Fri07202018

Last updateTue, 17 Jul 2018 5pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI DA LI JE HIDŽRA USUD MUSLIMANA?

DA LI JE HIDŽRA USUD MUSLIMANA?

Tri su ključna uzroka migracija pojedinaca, grupa i naroda kroz povijest: bijeg od ratnih dejstva, potraga za boljom egzistencijom i iseljavanje radi očuvanja vjere. Želja za boljim i lagodnijim životom oduvijek je motivirala ljude da se sele iz jednog mjesta u drugo. To je stalni proces koji traje od prvih ljudi do danas. Većina današnjih migracija iz siromašnih i nerazvijenih država u bogate i razvijene države potaknuta je nastojanjem da se obezbijedi materijalni prosperitet i sigurnija budućnost za sebe i svoje najmilije.

Pored egzistencijalnih faktora koji predstavljaju najznačajaniji poticaj za migracije stanovništva, religijski su razlozi također veoma bitni i prisutni u povijesti. Sveti tekstovi jevreja, kršćana i muslimana donose brojne informacije o migracijama stanovništva učinjenih iz vjerskih pobuda. Možda je najbolje odmah na početku ovog teksta, prije nego što dublje uđemo u analizu religijski motiviranih migracija stanovništva o kojima govori objavljena Riječ Božija, objasniti razliku između egzistencijalnog i religijski motiviranog preseljenja naroda, odnosno migracija iz ratnih zona. Migracija stanovništna koja se čini radi poboljšanja uslova života jeste dobrovoljna migracija. Siromaštvo i bijeda osnovni su poticaji za tu migraciju. S druge strane, preseljenja naroda koja se dešavaju usljed ratnih dejstava i iz vjerskih pobuda čine se pod prisilom tako da bi, možda, najispravnije bilo ove vrste migracije nazvati progonom. Očuvanje golog života, sopstvene vjere, kulture i tradicije glavni su razlozi koji dovode do ovih vrsta migracija stanovništva.

Hidžra u Starom zavjetu i Kur'anu

Kazivanja o vjerovjesnicima objavljena u Kur'anu radi pouke vjernicima govore nam o hidžrama, izgnastvima poslanika koji su pod prisilom osorih nevjernika morali seliti iz svog mjesta. Nuh, a.s., je nakon 950 godina napustio svoj narod i otputovao s vjernicima na drugo mjesto. Slična sudbina zadesila je Saliha, Luta, Huda i Jusufa, njegovog oca Jakuba i djeda Ibrahima, a.s., za koga Uzvišeni Allah, dž.š., kaže da je rekao: „Ja se selim onamo kuda mi je Gospodar moj naredio, jer je On, uistinu, Silan i Mudar.“[1] Ibrahim, a.s., se preselio iz Babilona u Palestinu nakon što ga je njegov idolopoklonički narod osudio na smrt i bacio u rasplamsali oganj. Ipak, najveličanstvenija hidžra o kojoj detaljno i iscrpno govore Stari Zavjet i Kur'an jeste preseljenje jevreja iz Egipta u Palestinu pod vođstvom Musa, a.s. U knjizi Izlaska stoji: „PođutakoIzraelciizRamsesapremaSukotu. Bilojeoko šeststotinatisućapješaka, osim ženaidjece.A mnogo i drugoga svijeta pođe s njima, i mnoga stoka, krupna i sitna. Ispeku beskvasne prevrte od tijesta što su ga iz Egipta ponijeli: nije se bilo ukvasalo. A kako su bili tjerani iz Egipta, nisu mogli odgađati, i tako nisu sebi spremili poputninu. Vrijeme što su ga Izraelci proveli u Egiptu iznosilo je četiri stotine i trideset godina. I kad se navrši četiri stotine i trideset godina - točno onoga dana - sve čete Jahvine iziđoše iz zemlje egipatske. Ona noć koju je Jahve probdio da njih izbavi iz Egipta, odonda je svima Izraelcima, u sve naraštaje njihove, noć bdjenja u čast Jahvi.”[2]

Sudbina koja je pratila gotovo sve poslanike spomenute u Kur’anu nije zaobišla ni Muhammeda, a.s. Hidžra koju su učinili on i njegovi drugovi 622. godine iz Meke u Jesrib, predstavlja najznačajniji događaj u povijesti islama. Kur’an nam često govori o Poslanikovoj, a.s., Hidžri; važnosti preseljenja Allaha radi; vrijednosti muhadžira i ensarija; te velikoj nagradi koja ja pripremljena za one koji se, Allaha radi, isele i na Allahovom putu bore.

Hidžre muslimana u Europi

Univerzalnost kur’anskih ajeta kojima se tematizira preseljenje iz jednog mjesta u drugo radi Allaha, obuhvata sva vremena, i ljude koji se štiteći svoju vjeru isele i potraže sigurnije utočište. Tokom burne islamske povijesti bilo je bezbroj hidžri. U ovom radu spomenut ćemo samo tri koje su zadesile muslimane Europe:

Muslimani su u Španiju došli 711. godine i njome vladali do kraja XV vijeka. Kada su kralj Ferdinand i kraljica Izabela 1492. godine osovojili Granadu, posljednje uporište muslimana, došlo je do masovnog preseljenja muslimana iz Španije u zemlje Magreba. Prema nekim predajama nekoliko miliona muslimana tada se iselilo iz Španije. Mnogi od njih ostali su da žive u Španiji krijući svoju vjeru. Nakon što je život postao nepodnošljiv pokrenut je početkom XVII stoljeća novi val iseljavanja muslimana. Godine 1019. po Hidžri, odnosno 1610. godine iselili su se gotovo svi preostali muslimani iz Andalusa, njih preko 600 000. Ova hidžra učinjena je uz pomoć Osmanske mornarice koja je garantovala za njih.[3]

Poslije okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske 1878. godine došlo je do velikog iseljavanja muslimana u Tursku. U periodu od 1878. do 1914. godine, prema nekim procjenama, u Tursku se iselilo oko 150 000 muslimana. Austro-Ugarska vlast je službeno izjavila da je ključni razlog za iseljavanje Bošnjaka siromaštvo stanovništva, no to nije bilo tačno jer je stanovništvo i prije okupacije bilo siromašno, ali se nije iseljavalo. Pravi razlozi su: tajni plan Austro-Ugarske vlasti da raseli muslimane, a da na njihovo mjesto dovede katolike; jake psihičke, kulturne i vjerske veze s Turskom; religijska privrženost Turskoj, te nenaklonost prema nemuslimanskoj vlasti i njenom zakonu.[4]

Napad srpsko-crnogorskog agresora i ekstremnog dijela HVO na Bosnu i Hercegovinu u periodu od 1992-1995. godine doveo je do nezapamćene tragedije i nesreće koja je zadesila sve narode Bosne i Hercegovine, a posebno muslimane. Prema službenim podacima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1.300.000 Bosanaca bilo je prinuđeno da se iseli i nađe utočište u drugim zemljama. Čak 866.000  građana bili su muhadžiri u spostvenoj državi. Većina onih koji su tokom rata bili muhadžiri unutar Bosne i Hercegovine vratili su svojim ognjištima. Međutim, veliki broj onih koji su otišli u inostranstvo nikada se neće vratiti u Bosnu i Hercegovinu. Prema informacijama Human Rights Watch, organizacije za zaštitu ljudskih prava, više od milion raseljenih osoba nije se vratilo svojim domovima. U stranim zemljama već stasaju generacije Bošnjaka koje o svojoj matičnoj zemlji znaju onoliko koliko ih roditelji nauče, a njihova stvarna država je Švedska, Njemačka, Holadija, Austrija itd.

Sve vjernike među njima obuhvataju ajeti o velikoj nagradi koju je Uzvišeni Allah obećao muhadžirima i ensarijama. Jer nije grijeh boraviti u zemlji u kojoj su ljudska prava zaštičena. Neoprostivi grijeh je zbog materijalne dobiti promjeniti vjeru, kulturu i tradiciju.

Da li je hidžra sudbina muslimana?

           

A sada se vratimo pitanju koje smo postavili na početku teksta: Da li je hidžra usud muslimana? Analiza kur’anskih tekstova koje govore o hidžri pokazuje da je iseljenje radi zaštite vjere posljednji akt koji vjernik čini u situaciji kada je njegov život ugrožen. Allah, dž.š., kaže: “Doista će meleki kada budu uzimali duše onima koji su prema sebi nasilje učinili, pitati: ‘Šta je bilo s vama?’, a oni će odgovoriti: ‘Bili smo nemoćni na Zemljli.’ ‘Zar Allahova Zemlja nije bila prostrana i zar se niste mogli nekuda iseliti’’ reći će oni. Zato će njihovo prebivalište biti Džehennem, a loše je to prebivalište.’”[5] Ovaj ajet jasna je poruka svim muslimanima koji nisu u mogućnosti da ispovjedaju svoju vjeru da napuste sredinu u kojoj žive. Razlozi njihovog ostanka u takvoj sredini su čisto ovozemaljski i materijalni. Seyyid Qutb u svom tefsiru jasno podcrtava tu činjenicu: “Nije ih, dakle, stvarna nemoć primorala da prihvate poniženje, prezir, tlačenje i odvraćanje od vjere. U pitanju je bilo nešto drugo, a to je njihova briga za imetkom, dunjalučkim interesima i životima, koja ih je zadržavala u neislamskoj zemlji, a tamo negdje postoji islamska država; zadržavala ih je u tjeskobi, a tamo postoji prostrana Allahova Zemlja. Hidžra je u nju moguća, ali uz mogućnost da je prate tegobe i žrtve.”[6] Allah, dž.š., je propisujući hidžru ostavio otvorena vrata vjernicima da izađu iz nevjerničkog i nemilosrdnog okruženja i pronađu utočište na drugom mjestu. Međutim, odluka o hidžri donosi se tek nakon što se iscrpe sva sredstva, odnosno kad postane potpuno jasno da se život, vjera ili neki vjerski propisi moraju žrtvovati zarad opstanka u nevjerničkom okruženju. Primjeri Božijih poslanika pomenutih u Kur’anu potvrđuju tu istinu. Nuh, a.s., je gotovo hiljadu godina pozivao svoj narod da vjeruju u Jednog Boga. Kada su oni to odbili, a njemu zaprijetili smrću, Allah mu je naredio da ih napusti i učini hidžru. Prije toga poglavari njegovog naroda su mu rekli: “O Nuhu, ako ne prestaneš, sigurno ćeš biti kamenovan.”[7]  Salih, a.s., bi poslat narodu Semud. Pozivao ih je da vjeruju u Uzvišenog Allaha i Njemu se pokoravaju, ali su oni to oholo odbili i pokušali da ga ubiju. Allah, dž.š., kaže: “Oni rekoše: ‘Zakunite se bogom da ćemo njega (Saliha) i njegovu porodicu noću ubiti.’”[8] Nakon toga Salih je otišao od njih, a oni su uništeni strašnom kaznom. Ibrahima, a.s., njegov narod bacio je u lomaču zbog toga što im je pokazao besmislenost obožavanja kamenih kipova. “Oni rekoše: ‘Napravite za njega (Ibrahima) lomaču, pa ga u vatru bacite. I htjedoše da ga na muke stave, ali Mi njih učinismo poniženim.”’[9] Poslije tog događaja Ibrahim je učinio hidžru i napustio idolopoklonički narod. Allah, dž.š., poslao je Musa, a.s., Faraonu s porukom da pusti jevreje da odsele u Palestinu. Faraon je zlostavljao židove u Egiptu, a Allah je želio da ih spasiti strašnih nedaća i nevolja kojima su bili izloženi. Opisujući Faraonovu okrutnost prema jevrejima Allah kaže: “I kada smo vas izbavili od Faraonovih ljudi koji su vas najgorim mukama mučili: mušku vam djecu klali, a žensku u životu ostavljali – to vam je bilo veliko iskušenje od Gospodara vašeg.”[10] Poslije silnog ubjeđivanja i brojnih mudžiza Musa, a.s., je organizovao spektakularnu hidžru iz Egipta u Palestinu. Muhammed, a.s., je u Meki proganjan, omalovažavan, vrijeđan i u laž utjerivan. Njegove pristalice bez jakih plemenskih veza bile su žestoko mučene. Sjetimo se Bilala i porodice Ammara ibn Jasira. Kada je život u Meki postao nepodnošljiv i ponestalo nade da će doći do poboljšanja odnosa između muslimana i idolopoklonika, te pošto su mušrici skovali plan da ubiju Muhammeda, a.s., Allah, dž.š., mu je naredio da učini hidžru. Međutim, Nuh, a.s, nikada ne bi napustio svoj narod da su ga oni ostavili na miru i da mu nisu prijetili smrću zbog njegove vjere. Ni Salih, ni Lut, ni Ibrahim ni Musa, konačno ni Muhammed, a.s., nikada ne bi učinili hidžru da nisu morali. Jedna od najljepših slika koje su vezane za osjećaj pripadnosti nekom mjestu jeste slika iz vremena Poslanikove, a.s., Hidžre. Naime, kada je krenuo ka Medini, Vjerovjesnik se zadnji put okrenuo prema Meki i rekao: “Na svoj Zemlji Božijoj ti si mi najdraže mjesto i najdraže si mjesto Allahu, i da me narod moj nije protjerao, nikada te ne bih napustio.”[11] Hidžra je, dakle posljednji akt koji se čini s ciljem zaštite vjere i života. Ne postoji mjesto tako važno da se u njemu mora ostati bez obzira na sve. Ako je Vjerovjesniku, a.s., bilo naređeno da napusti Meku, najsvetije mjesto na Zemlji, tada je obaveza svim muslimana da ostave svoj dom i nađu sigurnost u drugoj zemlji ukoliko su im ugroženi vjera i život. Hidžra, stoga, nije usud muslimana, ona predstvalja otvorena vrata i izlaz iz situacije nepodnošljive za život. Ona je izraz Božije milosti.

Vjerovjesnikova, a.s., Hidžra – početak muslimanskog kalendara

U vrijeme halife Omera, r.a., islamska se država proširila, pa se javila potreba da se dokumenti i pisma datiraju. Da bi se to uradilo bilo je potrebno odrediti od kojeg događaja računati muslimanski kalendar. Rahmetli Mehmed Handžić navodi da je još Vjerovjesnik, a.s., datirao pismo koje je napisao kršćanima Nedžrana sa 5. godinom poslije Hidžreta. Međutim, takav način računanja vremena nije bio raširen, pa su muslimani 17. godine po Hidžri birali između četiri događaja iz povijesti islama od kojih se moglo računati vrijeme: rođenje Muhammeda, a.s., prva Objava, Hidžra i smrt Vjerovjesnikova. Kada je Sa'd ibn Ebi Vekas predložio da se vrijeme računa od smrti Vjerovjesnikove, Alija je rekao: “Ne, nego računaj od Hidžreta Vjerovjesnikova. Hidžret je odijelio istinu od neistine i dao da se islam raširi i pokaže.”[12] Vjerovjesnikova, a.s., Hidžra završila je 12. rebiul-evela, tj. 24. septembra 622. godine. Ipak, muslimani nisu uzeli taj dan za početak svog kalendara, već su odabrali 1. muharem 622. godine jer 1. muharema počinje nova godina.[13]


[1] El-Ankebut, 26.

[2] http://www.hbk.hr/biblija/sz/

[3] Mehmed Handžić, Teme iz opće i kulturne historije, Ogledalo, Sarajevo, 1999. godine, Izabrana djela Mehmeda Handžića, knj. 2. str. 111.

[4] Mustafa Imamović, Historija bošnjaka, BZK Preporod, Sarajevo, 1998. godine, 2. izd., str. 367-372.

[5] En-Nisa, 97.

[6] Seyiyd Qutb, U okrilju Kur'ana, FIN, Sarajevo, 1997. godine knj. 5. str. 219.

[7]  Eš-Šu'ara', 116.

[8] En-Neml, 49.

[9] Es-Saffat, 97-98.

[10] El-Bekare, 49.

[11] Ebu Bekr Siradžuddin, Muhammed, a.s., Ljiljan, Sarajevo, str. 146.

[12] Mehmed Handžić, Studije iz šerijatskog prava, Ogledalo, Sarajevo, 1999. godine, Izabrana djela Mehmeda Handžića, knj. 5. str. 409-411.

[13] Ibid., str. 410.

Poštovani posjetioci naše stranice želimo skrenuti pažnju na činjenicu kako stranica www.medzlis-konjic koristi tzv. "kolačiće" (cookies).Spomenute "kolačiće" koristimo samo kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice.