Fri07202018

Last updateTue, 17 Jul 2018 5pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI DETALJNO O HIDŽRI

DETALJNO O HIDŽRI

Posljednjih godina, obilježenih našim pokušajem da oživimo svoje islamsko biće, sve više pažnje posvećuje se i pitanju hidžretskog kalendara a samim tim pred svakog od nas postavlja i pitanje, koliko znamo o hidžri? O hidžri kao pojmu i Hidžri kao historijskom događaju koji označava seobu Poslanika islama i prvih muslimana z Mekke u Jesrib (današnju Medinu).

Godine 638. halifa Omer ibni Hattab je odredio hidžru kao početak računanja muslimanske ere. Od tada je hidžretski kalendar sređen i jedinstven. Podsjetimo da sve ere na svijetu počinju nekim događajima za koje se općenito smatra da su važni i da nakon njih ništa nije isto, to jest sve je drukčije. Ukupna situacija i položaj muslimana (ekonomski, društveni, pa i politički) Hidžrom se mijenjaju. Ništa više nije bilo isto. Promijenimo li aspekt promatranja, vidjet ćemo da ni u svijetu nije više ništa bilo isto. Tok povijesti čovječanstva je dobio novi svoj pravac, a samo, pak, čovječanstvu još jednu svoju novo odrednicu i utemeljenje novoga pogleda na život. Hidžra je ta djelnica koja svu dotadanju povijest čovječanstva razdvaja od one koja je potom uslijedila. No, što je hidžra?

Sama riječ u arapskom jeziku je etimološki vezana za glagol "hadžere", u značenju „izaći“. Pod ovim pojmom se podrazumijeva izlazak prve male zajednice muslimana iz Mekke, sredine u kojoj im je fizička egzistencija bila ugrožena, u Medinu, tadašnji Jesrib, grad u kome je ideja islama našla plodno tle i gdje je već živjela velika skupina onih koji su se deklarirali kao muslimani. Izlazak (seoba) je trajao tri mjeseca, a posljednji su Mekku napustili Poslanik Muhammed a.s. i njegov ashab hazreti Ebu Bekr, a odmah za njima i hazreti Alija, jedan od najjačih Poslanikovih uzdanika.

Dolaskom u Medinu samo je dio hidžre završen. To je izlazak sa namjerom povratka. Stoga je i hidžra puno dugotrajniji proces, jer će pobjedonosni povratak u Meku uslijediti puno kasnije. Za njega će trebati puno vremena i priprema, kao i dozrijevanja muslimanske zajednice.

Prijelaz u Medinu je višestruko značajan. Islam u ovome gradu dobiva svoju šansu. U Medini je on oživotvoren, provodi se u praksi i izgrađuje se sistem življenja utemeljen na njegovim principima. Muslimani dobivaju svoju slobodu i mogućnost slobodnoga razvoja. Islam želi ući u njihove živote i urediti ga na najhumanijim osnovama, što se dešava upravo nakon hidžre.

Na političkome planu islam provodi renesansu. Znano je da period objavljivanja Kur’ana u Medini sadrži puno više pravnih naputaka, nego što je to bio slučaj sa mekanskim periodom. Razjedinjena i, u znatnoj mjeri, posvađana arapska plemena islam okuplja oko jedne ideje i ujedinjuje ih. Nakon Hidžre piše se i poznata Medinska povelja, u kojoj se, prvi puta u povijesti čovječanstva, daju prava nacionalnim i vjerskim manjinama... Zbog navedenoga, Hidžra[1] predstavlja jedan od najznačajnijih datuma u povijesti islama, ali i u ukupnoj povijesti čovječanstva. Bosanski su muslimani pokušavali se ozrcaliti u njoj; pokušavali u njoj naći pouke za se, sličnosti iz svoje sudbine sa sudbinom tih prvih hrabrih sljedbenika islama...

Hidžra u Kur'anu

Riječ «hidžretun» u arapskom jeziku znači «seobu». Čut ćemo da neko kaže «hidžretun-nebijji» i to označava seobu Muhammeda a.s., iz Mekke u Medinu 622.g. po Isa a.s.,

Također u islamskoj literaturi često susrećemo izraz «hidžretani» što označava dva iseljenja muslimana iz Mekke u početku islama. Prvo u Abesiniju a drugo u Medinu.

Od ove riječi izvedena je i riječ «muhadžirun» u značenju iseljenik, emigrant i sl.

Sama riječ «hidžra» i izvedenice od ove riječi spomenute su u Kur'anu na preko trideset mjesta. Pet puta u poglavlju En-Nisa[2] i u poglavlju El-Enfal[3]. Tri puta je ova riječ spomenuta u poglavlju Et-Tevbe[4], a po dva puta u poglavljima En-Nahl[5], El-Ahzab[6], El-Hašr[7] i El-Muzemmil[8]. Po jedanput je spomenuta u poglavljima El-Bekare[9], Ali Imran[10], Merjem[11], El-Hadždž[12], El-Muminun[13], En-Nur[14], El-Furkan[15],  El-Ankebut,[16]  El-Mumtehine[17], i El-Muddessir.[18]

Kur'an kada govori o hidžri ne svodi govor samo na prelomni događaj iz historije islama kada je Muhammed a.s., sa muslimanima napustio Mekku i prešao u Medinu, nego Kur'an prelazi na samo jezičko značenje riječi «hidžra» između kojeg i «hidžretun-nebijji» postoji čvrsta veza i zajednički smisao.

Šta mogu biti uzroci hidžre za muslimane

Uzroci hidžre, prije svega, leže u stavu idolopoklonika prema islamu i muslimanima. U poglavlju Ali-Imran Kur'an o tim uzrocima kaže sljedeće: Onima koji se isele i koji budu iz zavičaja svoga prognani i koji budu na putu Mome mučeni...[19]

Neki komentatori Kur'ana tvrde da su muslimani svojevoljno napustili Mekku. Međutim pasivna forma glagola ahredže u ovom, kao i u drugim ajetima, ukazuje da su muslimani bili primorani da napuste Mekku. U pasivnoj formi ovaj glagol je upotrijebljen i u osmom ajetu poglavlja El-Hašr da ukaže na isto značenje: «I siromašnim muhadžirima koji su iz rodnog kraja svoga protjerani».

A u poglavlju En-Nahl u četrdeset prvom ajetu objavljuje se: One koji se isele, Allaha radi, nakon što su bili proganjani.

Muhadžiri su, dakle, on koji su proganjani i kojima je njhov život i njhova vjera bila onemogućena u sredni u kojoj su prije boravli. Kada govorimo o uzrocima Hidžre muslimana iz Mekke u Medinu trebamo znati da su idolopoklonici nad njima u Mekki činili razna nasilja. Kur'anski ajet ne govori o tim nasiljima pa je on zbog toga izražajniji u značenju i sveobuhvatniji u dokazu. Sljedeći ajet ovog paglavlja: Gospodar tvoj će onima kaji su se iselili, nakon što su zlostavljani bili...[20] govori a zlostavljanju muhadžira prije njihovog iseljenja iz Mekke. Mnogi komentatori Kur'ana razilaze se u shvatanju značenja riječi fitnetun koja se koristi u ovom ajetu. Međutim, mi se u ova razilaženja ovdje nećemo upuštati. Ovom prilikom želimo samo da ukažemo da se ovaj ajet odnosi na Ammar ibni Jasira. Naime, prenosi se da su idolopoklonici, mučeći ga na razne načine (između ostalog stavljan je na užareni i usijani pijesak) tražili da vrijeđa Muhameda a.s.,, a hvali bogove predislamskih Arapa. Jednom je tim traženjima, poslije dužeg i iscrpljujućeg mučenja, udovoljio nakon čega su ga idolopoklonici pustili. Plačući otišao je Alejhiselamu i saopštio mu sve šta se je dogodilo, a on ga je tada upitao:

-A šta je sa tvojim srcem?

-Moje srce je čvrsto u vjeri, odgovorio je Ammar, a Muhamed a.s., je potom rekao:

-O Ammaru, Ako se vrate, vrati se i ti.

Ovim povodom, kako se prenosi u dostupnoj nam literaturi, objavljen je kur'anski ajet u kome Allah dž.š. kaže: Osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri.

Stradanje prvih muslimana i prva hidžra

Nakon što smo se na početku osvrnuli na jezičko značenje hidžre te na nosioce Hidžre kao događaja koji se zbio 622.g po Isa a.s., sad ćemo se podsjetiti na događaje koji su doveli do iseljavanja muslimana iz Mekke, kako do onih prvih iseljavanja u Abesiniju tako i do iseljavanja u Medinu.

Kada je deseta godina Poslanikove misije prolazila. on izgubi dvije drage ličnosti, dva važna oslonca. Rana od Ebu Talibovog gubitka nije se još bila zaliječila kada je smrću njegove drage žene, hazreti Hatidže, Poslanik, a.s., zadobio i drugu. Ebu Talib je bio njegov zaštitnik i čuvar, dok je Hatidža, sa njenim velikim bogatstvom, bila njegov glavni pomagač.

Tako, početkom jedanaeste godine poslaničke misije Poslanik a.s. se nađe u jednoj neprijateljskoj okolini. Njegov život biješe u neprestanoj opasnosti, pa prilika da poziva u islam gotovo da mu se nije ni pružala. Ibn Hišam piše da, samo nekoliko dana poslije Ebu Talibove smrti, jedan Kurejš se okuražio da baci šaku prašine Poslaniku, a.s., u lice. Kada je došao kući, hazreti Fatima je briznula u plač kada je vidjela prljavštinu na ocu. Brzo je donijela vode i pomogla mu da se opere. Da bi je utješio Poslanik, a.s., joj je rekao: “Nemoj plakati! Allah je zaštitnik tvog oca. … Dok je Ebu Talib bio živ Kurejši se nisu usuđivali učiniti mi ništa loše.”

Žrtve Kurejša su bili oni najnezaštićeniji, robovi i članovi porodica s malim brojem članova. Tako Umejja b. Kalaf svoju mržnju nije mogao ispoljiti na Muhammedu, a.s., bojeći se njegovih rođaka, pa je njegov crni rob, Bilal, bio meta njegovih okrutnih napada. Golih leđa bi ga vezivao na vrelu pustinjsku zemlju, a na grudi bi mu navaljivao težak kamen, tražeći od njega da napusti islam. Međutim, Bilal i pored takvih muka nije popuštao.

Ammar, njegov otac Jasir i majka Sumejja prihvatiše islam. Kada za to saznadoše neprijatelji, istjeraše ih iz kuće i mučiše ih u vreloj pustinji. Rezaše ih sabljama, pržiše vatrom i udaraše bičem od tanke kože. Jasir ne izdrža dugo i ispusti dušu pred ženom i sinom. Sumejja priđe Ebu Džehlu i reče mu da njena vjera nije postala manja. On uze koplje i njime je nemilosrdno ubi. Kada i bez majke ostade, da bi sačuvao goli život, Ammar reče mušricima ono što su željeli čuti kako smo već spmenuli u uvodnom dijelu teksta.

Poslanik Muhammed a.s., je tačno znao kroz kakve nevolje prolaze njegovi sljedbenici. Jednog dana Poslanik a.s., im je rekao: “Ako odete u Etiopiju živjet ćete bolje. Tamo vlada snažan i pravedan čovjek, pa u njoj niko nije tlačen. Tu možete biti sve dok Allah ne odluči drugačije.”

Poslanikove riječi imale su snažnog efekta, pa neki još iste noći pokupiše stvari i uputiše se ka moru na zapadnoj strani Arabijskog poluostrva. Broj onih koji otputovaše bijaše deset, od kojih četvero bijahu žene. Kurejši saznadoše za njihovu nakanu, pa se dadoše u potjeru sa namjerom da ih vrate. Ali kada dođoše na obalu saznadoše da je brod za Etiopiju veće otplovio. Izbjegli muslimani za sobom ostaviše domove, porodice i sav imetak. Briga o tim stvarima bijaše im manja od želje da sačuvaju svoju vjeru. Uskoro se i druga grupa muslimana uputi za prvom. Vođa ove bio je Džafer b. Ebi Talib. Tako se broj izbjeglih muslimana koji pronađoše utočište u dalekoj Etiopiji pope se na osamdeset i tri.

Kurejši za njima poslaše dva izaslanika sa poklonima za kralja i njegove ministre. Njihov zadatak je bio da vrate izbjeglice nazad u Mekku.

Izaslanici opisaše izbjeglice kao neuračunljive osobe, koje su napustile vjeru predaka i slijede novotarije. Sada nastoje zloupotrijebiti kraljevu dobrotu i slobodu u njegovoj zemlji. Kralj pozva Džafera b. Ebi Taliba da ga lično ispita. “Zašto ste se odrekli vjere praotaca i prihvatili neku novu, koja se razlikuje i od naše, a i od vjere vašeg naroda?” - upita kralj.

Džafer mu je ovako odgovorio: “Mi smo bili u velikom neznanju i obožavali kipove. Nismo se ustručavali jesti lešine, niti činiti svaku gadnu radnju. Komšije nismo poštovali. Naši jaki su tlačili naše slabe. Ljudi u rodbinskoj vezi su bili u zavadi, čak i ratovali jedni protiv drugih.Tako je bilo sve dok se jedan čovjek među nama, poznatog poštenja i iskrenosti, ne podiže, zadužen od Boga, da nas pozove da služimo samo jednom Bogu i da napustimo obožavanje raznih idola. On nam nalaže da vratimo povjerene stvari, da budemo čisti i uredni, da se odnosimo lijepo sa rodbinom i komšijama, da se između sebe ne napadamo i ne ubijamo bez valjanog razloga, da ne činimo blud, da lažno ne svjedočimo, ne otimamo imovinu siročadi i lažno ne optužujemo žene za prevaru. “Kaže nam da klanjamo, postimo i dajemo zekat iz našeg imetka. Povjerovali smo mu i počeli smo služiti i zahvaljivati samo jednom Bogu. Tako smatramo dozvoljenim sve ono što je On dozvolio i zabranjenim sve ono što je On zabranio. Zbog svega toga Kurejši su se okrenuli protiv nas. Stavljaju nas na muke i ubijaju naše slabe. Time nas žele vratiti obožavanju kamenih idola i svojim običajima koje naša vjera smatra ponižavajućim. Pružali smo otpor sve dok smo imali snage. Kada više nismo mogli, da bismo sačuvali vjeru, napustili smo rodni grad, naše najmilije i svu imovinu i uputili se u ovu zemlju, jer smo čuli o pravednosti njenog vladara.”

Kada je čuo ovo, kralj zatraži od muslimana da mu pročitaju nešto iz Kur’ana. Džafer je odabrao ajete koje govore o Merjemi, majci Isaovoj. Kada ih čuše prisutnima se oči ispuniše suzama. Kralj reče: “Ono što je naš poslanik Isa donio i ono sa čime je vaš Poslanik došao potiče iz istog izvora. Vratite se mirni svojim kućama, jer ja vas nikad neću predati ovima.”

Grad Jesrib i njegovi stanovnici

Grad Jesrib (današnja Medina) su naseljavala dva Arapska plemena, Avs i Hazredž. Pored njih tu su bila i jevrejska plemena: Kurejza, Nuzejr i Kajnka. Svaki put kada bi ovi Arapi dolazili u Mekku radi hodočašća, Poslanik bi ih obilazio i nudio im da prihvate islam. Ovi kontakti su bili uvod u Poslanikovu hidžru. Mada je većina ovih pokušaja bila bez uspjeha, Arapi bi nosili vijest o novom poslaniku u rodne krajeve i tako izazivali znatiželju kod mnogih sunarodnjaka.

Jedanaeste godine od početka misije, Poslaniku a.s. dođe šest Hazredža. Od Jevreja načuše o skorom dolasku novog Poslanika, pa kada saslušaše Poslanikov govor i nekoliko proučenih ajeta, zaključiše da su upravo sjedili sa obećanim Poslanikom. Odmah prihvatiše islam. Na kraju sastanka mu rekoše: “Vatra rata neprestano gori između nas. Nadamo se da će je Moćni Allah ugasiti vjerom islamom. Mi se vraćamo u Jesrib da pozivamo njoj sve naše sunarodnike. Ako je prihvate, u našim očima niko neće biti poštovaniji od tebe.” I zaista, ovih šest osoba daše sve od sebe u propagiranju islama u Jesribu. Bijahu uspješni u tome u tolikoj mjeri da uskoro nije bilo ni jedne kuće u kojoj se nije pominjalo Poslanikovo ime.

Prvi ugovor na Akabi

Rezultat rada ovih šest osoba vidio se odmah sljedeće godine. Iz Jesriba Poslaniku a.s. dođe dvanaest osoba i na mjestu Akabi s njim zaključiše prvi ugovor. Poslije primanja islama svi se zavjetovaše da: neće pridruživati nikoga Allahu, neće krasti niti činiti preljubu; neće ubijati njihovu djecu; neće klevetati jedni druge i na kraju, da će činiti dobra djela koliko budu u stanju. Poslanik a.s. im obeća da će ući u Džennet ako budu ispunili ono što su se zavjetovali. Poslije toga se ovih dvanaest osoba, ispunjeni vjerom i puni entuzijazma, vratiše u Jesrib da rade na propagiranju islama. Odatle mu pisaše da im pošalje jednog njegovog čovjeka da ih naučava Kur’anu. Poslanik im je poslao Musaba b. Umejra, pod čijim su se sposobnim vođstvom organizovali i za njim klanjali u dnevnim namazima.

Drugi ugovor na Akabi

Muslimani Jesriba sa nestrpljenjem očekivaše sljedeću sezonu hodočašća. Žarko su željeli da sretnu Poslanika i izraze njihovu vjeru u njega. Kada je došlo vrijeme oko pet stotina osoba iz Jesriba uputi se u pravcu Mekke. Među njima sedamdeset i dvoje su bili muslimani, a od njih, dvije bijahu žene. Ostali su bili ili naklonjeni islamu ili neutralni. Muslimani sretoše Poslanika a.s. i izraziše želju da mu daju prisegu (bej'at). Poslanik im zakaza sastanak u noći 13. zil-hadža, u dolini Akabi.

Te noći Poslanik a.s. i njegov amidža Abbas prvi stigoše na dogovoreno mjesto. Kada mušrici utonuše u san, muslimani počeše u tajnosti pristizati. Nakon što su se okupili Abbas poče prvi govoriti: “Hazradži, izrazili ste podršku Muhammedovoj a.s. vjeri. Znajte da je on najuglednija osoba njegovog plemena. Svaki član familijeHašim, bilo da vjeruje u njega ili ne, spreman je dati život u njegovoj odbrani. Sada on želi da bude među vama, pa ako ste sigurni da ste u stanju ispoštovati ugovor i zaštiti ga od njegovih neprijatelja, mi smo vam ga spremni prepustiti. Ali, ako ga niste spremni zaštiti u svim mogućim opasnostima, onda ga bolje sada ostavite da proživi ostatak života zaštićen rođacima.”

Buraa b. Marur ustade i reče: “Boga mi, da je u našim srcima bilo išta drugo osim onoga što je bilo na našim jezicima, mi bismo vam to rekli. Ne namjeravamo ništa drugo nego da ispoštujemo ugovor i da se žrtvujemo na njegovom putu.” Onda Hazredži zatražiše od Poslanika a.s. da kaže nešto. On je govorio kratko i njegove riječi ih još više zagrijaše za islam. Na kraju im reče: “Uzimam od vas prisegu da ćete me štiti na isti način kao što štitite vlastitu djecu i rodbinu.” Poslije ovoga Buraa b. Marur se opet podiže i reče: “Mi smo djeca bitke i oružja. Borbenost smo naslijedili od naših predaka.” U međuvremenu čitav skup ponese uzbuđenje uslijed kojeg povisiše glasove. Abbas, koji je držao Muhammedovu ruku, reče im da govore tiše, jer je postojala opasnost da privuku uhode.

Reakcija Kurejša na dogovor na Akabi

U zadnjih godinu dana Kurejši su postali neaktivni u suprotstavljanju islamu koji u Mekki nije bio široko prihvaćen. Zbog toga povjerovaše da mu nema budućnosti, da je padao u zaborav i da se njegovo izdanje polahko rušilo. Vijest o dogovoru na Akabi potrese ih iz temelja. Uglednici saznadoše da su prošle noći sedamdeset i tri osobe iz Jesriba napravile ugovor sa Muhammedom a.s. da će ga štititi onako kako štite vlastite porodice. Strahovali su da je islam napokon našao jako uporište.

Da bi ispitali stvar dalje, Kurejše pozvaše vođe Hazredža. “Saznali smo da ste napravili ugovor sa Muhammedom (a.s.) da ćete se s njim boriti protiv nas. Da li je to istina?”, upitaše ih. Ovi ne znadoše za nikakav ugovor i zakleše se da nisu namjeravali ratovati protiv njih. Abdullah b. Ubej, vođa Hazredža, reče im da bi on prvi znao za ugovor da je bio sačinjen. Muslimanima postade jasno da je neko odao tajnu pa nastojaše što prije napustiti Mekku. Njihova užurbanost upadala je u oči, pa neki od Kurejša posumnjaše da je ona stvar oko ugovora istinita. Međutim kada su se dali u potjeru, bješe kasno tako da ne uhvatiše ni jednog muslimana osim Seada b. Ubade. Srećom, za njega saznade Mutam b. Adi kojeg je Sead zadužio nekoliko puta štiteći njegov trgovački karavan od pljačke pri prolasku kroz Jasrib. Zato se on zauze za njega i uredi da ga puste.

Razvoj događaja u Jesribu gdje sve više ljudi poče prhvatati islam (čitava plemena) uveliko uznemiri vođe Kurejša i oni stadoše ponovo punom snagom napadati i proganjati muslimane. Poslanik a.s. reče prijateljima da su prilike zrele za njihovu selidbu u Jesrib. Tako oni počeše krišom odlaziti iz rodnog grada. Kurejši ubrzo saznadoše za to pa se dadoše na vraćanje iseljenika. To nije urodilo plodom, pa za malo vremena gotovo niko ne ostade u Mekki, osim Muhammeda a.s., Alija i nekoliko bolesnih i zatvorenih muslimana.

Resulullah, a.s., je ostao u Mekki čekajući dopuštenje da se pridruži ostalim ashabima. Allah, dž.š., mu je ukazao da uči ovu dovu, kako bi postigao duševni mir: “I reci: “Gospodaru moj, učini da umrem, a da si ti zadovoljan sa mnom i učini da iz mrtvih ustanem, a da si Ti zadovoljan mnome, i daruj mi od Sebe snagu koja će mi pomoći! “3

Iza Poslanika nije niko ostao od vjernika, a da nije bio hapšen i zlostavljan, osim Alije b. ebi-Taliba i Ebu-Bekra. Ebu-Bekr je više puta tražio od Poslanika dozvolu za hidžru, a Resulullah, a.s., bi mu govorio: “Ne žuri se, možda će ti Allah odabrati prijatelja. “ - a Ebu-Bekr je priželjkivao da Poslanik bude taj prijatelj, i zato je kupio dvije deve i pripremio ih za put.

Poslanikova Hidžra

Kada su Kurejšije vidjele da Resulullah, a.s., ima pomagače u Jesribu, i da su oni koji su bili vjernici izašli iz Mekke i pridružili im se, saznali su da će se i Poslanik njima pridružiti. Sakupili su se u vijećnici i dogovarali šta da učine. Neki od njih su predložili da ga protjeraju iz njihove zemlje, drugi su željeli da ga uhapse, a Ebu-Džehl je predložio da ga ubiju i to na način koji će spriječiti njegovu porodicu da se osvete ubici. Rekao je da svako pleme odabere snažnog, uglednog mladića kojem će se dati oštra sablja, zatim da zajedno nasrnu na Poslanika udarajući ga svi jednim smrtonosnim udarcem. Ako bi tako uradili, njegova krv bi se proširila na sva plemena, a njegovo pleme ne bi bilo u stanju da se svima osveti i zadovoljili bi se krvarinom koja im bude određena. Nakon toga su se razišli, prihvativši posljednje mišljenje.

Kad je pala noć ubice su se sakupili ispred Poslanikove kuće. Sva njihova razmišljanja o tome da provale u kuću zaustavila je činjenica da su čuli glasove Poslanikove žene Sevde i njegovih kćeri. Prepavši se da im imena ne bi zauvijek bila okaljana među Arapima zbog narušavanja privatnosti žena, odlučili su da ne upadaju u kuću već da sačekaju Poslanika da izađe iz kuće i onda ga napadnu i ubiju. Rasporedili su se oko kuće čekajući pogodan trenutak.

Za to vrijeme Muhammed, a.s., dao je svoj zeleni ogrtač Aliju i rekao mu da legne u njegov krevet i da se ne boji jer mu zavjerenici ne mogu nauditi. On je tako i učinio a Resulullah je počeo učiti suru Ja' Sin. Došavši do ajeta: Pa smo ih zastrli, zato ne vide oni!,[21] napustio je kuću i prošao između ubica a da ga niko od njih nije vidio.

Dok su zavjerenici čekali uvjereni da je čovjek u zelenom ogrtaču što su ga vidjeli da spava u Poslanikovu krevetu Poslanik lično, Resulullah se uputio ka Ebu Bekrovoj kući i njih dvojica su odmah uzjahali deve i krenuli izvan Mekke, ali umjesto da idu na sjever ka Jesribu oni su otišli na jug u pravcu Jemena. Tek što su izašli iz Mekke, Poslanik se okrenuo još jednom i rekao: ''Na svoj zemlji Božijoj ti si mi najdraže mjesto i najdraže si mjesto Bogu, i da me narod moj nije protjerao, nikada tene bih napustio''. Ubrzo su stigli do planine Sevr i smjestili se u istoimenoj pećini koja se nalazi na toj planini. Odlučili su se primiriti tu neko vrijeme jer su znali da će, čim se sazna da je Muhammed, a.s., nestao, mnoge potjere biti izaslane po svim putevima kojima se izlazi iz Mekke, a naročito onim koji su usmjereni ka Jesribu. U poslijepodne trećeg dana boravka u pećini začuli su ljudske glasove, ispočetka tiho ali onda sve glasnije. Ulazu u pećinu približavala se grupa ljudi. Jasno im je bilo da to mogu biti samo kurejšijski progonitelji koji su se penjali uz brdo prema ulazu u pećinu sa očevidnom namjerom da prekontrolišu ima li ih tu. U takvoj situaciji Ebu Bekra je spopala bojazan ali ga je Muhammed a.s. umirio: "Ne strahuj! Doista, s nama je Allah"! I doista, najednom su čuli glasove na ulazu u pećinu ali ne i unutra. Progonitelji su stajali na samom ulazu i nešto glasno komentari sali. Zaključili su da je nemoguće da ikoga ima unutra pa nema nikakve potrebe da se ulazi unutra i ispituje. Njihovi glasovi su se počeli udaljavati i ubrzo su sasvim nestali. Kada se sve potpuno umirilo Muhammed a.s., i Ebu-Bekr su pažljivo prišli ulazu i osvjedočili se veličanstvenom Allahovom čudu kojim ih je spasio. Iako je još tog jutra ulaz bio potpuno ogoljen, sada se tik do njega širilo veliko stablo akacije pokrivajući polovicu ulaza. Druga polovica je bila pokrivena gustom paukovom mrežom. Tu je bila i golubica u gnijezdu i mužjak njezin samo malo dalje. Sve ovo je davalo potpuni dojam kao da u tu pećinu već dugo vremena nije ulazio niko, ni čovjek ni životinja, tako da su progonitelji odlučno i neopozivo odustali od namjere da ulaze unutra i provjeravaju. Sjećanje na ovaj događaj i veliko znamenje Uzvišeni Allah sačuvao je za sve generacije muslimana sve do Sudnjeg Dana: “Ako ga vi ne pomognete, pa - pomogao ga je Allah onda kada su ga oni koji ne vjeruju prisilili da ode, kad je s njim bio samo drug njegov, kad su njih dvojica bila u pećini i kada je on rekao drugu svome: “Ne brini se, Allah je s nama! “ pa je Allah spustio pouzdanje Svoje na njega, i pomogao ga vojskom koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ, ona je - gornja. Allah je silan i mudar.[22]

Nakon što su progonitelji otišli, Muhammed, a.s., i Ebu Bekr sačekače dolazak Abdullahov koji je dođe zajedno sa Esmom u dogovoreno vrijeme. Donijeli su hranu i opremu za put. Također je stigao i Amir ibn Fuhejre ali bez stada jer ih je trebao pratiti na putu. Nešto niže u jednoj dolini čekao ih je vješti pustinjski vodič koji se zvao Abdullah ibn Urejkit El Lejs. Vodič nije bio musliman već mnogobožac ali je bio povjerljiv i pristao je da ih provede do Medine mimo kurejšijske potrage. Tako da su njih četvorica pojahali na deve i krenuli ka Jesribu. Pošto su se Kurejšije uvjerile da ih nema na jugu za njih je, prirodno, bilo najsigurnije da idu još neko vrijeme na jug da bi kasnije krenuli ka zapadu i izašli na obalu Crvenog mora. Nakon toga su išli obalom Crvenog mora prema sjeveru zaobilazeći Mekku u velikom luku. Vodič je oprezno birao zapuštene puteve kojima je rijetko ko prolazio. Za sve to vrijeme nisu imali nikakvog kontakta sa svojim progoniteljima osim samo u jednom slučaju. Naime, uočio ih je jedan čovjek koji se zvao Suraka ibn Malik ibn Džu'ašem i krenuo na konju u potjeru za njima ali je konj nekoliko puta propadao u pijesak. Međutim, Suraka nije imao znanja da shvati opominjujući karakter tih znakova i uporno je nastavio da ih progoni. Na kraju je njegov konj upao u živi pijesak. Pozvao je Muhammeda, a.s., i ostale koje je progonio, u pomoć i oni se vratiše i oslobodiše ga nevolje. Suraka je bio zahvalan te se vratio nazad i čak je u pogrešnom pravcu uputio grupu progonitelja koje je susreo. Osim ovog slučaja gdje se još jednom očitovala jasna Allahova zaštita nad njima oni nisu imali nikakvih uznemiravanja na putu.

Dolazak u selo Kuba' u predgrađu Medine

Nakon nekih desetak dana otkako su napustili pećinu stigli su mjesto Kuba nadomak Jesrba. Velika radost zavladala je u Kuba'u gdje su živjeli pripadnici Evsijskog roda Benu Amir, ali i mnogi od muhadžira iz Mekke što su se tu netom smjestili. Ljudi, žene i djeca pohitali su iz svojih kuća u susret najdražem gostu. Muhammed, a.s., smjestio se u Kuba'u kod jednog starca po imenu Kulsum, a Ebu Bekra posla u obližnje selo Sunh gdje živješe pripadnici plemena Hazredž radi toga da bi oba muslimanska plemena učestvovali u ugošćavanju. Dan dva nakon njihovog dolaska, iz Mekke je stigao i Ali ibn Ebi Talib koji je u međuvremenu vratio sve stvari povjerene Poslaniku njihovim vlasnicima i uspio izmaći Kurejšijama. Stigavši u Kuba' on se smjestio zajedno sa Poslanikom. Resulullah Muhammed, a.s., je u Kuba'u postavio temelje mesdžidu (džamiji) koji je postao prvim mesdžidom kojeg je podigao Muhammed, a.s., od početka njegove poslaničke misije. Kur’an nam ukazuje na ovaj mesdžid i kaže: “Mesdžid čiji su temelji, već od prvog dana, postavljeni na strahu od Allaha zaista više zaslužuje da u njoj obavljaš molitvu. U njoj su ljudi koji vole da se peru, Allah voli one koji se mnogo čiste.“[23]

Za vrijeme boravka u Kuba'u, Muhammeda, a.s., posjetili su mnogi ljudi, muslimani, i jedan broj Židova. Međutim, historija islama je posebno obilježila posjetu Resulullahu jednog čovjeka po imenu Selman el Farisi. Selman el Farisi je bio porijeklom iz Perzije. On nije bio vatropoklonik već kršćanin. Radi toga se rano iselio iz Perzije u Siriju da služi jednog tamošnjeg kršćanskog biskupa. Taj biskup mu je na samrtnoj postelji preporučio da ode kod biskupa mosulskog. Tako je Selman mnoge godine proveo družeći se sa kršćanskim mudracima i služeći ih. Svaki od njih mu je   preporučivao da ide narednom te sa priličnom pouzdanošću možemo pretpostaviti da je posljednji od kršćanskih mudraca kojeg je služio Selman el Farisi rekao da se primaklo vrijeme poslanja novog Božijeg poslanika dodavši mu još i ovo: ''Bit će poslan sa vjerom Ibrahimovom, a pojavit će se u Arabiji i iseliti iz svoga doma na mjesto između dva korita lave, u zemlju palmi. Njegova znamenja su očita: jest će ono što mu se uruči kao dar a ne kao milostinja, a među plećkama mu je pečat poslanstva''. Tako se Selman našao na putu za Arabiju. Međutim, desilo mu se to da su ga ljudi kojima je platio da ga odvedu u Arabiju iznenada napali, zarobili i prodali u roblje. Kao rob je došao u vlasništvo nekog Židova koji ga je potom prodao svome rođaku, Židovu iz jesribskog plemena Benu Kurejza. Došavši u tadašnji Jesrib, Selman je odmah prepoznao ''zemlju palmi između dva korita lave''. Kao dobar vjernik strpljivo je podnosio svoj robovski status i zahvalan Bogu čekao je vrijeme iseljenja očekivanog Poslanika. Allah Uzvišeni nagradio je strpljenje i žrtvu Svoga odanog roba koji je žudio za pravim putem, pa se desilo da je Selman čuo jednog Židova kako obavještava njegova vlasnika da je u Kuba' upravo stigao čovjek iz Mekke kojega Evsije i Hazredžije priznaju za Božijeg Poslanika. Iste noći Selman se iskrao sa imanja svoga vlasnika i, ponijevši nešto od hrane što mu je data, otišao u Kuba'. Tamo je zatekao Muhammeda, a.s., u razgovoru sa ashabima. Ponudio ga je jelom koje je imao uz sebe jasno naglasivši da ga daje kao milostinju. Resulullah je rekao ashabima da uzmu i jedu a on sam nije uzeo. Radost je oblila Selmanovo srce i dušu ali je, iako siguran u to da je Muhammed iz Mekke upravo onaj obećani Poslanik, htio zadovoljiti svoje srce viđenjem i pečata poslanstva. To mu tada nije pošlo za rukom pa se on, pun radosti, vratio svome vlasniku bez toga da je ozvaničio svoje prihvatanje islama.

Poslanikova hutba

U petak ujutro krajem mjeseca septembra 622. godine po Isa a.s.u, Resulullah, Muhammed, a.s., zajedno sa Ebu Bekrom i Alijem ibn Ebi Talibom, uputio se u Grad oaze Jesrib, koji je od tada dobio naziv ''Poslanikov grad'' na arapskom ''Medinetun-nebijj'' ili kraće rečeno ''Medina''. Podne ih je zateklo u dolini Ranuna gdje je živio hazredžijski rod Benu Salim. U toj dolini su svi zajedno klanjali Džumu koja je bila prva koju Poslanik klanjaše u Medini, a moguće je, s obzirom da muslimani nisu mogli javno klanjati u Mekki, da je ovo, ako ne prva, ono pouzdano jedna od prvih Džuma koju je Poslanik uopće klanjao. Klanjali su na otvorenom prostoru i u džematu je bilo oko stotinu ljudi. Tada je Resulullah proučio hutbu koja je, kako nam prenose pouzdani izvori, glasila ovako: “Hvala Allahu, zahvaljujem se Njemu i od Njega pomoć tražim, i u Njega vjerujem i ne niječem Ga. Neprijatelj sam onome ko Ga niječe. Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha Jedinog, koji nema druga, i da je Muhammed Njegov rob i poslanik. Poslao ga je sa uputom i istinskom vjerom, sa svjetlom i poukom u vrijeme kada nije bilo poslanika, kada je znanja malo bilo, kada su ljudi bili u zabludi, u određeno vrijeme, kada je blizu Sudnji dan i kada je blizu Čas određeni. Ko je pokoran Allahu i Poslaniku, on je na pravom putu, a ko im je neposlušan, taj je zalutao, nemaran i u očitoj zabludi. Oporučujem vam bogobojaznost, a najbolje šta musliman muslimanu oporučuje je da ga podstrekava na ahiret i da mu naređuje bogobojaznost. Opominjite onim čime vas Allah opominje, i nema boljeg savjeta od toga i od toga nema bolje opomene. Bogobojaznost onoga koji radi strahujući od svog Gospodara jeste istinoljublje u onome što želite od ahireta. Onaj koji bude radio za to, tajno i javno, želeći Allahovo zadovoljstvo, imat će spomen na dunjaluku i to mu je zaliha na ahiretu kada bude svakom čovjeku trebalo ono što je pripremio. Ako ne imadne toga, voliće da je daleko od ahireta. Allah vas opominje, a On je blag prema svojim robovima. Onaj koji je istinu rekao i ispunio svoje obećanje, nema izmjene u tome, a Allah kaže: “Moja riječ se ne mijenja i Ja nisam prema robovima Svojim nepravičan. “

Uzmite ono što vam pripada, a ne uskraćujte pravo Allaha. On vas je poučio Knjizi i ukazao vam na Svoj put, kako bi znali oni koji vjeruju i oni koji su zanijekali. Lijepo postupajte, kao što je Allah prema vama lijepo postupio, i budite neprijatelji protiv Njegovih neprijatelja, i borite se istinskim džihadom. On vas je izabrao i nazvao vas muslimanima, da nevjernik ostane nevjernik poslije očigledna dokaza, i da vjernik ostane vjernik poslije očigledna dokaza. Nema snage do Allaha, i povećajte spominjanje Allaha, radite za ono što je nakon smrti. Onaj koji radi dobro u onome što je između njega i Allaha, to će ga zaštititi u onome što je između njega i ljudi. To je zbog toga što Allah presuđuje ljudima, a ne ljudi Allahu, i On posjeduje ljude, a ne ljudi Njega, i nema snage osim u Allaha, Uzvišenoga i Velikoga. “

Dolazak u Medinu

Nakon završene Džume krenuli su ka Medini. Kako su prolazili kroz bašče i palminjake, pored nizova kuća koji su bili sve gušći i gušći svugdje su ih dočekivala nasmijana, radošću okupana lica ljudi, žena i djece. Mnoge ruke su hvatale povodac Poslanikove deve i čuli su se najtopliji pozivi da se Poslanik smjesti kod njih, međutim, Muhammed, a.s., svima je davao isti odgovor: ''Neka ona (Kasva) ide svojim putem, nju Allah vodi''.  Poslanik je odlučio da svoj dom u Medini izgradi tamo gdje Kasva stane i klekne. Radost toga dana u Medini bila je neopisivo velika. Svi se, i tadašnji ashabi i kasnije generacije muslimana i svi muslimanski historičari, slažu u jednom: Medina nikada, ni prije ni poslije toga dana nije doživjela veće radosti i veselja. Iz mnogih muhadžirskih i ensarijskih srca i grudi izlijevali su se stihovi dobrodošlice uz pratnju bubnjeva i defova, stihovi koje je islamska tradicija do dan danas očuvala od zaborava:

Taleal Bedru alejna min Senijetil-Vedai (Puni mjesec nas obasja od Senijetil veda)

Vedžebeš-šukru alejna ma de 'a lillahi dai (Kevserom pojimo duše dok čekamo Ahmeda)

Ejjuhel-meb 'usu fina džihte bi-l-emri-l-muta 'i (Ti koji si od Allaha cijelom svijetu poslan)

Džihte šerefte-l Medina merhaben ja hajre da 'i (Došao si da grad Medinski ilumom nam obasjaš)

Kasva je stala u jednom prostranom dvorištu opasanom zidovima u kojem je bilo nešto hurminih palmi i ostaci neke ranije građevine i tu kleknula. Poslanik je tada sjahao i odlučeno je da seu tom dvorištu sagradi mesdžid i Poslanikov stan. Dvorište je pripadalo dvojici sirotih dječaka po imenima Sehl i Suhejl koji su htjeli pokloniti ga Muhammedu, a.s., ali je on ostao uporan na insistiranju da im plati odgovarajuću cijenu i tako je i bilo.

Odmah je započela gradnja i nakon nekog vremena sagrađen je Poslanikov Mesdžid u Medini. On je imao zemljani pod i bio je ograđen zidom od cigle. U sjevernom zidu okrenutom prema Kudsu (Jerusalemu) bio je mihrab označen sa obje strane naslaganim kamenjem (kasnije je, kada su spušteni ajeti Kur'ana o promjeni kible od Mesdžidul Aksaa u Kudsu ka Ka'bi u Mekki, mihrab premješten u sredinu južnog zida okrenutog ka Mekki). U istočnom dijelu Mesdžida bio je sagrađen stan za Resulullaha i njegovu porodicu iz kojeg su vrata vodila direktno u Mesdžid. Jedan dio Mesdžida bio je prekriven krovom od palminih grana kojeg su držali stubovi od palminih debala.

Bratimljenje između muhadžira i ensarija

U Medini su bile različite skupine ljudi:

-   muslimani koji su prihvatili poziv islama i povjerovali u objavu Muhammedu i njih Poslanik naziva ensarijama;

-   muhadžiri koji su učinili hidžru iz Mekke u Medinu

-   Jevreji i mnogobošci.

Među ovim stanovništvom postojala je ukorijenjena mržnja koja je često dovodila do ratova. Bilo je potrebno političko rješenje koje će ujediniti različite težnje u rasparčanoj zajednici. Prva Poslanikova djelatnost u Medini je bila uređivanje života muhadžira koji su u Mekki većinom živjeli u raskošu, i bili su prisiljeni da sve to ostave, bježeći sa svojom vjerom.

Rješenje koje je sproveo Resulullah, a.s., bilo je ugovor bratstva između ensarija i muhadžira. Bratsvu mora da prethodi vjera: “Bratimite se u ime Allaha, dva po dva!“ Bratimljenje u vjeri je bilo potpomaganje među njima u poteškoćama života, a i nasljeđivali su bratimljenje, kao što se nasljeđuje bratstvo u rodu. Svaki od ensarija je dao utočište jednom od muhadžira i pružio mu gostoprimstvo. Allah, dž.š., je pohvalio ensarije zbog njihovog lijepog odnosa prema muhadžirima: “I onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se uščuvaju lakomosti, oni će sigurno uspjeti.[24]

Takođe je Allah, dž.š., pohvalio ensarije i muhadžire radujući ih onim što najviše čovjek može poželjeti:

“Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime, za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh.[25]

Sa vjerskim bratimljenjem Resulullah, a.s., je zbližio srca i uredio život siromašnih muhadžira. To je divan primjer društvene solidarnosti koju je islam usadio u srca njegovih sljedbenika, kako bi došlo do sklada između klasa i ojačavanja međusobnih veza.

Nakon toga Poslanik, a.s., je odlučio da se dogovori sa Jedudijama (Jevrejima), pa je napisao opširan sporazum između njih i ensarija i muhadžira. U njemu je potvrđeno jedinstvo muslimana i da su oni jedan ummet, nepovredivost života, imetka, svetost Medine i sa tim su se Jehudije složili. Oni imaju svoju vjeru i muslimani imaju svoju vjeru, i što se desi između onih koji ulaze u sporazum, a što bi ugrozilo bezbjednost, treba se obratiti Allahu i Poslaniku.

Ovim ugovorom i bratimljenjem među muslimanima zavladao je mir u Medini. Muslimani su izvršavali svoje vjerske dužnosti, ne bojeći se zlostavljanja i nereda.

Riječ “ustav“ u današnjoj terminologiji najviše bi odgovarala za taj sporazum, jer on obuhvata sve ono što jedan ustav sadrži. To ukazuje da je islamska država od samog početka zasnovana na ustavnim pravnim osnovama.

Dimemnzje i po(r)uke Hidžre

Pogrešno bi bilo shvatiti da je hidžra prvih muslimana bila historijska kategorija, koja je bila i prošla. Njene poruke treba da emaniraju u svakom vremenu i prostoru. Ona treba da se shvati, zavisno od situacije, u svom historijskom kontekstu, a to je da privremeno napustimo lokacije u kojima nismo kadri izvršavati Allahove naredbe ili u kontekstu rijeci Allahovog Poslanika, s.a.v.s: „Musliman je onaj od Čijeg su jezika i ruku sigurni ostali muslimani, a muhadžir je onaj koji ostavi ono što je Allah zabranio!“[26]

Možda nije bilo potrebno spominjati sam događaj Hhidžre onako kako se zbio, jer bi trebalo da nam je poznat. U svakom slučaju, nama je neophodno u ovom opus Hidžre izvući osnovne pouke i poruke i sebe pronaći u njoj danas. Bez tog, nećemo imati neke velike koristi od samh historijskh činjenica koje smo pročitali.  U ovim događajma trebamo primjetiti das u čineći Hidžru, muslimani uglavnom ostavljali sve što su posjedovali, spašavajući samo svoju vjeru i goli opstanak. Mnogi su ostavljali i svoje najbliže, koji sa njima nisu dijelili uvjerenja. Sve za vjeru, vjera ni za što, dakle.

Naše vođe danas bi trebale primjetiti da Muhammed, a. s., nije prvi krenuo za Medinu, već je nadzirao odlazak svojih sljedbenika, kako bi se on odvijao sigurno i organizirano. Tek kada je saznao za planove o svome ubistvu, morao je i sam krenuti.  Kako bi omogućio Muhammedu a. s. da neopaženo odmakne, u njegovu postelju je legao hazreti Alija. Kada su zavjerenici pred zoru vidjeli da je u postelji on, Poslanik je već poprilično odmakao. U svakom dobu postoje pojedinci koji su spremni žrtvovati se za opšte dobro. Da bi zavarao potjere i zameo trag, Muhammed a.s., je sa Ebu Bekrom umjesto direktno prema Medini (tada Jesribu) krenuo prema jugu. Time je svakako potencijalne lovce na visoku raspisanu nagradu barem na neko vrijeme usmjerio na drugu stranu. Muslimani moraju imati svoje dugoročne planove čije detalje ne mora svako znati, a do ciljeva u njima zacrtanih može se doći i zaobilaznim putevima. Za svoga vodiča prilikom Hidžre, Muhammed a.s., je unajmio jednog mekkanskog mušrika, koji je bio to što jeste, ali je zato dobro poznavao puteve kroz pustinju. U ovom slučaju je, dakle, presudila stručnost, dok za neke druge poslove od kojih zavise generalna usmjerenja mora postojati i idejna opredijeljenost. Paučina na ulazu u pećinu Sevr u kojoj su se neko vrijeme skrivali Muhammed a.s., i Ebu Bekr je odvratila potjeru od ulaska unutra, jer su smatrali da bi ona bila potrgana prilikom njihovog ulaska. Može se, dakle, reći da je ta tanka i slabašna paučina, Allahovom odredbom, naravno, spasila islam. I u svakodnevnom životu treba voditi računa o sitnim dobrim, ali i lošim djelima i ne podcjenjivati ih. Možda baš neko sitno dobročinstvo ili sitni grijeh pretegne na vagi naših djela na Sudnjem danu: „Ko uradi koliko trun dobra, vidje će ga, a ko uradi koliko trun zla vidjet će ga.“

Postoji i drugo moguće shvatanje hidžre, a to je ono po kome se hidžra tumači kao iseljenje, odnosno napuštanje grijehova. Po jednoj izreci muhadžir je onaj koji se iseli, odnosno napušta grijehe. I onaj ko se uprlja grijesima, i kasnije prestane da ih čini i udalji se od njih, također je jedna vrsta muhadžira, jer je prestao da čini grijehove.

Naredni nivo promatranja hidžre naslanja se na prethodni, a to znači hidžra kao seoba od džahilijeta (neznanja) ka ilmu (znanju). Vidjeli smo da čovjek, vjernik mora ostaviti življenje po svom nahođenju i prihvatiti življenje po Allahovom zakonu. Naravno, osnovna stvar , uvjet da nečije putovanje radi učenja bude prava hidžra jeste da to učenje bude u ime Allaha, Koji stvara…

U suri An-Nisa, ajet 100, čitamo: "Onaj ko se iseli Allaha radi naći će na Zemlji mnogo mjesta, uprkos svojih neprijatelja, i slobodu. A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova...", znači, ovdje se istovremeno spominju dvije hidžre: duhovna i tjelesna. Njegovo tijelo se seli iz jednog grada u drugi, i njegov duh se uzdiže od stepena egoizma do stepena iskrenosti. U Kur'anu se kaže da će Bog nagraditi ovakvog muhadžira. Ovaj ajet obuhvata pored ostalih i tragaoce za naukom, koji se sele iz jednog grada i domovine u drugi grad. Zašto? Zato da bi učili nauku i stekli znanje. Šta je cilj ovakvog učenja? Da li je ono radi sticanja imena? Ne. Slave? Ne. Počasti? Ne. Da bi rukovodili drugima? Ne. Da bi ih ljudi ljubili u ruku? Ne. Da bi bili bogati? Ne. Njihov cilj jeupućivanje naroda istini, pravdi, pravičnosti, moralnosti i povećanje dobrobiti čjudi i čovječanstva. Na primjer, jedna osoba može da izabere medicinu. Odlazi da studira medicinu, a ne zato da bi se obogatio, ne zato da bi dobio titulu doktora, već zato što je to jedna nužna potreba za naš svijet, kome je neophodno dovoljno dobrih ljekara. Ovakva osoba je iseljenik za Allaha i Njegovog Poslanika, a.s. Ako ovakva osoba umre u toku školovanja (ne daj Bože), ona je šehid.

Kur'an kaže:"...A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna."

U islamu se uglavnom preporučuje putovanje, s tim da to ne znači da neko mora neprestano putuje ili da se seli s mjesta na mjesto. Međutim, živjeti cio život u jednom selu, gradu ili zemlji, a ne putovati van okvira mjesta boravka, može da oslabi duh čovjeka.

U Kur'anu postoje ajeti koji naređuju ljudima da putuju po Zemlji: "Reci: "putujte po svijetu..."[27] , "Zašto ne putuju po svijetu...“[28]

Svi tumači Kur'ana su jednoglasni u tome da se ovdje misli na proučavanje historije. Međutim, Kur'an za proučavanje historije ne preporučuje samo čitanje historijskih knjiga, nego poziva na proučavanje historijskih spomenika i tragova, jer je to mjerodavnije od čitanja historijskih knjiga.

Kao što smo napomenuli, u hadisima postoji i duhovno tumačenje hidžre: "Muhadžir je onaj koji napušta zlo". Naravno ovo ne znači da se negira fizičko iseljenje, to je dokazivanje hidžre na duhovnom nivou. To znači da hidžra islamu nije samo napuštanje grada, doma i zemlje, jer čovjek ne treba da bude zarobljenik duhovnih osobina i karakteristika za koje je vezan, ili ostalih duhovnih faktora sredine u kojoj živi. Ova hidžra je neka vrsta slobode i negiranje ropstva; isto tako čovjek ne smije da bude rob društvenih navika i osobina koji je prihvatio, zarobljenik duhovne sredine u kojoj živi ili sopstvene duše.Upravo na ovo posljednje rečeno naslanja se još jedan nivo promatranja hidžre, a to je hidžra kao selidba od neaktivnosti, nerada, ka aktivnosti, radu. Jasno je da od znanja koje se ne primjenjuje nema ni koristi. Takvo znanje je promašeno i "mrtvo". Znači, onaj ko zna nešto o islamu dužan je prvo to znanje primijeniti u svom životu. Ovim se ponovo vraćamo na prvi, vanjski nivo promatranja hidžre kroz primjer ashaba. Naime kada čovjek učini hidžru od nevjerstva ka vjerovanju, od neznanja ka znanju, te od neaktivnosti (nerada) ka aktivnosti (radu) na primjeni tj. življenju islama po Kur'anu - "udžbeniku Islama", tada čovjek uistinu slijedi primjer ashaba "naroda najboljeg od svih". Onoliko koliko istrajemo u ovoj"hidžri", koliko truda i napora uložimo, toliko sami sebi utječemo na naše mjesto na ahiretu.

Iz svih ovih historijskih fakta iznešenih u ovom tekstu valja shvatiti da je hidžra tražila da prvi muslimani nauče ostati vjerni smislu islamskih učenja uprkos promjeni mjesta, kulture i memorije. A to je nama u Bosni u Hrvatskoj u Evropi, veoma važno. Medina je značila nove običaje, nove tipove društvenih odnosa, potpuno drugačiju ulogu žene (koja je bila društveno daleko prisutnija nego u Meki), kompleksnije međuplemenske odnose, kao i utjecajno prisustvo jevrejske i kršćanske zajednice, što je za muslimane bilo nešto novo. Još od ranog perioda zajednica vjernika je, slijedeći Poslanikov primjer, trebala razlikovati šta spada u islamske principe, a šta je više dio mekanske kulture. Ostajali su vjerni prvome, učeći se na fleksibilan i kritički pristup svojoj izvornoj kulturi. Čak su morali pokušati reformirati neke svoje stavove, koji su bili više kulturni nego islamski. Hazreti Omer je to na vlastitom primjeru morao naučiti kad mu je supruga, prema kojoj se ponio grubo, odgovorila ljutito (što je bilo nezamislivo u Meki. Bilo je to za njega teško iskustvo, kao i za druge koji su, možda, dolazili u iskušenje da pomisle da su njihove navike i običaji sami po sebi islamski: hidžra je otkrila da to nije slučaj i da moraju preispitati svaku kulturnu praksu, kako bi bili vjerni islamskim principima i kako bi bili otvoreni prema drugim kulturama i obogatili se njima. Naprimjer, saznavši da se održava svadba među medinskim muslimanima (ensarijama), Poslanik im je poslao dvije djevojke koje su pjevale, jer, kako je rekao, ensarije vole pjesmu.

Tako on nije samo prepoznao kulturno obilježje ili ukus koji nije sam po sebi protivan islamskim principima, već ga je integrirao kao obogaćivanje svog vlastitog ljudskog iskustva. Hidžra je, dakle, bila i kušnja inteligenciji, podstičući potrebu de se napravi razlika između principa i njihovih kulturnih manifestacija. Nadalje, ona je implicirala otvaranje prema novim običajima, novim načinima bivstvovanja i razmišljanja, novim ukusima. Tako se univerzalnost principa stopila s potrebom raspoznavanja raznolikosti načina života i kultura. Egzil je bio najneposrednije i najdublje iskustvo svega toga, jer je podrazumijevao odvajanje od svojih korijena uz ostajanje vjernim istom Bogu, istom smislu, u različitim životnim okolnostima.

Hidžra je i iskustvo oslobođenja, i historijskog i duhovnog. Musa, a. s., je oslobodio svoj narod od faraonovog tlačenja i izveo ih u vjeru i slobodu. Suština hidžre je potpuno iste naravi: progonjeni zbog svog vjerovanja, vjerni su odlučili raskinuti sa svojim tlačiteljima i otići u slobodu. Čineći to, naglasili su da ne mogu prihvatiti tlačenje, da ne mogu prihvatiti status žrtve i da je stvar u osnovi jednostavna: javno izgovarati ime Božije podrazumijeva ili biti slobodan ili osloboditi se.

Hidžra je bijeg savjesti i srca od lažnih božanstava, otuđenja svake vrste, od zla i grijeha. Udaljavanje od idola vremena (moći, novca, pokazivanja itd.), napuštanje laži i neetičnog načina života, samooslobađanje od svih privida slobode paradoksalno nametnutih našim navikama kroz iskustvo raskida s njima – to su duhovni zahtjevi hidžre. Kasnije je, na pitanje o najboljoj hidžri, Poslanik odgovorio: „Napustiti sve što je loše.“[29] Ovaj zahtjev duhovnog egzila ponavljat će se u različitim oblicima.

Stoga su muslimani koji su iselili iz Meke u Medinu, ustvari, iskusili cikličnu dimenziju islamskih učenja, jer su trebali dosegnuti novi povratak sebi, seobu srca. Njihovo fizičko putovanje u Medinu bilo je duhovni egzil ka njihovoj nutrini, napuštajući svoj grad i svoje korijene, oni su se vratili sebi, svojoj bliskosti s Bogom, smislu svojih života izvan historijskih događanja.

Fizička hidžra, utemeljiteljski čin prve zajednice muslimana i osa njenog iskustva, sad je gotova i neće se ponovo dogoditi, kako je to Aiša objasnila onima u Medini koji su htjeli oživjeti iskustvo. Omer ibn Hattab je kasnije odlučio da ovaj izuzetni događaj označava početak islamske ere, koja počinje 622. godine. Ono što ostaje i što je otvoreno i dostupno svima kroz vrijeme i do vječnosti jeste iskustvo duhovnog egzila, koje pojedinca vraća samome ili samoj sebi i oslobađa ga/je svojih i ovosvjetskih iluzija. Egzil zarad Boga u suštini je serija pitanja koju Bog pita svakoga pojedinca: Ko si? Šta je smisao tvoga života? Kamo ideš? Prihvatiti rizik takvog egzila, pouzdati se u Jedinoga, znači odgovoriti: Kroz Tebe, ja se vraćam sebi i slobodan sam.[30]

Hidžru danas možemo motriti i kroz ulaganje svih potencijala, vanjskih i unutarnjih kojima ćemo poruci islama naći mjesto u društvu u kojem živimo i njegovom svjetlu omogućiti da donese dobrobit nama i drugima oko nas. Da islam i muslimani budu poželjni svima, da mjesta našeg življenja budu poželjna drugima za činjenje hidžre. To znači napredak, socijalnu pravdu, ekološku svijest, visok intelektualni i duhovni nivo... sve ono, što nažalost danas tzv. islamski svijet ne može ponuditi jer nudi surovu sliku koja se samo može dovesti u vezu sa islamom kao primjer onog što islam nije i ne smije biti i protiv čega se islam u svojoj suštini u stvari i bori. Po meni, lično, ne učinimo li otklon, hidžru, od slijepog slijeđenja sredjovjekovne misli koja je možda davala snagu u svom vremenu ali danas nas takvo slijepo sljeđenje bez promišljanja, redukovanja, unaprijeđenja, odvodi u pogrešnom pravcu i odvaja od osnovnog receptora vjere- razuma. Jedan od vidova hidžre je ne uslovljavati poruku islama koju kao muslimani prenosimo sobom, svojim porijeklom, navikom, nego gledati kada o islamu govorimo drugima, šta iI kako islam može unaprijediti njihovo stanje, da oni prije nego pomisle dal’ je islam za njih dobar ili ne, na osnovu našeg djelovanja osjete da je njima bolje i ljepše u životu od naših savjeta i djelovanja. Hidžra je nije bila spontan događaj, nego duboko osmišljen i planiran. Ona je djelo koje slijedi lijepu riječ (namjeru). Ko želi moć - pa Allahova je moć sva. Njemu se uzdiže riječ lijepa; a dobro djelo - podiže je.[31]

Priredio: Esad Bajić

Literatura:

-dr. Jusuf Ramić, HIDŽRA U KUR'ANU, Islamska misao br. 25 1980 .god

- Kasim Hadžić: KUR'AN O MUHADŽIRIMA, Islamska misao br. 25 1980 .god

-Martin Lings, Muhammed: Život vjerovjesnika islama zasnovan na najranijim izvorima, Connectum;Sarajevo, 2004.

- Tarik Ramadan, Stopama Božijeg Poslanika, Udruženje Ilmijje Islamske zajednice u BiH, 2010.

-Esad Bajć , Slovo o Hidžri, Fondacija “Lijepa riječ” Konjic, 2013.


[1]U ovom tekstu kada riječ «hidžra» pišemo velikim početnim slovom mislimo na historijsk događaj (samo preseljenje Muhammeda a.s., iz Mekke u Medinu) dok kada govorimo o hidžri kao pojmu, praksi, svojevrsnoj formi ibadeta... koristimo malo početno slovo.

[2] ajeti: 34, 89, 100.

[3] ajeti: 72, 74, 75.

[4] ajeti: 20, 100, 117.

[5] ajeti: 41, 100.

[6] ajeti: 6, 50.

[7] ajeti: 8,9.

[8] ajet:10. Oba puta u stom ajetu: I otrpi šta govore i napusti ih napuštanjem lijepim (Mlivo)

[9] ajet:218.

[10] ajet:195.

[11] ajet:46.

[12] ajet:58.

[13] ajet:67.

[14] ajet:22.

[15] ajet:30.

[16] ajet:26.

[17] ajet:10

[18] ajet:5.

[19] Ali Imran: 195.

[20] En-Nahl: 110.

[21] Ja’Sin, 9.

[22] Et-Tewbe:40

[23] Et-Tewbe,108.

[24] El-Hašr, 9.

[25] Et-Tewbe, 100.

[26]Hadis bilježi Buhari

[27]En-Neml, 69.

[28]Er-Rum, 9.

[29] Prenosi Ahmed.

[30] Tarik Ramadan, Stopama Božijeg Poslanika, Udruženje Ilmijje Islamske zajednice u BiH, 2010, str. 92-95.

[31] Fatir, 10.


Poštovani posjetioci naše stranice želimo skrenuti pažnju na činjenicu kako stranica www.medzlis-konjic koristi tzv. "kolačiće" (cookies).Spomenute "kolačiće" koristimo samo kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice.