Fri11162018

Last updateTue, 13 Nov 2018 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Radio emisija O ljudskim pravima

O ljudskim pravima

Zapadne su zemlje na temelju iskustva stečenog u međusobnim odnosima bilo ugodnim bilo bolnim a pretežno veoma kompliciranim, posebno iz osamnaestog stoljeća, stigli do rezultata da je miran život među ljudima moguć tek u vrijeme kada čovjek bude posmatran izričito kao čovjek, bez obaziranja na sve ostale odrednice koje se odnose na boju kože, vjeru, politiku, rod, položaj, imetak, bogatstvo ili siromaštvo, moć, dakle posmatrati čovjeka kroz aspekt čovječnosti a ne sa aspekta muslimanstva, hrišćanstva, jevrejstva, nevjerstva, ili kao na crnca, bijelca, bogatog, siromašnog, učenog, neukog, sudije ili osuđenog...

Pravo, u ljudskom pravu, biti će najprirodnija i najprimarnija stvar, koje je smješteno u svim ljudima i predstavlja štastvo svake jedinke, niko mu ga nije dao niti mu ga ko može oduzeti. Ovo nije pravo nad nekim, već pravo na nešto, tj. pravo na život, pravo na slobodu, jednakost i drugo. Ovo pravo nije poput prava koje dijete ima kod svojih roditelja ili roditelji kod svoga djeteta ili prava supruge kod muža i obratno, jer ovdje je riječ o pravu koje imamo kod drugih što ih obavezuje na izvršavanje.

Utemeljitelji ‘ljudskih prava’ niti su htjeli niti su mogli osloniti se i uzeti za izvor bilo koju religiju ili pak kakav drugi izvor, jer u suprotnom ne bi bilo riječi o čovjeku sa aspekta čovječnosti. Bilo je potrebno radi legitimnosti i praktične jamčivosti takvog dokumenta, da po pitanju čovjeka i svega onog što je popratno njegovom štastvu, logičnom hijerarhijom koja je ustanovljena u filozofiji iz perioda prosvetljenja, ustanove popis njegove čovječnosti. Najvažnija i najočitija pojava koja sačinjava njegovu čovječnost jeste dostojanstvo, koje se kako je već rečeno bez oslanjanja na bilo kakav dokument ili izvor ima smatrati najtemeljitijim načelom, nešto što je prisutno u svim ljudima u svim vremenima i mjestima. Upravo kao što o tome svjedoče sve nebeske religije. Dostojanstvo, jeste atribut i čak vrlina, koja odvojena od svih ostalih aspekata primarnom linijom obuhvata sve pojedince. Ovim korakom je ljudsko dostojanstvo prihvaćeno kao primarno načelo, ne kao pravo, čovjekovog štastva.

Drugim potezom, usljed činjenice što je dostojanstvo pojedinačna stvar, ukazala se potreba za nečim općenitim. To je bila jednakost. Jednakost je bila ta koja je ukazivala na jednaku protežnost dostojanstva na sve jedinke čovječanstva, što zadovoljava sve ljude na neophodno čuvanje prava koje proističe iz njihovog sopstva.

Međutim, prihvatanje općenitosti ove činjenice samo po sebi nije dovoljno već poradi funkcionalnosti i provođenja iste u vezi sa svim onima kojima je oduzeta morala se tražiti na neki način na nivou čovječnosti. Presudni jamac njenog izvršenja koji je morao biti ustanovljen jeste načelo pravednosti. Pravednost je također prihvaćena od svih pojedinaca na neki od načina, pa makar i uz malu dozu sile i prava. Bio je ovo površan pregled nastanka čovjekovog prava, njegov sadržaj i način praktičnog jamstva.

Deklaracija o ljudskim pravima sadrži 30 tački. Neka su pitanja ponovljena u više tačaka. Važne tačke uvoda ove deklaracije, koje bi trebalo spomenuti jesu sljedeće:

  1. Čovjek posjeduje dostojanstvo i pravo koji su neotuđivi,
  2. Dostojanstvo, pravo jesu univerzalni, tj. tiče se svih jedinki čovječanstva, nije moguća diskriminacija ili otuđivanje po tom pitanju, bijelac, crnac, visok ili nizak, muškarac ili žena posjeduju ga jednako. Kao što u jednoj porodici nijedan član ne može smatrati ove osobine u sebi časnijim i počelnijim, tako je i kod svih jedinki čovječanstva, kao i u porodici, jednaki su po pitanju dostojanstva, tako da se niko ne može smatrati časnijim ili dostojanstvenijim od drugoga.
  3. Princip slobode, mira i pravde sagledan je u tome da sve individue u dubini svoga bića vjeruju u njeg u smislu da se odnosi na sve ljude i da je svojstven svima.
  4. Najuzvišenija želja u smjeru čijeg ostvarenja se svi moraju truditi jeste nastajanje svijeta u kojem će postojati potpuna sloboda vjerovanja, sigurnost i materijalno blagostanje a sa druge strane da se potpuno iskorijeni nasilje, strah, siromaštvo. Deklaracija o ljudskim pravima sastavljena je upravo radi ovog cilja.
  5. Vjera u čovjekovo urođeno dostojanstvo i poštovanje ljudskih neotuđivih prava morat će edukacijom i odgojem biti stvorena u svim individuama.

 

Šta nam deklaracija želi poručiti?

 

Ukratko, deklaracija nam daje do znanja da je otkrila korijen svih nedaća koje ljudi jedni drugima priređuju, uzrok ratova i nasilja, kršenja prava, divljih zlodjela koja jedan narod čini drugim krije se u nepoznavanju dostojanstva urođenim i neotuđivim svojstvom svih ljudi. Ovo nepoznavanje i nepriznavanja jedne grupe ljudi, s jedne strane, natjeralo je drugu grupu na sukob na pobunu te upravo zbog toga narušen je i doveden u opasnost mir.

 

            Položaj i dostojanstvo čovjeka

 

Usljed toga što je deklaracija o ljudskim pravima uređena na temeljima dostojanstva i uvažavanja čovječnosti, slobode i jednakosti i zato što je nastala poradi oživljavanja ljudskih prava, svaki normalan i savjestan čovjek iskazuje poštovanje prema njoj.

Svakako, istočnjaci su pod okriljem nauka poslaničkih od davnina govorili u vezi sa vrijednošću i položajem i dostojanstvom čovjeka. U časnoj vjeri islamu, čovjekovo pravo, sloboda i jednakost uživaju krajnju pažnju i vrijednost.

Spisatelji deklaracije, i filozofi koji su ih nadahnuli na takvo pregnuće uživaju poštovanje s naše strane i zaslužuju pohvale. Međutim, usljed toga što ova deklaracija predstavlja zapravo filozofski tekst i zato što je napisana rukom čojveka a ne rukom meleka, i zato što je rezultat zaključivanja jedne skupine ljudi, svaki filozof ima pravo analizirati i proučavati je i u slučaju da naiđe na slabosti da ih spomene.

Deklaracija nije imuna od slabosti kao što sa druge strane ima i jakih strana, a obje se ove strane mogu pokazati.

Jača strana deklaracije jeste činjenica da se u njoj oslonilo na čovjekovu suštinsku vrijednost, čast, dostojanstvo. Sukladno deklaraciji čovjek zahvaljujući dostojanstvu koje posjeduje ima pravo na slobodu i prava koja ostale kreacije na zemlji, usljed nedostatka dostojanstva, nemaju.

 

Emisija održana 3. X 2005. godine

 

Ideja u koju su “vjerovale” neke zemlje i za koju su mislile da će moći spriječiti ratove i sukobe među ljudima, bila je temelj za nastajanje deklaracije o ljudskim pravima.

  1. Na početku, najvažniji stup deklaracije jeste čovjekovo dostojanstvo, koje je moglo biti uzeto za temelj deklaracije a da nije bilo potrebe za oslanjanje na bilo koji izvor, bilo vjerski ili svjetski, i u vezi sa čime se slažu svi ljudi u svim vremenima i svim lokacijama.
  2. Usljed činjenice da je dostojanstvo individualnog karaktera ukazala se potreba za uopćavanjem da bi moglo biti prihvaćeno od strane svih individua, usljed toga dodan je termin jednakosti.
  3. Na trećem stepenu, ako bi ove općenite činjenice, tj. jednakost i dostojanstvo bili prekršeni ili dovedeni u opasnost i da bi se mogli zaštiti i izvršiti preventivne mjere i povrat istih, dodana je riječ pravednost.

 

Dočim, filozofskom analizom i općenitim pregledom deklaracije o ljudskim pravima, treba rasvijetliti nekoliko detalja:

 

  1. Da li je zakon o pravima čovjeka konvencionalne prirode, poput zakona o saobraćaju o čijem se okviru dogovara skupina ljudi?

 

Prirodno je da bi zakon o pravima čovjeka trebao zadovoljiti sve životne potrebe svih ljudi kroz vrijeme i prostor. Saobrazno toj činjenici kako je moguće da se jedna mala skupina ljudi iz jednog vremena i na jednom posebnom mjestu sastane i napravi zakon koji će zadovoljiti životne potrebe svih ljudi, svih rasa, kultura, vjera, jezika, u svim vremenima i na svim mjestima. Zadovoljavanje i obezbjeđenje životnih potreba znači spozaja općih crta života i temeljnih životnih načela čovjeka.

 

  1. Šta je izvor za sastavljanje zakona o pravima čovjeka?

 

Načelno, kao što za sastavljanje novih zakona u jednoj državi biva uvjetovano da se isti oslanjaju na konkretan izvor, u ovom slučaju osnovni zakon države radi sastavljanja zakona o ljudskim pravima postoji potreba za osnovnim svjetskim zakonom, u kojem će biti precizirani okviri i granice u kojima se mogu kretati odredbe zakona o pravu čovjeka. Ovaj oslonac i izvor može igrati temeljnu ulogu uređenja zakona o pravu čovjeka, koji će biti prihvaćen od svih individua na svijetu bez obzira na rasu, naciju, vjeru i ostale razlike. U suprotnom ukoliko zakon o pravima čovjeka bude crpljen iz posebnih pravnih izvora tada neće moći obezbjediti potrebe svih ljudi, već dat će odgovor samo na potrebe skupine koja vjeruje tome izvoru iz kojeg je crpljen.

 

  1. Da li običajno pravo i tradicija mogu biti izvorom zakona o pravima čovjeka?

 

Do sada nam je postalo jasno da izvor zakona o ljudskim pravima mora biti zajednički, tuj, ne može se za izvor uzeti zbir zakona koji su uspostavljeni u jednom društvu a za što su korišteni različiti izvori, jer takvo što bilo bi povodom kontadiktornosti i međusobnog oprečnosti. Sukladno ovoj činjenici ni običaj, tradicija i navike ne mogu biti uzete za izvor i oslonac uspostavljanja zakona o ljudskim pravima, usljed toga što kada posmatramo cijelo ljudsko društvo primjećujemo veliku različitost sa ovog aspekta, različitost koja je rezultat različitih jezika, kultura, vjera, rasa, potreba, navika, ova nemogućnost je posebno očita – nasuprot uvjerenju neislamskih pravnika – uzevši u obzir nepostojanost običaja i tradicije.

Nema intelektualca niti ozbiljnog učenjaka koji je do sada običaj i tradiciju smatrao dijelom suštinskog čovjekovog života. To je zbog toga što u principu dobro i zlo nisu konvencionalne prirode i ne preposnaju se kroz običaj ili tradiciju. Veliki broj ljudi misle da je dobro ono što je u pogledu običaja jednog društva prihvaćeno da bude dobro, dočim u logici poslanika dobro je ono što se dopada razumu i objavi.

 

Emisija održana 10. 10. 2005.

 

Šta je zajednički izvor za crpljenje i rasvjetljavanje čovjekovih prava i da li ga čovjek može prepoznati te na osnovu njega odrediti zakon o ljudskim pravima?

 

Radi određivanja ljudskih prava na početku se mora precizirati zajednička zbilja za sve ljude jer niko prije nego li razumije jednu temu ne može stupiti u polemiku o njoj. Govoriti o ljudskim pravima bez spoznavanja čovjeka predstavlja beskoristan govor. Bez prethodne spoznaje čovjeka ne može ga se natjerati da obavlja nešto ili pak uspostaviti zakone o njemu. Odrediti pravo i zakon usmjereno je u smjeru čovjekovog prelaska puta kojim dolazi do svoga cilja.

 

Šta je zajednički izvor?

 

Ono što se u “modernom” svijetu markira zajedničkom odrednicom među svim ljudima svijeta jesu materijalna sredstva. Jasno je da je materija osnov i izvor mnoštva i različitosti a ne jedinstva i združenosti. Ukoliko bi utemeljitelji deklaracije o ljudskim pravima uspeli materijalne resurse podjednako raspodjeliti među svim stanovnicima svijeta, ponovo među ljudima ne bi bilo postignuto jedinstvo. Usljed toga što upravo ovi resursi uzrokuju mnoštvo i različitosti. Do vremena dok su ljudi okupirani mnoštvom i razlikama neće stići do jedinstva i neće moći stići do zajedničkog izvora za ljudska prava, zato što mnoštvo ne rađa jedinstvo. Jedini činilac koji može prouzročiti da čovjek stigne do jedinstva jeste oslobađanje od materije. Nemoguće je da ljudi uz svu pohlepu za materijom i privrženosti njoj mogu uspjeti da ostvare jedinstvo mišljenja u vezi sa izvorom svojih prava. Što su ljudi bliži Dunjaluku, među njima će biti više razlika, a što im je boja duhovnosti jača bit će više orijentirani jedinstvu i na taj način mogu očekivati miran i prijateljski suživot. Zato što u svim ljudima postoji zajednički i postojan aspekt. Aspekt koji može obezbjediti istinsku sreću i komfort ljudskom rodu. Kur'an časni ovaj zajednički aspekt naziva Ruh i daje do znanja da Ruh ima božanstveni fitret.

U kur'anskom izražavanju prirodna korist tijela se dovodi u svezu sa prašinom, i sve kritike i prijekori su usmjereni na račun tijela. Na približno šezdeset mjesta u Kur'anu časnom čovjek je meta kritike, i kada god se kritikuje riječ je o čovjeku stvorenom od gline. Međutim, gdje god da se spominje plemenitost i vrijednost čovjekova govori se o čovjeku kojem su se meleki poklonili i koji je namjesnik Božiji na Zemlji. Dakle, kako god je meta kritike priroda čovjeka sa druge strane predmet pohvale jeste čovjekov ruh i fitret.

Sa stanovišta Kur'ana časnog ovaj zajednički aspekt, tj. Ruh, ima tri karakteristike: prvo, teži samo Bogu, drugo, postoji u svakom čovjeku i treće, ne podliježe nikakvim promjenama. U Kur'anu časnom u tridesetom ajetu sure Rum možemo naći poruku: Slijedi fitret Božiji na kojem je Allah stvorio ljude, nema promjene u stvaranju Allahovom.

Ne smije se pogrešno dojmiti usljed činjenice da je u ajetu spomenut glagol stvorio, u prošlom vremenu, pa da se pomisli kako se aludira samo na prošlost, ne nije tako, već riječ je o zbilji koja obuhvata sva vremena, usljed toga na kraju ajeta se naglašava da u stvaranju Allahovom nema nikakve promjene.

Ovim je postalo jasno da je ono što predstavlja zajednički princip kod svih ljudi jeste Božiji fitret. Usljed toga prilikom preciziranja izvora za zakon o ljudskim pravima ne može se ni na što osloniti do li na ovaj segment, i također nikako se ne smije oslanjati na ljudske potencijale koji izviru iz njegove prirode.

 

Uredu, da li čovjek može prepoznati fitret te na osnovu toga precizirati zakona o pravima čovjeka?

 

Kada je ovaj princip prihvaćen, postaje jasno da utemeljitelj zakona o ljudskim pravima treba biti onaj koji ga je odgojio i dobro upoznao.

Međutim, ukoliko upitate ljude koji su napisali deklaraciju o ljudskim pravima kakva je prošlost a kakva budućnost čovjeka i kojim se putem mora kretati, nikada vam neće dati prikladan odgovor, jer uopće nisu shvatili tu zajedničku zbilju među ljudima. Kada je tako, pitanje je kako oni mogu sročiti zakon za sve ljude pored tolike raznolikosti i različitosti?! Posezanje za takvim poslom nije moguće osim uz spoznaju samog sebe i drugih ljudi. Međutim, ko ga čini bez spoznaje fitreta on se nije pomirio sa svojim neznanjem u vezi sa tom temom ili pak to čini pod pritiskom nagona ka prolaznom ovosvjetskom robom te stoga se pravi neznalicom.

Jedan od dokaza da je intelektualac nemoćan u spoznaji ČOVJEKA i shodno tome ne može biti utemeljitelj zakonu o pravima istog jeste to što on uobičajava pretenzirati na svojim i društvenim potrebama bez potrebe za razlučivanjem koje od njih su istinske a koje ne. Većinski je u pravnim djelima kao princip zastupljena potreba društva, a da se uopće nije pozabavilo rješavanjem pitanja koje su ispravne a koje neispravne koje prave a koje lažne. Samo pravi stručnjak može povući crtu razdvajanja između zbiljnih i lažnih čojvekovih potreba. U pitanjima vezanim za čovjekova prava, jedino čovjek koji je upoznat sa svim aspektima čovječnosti čovjeka može dati stručno mišljenje koje su to prave a koje prividne potreba.

Sljedeći dokaz da je čovjek nemoćan spoznati i precizirati izvor za čovjekova prava jeste činjenica da čovjek ne poznaje ni prošlost ni budućnost kako svijeta tako ni čovjeka. Nemoguće je spoznati izvor za čovjekova prava a ne poznavati svijet. Čovjek ima dugu povijest za sobom a maglovitu i tajnovitu budućnost pred sobom. Ko želi izaći sa presudom za čovjeka, mora dobro poznavati i prošlost i budućnost i dobro znati kakva veza postoji između čovjeka i svijeta. Čovjek nije biće koje u stvorenom svijetu živi odvojeno i nezavisno od ostalih egzistenata, i bez sumnje njih također treba spoznati i znati o svakom i prošlost i budućnost. U preciziranju ljudskih prava što neizostavno povlači za sobom izdavanje zakona o čovjeku ovakva je spoznaja od suštinskog značenja i neizostavna je. A riječ je o spoznaji koju čovjek nikada ne može u potpunosti steći, jer koliko samo nepoznanica kada je u pitanju čovjekovo tijelo i zakoni po kojima ono funkcionira, a da ne govorimo o zbiljama koje se nalaze izvan čovjeka. Oni koji su učeniji po ovom pitanju izražavaju veću nemoć u njemu jer prešli su dugačak put i dobro znaju kako je teško spoznati čovjeka i svijet.

Na kraju, uz pretpostavku relativne samospoznaje, šta će čovjek uraditi sa egocentrizmom prilikom suočavanja s istinom?

 

Kada se polemiše o čovjekovoj (ne)moći preciziranja izvora za ljudska prava, ne smije se zaboraviti još jedna čovjekova slaba tačka, naime čovjek nije imun na egocentrizam, samoljublje, slijeđenje strasti. Ukoliko običan čovjek poželi sam precizirati osovinu univerzuma, izabrat će ono što je bliže njegovim ličnim koristima i željama a ostalo će odbaciti, bez imalo obaziranja na koristi i potrebe ostalih egzistenata na Zemlji, bilo čovjeka bilo životinje...

Ukoliko je čovjek egocentričan sigurno će stati naspram istine kada je u mogućnosti, a kada nije onda će je prekriti i lažno je predstaviti, ako ni to ne mogu, egocentrici će se potruditi da je uopće ne spominju ljudima. Kur'an časni u vezi sa ovakvim postupcima kaže u suri Bekare u četrdesetdrugom ajetu: Ne preoblačite istinu u laž i ne skrivajte istinu. Svi oni koji se trude da izbace vjeru iz društva i da ljude udalje od sjećanja na nju, kreću se upravo ovom stazom.

Ljudi koji slijede svoje strasti, sebe lišavaju i teorijske i praktične istine, tj. niti je mogu shvatiti a niti mogu raditi u skladu sa istinom. Imam Ali, a.s., u Stazi rječitosti u četrdesetdrugom govoru kaže: “Za njih se od onoga što ih susreće najviše plašim od dvije stvari: od slijeđenja strasti i od dugih želja. Prva uzrokuje da se istina spriječi i od nje odvoji, a druga je razlog da se zaboravi Ahiret.”

Svakako ne treba zaboraviti da iako je čovjek po svojoj prirodi samoljubljiv, ipak on je po fitretu Bogoljubljiv. Uvijek je u opticaju rat između prirodnih poriva samoljublja i fitretne želje za kretanjem prema Bogu. Većina ljudi je bliskija svojoj prirodi te u njima samoljublje prevladava težnju kretanja ka Bogu. Nastajanje grupa i struja uglavnom potiče otuda što svaka grupa voli i divi se onome do čega je sama došla obožavajući rezultate ličnoga pregnuća. Kur'an u vezi sa tim kaže: A svaka skupina ushićena je onim što je u njih.

 

Dakle zakonodavstvo u polemici čovjekovih prava ekskluzivno je pravo Boga.

 

Zbog sljedećih činjenica, prigovori i slabosti koje su svojstvene čovjeku u vezi sa polemikom o kojoj razgovaramo, nisu svojstvene Bogu:

  1. s jedne strane kod Boga neznanje nema smisla, Kur'an u vezi sa tim između ostalog kaže: Od Njega nije skriven ni trun onoga što je na nebesima i na zemlji. (Sebe', 3)
  2. s druge strane, zaborav nema mjesta u Boga. Bit čija je priroda prisutno znanje ne može u vezi sa nečim imati stanje zaborava ili neznanja usljed toga što je nemoguće pomiriti znanje i neznanje ili pak prisustvo i odstustvo na jednom mjestu. Kur'an u vezi sa ovim kaže: I tvoj Gospodar nije zaboravan. (Merjem, 64)

Također, padanje pod uticaj ljubavi ili mržnje je daleko od Boga. Bog koji je stvoritelj čovjeka i kojem je dao pravo na život, puno bolje zna šta je za čovjeka dobro i korisno. Sukladno tome, i po pitanju određenja zakona i određenja nagrade i kazne kroz zakon, Bog je do svake granice doličan toga.

Sa tog aspekta, za ulogu izvora i oslonca zakonu o ljudskim pravima, postoji nešto još bolje od Ruha, to je vahj, tj. objava. Kada već Kur'an časni zajedničku ravan svih ljudi vidi u fitretu, kojeg smatra vrijednim izvorom, ipak od fitreta vrijednije kao izvor jeste sami Kur'an, usljed toga što bez obzira što je fitret izvor ipak Kur'an je taj koji objašnjava i razjašnjava šta je to fitret kao što objašnjava zakone i prava čovjekovog fitreta.

Upravo usljed toga, Kur'an časni svima naređuje, pa i poslanicima da od sebe ne prave zakona, već da slušaju izvor objave. Kada je poslanicima tako stanje onda je jasna obaveza genija i ostalih istaknutih ljudi. Poslanici iako vladaju svim onim što je u prirodi i mada su vezani za izvor objave nemaju pravo da za ljude uspostavljaju zakon, u Kur'anu se po tom pitanju kaže: Ne hitaj u učenju Kur'ana, jer Naše je da ga sakupimo i učimo tebi. (Kijamet, 16) Ovo obraćanje ima značenje da Poslanik, s.a.v.a. ne smije prije nego li primi objavu, govoriti. Svakako da je poslanik upražnjavao ovaj metod zbog toga Bog u vezi sa njim kaže: Ne govori na osnovu strasti, to je objava koja mu se objavljuje. (Nedžm, 3)

Imam Ali, a.s., također potvrđuje da ne treba govoriti kao neznalica: Ne govorite o onome što ne poznajete, jer većina istine je u onome što ne poznajete. (Staza rječitosti, govor 87.)

Ova jasna poruka između ostalog upućena je i sastavljačima deklaracije o ljudskim pravima, dajući im do znanja da nemaju pravo baviti se ovom vrstom zakonodavstva, jer ne poznaju veliki broj zbilja ni u aspektu teorijske zbilje i istine a ni na terenu praktične istine. Pa kako u tom slučaju možete odrediti dostojan zakon o pravima čovjeka?!

 

Dva dokaza u korist Božijeg prava za zakonodavstvo

 

Svakako da nije riječ o jedinim dokazima za takvo šta, čak neki se kriju i u dosadašnjem tekstu.

Usljed činjenice što tijesna veza čovjeka sa svojim stvoriteljem nije aktuelna samo u trenutku stvaranja, tj. nastajanja, već potreba i vezanost za Njega nikada ne jenjava, kako da bi nastao tako i da bi opstao ima potrebu za Njim koji mu je potreban radi pomoći za stizanje do cilja zbog kojeg se trenutno i nalazi na mjestu na kojem se nalazi. Stoga zakonogavac koji će reći zakon o pravima čovjeka mora biti On jer samo tako mogu biti izrečeni ispravni sudovi i zakoni pomoću kojih čovjek i kao jedinka i kao vrsta može praviti ispravne korake ka svome cilju.

Također, ukoliko ste pažljivo prošli kroz tekst naglasili smo činjenicu da ukoliko se želi napraviti zakon o pravima čovjeka onda se moraju poznavati čovjekove potrebe. Poznavanje ovih potreba iziskuje potpunu informiranost u različite dimenzije čovjekovog života. Jasno je da jedino Bog ima pristup svim tim informacijama, jer On zna i skriveno i vidljivo, i prošlo i buduće Svijeta, kao što obuhvata svojim znanjem njegovu sadašnjost. I sa ovog aspekta posmatrano samo je Bog taj koji ima pravo biti zakonodavac zakona o čovjekovim pravima.

 

Poštovani posjetioci naše stranice želimo skrenuti pažnju na činjenicu kako stranica www.medzlis-konjic koristi tzv. "kolačiće" (cookies).Spomenute "kolačiće" koristimo samo kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice.