Fri09212018

Last updateTue, 18 Sep 2018 1pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI HIDŽRA – POČETAK DŽIHADA

HIDŽRA – POČETAK DŽIHADA

HIDŽRA – POČETAK DŽIHADA,  Islamska Misao br 26., str 10-14, 1981.godina, Piše: Mr. Salih Čolaković

»Nema hidžre poslije osvojenja (Mekke), ali ostaje džihad i čista i poštena namjera«.

Ulazeći u petnaesto stoljeće islama u cijelom svijetu mnogo se govori i piše o hidžri kao prelomnom i najodsudnijem trenutku u povijesti muslima­na. Kao takav, taj događaj zaslužuje da se o njemu govori i piše, ali shodno naprijed navedenim Muhammedovim a.s. riječima, ne smijemo zaboraviti na jednu drugu islamsku instituciju — džihad, koja je rođena u zori hidžreta, bez koje islam nikada ne bi bio ono što jeste, i na kraju, bez koje ne bi ni bi­lo takvih pobjeda i progresa kojim se sasvim op­ravdano mnogo ponosimo.

No, nažalost, moramo konstatovati, da su muslimani već odavno zaposta­vili ovu instituciju, a i tamo gdje se primjenjuje ne obogaćuje se svim sadržajima mogućim u savremenim uslovima.

Ako posmatramo i analiziramo život muslima­na tokom proteklih četrnaest stoljeća, ako razmiš­ljamo o njihovim uspjesima i neuspjesima, usponi­ma i padovima, neće nam biti teško zaključiti da je zapostavljanje džihada imalo direktnog odraza na stagnaciju muslimana u raznim vidovima i oblasti­ma života. Zato se pitanje džihada ponovo nameće kao ključno pitanje, koje, po svemu sudeći, može riješiti mnoge dileme islamskog svijeta i ponovo ga uključiti kao ravnopravnog aktera svjetskih progre­sivnih zbivanja. S obzirom na svoje duhovne kvali­tete zasnovane na takvim izvorima kakvi su Kur-an i Hadis, islamski svijet uz pravilnu interpretaciju i striktnu primjenu poruka, uputa i obaveza, ima sve uslove da kroz džihad postigne svoj preobražaj, daljnji kontinuirani i svestrani napredak i afirmaciju.

U novo stoljeće treba ući sa više radnog elana, volje, upornosti, odricanja i spremnosti da se raš­čisti sa sopstvenim zabludama, porocima i drugim slabostima, koji u raznim sredinama parališu naše aktivnosti.

Kada govorimo o džihadu, u ovom trenutku, mislimo da je neophodno ukazati na tri stvari, odnosno pojma a to su: definicija džihada, put i ciljevi kojima teži, te potreba džihada u savremenim uslo­vima.

  • Definicija džihada

Kada se spomene riječ džihad u Evropi se obično misli na sveti rat (holy war). Ovoj riječi Ev­ropljani su dali svoje bukvalno uprošćeno tumače­nje, koje, kao što ćemo vidjeti, ne odgovara istini. Dovoljno je da se kaže džihad pa da se pomisli na krv, ubijanje, fanatizam i druge dehumanizirane po­stupke kojima su prije svih orijentalisti »okitili« us­tanovu džihada u islamu.[1]

Islamski mudžahid u Evropi je predstavljen sa isukanom sabljom koji uz poklič»Allahu ekber« nadire svijetom, a kada sretne »nevjernike« onda ovima ne preostaje ništa nego ili da reknu »la ilahe illallahe«, ili da budu lišeni života! Mora se priznati da je, nažalost ovakva predstava džihada širena dugo i vješto i da je njoj podlegao ne samo veliki dio ljudi u Evropi nego čak i nemali broj muslimana koji tamo žive!

Prije nego damo odgovor na pitanje šta je, u stvari, džihad, pokušat ćemo objasniti ko su oni u Evropi koji su ovako interpretirali ustanovu džihada i šta ih je na to navelo. Dovoljno je pogledati u isto-riju pa vidjeti da su to upravo oni koji su desetina­ma i stotinama godina tlačili dobar dio svijeta na svim kontinentima, otvorili tržišta za svoju robu, nemilosrdno eksploatisali tuda prirodna dobra, us­postavili svoje baze i vlast nad zemljom i čovje­kom. Vladali su tim zemljama i ljudima, ali ne ljud­skim, humanim zakonima nego tenkovima, avioni­ma i armijom. Ali kada je potlačeni čovjek uvidio da je nemoguće ničim zasititi želudac i srca ovih ulje­za, kada mu je počela pucati kičma pod teretom, on je našao jednu ogromnu energiju u iskonskojtežnji za slobodom, u svojoj vjeri, u svojoj kulturi i prošlosti, u istini za koju se bori. Ustremio se sa svim tim na nosioce najnovije kulture i progresa, pa ovome nisu pomogli ni tenkovi, ni avioni ni silna armija osvajača.

Mnogi osvajači su se odavno povukli i jošće se povlačiti, ali nastoje prikazati u što crnjoj slici one koji se bore za slobodu, za svoju vjeru, zemlju, čast i dostojanstvo. Nije čudo, dakle, što su se mnogi raniji okupatori i njihovi misionari okomili na­ročito na džihad, jer su zbog njega izgubili direktnu upravu i dominaciju na mnogim prostorima na koji­ma su muslimani vodili odbranbeni rat.[2])

Međutim, pravde i humanosti radi, treba sva­koga prikazivati u njegovoj pravoj odori. Po islamu, ni najopravdanija mržnja prema nekome ne smije biti razlog da se o njemu sakrije istina ili nepraved­no postupi:

»Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima imate nikako ne navede da nepravedni budete.“[3])

Islam je vjera mira i života a ne rata i ubijanja, čak šta više, islamu je potpuno strana i sama riječ rat. Istina, riječ»harb« znači u prijevodu rat, ali to je vrsta rata čiji su motivi da neki narod pomoću njega ostvari svoje vlastite ekonomske ili političke ciljeve na račun drugog naroda. Islam je protiv tak­vog rata.

Kur'an poznaje i priznaje samo odbran­beni, oslobodilački rat, a to je borba za odbranu vjere, svoje teritorije i ljudskog dostojanstva. Taj rat može se nazvati džihadom. Rat, dakle, može biti nepravedan i nečastan, dok džihad može biti samo pravedan i human.

To je razlika između riječi rat i džihad u teoriji i praksi. Riječ rat odiše ubija­njem i pustoši, dok u riječi džihad postoji moguć­nost za mir i kompromis, u njoj se osjeća život, po­štuje razum. Zato je u islamu zabranjen rat, a do­zvoljen, i čak stavljen kao imperativ, odbrambeni rat — džihad. Džihad je neminovnost, jer u svijetu uvijek postoje snage kojima mir, sloboda, istina, pravda i vjera ne odgovaraju. Zato nosioci imana i čuvari ovih božijih emaneta moraju biti jaki kako bi se suprostavili pristalicama zla. Dužnost im je, dak­le, da se bore kada borba postane jedino sredstvo koje garantuje puno izražavanje čovjekove ličnosti. I hidžra je bila upravo zbog toga. Prvi muslimani bili -sumjičeni i proganjani najviše zbog toga što su is­kreno i odlučno rekli »Rabbunallah«— naš je Bog Allah.

Odobrenje za odbranu toga životnog pravca i stava dobili su direktno od Onog u koga su vjero­vali:

»Dopušta se odbrana onima koji su napadnuti i nasilje im se čini — Allah je doista kadar da ih po­mogne. Onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: Gospo­dar naš je Allah.«[4])

Međutim, džihad ne traži samo ljudske žrtve, on zahtijeva i odricanje od materijalnih dobara. Ov­dje se moramo prisjetiti prvih mudžahida u islamu — muhadžira i ensarija. Mudžahid je bio onaj koji se sam brinuo za oružje i jahalicu. Ni vojnici ni star­ješine nisu bili plaćeni za to što se bore. Dobrovol­jno se davao i imetak i život, zato su i u Kur'anu pred budućim generacijama i istorijom okarakterisani kao pravi vjernici:

„Oni koji vjeruju i isele se, bore se na Allahovom putu, oni koji daju sklonište i pomažu (ensarije), oni su, zbilja, pravi vjernici.[5])

Egoizam je najveća opasnost na putu džihada i ne može biti veće zlo za jednu zajednicu od pojave da se društveni interesi podrede ličnim.[6]) O toj bo­lesti kod čovjeka najbolje je rekao božiji poslanik Muhamed a.s.: „Kada bi čovjeku bile date dvije doline zlata, on bi poželio i treću.“

Veoma je važno istaći da se pod džihadom u islamu ne podrazumijeva samo borba sa oružjem u ruci, džihad je obaveza i u ratu i u miru, u krizi i u izobilju. U stavri, već dolaskom na ovaj svijet, čov­jek objektivno stupa u džihad. Njegovo formiranje i vaspitanje kao ličnosti samo je jedna vrsta džiha­da, a taj džihad (džihadun-nefs) Mamed a.s. je oka-rakterisao kao najveći džihad i prvi muslimani su mnogo posvetili pažnje ovoj vrsti džihada. Tadaš­nja zajednica bila je opterećena plemenskim, ras­nim i socijalnim razlikama i to nije bilo jednostavno prevazići.

Čovječanstvo se i danas hrve sa tim problemi­ma, a praksa pokazuje da se to čini još uvijek bez nekog naročitog uspjeha.

  • Put i ciljevi džihada

Kur'an je jasno ocrtao put džihada i mudžahi­da:

»Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za džennet koji će im da­ti — oni će se na Allahovom putu boriti, pa ubijati i ginuti«.[7])

U ovom kur'anskom ajetu se nazire direktna veza između vjernika i AIlaha dž. š. One se zasniva na obavezi koju vjernik daje Allahu dž.š. tokom svoga života. Ko džihadom ispuni ovu obavezu taj je pravi vjernik. Niko neće biti pošteđen toga isku­šenja. Na tom putu pravi mudžahid stavlja na ras­polaganje, shodno prethodnom ajetu, i svoj imetak i život, a za uzvrat ništa ne traži. On se bori bez ob­zira kakav će biti ishod borbe. Mudžahid je jači od bilo kakvih okova i stega. On je u stanju da sa ima-nom pobijedi bol, slabost i strah. Veličanstveni su primjeri početka džihada u islamu. Da navedemosamo neke.

Ebu Talha, obolio i oronuo starac, na­ređuje svojim sinovima da ga priključe jednoj is­lamskoj vojni, a oni mu odogvaraju: »Oče, Allah ti se smilovao, borio si se sa Božijim poslanikom Mu-hammedom a.s. dok je bio živ, zatim si se borio sa Ebu Bekrom, pa sa hazreti Omerom, dosta je više, evo, mi ćemo se boriti za tebe.« Ebu Talha odbija prijedlog svojih sinova, učestvuje u ovom pohodu muslimana i tom prilikom ga zatiče smrt. Prilikom prve hidžre muslimana u Abesiniju, na čelu sa haz­reti Osmanom, dvanaest muškaraca i četiri žene mjesecima su presijecali pustinju da bi konačno stigli u Abesiniju.

Ova prva seoba u Abesiniju, kao i sve ostale seobe kasnije, nije bilo samo bijeg od mučenja i zlostavljanja, već i prvi izlazak u svijet nove vjere koja se pojavila na Arabijskom poluotoku, pa s pra­vom ove prve muhadžire možemo nazvati prvim ambasadorima i islama u drugim zemljama. Nepos­redno iza toga Muhammed a.s. organizuje i drugu hidžru u Abesiniju. To je bio vješt manevar pomoću kojeg je Muhammed a.s. želio skrenuti pozornost na islam, na zlostavljanje i mučenje njegovih sljed­benika, i to u svijetu koji je daleko od Mekke.[8]) Tek kasnije se pokazalo koliko je ovaj potez uspio i ko­liko je doprinio naglom širenju islama.

Put džihada je, isto toliko trnovit koliko i čas­tan. Govoriti o početku džihada u islamu znači go­voriti o ljudskim dramama i sudbinama. O džihadu se raspravljalo o kućama muslimana. Bilo je sluča­jeva da se rodbina hvatala oko vrata svojih najbli­žih, prvih mudžahida, moleći ih da izostanu od dži­hada[9]), ali se ovi nikada nisu kolebali. Damre ibni Džundub, iako star i bolestan, naređuje svojoj po­rodici da ga izvedu iz kuće da krene na put sa muhadžirima. Krenuo je draga srca i čiste namjere ali tijelo nije moglo izdržati i umire u Tenimu. Ili, pri­mjer Habib ibni Hizama, koji se odlučuje čak na da­leki put u Abesiniju, ali ne stiže tamo, umire na pu­tu od ujeda zmije.

Ovo su samo neki primjeri koje je istorija zabi­lježila, ali oni su već tada dali jasnu sliku moralne snage mudžahida kod kojih je prisutna odlučnost za odbranu pravedne stvari.

Što se pak tiče ciljeva džihada, odmah mora­mo istaći da se džihadom u islamu ne želi prigrabiti vlast. Gledajući sa kur'anskog stanovišta, vlast pri­pada samo Allahu.

Džihadom se ne želi doći do plijena, niti domi­nacije nad teritorijama i narodima, niti zaštiti inte­res određene ličnosti, dinastije, naroda, nacije ili rase. Želi se samo snagom argumenata omogućiti poštivanje Allahove riječi na zemlji. Najbolji je do­kaz za to je, da je džihad naređen tek onda kada je ova težnja bila onemogućavana.[10]) Nije cilj džihada čak ni to da se islam Širi, nego postizanje punih

ljudskih sloboda i stvaranje mogućnosti za njegove prihvatanje od strane onoga ko to želi.)

Džihadom se brani vjera, ubjeđenje i sloboda a to su osnovni temelji srećnog života. Oduzet čovjeku ta prava, znači učiniti mu nasilje. Zato je is lam odmah u početku proklamovao jedan uzvišer princip, blizak i drag duši i prirodi čovjeka.

„U vjeri nema prisiljavanja — pravi put se jas no razlikuje od zablude“.(Tevbe 256.)

U ovom principu ogle da se Allahova počast čovjeku, po kojoj se more poštovati njegova volja, razum i osjećanje. Pitanje izbora prepušta se čovjeku, ali da bi odabrao pul koji želi, on bezuslovno mora biti slobodan. Islarr ruši sve barijere koje stoje ispred srca i razuma uklanja sve smetnje koje ne dozvoljavaju čovjeku da potpuno izrazi svoju ličnost.

Cilj džihada je da islam u islamskoj zemlji us­postavi svoje vlastito, na kur-anskim principima, organizovano društvo, da uspostavi i zaštiti svoj moral i da zaštiti pravo i slobodu svakoga čovjeka, naravno, i onog koji nije musliman..


[1]Dr Muhammed El-Behijj, »El-fikrul islamijjul-hadisu vi; siletuhu bil istimaril-garbijji«, treće izd, Kairo, 1975., str. 48

[2]*) Dr Omer Ferruh, »Ettebširu vel-istimaru fil biladil-arebij-jeh«, Bejrut, 1973, str. 217

[3]Suretul-Maide, 8.

[4] Hadždž, 39.

[5] Enfal 74

[6]Dr Jusuf el-Kardavi, »El-imanu vel-hajah«, treće izd rut, 1978. str. 260.

[7]Suretut-Tevbe, 111

[8]Šejh Ahmed Abdul-Muhsin El-Menšavi, »El-va, jul-isla-mi« El-hidžreh vet-tarih, januar 1977., str. 30.

[9]Tefsir el-Kurtubi, četvrti svez. Bejrut, 1965. Str. 95.

[10]Abdus-Selam Harun, Siretu Ibni Hišam, Kuvajt, 1977

 

Piše: Mr. Salih Čolaković

Poštovani posjetioci naše stranice želimo skrenuti pažnju na činjenicu kako stranica www.medzlis-konjic koristi tzv. "kolačiće" (cookies).Spomenute "kolačiće" koristimo samo kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice.