Sun06162019

Last updateThu, 06 Jun 2019 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi PRIKAZI KNJIGA Bolesti i lijekovi

Bolesti i lijekovi

Muhammed El Gazali: BOLESTI I LIJEKOVI - KAKO JE ISLAM PROMIJENIO TOK HISTORIJE

Izdavač: Dobra knjiga, Sarajevo, Prevod: Mesud Džajić

 

UVOD

            „I bojte se Allaha i znajte da ćete pred Njega stati, a ti obraduj prave vjernike.“ (El-Bekare, 223)

            U ovom ajetu je značenje koje se proteže na cijeli Kur'an. Bogobojaznost i priprema za Dan susreta i iščekivanje radosnih vijesti nakon dunjaluka na kome je bilo tuge i uznemirenosti. Ovo časno značenje precizira čovjeku njegov cilj i određuje njegov hod, čuva ga od skretanja i posrtanja.

Imami odgoja kod nas su se oslanjali na ovaj ajet kada su bili nemoćni učiniti preporod na planu politike i ekonomije. Ne zato što je on dovoljan za njihovo stanje nego zato što ublažava njihovu neučinkovitost i umanjuje njihovu slabost.

 Mi tražimo uspostavu Božijeg zakona koji će nas čuvati od lošega i uplašiti zločince. Ali mi prije toga usađujemo vjerovanje koje povezuje ljude sa Bogom Uzvišenim i čini da sarađuju sa Njim, da Ga se boje i da polažu nadu u Njega. Zaista mnogo govora o ahiretu, dženetu i vatri nije radi naklapanja. A mnogo govora o bogobojaznosti i smirenosti srca i o onome što obasjava put nije radi mašte.

            Uvjerio sam se da uobraženost, samoljublje, ljubav za pokazivanjem i gomilanjem imetka i ugleda uništava samo živi iman i čvrsto vezanje za ono što je kod Uzvišenog Boga. Gledao sam one koji su bili okrutni kada su vladali i one koji su varali kada su poslovali i one koji su se oholili kada su zaimali i one koji su upropastili svoju porodicu i naciju kada im je put za to utrt ili kad im je pružena za to prilika.

            Razmišljao sam o uzrocima svega toga i nisam našao ništa do srce prazno od Allaha, dž. š. Daleko od osjećaja Njegove veličine i Njegova prisustva, iako gunđaju riječi naučene o vjeri i objavi.

            I potvrđujem da nema vjere kod pokvarene ljudske prirode a da umna manjkavost ne razumije objavu. Zaista djelimične naredbe, odvojene od duha cjeline ne formiraju ponašanje kao što razbacane cigle i komadi željeza ne čine kuću. Saobraćajni znaci ne koriste onome ko je izgubio vid.

Poslanik, a. s., je osnovao civilizaciju koja je ostvarila najviše ciljeve od postanka čovjeka a njegova poputnina je bila Objava koju je primio i ono čime je nadahnut od Upute. Bio je najsposobniji od prethodnika i potonjih za upravljanje hoda čovječanstva putem kontrole glavnog aparata u ljudskom biću. Mi ovim putem idemo i Poslanikovim, a. s., nasljedstvom se koristimo.

Ja, kada pišem, podijelim svoja osjećanja i razmišljanja na dvoje. Jedan dio gleda na stanje ummeta, ono što je vidljivo i skriveno a drugi dio traži upute islama koji će izliječiti bolesti i ojačati Biće.

            Poznavajući stanje ummeta pravim razliku između naslijeđenih i stečenih bolesti, da ne bi pogriješio lijek. Ne dozvoljavam da me zavaraju slični slučajevi, jer ,iako su slični, imaju različite uzroke.

            Prilikom traženja lijeka razlikujem islam koji počiva na čistim izvorima od njegove historije, bila ta historija politička ili kulturna. I kada pogriješim, onome ko me uzme za ruku i dovede do ispravnog puta, budem zahvalan. A problem je i to što je čovjek ponekad dobar za drugoga a ne zna biti dobar prema sebi. I nema izbora do stalno činiti Poslanikovu dovu:

„Bože uputi nas onim čime upućuješ i ozdravi nas onim čime ozdravljuješ“. A Allah daje uspjeh i napredak.

 

ČOVJEKOVA PREOBRAZBA PRIJE KONAČNE BOŽIJE ODREDBE

            Misija neće uspjeti, civilizacija procvasti a ni ummet ponovo uznapredovati bez temeljitih promjena unutar njega samog, kroz spoj moralnih i materijanih vrijednosti kao osnovnih činilaca uspješne zajednice.

            Zaista se uspon zajednica ili njihov pad ne događa slučajno, nego se u stalnom davanju i uzimanju skrivaju uzroci koje prosto oko možda ne može primijetiti, ali se pronicljivošću lahko uočavaju.

            Pratio sam uzroke uspona uspješnih i neuspjeha propalih, pa sam otkrio da se u svemu očituju stalni kozmički Božiji zakoni koji funkcionišu preciznošću materije, ne nestaju i ne zaostaju.

            Predstavit ću vam ovu stvarnost navodeći ajete sure El-Enfal koja govori o uzrocima pobjede ili poraza. Ali, prije ovog predstavljanja navest ću riječi jednog muslimana koji je posjetio Španiju: „Zaista, ostaci dvorca Alhambra dokazuju odlučnost muslimana. Imali su državu kada su slijedili Božiju uputu, a potom su otud protjerani kada su uputu ostavili i pohlepi i uživanju se odali.“

            Ova izjava boli s tim da ona odražava istinu. Kada ih je vodila vjera imali su državu koja je gajila dobro i štitila čast, te i drugima nudila vjerovanje i vrline, a kad su se prepustili svojim nagonima, njihovo jedinstvo je pocijepala ljubav prema dunjaluku, a njihovo boravljenje tamo je izgubilo svoju svrhu, te su se vratili odakle su i došli.

            Da li su oni ikada razumjeli tu tešku lekciju? Ne znam, ali sam ja proučavajući Kur'an našao primjer koji sadrži promjene koje prouzrokuju uspon i čast, ali i poniženje i sramotu. Našao sam ih dok sam čitao suru El-Enfal, pa sam želio da je ukratko prikažem.

            U sredini ove sure se govori o prvacima džahilijjeta koji napuštaju ovaj svijet. Pozivaju ih meleki smrti i suočavaju ih sa kaznom:

„A da si samo vidio kada su meleki navjernicima duše uzimali i po licima ih njihovim i straga udarali: „Iskusite patnju u ognju. To je za ono što ste rukama vašim pripremili, jer Allah nije nepravedan robovima Svojim.“ (El-Enfal, 50-51)

            A šta su oni učinili?

            Proveli su dugi period mrzeći istinu i dajući prednost inatu. Živjeli su za sebe i nisu priželjkivali Allahovu milost niti su tražili utočište kod Njega. Živjeli su u stabilnom blagostanju i u sigurnosti bez imalo uznemirenosti, ali na toj blagodati nisu bili zahvalni. Kad im je došao čovjek od njih, čiste prošlosti, oni su ga potvorili i od sebe protjerali.

            Kada stvari postanu nejasne običnom čovjeku, on traži od Allaha da ga uputi na pravi put. Dok su ovi ljudi prezirali istinu i prezirali su da se potčine Njegovoj odredbi pa su Gospodaru svjetova oholo rekli:

„Ako je ovo zbilja istina od Tebe, ti pusti na nas kamenje s neba kao kišu ili nam pošalji patnju nesnosnu.“ (El-Enfal, 32)

            Ova posljednja dova dijelom im je uslišana, pa kad su se susreli s muslimanima na Bedru doživjeli su patnju i veliko poniženje, te su isparile njihove iluzije u kojima su živjeli, jer su poubijani ili su bili zarobljeni.

            Nisu samo oni nered činili, pa zato kažnjeni bili, slično su doživjeli i faraoni koji su tako živjeli, pa ih je snašlo to što ih je snašlo:

„Tako je bilo i sa faraonovim ljudima i onima prije njih: u Allahove dokaze nisu vjerovali, pa ih je Allah zbog grijehova njihovih kaznio – Allah je – uistinu, moćan i strašno kažnjava. To je zato što Allah neće lišiti blagostanja narod kome ga je podario – sve dok se on sam ne pronijeni.“ (El-Enfal, 52-53)

            Zastati ćemo kod posljednje rečenice i zapitati se o kakvoj se promjeni radi?  Zaista, kur'anski ajeti pojašnjavaju jedni druge i potvrđuju jedni druge! U drugoj suri Uzvišeni kaže: Allah neće izmijeniti jedan narod, dok on sam sebe ne izmijeni.“ (Er-Rad, 11)

            I kaže Uzvišeni u suri Saba, nakon što je blagodat uskratio i vrtove opustošio:

„I zamijeniću im njihove vrtove drugim vrtovima sa plodovima gorkim i tamariskom i neznatnim lotosom divljim. Kaznili smo ih tako zato što su bili nezahvalni, a da li mi kažnjavamo ikog drugog, osim nevjernika, nezahvalnika.“ (Saba, 16-17)

            I kaže o stanovnicima Mekke nakon što su se usprotivili posljednjem Božijem poslaniku i odbili da razmišljaju o onome što im se izlaže od jasnih ajeta:

„Allah navodi kao primjer grad, bezbjedan i spokojan kome je u obilju dolazila hrana sa svih strana, a koji je nezahvalan na Allahovim blagodatima bio, pa im je Allah zbog onog što je radio dao da iskusi i glad i strah.“ (En-Nahl, 112)

Ono što treba istaći je dugi vremenski period do konačne Božije odluke, jer borba između istine i neistine ne obznanjuje svoj ishod u roku od godinu ili dvije, jedan ili više ciklusa, nego taj period obuhvata godine i stoljeća:

„Jedan dan u Gospodara tvoga traje koliko hiljadu godina po vašem računanju vremena.“ (El-Hadždž, 47)

Pošto je život čovjeka ograničen, Božija mudrost je htjela dati čovjeku dovoljno vremena u kojima će moći spoznati istinu, te je prihvatiti, a to je dio Božije pravde.

Ljudima vladaju jaki običaji, naslijeđene ideje i misli koje zahtijevaju duži period kako bi se njihova vrijednost kritički odvagala i sagledala.

Ono čemu žude ljudske duše ima veliki uticaj na čovjeka, i on se ne može toga osloboditi između jedne večeri i zore.

Razmišljao sam o prošlosti Halida ibn Velida, tog genijalnog ratnika, i o prošlosti Amr ibn El-Asa, lukavog političara, pa sam zaključio da su grudi oba ova čovjeka bile stegnute i nisu bile prijemčljive za islam punih dvadeset godina.

Božijom milošću data im je ova prilika, kao što pružena i ostalim stvorenjima.

U suri El-Enfal smo vidjeli da se bitka koja je polomila kičmu mnogoboštva dogodila petnaest godina nakon Objave. Ovaj period je odredio Uzvišeni radi otkrivanja ishoda u sukobu dvije skupine ljudi.

Prva: Vjernici koji su trpjeli poniženja i strpljivo provodili crne noći pomažući istinu i nadajući se boljem sutra ili uspjehu na ahiretu ukoliko ih zaobiđe uspjeh na ovom svijetu.

Druga: Nevjernici koji su se suprostavili nadolazećem svjetlu svim raspoloživim snagama kako bi zaštitili mnogoboštvo i praznovjerje.

Zamišljam kako im je ostavljena prilika da prime islam sve do zadnje noći koju su proveli uoči Bedra...Ali čovjek slijedeći svoju narav ponekad učini takvu grešku koja se odrazi na njegovu budućnost, tj. počini nešto što se naziva „kap koja preliva punu čašu“.

To je ono što je učinio Ebu Džehl. Taj se čovjek mogao vratiti sa svojom vojskom jer je karavana zbog koje su se oni pokrenuli već bila izbavljena, no osjećaji oholosti i uobraženosti su uzavreli u njegovoj krvi pa je rekao: „Nema povratka dok deve ne zakoljemo, vino ne popijemo i dok nam ne zaplešu pjevačice i dok za nas ne čuju Arapi da bi nas zauvijek uvažavali i straha od nas  imali“,  tj. on je bio odlučan da ponizi islam i njegove sljedbenike u njihovom novom utočištu. Ova nepromišljena namjera je njega upropastila a njegovom narodu donijela tragediju. To je ono što pojašnjavaju ajeti iz sure El-Enfal koja je objavljena da bi prikazala božansku pravdu u njihovom tragičnom završetku:

„O vremenu borbe ne biste se dogovorili i da ste se dogovarali, ali se ona dogodila da da bi Allah dao da se ispuni ono što je moralo da se dogodi, da nevjernik ostane nevjernik  poslije očigledna dokaza i da vjernik ostane vjernik poslije očigledna dokaza, a Allah doista sve čuje i sve zna.“  (El-Enfal, 42)

Ova stvar se čini još jasnijom na početku ove sure. Volja Uzvišenog je bila u onome što nisu priželjkivali vjernici, jer su oni priželjkivali da se vrate u Medinu sa plijenom stečenim bez borbe kako bi poboljšali svoj dotadašnji način života! Dok je Uzvišeni Allah – nakon što je pružio priliku mušricima da se osvijeste – odlučio da ih konačno porazi:

„I kada vam je Allah obećao da će vaša biti jedna od dvije skupine, - a vi ste više voljeli da vam padne šaka ona koja nije bila naoružana. Allah je htio da riječima svojim istinu utvrdi i da nevjernike u korijenu istrijebi, da istinu utvrdi i neistinu uništi, makar to ne bilo mnogobošcima po volji.“ (El-Enfal, 7-8)

Zaista zajednice nestaju tek onda kada se propusti i posljednja prilika za spas, a njihova sudbina kroz uspon i pad nije nikakva slučajnost nego je to Božije određenje kako pojedincima tako i zajednicama.

I ponovo je pružena prilika ili mogućnost pokajanja zarobljenim vojnicima koji su prije toga drugima stezali omču oko vrata te ih lišili slobode govora i vjerovanja, tako što im je rečeno: „Vi ste oni koji će odrediti svoju budućnost, ukoliko namjeravate ljudima činiti dobro ukazat će se pred vama plodno tlo za djelovanje, a ukoliko ne namjeravate onda teško vama.“

O tome govori i sedamdeseti i sedamdesetprvi ajet sure El-Enfal:

„O vjerovjesniče, reci sužnjima koji se nalaze u rukama vašim: „Ako Allah zna da u srcima vašim ima bilo šta dobro, daće vam bolje od onoga što vam je uzeto i oprostiće vam.“ A Allah prašta i milostiv je.“

„A ako htjednu da te prevare pa – oni su i prije Allaha varali, i zato ti je On omogućio da ih pobijediš – A Allah sve zna i mudar je.“

Zaista varalice mogu nanositi drugima štetu jedan određeni period. Oni se u zajednicama ohole i smatraju da je vrijeme samo za njih idealno.

Pravednost sudbine će ih jedno određeno vrijeme ostaviti, a potom im stegnuti omču oko vrata. Kur'an ovako prikazuje nevjerničku zajednicu u suri El-Enfal, a sada ćemo obratiti pažnju na zajednicu vjernika.

Živjela je i prije Hidžre i nakon nje, poštujući svoju vjeru i dajući prioritet potrebama nad željama, obavljajući vjerske obrede i uzdižući simbole te vjere.

U isto vrijeme su ih njihovi protivnici zlostavljali čak i na onim mjestima koja su se njima činila bezvrijednim. Ponižavali su ih i do krajnje iscrpljenosti progonili na svakom mjestu.

Ali je sudbina njih velikodušno prihvatila i nagradila ih je onako kako ni sami to ne bi mogli očekivati, dala im je pobjedu, moć i sreću. Na to ukazuje ajet iz Kur'ana, a. š.:

 „I sjetite se kad vas je bilo malo, kad ste na zemlji bili potlačeni, - bojali ste se da vas ljudi ne pohvataju, pa vas pomogao i plijenom vas opskrbio do biste bili zahvalni.“

Ako šire osmotrimo cijelu suru uočićemo da ona u svom središnjem dijelu oslikava istinsku vjerničku zajednicu, a potom kroz poučne pripovijesti poziva vjernike na ono što će ih voditi ka savršenstvu kao da se u njima kaže: „Zaista, održavanje na vrhu zahtijeva isto onoliko truda koliko nam treba da dođemo do njega.“

Predah i nemar tu nemaju mjesta, stoga ova sura u sebi sadrži šest takvih poziva koji su neophodni bili kako prethodnima tako i potonjima, a čak su nama danas možda više potrebni za naše razumijevanje.  Prvi i zadnji od ovih poziva sadrže istu poruku:

Ostala četiri poziva su usko povezana, oni govore o sigurnosti i zaštiti zajednice koja je neophodna za izvršenje misije koja im je povjerena:

To je osnova za temeljitu promjenu iza koje dolazi sudbinska odredba između nas i neprijatelja vjere i to je osnova koja se neće mijenjati kao što se mijenja dan i noć.

 

Još naslova iz ove knjige:

RAZUMOM DAROVANI U KUR'ANU

ČOVJEK U KUR'ANU

KAKO JE ISLAM PROMIJENIO TOK HISTORIJE

Poštovani posjetioci naše stranice želimo skrenuti pažnju na činjenicu kako stranica www.medzlis-konjic koristi tzv. "kolačiće" (cookies).Spomenute "kolačiće" koristimo samo kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice.