Sun06162019

Last updateThu, 06 Jun 2019 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi PRIKAZI KNJIGA Džibrilovo krilo

Džibrilovo krilo

Annemarie Schimmel je njemačka autorica, izuzetno zaslužna za bolje razumijevanje istočno-zapadnih kultura, pogotovo islamske koju je poznavala na jedan osoben način. Na našem jeziku već imamo nekoliko njezinih knjiga. Ova knjiga posvećena je jednom od najvećih filozofa i pjesnika Istoka općenito – pakistanskom pjesniku Muhammedu Ikbalu, koji je jednako dobro prihvaćen i na Istoku i na Zapadu. Njegova knjiga Obnova vjerske misli u islamu kod nas je doživjela više izdanja i postala nezaobilazan izvor u islamskim istraživanjima. „Cilj ove naše knjige nije da se pridoda još više teorija o Ikbalu uz one već postojeće“, kaže autorica u svom predgovoru za prvo izdanje. „Ova knjiga će jednostavno pokazati Ikbalovo gledanje na suštinske stvari islama, tj. pet stubova vjere i vjerovanja kojima se uči svako muslimansko dijete.“ 

Knjiga se na bosanskom pojavljuje u povodu 75. godišnjice smrti ovog velikog pjesnika u izvanrednom prijevodu Enesa Karića. Podijeljena je na četiri poglavlja. Prvo poglavlje posvećeno je Muhammedu Ikbalu, povijesnoj pozadini njegove pojave, njegovom životu, estetskoj strani njegova djela i njegovim vjerskim motivima. Drugo poglavlje govori o Ikbalovom tumačenju pet stubova islama, treće Ikbalovom tumačenju glavnih elemenata vjere dok se u četvrtom poglavlju govori o zapadnim i istočnim utjecajima na Ikbalovo mišljenje i na njegove odnose prema misticima i misticizmu.

Muhameda Ikbala su nazvali Goetheom Istoka, upućujući tako na usporedivost njegova djela i položaja u kulturi Indijskog potkontinenta i islama sa djelom i položajem Goethea u kulturi Njemačke i Evrope. U tom oslovljavanju, međutim, sporna je sugestija da je značenje Ikbalove pojave ograničeno na Istok kao što je sporna sugestija da je značenje Goetheove pojave ograničeno na Zapad. Ikbal je, kao i Goethe, pjesnik izobilja prirode i duhovnih visina vjere, mislilac koji je pronicao u događaje i tokove povijesti i koji je unio novu snagu u predstavljanja kulturnog nasljeđa svijeta i u tumačenja procesa modernog doba. Cjelovitost izraza, koju je ostvario proučavajući postignuća i mogućnosti Istoka i Zapada i izdvajajući vječno iz prolaznog, nije eklektičko nizanje ostvarenja Istoka i Zapada već njihovo promišljeno i proosjećano, proživljeno spajanje. Insipiran Kur'anom, Goethe je u „Zapadno-istočnom divanu“ pjevao da su Božiji Istok i Zapad, Sjever i Jug, a Ikbal je, vođen stanjima duše i izgledima prirodnog i povijesnog svijeta u naziranjima miradža, pjevao u „Džavid-nami“ da sunce plamti unutarnjim žarom samo kad umakne okovima Istoka i Zapada. 
Teško je u jedan mah pronicati u slike Ikbalovih sučeljavanja poezije i života, u konceptualni jezik i sadržaje njegovih mislilačkih zaokupljenosti, u duhovne dubine i daljine Istoka i Zapada u kojima se on kreativno kretao. Fasciniraju razmjeri njegove učenosti, kao i bogatstvo njegovih pjesničkih i mislilačkih izraza, ali i oblici i učinci njegova društvenog djelovanja i utjecaja. Materinski jezik bio mu je pendžabski, ali se on intelektualno formirao i duhovno kretao u urdskom, perzijskom, arapskom, gudžaratskom, engleskom i, vjerovatno, njemačkom jeziku, a učio je i sanskrit. Njegovo obrazovanje je uključivalio kulturne tradicije islama i hinduizma, nasljeđa stare Grčke i predislamske Perzije, pjesničku umjetnost i teološku, filozofsku i znanstvenu misao Zapada. Pjevao je i razvijao svoju misao na urdu i perzijskom, a glavne filozofske rasprave napisao je i objavio na engleskom. Na perzijskom, jeziku na kojem je i po tvrdom Goetheovom sudu pjevalo najviše velikih pjesnika, ispjevao je svoje mesnevije i poneku kratku pjesmu kao ilustraciju za svoju misao. A što je mesnevija u odnosu na druge forme pjevanja otkriva sugestivna usporedba Hurama Ali Šefika: ako je kratka pjesma slika, menevija je umjetnički film. Gazele i kratke pjesme uglavnom je pjevao na urdu, jeziku koji je rastao u njegovom pjesništvu i s njegovim pjesništvom. Pisao je, također, pravne, sociološke, politološke i kulturološke rasprave. Njegovo mladalačko djelo Ilmul-iktisad pionirski je pokušaj sistemskog razmatranja pitanja političke ekonomije u socijalnom i kulturnom miljeu islama, a filozofska studija, „Razvoj metafizike u Perziji“, koju je pripremio na studiju filozofije na Kembridžu i kao doktorsku disertaciju odbranio na Univerzitetu u Minhenu, također je pionirski znanstveni prilog jednog muslimana modernim zapadnim istraživanjima filozofskog nasljeđa muslimanskih naroda. Najvažnije njegovo filozofsko djelo, „Obnova vjerske misli u islamu“, ujedno je i najznačajnije ostvarenje modernog islamskog mišljenja. 
U svojoj osobi, u očitoj obdarenosti i izabranosti za višu potpunost, Ikbal je ujedinio neumornog istraživača i angažiranog intelektualca, pjesnika klasične pjesničke snage i mislioca oslobađajućeg modernog izraza, tradicionalnog muslimanskog vjernika i slobodoumnog muslimanskog reformatora. Bio je muslimanski podanik Britanskog kolonijalnog carstva i od rane mladosti do kraja života ustrajao je u zanimanjima za društvene procese i u reagiranjima na dešavanja na Indijskom potkontinentu, u tradicionalnim muslimanskim društvima, na Zapadu i drugim dijelovima svijeta, u tim prijelomnim vremenima kraja devetnaestog i prvih desetljeća dvadesetog stoljeća. U tome je dosljedno respektirao logiku i konkretne izazove iskustvene stvarnosti, naglašavao životnu važnost aktivističkog mišljenja i obrazovanja ljudi, zagovarao odgoj kojim se osigurava organski povezani razvoj pojedinca i društva. U pjesmama je oživljavao u novim plodonosnostima veze vjerovanja i znanja, rasplitao tajne uma i ljubavi, pronicao u svemir kao preludij za ono što čovjek treba reći. Kao jezična staništa najzgusnutijeg smisla, njegove su mesnevije i gazeli pjesnička svjedočanstva, manifestacije i upotpunjenja kulturne realnosti u kojoj su se susreli i u kojoj se mogu spajati Himalaji i Sinaj, Atina i Jerusalim, Arabija i Perzija, Istok i Zapad. Historijskofilozofska studija „Razvoj metafizike u Perziji“, koju je posvetio svome profesoru filozofije i muslimanske literature Thomasu W. Arnoldu, njegov je rani prilog otkrivanju muslimanske misaonosti u njeznoj određenosti ljubavlju Perzijanaca prema mudrosti i u usporedbi sa indijskom i grčkom misaonošću. „Obnova vjerske misli u islamu“ je program obnavljanja izvorne vjerske misli islama u monoteističkom, tevhidskom vidiku i na temeljima konfrontacija i prožimanja ideja grčke, klasične muslimanske i moderne zapadne filozofije, kulturno-povijesne krize muslimanskog svijeta u modernim vremenima i potreba savremenog čovječanstva za načelima orijentiranja na duhovnoj osnovi. 
Kako god se proniče u Ikbalovu svestranost, u kompleksnu veličinu svega onoga što on povezuje i što iskazuje, neizbježno se dolazi do saznanja da je pjesnik „Poruke Istoka“ i mislilac „Obnove vjerske misli u islamu“ neusporediva pojava u kulturi ili kulturama dvadesetog stoljeća. Čitanje „Tajni sebstva“, prve Ikbalove knjige poezije na engleskom, navelo je književnika, historičara i filozofa umjetnosti Herberta Reada da ga usporedi sa Waltom Whitmanom, a Aziz Ahmed, po sudu Mustanzira Mira rijetko učen i pronicljiv kritičar, smatra da nema drugog pjesnika koji je tako duboko i trajno utjecao na budućnost svoga naroda, i da se u ideji svjetske misli s Ikbalom mogu porediti samo Dante iz Srednjeg vijeka i Goethe iz modernog doba. Uostalom, ko bi još mogao u pjesništvu visokog stila napraviti duhovno, kulturološki vjerodostojno društvo sa Rumijem, Ibn Arebijem, Zaratuštrom, Budhom i Danteom, kakvo je on načinio u „Knjizi vječnosti“. A to što za njega važi u pjesništvu, u domenu imaginarnoga, odnosi se i na njegov položaj u filozofskom ili teorijskom mišljenju, u domenu koncepta. Po sudu Henry Corbina Ikbalovo djelo otvara neko drugo poglavlje historije filozofije. U „Obnovi vjerske misli u islamu“ čine jedno društvo Poslanik islama i Aristotel, Augustin, Gazali i Kant, Ibn Arebi i Whitehead, Ibn Haldun i Bergson, i čine to u vremenu u kojem je vladajuće vjerovanje da Aristotel i izraelski proroci ne bi imali što izmjenjivati na obalama Stiksa do uvreda, kako je to izrazio Malraux u „Glasovima tišine“. Reynold Nicholson, jedan od prvih prevodilaca Ikbalovih djela na evropske jezike, napisao je za njega da je čovjek svoga vremena, čovjek ispred svoga vremena, čovjek u nesuglasju sa svojim vremenom. Ikbal je za života stekao poklonike i učenike, protivnike i kritičare, među intelektualcima i u širokim slojevima naroda. Nakon njegove smrti širio se krug baštinika i interpretatora njegova djela, kao i onih koji od tog djela prave trajni i nepromjenljivi objekt slavljenja. Ali, to djelo, koje na nov način realizira klasično zajedništvo vjerske inspiracije, pjesničke imaginacije i filozofskog mišljenja i u kojem su preobraćeni u dinamičnom zajedničkom životu različiti sistemi simbola i znakova, kreće se u otvorenosti svojih mogućnosti preobražavanja i inspiriranja novih tumačenja. Iz vidika duhovne i moralne krize našeg vremena mogu se predvidjeti njegova buduća produbljena otkrivanja kao jedinstvenog priloga mogućoj filozofiji budućnosti. To je filozofija u kojoj bi trebalo da se povežu u konačnom savezu philosophia perennis ili vječita filozofija, koju Aldous Huxley definira kao drevnu i univerzalnu metafiziku, psihologiju i etiku koja prepoznaje Božansku Stvarnost, bitnu za sav postojeći svijet, za dušu i za konačni cilj čovjeka, i univerzalistička povijesna filozofija, koju Čedomil Veljačić određuje kao univezalistički pogled na svijet i kao nadgradnju kultura. Ikbal je danas savremenik i bitni učitelj onima koji to znaju, i mnogima koji to ne znaju a koji svoj ljudski položaj nastoje sagledati u odnosu na univerzalni status i mogućnost čovjeka u različitim kulturama i povijesnim vremenima. 
Pjesničko strahopoštovanje i prodornu nestrpljivost pred tajnom i mislilačko htijenje za ispunjenjem zadatka saznanja Ikbal je u svojim djelima stapao u sveobuhvatno saznajno stremljenje i uzdizao, u starim i novim formama izražavanja, do religioznog dosezanja cjeline. U životu je slijedio iskonsku težnju poezije za upijanjem životnih pojava i zahvatanjem okeana, kako su govorili klasični pjesnici islama, istodobno odgovarao na zahtjeve života za suđenje poeziji, proživljavao dovu Muhammeda alejhisselam koji je od Boga iskao da mu otkrije konačnu prirodu stvari, vjerovao da je zadaća intelektulca da predanim zalaganjem za pravdu i zajedničko dobro ispunjava univerzalnu ljudsku misiju Božijeg zastupnika na Zemlji i posebnu misiju nasljednika Božijih poslanika. Za njega je islam bio živa poruka čovječanstvu, a duhovna demokratija cilj islama i mogućnost života ljudi u slobodi i pravednosti. Manje je bio reformator islamske tradicije a više obnovitelj vjerske filozofije islama, koju je razvijao kao filozofiju univerzalnog oslobođenja. Vjerovao je u mogućnost vjere kao težnje za prostranijim životom i najviše forme čovjekova učestvovanja u najdubljim aspiracijama svemira. To učestvovanje je razumijevao kao samodjelatnost i tvorbenu aktivnost u kojoj čovjek oblikuje svoju sudbinu i sudbinu svemira, i u kojoj ga, prema kur'anskoj riječi, sigurno prati Božija pomoć. Zato je zagovarao duhovnu intepretaciju svemira, duhovnu slobodu ličnosti i oživljavanje načela univerzalnog važenja. Današnja postmoderna religijska misao, koja govori o Božijem nagovaranju čovjeka i čovjekovom zasluživanju Božije pažnje, u Ikbalu ima svoga klasika i najbližeg svjedoka. A također i najnovija fizikalna misao koja odriče završenost svemira, njegovo poistovjećivanje sa slijepim kretanjem materije, i koja sluti snove o ponovnom rađanju u širenjima svemira, koja naslućuje aktualno Božije stvaranje svemira. 
U prostorima naših jezika Čedomil Veljačić je prvi mjerodavno predstavio Ikbala u svojim monumentalnim kulturnohistorijskim prikazima filozofija i etičkih sistema Istoka. U „Filozofiji istočnih naroda“ i „Razmeđima azijskih filozofija“, gdje je islam tematizirao u njegovom udjelu u razvoju i zbliženju istočnog i zapadnog idejnog svijeta a islamsku filozofiju odredio kao sponu indo-iranske i evropske filozofije, Veljačić iznosi da „pakistanski pjesnik filozof“ pripada razvojnom toku najljepše i najbogatije filozofske poezije u svjetskoj književnosti i da u našem vremenu možda najljepše izražava sintezu sufijskog misticizma i hajamovske aforističke misli kao njezinih bitnih vrlina. U „Indijskoj i iranskoj etici“ govori o Ikbalovom univerzalizmu i s razumijevanjem navodi Ikbalov odgovor na kritiku da njegov internacionalizam želi da čovječanstvo preobrazi u islamski svijet: „Svrha mojih persijskih pjesama nije da da se zauzimam za islam. Ja sam iskreno zainteresiran za pronalaženje boljeg društvenog poretka, a u toj potrazi mi je jednostavno nemoguće da ne uvažim stvarno postojanje jednog društvenog sistema kojemu je glavna briga da dokine sve razlike po rasi, kasti i boji.“ Prije tri desetljeća u Sarajevu je objavljeno, u prijevodu Mehmeda Arapčića, izdanje „Obnove vjerske misli u islamu“, koje je nakon dva desetljeća obnovljeno i u koje je uključen dragocjen izbor tekstova o Ikbalu koji je sačinio Enes Karić. Slijedilo je paralelno izdanje „Razvoja metafizike u Perziji“ sa engleskim izvornikom i bosanskim prijevodom Nevada Kahterana, koji je pripremio i uredio ovo izuzetno izdanje, te pregledno djelo Mustansira Mira o životu i glavnim temama Ikbalova pjesništva i mišljenja u prijevodu Dženite Karić. Prije pet godina na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu osnovana je Ikbalova katedra, i time se Univerzitet u Sarajevu pridružio zajednici univerziteta sa raznih strana svijeta na kojima izučavanje Ikbalova djela ima visoku akademsku određenost. 
U ovoj godini, trinestoj godini dvadesetprvog stoljeća, navršava se sedamdesetpet godina od smrti Muhameda Ikbala. Dva značajna bosanska izdanja prilozi su obilježavanju ove obljetnice u našoj sredini: izdanje Ikbalove poeme „Poruka Istoka“ / „Pajami-Mašrik“ i izdanje djela Annemarie Schimmel o Ikbalu „Džibrilovo krilo“ /“Dženahu Džibril“. „Poruku Istoka“ na bosanski je preveo pjesnik Džemaludin Latić, a „Džibrilovo krilo“ akademik Enes Karić. „Poruka Istoka“ je, po priznanju samog Ikbala, njegov odgovor na poticaj Goetheova „Zapadno-istočnog Divana“ i sa ovim djelom kritika povezuje neke od njegovih najviših pjesničkih dosega. „Džibrilovo krilo“ Annemarie Schimmel je, u formalnom određenju, iscrpni prikaz islamskih vjerskih motiva u pjesničkom i mislilačkom opusu Ikbala, koji je sačinio kompetentni i brižljiviji proučavalac tog opusa. U bitnome smislu, u pravoj, kompleksnoj raspoloživosti, „Džibrilovo krilo“ je dostojno znanstven, uzvišen i suptilan opis religijskog svijeta „pjesnika i profetskog filozofa“ iz pera dive islamskih studija u Njemačkoj i na evropskom Zapadu druge polovice dvadesetog stoljeća. Tako je, naime, Enes Karić oslovio Annemarie Schimmel u pogovoru bosanskom izdanju njezinog također značajnog i vjerodostojnog djela o islamu u fenomenološkom pristupu, „Odgonetanje božijih znakova“. „Džibrilovo krila“ je moćna potvrda uvjerljivosti Karićevog oslovljavanja, raskošno otkiće Ikbalova univerzuma kao živog svijeta vjere, poezije i filozofije.

U Sarajevu je obilježena 75. godišnjica od smrti Muhammeda Ikbala promocijom knjiga Džibrilovo krilo i Poruka Istoka

NA PUTU BUĐENJA MUSLIMANSKOG UMMETA

Pridružujući se velikom broju simpatizera i poštovaoca širom svijeta koji su tokom 2013. godine obilježili 75. godišnjicu od preseljenja u okrilje Allahove milosti velikog pjesnika, filozofa, državnika Južne Azije, duhovnog tvorca države Pakistan, najistaknutije misaone i umjetničke figure muslimanskog svijeta u stoljeću iza nas, allame, dr. Muhammeda Ikbala, 12. novembra 2013. godine Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, IC Rijaseta IZ El Kalem i Bošnjački institut Fondacija Adil-beg Zulfikarpašić pripremili su veliku promociju dvije nove knjige prevedene na bosanski jezik: Džibrilovo krilo Annemarie Schimmel i Poruka Istoka Muhammeda Ikbala. Ove knjige su u bosanski jezik prenijeli akademik Enes Karić i prof.dr. Džemal Latić.

prom-knjig-ikbal-11-2013-1

Uz prevodioce na promociji su govorili prof.dr. Ismet Bušatlić, dr. Hilmo Neimarlija i mr. Zehra Alispahić. Promociji je prisustvovao i Nj.E. Khalid Amir Jaffery, ambasador Pakistana u našoj zemlji sa suradnicima i veliki broj ličnosti iz javnog života Bosne i Hercegovine.

Bosna i Hercegovina kao mala zemlje može biti ponosna da se nalazi u plejadi onih zemalja čije su vlade i kulturno-odgojne institucije prepoznale grandioznost ličnosti Muhammeda Ikbala i u okviru svojih Univerziteta otvorile Ikbalove katedre. FIN u Sarajevu, od ove godine članica UNSA, imao je tu privilegiju da pod svojim okriljem bude promicatelj ove ideje.

Obnoviti svoju tradiciju u skladu sa vremenom

Obraćajući se prisutnima i govoreći o značaju Muhammeda Ikbala za ovo podneblje dekan FIN-a, prof.dr. Ismet Bušatlić je između ostalog kazao: „U Evropi postoje mnoga njegova djela koja se rado čitaju i istražuju. Glavna poruka Ikbalovih misli je da muslimani obnove svoju tradiciju u skladu sa vremenom u kojem žive. Uvijek je želio da muslimani ostave snažniji utjecaj na svim poljima. Ono o čemu je govorio i pisao Ikbal može se jasno vidjeti i u otvorenosti, znanju i različitostima i na ovim prostorima.“

Muhammed Ikbal je pripadao skromnoj muslimanskoj porodici brahmanskih korijena iz kašmirskoga kraja, čiji preci su islam prigrlili još u 15. stoljeću, za vrijeme Sultana Zejnulabidina Padišaha. Opisujući svoje porijeklo, Muhammed Ikbal je u jednom stihu kazao:

Tijelo mi je cvijet iz sjemena Kašmira,

srce mi je iz Harema Hidžaza a moja je poezija iz Širaza.

Roditelji (otac krojač i trgovac, a majka domaćica) bili su jednostavne i duboko religiozne ličnosti koje su suptilno ali i odlučno utjecale na njegove poglede, ponašanje i rani intelektualni razvoj. Tradicionalnu školu Kur`ana pohađao je u rodnoj Sialkoti u Kašmiru a svoj intelektualni put nastavio u Škotskoj misijskoj školi i Vladinom koledžu u Lahoreu. Nakon što je stekao zvanje magistra filozofije na Univerzitetu u Pendžabu jedno vrijeme je radio kao lektor za arapski jezik na Odsjeku za orijentalistiku u Pendžabu. Svoje dalje intelektualno usavršavanje nastavio je u Evropi u Engleskoj na Univerzitetu Cambridge a kasnije u Njemačkoj na Univerzitetu u Minhenu gdje je doktorirao o temi Razvoj metafizike u Perziji.

Ikbalove studije u Evropi i njegovi kontakti sa uglednim profesorima i orijentalistima ostavili su dubok trag na njegov duh, izoštrili njegov intelekt i proširili njegove vidike. Boravak u Evropi omogućio mu je da iz prve ruke upozna duh i život Zapada, njegovu kulturu i civilizaciju.

Ikbal je uzorni moderni muslimanski mislilac koji je spajao deklariranu odanost svojoj vjeri sa spremnosću da prihvati produkte savremenosti.

S uvjerenjem da se religija i nauka uzajamno jačaju pozivao je muslimane da obnove svoju tradiciju u svjetlu novih postignuća u svim poljima znanja.

„...Ummet pao na sedždu, i muslimani ne znaju da se usprave..“

Govoreći o Ikbalovoj potrazi za inspiracijama u Evropi i na Zapadu akademik Enes Karić koji je na bosanki jezik prenio kapitalni rad iz pera „dive islamskih studija u Njemačkoj i na evropskom Zapadu Annemarie Schimmel“ – Džibrilovo krilo koje predstavlja iscrpni prikaz islamskih vjerskih motiva u pjesničkom i mislilačkom opusu Ikbala, Karić je istakao da je Ikbal islamski mislilac koji je najbolje poznavao zapadno mišljenje pokušavajući ga spojiti sa istočnjačkim duhom što se jasno vidi u njegovim djelima(...) Ikbal je bio čovjek dinamičnog mišljenja i zabrinjavalo ga je što su muslimani zaboravili na islam i njegove vrijednosti. Veličao je evropsku nauku i poeziju. Želio je da se konačno razbudi iznemogli muslimanski ummet. Govorio je kako je ummet pao na sedždu, i kako muslimani ne znaju da se usprave...“

Stalno traganje za naukom i usavršavanjem

Jezik Ikbalove poezije je jedan od najvažnijih aspekata njegovoga života. Vjerovatno je pjesnički duh kakav u sebi nosi prof.dr. Džemal Latić, veliki zaljubljenik u pjesnički opus i životno djelo Muhammeda Ikabala, mogao u bosanski jezik tako dobro prenijeti Ikbalovih stihova iz poeme Poruka Istoka, koju je inače Ikbal pisao na perzijskom. No čini nam se čitajući stihove koje je prof Latić preveo sa engleskog kao da čitamo sam izvornik. “Poezija je za njega bila uzvišeni cilj. Zagovarao je stalno traganje za naukom ali i stalnim usavršavanjem. Ikbal je zasigurno mislilac i pjesnik koji utjelovljuje Istok i Zapad. I sam je produkt islamskog humusa i njemačke kulture“, rekao je Latić.

Mogućnosti uzdizanja čovjeka ka višim razinama ljudske egzistencije

Sva intelektualna veličina Muhammeda Ikbala na poseban način dolazi do izražaja kroz brojne izrečene napisane ili nenapisane eseje doktora Hilme Neimarlije koji je napisao i veoma inspirativnu i poticajne recenzije za dosada prevedene i objavljene Ikbalove knjige. U svom osvrtu na Džibrilovo krilo i Poruku Istoka dr. Neimarlija je kazao: „Ikbala je mislilac koji je želio da uđe u samu srž traganja za kulturnim naslijeđem savremenog čovječanstva, učenjak kojeg su mnogi nazvali Geteom istoka. Ove dvije knjige daju uvid u pjesništvo Ikbala ali i njegov religijski svijet, odnosno svijet religijskih simbola bez kojih njegovo mislilaštvo ne bi moglo biti potpuno razumljivo. Ova djela su prilika da se susretnemo sa velikim misliocem i istraživačem kulturnog nasljeđa savremenog čovječanstva, ali i najljepših duhovnih mogućnosti čovjeka Istoka i Zapada, i mogućnosti uzdizanja današnjeg čovjeka ka višim razinama ljudske egzistencije”.

Usprkos znatnoj pažnji koju Ikbal privlači bilo na Indijskom potkontinentu ili širom svijeta, uporno se javlja osjećaj da njegova djela još nisu dobila onu vrstu kritičke pozornosti i uvažavanja koje zaslužuju.

Međutim, imajući u vidu njegovu snažnu vezanost za pitanja ummeta u cjelini, a posebno za pitanja arapsko-islamskog svijeta, njegove nagomilane probleme i moguća rješenja koja Ikbal nudi kroz svoj poetski i filozofski opus, sa žaljenjem se može konstatirati da stvarna slika ovoga grandioznog intelektualca ne odgovara njegovom tretmanu u velikom djelu muslimanskoga svijeta. Možda je Bosna i Hercegovina ovom promocijom i dosad objavljenim radovima na nivou jedne male zemlje i male zajednice muslimana učinila iskorak.

Nadamo se, kako je to pisala Annemarie Schimmel, da će Ikbal nastaviti inspirirati ljude učeći ih važnoj ulozi ljudskog bića kao namjesnika Božijeg, koji radi na Božijoj zemlji i koji je pozvan da je obrađuje u odgovornosti za sva bića koja žive sa njim, nikad ne zaboravljajući da „zemlja pripada Bogu“. Ikbal je sam nazvao pjesnika koji je u stanju pobuditi novi život u ljudima i stvoriti novi pogled na ljudska bića, „nasljednikom Božijih poslanika.

Zehra Alispahić

Poštovani posjetioci naše stranice želimo skrenuti pažnju na činjenicu kako stranica www.medzlis-konjic koristi tzv. "kolačiće" (cookies).Spomenute "kolačiće" koristimo samo kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice.