Sun05272018

Last updateMon, 21 May 2018 7am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Historijsko i ahistorijsko razumijevanje vjere: Historijsko kao ograničavajuće

Historijsko i ahistorijsko razumijevanje vjere: Historijsko kao ograničavajuće

Historijsko i ahistorijsko razumijevanje vjere: Historijsko kao ograničavajuće
 

Zbog toga što je historijsko sudbina i bitna ljudska odrednica, ono, kao takvo, izuzimajući historijsko kao zarobljavajuće, nije nužno negativno. Zapravo je pozitivno i korisno, kako smo vidjeli iz prethodnog odjeljka. Ono je saodređujuće i ograničavajuće u svemu pa i u razumijevanju/tumačenju vjere. Iz brojnih primjera, izdvojit ćemo primjer nesha (derogacije u Kur'anu).

Neki učenjaci, kao što je Hibetullah b. Selame ed-Darir (u. 519./1125.), identificirali su veliki broj slučajeva derogacije. On kaže, npr., da je ajet o zekatu خُذْ مِنْ أَمْوَالِهِمْ صَدَقَةً تُطَهِّرُهُمْ وَتُزَكِّيهِم بِهَا Uzmi iz imetaka njihovih zekat, da ih očistiš njime i čednim učiniš (Et-Tewbe,103) derogirao sve druge pozive na davanje. Za ajet, koji se spominje kao „ajet o maču“ (ajetu-s-sejf), kaže se (npr. Ibn Džuzejj el-Endelusi, Ibn Hazm, Ibnu l-'Arebi) da je derogirao drugih 114 ajeta:

Kada prođu časni mjeseci, ubijajte mnogobošce gdje god ih nađete, zarobljavajte ih, opsjedajte ih i dočekujte na svakom prolazu! Pa ako se pokaju i budu klanjali namaz i davali zekat, pustite ih njihovim putem. Zaista Allah prašta i samilostan je (Et-Tewbe, 5).

U četvrtom/desetom stoljeću neki učenjaci identificirali su 235 primjera derogacije, i na kraju je taj broj udvostručen. Nadalje, trend se obrnuo i broj ajeta za koje se tvrdilo da su derogirani postepeno se reducirao (Saeed 2006:78). Prema tome, ni među klasičnim učenjacima ne nalazimo potpuni konsenzus (idžma') oko ovog pitanja, a što je jedan od načina da se ustanovi da je neki ajet derogiran. Zapravo, ni sami ashabi nisu imali konsenzus oko toga šta je derogirano, a što derogirajuće u Kur'anu. Poznat je slučaj različitog poimanja derogacije ajeta o naslijeđu od strane Ali b. Ebi Taliba i Ibn Omera. Sujuti (1445.-1505.) je taj broj smanjio na dvadeset (Itqan, 2/658), Mustafa Zejd, pak, navodi da u Kur'anu ima nešto oko deset ajeta (1987) koji su derogirani, a Šah Welijullah (1703.-1762.) smanjio ih je na samo pet primjera (2008:68).

Savremeni učenjak Subhi Salih (1926.-1986.) tvrdi da se mnoštvo ajeta za koje se smatralo da su derogirani ili da su derogirajući svode, ustvari, na odgodu (nes' we te'hir) ili, pak, da je neki ajet nejasan, a drugi ga objašnjava shodno potrebi vremena (li waqti-l-hadže) (1997: 269). Svi su ajeti punovažni, ali svi nisu u isto vrijeme aktualni. Nije nesh, prema tome, potpuno poništenje ajeta, kao što su to tvrdili stari autoriteti, već se radi o postepenoj primjeni Kur'ana u svakom vremenu i mjestu (Karić 1995:206-207).

Sve nam ovo govori o tome da su mnoge od ovih ovih razlika bile povezane sa različitim konceptima i poimanjima nesha. Tome treba dodati, prema našem mišljenju, i činjenicu vremena, odnosno historijskog konteksta u kojem je određeni mufessir živio, što je, vjerovatno, utjecalo na njegovo poimanje nesha. Jer ajeti za koje se spominje da su derogirani u našem vremenu moguće je čitati na jedan drugačiji način, odnosno oni su aktualni na jedan nov način.

Znači, ovaj primjer, o razumijevanju koncepta nesha, pored terminološke dimenzije oko koje postoji neslaganje, prema našem mišljenju, ima i svoju historijsku pozadinu povezanu sa mjestom i vremenom u kojem su nasta(ja)la ta tumačenja/razumijevanja.

 Ahistorijsko kao transcendirajuće

Ahistorijsko u onom prvom značenju, kojeg smo na početku naveli, jeste ono stalno ili nepromjenljivo u vjerskim propisima. Prema tekstu Kur'ana, tri skupine propisa su konstantne bez obzira na historijsko. Na prvom mjestu, to su propisi vezani za uvjerenje, tj. vjerovanje (imanski šarti). Na temelju Kur'ana zaključujemo da su svi Božiji poslanici i vjerovjesnici pozivali u isto vjerovanje. To vjerovanje se ne mijenja niti transformira protokom historijskog vremena. Temeljne istine vjere važe za sve ljude, svejedno da li oni jahali na devama ili se vozili u automobilima ili u džambo-džetovima, da li živjeli u šatorima ili u neboderima itd.

Drugi nepromjenljivi propisi su oni koji se tiču ibadeta, tj. obreda. Oni su generalno nepromjenljivi (npr. namaz, zekat), dok su neki u pojedinostima promjenljivi ili u pojedinostima nepromjenljivi, odnosno podložni su idžtihadu (npr. hadždž). I treća nepromjenljiva skupina propisa su oni koji se odnose na moralne vrijednosti, vrline kojima Kur'an poziva.

Čovjek, jednostvano, nema potrebu za promjenom u ovim propisima, zato što je čovjekova priroda, čovjekov duh nepromjenljiv. Kao što u Univerzumu postoje pojave koje su stalne, a koje održavaju njegovu stabilnost i jedinstvo, tako i navedene tri skupine „kategoričkih propisa“ održavaju jedinstvo čovjeka, odnosno idejno i moralno jedinstvo muslimanskog Ummeta.

Ove tri skupine transvremenskih i transhistorijskih propisa dovoljne su za preobražaj čovjeka i društva u historijskom smislu. Onako kako su preobrazile i transformirale prve generacije muslimana, jednako tako su u stanju da preobraze i današnje muslimane. Jer, kako je kazao imam-i Malik (711.–795.), rahmetullahi alejhi:

„Preporod (islah) posljednjeg dijala Ummeta neće biti moguć bez usvajanja metoda kojim je izvršen islah ovog Ummeta na početku (u vrijeme Muhammeda, a.s.).“

Muhammed Asad (1900.-1992.) u našem vremenu izjavljuje:

„Mi ne trebamo 'reformirati' islam, kao što neki muslimani misle – jer je već sam po sebi savršen. Ono što mi moramo reformirati jeste naše shvaćanje religije, našu tromost, našu uobraženost, našu kratkovidnost, ukratko: naše nedostatke, a ne neke navodne greške islama. Promjena se mora dogoditi, ali bi to trebala biti promjena unutar nas – i ona bi trebala ići u pravcu islama, a ne daleko od njega“ (1987:100-101).

Ovo je ta „pozitivna statičnost“ u koju ne prodiru promjene, ali, prema mišljenju šejha Karadavija, većina fikhskih propisa je područje idžtihada, pa zato fikhu pripada dinamičnost, promjenljivost i mogućnost inoviranja (1999:79).

Historijsko kao sadašnje

Poznato je da je većina kur'anskog teksta 'amm naravi, tj. da Kur'an govori o općim principima i načelima, ne ulazi u detalje i pojedinosti, izuzimajući one „kategorične propise“. Naprimjer, u Kur'anu se veli: Zaista vam Allah naređuje da emanete date onima kojima pripadaju; a kada među ljudima sudite, da sudite pravedno (En-Nisa', 58), ili, kada se opisuju vjernici u suri Eš-Šura (38), za njih se kaže da se oni o poslovima svojim dogovaraju (وأَمْرُهُمْ شُورَى بَيْنَهُمْ).

E, sada, konkretno i proceduralno davanje emanete onima kojima pripadaju, efikasno sudstvo i realizacija institucije dogovaranja na svim nivoima društvene organiziranosti unutar određenog historijskog perioda - ostavljene su akterima, „sinovima tog vremena“. Ali, ciljevi koji iza njih počivaju ostaju vazda isti: odgovornost, jednakost pred zakonom, pravda.

Evo još jednog primjera. Kur'an ponavlja riječi Allah gafur (Allah oprašta). Mi ne možemo sa sigurnošću kazati kako Uzvišeni Allah tačno oprašta. Približno značenje možemo razumjeti u svakodnevnom smislu: ako jedna osoba uradi nešto loše drugoj osobi, povrijeđena osoba može ili ne može oprostiti. Detalji opraštanja, postupci koje podrazumijeva obeštećenje i ponašanje strana razlikuju se od jedne do druge zajednice. Ali univerzalna ideja opraštanja postoji u svim ljudskim zajednicama kao dio društvenog poretka.

Neki učenjaci, kao što je Ebu Hamid Gazzali (u. 505./1111.), kažu da su Božiji atributi ideli koje ljudi trebaju slijediti na Ovome svijetu. Ovi znači da, ako je Bog Sveopraštajući, onda ljudi trebaju svesrdno to oponašati. Trebalo bi razmisliti o osnivanju institucije ili mehanizama u zajednici koji bi hrabrili ljude da opraštaju i pokazuju pojedinačne i društvene koristi opraštanja (Saeed, 93).

Jer, onoliko koliko ljudima približimo Kur'an i njegova učenja povežemo sa njihovim potrebamo toliko je naše tumačenje i razumijevanje Kur'ana aktualno, sadašnje, historijsko, dinamično. U suprotnom, ono je, za nas, nesavremeno, statično, ahistorijsko, odnosno nehistorijsko.

Autor: Almir Fatić

izvor: preporod.com