje ili više svjesno, znati ćemo u trenu prosvjetljenja što sa srca koprene sklanja i svjetlost prima. Šapuće duša i dovom iskonske potrebe što u spoznaji svoje ograničenosi Svemogućem teži kao Darovaocu i ispunitelju naših potreba, Onome što se raduje kada se od Njega traže i žalosti kada nemamo srce ispunjeno nadom u  ispunjenja Njegova. S čvrstim osloncem na Uzvišenog  valja nam se Snažnom obratiti, njegovim svijetlim putevima vratiti i njegove darove kojim nas je obdario čovjeku hajratima vratiti. Autor nas, ramazanskom knjigom u ove mubarek dane, potiče svojim hajratom, ustupanjem autorskih prava i podrškom izdavanju ove knjige čija je dobit usmjerena ka gradnji i opremanju nove zgrade Karađoz-begove medrese, da i sami iznađemo puteve potencijalnog hajra. Kao preporuku za Vaše pravilnije životno usmjeravanje preporučujemo Vam i Esadovu knjigu, koja nas iznova priziva vječnom kuranskom zovu, takmičite se u činjenju dobrih djela.

Esad poziva na živu vjeru, onu što nas oplemenjuje i izvorištem dobra čini, i samo oni koji se njenim putevima usmjere u mogućnosti su da se raduju užitcima i ljepotama koje im je Dragi Bog priredio, a izazovi dobra su brojni i na nas čekaju, krenimo!

 

Seid Eminović


O autoru:

 

Esad Bajić do sada je objavio:

Roman: SJENA JENDOG TAIBA, 2011.

Zbirke priča:

– ĆUPRIJANJA, 2012.

– BOJA SJEĆANJA, 2010.

– OTKOSI SJEĆANJA, 2008.

– SEBILJ ili potraga za ogledalom,1999.

Zbirke pjesama:

– BIHUZURKA, 1996.

– KAMENDAN,  1997.

– BESAN,  1998.

– GODOVI DANA, 2006.

Islamistika i historija:

– KURBAN I HADŽDŽ, 2007. i 2012.

– SEKSUALNOST I INTIMNI ŽIVOT U ISLAMU,

– SLOVO O HIDŽRI, 2005

– SMRT, KABUR I SUDNJI DAN, 2003.

– RAMAZANSKI NASIHATI, 2003

– KUR'ANSKI IZAZOV ZNANOSTI, 2003

– ZNAKOVI ZA RAZUMOM  OBDARENE, 2002.

– SVIJETLI PUTEVI ISLAMA, 2012.

– KONJIČKE DŽAMIJE, 2011.G.

–  MONOGRAFIJA M IZ-E KONJIC, 1999.G.

 


Literatura:

 

  1. Sejjid Muhammed Dževad Veziri, U iščekivanju Ramazana, Fondacija “Mulla Sadra“ u BiH,  2012.god.
  2. Hafiz Ismet Spahić, HUTBE, El-Kalem, Sarajevo, 2000. god.
  3. Zbogom tugo, dr. Abdul-Muhsin Muhammed El-Kasim imam i hatib Poslanikove džamije
  4. Hafiz Mensur Malkić, hutba “Lijepa riječ“ www.rijaset.ba
  5. Ahmet Alibašić, Vjernik život živi u njegovoj punini. www.bosanskialim.com
  6. Mr. Zuhdija Hasanović, Između optimizma i pesimizma, www.abg.ba
  7. Grupa autora: Duhovni propisi mubarek Ramazana, Fondacija “Mulla Sadra“ u BiH,  2007.god.
  8. Abbas Qomi, Dove odabranih mjeseci, Fondacija “Mulla Sadra“ u BiH,  2009.god.
  9. Mustafa Spahić, Mjesec vjere i slobode, hutba, www.rijaset.ba
  10. Dževad Hodžić,O Ramazanu i postu, hutba,www.rijaset.ba
  11. Mustafa Sućić, Noć Kadr, hutba, www.rijaset.ba
  12. Mr. Mustafa Prljača, hutba, Blagodati Ramazana, www.rijaset.ba
  13. Mr. Muharem Omerdić, Došao nam je Ramazan, hutba.www.rijaset.ba
  14. Dr. Almir Fatić, Vrijednosti i dolike mjeseca Ramazana, www.rijaset.ba
  15. Akbar Eydi, Ciklus predavanja o kur'anskoj uputi, Fondacija “Mulla Sadra“ u BiH,  2004.god.
  16. Sahihul-Buhari, Visoki saudijski komitet, Sarajevo,2008.god.
  17. Esad Bajić, Ramazanski nasihati, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2002.god.
  18. Dr.Jusuf Ramić, Izbor  Poslanikovih hutbi, El-Kalem, Sarajevo , 2001.god.
  19. Esad Bajić, Smrt, kabur i Sudnji dan, MIZ_e Konjic, Konjic 2003.god.
  20. Muhammmedi Rey Šehri, Mjera mudrosti, 1,2,3,4, Fondacija “Mulla Sadra“ u BiH,  2008.god.
  21. Muhammed Reza Mahdavi Kani, Koraci ka samoizgradnji, Fondacija “Mulla Sadra“ u BiH,  2012.god.
  22. Abdullah ibn Abdulhamid el Eseri, Mjesec Ramazan i post Allahova poslanika sallalahu alejhi ve sellem, Pomoćni ured za islamsko misionarstvo - Rebva, 2007.god.
  23. Dr. Šefik Kurdić, Ramazan i teravih namaz u svjetlu hanefijskog mezheba, Islamska pedagoška akademija, Zenica, 2002.god.
  24. Muhammed Mehdi Al-Asifi: Dova u baštini Poslanikove porodice, Fondacija „Mulla Sadra“ u BiH,  2012.god.
  25. Dr. Muhammed Hamidullah, Uvod u silam, Starješinstvo Islamske zajedniceza BiH, Hrvatsku i Sloveniju, Sarajevo, 1989. god.
  26. Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Putevi i staze dobra, Fondacija “Mulla Sadra“ u BiH,  2012.god.
  27. Dr. Ibrahim ibn Abdullah Ed-Dubejjiš, Duhovnost postača
  28. Ključevi srca, islamski ilmihal, Ömer Öngut, Mega, Istanbul, 2001 / 1422 h.
  29. Zbirka Poslanikovih hadisa, Salih Indžić, Libris, Sarajevo, 2002.g./1423 h.
  30. Ebu Hamid El Gazali, Knjiga o tajnama posta, Poglavlje iz knjige: IHJAU ULUMID DIN, Bookline, Sarajevo, 2004. god.
  31. Ebu Lejs Es-Semerkandi, Vrijednost posta, poglavlje iz knjige: Upozorenje nemarnim, Behram begova medresa u Tuzli, 2006. god.
  32. Jusuf El-Karadavi, Tajne posta, Poglavlje iz knjige:Ibadet u islamu:Medžlis IZ-e Konjic, 2001. god.
  33. Muhammad Mohammadijan, Čovjekov zavjet Bogu, Fondacija “Mulla Sadra“ u BiH,  2012.god.
  34. Muhammed El Gazali, Obnovi svoj život, Medžlis IZ-e Konjic, 2000.god.
  35. Edin Tule, Socio-psihološke dimenzije Kur’ana. Sarajevo, 2010.god.

 


SADRŽAJ

 

UVODNA RIJEČ                                          3

 

LIJEPA RIJEČ                                               5

RADOSNA VIJEST I OPTIMIZAM                        13

UVJETI I STANJE VREMENA                   19

TAKVA(LUK)- SVJESNOST BOGA          41

U SUSRET  MJESECU RAMAZANU        47

NOĆ KADR                                                   64

POST                                                              69

HADISI                                                          77

SADAKA (MILOSRĐE)                              83

BLAGOST, SAMILOST                               91

BERIĆET                                                       95

POVRATAK KUR'ANU                              101

NAMAZ                                                         109

LAŽ                                                                113

DOVA                                                            117

 

PRILOG: RAMAZANSKE DOVE  I

PREDIFTARSKA OBRAĆANJA                125

 

Prvi dan                                                           127

Drugi dan                                                        129

Treći dan                                                         130

Četvrti dan                                                      131

Peti dan                                                           133

Šesti dan                                                         135

Sedmi dan                                                       137

Osmi dan                                                         139

Deveti dan                                                      141

Deseti dan                                                       143

Jedanaesti dan                                                 145

Dvanaesti dan                                                 147

Trinaesti dan                                                   149

Četrnaesti dan                                                 151

Petnaesti dan                                                   153

Šesnaesti dan                                                  155

Sedmanaesti dan                                             157

Osmanaesti dan                                               159

Devetnaesti dan                                              162

Dvadeseti dan                                                 164

Dvadeset prvi dan                                           167

Dvadeset drugi dan                                        169

Dvadeset treći dan                                          172

Dvadeset četvrti dan                                       174

Dvadeset peti dan                                           176

Dvadeset šesti dan                                          178

Dvadeset sedmi dan                                       180

Dvadeset osmi dan                                         182

Dvadeset deveti dan                                       185

Trideseti dan                                                   187

 

Mišljenje o knjizi                                             188

O autoru                                                          192

Literatura                                                        193

 

 

 

Ova knjiga je štampana uz finansijsku pomoć Fondacije „Lijepa riječ“.

 

Karađoz-begova medresa u Mostaru i Fondacija „Lijepa riječ“ zahvaljuju donato-rima koji su omogućili štampanje ove knjige moleći Uzvišenog Allaha da ih obilato nagradi!

 

 



[1] El-Isra, 53.

[2] El-Bekare, 83.

[3] Ibrahim, 24-25.

[4] Fatir, 10.

[5] El-Bezzar.

[6] El-Mu'minun, 1-4.

[7] Ta-ha, 43-44.

 [8] El-Bekare, 263.

[9] El-Ankebut, 46.

[10] Buhari.

[11] Gureru-l-hikem, 1881.

[12] Kenzu-l-ummal, 7919.

[13] El-Ahzab, 47.

[14] Optimizam (lat. optimus - najbolji) filozofsko shvatanje koje sve stvari i događaje u svijetu posmatra sa njihove ljepše strane. U arapskom jeziku optimizam se izražava pojmovima tefa'ul i tejamun. Pesimizam (lat. pessimus - najgori) raspoloženje, stanje u kojem se sve životne okolnosti vide kao nepovoljne; Prema tekstu Mr. Zuhdija Hasanović: Između optimizma i pesimizma.

[15] El-Ma'ida, 27.

[16] Buharija i Muslim od Enesa ibn Malika.

[17] Hadis bilježi imam Muslim, Ebu Davud, Ahmed i Malik

[18] Jusuf, 87.

[19] El-Hidžr, 56.

[20] Ali-Imran, 139.

[21] Ez-Zumer, 53.

[22] Buhari i Muslim od Enesa ibn Malika.

[23] Buhari i Muslim od Ebu Mesuda.

[24] Ibrahim, 7.

[25] Gafir, 70.

[26] Nuh, 10.

[27] Eš-Šura, 25.

[28] Mjera  mudrosti 2, str.192, br.1328. i 1329.

[29] Mjera  mudrosti 2, str.193, br.1333.

[30] Isto br.1334.

[31]Marjem, 42.

[32] Hud, 42

[33]Taha, 44

[34] Mjera mudrosti 1, str 11. Br. 767-769.

[35] El-Isra, 36.

[36] El-Isra, 37.

[37] An Nahl, 78.

[38] Merjem, 23-26 .

[39] Malcolm X ili pravim imenom Malcolm Little rođen je u mjestu Omaha u saveznoj državi Nebraska 1925. godine. Još dok je Malcolm bio dijete, oca su mu usmrtili bijeli rasisti jer je bio član udruga za poboljšanje života crnaca. Kako Malcolmova majka nakon smrti muža nije mogla puno učiniti za sina, o njemu su se skrbili stariji brat i sestra. Malcolm je započeo život sitnog kriminalca. U dobi od 12 godina postao je štićenik Doma za nezbrinutu djecu države Michigan. Kada je napunio 17 godina pušten je iz doma. Potom se zaposlio u putničkom vlaku kao perač posuđa na putničkoj liniji iz Michigana ka Washingtonu, D.C. do New Yorka te nazad u Michigan. Kada je Malcolm stekao dovoljno novca, preselio se u New York kod rođaka. Uskoro je postao nasilnik, svodnik i diler drogom, kasnije i ovisnik. Postao je jedan od najopasnijih nasilnika na ulicama harlemskog podzemlja. Godine 1941. uhićen je i osuđen na deset godina zatvora zbog provale. Krađom se bavio kako bi mogao priskrbiti novac za drogu. Godine 1952. pušten je iz zatvora i nešto kasnije pridružio se pokretu Nacija Islama (Nation of Islam). Nedugo nakon što je postao član Nacije islama promijenio je svoje prezime u X. To je učinio u znak poštovanja prema svojim neznanim afričkim precima koji su dovedeni u Ameriku kao robovska radna snaga. Poslije toga otputovao je na hadždž u muslimanski sveti grad Meku. Nakon povratka u Sjedinjene Države odbacio je ideju da su svi bijeli ljudi đavoli, a što je ranije tvrdio i utemeljio vlastitu organizaciju nazvanu Organizacija Afro-američkog jedinstva. Po utemeljenju ove organizacije Malcolm X je promijenio svoje ime u El-Hajj Malik El-Shabbazz (El Hadž Malik El-Šabaz).

Godine 1965. Malcolm je smrtno ranjen dok je držao govor u New Yorku u kojem je kritizirao Elijah Muhammada.

[40] Al-Hudžurat.

[41] Sura En-Nisa 131.

[42] U drugom ajetu druge kur'anske sure, El-Bekare Uzvišeni Kur'an opisuje kao knjigu u koju nema sumnje koja je uputstvo muttekinima.

[43] “On je Allah, i na nebu i na Zemlji.On zna vaše tajno i javno. I On zna šta vi zarađujete.” (Al-An’am, 4.).

U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne, a da On za nj ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičeg svježeg niti ičeg suhog, ničeg što nije u jasnoj Knjizi.” (Al-An’am, 59.).

[44]Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjeće ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjeće ga.“(Zilzal, 7-8.).

[45] Drugi ajet sure El-Bekare: “Ova knjiga u koju nema sumnje uputstvo je onima koji su bogobojazni..“

[46] Hašr, 2.

[47] Ebu el-Futuh ibn Ebi el-Fevaris bilježi hadis kojega prenosi el-Hasan, hadis je mursel, da je rekao Poslanik, alejhisselam: “Redžeb je Allahov mjesec, šaban je moj mjesec, a mjesec Ramazan mjesec je moga ummeta.”

[48] Od Ebu Hurejre, se prenosi da je rekao:”Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao:”Uzvišeni Allah kaže:’ Svako djelo pripada sinu Ademovom, osim posta, on je Moj i Ja za njega posebno nagrađujem’”... Bilježi ga Buharija i Muslim.

[49] Buhari, Muslim.

[50] Ahmed.

[51] Ahmed.

[52] Kenzu-l-‘ummal, 23688.

[53] El-Bihar, 96/34/8.

[54] Isto 346/12

[55] Isto 348/14.

[56] Prethodno 74/74/62.

[57] Ujunu ahbari-r-Rida, 1/295/53.

[58] Bilježe Muslim, Malik, Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ibn Madždže.

[59] Bilježe Muslim, Buhari, Tirmizi i Nesai.

[60] Bilježe Buhari, Muslim, Tirmizi i Ibn Madždže.

[61]O vjernici, često Allaha spominjite i hvalite i ujutro i naveče ga veličajte.” (Ahzab:41).

[62]O vjernici, kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite.” (El-Džuma, 9-10.).

[63] Bilježi Muslim.

[64] Bilježe Muslim, Malik i Ebu Davud.

 

[65] Bilježe Muslim Tirmizi i Nesai.

[66] Mjera mudrosti, str.196, 1329.predaja.

[67] Sura El-Kadr.

[68] Ta-Ha, 122, 123.

[69]A tebe Smo kao milost svjetovima poslali “ (El-Enbija, 107).

[70] Ed-Duhan,2-3.

[71] El-Bekare,185.

[72] Muslim i Buharija.

[73] El-Bekara 187.

[74] Eš-Šu‘arâ', 205-207.

[75] El-Bekare:183-185.

[76] To mišljenje dijeli i Hafiz Ismet Spahić. Vidjeti: HUTBE, hfz. Ismet Spahić, Izdavač:El-Kalem, Sarajevo, 2000.g.

[77] El-Bekare, 2.

[78] El-Bekare, 194.

[79] El-Bekare, 172.

[80] El-Bekare, 194.

[81] Kaf, 22

[82] Bilježe ga Et-Tirmizi; Ahmed; Ibn Madže…

[83] Iz knjige Mjera mudrosti, poglavlje o postu.

[84]Bilježe Buhari i Muslim.

[85] Bilježe Buhari, Muslim, Ebu Davud, Tirmizi i Nesai.

[86] Bilježe Buhari, Muslim, Ebu Davud, Tirmizi i Nesai.

[87] Bilježe Buhari, Muslim, Ebu Davud, Tirmizi i Nesai.

[88] Bilježi Muslim. Slična verzija postoji i kod Buharije.

[89] Bilježe Buhari, Muslim, Tirmizi i Nesai.

[90] Bilježi Buhari.

 [91] Bilježi Buhari.

 [92] Bilježe Ahmed.

 [93] Bilježi Buhari.

 [94] Bilježe Buhari, Tirmizi i Ebu Davud.

 [95] Bilježi Muslim.

[96] Bilježe Buhari i Muslim.

[97] Bilježe Buhari, Muslim, Tirmizi i Nesai.

[98] Bilježe Muslim, Tirmizi, Ebu Davud i Nesai.

[99] Bilježe Ebu Davud i Tirmizi.

[100] Bilježe Ebu Davud i Tirmizi.

[101] Biježe Buhari, Muslim, Tirmizi i Ebu Davud.

[102] Bilježi Tirmizi.

[103] Bilježi Ebu Davud.

[104] Bilježe Buhari i Muslim.

[105] Bilježe Buhari i Muslim.

[106] Bilježi Tirmizi.

[107] Bilježe Buhari i Muslim.

[108] Bilježi Et-Turmizi

[109] El-Bjeheki u svom Sunenu.

[110] Dio hadisa kojeg bilježe Et-Tirmizi i Ahmed.

[111] Ebu Davud

[112] El-Mulk, 1-2.

[113] Ali Imran, 92.

[114] Ibn Hibban, 3377.

[115] Tirmizi, 1956.

[116] Muslim, 1006.

[117] El-Beled, 12-18.

[118] El-Feth, 29

[119] El-Beled, 17-18

[120] Ali Imran, 133-136 (Prijevod: E. Karić)

[121] Mjera mudrosti, 2521.

[122] Muslim.

[123] Muslim.

[124] El-Bihar, 43/70/61.

[125] Gureru-l-hikem, 1055.

[126] Isto, 4274.

[127] Šarh Nehdžu-l-belage od Ibn Ebu el-Hadida, 6/339

[128] Mjera mudrosti, poglavlje o samilosti, 2646.

[129] Vidi prethodno, 2648.

[130] Buharija u El-Edebul mufred, 1/472.

[131] Mjera mudrosti, 2522.

[132] El-Enbija, 37.

[133] El-Ahzab, 56.

[134] Prema tekstu Mensura Valjevca „Vriejndos ti značaj donošenja salavata“. Časopis: Novi horizonti.

[135] El-Bekare, 185.

[136] El-Bekare, 1-3.

[137] El-En’am, 11.

[138] Tevbe, 11.

[139] Ali Imran, 64.

[140] En'am, 19.

[141] Kalem, 52.

[142] Sad, 87.

[143] Muddessir, 36.

[144] Ahkaf, 30.

[145] Maide, 48.

[146] Šura, 13.

[147] Nahl, 89.

[148] Mjera mudrosti, 1634

[149]  Et-Tirmizi.

[150] Et-Tirmizi.

[151] At-Tavba, 54.

[152] Mumin, 28.

[153] Zumer, 3.

[154] Nahl, 116.

[155] Buhari.

[156] Tirmizi.

[157] Šarhe Nehdžul Belagati Li-Ibni Ebil-Hadid, 6/357.

[158] Kenzul-'Ummal, 8217.

[159] Kenzul-'Ummal, 8217.

[160] Tenbihul-Havatir, 2/122.

[161] Et-Tergibu ve Terhib, 2/596/29.

[162] Ahmed.

[163] Malik.

[164] Ebu Davud.

[165] Ahmed.

[166] Tirmizi.

[167] Bejheqi.

[168] Ahmed.

[169] Buhari.

[170] Buhari.

[171] Ibn Ebi-d-Dunja.

[172] El-Ahzab, 70- 71.

[173] Buhari.

[174] El-Mu'min, 60

[175] El-Furkan, 77.

[176] Ez-Zarijat, 56.

[177] El-‘Alek, 6–7.

[178] Fatir, 15.

[179] “A Njemu se molite sa strahom i nadom, milost Allahova doista je blizu onih koji dobra djela čine!“ (El-A'raf, 56.).

[180] Et Tirmizi; Kitabu Ed Da'vat, Br; 3463.

[181] Hud, 3.

[182] Hud, 52.

[183] Merjem, 96.

[184] Neml, 62.

[185] El-Furkan, 77.

 

Poštovani posjetioci naše stranice želimo skrenuti pažnju na činjenicu kako stranica www.medzlis-konjic koristi tzv. "kolačiće" (cookies).Spomenute "kolačiće" koristimo samo kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice.