Sun06242018

Last updateFri, 22 Jun 2018 12pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi Knjige za online čitanje KONJIČKE DŽAMIJE, komplet knjiga

Biblioteka

KONJIČKE DŽAMIJE, komplet knjiga

Esad Bajić


KONJIČKE DŽAMIJE

Monografija džamija na području Medžlisa Konjic.

Format B5. Broj strana: 180.color,

ISBN 978-9958-867-09-9.

 

RIJEČ AUTORA

Kad sam 1997. godine počeo raditi na poslovima bibliotekara u biblioteci Medžlisa Islamske zajednice Konjic primijetio sam da ne postoji objedinjena građa o džamijama na području ovog medžlisa. Uzeo sam sebi u obavezu da, koliko sam u mogućnosti, ublažim tu manjkavost našeg kolektivnog pamćenja, pronađem u postojećoj literaturi i na terenu potrebne informacije i objedinim ih u jednoj knjizi. Sljedeće dvije godine proveo sam u radu na tom projektu. Za razliku od današnjeg vakta, kada pristup internetu, digitalizacija velikog broja historijskih izvora, veliki broj prijevoda izvornih dokumenata iz osmanskog vremena te knjige dr. Jusufa Mulića Konjic i njegova okolina u vrijeme osmanske vladavine[1] i Četiri stoljeća Mostarskog muftijstva (1592-1992)[2] umnogome olakšavaju rad, tada je to bilo mukotrpno listanje literature, hiljade primjeraka glasila Islamske zajednice (Glasnika, Preporoda, Islamske misli, anala Gazi Husrev-begove biblioteke i dr).

Kada se osvrnem na Monografiju Medžlisa Islamske zajednice Konjic, koju sam tada priredio i 1999. godine štampao i usporedim je s današnjim izvorima i informacijama koje sam uspio sakupiti u ovih zadnjih dvanaest godina – koliko je prošlo od njenog izdavanja, ne mogu da ne budem zadovoljan onim što sam tada obradio i uradio.

Kako izdavač Monografije – Medžlis IZ-a Konjic – tada nije imao sredstava da se ona bogatije uradi, bio sam prinuđen odustati od nekih priloga i informacija koje nisu bile nužno vezane za same džamije, kao i od fotografija koje su tek u manjoj mjeri bile unesene kao prilog na kraju knjige. Nadao sam se da će mi se pružiti prilika da u nekom narednom izdanju ispravim te nedostatke, a kako su to bile godine aktivnog rada na obnovi islamskih vjerskih objekata te gradnji novih, nastavio sam sakupljati građu i pratiti izgradnju i obnovu vjerskih objekata na području Medžlisa IZ-a Konjic, te koristeći blagodati savremene tehnologije, pažljivo fotografisati i snimati sve važnije događaje vezane za njihovu izgradnju i obnovu.

U međuvremenu su iz štampe izašle i spomenute knjige dr. Jusufa Mulića, u kojima je on po prvi put, prateći isključivo pisane izvore iz osmanskih dokumenata, iznio vrijedne činjenice vezane za gradnju 17 džamija koje su sagrađene na području današnje općine Konjic za vrijeme osmanske vladavine, kao i za njihove vakife, ukoliko su postojali, što je umnogome olakšalo kompletiranje građe vezane za džamije sagrađene u tom periodu.

U ovoj knjizi zadržao sam neka mišljenja i navode iz Monografije 1999. godine te uz njih ponudio i one činjenice koje je o njima naveo dr. Mulić. Nisam to učinio iz razloga neslaganja ili slaganja s činjenicama koje je on iznio u svojim knjigama, nego iz potrebe da svim izvorima dam mjesta da ostanu zabilježeni, pogotovo uzme li se u obzir da je i u spomenutim knjigama došlo do revidiranja određenih informacija, pa zavisno od toga na koju od njih čitalac naiđe u svom traganju za informacijama o prošlosti može doći i do drukčijih zaključaka. Kako bih izbjegao tu moguću nesuglasicu, trudio sam se u ovoj knjizi ponuditi sve izvore, ponuditi na osnovu njih svoje mišljenje, a čitaocu ostaviti da se spram nekih proturječnosti sam odredi na osnovu ponuđenih izvora.

Obišao sam sve džamije – kako one ranije sagrađene tako i one koje se grade. Pažljivo bilježio činjenice i sve dokumentovao fotografijama koje se, u velikoj mjeri zbog svog obima, ne mogu smjestiti u ovu knjigu, stoga sam 2008. pristupio snimanju dokumentarnog filma s istom tematikom u želji da dio te građe postane dostupan većem broju ljudi koje interesuje ova tematika. Film nema traženi profesionalni kvalitet, budući da često nisam imao kvalitetne videokamere pri snimanju materijala za njega, a ni sam nemam potrebna iskustva snimatelja i montažera (što sam silom prilika bio u ovom projektu), ali vjerujem da svojim sadržajem, pored ovih mahana, može biti lijep prilog uz ovu knjigu, dopuniti je i istu temu ispričati na nešto drukčiji način, kroz zvuk i pokretnu sliku, koja će pored informativnog dijela probuditi kod gledaoca i onaj jači, emocionalni doživljaj dok bude gledao okom videokamere uhvaćene pejzaže naših konjičkih sela te ga kao takvog i prilažem uz nju.

U trenutku pisanja ovog teksta Konjic ima 42 džamije, a tri nove su u fazi izgradnje (Treboje, Homolje i nova džamija u gradu Konjicu).

Budući da se na području konjičkog medžlisa privode kraju radovi na tri nove džamije te da se s gradnjom ovih džamija zaokružuje potreba i dugogodišnje nastojanje džemata za izgradnjom potrebnih vjerskih objekata, bilo mesdžida ili džamija, smatram da aktuelnost ove knjige neće izgubiti na značaju u narednih desetak godina, te sam, sačekavši da se dovrše vanjski radovi na novoj gradskoj džamiji u Konjicu, odlučio da to bude lijep povod za ovu knjigu o konjičkim džamijama.

Napominjem da pisanju ove knjige nisam pristupio samo s nijetom da obradim historijske izvore i ponudim ih čitaocima, nego da ona kroz svoj sadržaj u sebi donese i određene edukacione elemente za sve nas, a posebno za naraštaje koji dolaze. To se posebno odnosi na izgradnju novih džamija koja je prikazana u dokumentarnom filmu gdje nisam ponudio samo finalni izgled džamije nego i prizore gradnje, koja kroz zajednički rad džematlija doprinosi njihovom zbližavanju i jačanju jedinstva zajednice, a svakako, kroz taj rad još više učvršćuju i vezu pojedinca s džamijom kao ustanovom u islamskom načinu promišljanja i doživljaja svijeta koji nas okružuje.

Džamije nisu građevine koje se jednom sagrade, utisnu na tlo zemlje i tu dalje ostaju same po sebi, nego živi organizmi koji traže našu stalnu pažnju, kako prema njihovim temeljima, zidovima, krovovima, munarama, dvorištima, tako i prema njihovim ezanima i tepisima koji nas zovu da se kroz molitvu i druge korisne aktivnosti u njima sastajemo s Dragim Bogom, jedni s drugima i sami sa sobom i svojim duhovnim bićem.

Posebna zahvalnost za sakupljanje građe za ovu knjigu pripada imamima Medžlisa IZ-a Konjic, koji su mi ponudili dragocjene informacije i pomogli u provjeri i ažuriranju istih tokom  ovih 12 godina koliko traje rad na ovoj knjizi.

Zahvalnost dugujem i braći Erminu i Elvedinu Mustafiću, čija je bogata foto i video arhiva o konjičkom kraju poslužila kako za samu knjigu tako i za film koji je u prilogu ove knjige. Zatim Vehidu Šišiću, Hamdiji Džajiću, Ilhamu Biberu, Džemailu Ćibi, Porodici Ćosić i drugim prijateljima koji su pomogli u ovom radu.

Dužna zahvalnost g. Amaru Imamoviću i njegovoj fondaciji „Baština duhovnosti“ što je odabrao ovaj moj rad za izdavanje.

Esad Bajić,

Konjic, juli 2011. godine


[1] Mulić, Jusuf: Konjic i njegova okolina u vrijeme osmanske vladavine (1464-1878), Općina Konjic, Konjic, 2001.

[2] Mulić, Jusuf: Četiri stoljeća Mostarskog muftijstva (1592-1992), Muftijstvo mostarsko, Mostar, 2008.

 

 

UVOD

Konjic leži na rijeci Neretvi, 60 km od Sarajeva, neposredno uz Jablaničko jezero. Nalazi se na granici Hercegovačko-neretvanskog i Sarajevskog kantona, okružen najvećim planinskim masivima u Bosni i Hercegovini: Prenjom (2102 m), Bjelašnicom (2067 m) i Bitovnjom (1744 m). Konjička općina geografski predstavlja jednu od najvećih po površini u BiH, zahvata više od 1.100 km2.

Grad je 1991. godine brojao oko 14.500, a općina blizu 45.000 stanovnika. Nadmorska visina gradskog područja iznosi 268 m, a seoska naselja dosežu i do 1.000 m nadmorske visine.

U mlađem kamenom dobu na mjestu današnjeg Konjica postojalo je ljudsko naselje, a prvi poznati narod na području Konjica bili su Iliri. Pouzdano je utvrđeno da su ilirska plemena Ardijejaca i Antarijata živjela u okolici današnjeg Konjica.

Početkom naše ere stigli su Rimljani. U doba cara Augusta ostalo je zabilježeno da su Rimljani na ovom području počeli da izgrađuju puteve. Glavni dio tadašnjeg naselja ležao je na desnoj obali Trešanice. Na tom prostoru su pronađeni ostaci zidina, rimske krovne cigle i krečni malter.

Na području današnje konjičke općine u rano doba srednjeg vijeka postojala je teritorijalno-politička organizacija pod nazivom župa Neretva. Tada Neretva nije bila u sastavu Bosne, ni u sastavu Humske zemlje, već je bila samostalna župa. Prvi pisani dokument u kojem se ova župa spominje u sastavu Bosne je povelja ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV iz 1244. godine, u kojoj se iznosi spisak bosanskih župa.

Prvi pisani dokument u kome se spominje naselje na tlu današnjeg Konjica potječe iz 1356. godine. Naselje je na desnoj strani Neretve i nosi njen naziv.

U XV stoljeću Konjic je jedan od najvećih centara Crkve bosanske. Otuda današnjih 125 lokaliteta na kojima se nalaze nekropole stećaka, srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika građenih od kamena.

Iz niza dokumenata vidi se da je Neretva bila ne samo snažan vodotok koji je trebalo preći na putu s mora u unutrašnjost Balkana, već i granica između feudalnih posjeda gospodara Huma Sandalja Hranića i njegova sinovca i nasljednika Hercega Stipana Vukčića Kosače s jedne, i bosanske kraljevske kuće s druge strane.[1] Ovakvu podjelu zatekle su Osmanlije svojim dolaskom i zadržale je i u svojoj administrativnoj podjeli sve do 1865. godine.

Služeći se navodima Milana Batinića[2], da se utvrditi da je sultan Mehmed II Osvajač prošao kroz Konjic krajem maja ili početkom juna 1463. godine. Na osnovu istih izvora, ovu činjenicu prihvata i dr. Mulić.[3] Prema popisu Bosanskog sandžaka iz 1469. godine, sva naselja sa područja današnje općine Konjic bila su pod osmanskom vlašću.

U vrijeme osmanske uprave Konjic se u XVI stoljeću razvio u kasabu[4] koja je dobila ime Neretva, koja je dugo rijekom Neretvom bila razdijeljena između dva sandžaka.

Naselja na lijevoj obali rijeke Neretve pripadala je nahiji Neretvi hercegovačkoj, a desna obala kao posebna nahija (također imena Neretva) bila je u sastavu Bosanskog, odnosno, u periodu 1337-1806. Kliškog sandžaka, pa godine 1826-1865. u Bosanskom.

Naselje na lijevoj obali Neretve nosilo je naziv Belgraddžik. Godine 1585. kasaba je imala tri muslimanske i jednu nemuslimansku mahalu.[5]

Godine 1633. spominje se samostalan kadiluk Belgraddžik (Mali Biograd), a njegovo sjedište je bilo u Konjicu, koji se od tada zove Belgraddžikom.[6]

Kasaba je zvaničan naziv u klasifikaciji naselja, a vezan je s postojanjem džamije u jednom mjestu. U klasifikaciji naselja kasaba trebada zadovolji sljedeći minimum:

  1. da je stalno nastanjena muslimanskim življem,
  2. da ima džamiju u kojoj se obavlja svih pet dnevnih molitvi,
  3. da ima čaršiju,
  4. da ima pazarni dan.

Kada su svi ovi uvjeti ispunjeni, lokalne vlasti službeno traže izdavanje sultanovog ukaza za priznavanje statusa i upis naselja na listu kasaba.

Prvi zasad poznati putopisac koji je proputovao kroz Konjic i to u objavljenom putopisu registrovao bio je Englez Peter Mundy. On je kroz Konjic proputovao 17. juna 1620. godine i o tome, između ostalog, zabilježio sljedeće:[7]

Došli smo u Konjic (Coneetza) nakon pređenih osam milja. To je prijatan grad kraj kojeg teče lijepa rijeka zvana Neretva (Neretria), bistra, zelenkasta i vrlo brza. Ona pravi veliku buku prolazeći kroz brda. Nastavili smo dalje pored rijeke do Lisičića (Leeseecheechee), udaljenih dvije milje, gdje smo objedovali, a onda produžili opet pored spomenute rijeke dobar dio puta do mjesta gdje ona skreće i gdje se u nju ulijeva rijeka Rama.

Šest godina nakon Mundyja, kroz Konjic su 1626. godine proputovala dvojica Mlečana.[8] Njihov zadatak bio je da utvrde strateški položaj utvrđenja i vatrenu moć pojedinih gradova, izraženu brojem topova i muškaraca sposobnih za baratanje puškom na području Bosanskog pašaluka. Tom prilikom oni su naveli da trg Konjic pripada Hercegovačkom sandžaku u rangu kadiluka, označavajući ga sa Cog(n)ichi kroz koji prolazi Neretva sa 600 kuća. Za desnu obalu rijeke Neretve, odnosno selo Neretvu navode da se nalazi u Kliškom sandžaku i da u okolini ima 2.000 muškaraca sposobnih da nose pušku.

Biskup Marijan Maravić obavio je vizitaciju župa Bosanske vikarije u periodu 1646-1650. godine, pa je, između ostalog, posjetio i Konjic 1649. godine, o čemu je ostavio samo kraću crticu:[9]

Konjic na Neretvi, kuća turskih 400, džamija 5.

Očito je da Maravić pod nazivom Konjic podrazumijeva oba dijela grada – i na lijevoj i na desnoj obali Neretve, što je u to vrijeme kod putopisaca bio rijedak slučaj. Zanimljiv je i zapis koji je ostavio francuski putopisac M. Quiclett 1658. godine. Ćiro Truhelka u svom tekstu objavljenom u Glasniku Zemaljskog muzeja br. 1905/01, pod nazivom „Opis Dubrovnika i Bosne iz 1658.“ piše:[10]

„U biblioteci Zemaljskog muzeja ima jedna mala knjižica, u kojoj neki Francuz imenom Quiclet opisuje svoj put iz Mletaka u Carigrad, koji ga je naveo i kroz Bosnu, a prevalio ga je u spomenutoj godini. Puni naslov te knjižice glasi: 'Les voyages des M. Quiclet a Constantinople par terre. Enrichis d'annotations par le sieur P. M. L. A Paris, chez Iean Prome, proche le grand Portail des Augustins du grand Conuent, au bon Pasteur. M. DC. LXIV. Avec privilege'. Quiclet je pošao 23. decembra 1657. iz Mletaka u Zadar. Tu je sjeo u veliku barku dvojice spljetskih brodara Ivana i Vicka Jovovića, a u društvu mu je bio Mlečanin Frančesko Čigala i dva Turčina, jedan Ahmed Čeli iz Biograda, drugi Hadži-Irsut iz Bosne...“

Te navodi opis spomenutog Quicleta:

... Nakon što smo strahom sišli s brda, stigosmo rijeci Neretvi koja dolazi (!) od Mostara i ide (!) u Konjic te ulazi u more kroz dubrovačko zemljište. Tamo vidjesmo kulu Glavatičevo, gdje ima dosta lijepa mala džamija. Idući uvijek obalom rijeke vidjesmo poviše lijepih živih vrela gorske vode, izvrsnih za piće, a prešavši više potoka, bilo gazom, bilo drvenim ili kamenim ćuprijama, stigosmo na veliki mostarski drum, određen karavanima, pokraj jednog jezera, Borke, iz koga, po kazivanju naroda u našem društvu i naših vođa i kolara, svake godine izlazi neka vrsta zmaja, koji proždire ljude i konje, što bi tu prolazili, te se odmah sakriva u mulju jezera, komu se nije moglo naći dno na ovom mjestu. Pošto pređosmo više brda i dolova, neka jako natovarena ostancima snijega, stigosmo u Konjic, grad dan i po udaljen od Sarajeva...

Turski putopisac Evlija Čelebija proputovao je Bosnom i Hercegovinom u dva navrata i o tome ostavio pisane zapise, povezane u jednu cjelinu. Donosimo dijelove toga putopisa koji se odnose na zapažanja Evlije Čelebije o konjičkom kraju prilikom njegovog drugog puta po Bosni i Hercegovini 1664. godine:

Ta se kasaba nalazi u Hercegovačkom sandžaku. Ona je domeno (has) njegovog paše. Njom upravlja pašin vojvoda. To je ugledan kadiluk u rangu kadiluka od 150 akči. Ima spahijskog ćehaju (sipahi kethuda jeri), janičarskog serdara, ajane, prvake, načelnika grada (šehir-kethudasi), povjerenika za harač (haradž emini), tržnog nadzornika (muhtesib) i baždara. Leži na prostranom, brdovitom i krševitom mjestu s vinogradima i vrtovima na obali rijeke Neretve. Varoš koja se prostire s obje strane rijeke predstavlja poseban vojvodaluk i pripada Kliškom sandžaku. Na suprotnu stranu rijeke prelazi se velikim drvenim mostom. Obje strane imaju 6 mahala. Ima 600 pločama pokrivenih kuća. To nisu velike kuće (zandan), ali imaju mnoge vinograde. Ima osam džamija (mihrab); jedna je impozantna i divna džamija s munarom. Dalje ima: dvije medrese, tri osnovne škole, dvije derviške tekije (hanikah), jedno maleno javno kupatilo (hamam) i dva svratišta (han), od kojih se jedan nalazi u čaršiji. Tu ima 75 dućana. To su većinom kovački dućani (demirdži), jer je gvožđe koje se ovdje obrađuje poznato i čvrsto. Štaviše, ima jedna takva mahzumijska sablja koju nazivaju Konjička sablja. Ona je takva da se sva savije kad se njome udari, pa se opet ispravi; oni izrađuju savijene mačeve (pala kilič), mesarske noževe, raznovrsno ratno oružje i oruđe, jer u njihovim planinama ima gvozdeni majdan, a u brdima ima mnogo ćumura. Kako tu vlada klima gorske visoravni, te kod njih ne uspijevaju smokve, grožđe, maslina i nar onako kao u Mostaru. Stanovnici su predusretljivi prema strancima, a većinom su zanatlije i trgovci. Ovdje se svršava Hercegovački sandžak. [11]

Evlija Čelebija spominje u Konjicu osam mihraba. Uz Musalu i pet danas postojećih konjičkih džamija treba dodati i porušenu Djevojačku džamiju, te možda još neki mesdžid, ili možda tekiju.

Prve podatke o Konjicu u vrijeme osmanske vlasti susrećemo u popisu Hercegovačkog sandžaka za 1477. godinu, a zatim u popisu Kliškog sandžaka za 1537. godinu.

Godine 1833. dvije nahije su dobile status kaza (srezova) pod nazivima Neretva i Konjice (Konjiće). Prilikom osnivanja Bosanskog vilajeta 1865. godine obje su objedinjene u jednu kazu pod nazivom Sa Neretvom Konjice (Mea Neretva Konjiće), a od 1867. godine samo Konjiće. Tada su objedinjene i dvije kasabe u jednu pod nazivom Konjiće. Tako je ostalo sve do dolaska Austro-Ugarske 1878. godine. Odmah po dolasku austrougarske vlasti su kazu Konjiće preimenovale u kotar pod nazivom Konjica, a kasabu Konjiće u grad pod nazivom Konjica.[12]



[1] O Konjicu u srednjem vijeku vidjeti: Anđelić, P.: Kulturno-historijski spomenici Konjica i okoline, Konjic, 1975. godina.

[2] Batinić, M.: Djelovanje franjevaca Bosne i Hercegovine za prvih šest vjekova njihova boravka, Knjiga II, Zagreb, 1883. godina.

[3] Mulić, J.: Konjic i njegova okolina u vrijeme otomanske vladavine, 2003, str. 18.

[4] Prva muslimanska mahala u Konjicu registrovana je 1516. godine. A već 1574. godine u Konjicu su postojale tri muslimanske mahale koje su formirane oko džamija.

[5] Mulić, 2003, str. 27.

[6] Mujezinović, 1998, str. 422.

[7] Templ, Carnac, R.: The Traveles of Peter Mundy in Europe and Asia 1608-1687; Tom I, Traveles in Europa 1608-1628, Cambridge and London, 1907. (prijevod dijela putopisa od dr. Omera Hadžiselimovića objavljen u feljtonu lista Oslobođenje 22.8.1985, str. 11).

[8] Rački, Fr.: Prilozi za geografsko-statistički opis Bosanskog pašaluka, JAZU, Starine, XIV, 1882, 173 i 176.

[9] Horvat, K.: Novi historijski spomenici za povijest Bosne i susjednih zemalja, GZM, XXI, 1909, 68-75.

[10] Truhelka, Ć.: Opis Dubrovnika i Bosne iz 1658., GZM, XVII, 1905, 515.

[11] Čelebi, Ev.: Putopis, Sarajevo, 1958, 470.

[12] Mulić, 2003, str. 27. 

 

 

O KNJIZI

 

Iz recenzije Dr. Sedada Dizdarevića:

Džamija kao aksijalna kategorija unutar islamske tradicije i duhovnosti predstavlja središte svih dešavanja, previranja, nastajanja i nestajanja. S njom je Poslanik islama stupio na civilizacijsku scenu oblikovanja ljudskog društva, a medinska džamija je označila paradigmu i nukleus oko i unutar koje su se odigravala sva važnija dešavanja. Kao što etimološki označava – džamija je oduvijek bila mjesto duhovnog, intelektualnog, odgojnog, političkog, vojnog i svakog drugog okupljanja. Poslanikova džamija u Medini nije bila samo prototip budućih sakralnih građevina islama već i obrazac formiranja i djelovanja obrazovnih, zakonodavnih, sudskih i izvršnih institucija, poligon društveno-političkog diskursa širokih narodnih masa, prihvatilište za sirote i uboge vjernike, duhovno vrelo žednih tragalaca za smislom, utvrda moralnih, postelja posrnulih i dom uvijek široko otvorenih vrata Milostivog i Najmilosnijeg.

Svoju ulogu i značaj džamija nikada nije izgubila te su stoga muslimani po osvajanju novih područja i gradova prije svega gradili džamije, koje su potom postajale naučni centri, medrese, univerziteti, kulturna središta i tome slično. Tu politiku su slijedile i Osmanlije kada su došle u Bosnu i Hercegovinu te su tako u svakom gradu odmah po osvojenju gradile tzv. carske džamije, koje su u prvoj fazi širenja islama imale multidimenzionalnu funkciju. Pored mjesta za održavanje vjerskih obreda, džamije su bile odgojno-obrazovni centri u kojima su se nemuslimanske mase upoznavale s islamom, humanitarni centri gdje su siromašni mogli naći hranu, politička i vojna središta iz kojih su mobilizirani borci za vjeru i tome slično. Upravo je ova multidimenzionalnost i multifunkcionalnost džamija kroz povijest omogućavala lakše i brže širenje islama, a to je bio i glavni razlog zbog kojeg su se neprijatelji islama, u pravilu, prvo obrušavali na džamije, što je agresija na BiH najbolje pokazala. Neprijatelji islama i muslimana u BiH su dobro znali da su džamije rasadišta i utvrde univerzalne ideje islama i ukoliko njih ne bude neće biti moguće čuvati i jačati vjeru.

Bajić u ovoj svojevrsnoj monografiji grada Konjica veoma stručno i elokventno progovara o sakralnoj i duhovnoj povijesti ovog značajnog središta bosanskohercegovačke zbilje i svjestan činjenice da su upravo džamije garant opstojnosti muslimana u BiH, vještinom i iskustvom umjetnika faktografski dokumentira svaki detalj vezan za ove veličanstvene građevine u kojima se akumulira Božanska milost i raspršuje na sve one koji ih posjećuju. Zapanjuje informiranost i upućenost autora u povijest, hijeropovijest i sve ono što je vezano za džamije Konjica i njegove okoline. Nemoguće je ne primijetiti s kojom predanošću i ljubavlju se Bajić posvećuje ovom poslu, a što je najbolje vidljivo u iscrpnosti podataka i gotovo pjesničkom uzletu pri opisivanju džamija.

Bajićevo dugogodišnje literarno i umjetničko iskustvo je omogućilo da ovo djelo ne postane samo sinteza suhoparnih faktografskih i historijskih podataka već mu je on svojim umjetničkim darom udahnuo dušu, učinio da bude pitko, čitko i primamljivo, ukrasio ga vještim odabirom i aranžmanom fotografija te poput niske raznolikih dragulja omogućio mu da blista i svjedoči o Konjicu kao gradu duhovnosti i ljepote.

Bez sumnje, ovo djelo ne predstavlja samo pokušaj da se osvijetli jedan dio lokalnog kulturnog i duhovnog kolorita već je to na sebi svojstven način svjetionik bošnjačkog kulturnog i duhovnog identiteta na mikroplanu i vapaj da bez zaštite džamija nije moguće sačuvati Bošnjaštvo, a možda ni Bosnu i Hercegovinu. Ovo djelo predstavlja svojevrstan prilog očuvanju bošnjačkog identiteta kroz očuvanje njegove središnje komponente, to jeste – džamije.

 

 

 

Iz recenzije Mr. Nihada Čamdžića:

Knjiga „Konjičke džamije“ autora Esada Bajića predstavlja ozbiljan pokušaj sistematizacije trenutno postojeće građe o konjičkim džamijama i trud zaista vrijedan pohvale što se, imajući u vidu autorovo bogato spisateljsko iskustvo, istraživački duh i njegovo vješto pero, zaista i moglo očekivati. Autor u uvodu prezentira sažeti opis geografskog položaja grada Konjica, potom govori o historijatu ovog lijepog grada počevši od mlađeg kamenog doba, preko srednjovjekovne Bosne, ranog osmanskog perioda pa sve do kasnog osmanskog perioda i samog dolaska Austro-Ugarske. Geografski i historijski opis grada Konjica, uprkos svojoj konciznosti, doima se dovoljno obuhvatan, precizan, čitak i s umjesno odabranim putopisnim citatima začinjen kratki vodič kroz grad Konjic koji će zadovoljiti većinu čitateljstva kojima je ova knjiga namijenjena. Jedino što nam u uvodu autor uskraćuje jesu opće informacije u vezi s Konjicom i njegovim džamijama u periodu Austro-Ugarske i periodu dvije Jugoslavije, što je naravno autor nadomjestio preciznim historijatom svake džamije ponaosob, a posebno najznačajnijih džamija grada Konjica.

No, što se tiče same monografije, ono što oduševljava u vezi s njom i svakako zaslužuje pohvalu je ozbiljnost autora u pristupu temi i objektu istraživanja. Precizne povijesne informacije o gradnji, rušenjima i obnavljanjima svake džamije ponaosob, detaljan opis enterijera i eksterijera džamija poduprt fotografijama učinile su ovu monografiju vrijednom zbirkom lokalnog kolektivnog sjećanja. Ovo je svojevrsni spomenar konjičkih džamija, njihovih mahala i sela, koji će mnoge Konjičane, mnoge starije muktedije konjičkih džamija, mnoge sudionike i svjedoke događanja u vazi s konjičkim džamijama prizvati u prošlost i podsjetiti ih na negdašnja vremena.

Pored toga, ova monografija je i vodič kako kroz konjičke mahale tako i konjička sela. Ona nam nudi pored detaljnog opisa džamija i precizan opis geografskog položaja sela i puteva koji vode do sela, tako da će ona kao takva zasigurno potaknuti mnoge ljude da, vođeni opisom konjičkih sela i njihovih džamija, dođu i posjete ta prelijepa konjička sela i njihove lokalitete.

Ovo djelo, iako nema namjeru, a ni karakter historijskog djela, čak ponegdje prezentira i činjenice koje umnogome upotpunjavaju dosadašnja historijska istraživanja. Autor se u pisanju ove monografije obilno koristio relevantnom historijskom građom, a obogatio ju je i vlastitim saznanjima do kojih je došao tokom istraživanja, što svakako zaslužuje pohvalu.

Trebamo, također, znati da će ovo djelo i druga slična djela neminovno postati dio naše povijesne građe korisne svakom budućem istraživaču. Ono svjedoči i dokumentira riječju i slikom kako prošla vremena, tako i naše vrijeme, a sve što je zapisno, dokumentovano, zabilježeno ono ostaje i postaje izvor vrijednih informacija za naša buduća pokoljenja, a i buduće istraživače.

I na kraju, slobodno možemo reći da ovo djelo zbog kvaliteta koje posjeduje zaslužuje da bude proglašeno matricom, urnekom za sve buduće monografije džamija svih bosanskohercegovačkih gradova. Nadati se da će i drugi, ugledajući se na gospodina Esada Bajića i njegovu kvalitetnu monografiju, učiniti sličan napor i zabilježiti i dokumentovati informacije o džamijama njihovog grada i da će Islamska zajednica u BiH prepoznati značaj ovakvih djela i podržati pisanje i štampanje ovakvih djela.

 

 

KONJIČKE DŽAMIJE by srecko001

Poštovani posjetioci naše stranice želimo skrenuti pažnju na činjenicu kako stranica www.medzlis-konjic koristi tzv. "kolačiće" (cookies).Spomenute "kolačiće" koristimo samo kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice.