Thu06212018

Last updateWed, 20 Jun 2018 7pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Vijesti i obavještenja Ostale vijesti Hronologija agresije: rušenje arapskih nacionalnih država zbog lakšeg pristupa energetskim resursima

Hronologija agresije: rušenje arapskih nacionalnih država zbog lakšeg pristupa energetskim resursima

Događaji koji su uslijedili nakon takozvanog 'Arapskog proljeća' ukazuju na činjenicu da neke od bliskoistočnih i nacionalnih država na sjeveru Afrike, jednako kao što je to slučaj i u Europi, ulaze u završnu fazu svog postojanja. Međutim u usporedbi s europskim zemljama, koje su zbog globalizacije također u fazi odumiranja, taj je proces u arapskom svijetu puno bolniji.

Ne bismo se trebali tome čuditi. Kao što je poznato, arapski nacionalizam je bio romantični anti-kolonijalni pokret vojne elite koja je pod utjecajem ideja sa zapada iskreno vjerovala da će uspostavom državnih institucija europskog tipa, te poboljšanjem životnog standarda automatski dostići Europu koja im je, tek što su se oslobodili ropstva, bila uzor. Arapski nacionalizam je sredinom prošlog stoljeća bio i odgovor na uspostavu i širenje židovske države, ali to je već druga tema za jednu drugu analizu.

Legendarni anti-kolonijalni lideri arapskih nacija nisu razumjeli da se arapski nacionalni identitet u potpunosti razlikuje od bilo kojeg europskog (izraelskog također) i da je on klasična himera, tj. cjelina sačinjena od niza različitosti. U dobroj namjeri su vjerovali kako će se njihovi narodi uspostavom državnih institucija i gospodarskim razvojem osloboditi povijesnih tromosti, te kako će doći do homogenizacije na nacionalnoj razini, a neki od njih su kroz ideju panarabizma vjerovali i u stvaranje velike arapske nacije.

Sa stajališta historijskog materijalizma, polovinom prošlog stoljeća u arapskom svijetu jednostavno nisu postojali uvjeti za građanske revolucije, a samim tim i za stvaranje nacionalnih država jer je na ruševinama Osmanskog carstva u mnogim drugim zemljama dominirao plemenski identitet. Bitno je napomenuti da su te države imale teritorij čije su granice iscrtale kolonijalne sile koje uopće nisu vodile računa o etničkim skupinama koje na njemu žive. Arapski progresivni nacionalizam, nikako reakcionaran kao nacionalizmi koje poznajemo u pojedinim europskim zemljama ili imperijalistički nacionalizam američkog tipa, bio je skup različitih identiteta koji nikada nije uspio stvoriti naciju u pravom smislu te riječi.

Iako će zbog oslobađanja svojih naroda i dekolonizacije u povijesti ostati upisani kao svijetli primjeri, Nasser, Gaddafi, Hafez Al-Assad i drugi stvorili su nacionalne i sekularne države koje su u to vrijeme bile u suštoj suprotnosti s narodima koji su u njima živjeli, a ostavljene su na miru isključivo zbog hladnog rata koji se odvijao između Washingtona i Moskve.

Raspadom bipolarnog svijeta i propašću najvećeg saveznika i zaštitnika arapskih nacionalista, Sovjetskog Saveza, arapske nacionalne države su postale 'napušteno geopolitčko polje'. Na njihovu nesreću Rusiji je trebalo preko 10 godina da opet stane na noge i u tom su periodu arapske zemlje bile prepuštene na milost i nemilost jedinoj i neprikosnovenoj sili, Sjedinjenim Američkim Državama. Washington je kao pobjednik u hladnom ratu u arapskom svijetu uspostavio liberalizam zapadnog tipa, ali se odlučio da to ne učini izravno i ideološki vakum je popunio islamistima iz Katara i Saudijske Arabije. Njihovi emisari koji su se ustoličili u nekim od prijestolnica arapskih država provode klasičnu neoliberalnu politiku, a zauzvrat im je Washington dao dopuštenje za prisilnu i pretjeranu islamizaciju arapskih naroda.

Glavni pokretači 'arapskog proljeća' koje je razorilo institucije u nacionalnim državama u regiji ipak nisu uspjeli uspostaviti nove kalifate kako su zamišljali. To znači da uništavaljem arapskih nacionalnih država nećemo biti svjedoci 'Arapske Unije' s Katarom i Saudijskom Arabijom na čelu, nego se nažalost ide ka somalizaciji regije. O tom scenariju u posljednje vrijeme govore mnogi analitičari i to ne bez razloga.

Irak - Prvi na udaru tribalizacije

Val proglašenja autonomije je najprije započeo u Iraku i to u provinciji Salahudin koja je deklaraciju o administrativnoj i gospodarskoj neovisnosti izglasala krajem 2011. Nakon toga su slične odluke donijeli u Basri, Falluji, Diyali i mnogim drugim gradovima.

Iako je po ustavu irački Kurdistan već autonomna regija i funkcionira kao država u državi, Masoud Barzani i vlada u Erbilu ne kriju kako im je san proglasiti neovisnu republiku koja bi bila prvi korak ka ujedinjenju svih kurdskih teritorija.

U posljednje vrijeme se govori o uspostavi Zapadnog Kurdistana (Western Kurdistan - Rojavayê Kurdistanê), autonomne regije na sjeveru Sirije koja graniči s Turskom, međutim sirijski Kurdi su podijeljeni po pitanju brzopletog ujedinjenja i mnogi drže kako je najbolja solucija autonomija unutar Sirije, dok jedan dio ipak razmišlja o Barzanijevoj opciji. U svakom slučaju se kurdsko pitanje više ne može promatrati u svakoj zemlji zasebno, a to potvrđuje i vijest koju prenosi Kurdpress "kako se 8 bataljuna kopnene vojske iračkih Kurda (Peshmarga) nalazi na sirijskoj granici i čekaju zapovijed da se sirijskim Kurdima pridruže u borbi protiv sirijskih pobunjenika. To je međutim i dobar znak, jer govori kako razlike o viziji budućeg Kurdistana ne utječu na odluke kada je ugrožen opstanak nacije. (Predsjednik Iračkog Kurdistana: "Spremni smo braniti Kurde u Siriji" - analiza: vojna spremnost i mogućnost intervencije iračkih Kurda u Siriju)

Libija - Plemenske vođe utjecajnije od središnjih vlasti u Tripoliju

Osim Iraka, ovaj proces je u tijeku i u post-Gaddafijevoj Libiji. Početkom lipnja ove godine je u Benghaziju na 'Narodnom kongresu Cyrenaice' (Cyrenaica People’s Congress) proglašena samostalna vlada ove naftom bogate pokrajine. Jednako kao u Cyrenaici o autonomiji razmišljaju i u Bani Walidu, regiji u kojoj su ljudi još uvjek lojalni pokojnom predsjedniku Muammaru Gadafiju (ili barem njegovoj uspomeni), kao i u Misrati, Sabhi, i drugim dijelovima Libije.(Više:Nakon što je uništena džamahirija, situacija u Libiji sve više podsjeća na onu u Somaliji)

"Glokalizacija" - Fragmentacija nacionalnih država kao odgovor na globalizaciju

Ovo što se trenutno događa u pojedinim arapskim zemljama govori da sve više jačaju autonomaški regionalni sentimenti, a to vodi ka slabljenju središnjih vlasti ili nacionalnih vlada, ako se uopće tako mogu zvati vlade Nourija Al-Malikija i vlada u Libiji. Za ovaj trend je britanski sociolog Roland Robertson skovao novi termin - „glokalilzacija“, što bi u ovom slučaju značilo fragmentaciju nacionalnih država kao odgovor na globalizaciju. Iako ni Europa nije pošteđena tog procesa ( Katalonija, Škotska, Flamanci i Valonci u Belgiji, inverzija u procesu kompletne integracije Baskije i Sjeverne Irske, o Balkanu ne treba posebno govoriti, itd.), na Bliskom Istoku i sjeveru Afrike se to provodi drugačijim metodama i tribalizacija Velikog Bliskog Istoka je više nego očita. To je u biti američko-izraelski projekt koji predviđa prekrajanje mape Bliskog Istoka u skladu s geostrateškim ciljevima Sjedinjenih Država i Izraela. S 'arapskim proljećem' je samo došlo do proširenja plana zapadno od Sinajskog poluotoka koji također ključa i u kojem je došlo do eskalacije nasilja iza kojeg opet, kao i uvijek, stoje Muslimanska braća i njihovi nalogodavci, što bi u konačnici Sinaj moglo pretvoriti u egipatsku Cyrenaicu.

Realizacija ovog američko-izraelskog projekta i uništenja arapskih nacionalnih država je izravan put u kaos u regiji i na to se misli kada se govori o 'somalizaciji' - stalnim plemenskim sukobima za prevlast nad prirodnim resursima. Moguće je da su Washington i njihovi izvršitelji projekta na terenu i računali na to, jer tribalizacija energentima bogatog arapskog svijeta je san svih onih kojima je trgovina naftom ili plinom izvor profita. U tom slučaju vlasnici kompanija moraju pregovarati s lokalnim plemenskim vođama, umjesto s nacionalnim vladama od kojih je s nekima nemoguće postići unosne ugovore na štetu njihovih naroda. Primjer su Sirija i Iran, čiji lideri nisu pristali na davanje koncesija stranim energetskim kompanijama za mizerne svote. Libija i Irak su pružali otpor, ali te su zemlje uništene i u Cyrenaici i iračkom Kurdistanu, regijama bogatima naftom, sada vladaju ljudi koji su u izuzetno dobrim odnosima s čelnicima američkih i europskih naftnih kompanija i vlada.

U Washingtonu su razradili strategiju koja je uspješno implementirana sve do izbijanja sirijske krize i vlada u Damasku je ta koja je spriječila ostvarenje zloglasnog projekta 'kontroliranog kaosa' u arapskom svijetu. Osim Sirije tu su i Hezbollah, Iran, ali i Alžir koji dosad uspješno odolijeva svim pokušajima destabilizacije.

Optimizam ulijeva i egipatski narod koji je čvrsto pri stavu kako ne želi politički islam na vlasti i razorenu i nefunkcionalnu državu, a što je jasno dao do znanja Obaminim izaslanicima, senatorima Johnu McCainu i Lindseyu Grahamu, prilikom njihove posjete Kairu prije nekoliko dana.

Ostaje nam da vidimo da li će američki i europski energetski divovi i zapadne vlade na čelu s Bijelom kućom uspjeti cijeli arapski svijet pretvoriti u jednu 'veliku Somaliju'. Ukoliko se to dogodi, kobne posljedice takve politike bi se osjetile daleko izvan granica arapske regije.

Upravo zbog toga još veći značaj ima otpor kojeg pruža sirijski narod, jer je on posljedni jamac opstanka jakih arapskih nacionalnih država koje još uvijek baštine snove lidera iz vremena antikolonijalnih oslobodolačkih ratova. Sirijski otpor je dokaz da san o velikoj arapskoj naciji još nije mrtav i da njega jednako tako mogu sanjati i Kurdi i Iranci, koji nisu Arapi, ali imaju isti stav kada je u pitanju neokolonijalna politika zapada.

izvor:www.advance.hr

Poštovani posjetioci naše stranice želimo skrenuti pažnju na činjenicu kako stranica www.medzlis-konjic koristi tzv. "kolačiće" (cookies).Spomenute "kolačiće" koristimo samo kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice.