Sun06162019

Last updateThu, 06 Jun 2019 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi PRIKAZI KNJIGA JEDNOG DANA DOĆI ĆU OČE

JEDNOG DANA DOĆI ĆU OČE

Edin krehić, Jednog dana doći ću oče

Izdavač: Palm Books

 

Kada prvi put počnete čitati Edina Krehića, otkrit ćete pisca čija ćete ostala djela sasvim sigurno potražiti već iduće jutro, i to samo što sklopite korice prethodnog romana kojeg nećete ispuštati iz ruku dok nestrpljivo jurite s jedne na drugu stranu.

Svaki pasus je triler, a zapleti i stil ne dozvoljavaju vam da se odvojite od priče, dok ne dođete do kraja, koji vas po pravilu ostavlja bez daha. Autor je nagrađivan za romane, drame i pripovijetke, po kojima su mu naručeni scenariji za igrane filmove.
Nakon ratnog romana „Čuvaj se“, čije je upravo odštampano treće izdanje i koji je objavljen u Dubaiju na arapskom jeziku za cjelokupno arapsko tržište, Edin Krehić je čitaocima ponudio novo izvanredno djelo, roman „Jednog dana doći ću, oče“, fascinantu epsku sliku koja plijeni uvjerljivošću, istinitošću i umjetničkim dostignućem.
 Priča počinje u BiH, u Pruscu, odakle seli u Rusiju, Italiju, Austriju, Hrvatsku, Sloveniju, Australiju...Da bi se na koncu strelovito vratila u Sarajevo.
Latif  Pruščak je član čuvene Druge bošnjačke regimente Austrougarske vojske u Prvom svjetskom ratu. Bori se od Rusije do Italije, gdje nestaje u velikoj bici. Njegov sin Mujaga Pruščak, mobilisani je prevodilac Vermahta u Drugom svjetskom ratu. Svaki trag mu se gubi 1945. i njegova sudbina dugo ostaje potpuna tajna. Za istinom o precima traga Mujagin sin, Ajas, koji je pod prismotrom obavještajnih službi zbog očevog ratnog angažmana.
Kada htjedne odustati, prošlost će sama početi da ga sustiže, donoseći zapanjujuće odgovore iz prošlosti, koji neće mimoići ni Ajasovog sina Enesa.
Krehić priču majstorski vodi kroz vremenske i društvene epohe čija je smjena nagla i eruptivna, vjerno opisujući ratišta, iznutra, i polja smrti koja se nižu. U njihovom središtu je saga o borbi za preživljavanje jedne porodice, ali i bitka za vrijednosti koje su zajedničke svima i koje su suština ideala za kojeg se žrtvuju glavni junaci: porodica, potomstvo i sigurnost. Ukratko, borba da potomka ne snađe sudbina roditelja.
No, pravi šok dolazi na kraju...



IZ ROMANA (EXCERPT)
Zasnovano na istinitim događajima.
Imena su izmišljena i svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna.


Uskoro je saznao...
Nošen optimizmom, poput onog kada je sa prvim romanom zakucao na vrata izdavačke kuće, Ajas je pokupio svoja djela s namjerom da ih prevede na strane jezike. Nije mu bilo teško da nađe vrsne prevodioce, jer je nekolicina njih izdavačkoj kući u kojoj je objavljivao, prevodila strane pisce na domaći jezik. Brzo se dogovorio oko cijene, što mu nije predstavljalo problem. Onda je nazvao srednjoškolskog prijatelja Juru, koji se pridružio roditeljima u Minhenu, a ovaj mu je proslijedio telefone i adrese nekoliko izdavačkih kuća u Njemačkoj, ali i u Austriji, Francuskoj, Španiji…
Ajasa je posebno interesovala Austrija.
Tamo negdje je možda skončao njegov otac. Za pola godine počeli su stizati odgovori izdavača, koji su redom prihvatili štampanje. I bili spremni organizovati promocije.
Put u inostranstvo je bio otvoren. Prava potraga je mogla početi, a istina je sama kretala ka Ajasu.

Beč je bio opčinjavajuće lijep i velik, te je Ajas uživao u kolopletu starih i novih ulica, rijeka automobila i kočija u staroj jezgri, turističkih šetača i žurnih poslovnih ljudi. Promjena u odnosu na Sarajevo, premda se u njemu osjećala austrougarska ruka, bila je velika. Ipak, Ajas je sebi morao priznati kako mu je mnogo veća promjena bila dolazak iz Prusca u Sarajevo.
„Znači, za vas je ratovao moj dedo Latif“, pomislio je i nastavio put ka biblioteci gdje je trebala biti promocija.
Značajna stavka bila je i to što je u međuvremenu dobro naučio njemački jezik, pa na promociji nije trebalo angažirati prevodioca.
„Nadam se da njemački znam onoliko koliko je znao otac“, pomislio je i kročio u salu gdje su ga srdačno dočekali domaćini, pokazujući mu i dnevne novine u kojima je bilo najavljeno gostovanje, čak sa njegovom fotografijom.
Jure je došao na promociju iz Minhena i čvrsto su se zagrlili.
„Jebem ti izbor“, nije moglo proći bez Jurine psovke, „zar nisi mogao promociju prvo napravit u Mihnenu da ne klaparam ovamo“.
Nasmijali su se.
„Samo nam još fali onaj kreten Vuk i ostatak raje pa da napravimo belaj.“
Jure ga je upoznao sa suprugom. Veliki stomak je odavao da je trudna.
“Šta ću, bolje da se ženim nego da se i dalje provaljujem”, kazao je Jure onako kako su nekada razgovarali u gimnazijskom parku.
I smijali su se, a Ajas je morao pomisliti kako je njegov prijatelj sretan čovjek. Ima suprugu, čeka dijete i može se osloniti na oba roditelja. Samo je pitanje da li je Jure svjestan. Oni što im je to najobičnija stvar često ne primjećuju dobro koje ih okružuje. Pa zažele da ostanu sami u kući, barem na jedan sat. A Ajas je žudio za punim domom.
Prijateljski razgovor je morao biti završen, jer je promocija trebala početi.
Ajasa Pruščaka su najavili kao poznatog jugoslavenskog pisca, pohvalivši se kako je ovo prva promocija u inostranstvu, a onda su o tri prevedena djela govorili predstavljači, koje je Ajas do tada poznavao samo iz njihovog stvaralačkog opusa.
I sve je proteklo iznad njegovih očekivanja. Kritika je bila više nego dobra, javili su se čak neki iz publike sa pitanjima, pa je sve ličilo na zanimljiv forum, a njega je njemački jezik dobro služio i nije se zaboravio zahvaliti izdavaču i na cjelokupnom gostoprimstvu. A kanio je ovdje ostati duže vrijeme, premda nije znao odakle početi da se raspituje za oca.
Nije morao.

Jedan starac sjedio je po prilici negdje u sredini publike, upijajući svaku riječ. Još više je buljio u pisca.
„Nevjerovatno. Čista sudbina. Čak isti naglasak. Pravi iste greške u njemačkom jeziku kao njegov otac...“
Prije nekoliko dana, kada je pročitao najavu u novinama, mislio je da možda griješi. Iako je fotografija bila dodatna potvrda. Morao je doći i uvjeriti se. I sada je bio posve siguran da gleda ravno u sina Mujage Pruščaka.
„Uh, koliko vremena je prošlo...“

Kada je promocija završena, Ajas Pruščak je posjednut za veliki sto, pun njegovih knjiga, i ispred se stvorila kolona. Svakome je potpisivao, malo se mučeći sa stranim imenima.
Jedno mu je bilo jednostavno.
„Hans Keler“, rekao je čovjek što je stajao pred stolom.
Ajas je nakon imena napisao: „s najboljim željama“ i kanio dohvatiti novu knjigu, već pomalo umoran i bolnih prstiju.
„I rukopis vam je isti kao u oca!“
Rečenica je na Ajasa djelovala poput treska granate iz Drugog svjetskog rata. Knjiga mu je ispala i morao je ustati.
„Ko ste vi? Znali ste mog oca?“
Čovjek je bio miran.
„Sačekaću da završite...“
Ajas nije imao strpljenja.
„Ali, molim vas, ne idite, ja...“
„Neću nigdje otići, nemojte brinuti!“

Narednih 20-ak minuta Ajas je nalikovao mašini, dobro ušpanovanoj i preciznoj. Olovka je brzinom svjetlosti ispisivala posvete, a pogled svako malo letio ka izlaznim vratima. Kada je završio, odbio je piće sa organizatorima, uljudno se izvinivši i uz molbu da sutra zajedno ručaju, a onda je zgrabio kaput i istrčao vani.
„Molim te, budi tu...“
Hans Keler nije pogazio obećanje.

Bečka jesenja noć bila je vedra, a zrak je bio oštar, naslućujući hladnu zimu. Dvojica ljudi hodali su ulicama, bez pojma o vremenu koje leti. Keler je pričao, a Ajas slušao, tek rijetko postavljajući neko pitanje.
Konačno je saznavao...
„Izvoli unutra“, trgnuo ga je Keler nakon više sati hoda.
Bili su pred njegovim domom.
Ajas je znao da treba ući. Možda ima još puno toga da čuje.
Unutra, Keler je otišao do neke komode, pomučio se izvući kutiju i iz nje...
„Ovo je tvoj otac!“
Ajas je zapanjeno gledao u fotografiju Hansa Kelera i Mujage Pruščaka, snimljenu u njemačkom garnizonu u Travniku.
Keler je bio u njemačkoj uniformi, otac u civilnom odijelu.
I imao je osjećaj da vidi sebe. Ozbiljnog i pomalo namrštenog.
I nije znao šta da kaže.
Prvi put bio je u prilici vidjeti kako izgleda otac i to ga je šokiralo.
„Uzmi fotografiju, tebi je važnija. Slobodno izreži moju sliku i baci je, svakako nikada nisam volio tu uniformu.
Ajas je konačno uspio progovoriti.
„Nikada nisam saznao gdje je stradao. Gdje su mu kosti.“
Keler je klimnuo glavom.
„Kao ni mnogi drugi. I danas tragaju, a vaša vlast ništa nije učinila da se uđe u trag nestalima.“
„Znači, nema nikakve šanse?“
Keler je slegnuo ramenima.
I Ajas je odustao.
Neće biti jedini. Saznao je, ipak, dovoljno.
Vratio se u Sarajevo i nastavio svakodnevnicu: predavanja na fakultetu, izlasci sa društvom, Vukove budalaštine, pisanje knjiga...
***
Ajas Pruščak je svakoga dana dobijao hrpu pošte, često od inostranih izdavača koji su mu besplatno slali djela drugih autora, moleći da im napiše kritike za pojedina. Bio je pretrpan takvim poslom, ali je bio zahvalan zbog njega, te je često radio i noću.
Jedno pismo mu je zapelo za oko jer je bilo mnogo tanje od drugih.
Pošiljalac je bio iz Australije. Tamo nije znao nikoga.
Otvarao je kovertu, a sa njom i prošlost za kojom je odustao tragati, ali koja ga je sama slijedila ukorak, čitav život...
Pismo je počinjalo:

Vaš otac mi je spasija život, ja njemu nisan uspija. Virujen da ne znate istinu, a ja san bija tu do zadnjeg momenta...

Ajas je zamalo vrisnuo.
Imao je trag.

 

Poštovani posjetioci naše stranice želimo skrenuti pažnju na činjenicu kako stranica www.medzlis-konjic koristi tzv. "kolačiće" (cookies).Spomenute "kolačiće" koristimo samo kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice.