Fri09242021

Last updateFri, 11 Jun 2021 3pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Hutbe Esad Bajić

Hutbe

MJESEC REDŽEB - Muštulugdžija radosne vijesti

Allah dž.š. neka mjesta ili stvari predstavlja kao Svoje svetinje na zemlji. Takvi subjekti dobivaju status svetosti. To su Allahova dž.š. znamenja na zemlji i tu su spušteni Njegova milost i Njegov blagoslov i bereket.

U tom smislu, kroz ajete Kur’ana Svemogući nam otkriva neke od tih svetinja, pa imamo:Sveti grad (Mekka), Svetu planinu (Sinajska planina), Svetu zemlju (područja današnje Palestine i dijelova Jordana, Sirije), Svetu dolinu (dolina Tuva),Sveto drvo (Maslina), Sveti kovčeg (zavjetni kovčeg Izraelćana, koji su meleki donijeli), Svetu kamilu (kamila poslata Salihovu a.s. narodu kao Allahov znak i zbog njezina klanja je taj narod bio i uništen), Svete Knjige. Hadis nam otkriva još dvije: Sveti grad Medinu sa Svetim mesdžidom Resulullaha Muhammeda, a.s., Sveti mesdžid El Aksa u Kudsu (Jerusalemu).

Od Poslanika, a.s.,  je prenešeno u pogledu odabranosti da je od svih meleka kod Allaha najodabraniji melek Džibril, od vjerovjesnika Muhammed, a.s., od dana petak, od mjeseci ramazan, a od noći Lejletul-kadr...“ U hadiskoj literaturi može se naći dosta naputaka o izuzetnosti određenih vremena tako se spominje zadnja trećina svake noći, posebno noći uoči petka, noći uoči bajrama isl.

Draga braćo, mi smo danas u 5-tom danu mjeseca redžeba 1436.h.g.

U Kur’anu kaže Allah, dž. š.: “Broj mjeseci u Allaha je dvanaest, prema Allahovoj Knjizi, od dana kad je Nebesa i Zemlju stvorio, a četiri su sveta; to je prava vjera. U njima ne griješite! A borite se protiv svih mnogobožaca, kao što se oni svi bore protiv vas; i znajte da je Allah na strani onih koji se Allaha boje i grijeha klone" (Et-Tevbe, 36.).

Na Oprosnom hadžu je Poslanik, a. s, pojasnio koji su to sveti mjeseci kad je rekao: “O ljudi, vrijeme se okreće. Godina ima dvanaest mjeseci. Od njih su četiri sveta. Tri su jedan za drugim, zu-l-a’de, zu-l-hidže i muharrem. Redžeb je sam i nalazi se izmedu dva džumadea i ša’bana”.

Bilježi ibn ebi-Talha od Ibn-Abasa, r. a., da je rekao: “Allah, dž. š., učinio je posebnim četiri mjeseca. Učinio ih je svetim i velikim. Grijeh je u njima učinio velikim, a i nagrade za dobra djela velike.

Dakle, Uzvišeni Allah, dž. š., je iz svoje milosti i mudrosti neke mjesece učinio vrednijima od drugih te je u tim mjesecima nagrada za dobra djela veća od nagrada u drugim mjesecima kao što je i kazna za grijeh počinjen u njima znatno veća nego u drugim mjesecima.

Draga braćo, kada spomenemo mjesec redžeb, naše misli su usmjerene prema mjesecu ramazanu. Dakle, prva asocijacija na spomen redžeba jeste ramazan i upravo zato mjesec redžeb je prvi vjesnik, nagovjestitelj dolaska najdražeg i nablagoslovljenijeg mjeseca u godini, mubarek mjeseca ramazana. Do njega nas dijeli manje od dva mjeseca.

Božiji poslanik, a.s., s početkom mjeseca redžeba učio bi dovu:

"ALLAHUMME BARIK LENA FI REDŽEBE VE ŠA'BANE VE BELLIGNA RAMADAN“

„Moj Gospodaru, blagoslovi nas u mjesecu redžebu i ša'banu i daj nam da dočekamo ramazan“

U našoj bošnjačkoj tradiciji ima običaj muštuluka i muštulugdžije /muštulukčije. To je onaj koji prvi donosi lijepu vijest nekome. Onaj kome se ta lijepa vijest – muštuluk- donosi nagrađuje prigodnim darom onoga ko mu muštuluk donese.

Mjesec redžeb svet je sam po sebi a na određeni način je muštulugdžija mjeseca ramazana.  I kako je običaj u našoj tradiciji donosiocu muštuluka treba posvetiti dužnu pažnju. 

U ovom mjesecu je, po našoj tradicji u sinoćnjoj noći, i spomen na prvi znak poslanja radosne vijesti čovječanstvu, Poslanika Muhammeda, a.s., što predstavlja i odziv na dovu Ibrahima, a.s.

Ibrahim, a.s., je dovio Allahu:

Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar!" (Bekare 129)

A Allah je dovu ispunio:

„Mi smo vam jednog od vas kao Poslanika poslali, da vam riječi Naše kazuje i da vas očisti i da vas Knjizi i mudrosti pouči i da vas ono što niste znali nauči. Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti, i zahvaljujte Mi, i na blagodatima Mojim nemojte neblagodarni biti! (Bekare, 151-152)

Na određeni način kada pogledate ove kur'anske ajete, Ibrahimovu dovu i Božiju obavijest o njenom ispunjenju vidimo da je identična. Kako je Ibrahim molio tako je Allah podario, i bez nekog velikog znanja arapskog jezika vidimo da su riječi dove i riječi ispunjenja njena skoro identični. "Vjernici će ono što žele postići...."

Bog nas uz ove ajete, u nastavku, obavještava o zakonu (uzroka i posljedica) : "Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti, i zahvaljujte Mi, i na blagodatima Mojim nemojte neblagodarni biti!" Dakle, ako želimo da nas se Allah sjeti sjetimo se mi Njega i zahvaljujmo mu i nemojmo biti slijepi na darove kojima nas je obasuo: dar vjere, dar poslanja Poslanika Muhammeda, a.s., dar pripadnosti njegovom ummetu, koji je kao što su dani, mjesta i vremena koja smo prije naveli odabranija od drugih isto tako odabran nad drugim ummetima...

„O Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje.“ (El-Ahzab, 45)

Iako se u našoj tradciji sinoćna noć naziva „Noć želja“ na određeni način možemo je, simbolikom onog  na što se u njoj prisjećamo, shvatiti i doživljavati kao noć radosne vijesti a čitav ovaj i naredne mjesece mjesecima radosti u iščekivanju Božije milosti i praštanja grijeha što je obećano na dan ramazanskog bajrama onima koji mjesec ramazan dočekaju i provedu u ibadetima propisanim.

U našoj tradiciji se ovo vrijeme u koje smo ušli naziva i „Učajluci“. Ovaj naziv je nastao od turskih riječi: UČ što znači TRI i riječi AJLUK što znači mjesečna plata ili dohodak. Učajluci su termin pod kojim se misli na tri hidžretska mjeseca (Redžeb, Š'aban i Ramazan) u kojima se vrijednost dobrih djela i ibadeta od posta i mubarek noći posebna, pri čemu su Redžeb i Š'aban dva mjeseca u kojima se vjernik priprema dobrim djelima za dolazeći Ramazan.

Zaista je ovaj mjesec u kom smo sada muštulukdžija radosne vijesti, kako one o povijesne o dolasku Božije Poslanika, a.s., tako i vijesti o dolasku najodabranijeg, mubarek mjeseca ramazana.

Neka nam ovi dani budu u ozračju dobra, ispunjeni lijepim djelom i lijepom riječju, istinskom zahvalom Allahu što nas je učinio posjednicima ovih radosti, vjernicima muslimanima. Čistimo svoja srca zikrullahom i međusobnim zbližavanjem u ljubavi prema Allahu a naše dane i noći ispunjavajmo dovom Allahu ne zaboravljajući u toj dovi ni one prije nas ni one koji će nas na ovim prostorima , inšaAllah, u dinu i imanu naslijediti. 

Temelji svakog napretka vjernika su u znanju, planiranju i istrajnosti u radu a  potpora je  naša u strpljivosti i namazu.

„O vjernici, tražite sebi pomoći u strpljivosti i obavljanju molitve! Allah je doista na strani strpljivih. (Bekare, 153))

"ALLAHUMME BARIK LENA FI REDŽEBE VE ŠA'BANE VE BELLIGNA RAMADAN“

„Moj Gospodaru, blagoslovi nas u mjesecu redžebu i ša'banu i daj nam da dočekamo ramazan“

 

Esad Bajić. Grabovci,

 

O Muhammedu, a.s. (milost svjetovima)

Hvala Allahu Uzvišenom, koji je Svoja stvorenja blagodatima nebrojenim obasuo, i put Istine im pokazao, koji ih iz tmina na svjetlo izvodi i koji ih je poslanikom Muhammedom, s.a.v.s, počastio. Neka su blagoslovi na Vjerovjesnika, s.a.v.s, pečeta i odabranika onih koji su mu predhodili, suzbijatelja sile i nepravde, glasnika istine, donosioca radosne vijesti i milosti svjetovima. Blagoslove upućujmo i na njegovu čistu porodicu i iskrene sljedbenike njegova puta.

Draga braćo, danas je 13 rebiu-l-evvel 1442. godine po hidžri i u današnjoj hutbi prisjetićemo se rođenja posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, a.s.

Za razliku od drugih poslanika Muhammed, a.s., se izdvaja među njima između ostalog što je živio pod punim svjetlom povijesti i povijesnog vremena. O poslaniku Muhammedu, a.s., imade mnogo detaljnih životopisa, a veličanstvene zbirke njegovih predanja, i predanja drugih ljudi o njemu, iznose na svjetlo dana na hiljade svjedočanstava o njegovoj veličanstvenoj pojavi. Upravo će u tome biti glavni razlozi da je i danas Muhammed, a.s., među svim drugim prvacima svjetskih religija, čovjek kojega se u svakodnevnom životu najviše slijedi. Tokom povijesti milijarde muslimana u njemu su imale i imadu svoj uzor u svakodnevnom životu, u prefinjenim detaljima porodičnog ophođenja, društvenog saobraćanja, te u jednoj grandioznoj kulturi i filozofiji muslimanskoga života. Nema sumnje da je on "najoponašenija" osoba koja se uopće pojavila među čovječanstvom.

Ovo nas također obavezuje da se trudimo učiti, poznavati životopis posljednjeg Božijeg poslanika kako bi se okoristili  njime.Za razliku od prijašnjih vremena danas su naše biblioteke bogate knjigama na ovu temu i nećemo imati opravdanje što nismo čitali i učili.

Iz poslanikovih životopisa vidimo da Muhammed, a.s., nije mistik koji bi iz svoje usamljenosti i druženja sa Božanskom Tajnom izdaleka posmatrao ljude i gradove, premda u njegovom životu imade dosta detalja koje su islamski mistici uzeli kao par excellence mistične. Muhammed, a.s., isto tako, nije ni filozof (povijesti ili društva) koji bi iz svoje uronjenosti u mišljenje davao zgotovljene sisteme ljudskom društvu, premda, naravno, u njegovom životu zapažamo i otčitavamo i jednu veličanstvenu filozofiju islama. On nije ni revolucionar koji bi u jednome mahu srušio sve staro i uništio svu prošlost, zarad izgradnje novog. Naprotiv, on je Božiji poslanik, koji Objavu prima u etapama tokom dvadeset i tri godine, koji Objavu i njezina načela postupno usađuje u čovjeka i u ljudsko društvo. Pritom je i sam Muhammed, a.s., taj koji načela Objave živi, živi ih tako što ih ucjepljuje u svoje srce, u svoje djelo i među ljude.

Vjera islam nije za poslanika profesija, islam je za njega njegova vjera koju mu objavijuje dragi Bog i u koju i sam Muhammed, a.s., vjeruje. On sam je, dakle, poslanik Božiji - osim drugima - i samome sebi! U ranom periodu Muhammedove, a.s., vjere i misije Objava ga ponekada najizravnije oslovljava, reklo bi se čak prisno. Pita ga: Znade li šta je pakao?[1] Znade li šta je Smak Svijeta?[2] Znade li šta je Sudnji Dan?[3] Znade li, nadalje, šta je zvijezda Danica?[4] Bila su to najizravnije postavljena rana pitanja koja su slijedila nakon naređenja da uči u ime svoga Gospodara koji sve stvara.[5]

Kada se povezuje Poslanikovo vjerovanje i praksa sa vjerovanjem i praksom drugih Božijih glasnika, kur'anske riječi: "Tebi se Muhammede ne govori drugo, osim ono što se i drugima poslanicima prije tebe reklo",[6] treba tumačiti i tako da je svim Božijim poslanicima, zajedno uzev, Bog saopćio ono što je Muhammedu, a.s., saopćio u cijelosti samom. Po tome je on odabran, jer ovi poslanici njega nagovještavaju, a on potvrđuje, opečačuje i dovršava njihovu zadaću.

Poslanik, s.a.v.a.: “Ja sam Poslanik, onome koga zateknem živog i onome ko se rodi nakon mene.” (Et-Tabekatul-Kubra, 1/191.)

Kur'an: “Mi smo te poslali svima ljudima da radosne vijesti donosiš i da opominješ, ali većina ljudi ne zna.”(Sebe', 28.)

Naredne hutbe, ako Bog da posvetićemo podsjećanju na najljepši primjer življenja, govorit ćemo, ako Bog da, o Poslaniku kao donosiocu radosne vijesti, kao obveselitelju, kao primjeru  morala, o našim obavezama spram njegova primejra i dr... a u današnjoj ćemo se dotaći segmenta sadržanog u ajetu 107 sure el-Enbija:
“A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali”.[7]

Razmotrimo li poslaničku misiju Resulullaha, s.a.v.s, što ju je kroz 23 godine njenog trajanja demonstrirao u svim sferama života, uvjerićemo se da su njegove riječi i postupci bili sušta milost data ljudima.

Uzvišeni, govoreći o Vjerovjesniku, s.a.v.a, kao milosti, kaže: “Allah je vjernike milošću Svojom obasuo kad im jednog između njih kao poslanika poslao, da im riječi Njegove kazuje, da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi”.[8]

Oni čija srca su opterećena krivovjerstvom, neposlušnošću, neprijateljstvom, mržnjom i drugim pogubnim osobinama, Poslanika, a.s, ne mogu prepoznati kao milost svijetovima.

Onaj ko Milost prihvata i na njoj kao blagodati bude zahvalan, biće sretan na oba svijeta. Ko tu Milost odbije, na oba svijeta je propao, kako to Uzvišeni ističe: 'Zar ne vidiš one koji su umjesto zahvalnosti Allahu na blagodatima, nazahvalnošću uzvratili.'[9]

Muhammed, a.s., je poslan kao milost, i muslimanima i nemuslimanima, i ljudima i džinnima i životinjama i cijeloj prirodi. U njegovom ponašanju i riječima vrlo lahko možemo prepoznati zakon o milosti. Rekao je: ''Budite milostivi prema onima koji su na Zemlji, pa će se i vama smilovati Onaj Koji je na nebesima.''

Poslanik je pokazivao milost i prema roditeljima svojih ashaba. Tako se navodi da je jedan ashab došao Poslaniku i rekao mu: ''Dajem ti vjernost na hidžru. Roditelje sam ostavio da plaču.'' Poslanik mu je odgovorio: ''Vrati im se i razveseli ih isto kao što si ih i rasplakao.''

U vezi s tim je i hadis, koji prenosi Ebu Zerr, r.a. On je upitao Poslanika, a.s.: ''Šta će čovjeka spasiti od vatre, o Božiji Poslaniče?'' Poslanik mu je odgovorio: ''Vjerovanje u Allaha.'' ''Ali, Božiji Poslaniče, uz to vjerovanje treba ići i dobro djelo'', reče Ebu Zerr. ''Da, da dijeliš ono čime te je Allah opskrbio'', reče mu Poslanik. Ebu Zerr ga ponovo upita: ''A šta ako je čovjek siromašan?'' ''Naređivat će dobro, a odvraćati od zla'', nastavio je Poslanik. ''A ako to ne mogne učiniti?'' ''Neka pomaže maloumnom'', odgovori Poslanik. ''A ako ni to ne može?'' ''Neka pomaže onome kome je nanesena nepravda'', odgovori Poslanik. ''A ako je slab, pa ni to ne mogne? Kakvu bi nadu ostavio svome prijatelju?'', upita Ebu Zerr. ''Neka izbjegava vrijeđanje drugih'', reče Poslanik. A Ebu Zerr opet upita: ''Hoće li ući u Džennet ako se bude držao toga?'' A Poslanik odgovori: ''Koje god od navedenih djela vjernik bude činio, ono će ga uzeti za ruku i uvesti u Džennet.''

Muhammed, a.s., je Allahova, dž.š., milost svim svjetovima. Upućivao je ljude na milost prema drugima i obradovao ljude Allahovom, dž.š., milošću. Muhammed, s.a.v.s., nam je preporučio da živimo i djelujemo između nade u Allahovu, dž.š., milost i straha od Njegove kazne. Ipak, u svakodnevnoj komunikaciji s ljudima davao je prednost nadi u milost Gospodara. Govorio je: "Ne plašite se, vaš Gospodar je Milostiv." I zato prihvatimo ga kao milost nama, slijedimo njegove upute o milosti i očekujmo da će nam naš Gospodar biti milostiv na Obećanom danu. Molimo Allaha, dž.š., da nam u svemu ovome pomogne. Amin!

(Hutba: Grabovci 30.10.2020.g..)

Hatib: Esad Bajić



[1] el-Muddesir, 27.

[2] el-Kari'ah, 2.

[3] el-Infitar, 17.

[4] et-Tarik, 2.

[5] el-'Alek, 1.

[6] Fussilet, 43.

[7] El Enbija, 107.

[8] Alu Imran, 164

[9] Ibrahim, 28.

 

Izvor: 

Enes Karić, Muhammed, alejhi-s-selam: važniji aspekti ljudskog posvjedočavanja njegova zivota i djela (Pogovor prijevodu sažetka Ibn Hišamove sire)

 

KURBAN I HADŽ (kompletna knjiga)

Esad Bajić,  KURBAN I HADŽDŽ, 2.dopunjeno izdanje (Konjic-Mostar, 2012.g.)

Svako od nas, živeći život dunjalučki nosi se s bremenom svoje sudbine. Nalazi se u teškoćama i radostima, upravo na taj način potvrđujući kur'anske istine o prirodi života na dunjaluku. Bude tu i žalosti i radosti, bude straha i smirenosti, bude trenutaka koji se zarežu u pamćenje jače od drugih zbog neke svoje posebnosti koja je opet vezana za individualnost svakog čovjeka.  Ja iz svoje mladosti nosim jedno sjećanje koje se izdvaja iz mnogih drugih njemu sličnih a odnosi se na trenutak kada moj rahmetli dedo polaže na zemlju bijelog ovna, mog ljubimca, kako bi ga učinio kurbanom. Plakao sam, ne iz srdžbe prema dedi, nego, ponajprije što sam po prvi put svojim umom bio suočen sa nečim nejasnim: Kako to da nije grijeh, zaklati nešto  što sam ja toliko volio?

Ne znam koliko sam dugo proveo gledajući u plavkasto mrtvilo ovnovih očiju nakon što ga je dedo, proučivši bismilu i tekbir, učinio kurbanom. To sjećanje nosim u kroz riječi rahmetli nene Amine kojima me tješila: “Nemoj plakat, kenjče nenin, njegova je krv berićet!“

Proći će dosta vremena dok istinski ne spoznam šta mi je tada rekla.

Drugi momenat mi se češće ponavlja, ali baš kao i ovaj prvi uvijek se iznova neodoljivo  utiskuje u moje sjećanje. To je momenat kada zadnji dan Ramazana čekam iftar. Onaj trenutak kad zauči ezan i po navici, kao i prethodnih večeri krenem da popijem gutljaj vode, a ruka stane u pola pokreta prekinuta nekom specifičnom tugom sadržanom u konstataciji: “Sutra nema iftara!“

Taj trenutak koji izmamljuje suze i čovjeka od onog podosta oholog i bahatog kakvim uglavnom nastojimo biti u svojoj dunjalučkoj svakodnev-nici, pretvara u istinskog jetima, koji, eto, kroz trenutak iftara zadnjeg dana posta, shvata da je samo  nebitni list koji opstoji u životu na pateljci Božije milosti.

Treći momenat, sličan po intenzitetu i prirodi emocija desio mi se na rastanku sa Božijom  kućom u Meki. Iako sam smatrao da ništa neće ostaviti dublji utisak od samog susreta s Božijom kućom ipak me rastanak sa njom demantovao.  Učinio sam, polazeći, sedždu i ustajući sa sedžde još jednom pogledao u Kabu. Taj trenutak rastanka nikada nije prošao, i danas, godinama kasnije, vidim da se moje biće opire njemu. Rastanka s Kabom u stvari i nema. Kao da su sve ove godine nakon tog momenta u stvari ništa, samo san koji je smješten u onaj vapaj očiju koje se otimaju zapovijedi ostatka tijela koje se vraća ka Bosni, ka svojoj kući i porodici. No, u isto vrijeme,  sva dešavanja u čovjekovom životu, opet, kao da su stalni hod od Safe do Merve, stalno kruženje, stalno skupljanje kamenčića i njihovo bacanje na sluge šejtanove, s jednim ciljem, da se čovjek povrati Kabi i da ostane u  kruženju oko nje...

 

 

Esad Bajić


 

KURBAN U KUR'ANU I PRETHODNIM OBJAVAMA

O kurbanu se u Kur'anu ne govori često ako uzmemo u obzir sam izraz “kurban“, no žrtvovanje imetka, vlastitog života u ime Uzvišenog Allaha teme su koje nalazimo u brojnim ajetima časne Knjige.

Iz Kur'ana se posve jasno vidi da je kurban bio propisan prvom čovjeku na Zemlji Ademu a.s., i njegovoj porodici. U suri El-Maide, 27. ajet čitamo riječi Gospodara našega: “Istinski im ispričaj događaj dvojice sinova Ademovih. Obojica su kurban žrtvovali i poklonili. Od jednog je kurban bio primljen a od drugog nije. Tada onaj reče drugom: “Tebe ću ubiti!“, a ovaj odgovori: “Žrtve Allah prima samo od dobrih i bogobojaznih!“

U ovom časnom  ajetu nalazimo potvrdu da kurban kao praksa ne potječe tek od Ibrahima, a.s. kako mnogi misle i kako se često, pogrešno, prezentira.

Ovaj nam ajet daje još jednu bitnu dimenziju kurbana, a to je da u instituciji kurbana glavnu ulogu ne igra žrtva (kurban), njena kakvoća, nego iskrenost srca koje žrtvu prinosi.

Od samog početka bitisanja ljudi na Zemlji, odnosno od Adema, a.s., ustanovljava se pravilo da se žrtva izražava kroz formu žrtvovanja (klanja) domaćih životinja. U ta drevna vremena stoka je predstavljala imetak od najvećeg značaja i važnosti i sasvim je prirodno da su ljudi za Allahovo zadovoljstvo žrtvovali upravo stoku.

Islam je, dakle, odmah u startu, sa propisima koji su bili objavljeni Ademu, a.s., ustanovio propis kurbana, odnosno klanja stoke na ime žrtve Allaha radi.

U starim vjerozakonima islama koje su slijedili Ibrahimovi potomci po lozi njegova mlađeg sina Ishaka, a.s. poslanici Benu Israila žrtva se prinosila na taj način što se stoka na posebnom mjestu klala i potom bivala zapaljena. To je bila Žrtva paljenica kako se danas imenuje u tekstovima Starog i Novog Zavjeta i ona je, kako se vidi, vezana isključivo za odnos između Allaha i Njegova roba.

Kako je kurban bio propisan prvom čovjeku i poslaniku, Ademu, a.s., i njegovim sinovima tako je bio propisan i svim poslanicima poslije njega. Spominje se u nekim predajama da je Idrisu, a.s., bilo naređeno da prinosi tri stvari: tamjan, zaklane životinje i vino. Uz to je prinosio prve plodove od svega; od mirisnog bilja - ruže, od žitarica – pšenicu, a od voća – grožđe.[1]

U  Starom Zavjetu u Prvoj knjizi Mojsijevoj kaže se za Nuha, a.s., da je prinosio žrtvu Bogu “od svake čiste stoke i od svijeh ptica čistijeh…“

Inače Stari Zavjet je krcat zapovijedima o prinošenju žrtava. Treća knjiga Mojsijeva sadrži posebna poglavlja o žrtvama naslovljena kao: “Zakon o žrtvama paljenicama“, “Zakon o žrtvama za grijeh“, “Zakon o žrtvama zahvalnim“, “Zakon o žrtvama jestivim“, “Zakon o žrtvama za prijestup“ …

Pored stoke i ljetine Židovi su u početku prinosili i ljuske žrtve. U Drugoj knjizi o carevima spominje se da je  car Ahaz kao žrtvu prinio svoga sina. Kasnije se ova žrtva preinačila u žrtvovanje jednog dijela tijela te je tako obrezivanje (sunećenje) ostalo kao zamjena za ljudsku žrtvu.

U tekstu “Istorijat kurbana“[2], autora Rešada Bilalića, nalazimo  prenesenu predaju po kojoj tradicija obrezivanja koja simboliše žrtvovanje, vodi porijeklo još od Adema,  a.s.. U Barnabinu evanđelju[3] se navodi da je povod obrezivanju Ademov grijeh. Kaže se da se Adem zavjetovao da će pošto je zgriješio, usliša li mu Bog pokajanje, odsjeći jedan dio sebe. I kad mu je pokajanje uslišano na Džibrilovu uputu Adem se obrezao i ispunio svoje obećanje.

Sa hrišćanstvom ideja žrtve dobija nagli i potpuni preobražaj. Obznanjuje se da je Bog beskrajno Blag i Milostiv, ali i Pravedan. On ne traži žrtvu za iskupljenje pojedinačno od svakog čovjeka, On traži žrtvu za iskupljenje čitavog čovječanstva jer svaki čovjek je u biti grješan jer se rađa sa praroditeljskim grijehom  praoca Adama. Da bi se svijet očistio, po hrišćanstvu, bilo je potrebno da Bog pošalje sina svoga jednorodnoga, koji će otjelovljen u ljudskom liku, živjeti ljudski život i biti iako sam bezgrješan, na krst razapet da bi svojom nevinom krvlju i mučeničkom smrću izbavio čovječanstvo iz grijeha.

Ovdje vidimo prisutnu ideju, ne žrtvovanja čovjeka radi Boga nego se žrtvuje Bog radi čovjeka.

Pored hrišćanstva žrtva je prisutna i kod drugih religija, a u stvari je, kako nam historija govori bila prisutna i kod svih naroda u svim vremenima.

Budući da islam ne započinje sa Kur'anom i časnim poslanikom Muhammedom a.s., kako se to danas ponegdje pogrešno predstavlja, onda nije čudo što u Kur'anu časnom nalazimo često pozivanje na “vjeru vašeg pretka Ibrahima“ i nije  čudno što neke institucije i odredbe uspostavljene od ovog Poslanika, primjerice hadždž, kurban, obrezivanje, nalaze svoju potpunu primjenu u islamu.

Kod Ibrahimovih a.s. potomaka po lozi njegova starijeg, prvorođenog sina Ismaila, a.s., kurban (žrtvovanje stoke) se veže za obred hodočašća Svetog Hrama – Kabe, što ju Ibrahim a.s. skupa sa Ismailom, a.s., izgradi po Allahovoj zapovijedi u dolini Beke, kasnije nazvanoj Meka. Znači, kod potomaka Ismailovih, kurban je vezan za obred hadždža i u tom smislu se klanje kurbana obavlja u vrijeme obavljanja hadža (Kurban-bajram), i na jednom od mjesta hodočašća (dolina Mina). Sve je ovo, jasno, vezano za općepoznatu kušnju kojom je Allah iskušao odanost svog roba Ibrahima, a.s., naredivši mu u snu da kao kurban zakolje svoga sina Ismaila a.s.,: “Pa pošto je dostigao s njim (dobu) privređivanja, reče: “O sinčiću moj! Uistinu, ja sam u snu vidio da te ja koljem, pa gledaj, šta vidiš?” Reče: “O oče moj! Učini šta ti se naređuje. Naći ćeš - ako Bog da - da sam ja od strpljivih.”[4]

Pa pošto se oba pokoriše, i položi ga na čelo. I pozvasmo ga: “O Ibrahime!  Već si ispunio snoviđenje. Uistinu, mi tako nagrađujemo dobročinitelje. Uistinu, ovo je to, kušnja očita.”

I iskupismo ga žrtvom golemom, i ostavismo  među kasnijim (pokoljenjima):

“Selam Ibrahimu! Tako nagrađujemo dobročinitelje!  Uistinu, on je bio od robova Naših vjernika.“

Ibrahim, a.s., je odabrao Boga i od Boga bio odabran. Pored ovog iskušenja da bi smo ovdje samo na tren  potakli um na dosezanje deredža koje je imao Ibrahim, a.s., sjetimo se da je  isti ovaj poslanik bio bacan u vatru od svog naroda i razna druga iskušenja u kojima je ostao čvrst na svom putu ka Bogu.

Ovaj običaj klanja kurbana potvrđen je  objavljivanjem Kur'ana direktnom Ismailovom potomku, Resulullahu, Muhammedu, s.a.v.a., tako da kurban ostaje kao propisana forma žrtve u islamu sve do Sudnjeg Dana. Također je Kur'anom propisano da se meso koristi za ishranu određenih kategorija ljudi, tako da žrtvovanje kurbana nema samo karakter ličnog odnosa između Allaha i roba koji kolje kurban, već ono sada poprima širi društveni i socijalni kontekst.

A kamile smo vam učinili jednim od Allahovih obreda hadždža i vi od njih imate koristi; zato spominjite Allahovo Ime kad budu u redove poredane; a kad padnu na zemlju, jedite ih, a nahranite i onoga koji ne prosi, a i onoga koji prosi; Tako smo vam ih podčinili da biste zahvalni bili. Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići iskreno učinjena dobra djela vaša; Tako vam ih je podčinio da biste Allaha veličali, zato što vas je uputio. I obraduj one koji dobra djela čine."[5]

Bez obzira na to što kurban sada poprima i širi socijalni karakter, njegova suština i dalje ostaje u relacijama između Rabba i roba zato što do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići iskreno učinjena dobra djela. Prema tome pitanje žrtve je uvijek vezano za lični odnos roba prema Allahu i za njegov lični nijjet.  Stoga za potpuno shvatanje institucije kurbana trebamo posvetiti truda pokušaju dosezanja unutarnje dimenzije same žrtve u islamu.

Da bi donekle na jednostavan način  predstavio  pravu dimenziju žrtve u islamu poslužit ću se iznošenjem  kur'anskih i starozavjetnih kazivanja o slučaju dvojice sinova Ademovih, od kojih je jednom, kako sam već naveo žrtva bila primljena, a drugom nije.

Pogledajmo ovo uspoređivanje  u kojem se na najljepši način pokazuje šta je to ono osnovno  što se gleda u svakom našem trudu pa i u našem prinošenju žrtve.

Kur'an se zadovoljava da ovo kazivanje nazove “viješću o dvojici sinova Ademovih“ koja je “istinita“ zanemarujući mjesto i vrijeme događaja, a ističući povod kazivanja “kad obojica žrtve prinesoše“.

Stari Zavjet je nešto iscrpniji u razradi  fabule ove pripovijesti. On navodi imena sinova Ademovih; to su Kain i Abel (Kabil i Habil), njihova zanimanja; Kain je ratar, a Abel je pastir. Spominje se i priroda žrtve: “Kain prinese Gospodinu od roda zemaljskog, a Abel prinese od prvine stada svojega i od njihove  pretiline.“ Te zato: “Gospodin pogleda na Abela i na njegov prinos a na Kaina i njegov prinos ne pogleda.“[6]

Abelova žrtva bila je u krvi a Kainova u  žitu. Iz ovog starozavjetnog kazivanja da se naslutiti da je razlog prihvaćanja žrtve od Abela taj što je on prinio: “od  prvina stada svojega i od njihove pretiline“, tj. od najboljeg što je imao dok u Kur'anu  časnom nalazimo: “Bog prima samo od bogobojaznih.“[7]

Stari Zavjet stavlja akcent na  materijalnu vrijednost žrtve dok Kur'an stavlja akcent na vrijednost namjere s kojom se žrtvuje. Tamo se traži čin, u Kur'anu se ispituje motiv. Tamo se polazi od izvanjskog i sporednog a u Kur'anu od unutarnjeg i bitnog. U prvom slučaju se namjera vrjednuje prema djelima a u drugom  se djelo prosuđuje prema namjeri. U prvom slučaju se blizina postiže ponuđenom žrtvom a u drugom slučaju ona se postiže otvorenim i čestitim srcem jer: “Bogu  neće nikad stići meso njihovo, niti krv njihova. Njemu će stići vaša bogobojaznost.“[8]

Naravno ako želimo da  još dublje proniknemo u unutrašnju dimenzije žrtve u islamu potrebno je da svom umu, emocijama, svim našim unutarnjim čulima podastremo  slučaj Ibrahima, a.s..

Možemo li pojmiti bol i borbu njegovu, kada je poslije sna koji je sanjao razabrao šta mu se naređuje. Možemo li sebi predstaviti dijalog između oca i sina, dijalog kakvog do tada historija nije zabilježila.

Budući da je tema ove knjige kurban i hadždž, onda je u stvari tema ove knjige Ibrahim, a.s., jer i kurban i hadždž obredi su u kojima mi danas oživljavamo sliku ibrahimovskog vremena, ibrahimovskih događaja. I jedan i drugi obred u stvari su naše posvjedočenje sveopće istine življenja, naše posvjedočenje iskrenosti naše odluke da ovaj dunjalučki život živimo kao pravi i iskreni vjernici.

Ovdje ću iznijeti nekoliko činjenica potkrijepljenih kur'anskim ajetima kako bi donekle razumu primakao shvatanje veličine Ibrahima, a.s. i samog pojma “Ibrahim-jedan ummet“ te podsjetio čitaoce na bitnije momente Ibrahimovog a.s. života bez čijeg poznavanja nema ni pravog i suštinskog shvatanja obreda kurbana i hadždža.

 

Ibrahim, a.s., - utemeljitelj islama

Po kur'anskom stavu prvi čovjek koji je imenom Islam prozvao ovu vjeru i koji je svoje sljedbenike zvao musli­manima jeste Ibrahim, a.s.,: “...vjera pretka vašeg Ibrahima, on vas je prije nazvao muslimanima…“

Zbog toga što je Ibrahimovo, a.s., pravo nad muslimanima veće nego što ga mi zamišljamo, ukazat ćemo na neke od njegovih usluga.

  1. izbor imena Islam za vjeru i naziva muslimani za sljedbenike Islama;
  2. udaranje temelja kući jednoboštva i kible muslimana: “I kada su temelje hrama podizali, Ibrahim i Ismail govorili su: Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve čuješ i sve znaš“[9]
  3. Allame Tabatabai u tefsiru El-Mizan, u komentaru ovog ajeta citira hadis Poslanika a.s., gdje kaže: “Ja sam primljena dova Ibrahimova.”

Koliko je samo mjesto čovjeka kod Allaha dž.š., da na njegovu dovu može poslati ličnost poput Muhammeda a.s., koji je milost svim svjetovima.

4. Utemeljenje Kabe: “Prvi hram za ljude jeste onaj sagrađen u Meki, blagoslovljen je on i uputa svjetovima.“[11]

Ibrahim, a.s., uživa veliki ugled među sljedbeni-cima triju vjera: jevrejstva, kršćanstva i islama. On spada u najodabranije poslanike. Otac je svih vjerovjesnika (ebu-l-enbija’), jer svaka knjiga koja je objavljena nakon njega, objavljena je poslanicima koji vode porijeklo od njegove loze.  Ibrahim je imao dva sina koja je Allah dž.š., odabrao za poslanike: Ismaila i Ishaka. Ismail je djed poslanika Muhammeda a.s. i djed Arapa Hidžaza, jer njihovo porijeklo potiče od njegova dva sina: Nabita i Kajzara (Kedara). 

Kur’an ukazuje na Ibrahimovo očinstvo Arapima: “... i u vjeri vam ništa teško nije propisao, u vjeri pretka vašeg Ibrahima. Allah vas je odavno muslimanima nazvao, i u ovom Kur’anu...“ [12]

Ishakov potomak je Jakub, koji je nazvan Israil i od njega vode porijeklo sinovi Israilovi, t.j. Jevreji. Iz njihove loze je bilo mnogo poslanika, a pečat im je bio Isa a.s.

Poznavanje vjere Babilonaca nam pomaže da shvatimo kur’anske ajete koji govore o vjeri Ibrahimova naroda. Stanovnici Babilona su imali više bogova. Svaki grad je imao svoje božanstvo koje ga štiti, a svaka provincija i selo je imalo manja božanstva koja su obožavali, iako su službeno imali svi najveće božanstvo. Vladari su osjećali veliku potrebu za oprostom i zbog toga su božanstvima gradili hramove u koje su stavljali namještaj, hranu i vino. U takvoj sredini odrasta Ibrahim kojem je Allah dž.š., darovao uputu i saznanje da je samo jedan Gospodar, Allah, i da On nad svim vlada. Nakon toga se Ibrahim upućuje svome narodu ukazujući im na istinu.

Mi smo još prije Ibrahimu razboritost dali i dobro smo ga poznavali. Kad on ocu svome i narodu svome reče: “Kakvi su ovo kumiri kojima se i dan i noć klanjate?“ Oni odgovoriše: “I naši preci su im se klanjali.“ “I vi ste, a i preci vaši su bili u očitoj zabludi“ -reče. “Govoriš li ti to ozbiljno ili se samo šališ?“ - upitaše oni. “Ne“, -reče - “Gospodar vaš je Gospodar nebesa i Zemlje, On je njih stvorio, i ja ću vam to dokazati.“ [13]

Pravdanje njegova naroda je bilo da su njihovi preci obožavali kipove i da ih oni samo slijede. To je neosnovan dokaz kojim nasilnici opravdaju svoje postupke u svim vremenima i na taj način slijepo slijede svoje pretke. Ibrahim je želio da oslobodi svoj narod od vjerovanja u kipove, i da ih uputi na pravi put ka robovanju jednom Gospodaru.

“A da li ste razmišljali“ -upita on - “da su oni kojima se klanjate vi i kojima su se klanjali davni preci vaši, doista, neprijatelji moji? Ali to nije Gospodar svjetova, koji me je stvorio i na pravi put uputio, i koji me hrani i poji, i koji me kad se razbolim liječi, i koji će mi život oduzeti, i koji će me poslije oživjeti,  i koji će mi, nadam se, pogreške moje na Sudnjem danu oprostiti!“[14]

Ovi ajeti ukazuju na Ibrahimov iman, iman onoga koji je pokoran Allahu, i koji se riješio briga u svojoj duši u kojoj vlada samo spokoj i sreća. Ibrahimov otac ne samo da je obožavao kipove, već ih je pravio i prodavao. To je Ibrahima jako pogodilo i osjetio je da mu je dužnost da posavjetuje svoga najbližeg i da ga opomene posljedicama nevjerovanja.

Način na koji ga Ibrahim poziva je pun dokaza, obraćajući mu se lijepim govorom, punim nježnosti.

“Spomeni, u Knjizi, Ibrahima! On je bio istinoljubiv, vjerovjesnik. Kada je rekao ocu svome: “O oče moj, zašto se klanjaš onome koji niti čuje niti vidi, niti ti može od ikakve koristi biti? O oče moj, meni dolazi znanje, a ne tebi; zato mene slijedi, i ja ću te na pravi put uputiti; o oče moj, ne klanjaj se šejtanu, šejtan je Milostivome uvijek neposlušan; o oče moj, bojim se da te od Milostivog ne stigne kazna, pa da budeš šejtanu drug“.

Otac njegov je rekao: “Zar ti mrziš božanstva moja, o Ibrahime? Ako se ne okaniš, zbilja ću te kamenjem protjerati, zato me za dugo vremena napusti!“

“Mir tebi!“-reče Ibrahim. “Molit ću Gospodara svoga da ti oprosti, jer On je vrlo dobar prema meni. I napustit ću i vas i sve one kojima se mimo Allaha klanjate i klanjat ću se svome Gospodaru; nadam se da neću biti nesretan u klanjanju Gospodaru mome.“

I pošto napusti njih i one koji su se mimo Allaha klanjali, Mi mu Ishaka i Jakuba darovasmo, i obojicu vjerovjesnicima učinismo.“ [15]

Njegov govor je bio iz srca i svaki svoj savjet počinje riječima: “O moj oče!“  Ibrahim navodi dokaze svome ocu i savjetuje ga da ne obožava onoga koji nema moći da mu pomogne. On ne naziva svoga oca neznalicom, niti sebe poznava-ocem kako ne bi odvratio očevu pažnju od sebe. Ibrahim nastavlja da ga savjetuje, ali njegov otac mu prijeti kamenovanjem. Na to mu Ibrahim ne uzvraća istom mjerom, već govori da će tražiti oprosta za njega i da će se odvojiti od njih ako im nanosi zlo. On traži oprosta za svoga oca, ali je to bilo prije nego što njegov otac odbija istinu:

“A što je Ibrahim tražio oprosta za svoga oca bilo je samo zbog obećanja koje mu je dao. A čim mu je bilo jasno, da je on Allahov neprijatelj, on ga se odrekao. Ibrahim je doista bio pun sažaljenja i obazriv.“ [16]

U Hadisu Kudsi je objavljeno: “Robe moj klanjaj mi se da bi te učinio Sebi sličnim.“ (da bi u sebi oživio moje sifate).

Bilo bi dobro da se ovdje podsjetimo na nekoliko momenata iz časne Knjige u kojima se naređuje poslanicima da se na lijep način ophode čak i prema onima za koje bi  nejak ljudski um rekao da nema prilike da prihvate pravu vjeru. Sjetimo se Allahova  dž.š. naređenja Musa a.s.  da se “na lijep način“ on i brat njegov obrate Faraonu. Ova naredba “na lijep način“ upućena Musau i njegovu bratu Harunu a.s. dva puta se ponavlja u Kur'anu. Ovo je pouka svim vjernicima kako da u islam pozivaju. Vidimo da nema mjesta srdžbi, bijesu i krutosti, jer ako je Faraon zaslužio da bude lijepom riječju pozivan u islam, u pravu vjeru, onda su to sigurno zaslužila i naša sabraća, komšije itd. Ujedno ovo je poruka svim ljudima, dobrim našim Bošnjacima da  za pokajanje nikad nije kasno, da za kurban nikad nije kasno, da za hadždž nikad nije kasno, da za namaz nikad nije kasno, naravno u smislu da se prihvatimo ovog ibadeta a ne u smislu  da ga pod ovom izlikom ostavljamo za sutra.

Ovo je poruka svima onima koji kažu: “Mi smo živjeli u takvu vaktu, naše je vrijeme prošlo!“

Prošlo je jedino vrijeme onih koji nisu htjeli razmišljati, niti Bogu u pokajanju ruke podići za sve druge do zadnjeg daha njihova, ako Bog da, ima nade ukoliko se osvijeste.

Allah dž.š. u Kur’anu kaže: “Pa strpi se radi presude Gospodara tvog, i ne budi kao saputnik (velike) ribe, kad je povikao, a on je bio očajan. I da ga nije stigla blagodat od Gospodara njegovog, doista bi bio izbačen na pusto mjesto, i on bi prekoren bio. Pa ga je odabrao Gospodar njegov te ga učinio (jednim) od pravednih.“[17]

Ovdje se, očituje prednost Poslanikova a.s. nad Junusom a.s.. “On je dopustio da ga srdžba savlada pa je bio na udaru srdžbe Allahove. Ali smo ga ipak izabrali na osnovu onoga što je ranije činio i na osnovu ibadeta njegovih.“ Dakle, ono što čovjeka uzdiže jeste robovanje Bogu.

Slijedeća poruka ajeta sure An-Naml jeste da je svaka nova odlika i stupanj u usavršavanju čovjeka ustvari milost od Allaha dž.š.  i da je sve to kušnja jer se kaže “da bi vidio hoću li biti zahvalan ili ću poreći.“ Zato je svaka  podarena odlika ujedno i kušnja koja čovjeka može odvesti u propast. Također se u suri Al-Qamar: 54-55,  kaže: “Zaista, samo oni koji taqwu[18] posjeduju oni će biti na mjestu istine u Džennetu vječnom.“

Ovdje treba naglasiti da između djela i njegova učinka postoji zbiljska nit koja ih povezuje, npr. namaz se ne svodi samo na obavljanje dužnosti, nego ostavlja i drugi trag u nama čineći onu stvarnu vezu sa Bogom.

U suri Al-Bekare: 183, kaže: “O vi koji vjerujete, propisuje vam se post kao i onima prije vas da biste takvaluk postigli.“

I u suri At-Talak: 2: “...Oni koji su mutekini On će za njih izlaz naći (okoristit će se Objavom).“ Također se na sličan način govori i u suri Ali 'Imran o onima koji ne posjeduju nikakav strah nego se oslanjaju samo na Allaha dž.š..

Svi ovi ajeti ukazuju na suštinsku vezu djelo – učinak i kazuju o tome da će svako na Sudnjem Danu biti gost vlastitih djela. Svaka osoba čije ponašanje i djelovanje bude u skladu sa zakonima na kojima počiva kreacija Allahova dž.š., napredovat će putem svog savršenstva do konačnog cilja.

 Stoga se u suri Al-Bekara: 261, kaže: “Primjer onih koji udjeljuju na putu Allahovu je primjer onoga koji posije zrno iz koga nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna.“ To umnožavanje čovjekovih djela grana se beskonačno do Sudnjeg Dana kao ono zrno koje će već u sljedećoj žetvi dati 49.000 zrna. I to umnožavanje djela dobrih će biti razlogom tuge mu'mina i kafira. Mu'mina zato što nije više dobra činio, a kafira što ga nikako činio nije. Allah dž.š. na kraju ajeta kaže: “Allah će dodati koliko On hoće, Allah je neizmjerno dobar i sve zna“.

 

Pouka iz kazivanja o Ibrahimu i Ismailu, a.s.

 

Za istinsko shvatanje uloge kurbana i same suštine ovog obreda neophodno je da shvatimo ovu bitnu povezanost dijela i nijjeta.

U jednom rivajetu se prenosi da je jedan čovjek sa prijateljima utanačio odlazak na hadždž nekom karavanom, ali je u posljednjem trenutku odustao. Kad su se prijatelji vratili rekoše mu: “Što nas prevari, kad si već išao zašto nisi htio ići s nama.“ On im odgovori: “Pa ja uopće nisam išao.“ Oni će na to: “Kako nisi kad smo te i mi i drugi vidjeli tamo.“ Riješili su svi skupa otići njihovu imamu da razriješe ovaj nesporazum. Imam ga je upitao za razlog zbog kojeg je u zadnjem trenutku promijenio mišljenje o odlasku. Čovjek reče: “Prije svog polaska sam sreo ženu koja je u ruci nosila crknutu kokoš. Pitao sam je zašto će joj ta kokoš. Ona mi nije htjela odgovoriti ali nakon mog insistiranja ipak je rekla da njome kani prehraniti bolesnog muža Sejida i njihovu djecu, te da misli da, s obzirom da nemaju drugog izlaza, njima nije haram jesti crkotinu. Ja sam se malo zamislio stavio ruku u džep i dao joj novac namijenjen za hadždž da prehrani svoju porodicu.“ “Eto zašto su te tvoji prijatelji vidjeli na hadždžu iako ti i ne znaš da si bio tamo. Allah dž.š. je poslao meleka u tvom obliku  da svake godine do Sudnjeg Dana obavlja hadždž za tebe“, reče mu imam .

Naša djela na ovom svijetu imaju rezultate, a njihove rezultate ćemo ubirati i na onom svijetu. Dakle, odnos djelo – rezultat djela nije samo onaj odnos koji mi na prvi pogled vidimo nego je to nešto mnogo dublje.

Kada Allah dž.š. u Kur’anu kaže da će 700 puta uvećati naša dobra djela (7 klasova puta 100 zrna) da li se to odnosi samo na naša djela ili se odnosi i na nas same?

Čovjek je taj koji uzrokuje dobro djelo i svako djelo je učinjeno od nas samih.

U suri At-Tevba se kaže: “Allah je od vjernika kupio duše i imetke njihove...“

Također Al-Bekare, 207: “A među ljudima je i onaj koji je prodao sebe (svoju dušu) tražeći zadovoljstvo Allahovo...“

Ako Allah dž.š.  na ovaj način pravi transakciju sa djelom onda će sigurno praviti istu transakciju i sa čovjekom. Onaj ko uradi dobro djelo (npr. pokloni nešto) dobija 700 puta višu nagradu ali onaj ko preda (Bogu) svoju dušu Allah mu je 700 puta uveća.

U suri An-Nahl: 120, kaže se: “Ibrahim je bio jedan ummet...“

Kako je to Ibrahim postao jedan ummet?

Nije li on zadobio Božiju nagradu u onom omjeru u kojem je to Bog obećao te tako uvećao sebe i svoju dušu na veličinu jednog ummeta..  

Kur'an kaže čuvajte svoje duše, pazite na njih , a ako to budete radili, ako ste na pravom putu, zalutali vam neće moći nauditi. Jer šerijat i razum nalažu da prije očišćenja djela treba očistiti dušu.

Zato Poslanik a.s.. kaže: “Ko nekog uputi na dobro djelo piše mu se sevab.“

Iz Poslanikova a.s. kazivanja: “Ja sam proizvod Ibrahimove dove.“ da se zaključiti da će Ibrahim a.s. biti učesnik u dobrim djelima svih muslimana, a do ovakvog stupnja došao je pošto je nakon eslim-pokori se, rekao teslim-pokoravam se Gospodaru Svjetova i ustrajao na tome.

Ibrahim a.s. je odlikovan u Kur’anu sa titulom Halilullah (Allahov bliski prijatelj). U suri An-Nisa, Allah kaže: “Allah je uzeo Ibrahima za (bliskog) prijatelja.“[19]

On je također opisan u suri En-Nahl kao primjer: “Ibrahim je bio primjer čestitosti, pokoran Allahu, pravi vjernik, nije druge smatrao Allahu ravnim.[20]

Mnogo ajeta u Kur’anu opisuje Ibrahimovo, a.s., suprotstavljanje idolopoklonstvu. On to čini racionalnim argumentima nasuprot skepticizma i stavova mnogobožaca. U suri Al-Bekara Allah dž.š. objavljuuje “Zar nisi čuo za onoga koji se s Ibrahimom o njegovu Gospodaru prepirao, onda kad mu je Allah carstvo dao? Kad Ibrahim reče: ‘Gospodar moj je Onaj koji život i smrt daje’, - on odgovori: ‘Ja dajem život i smrt!’ – ‘Allah čini da sunce izlazi sa istoka’ – reče Ibrahim -, ‘pa učini ti da grane sa zapada!’ I nevjernik se zbuni. – A Allah silnicima neće ukazati na pravi put.“[21]

Napustio je zemlju svojih očeva da bi postao stranac u obećanoj zemlji. Zemlja gdje je Ibrahim nastavio svoju životnu borbu, pozivao u vjeru,  sam noseći ogromnu odgovornost svoje mono-teističke misije u vremenu mraka, tiranije, nepravde i neznanja. Ibrahim a.s. nije imao djece. Kroz svoj poslanički vijek i službu Bogu, Ibrahim a.s. je stario i sve više želio da ima sina, ali njegova žena Sara je bila nerotkinja.

Gospodaru moj, daj mi porod čestit!“[22] molio je Allaha dž.š.

I Allah je ispunio svoje obećanje i učinio Ibrahima, a.s., začetnikom dugog niza Poslanika, korijenom veličanstvene univerzalne religije.

“I Mi smo ga obradovali dječakom blage naravi.“[23]

Allah dž.š. se smilovao starosti, usamljenosti, beznađu i muci svog vjernog Poslanika. Za Ibrahima, a.s., Ismail nije bio samo sin oca koji nije prije imao djece, on je bio kraj čekanja koje je trajalo cijeli život, bio je nagrada za cijeli vijek patnje, plod njegovog života.

Ismail, a.s, je bio obećanje za buduće generacije i na neki način Ibrahimov a.s. cijeli dunjalučki svijet.

Kroz radost i veselje Ibrahimovog doma, Ismail, a.s., je brzo rastao obasjan svjetlom očeve ljubavi. Ali Allah dž.š. je odlučio da ne ostane tako. Ibrahim, a.s., je trebao biti iskušan još jednom. Ibrahim je imao viziju u kojoj mu je Allah dž.š. naredio da usmrti svog jedinog sina. Nemoguće je riječima iskazati šta je značila Ibrahimu, a.s., Allahova, dž.š., naredba da žrtvuje svog jedinog sina Ismaila, a.s., Veličinu tog bola ne možemo ni da zamislimo a da ne zadrhtimo od straha. Kako može Ibrahim uzeti svog voljenog sina, plod svog života, radost svog srca, smisao svog življenja; svog Ismaila, položiti na zemlju, staviti nož na njegov vrat i ubiti ga?

Lakše je da Ibrahim bude zaklan od ruke Ismaila! Ali ne, mladi Ismail mora umrijeti a stari Ibrahim živjeti. Ibrahim, rušitelj idola, morao se osjećati raskomadanim!

Ibrahim nije odmah odlučio. Kroz snažan bol odlučivao se, a tek nakon treće vizije konačno je odlučio da sprovede Allahovo naređenje. Ovo je predstavljeno na hadžu kroz ritual kamenovanja tri idola koji predstavljaju prokletog Iblisa koji iskušava Ibrahima, a.s., da se ne pokori Allahu, dž.š.

Kada “istina“ veže nečiji zemaljski život, većina ljudi odmah postane tragalac za istinom. Ali kada se istina protivi životu i vodi teškoćama, gubitcima i opasnostima, vrlo je malo tragalaca za istinom. Iblis prokleti se daje na posao odmah čim nađe tragove straha, slabosti, dileme, očajanja, zavisti, sebičnosti i tada ima veću uspješnost protiv nekoga ili nečega. Iblis prokleti ponekada propagira logične razloge, intelektualna ili religiozna opravdanja da bi dosegao svoj krajnji cilj.

Na primjer, mi možemo zamisliti da je, slomljen bolom i rastresen, Ibrahim, a.s., mogao naći mnogo opravdanja:

Možda žrtvovanje ima samo metaforično značenje i treba da predstavlja ubijanje “ega“?

Možda “Ismail“ ima generalni smisao i ne odnosi se na Ibrahimovog, a.s., sina?

Možda “usmrti Ismaila“ zapravo znači “usmrti ljubav prema Ismailu“?

Ibrahim, a.s., je mogao pronaći mnogo interpretacija svoje vizije.

Ali Ibrahim, a.s., Allahov bliski prijatelj, je imao vjeru u Allaha, dž.š,. i znao da Allah od njega zahtjeva žrtvu.

Ibrahimova savjest je ismijala sva logična opravdanja i razloge.

Ibrahim, a.s., je stavio ljubav prema Bogu iznad samoljublja, poslanstvo iznad sina, odanost prema Bogu iznad lojalnosti obitelji, Istinu iznad stvarnosti, savjest iznad instinkta, odgovornost iznad zadovoljstva, dužnost iznad prava, monoteizam iznad mnogoboštva. Izabrao je napredak a ne stagnaciju.

Ibrahim je izabrao Boga i predao Ismaila.

Na Mini[24] se desila nevjerovatna i zastrašujuća konverzacija između oca i sina. Ibrahim, a.s., reče Ismailu: “O sinko moj, u snu sam vidio da treba da te zakoljem, pa šta ti misliš?“[25]

Kako zastrašujuće riječi za dijete!

Ismail, a.s., je mogao ne odgovoriti. Mogao je pitati Ibrahima da se uzdrži od toga.

Ali Ismail, a.s., je također bio vjernik. On se predao volji Allaha, dž.š.

Oslobađajući svog oca očaja, Ismail, a.s., mu je dao ove utješne riječi: “ O oče moj“– reče – “onako kako ti se naređuje postupi; vidjeti ćeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.“[26]

Ibrahim, a.s., je pitao sina i on se svojom voljom ponudio Allahovom naređenju.

Ibrahimov izbor je žrtva.

Ismailov izbor je vlastita žrtva, šehadet.

To je Ibrahimu dalo snage. Vezao je svoje srce za Boga, u jednu ruku uzeo Ismaila, radost svog života, a u drugu nož svoje vjere sve dok nije stigao do mjesta za žrtvovanje. Kroz svu patnju, bilo mu je moguće da se okrene i vrati. Ipak je položio Ismaila na zemlju, okrenuo njegovo lice od sebe da bi našao snage za slomljenu dušu i ukočenu ruku.

I tako je zaklan Ismail.

Ali, Allahovom milošću, nož Ismaila nije zasjekao. Ibrahim, a.s., je primio ovna i bio pozvan od Allaha:“O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; - a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine, - to je zaista bilo pravo iskušenje!“[27]

Ibrahim je dobio sve i sačuvao Ismaila. To znači da Ibrahimov Bog nije krvožedan kao bogovi Inka ili Hindu božanstva.

I, simbolično, jedina krv prolivena u ovoj priči je krv Iblisa prokletog.

Ljudi imaju potrebe dok Bog ne treba ništa. On je Sebi dovoljan.

Allah, dž.š., i Njegova Mudrost su uzdigli Ibrahima, a.s., na najviši nivo žrtvovanja sina, bez žrtvovanja Ismaila.

Allah dž.š. uzdiže Ismaila na najviši nivo žrtvovanja sebe Bogu, bez bilo kakve štete po njega.

Ovaj događaj ne govori o muci i patnji ljudskog roda, već nas upućuje u perfekciju čovječanstva, slobodu iz zatvora instinkta i sebičnosti, uzdizanje duha.

Ovaj veličanstveni događaj nas također uči, kroz Ibrahima, da ljudski život, Ismailov, Ibrahimov, svačiji, dobiva svoje značenje i vrijednost od Boga, Izvora Kreacije – a ne od prirode.

Značajno je da dobre stvari u životu, predstavljene Ismailom, ne crpe svoju vrijednost iz činjenice da postoje i da mogu biti vrednovane, uživane i da se njima može oduševiti, već od Boga, Izvora Kreacije.

Ibrahim, a.s., je, na neki način, dao Ismaila da bi ga potom dobio natrag na prikladnijoj osnovi. Ovaj događaj nas uči da je Bog Dobrota, Ljepota…

Ljudi različito ispoljavaju svoju odanost Bogu, familiji ili naciji (državi). Sekularno orjentisan um ispoljava osjećaj apsolutne odanosti naciji (i familiji) dok religiozna savjest će se usmjeriti apsolutnom osjećaju obaveze prema Bogu. Za sekularno orjentisan um, Ibrahim, a.s., je bio spreman ubiti Ismaila, dok će savjestan i religiozan um to tumačiti kao spremnost da žrtvuje Ismaila. Ibrahim, a.s., nas dakle upućuje da smo dužni ispoljavati apsolutnu privrženost samo Bogu, a kroz našu odanost Bogu shvatit ćemo koje pozicije zauzeti prema obitelji i naciji, nikako obratno.

Ibrahimov Ismail je bio njegov sin.

Ali mi, ko je naš Ismail?

Šta je to?

Naša diploma?

Naša reputacija?

Naš položaj?

Naš novac?

Naša kuća?

Naš automobil?

Naš voljeni?

Naša obitelj?

Naše znanje? Naše zvanje? Naša odjeća? Naša slava? Naša duša? Naša duhovnost? Naša ljepota? Naša snaga? Naša karijera....?

Kako znati?

Šta god u našim očima zauzima mjesto Ismaila u očima Ibrahima!

Šta god nas slabi na putu vjere!

Šta god nas zaustavlja u našem pokretu!

Šta god donosi sumnje našem osjećaju odgovornosti!

Šta god je zatvorilo našu slobodu!

Šta god nas tjera na kompromise i izgovore!

Šta god čini naše uši gluhe na Poruku Istine!

Šta god nas poziva da se zadovoljimo sobom!

Šta god uzrokuje da izbjegavamo dužnosti!

Ko god ili šta god nas želi zadržati samo pored njega/nje ili toga!

To su znakovi našeg Ismaila.

Potražimo ih i uništimo ih da bi se mogli približiti Allahu, dž.š., i otkloniti nož sa grla potlačenih Muslimana.

Mi većinu poslova radimo po navici ili po dikatatu situacije. Nije greška ako je neka naša navika proistekla iz smišljenog postupka učinjenog u ime Boga, no greška je kad čitav život provedemo kao kuglica u fliper-aparatu prepuštajući se udarcima poluga, tad i ako učinimo neko dobro - to dobro nije naše, jer nije nas bilo u njegovom planiranju niti je tog dobra bilo u našem nijjetu. Većina muslimana danas prepustila se ovom “fliper-životu“ izgubivši suštinsku povezanost sa svojom vjerom.


KURBAN-PROPISI

 

Kurban[28] je propisan druge godine po hidžri, kao i zekat i oba bajram namaza. Njegovu utemeljenost nalazimo u Kur’anu, sunnetu i idžma‘u. Klanje kurbana također spada u djela kojima se približava Allahu dž.š. i pokazuje spremnost na materijalnu žrtvu.

Allah, dž.š., u suri Kevser kaže: ”Mi smo ti uistinu, mnogo dobra dali, zato namaz radi Allaha klanjaj i kurban kolji,’ ‘onaj koji tebe mrzi sigurno će on bez pomena ostati!”[29]

”Doista će kurban na Dan stajanja (Jevmu-l-kijameh) doći sa svojim rogovima, vunom i papcima. Zaista kurbanska krv stigne Allahu prije nego što padne na zemlju, pa zato lijepo postupajte sa kurbanima“[30]

Poslanik, a.s., za one koji imaju mogućnost da zakolju kurban, pa to ne žele učiniti kaže, da ne dolaze na klanjanje Bajram-namaza. Prenosi se da je Poslanik, a.s., rekao: “Ko bude u mogućnosti da zakolje kurban, a ne zakolje ga, neka se ne primiče našoj musali (mjestu gdje se klanja Bajram-namaz)!“[31]

Kurban nisu dužni zaklati siromasi i dužnici. Kurban se ne može klati prije klanjanja Bajram-namaza, kao što stoji u hadisu. Prenosi El-Bedželi:“Klali smo kurban sa Poslanikom, a.s., jednoga dana (od Kurban-bajrama), a već su neki ljudi zaklali svoje kurbane prije obavljenog namaza (bajrama), pa kada smo završili i kada ih je vidio Poslanik, a.s., da su zaklali kurbane prije namaza, reče im: ”Ko zakolje kurban prije namaza neka zakolje drugi kurban, a onaj ko to nije uradio neka sada u ime Allaha to učini!”[32]

Kurban je, dakle,  vrsta ibadeta koja podrazumi-jeva žrtvu određene vrste životinja, brava i goveda u određeno vrijeme s ciljem približavanja Allahu, dž.š.

Ova vrsta ibadeta je, kako smo na početku poglavlja naglasili, vadžib po našem  hanefijskom mezhebu, a ustanovljena je naredbom Kur'ana i Hadisa Božijeg Poslanika. Uzvišeni objavljuje: “Zaista smo ti mi dali najveće dobro, ovog i budućeg svijeta. Pa klanjaj svome Gospodaru i kolji kurban. Zaista je onaj koji te mrzi bez spomena.”[33]

“Reci, Moja molitva, moj kurban, moj život i moja smrt pripadaju samo Allahu Gospodaru svjetova.”[34]

Ebu Rafi, r.a., prenosi da je Božiji Poslanik, a.s., kada bi kupovao kurban, tražio da izabere najljepšeg, a kada završi sa hutbom na Bajram, izabrao bi od dva kupljena kurbana jednog i sobom ga zaklao izgovarajući: “Bože, ovo je od mog čitavog ummeta, za svakog onog ko svjedoči da si Ti samo Jedan i ko svjedoči meni da sam prenio Objavu“, a potom bi uzeo drugog i sobom ga zaklao izgovarajući: “Ovo je od Muhammeda i Muhammedove porodice.“

Kada su upitali Poslanika, a.s., šta predstavljaju ovi kurbani, odgovorio je: “Sunnet vašeg oca Ibrahima, a.s.“

Upitali su: “A šta mi od tih kurbana dobijemo?“

Odgovorio je: “Za svaku dlaku kurbana piše vam se dobro djelo.“

Upitali su: “A šta ako je vuna?“

“I za svaku dlaku vune piše vam se dobro djelo.“

“Ko bude u mogućnosti da zakolje kurban, a to ne uradi neka se ne približava našem džematu.“

“Neka niko ne kolje kurbana dok ne klanja bajram-namaz.“[35]

 


Vrste kurbana

 

Postoje više vrsta kurbana, i to:

-redovni kurban koji se kolje svake godine, o ovoj vrsti kurbana se govori u daljem tekstu;

-zavjetni kurban, koji se kolje nakon ispunjenja datog zavjeta, kao naprimjer: “Zaklat ću kurban ako mi projekat uspije“. Nakon što je projekat uspio, dužnost je ispuniti zavjet i zaklati kurban, ova vrsta kurbana se mora u potpunosti podijeliti;

-kurban po oporuci, što znači ako jedan ili oba roditelja ostave u emanet svojoj djeci ili se u testamentu vakifa spominje da se za njeg nakon smrti kolje kurban, ova vrsta kurbana se također u potpunosti dijeli;

-kurban koji se kolje u sklopu propisa nijjeta hadždža, temetu', kiran (hedjun).

-kurban koji se kolje pri rođenju djeteta i drugim sličnim prilikama.

 

Šta se može zaklali kao kurban

Kurban može biti goveče, vo, bik ili krava, bravče, ovan, ovca, koza ili jarac. Za goveče je uvjet da je napunilo dvije godine. U ovu vrstu kurbana može se udružiti do sedam osoba pod uvjetom da su svi zanijetili kurban, dok bravče ne smije biti mlađe od godinu dana, osim ako po izgledu, veličini i težini odgovara onom od godinu dana. U svakom slučaju, prilikom kupovine i odabira treba paziti da kurban nema određenih nedostataka i mahana.

Za kurban se ne može zaklati bravče ili goveče koje ima jednu od sljedećih fizičkih mahana:

-  ako je slijepo u oba ili u samo jedno oko,

-  ako je hromo i mršavo da ne može doći na mjesto klanja,

-  ako mu je obrezano pola uha i repa, ali ako je rođeno zakržljalih ušiju ili repa - može,

-  ako je odbijen rog tako da povređuje moždani živac,

-  ako je bolesno da neće preživjeti,

-  ako je polomljenih zuba ili odsječenog vimena da ne može hraniti mladunče.

El-Bera ibn Ajib, r.a., prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: “Četvero nije dopušteno klati za kurban: ćoravu životinju čija je sljepoća jasna, bolesnu životinju čija je bolest jasna, hromu životinju čija je hromost jasna i životinju slomljene kosti na koju se ne može oslanjati.“

Alija, r.a., prenosi da je Poslanik, a.s., zabranio da kurban bude oštećenog uha, slomljenog roga više od četvrtine ili da nema veći dio uha ili roga.
Ako nakon kupovine primijeti jedan od spome-nutih nedostataka vjernik je dužan da kurban zamijeni, ako pak nije u mogućnosti zbog siromaštva kaže se da je  i takav kurban je valjan.

Vrijeme klanja kurbana

 

Vrijeme klanja kurbana vezanog za Kurban-bajram počinje nakon klanjanja bajram-namaza i traje do pred zalazak Sunca trećeg dana bajrama.

Muhammed, a.s., veli: “Ko zakolje kurban prije bajram-namaza, onda je to samo meso koje je podijelio svojoj porodici.“[36]

Džundub ibni Sufjan je rekao: “Jednom prilikom sam klanjao bajram-namaz za Poslanikom i kada je završio namaz, vidio je nekoliko zaklanih kurbana, pa je rekao: “Ko je zaklao kurban prije namaza, neka sada zakolje drugi, a ko nije, neka sada kolje u ime Allaha.“[37]


Način klanja kurbana i 
podjela kurbanskog mesa

 

Ranije smo kazali da je kurban vrsta ibadeta, pa je stoga neophodno da onaj ko kolje kuban to lično uradi, kao i sve ostale vrste ibadeta.To je praksa Božijeg Poslanika, i on je lično klao kurban za sebe, porodicu i cijeli Ummet.

Džabir prenosi: “Kada bi Muhammed, s.a.v.a., klanjao bajram-namaz, tada bi proučio hutbu, odmah bi naredio da se dovedu njegovi kurbani, koje bi zaklao izgovarajući: U ime Allaha, Allah je najveći! Ovo je kurban za mene i za onog od mojih sljedbenika koji nije kurban zaklao.“

Aiša, r.a., prenosi kako je Poslanik, a.s., klao kurban: “Muhammed, a.s., bi naredio da mu se dovede kurban na mjesto gdje će ga zaklati. Kada mu je doveden rogat ovan, crnih nogu i ispod trbuha, crnih očiju, zatražio je da mu donesu oštar nož. Nakon toga bi povalio ovna i izgovarao: 'U ime Allaha, Bože, Ti primi ovaj ibadet od Muhammeda, njegove porodice i svih sljed-benika.“

Lijepo je prilikom klanja kurbanu povezati noge, povaliti ga na lijevu stranu i okrenuti prema Kibli, naoštriti nož i obazrivo postupati.

Poslanik, a.s., je govorio: “Allah je naredio da se čini dobročinstvo prema svakom i svačemu, ako se nečemu oduzima život, činite to na obazriv način, ako koljete kurban, koljite ga pažljivo. Naoštrite dobro svoje noževe, olakšajte kurbanu i ne mučite ga.“[38]

Najbolje je da čovjek svojom rukom izvrši klanje, a ako nije vičan tom poslu ili se boji, to će povjeriti stručnoj i pobožnoj osobi. Svakako da će biti prisutan prilikom izvršavanja tog čina. Poslanik, a.s., rekao je kćerki Fatimi: “Idi i prisustvuj klanju svoga kurbana, sa svakom njegovom kapi krvi bit će ti oprošten svaki grijeh koji si počinila!“

Prilikom klanja treba paziti da se oštrim nožem presijeku dvije glavne krvne žile, dušnik i grkljan.
Ebu Davud prenosi da je Poslanik, a.s., prije klanja kurbana klanjao dva rekata nafila-namaza.

U ovoj vrsti ibadeta ogleda se i socijalni momenat, njime se želi pomoći ugroženo stanovništvo u danima opće radosti i raspoloženja. Uzvišeni kaže: “Da bi koristi imali i da bi u određene dane prilikom klanja kurbana, kojim ih je Allah dž.š. opskrbio, Njegovo ime spominjali. Jedite meso njihovo, a nahranite siromaha gladnog.”[39]

“Jedite od kurbana, zadržite za sebe i podijelite sadaku.“[40]

U prethodnom ajetu i hadisu navodi se određena količina koja se zadržava za sebe i porodicu, kao i količina koja se dijeli.


 

BAJRAM

 

 

‘Îd na arapskom znači: bajram, blagdan potiče od korjena ‘ada, eud, a kada bi se buk­valno prevelo znači povratak nečemu. Ovaj povratak je povratak istinskoj prirodi, povratak koji znači vraćanje točka koji se na koncu vrati na početnu tačku.

Po tumačenju hazreti Alija, u Nehdžu-l-Balagi, sve u Ovom svijetu se odvija po preciznom prirodnom vre­menskom ciklusu, i ta preciznost prirodnog ciklusa vrtnje godišnjih doba daje čovjeku dobru referentnu poziciju za pravilno osmatranje. Kao što sati dijele i jedu dane, tako i dani dijele i jedu hefte. Jedan sat u danu nije nešto, kao što jedan dan u hefti nije nešto; a i sama hefta je u odnosu na mjesec mala; kao što je i mjesec u odnosu na godinu mali i godina je u odnosu na prosječan životni vijek mala. Pogledamo li pažljivo, svaka otkucana sekunda otkida komadić našeg života. Svaki dan tako vrteći se od njegova starta ka njegovu okončanju biva pojeden. Isti takav kružni proces odvija sa sa heftom, mjesecom, godinom i na koncu i životom. Stoga imamo stalno kruženje i prirodni povratak, ali sve je to priprema za jedan trajni povratak.

One koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: ‘Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!’"[41]

“I kad mu dam lik i u nj udahnem od svog ruha, vi mu se poklonite!”[42]

Tako će čovjek definitivno morati jednog dana da se vrati svome Gospodaru.

“...A poslije će se svome Gospodaru vratiti, pa će ga i On teškom mukom mučiti.”[43]

Ali za razliku od početne tačke u njegovu životu, njegova tačka povratka uveliko će se razlikovati.

U sutonu čovjekova življenja, na Sudnjem danu, pri de­fi­nitivnom povratku, dogodit će se i konačna podjela ljudi na dvije skupine. Kur’an obznanjuje generalni i opći razlog povratka.

“...I sakupit će se poslije pred Gospodarom svo­jim.”[44]

No, neki će doživjeti povratak pred svojim Gospodarem sa crnom knjigom svojih djela, a neki sa svijetlom knjigom svojih djela.

Hazreti Ali smisao bajrama tumači na sljedeći način: ”Svaki dan u kojem neko ne pogriješi i ne učini grijeh to je nje­gov Bajram i to je dan njegovog povratka njegovu Gospodaru.”

Kad se u Kur’anu u 7. ajetu sure El-Inšikak ističe sintagma: “Onaj kome bude knjiga njegova u desnu ruku njegovu data…misli se na čovjeka koji je uskladio svoje postupke sa iskonskom svojom prirodom – pohranjenom u svome fitretu – i koji je time postigao taj pravi povratak. Za ovakve će provjera njihovih djela biti lagodna, i takav će se vratiti svojoj porodici veseo. Ali, ovdje se ne misli bukvalno na porodicu, nego na one koji su na Dunjaluku baštinili istu vjeru i akidu sa njim.

Jedna od dova koje učimo glasi: Bože moj, ne učini me takvim pred mojim prijatel­jima, pa da se oni od mene ustručavaju

Jer svjetlost se može spajati samo sa svjetlošću. Meleki, koji su najčistija bića, ne mogu se približiti onima koji nisu takve prirode. Prema nekim hadisima, ako je nečija kuća mjesto (duhovne) prljavštine, na primjer rok muzike i sličnih grijeha, tu meleki ne ulaze. Isto tako, ako je nečije srce mjesto gibeta, ogovaranja i laži - to srce ne obasjava Božije Svjetlo i ne posjećuju meleki. Zato se kaže u dovi:

“Bože moj, daj mi da oni koji trebaju da se druže sa mnom ne budu prestrašeni od mene i da ne pobjegnu od mene.“

Fahruddin er-Razi je kazao: “Naše duše su prestrašene od naših tijela i organa koji gri­jehe čine.”

Te je rekao: ”Bojim se da ne otputujem s Ovog svijeta, a da Ovaj svijet nisam upoznao, pa kako da odem s Ovog svijeta Dunjaluka i dođem za sofru Pejgambera, a ništa nisam pripremio. Kako ću doći u društvo Pejgambera, a ovamo ga  nisam slušao. Kad u Ovom svijetu nisam osjetio duhovnosti, kako ću onda moći na Onom svijetu ući u svijet duhovnosti.”

Stoga, ističe Kur’an, kad se svi na Mahšeru saberu i vide visoki status Resulullaha, a.s., kazat će: “Kamo sreće da sam se uz Poslanika Pravoga puta držao.’”[45]

Tamo ćemo svi vidjeti Poslanika, a.s.. Ljudi će na Onom svi­jetu vidjeti Božijeg Poslanika, a.s.; ali je jasno da će se status bli­zak njemu moći priskrbiti samo na Ovom svijetu, nikako onamo na Ahiretu.

Kad uzimamo abdest i čistimo desnu ruku učimo dovu: “Bože moj, daj mi knjigu moju u desnu ruku i učini mi moj račun lahkim za polaganje.”

 

 

 

Kurban-bajram

 

Kurban bajram je vrlo dragocjen blagdan. Do izražaja dolazi njegova vrijednosna dimenzija što povećavamo svoju pažnju prema rodbini, ali i njegova negativna dimenzija što se ovaj blagdan pretvorio u čisti adet. Zakoljemo ovcu i mislimo sve smo uradili. Svaka stvar koja pređe u naviku, ima dobru i lošu stranu. Adet nastaje tako kada neku radnju ponavljaš višekratno da bi ista na koncu prerasla u automatizam. To je slično s vozačem automobila, koji je na početku jako pažljiv i brižljiv, a kasnije mu vještina vožnje prerasta u rutinu i on po automatizmu pravilno vozi. To bi bila dobra strana adeta – savlada se dobra vožnja, barata se s komplikovanim stvarima bez problema – a dok početnik s istima ima problema. Riječju, dobra osobina adeta je da on olakšava čovjeku život.

Njegova mahana ili negativna strana, pak, je to kada se postigne automatizam, nema više duhovnog napredovanja. Kada se duhovne vježbe pretvore u običaj, one postaju automatizam i u njima se više ne razmišlja. Tako biva sa našim namazom: klanjaš 5 namaza da bi uzdigao svoj ruh. Međutim, mi napredujemo u namazu sve dok ga nismo uadetili i dok ga nismo pretvorili u svakodnevnu rutinu. Ne možemo se baš lahko suprostaviti tom psihološkom pravilu. Upadamo u taj šablon automatike i opuštamo se u tome.

No, islam je predvidio i za to rješenje. Postoji jedna stvar koja tu rutiniranost može da učini plodonosnijom. To je nijjet. Čovjek pri valjanom nijjetu u sebi kaže: Ja s ciljem sticanja Božijeg zadovoljstva stupam na ovaj namaz. Neki alimi vele da ovaj nijjet mora biti stalno prisutan do kraja namaza. Kada nijjet čvrsto u sebi utuvimo, onda nam se iznutra javljaju podsjećanja: Gospodar te gleda, On će te nagraditi! To polučuje odjek i podsjećanje u nama. Poznata je predaja da bi se Poslaniku a.s., kada bi nastupio ezan za namaz, promijenila boja lica od usredsrijeđenosti i strahopoštovanja – pred Koga ja sada stajem!?

Znano je da je praunuk Božijeg Poslanika, hazreti Sedžad, izgovarajući na hadžu: “Odazivam Ti se (lebejke)!“, zapeo ne mogavši ništa izgovoriti, kao da ga je snašao srčani udar. Prekinulo mu se disanje. Upitaše ga od čega mu je toliko pozlilo. On im kaza: “Ja izgovaram lebejke. . . odazivam Ti se Bože, a šta ako mi stigne odgovor – ne prima se tvoje lebejke, šta ću onda sa sobom“. Zato hazreti Sedžad moli: “Bože, pomozi mi da ronim suze nad sobom i nad svojom zlom sudbinom.“

A hazreti Ali moli: “Bože, daj mi da prethodno s tobom komuniciram, a poslije toga da počnem s djelima.

Što će reći, daj da budem pri punoj svijesti i koncentraciji da bi to moje kasnije djelo bilo plodonosno.

Mati koja misli o svom djetetu prvo je zamislila svoje dijete a potom krenula na autobus da ga obiđe – ta misao je prouzrokovala da ona ode do djeteta. Razlika između nas i evlija Božanskih je u tome što oni prvo uspostave razgovor s Gospodarom, a poslije dolazi djelo i aktivnosti. U nas ide prvo aktivnost, a onog drugog uopće nema. Čovjek se uvijek može prisjetiti svojih životnih scena. Nekome prijašnja scena izgleda smiješna pa se nasmije, a neko, pak, oživi neku scenu putem koje oživi neki novi plan.

Nijjet je, prema tome, taj koji pozitivno koristi adet, a uklanja štetu navike i rutine.

Pokušajmo samo 5 minuta dnevno da se sa sobom osamimo. Probajte nakon namaza da to činite 5 minuta. Dakle, prije namaza sjednemo i meditiramo: Ja sada stupam pred svog Gospodara! – i tako vrtiš svoje misli oko 5 minuta i onda stupaš na namaz. Ili da se za onaj kurban koji ćete, ako Bog da, zaklati – prije nego podijelite kurbansko meso – prisjetite smisla Božijih riječi: O poslaniče reci svom ummetu, to meso prije nego što dođe u ruke siromašnog Ja prvo preuzimam! – onda ćete osjetiti koliku revoluciju u vama pravi taj kurban. Koliko više dijeliš siromašnima osjećat ćeš iznutra veće zadovoljstvo, smirenost i toplinu nutarnju, za razliku od kafira koji iznutra osjećaju samo više leda.

Dakle, da bismo postigli bilo šta, potrebno je barem 5 minuta duhovne pripreme. Da nam Bog podari uspjeh da sebe što bolje upoznamo.

Navest ću ponovo riječi hazreti Alija: “Ja se čudim čovjeku da traga za nečim što je izgubio, a sebe je izgubio, a za sobom ne traga.

 

 

Običaji i propisi kurban-bajrama

 

Prvo bajramsko jutro odlazimo u džamije ili na musale (određeni prostor za klanjanje bajram-namaza) da klanjamo sabah i bajram-namaz. Onako kako se petkom pripremamo za džumu- namaz tako činimo i na bajram. Okupamo se, lijepo obučemo, namirišemo i sa tekbirima i zikrom rano krenemo u džamiju. Kako je to činio Allahov Poslanik i njegovi ashabi vidimo iz sljedećih primjera.

Na Ramazanski bajram Alejhiselam ne bi izlazio iz kuće dok ne bi nešto pojeo, a na Kurban-bajram ne bi ništa jeo dok ne bi kurban zaklao.[46] Kada bi izlazio na bajram-namaz Muhammed, a.s., išao bi jednim, a vraćao se drugim putem.[47]

Allahov Poslanik vazio je pa je rekao i ovo: ”Prvo čime otpočinjemo ovaj naš praznik (Kurban-bajram) je da klanjamo bajram-namaz, a potom se vratimo (kući) i koljemo kurban. Ko tako postupi slijedi našu ustaljenu praksu-sunnet.”[48]

Kurban je izraz našeg islama. Ovaj čin opskrbljuje srce i dušu najboljom opskrbom, bogobojaznošću, a naše tijelo štiti od belaja. Izvršavajući ovaj vjerski propis i prinoseći kurban kao žrtvu, iskazujemo svoju odlučnost i spremnost da se, u ime Boga, požrtvovano i samoprijekorno borimo na putu dobra, istine i pravde.

Obaveza svakog muslimana je da obrati pažnju na način obavljanja bajram-namaza, kako bi bio u mogućnosti da ga propisno obavi i da prisustvuje hutbi kako bi se okoristio o nju. Ovaj Bajram je praznik zahvalnosti Allahu dž.š., i dužnost nam je uzeti pouku iz njegovih propisa i učiniti u njemu što više dobročinstva. Pojam praznik ne smijemo shvatiti onako kako to shvataju nemuslimani, pa učiniti taj dan danom razuzdanosti, nezahvalnosti ili sezonom neposlušnosti i širenja harama, kao što je muzika, opijanje i sl., što svakako može biti uzrokom propasti naših dobrih djela učinjenih u ovim danima

Hadždž i kurban kao posebni znaci ovog Bajrama, predstavljaju važne duhovne resurse za obnavljanje naše snage koja nam je potrebna u našem sučeljavanju sa izazovima i kušnjama naše složene životne stvarnosti. Bajram nas upućuje na veliku i izdašnu međusobnu solidarnost. Okrenimo se onima prema kojima dug u vjeri imamo i koji su potrebni naše pažnje. Bajramsku radost podijelimo sa svim dobrim i plemenitim ljudima iz našeg komšiluka. Prema Kur'anu, posljednjem Allahovom testamentu, ljudski koraci na licu Zemlje nisu zaludu, ljudska djela nisu bez odgovornosti i više svrhe.Neka nas ne napušta nada u Allahovu milost i pomoć kao što nije bez nada ostao Muhammed a.s., kome je njegov Gospodar objavio: “Zar ti Mi nismo grudi tvoje prostranim učinili, i breme tvoje s tebe skinuli, koje je pleća tvoja pritislo, i spomen tvoj podigli visoko! Zbilja, s mukom je i last,zbilja, s mukom je i last! A kad završiš molitvi se predaj i samo se Gospodaru svome obraćaj!“

 

Tekbiri-tešrik

 

Kao što se obredi hadždža, klanje kurbana, podizanje Kabe i voda Zemzem uglavnom vežu za Ibrahima i Ismaila, a.s, tako je i sa učenjem tekbira.

Kada se pojavio ovan - kurban od Allaha dž.š. kao zamjena za Ismail a.s. kojeg je Ibrahim a.s. pripremio, po odredbi Allaha dž.š. kao žrtvu, prisutni melek uči tekbir: ALLAHU EKBER, ALLAHU EKBER. Ibrahim a.s. također, uči: LA ILAHE ILLALLAHU VALLAHU EKBER. Na kraju Ismail a.s. kao dječak donosi tekbir i čini zahvalu Allahu dž.š. riječima: ALLAHU EKBER VE LILLAHIL-HAMD.

Tekbiri se počinju učiti iza sabahskog farza na dan Arefata, uoči Bajrama, pa do iza ikindijskog farza četvrti dan Bajrama. Dakle, tekbiri se uče pet dana iza farzova dnevnih namaza, kada se preda selam. Tekbiri-tešrik glasi:

ALLAHU EKBER, ALLAHU EKBER. LA ILAHE ILLALLAHU VALLAHU EKBER. ALLAHU EKBER VE LILLAHIL-HAMD.

Muhammed, a.s., kaže:

“Ukrašavajte vaše bajrame tekbirima “ALLAHU EKBER”, tehlilom “LA ILAHE ILLALLAH”, tahmidom - zahvalom “EL-HAMDU LILLAH” i takdisom - uzdizanjem i veličanjem Allaha, dž.š.”[49]


Čestitanje

 

Prilikom susreta i zijareta jedni drugima ovaj naš praznik čestitamo riječima:

BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!

Rodbini i prijateljima koje ne  obiđemo, to činimo telefonom ili bajramskim čestitkama. Sada su popularna bajramska čestitanja putem oglasa na radiju, televiziji ili u novinama.

Na kraju da se podsjetimo kako je Allahov Poslanik čestitao Bajram. To je ustvari prigodna dova koja glasi:

TEKABBELELLAHU MINA VE MINKE!

HADŽDŽ

 


Hadždž bukvalno znači “poći na jedno mjesto”. Islamski se ovo odnosi na godišnje hodočašće muslimana u Mekku sa namjerom izvršavanja određenih vjerskih obreda prema metodi opisanoj od Poslanika Muhammeda, a.s.. Mnogobrojni su kur'anski ajeti koji govore o hadždžu, Kabi i drugim pojavama i pojmovima vezanim za ovu temu:

Prvi Hram sagrađen za ljude jeste onaj u Mekki, blagoslovljen je on i putokaz svjetovima[50]

...i ne borite se protiv njih kod Časnog Hrama, dok vas oni tu ne napadnu. Ako vas napadnu onda ih ubijajte...,a ako se prođu, pa Allah prašta i samilostan je[51]

I učinili Smo Hram utočištem i sigurnim mjestom ljudima.“ “Neka vam mjesto na kome je stajao Ibrahim bude prostor iza kojeg ćete molitvu obavljati!“- i Ibrahimu i Ismailu smo naredili: “Hram Moj očistite za one koji ga budu obilazili, koji budu tu boravili i koji budu molitvu obavljali.“[52]

 “Safa i Merva[53] su Allahova časna mjesta, zato onaj ko Kabu hodočasti ili umru obavi ne čini nikakav prestup ako krene oko njih.

A onaj koji drage volje učini kakvo dobro djelo, pa Allah je doista blagodaran i sve zna[54]

Hadždž je u određenim mjesecima. Onom ko se obaveže da će u njima obavljati hadždž nema snošaja sa ženama i nema ružnih riječi i nema svađe u danima hadždža. A za dobro koje učinite Allah zna. I onim što vam treba za put opskrbite se. A najbolja opskrba je Bogobojaznost. i Mene se bojte, o razumom obdareni![55]

Ne pripisuje vam se u grijeh ako od Gospodara svoga molite da vam pomogne da nešto steknete. A kad pođete sa Arefata spominjite Allaha kod Mešarul-harama, spominjite Njega, jer vam je On ukazao na pravi put, a prije toga ste bili u zabludi.“[56]

Zatim krenite odakle kreću ostali ljudi i tražite od Allaha oprosta jer Allah uistinu prašta i samilostan je.“[57]

A kad završite obrede vaše, opet spominjite Allaha kao što spominjete pretke vaše i još više Ga spominjite! Ima ljudi koji govore: “Daj ti nama Gospodaru naš na ovome svijetu!“ Takvi na onom svijetu neće imati ništa.“

A ima i onih koji govore:“Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na onom svijetu i sačuvaj nas patnje u ognju!“

Njih čeka nagrada koju su zaslužili! A Allah brzo sviđa račun.

I spominjite Allaha u određenim danima. A ni onome ko požuri i ostane samo dva dana nije grijeh, a neće se ogriješiti ni onaj koji se duže zadrži, samo ako se grijeha kloni. I bojte se Allaha i znajte da ćete svi biti pred Njim sakupljeni.“[58]

“...i oglasi ljudima hadždž - dolazit će ti pješke i na kamilama iznurenim; dolazit će ti iz mjesta dalekih, da bi koristi imali i da bi u određene dane, prilikom klanja kurbana, kojim ih je Allah opskrbio, Njegovo Ime spominjali. Jedite meso njihovo, a nahranite i siromaha ubogog! Zatim neka sa sebe prljavštinu uklone, neka svoje zavjete ispune i neka oko Hrama drevnog obilaze.[59]  

A kamile smo vam učinili jednim od Allahovih obreda Hadždža i vi od njih imate koristi; zato spominjite Allahovo Ime kad budu u redove poredane; a kad padnu na zemlju, jedite ih, a nahranite i onoga koji ne prosi, a i onoga koji pros ; Tako smo vam ih potčinili da biste zahvalni bili. Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići iskreno učinjena dobra djela vaša; Tako vam ih je potčinio da biste Allaha veličali, zato što vas je uputio. I obraduj one koji dobra djela čine.“[60]

Allah će obistiniti san Poslanika Svoga da ćete sigurno u Sveti Hram ući bezbjedni, ako Allah bude htio, neki obrijanih glava, a neki podrezanih kosa, bez straha. On je ono što vi niste znali znao i zato vam je prije toga, nedavnu pobjedu dao.“[61]

Hadždž i umru radi Allaha izvršavajte! A ako budete spriječeni, onda kurbane koji vam se nađu pri ruci zakoljite, a glave svoje, dok kurbani ne stignu do mjesta svoga, ne brijte.

A onda među vama koji se razboli ili ga glavobolja muči, neka se postom, ili milostinjom, ili kurbanom iskupi. Kad budete slobodni, obavite umru do hadždža i zakoljite kurbana do koga možete lahko doći. A onaj koji ga ne nađe neka posti tri dana u danima hadždža i sedam dana po povratku, to jest punih deset dana. To je za onoga koji nije iz Meke.

I bojte se Allaha i znajte da On teško kažnjava. Hadždž je u određenim mjesecima. Onom ko se obaveže da će u njima obavljati hadždž nema snošaja sa ženama i nema ružnih riječi i nema svađe u danima hadždža. A za dobro koje učinite Allah zna. I onim što vam treba za put opskrbite se. A najbolja opskrba je bogobojaznost. I Mene se bojte, o razumom obdareni!.[62]

“...dok obred hadždža obavljate nije vam dozvoljeno da lovite... O vjernici, ne omalovažavajte Allahove odredbe hadždža, ni sveti mjesec, ni kurbane, naročito one ogrlicama obilježene, ni one ljude koji su krenuli ka Časnom Hramu želeći nagradu i naklonost Gospodara svoga. A kad obrede hadždža obavite, onda loviti možete.

I neka vas mržnja koju prema nekim ljudima osjećate, zato što su vam spriječili pristup Časnom Hramu, nikako ne navede da ih napadnete! Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu.

I bojte se Allaha jer Allah strašno kažnjava!...“[63]

O vjernici, Allah će vas dovoditi u iskušenje sa divljači koja će biti nadohvat ruku vaših i kopalja vaših - da Allah ukaže na onoga koji Ga se boji kad ga niko ne vidi. A onoga ko i poslije toga nasilje učini čeka bolna patnja. O vjernici ne ubijajte divljač dok obavljate obrede hadždža! Onome od vas ko je hotimično ubije kazna je da jednu domaću životinju, čiju će vrijednost procijeniti dvojica vaših pravednih ljudi, pokloni Kabi, ili da se iskupi time što će, ravno tome, nahraniti siromahe ili postiti, da bi osjetio pogubnost postupka svoga. A Allah je već oprostio ono što je bilo. Onoga ko to opet uradi Allah će kazniti. Allah je Silan i Strog. Vama se dopušta da u moru lovite i da ulov jedete, da se njime vi i putnici koristite, a zabranjuje vam se da na kopnu lovite dok obrede hadždža obavljate.I bojte se Allaha, pred Kojim ćete se sabrati.[64]

U časnom Kur'anu Allah dž.š. kaže poslaniku Ibrahimu, a.s.,: “Oglasi ljudima hadždž! Dolazit će ti pješke i na kamilama iznurenim, i dolazit će iz mjesta dalekih.[65]

 Na drugom mjestu On kaže: “Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj ko je u mogućnosti, a onaj ko neće da vjeruje - pa, Allah nije ovisan ni o kome.“[66] 

Poslanik Muhammed, a.s., kaže: Namaz i drugi ibadeti su propisani, hadždž i tavaf učinjeni obaveznim samo iz jednog razloga - da bi čovjek Allaha na umu imao. još kaže: Oni koji odu na hadždž i umru su Allahovi gosti. A onaj ko Allahu dođe  On mu da sve što traži, prihvati njegov ibadet i nadoknadi mu sve što je potrošio na putu Njemu.

Sam život nije samo putovanje, već je ustvari i hodočašće, bio čovjek toga svjestan ili ne, jer na kraju života stoji kapija smrti i sučeljavanja sa Svetim, na isti način kao što hodočasnika njegovo putovanje dovodi u sveti prostor koji je i cilj i svrha putovanja. Islam je preuzeo ovu suštinsku istinu i učinio je integralnim elementom vjerskog života, učinivši obaveznim hodočašće u Mekku.

Hadždž rekapitulira cijelo duhovno putovanje čovjeka na zemlji. Kao obred koji je ustanovio Ibrahim, a.s., u čast Jedinoga Boga, hadždž se svakim svojim dijelom naslanja na Poslanikov primjer i praksu.

 Obavljanje hadždža, koje bezbrojni muslimani vrše stoljećima, dolazeći po žegi i hladnoći, izbliza i izdaleka, pješke i na kamilama, u čamcima i na konjima, sa visokih planina ili udaljenih ostrva, samo po sebi je džihad, nastojanje i ulaganje truda na Božijem putu.

Za vrijeme tavafa, u moru ljudi, crnih, bijelih i žutih, Arapa i nearapa, stiče se svijest o činjenici da je jedina bitna razlika među ljudima pred Bogom njihova unutarnja čistoća i duhovni karakter.

Tavaf pokazuje jedinstvo u različitosti...“ Hadždž je u određenim mjesecima; onom ko se obaveže da će u njima hadždž obavljati, nema snošaja sa ženama i nema ružnih riječi, i nema svađe u danima hadždža. A za dobro koje učinite, Allah zna. I onim što vam je potrebno za put, snabdijte se. A najbolja opskrba je bogobojaznost. I Mene se bojte, o razumom obdareni!“[67]

 

Hadždž je, kao što citirani ajet navodi, u određeno vrijeme, u kojem, dok se hadžija nalazi u ihramu, nije dozvoljeno da se sastaje sa svojom ženom, da ružno govori i da se svađa sa drugim hadžijama. Na ove zabrane je nužno istinski ukazati svakom našem hadžiji, jer ponašanje naših hadžija uveliko odudara od ovih zabrana. Mnoge hadžije vrijeme dok se nalaze u ihramima smatraju uobičajenim stanjem u kojem se može raditi sve što inače rade, a kada su u pitanju međusobne svađe i ogovaranja, to je sastavni dio života mnogih od njih.

Hadždž predstavlja ibadet koji iziskuje određeni fizički i psihički napor. Za taj put je potrebna opskrba, a najbolja opskrba je takvaluk. Oni koji su bili na hadžu znaju da je ovo uistinu najznačajnija stvar koja se mora ponijeti na hadždž, ko želi da mu hadždž bude primljen. Takvaluk predstavlja ono što se ne može izgubiti i što će učiniti izvršavanje ove obaveze potpunom  kabul.

Na hadžu se ne smije ružno govoriti, niti prepirati. Oni koji se budu klonili ovih zabrana,  bivaju potpuno očišćeni od grijeha, kao što kaže Muhammed, a.s., u hadisu:

Ebu Hurejre prenosi da je čuo Poslanika a.s. kada je rekao: “Ko obavi hadždž, a ne bude nepristojne i ružne riječi govorio, i ne bude kršio Allahove propise, vraća se kao na dan kada je rođen (čist od grijeha).“

Oni koji obavljaju hadždž, pored mnogobrojnih blagodati i Allahove milosti, imaju priliku da obavljaju namaze u džamijama u kojima je namaz vredniji hiljada puta u odnosu na namaz na nekom drugom mjestu, kao što stoji u slijedećoj predaji:

Namaz u ovom mom mesdžidu je vredniji od namaza u nekom drugom za hiljadu puta,  dok je namaz u Mesdžidu-l-haramu, vredniji za stotinu hiljada puta![68]

Ovo je ujedno podsjećanje i podsticaj svim hadžijama da što više namaza obavljaju u dva Harema, kako bi iskoristili klanjanje namaza u njima. U hadisu ne stoji: “Ko šta kupi iz Mekke ili Medine i donese na poklon, da će za to biti višestruko nagrađen“, osim ako neko ne izda novu fetvu u skladu sa željama pojedinaca.

Ženi nije dozvoljeno da ide na hadždž bez mahrema[69].

Prenosi Ibn Abbas da je Poslanik, a.s., rekao: “Neka se čovjek nikako ne osami sa ženom, osim da s njom bude mahrem i neka žena ne putuje osim s mahremom.“ Neko reče: “O Allahov Poslaniče, moja supruga je otišla na hadždž, a ja sam se prijavio za tu i tu bitku.“ Poslanik, a.s., reče: “Idi i obavi hadždž sa svojom suprugom!“[70]

Kada je u pitanju hadždž i džihad, daje se prednost hadždžu, ako se radi o džihadu koji je fardi-kifaje. Međutim, ako je džihad fardi-ajn, onda je džihad preči od hadždža. Za one koji su oslobođeni džihada, kao što su: slijep čovjek, bolesnik i žena, njima je hadždž preči  od džihada. U tom smislu su i riječi Poslanika, a.s., upućene Aiši, r.a.: “Vaš džihad je hadždž.“

Sve ovo je lijepo opisano u jednom govoru hazreti Alija ibn Ebi Taliba r.a. koji je zabilježen u knjizi “Nehdžul-belaga[71]: “Da je Allah Uzvišeni htio vjerovjesnicima Svojim, kada ih je izaslao, otvoriti riznice i rudnike zlata, vrtove zasađene i oko njih sakupiti ptice nebeske i životinje zemaljske, On bi to doista učinio. A da je On tako učinio, onda ne bi bilo iskušavanja nikakva, ni naknade, ni vijesti radosnih. Oni koji su prihvatili ne bi zaslužili naknade iskušavanih, niti bi vjernici zaslužili nagradu dobročinitelja, niti bi imena nužno slijedila značenja svoja. Ali, Allah Uzvišeni učinio je poslanike Svoje čvrstim u odlukama njihovim i dodijelio im slabašnost izgleda kakav se opaža očima, zajedno sa zadovoljstvom koje ispunjava srca i oči neovisnošću i oskudicom koja nanosi bol očima i ušima.Da su vjerovjesnici imali moć koja ne bi mogla biti napadnuta, ili čast kojoj se ne bi mogla nanijeti šteta, ili vlast prema kojoj bi se okretali vratovi ljudi i usmjeravala sedla konja jahaćih, bilo bi ljudima vrlo lahko uzeti pouku, a sasvim teško osjećati oholost. Oni bi onda zasigurno prihvatili vjerovanje iz straha koji bi ih tjerao ili iz želje koja bi ih vukla, te bi namjere bile zajedničke a dobra djela razdijeljena. Ali Allah Uzvišeni je odredio da slijeđenje poslanika Njegovih, priznavanje poslanica Njegovih, poniznost pred licem Njegovim, pokoravanje zapovijedi Njegovoj, i potpuna predanost Njemu bude ono što je samo Njemu namijenjeno, u čemu ne smije biti ni najmanje čestice bilo čega drugog. I što god su iskušenja i ispitivanja veća – nagrada i nadoknada bivaju obilnije.

Zar ne vidite da zaista Allah Uzvišeni iskušava prve ljude od Adema a.s. pa do posljednjih na svijetu ovome kamenjem koje niti šteti, niti koristi i koje niti vidi, niti čuje? On je to kamenje ugradio u Časni Hram Svoj, kojega je učinio da bude oživljenje za ljude. On ga je postavio u najkrševitijem kamenitom predjelu Zemlje i na tlu brdovitom, s neznatnošću zemlje na njemu, u dolinama tijesnim, među brdima surim, između pjeskovitih prostranstava mehkih, s izvorima oskudnim i naseljima raspršenim, gdje ni deve, ni konji i njima slični, ni krave, ni ovce ne mogu napredovati. Onda je On naredio Ademu i sinovima njegovim da usmjere klanjanja svoja prema njemu. Tako je on postao središtem putovanja njihovih i krajnjim stjecištem tovarnih životinja njihovih. Njemu teže plodovi srca iz dalekih pustinja bezvodnih, dubokih dolina širokih i otoka raspršenih u morima, da bi potresli pleća svoja u poniznosti izgovarajući glasno oko njega odzivanje svoje Bogu, da bi mehko koračali prema njemu, kosa raskuštranih i prašnjavi. Oni prebacuju svoje komade platna preko leđa svojih, poružnjuju ljepotu izgleda svojih time što zapuštaju kose. A to je kušnja velika, ispit težak i provjeravanje jasno! Budući da je to iskušavanje ozbiljno, Allah ga je učinio sredstvom za dodjelu milosti Svoje i pristupom Džennetu Svome.

Da je Allah Uzvišeni htio postaviti Časni Hram Svoj i velika sveta znamenja Svoja među vrtovima, rijekama, blagim i ravnim nizinama, mnoštvom drveća, obiljem plodova, kućama gustim, naseljima zbijenim, nasadima zelenim, predjelima plodnim, ravnicama navodnjenim, voćnjacima cvijetnim i putima prepunim, onda bi se zasigurno smanjila vrijednost nagrade srazmjerno lahkoći iskušenja. Da su temelj na kojem je Hram izgrađen i kamenje kojim je izidan bili od dragulja zelenih i crvenih, i tu postojali svjetlost i blistavost, onda bi to slabilo djelovanje sumnje u grudima, odbijalo od srca učinak truda Iblisova i priječilo talasanje slutnji zlih u ljudima. Ali, Allah iskušava robove Svoje teškoćama raznim, određuje im da služe kroz napore raznovrsne i iskušava ih neugodnostima različitim, sve to da bi istjerao oholost iz srca njihovih, da bi nastanio poniznost u duše njihove i da bi sve to učinio kapijama otvorenim za dobrotu Svoju i sredstvima prikladnim oprosta Svoga.”

 


Historijat hadždža

 

Obavljanje hadža poznato je još od vremena Ibrahima a.s. kako to spominju tumači Kur'ana govoreći o značenju prvih ajeta sure El-Hadždž.

U predaji koju bilježi Bejheki, a Hakim je ocjenjuje vjerodostojnom, stoji da je Ibrahim a.s. nakon što je završio gradnju Kabe rekao: “Gospodaru! Završio sam.“ Zatim mu je Allah dž.š. naredio da pozove sve ljude da dolaze na hadždž, na što on reče da nije u stanju jer njegov glas ne može stići do svih ljudi. Potom mu Allah dž.š. naredi da podigne svoj glas (koliko može), a da će On subhanehu ve te'ala učiniti da njegov glas dopre do svih ljudi. Ibrahim a.s. upita Allaha dž.š. šta da kaže pa mu On reče: “Reci: O ljudi propisano vam je da obavljajte hadždž kod Drevne kuće.“

Kada je izgradio Kabu, poslanik Ibrahim, a.s., je dolazio u Mekku da obavi hadždž svake godine, a poslije njegove smrti ovu praksu je nastavo njegov sin. Ipak, postepeno s prolaskom vremena, praksa i cilj hadždža su izmjenjeni. Širenjem idolopoklonstva Arabijom, Kaba je izgubila svoju čistoću i kumiri su smješteni u njenu unutrašnjost. Konačno se oko Kabe našlo 360 kumira. Tokom hadždžskog vremena, atmosfera oko svetog prostora Kabe je bila kao cirkus. Muškarci i žene bi goli hodali oko Kabe, objašnjavajući to da treba da budu predstavljeni pred Allahom u istom stanju u kojem su bili rođeni. Njihove molitve su postale lišene iskrenog sjećanja na Allaha i bile su svedene na seriju pljeskanja rukama, zviždanja, te puhanja u rog. Žrtve su također bile prinošene u ime Boga. Ipak, krv prinešenih životinja je prolijevana po zidovima Kabe i njihovo meso je visilo na stubovima oko Kabe, na osnovu vjerovanja da Allah zahtijeva meso i krv ovih životinja.

Pjevanje, pijanstvo, blud i drugi čini nemorala su bili rasprostranjeni među hodočasnicima, te pjesnička takmičenja koja su se održavala i bila glavni dio cijelog događaja hadždža. U ovim takmičenjima, pjesnici bi hvalili hrabrost i izvanrednost članova njihovog plemena i pričali preuveličane priče o kukavičluku i bijednosti drugih plemena. Takmičenja u velikodušnosti su također priređivana u kojima bi vođe svog plemena postavile ogromne kazane i hranili hodočasnike, samo da bi postali poznati po svojoj ogromnoj velikodušnosti. Tako su ljudi totalno ostavili učenje svog praoca i vođe, poslanika Ibrahima a.s. Kuća (Kaba) koju je sagradio samo za slavljenje Allaha Jedinog, je totalno oskrnavljna od strane pagana i obredi koje je on utemeljio su totalno iskrivljeni. Ovo tužno stanje se nastavilo slijedećih dvije i po hiljade godina. Ipak, poslije ovog dugog perioda, došlo je vrijeme odgovaranja na dovu poslanika Ibrahima, as.,:”Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar!”[72]

Ne samo da je Poslanik  islama, a.s., očistio Kabu od svih njenih nečistoća, već je također ponovo uveo obrede hadždža koji su etablirani Allahovom dozvolom, u vrijeme poslanika Ibrahima, a.s. Posebne zabrane su objavljene u Kur’anu da bi se eliminirali pogrešni obredi koji su uzeli maha u predislamskom vremenu. Svi nedostojni i sramotni činovi su postali strogo zabranjeni Allahovim govorom:

”...i nema ružnih riječi, i nema svađe u danima hadždža...“[73]

”A kad završite obrede vaše, opet spominjite Allaha, kao što spominjete pretke vaše, i još više Ga spominjite!...”[74]

Prenosi se da je Poslanik, a.s., obavio dva puta hadždž prije hidžre po vjerozakonu Ibrahima, a.s.. To upućuje da je islam potvrdio već propisani hadždž koji je bio poznat u prethodnom šeriatu.

Što se tiče propisivanja hadždža, koji predstavlja jedan od pet temeljnih osnova islama, među islamskim učenjacima postoji više mišljenja oko vremena propisivanja. Međutim, u našoj literaturi najprihvaćenije je da je hadždž propisan devete godine po hidžri. Poslanik te godine nije obavio hadždž već tek slijedeće. Desete, godine Poslanik, a.s. je lično obavio hadždž predvodeći ljude i objašnjavajući im propise njihovog hodočašća.

 

O uslovima za hadždž

 

 

Hadždž postaje obavezan kada su ispunjeni sljedeći uslovi: zrelost, psihičko zdravlje, razumnost, sloboda i biti u stanju. Da bi se bilo u stanju mora se: imati dovoljno vremena, biti fizički zdrav i sposoban, na putu ne naići na prepreke koje će ugroziti život, zdravlje, imovinu ili čast, imati za troškove puta i imati sredstva za život po povratku. Ako neko odluči da plati troškove hadža nekome, onda je na njemu vadžib da prihvati ponudu.

Vjernik ne smije odgađati hadždž ukoliko stekne uvjete da ga obavi. Kad bude u stanju da ga obavi pa to ne učini, a potom izgubi mogućnosti koje je imao, onda sam snosi odgovornost za odgađanje i za učinjeni grijeh. Jer poslije imućnosti može nastupiti siromaštvo, poslije zdravlja bolest ili čak i smrt, pa se čovjek vrati Allahu bez izvršenog temeljnog propisa. Zato čim stekne uvjete, čovjek treba obaviti hadždž, kao što stoji u hadisu Poslanika, a.s.:

“Požurite sa obavljanjem hadždža, jer niko ne zna šta mu se može dogoditi!“

Hadždž se može obaviti za pet dana. Ne mora čovjek ostati dugo. Nije farz otići u Medinu, zato se može ukazati druga prilika. Ne moraju se kupovati hedije porodici, rodbini i prijateljima. To takođe nije farz: “...Allah nikoga ne duži preko njegovih mogućnosti!“

“Neka čovjek dijeli prema svojim mogućnostima, a onaj ko je u oskudici, prema tome koliko mu je Allah dao, jer Allah nikog ne zadužuje više od onoga što mu je dao, a Allah će sigurno poslije teškoće olakšanje dati!“

Gledano sa vanjske strane stvari, hadždž predstavlja putovanje Allahu, dž.š., u goste, u “Njegovu kuću” tj. u Kabu.

Uzvišeni Gospodar u ajetima Kur’ana kada govori o Kabi koristi riječ “bejtu-llah”, što na arapskom jeziku upravo znači “Allahova kuća”. Isto tako i same riječi telbijje: “Lebejke-llahumme lebejk (odazivam ti se Allahu, odazivam) ...”, koje je dužan izgovarati svako ko obavlja hadždž ili umru, jasno govore da svaka posjeta Kabi, predstavlja posjetu Allahu, dž.š.

Vidimo da Allah, dž.š., neka mjesta ili stvari predstavlja kao Svoje svetinje na zemlji. Takvi subjekti dobivaju status svetosti. To su Allahova dž.š. znamenja na zemlji i tu su spušteni Njegova milost i Njegov blagoslov i bereket.[75]

Neke osobenosti hadždža kao ibadeta

 

Rekli smo da je hadždž i tjelesni i finansijski ibadet. To je naporan i težak put. Dugo i zamorno putovanje. Mnogi muslimani žive daleko od Mekke. Posebno u prijašnja vremena ljudi su putovali jako dugo i naporno. Za njih je hadždž bio jako težak.

Imam en-Nesefi bilježi kako je jedan čovjek tokom tavafa upitan odakle dolazi, odgovorio: “Ja sam iz daleke Kine.“

Pitali su ga koliko mu je trebalo vremena do Kabe, a on odgovori:“Vidite li moju kosu?“

“Vidimo -rekoše -na glavi nemaš nijedne crne dlake.“

On zatim nastavi: “Kad sam krenuo iz moje zemlje, na glavi nisam imao nijednu bijelu dlaku, a sada na mojoj glavi ne vidite nijednu crnu dlaku!“

Dakle, ljudi su putovali do jedne zemlje, tu bi se zadržali da zarade štogod imetka pa bi onda nastavljali do druge, treće, četvrte i ko zna koje i tako se postepeno približavali Mekki.

Danas je stanje sasvim drukčije i lakše. Čovjeka eto za dva, za tri, četiri, pet sati u Mekki.

Dakle, cilj hadždža je između ostalog i to da čovjek nauči podnositi teškoće i napore. Zašto Allah dž.š. nije propisao hadždž u Švajcarsku, Australiju ili drugdje?! Propisao ga je u dolinu bez bilja i usjeva. Među ogoljela i kamenita brda. Ta žestoka vrelina, sparina i naizgled beživotna sredina uče čovjeka na izdržljivost, na običan i život bez luksuza.

Neko kaže:“Kad promijenim ležaj ne mogu nikako zaspati ili ako nije moj jastuk ja nemam sna čitavu noć!“ Mora se naviknuti na prirodu, vratiti prirodi. Zaspati na zemlji, u prašini, na kamenu ili na bilo čemu što je pri ruci. Život pokreta. Od Mine do Arefata, Muzdelife, ponovo do Mine pa do Meke. Sve je to relativno kratko vrijeme, da se ljudi naviknu na kretanje, na angažman, na inicijativu, na bereket. Da se naviknu na podnošenje napora i teškoće.

Život je protkan i ružama i trnjem, radošću i žalošću, srećom i nesrećom, blagodatima i nevoljama, iskušenjima i uspjesima, grubošću i nježnošću. Allah je propisao ovaj ibadet i čovjek u njega ulazi čitavim svojim bićem. I razumom i srcem, i jezikom i imetkom i trudom i naporom. A sve radi postizanja Allahova zadovoljstva. I ne samo to!

Čovjek na hadždžu uči da svi napori, sve teškoće, sve ono što mu je u svakodnevnom životu izgledalo jedino kao napor ima i svoju drugu stranu, ukoliko čovjek nauči da je prepozna. Otići pješice iz hotela do Kabe ponekad zahtjeva i pet-šest kilometara pješačenja ali to čovjeku nije teško jer cilj kojem ide je tako velik da mu je napor neznatan.

Sam hadždž, kako rekosmo, sa svim svojim činovima i obredima zahtijeva dosta snage i izdržljivosti ali čovjek kad sve to obavi ne osjeća teškim te obrede. Zašto?

Zato što je njegov cilj bio obaviti hadždž, izvršiti Božiji propis i čovjek svjestan da je Allah Taj koji mu je omogućio da bude počašćen samim izvršenjem tog čina zaboravlja na teškoće. To bi trebalo da se prenese i na svakodnevni život ma gdje da živimo, jer naš cilj je Božija blizina. Kur'an časni i sunnet Poslanikov su nam  upute ka stizanju do tog cilja, sve prepreke na putu, ma kako se velike činile,  male su kad postanemo svjesni cilja kojem idemo.

Hadždž čovjeka izvodi iz njegove mahale, iz sela i grada u širinu i prostranstvo svijeta. Zamislimo čovjeka koji živi negdje u Kini, u Indiji, u pustinji i zna samo za tjeskobu svoga prebivališta i okruženja. Islam ga dovodi u ovu dolinu, gdje se susreću ljudi i sa Istoka i sa Zapada, različitih izgleda, boja kože, različitih jezika i društvenih slojeva. Dolazi u jedan novi svijet. Svijet novih sadržaja i različitosti. Svijet koji u njegovoj svijesti proširuje vidike i horizonte, svijet koji mu objašnjava zašto on ne može biti samo on, zašto on postoji jedino u ummi, zajednici, kojoj mora težiti i čijim se sastavnim dijelom treba osjećati.

 

Koje su prepreke za obavljanje hadža

 

Kad čovjek posjeduje materijalna sredstva za obavljanje hadždža, on je tad dužan pravovre-meno da ga obavi. Kao prepreka u obavljanju hadždža, prema mišljenju uleme, može biti dug. Naime ako je čovjek nekome dužan, nije mu dozovljeno obaviti hadždž, dok ne vrati dug, ili ne zatraži izun od onoga kome je dužan. Dug je ljudski hak, a hadždž je hak prema Allahu. Ljudi su škrti, sebični, egoisti i cjepidlake.

Za hadždž Allah traži čovjekov sopstveni imetak, a ne tuđi. Allah je milostiv i ne zadužuje preko mogućnosti. Ukoliko je vraćanje duga regulisano putem vraćanja na rate, kao kad se čovjek zaduži kod države i dogovori vraćanje putem rata, onda se on tretira drukčije, tj. čovjek ne mora tražiti izun.

Ako čovjek nije u potpunosti zdrav, on tavaf može obaviti nošen na nosilima, sa'j izmedu Saffe i Merve u kolicima, na Arefat će ga dovesti neko, kamenčiće će za njega bacati neko drugi itd. U krajnjem slučaju, ako nikako nije u stanju putovati, naći će bedela koji će za njega obaviti hadždž. Sve u svemu hadždž se ne smije odgađati, a pogotovu potpuno izostaviti i zanemariti.

Hazreti Džafer Sadik kaže: “Svako ko umre a nije obavio hadždž a nije bio spriječen nedostatkom sredstava, bolešću ili vladarom, umire kao jevrejin ili kršćanin.

Hazreti Ali ibn Ebi Talib r.a. kaže: “Za onoga koji je svjestan Boga, namaz je približavanje Njemu. Hadždž je slabom džihad. Sve ima svoje čišćenje. Post je čišćenje tijela. Poslušnost mužu je džihad žene.“

Božiji Poslanik, a.s., je rekao: Hadž uklanja siromaštvo.“

Obratili su se Džaferu Sadiku s primjedbom kako neki ljudi govore da je bolje nakon što se jednom obavi hadž sredstva usmjeravat na milostinju i druge stvari a ne ponoov na hadž, pa im je Sadik odgovorio: „Oni lažu, Ako ljudi budu tako činili, ova Kuća će ostat napuštena, a Uzvišeni Allah ju je učinio preporodom za ljude.“[76]

 


UNIVERZALNE POUKE HADŽA

 

Islamska tradicija govori o vremenu kao otokuu moru vječnosti. Adem a.s. je svojim prvim pogledom i prvim korakom na Zemlji odvezao vrijeme čije su epizode oduvijek u svojoj povezanosti bile otisnute na 

Ploči pomno čuvanoj. Vrijeme što će sa Adem, a.s., dovom pri silasku na Zemlju poteci biće vrijeme islama.

Adem je bio prvi čovjek i prvi glasnik Allahove milosti u univerzalnoj objavi vremena kao čovjekove nadvremene šanse i mogućnosti. Poput konca koji sve bisere jedne niske drži na okupu, poslanstvo će biti veza vremena, njegov neprekidni osnov i osnov jedinstva ljudskog roda.

Hadždž kao sastavni dio islamskog života objedinjuje u simbolici svojih propisanih obreda cijelu epizodu ljudskog življenja na ovom svijetu predstavljajući svojevrsnu dramu čiji činovi daju odgovore na ljudska pitanja:

Ko smo? Što smo? Odakle smo? Kuda idemo? Kako treba da idemo?

Islam u riječima je Kur'an a.š., a u kretanju i akciji je hadždž.

Kao da je sve što je Allah dž.š. htio da kaže čovječanstvu sadržano u jednom - hadždžu.

Hadždž ne predstavlja ideologiju, komandu. On je sav od islama. On naslućuje filozofiju egzistencije, pogled na svijet filozofije stvaranja čovjeka i tok historije, faze mijenjanja čovječanstva od vremena stvaranja čovjeka na zemlji do konačnog vrhunca savršenstva.

Hadždž utjelovljuje to što čovječanstvo mora da prođe u svom robovanju, u svom penjanju prema Vrhu i konačno plan stvaranja geneze čovječan-stva, stvaranje ummeta-modela čovječanstva, transformaciju ka savršenstvu čovjeka te principe vječne promjene, utvrđenog reda, precizne koordinacije ka vječnoj osnovi i Beskonačnoj Perfekciji.

Hadždž uopšteno govoreći; to je egzistencijalni tok čovjeka prema Bogu. Simbolična drama filozofije stvaranja djece Ademove. To je objektivno utjelovljenje onoga sto je u ovoj filozofiji relativno.

Hadždž je simbolična drama čiji jezik predstave jeste pokret, a glavne ličnosti; Adem, Ibrahim, Ismail, Hadžera...

Sve se dešava na teritoriji: Mesdžidul Harama, Arafata, Muzdelife, Mine a simboli su : Kaba, Safa, Merva, dan i noć, izlazak i zalazak sunca, idol i žrtva, odjeća i ukrasi.. .

A glumci ? Samo jedna osoba.

TI!

Ma ko ti bio: Čovjek ili žena, starac ili mladić, bijelac ili crnac! Ovdje nema razdvajanja. Svi su jedno a to jedno je sve. Odazvao si se na poziv. Došao si da pokretom - akcijom posvjedočiš ono što je tvoj jezik davno posvjedočio; nema Boga osim Allaha.

Uložio si svoj trud i dalje ga ulažeš pokazujući vanjsku refleksiju unutrašnjeg posvjedočenja.

Hadždž!

Odluka - namjera; on znači kretanje i podrazumijeva pravac tog kretanja.

To je okretanje od kolebanja i sumnje. On raspliće prirodu tvog bića u kom si izgubio nit sebe.

Zato ne odgađaj!

Vrijeme je sazrelo.

Vrijeme je za hadždž - za povratak Njemu! Povratak Njemu znači povratak Apsolutnoj perfekciji,

Apsolutnoj dobroti,

Apsolutnoj ljepoti,

Snazi,

Znanju,

Vrlini...

A Kako ćeš započeti hadždž?

Započet ćeš ga tako što ćeš na mikatu[77] - mjestu određenom, skinuti svoju odjeću i obući ihram.[78]

Riječ odjeća  (na arapskom-"Iibas") ima značenje kojeg možemo razumjeti i u formi glagola “iltibaz“ što znači greška. Skini svoju odjeću odlučan da sa njom skidaš želju za greškom - grijehom i stavi na se dva pokrivača. Postani bijel i harmoničan sa svim bojama. Obukao si odjeću koju će ti obući kad umreš. Iskoristi priliku.

Umri prije smrti!

Hadždž je tvoja prilika - smrt koja diše.

On je pokret koji počinje izlaženjem “tebe“ iz svakog JA.

Postani čovjek - onakav kakav si bio u početku. Budi jedno: Adem!

Obuci jednostavnu odjeću; ihram - bez modela, ukrasa, nešiveno, bez indikacije da si to ti, da nije neko drugi.

Pošao si da suočiš svoju istinsku prirodu - prirodu čovjeka - sa onim sobom kakav si postao kroz vrijeme dunjalučkog življenja.

Počeo si hadždž, znak povratka čovječanstva Allahu dž.š.. Obukao si ihram, odjeću svetosti, klanjao dva rekjata i donio nijjet. Sada kreni dalje i ne smetni s uma da su za tebe sada počele mnogobrojne zabrane koje moraš poštovati; ne lovi, sexualno ne opći, ne nosi šiveno, ne pričaj prazne priče, ne svađaj se, ne kuni se Bogom. Reci glasno: Lebbejke, Allahumme lebbejk. Odazivam Ti se Bože! Odazivam

Kaba...

U dolini, koju Kur'an naziva blagoslovljenom, Ibrahim, a.s., sagrađuje Kabu, radi obavljanja namaza. Nakon toga on upućuje dovu svome Gospodaru da učini da srca vjernička čeznu za Kabom, odnosno da namazom i hadžom svjedoče svoje vjerovanje. Ibrahim, a.s., ne moli Allaha, dž.š., samo za čisto duhovne stvari, nego se obraća dovom da one koji budu hrlili prema Kabi opskrbi nafakom,  na kojoj će oni biti zahvalni.

Ova dova Ibrahimova, a.s., primljena je, kao i druga dova u kojoj moli za primanje djela koja je učinio sa svojim sinom Ismailom:

Naš Gospodaru, primi od nas, Jer ti, uistinu, sve čuješ i znaš!“[79]

Allah dž.š. u suri Hadždž govori o tome kako je Ibrahim a.s. u “neplodnoj dolini“ sagradio Kabu, kaže:

I kada smo kao pribježište Ibrahimu pokazali mjesto gdje je Hram, rekli smo: 'Ne smatraj Nama nikoga ravnim i očisti ovaj Hram Moj za one koji će ga obilaziti, koji će tu u blizini njegovoj stanovati i koji će namaz obavljati.“

Kakvu poruku i pouku mi možemo izvući iz saznanja da Allah dž.š. Svoju kuću gradi u neplodnoj kotlini? U tome će nam pomoći karta svijeta. Pokušajmo zamisliti u svojoj glavi tu kartu. Sjetimo se kako su ljudi, Allahovom odredbom, rasporedili kontinente na toj karti. Sjetimo se gdje se nalazi Arabija (kotlina u kojoj se ništa ne sije). Ona se nalazi na istom mjestu na Zemlji gdje se nalazi srce u ljudskom organizmu. Dakle, sa lijeve strane. Mogli su ljudi napraviti i drugačiji raspored pa da Arabija bude na drugom mjestu, i tada bi karta bila tačna jer je zemlja okrugla, ali Allah dž.š. to nije dopustio. U srcu Zemlje Allah dž.š. gradi Svoju kuću.

Nas narod ima običaj reći hadžijama: “Ko odavde ne ponese Kabu neće je naći u Mekki.“

Šta to u stvari znači?

To znači da, ako je prostor Arabije srce svijeta i u njoj Kaba, svako od nas mora izgraditi Kabu u svom srcu ako želi da je nađe u Mekki. Kako sada povezati srce sa neplodnom kotlinom, sa pustinjom.

 Kada čujemo riječ pustinja u našoj glavi se formira slika nepreglednog pješčanog prostranstva na kome nema ničega i nikoga i na takvom mjestu Allah dž.š. gradi Svoju kuću. Isto tako mi moramo u svome srcu napraviti pustinju, očistiti ga od svega i svakoga i onda u njemu sagraditi jednu Kabu za Jednog i Jedinog Allaha dž.š. ili još bolje cijelo srce pretvoriti u Kabu.

Zašto baš u srcu, zašto ne u mozgu na primjer ?

Zato što Poslanik, a.s.. kaže o srcu sljedeće: “Zaista, u svakom tijelu ima jedan komad mesa, ako je on ispravan ispravno je čitavo tijelo, a ako se on iskvari iskvari se cijelo tijelo, to je srce.“[80]

Zato srce,  jer je ono centar tijela, jer ono zapovijeda cijelom tijelu i ako je ono ispravno, ispravno je i cijelo tijelo i obrnuto. Od čega to zavisi? To zavisi od dva druga organa, od dva druga komada mesa u ljudskom organizmu za koje Allahov Poslanik, a.s., kaže:

Ko mi garantuje dvije stvari, ja mu garantujem Džennet. To su jezik i polni organ.“ Od ova dva organa zavisi da li će naša Kaba u srcu biti izgrađena ili srušena i hoćemo li zaslužiti Džennet.

Ako sačuvamo jezik i polni organ Poslanik a.s. nam garantuje Džennet, a ako ne Džehennem. Dovoljno je da samo jedan od ova dva organa ne bude sačuvan pa da se naša Kaba pretvori u prah a naš Džennet u Džehennem. To nam potvrđuje slučaj žene iz vremena Allahovog poslanika a.s., koja je danju postila a noću klanjala, ali je bila lošeg ponašanja, uznemiravala je komšiluk svojim jezikom, pa je Poslanik a.s., rekao: “Nema dobra u njoj, ona će biti od stanovnika vatre.[81]

Postila je i više nego što je obavezno, klanjala nafilu, ali nije sačuvala svoj jezik i bit će u Džehennemu.

No, naša nas priča odvedi u drugom pravcu, onaj ko je krenuo ka Kabi naoružao se, ako Bog da, dobrim znanjem i ahlakom, prešao dalek put, bio na mikatu, obukao ihram, odjeću svetosti i sad se, ako si među takvim, nalaziš napragu Mesdžidul Harama.

Kaba je pred tobom. Na sred nepokrivenog prostora prazna soba.

Nema arhitekture - umjetnosti na kakvu si navikao. Komadi tamnog kamena uzeti od planine Ajun u blizini Mekke složeni jednostavno u obliku kocke.

Kocka?

Šest smjerova: Istok, zapad, sjever, jug, gore, dolje. Svi smjerovi znače neusmjerenost! Svugdje i nigdje! U svim smjerovima i ni u jednom! Ili kad razmisliš; svi smjerovi ukazuju na jedan, na smjer ka Gospodaru svjetova.[82]

Znaš kad si putnik da skraćuješ namaz ali to ovdje ne činiš. Ovo je Allahova kuća, niko nad njom osim Njega nema vlast a ti si došao Njemu u goste te je ona postala i tvoja kuća. Stojiš u dvorištu Kabe i prisjećaš se suznih očiju i s usnama koje izriču dove.

Tu je hazreti Hadžera ostala sama i sa malim djetetom na grudima. Nije razmišljala kako će preživjeti u pustinji u dolini bez vode. Pitala je samo je li to Allahova naredba i pokorila se. Ti si na mjestu pokoravanja Allahu dž.š.

Pogledaj! Na zapadu Kabe ima nešto što mijenja njen oblik i daje joj smjer. To je Hidžre Ismail. Mjesto gdje je bio Hadžerin dom. Pokazuje li to Allah na nju kad nam naređuje da obilazeći Njegovu kuću moramo obići i njen dom. Sve je prožeto sjećanjem na nju. Hadžeru! Crnu Etiopljanku, ženu robinju žene.

Gledaš kraljeve i bogataše koji čineći tavaf pokretom svojim svjedoče da se ni ugledom ni plemstvom, ni moći ni bogatstvom ne postiže Allahova blizina ako nema onoga što ima Hadžera; pokornosti i robovanja! Gledaš siromašne kako shvataju da njihovo siromaštvo nije prepreka da se približe Gospodaru svih svjetova.

Uči na primjeru hazreti Hadžere! Ona je vojnik odabran u naciji monoteizma. Pokazatelj da i najponiženije stvorenje, po našem mišljenju, može kod Allaha steći najveći stupanj svojim robovanjem i pokoravanjem. Ako si shvatio mjesto i vrijeme donesi nijjet i stupi u tavaf! Nisi sam, ti sam ne postojiš. Ti postojiš u ummi - društvu. U vanjskom svijetu i ti i oni koji s tobom tavaf čine ste ljudi; Hasan ili Husejn; čovjek ili žena; istočnjak ili zapadnjak...

Ovdje su sve realnosti izbrisane. Sad samo ljudi tavaf čine oko Kabe, samo ljudi i niko drugi. Kada si posao na hadž ti si bio potok, ulio si se u rijeku na mikatu, a sad si u moru. Ovdje se pridružuješ sistemu svemira.

Ako se ljubav može opisati pokretom koji je to pokret?

Leptir nas je tome davno naučio. Kaba je centar ljubavi. Ti si igla na kompasu koja pokazuje pravi put i smjer. Kružiš. Čitav život je krug. Svi smo Božiji i svi se Njemu vraćamo.

Tvoji pokreti to potvrđuju. Hadžera nas je to naučila: Allah dž.š. joj naređuje da uzme dijete i ide iz zemlje i civilizacije ka bezvodnoj dolini gdje čak i bilje bojažljivo niče. Ona se potpuno pokoroava i izvršava naredbu. Naredbu koju jedino ljubav može prihvatiti i pojmiti.

Obavi sedam krugova. Sedam podsjeća na stvaranje svemira.

A ti?

Ne osjećaš li se dok kružiš oko Kabe kao čestica iz svemira? To je interpretacija monoteističkog pogleda na svijet kroz pokret.

Hadžeru-l-esved. Kada govorimo o Kabi, sasvim pouzdano znamo da je originalna Ibrahimova a.s. građevina kroz historiju bivala više puta dograđivana i obnavljana, ali mislimo da temelje niko nije uklonio pa odatle vjerujemo da Kaba i dan danas (ako ne potpuno ono sigurno djelimično) stoji na Ibrahimovim a.s.  temeljima. On je, kako nam predaje kazuju, prvi u jugoistočni ugao Kabe ugradio džennetski kamen po imenu “Hadžerul-esved”. Taj kamen je, zajedno sa kamenom Mekami-ibrahimom, spušten iz Dženneta i čekao je na jednom od obližnjih brda stotinama, možda čak i hiljadama godina, sve dok ga melek nije dodao Ibrahimu, a.s., da ga ugradi u jugoistočni ugao Kabe.

Smatra se da je Hadžerul-esved ustvari pečat na ugovoru između Allaha i ljudi kojom prilikom su se ljudi obavezali Gospodaru svome na predanost i iskreno robovanje samo Njemu i nikome osim Njega i da će na Sudnjem Danu taj kamen svjedočiti o tome ko ga je poljubio sa tevhidom a ko ne. Ovako je, prema nekim predajama, hazreti Ali ibn Ebi Talib, r.a., poučio Omera ibn Hattaba, r.a., o svrsi i ulozi ovog svetog kamena.

O njemu se prenosi da je isprva bio bijel poput mlijeka, ali su grijesi sinova Ademovih a.s. bili sebeb (uzrok) da on pocrni. Smatra se da su Hadžerul-esved i Mekami-ibrahim[83]  jedina dva subjekta porijeklom iz Dženneta koji se nalaze na Zemlji i oni predstavljaju sastavne dijelove Mesdžidul-harama, arhitektonske cjeline svetog hrama Kabe.

Hadžerul-esved je sastavni dio Kabe jer je ugrađen u njezin jugoistočni ugao, a Mekami-ibrahim se nalazi kojih desetak metara udaljen od istočnog zida Kabe.

Kaba je Allahovom odredbom najsvetije mjesto na Zemlji i ta njezina svetost se manifestuje i u tome što je ona preporod za ljude i u tome je jedna od tajni i jedna od svrhovitosti obavljanja hadždža:

Allah je učinio da Kaba, Časni Hram bude preporod za ljude, a tako i sveti mjesec i kurbani, naročito oni ogrlicama označeni, zato da znate da je Allahu poznato ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, da Allah, zaista sve zna.[84] 


Saj

 

Saj-potraga[85]...Završio si tavaf, obišao propisani broj puta oko Kabe i Hadžeru -l- Esveda, klanjao dva rekjata namaza i zanijetio da učiniš saj; da sedam puta pređeš razdaljinu između dva brežuljka u blizini Kabe; Safe i Merve.

Da bi shvatili historijsku dramu koja se odigravala na ovom prostoru prisjetimo se ponovo Ibrahima, a.s., i hazreti Hadžere:

Nakon što je Ibrahim, a.s., dobio sina sa svojom drugom ženom Hadžerom[86]  Allah dž.š. mu je naredio da ih odvede u pustinju i tamo ostavi. Kad su stigli do određenog mjesta, Ibrahim a.s. se oprostio sa svojom ženom, govoreći da ih tu ostavlja po naredbi Uzvišenog Allaha, što je ulilo smirenost u njeno srce. I tako su Hadžera i njen mali sin Ismail ostali sami u surovoj pustinji sa malim zalihama hrane i vode. Kada su potrošili sve što su imali sa sobom i mali Ismail počeo plakati od gladi, Hadžera se popela na jedan od obližnjih brežuljaka, tražeći vodu. Posto nije vidjela sa tog brežuljka nikoga ko bi im mogao pomoći požuri ka drugom brežuljku tražeći pomoć i vodu. Međutim opet nije našla ništa. Učinilo joj se da je čula neke glasove iza brežuljka na kojem je bila malo prije, pa ponovo potrča ka njemu, ali kad je tamo stigla opet nije ništa našla. Zatim joj se učini da je čula glasove s druge strane po požuri nazad. Tako je uradila dok se nije umorila. Na kraju je umorna krenula ka svome sinu Ismailu. Kad je stigla do svog malog sina zaprepstila se od čuda. Allah je dao da ispod nogu njenog sina provre voda. I u strahu da voda ne iščezne, a u nekim predajam se kaže pošto je voda jako nadolazila, u strahu da ne  potpi malog Ismaila, povika: “Zem-zem! Stani- stani!“Upravo je to vrelo vode Zemzem, a dva spomenuta brežuljka su Saffa i Merva između kojih hadžije obavljaju s'aj. S'aj je, da još jednom naglasimo, dio obreda koji se sastoji od užurbanog hodanja izmedu Safe i Merve, aludirajući na postupak hazreti Hadžere.

Saj izmedu Safe i Merve može da nam simbolizira historiju bitka između negacije i afirmacije.

U početku je bila Safa. Bio je Allah i ništa više s Njim. Bila je bespočetnost i ono što je prethodilo nama u Božijem znanju prije nego što smo stvoreni i prije nego što je nastalo vrijeme.

Zatim se našla Merva...

Kada je potekla voda nastalo je vrijeme i buknuo život.

Saj je prelaz od jedne Realnosti ka vjerozakonu radi njihovog objedinjavanja u srcu.

Saj je simbol odazivanja obavezi i prihvaćanja poziva.

I ne zaboravi nju čije pokrete oponašaš. Ona trči sedam puta s jednog brežuljka na drugi tražeći vodu dok njeno žedno dijete plače stotinjak metara dalje. Ona se trudi. Trči očekujući da će neko naići s vodom. Njen trud prati njena dova. I nakon sedam prelazaka šta se dešava? Ispod nogu njenog sina Allah daje da provre voda. U sušnoj dolini voda izvire takvom brzinom da se majka zabrinula za sigurnost svog djeteta. Trči prema njemu i, kako sam već rekao, govori: “Zem-Zem! (Stani-Stani)“ I voda staje zadržavajući intenzitet svoga izviranja do dana današnjeg.

Prelaziš razdaljinu između Safe i Merve.

To je tvoj život.

Ti se trudiš a znaš da će tvoj trud uspjeti samo s dovom Allahu, zato čini dovu svjestan da u dunjalučkom životu nećeš ostati vječno i da njegov hod ne vodi njegovu početku isto kao što ni tvoj saj neće završiti tamo gdje si ga počeo. Kad završiš otići ćeš do vrela Zemzem i utoliti svoju žeđ a onda se povuci u razmišljanje!

Obavio si tavaf - kruženje; Apsolutna ljubav.

Obavio si saj- potragu; apsolutni intelekt.

Kruženje - On.

Potraga - ti.

Kruženje -  Božanska predodređenost.

Potraga - čovjekova slobodna volja.

Kruženje -  čovjek zaljubljen u istinu.

Potraga -  čovječanstvo, samorazvijenost.

Kruženje - ljubav, obožavanje, duh, ljepota, šehadet, etika, dobrota, vrlina, duhovnost, istina, vjera, pobožnost spoznaja srca, pokornost, poslušnost.

Potraga - intelekt, logika, potreba, život, realnost, objektivnost, zemlja, materijalno, priroda, prosparitet, nauka, industrija, politika, profit, civilizacija, ekonomija, slobodna volja, svijet, snaga.

I kao što si vidio, ili ćeš, ako Bog da, vidjeti da Kaba nije kraj puta tako ni saj nije kraj hadždža. Odmori se, čeka te Arefat, Muzdelifa, Mina.

Arefat - Muzdelifa – Mina. Deveti dan Zul-hidžeta zastaješ na Arefatu. Tu su se sreli Adem a.s., i hazreti Hava. To je kolijevka čovječanstva. Tu je počela civilizacija. Tu su se sreli nas praotac i naša pramajka. Zaustavljaš se tu i bivaš cijeli dan. Taj dan je vrijeme pokajanja. U tom danu i na tom mjestu Allah dž.š. oprašta grijehe i spašava vatre najviše svojih robova.

To je i vrijeme i prostor pokajanja; i fizički i metafizčki. Tu je Allah dž.š. primio Ademovo a.s. pokajanje. Tu mu je uslišao dovu i dao mu da se sastane sa svojom družicom. Taj susret uzmi kao simbolično označavanje mogućnosti ljudskog upotpunjenja. Uvidi tu mogućnost i način na koji se postiže.

I Uči. Ti si na Arefatu a Arefat znači znanje.[87] Bez znanja nema svijesti. Bez svijesti nema ljubavi. Bez ljubavi nema pokoravanja iskrenog. Razmisli i vidi kako je Allah u obredima hadždža pokazao istinu koju Zapad još nije shvatio.

Prvo je Znanje (Arefat) i ono se stiče po danu kada se vidi, onda slijedi svijest (Mash'ar-Muzdelifa) s početkom noći. Uviđaš da opšte mišljenje kako svijest dolazi prije znanja ovdje pada. Intelekt nastaje iz veze uma u kontaktu sa realitetima vanjskog svijeta. Ako bi prvo bila svijest onda bi znanje bilo imaginarni idealizam.

No, vratimo se obredima hadždža. S prestankom dana krećeš sa Arefata na Muzdelifu (znanje vodi ka svijesti)[88]. Na Muzdelifi razmisljaš, na Muzdelifi se naoružavaš kamenčićima koje ćeš sutra nakon izlaska sunca baciti na šejtana na Mini.

A šta znači Mina?

Ljubav. Svijest rođena iz pravog znanja rađa ljubav i ništa više.

Ljubav prema čemu?

Prema Istini.

Na Minu dolaziš s jutrom prvog dana Kurban- bajrama. Bacaš kamenčiće na džemreta koja simboliziraju šejtana. Bacaš kamenčiće na svoju strast, nemar, lijenost, laž, neposlušnost prema Allahovim odredbama, na sve ono sto ti postaje strano i mrsko od tog trenutka-od trenutka kad si zavolio Istinu. Nakon bacanja kamenčića ideš ka Kabi da klanjaš bajram namaz, a onda prema svome hotelu. Ako si odlučio da kolješ kurban - zakolji ga. Oživi uspomenu na sunnet Ibrahimov i opet se sjeti. On je trebao da zakolje sina i povinovao se Allahovoj naredbi, ti treba da žrtvuješ malo od dunjaluka ali odlučno, svjestan da do Allaha ne dolazi niti krv niti meso tvojega kurbana nego tvoja pokornost, odlučnost, iskrenost, poslušnost. A nakon ovoga slijedi još nekoliko dana boravka u Mekki i povratak kući. Iskoristi ih. Tvoje obaveze nisu prestale.

Utvrdi čvrsto svoju odlučnost. a kad pođeš kući pođi s dovom ne zaboravljajući riječi Uzvišenog:

Pa kada izvršite vaše obrede (i molitve hadždža) sjećajte se Boga kao što se sjećate vaših očeva ili (Ga se) još više sjećajte.[89]

 


Medina

U ovoj čudesnoj oazi – nježnoj, gostoljubivoj i punoj izobilja, Časni Poslanik je proveo posljednje godine svoga života. Ovdje je uspostavljena prva islamska zajednica. Ovdje je Poslanik umro, a ovdje su ukopani i mnogi od njegovih prijatelja i bliskih rođaka. Medinsko tlo je blagoslovljeno jer u sebi čuva tijelo posljednjeg Božijeg poslanika. Njen blagoslov osjeća svako ko kroči na njeno tlo. Nije stoga čudo da su u staro doba neki pobožni ljudi daleko prije stupanja na medinsko tlo sjahivali sa konja i ostatak puta pješačili, kako bi iskazali poštovanje zemlji u čijim njedrima leže zemni ostaci tako dragoga stvorenja. Čak donedavno, Medina je ličila na široku bašču sa veličanstvenim palmama koje okružuju kuće i trgove i pružaju sliku izobilja. Moglo bi se, uslovno rečeno filozofski, kazati da, ako Mekka predstavlja realnost Boga kao Apsolutnog, Medina odražava Njegovu realnost kao Beskonačnog.

Medinom dominira Poslanikova džamija. Posvuda se osjeća njegov bereket. Srce čezne da posjeti Medinu upravo stoga što je ona Poslanikov grad, njena džamija model za sve druge, a njena tradicija izvorište mnoštva islamskih praksi. Da bi volio Boga, čovjek mora voljeti i Poslanika. Da bi volio Mekku, neko mora voljeti i Medinu. Dva grada ustvari sačinjavaju jedinstvenu svetu stvarnost većini muslimana koji žive izvan njih, stvarnost i blagoslovljenu i blistavu.


Mekka

 

Ovdje je srce islamskog svijeta, pa čak i islamskog kosmosa, stoga jer je u njenome središtu Kaba, tačka gdje svjetska osa islamskog univerzuma koja vezuje Nebo i zemlju dodiruje naš ljudski svijet. Ovo je grad čijim tlom su hodili Ibrahim i Ismail, grad u kojem je rođen najsavršeniji Božiji stvor, Muhammed, sin Abdullaha, neka ga Bog blagoslovi i podari mu mir, mjesto gdje je Bog objavio prvu objavu u Kur'anu. Ovdje je rođena prva islamska zajednica, ovdje je Poslanik doživio svoja najveća iskušenja i trijumfe. Njenim ulicama su hodali veliki ashabi poput Ebu-Bekra, Omera, Osmana i Alije. Ima li drugih gradova koji su dali toliko mnogo ličnosti koje su izmijenile svjetsku historiju? Tu su i svi oni veliki islamski učenjaci, teolozi, filozofi i arifi koji su kroz stoljeća posjećivali Mekku. Njihov duh, kao i duh svih onih velikih ljudi od akcije koji su dolazili na njene kapije kao ponizni hodočasnici kao da lebdi nad gradom.

Mekka je Božiji grad koji odražava Njegovu Apsolutnost. Biti ovdje znači biti u središtu. Stati pred Kabu znači shvatiti kraj putovanja. Nema se otići drugdje na Zemlji, jer je ovdje cilj svih zemaljskih putovanja. Od Mindanaoa do Mauritanije, muslimani u svojim srcima gaje ljubav prema Mekki, Majci gradova i čeznu da dođu u njeno gostoljubivo okrilje, da stanu pred Božijom Kućom u gradu koji je imao čast da bude mjesto rođenja i djelovanja Božijeg Poslanika čiji je vrhunski trijumf bio da se pred kraj svoga zemaljskog putovanja pobjedonosno vrati u Mekku i da u zemlji koja odavno bješe svjedokom zazivanja Jedinog Boga od strane Ibrahima, oca monoteizma, ponovo uspostavi vjeru Jednoga. Mekka nikada više neće zaboraviti vjeru Božije jednoće i do kraja vremena će ostati duhovni centar vjere islama kojoj je sami raison d'être svjedočenje Jedinoga, koji je jedina Realnost, jer je “sve što je na zemlji prolazno, ostaje samo plemenito Lice Tvoga Gospodara.“

U Meki je najstrožije zabranjeno svako nasilje. U vezi sa ovim možemo navesti sljedeći ajet: “Nevjernicima i onima koji odvraćaju od Allahova puta i Časnog hrama - a Mi smo ga namijenili svim ljudima, kako za mještanina tako i za došljaka – i onome ko u njemu bilo kakvo nasilje učini, Dat ćemo da patnju nesnosnu iskusi.“[90]

Prema tome vidimo da je Mekka grad u kome nema nasilja. To je grad u kome treba živjeti u miru sa svima i sa ljudima (ponašanje treba biti kao u Džennetu, gdje nema zavisti, svađe i prepirke, gdje se samo čuju riječi: Selam, Selam - kako nam je to Kur’anom časnim otkriveno); i sa životinjama (zna se da je za vrijeme hadždža zabranjen lov na kopnu, a isto tako se mora dobro paziti da se ne ubije niti insekt); i sa biljkama (za vrijeme hadždža ne smije se sjeći drvo, otkidati grančice, listove ili cvijetove). Mekka je zabranjen grad za nevjernike. Ova zabrana proizilazi iz sljedećih ajeta Kur’ana časnog: “...i proglas od Allaha i Njegova Poslanika ljudima na dan velikog hadždža: “Allah i Njegov Poslanik ne priznaju mnogobošce.” Pa ako se pokajete, to je za vas bolje, a ako se okrenete, znajte da Allahu nećete umaći! A nevjernike obraduj kaznom nesnosnom!“[91]

O vjernici, mnogobošci su sama pogan i neka više ne dolaze na hadždž Časnom hramu poslije ovogodišnjeg hadždža. A ako se bojite oskudice, pa Allah će vas, ako hoće, iz obilja Svoga imućnim učiniti. Allah zaista sve zna i Mudar je.“[92]

Kaba je prvi hram koji je sagrađen u slavu istinskog Boga,  Allaha dž.š., jednog i jedinog na planeti zemlji: Prvi Hram sagrađen za ljude jeste onaj u Mekki, blagoslovljen je on i putokaz svjetovima.“[93]

Kabu je izgradio (tj. obnovio) Allahov prijatelj, Ibrahim a.s.: “I dok su Ibrahim i Ismail temelje Hrama podizali oni su molili “Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve Čuješ i sve Znaš!”[94]

Iz ovog se vidi kolika je Allahova dž.š. milost prema Ibrahimu a.s. jer je Allah dž.š. uzeo građevinu koju je Ibrahim a.s. zajedno sa sinom svojim izgradio, kao, najvjerovatnije, najveće svetište na planeti Zemlji i kao prostor za obavljanje hadždža ummetu Resulullaha Muhammeda, a.s., te konačno kao kiblu[95] tog ummeta[96].

Arefat i Mina

 

Visoravan Arefat, na kojoj se iskupljaju hadžije i gdje se Bogu upućuju najdublje molitve za oprost ličnih grijeha i za dobrobit drugih, simbolizira Mahšer, pozornicu proživljenja, gdje će svako na Sudnjem danu stati pred Boga razotkriven i lišen svega bespotrebnoga, samo sa svojim djelima i njihovim posljedicama po dušu.

Dan Arefata je dan uoči Bajrama, a bez stajanja na Arefatu, nema hadždža. Stajanje na Arefatu podsjeća na Dan proživljenja, a Poslanik, a.s., govoreći o Allahovoj milosti na Dan Arefata, u hadisu koji prenosi Aiša, kaže:  “Nema dana u kojem Allah više oslobodi robova od vatre,  od Dana Arefata.  On se približi Svojim robovima kod meleka i kaže: “Šta žele ovi robovi? (zadovoljan njihovom dovom).“[97]

Bacanje kamenčića na džemretima na Mini simbolizira kamenovanje prokletog šejtana. Ovaj obred nije, međutim, samo izvanjski akt, već i izvanjska potpora unutarnjoj borbi protiv šejtana, borbi koja se ustrajno mora voditi do konačne pobjede. Dani hadža su dani telbije i istinskog odazivanja Gospodaru. To su dani u kojima se čuju riječi:

“Lebbejkellahumme lebbejk, lebbejke la šerike leke lebbejk, inne-l-hamde ven-ni'mete leke ve-l-mulk, la šerike lek!“

 (Odazivam Ti se Stvoritelju i Uzdržavatelju moj, odazivam Ti se! Odazivam Ti se, Ti nemaš druga, odazivam Ti se! Zaista, svaka zahvalnost i blagodat i vlast pripadaju Tebi! Ti nemaš sudruga!).

 

Telbija


Iako u ovoj knjizi nemam naum objašnjavati fikhske propise osvrnuću se u ovom dijelu sa nekoliko riječi na propis telbije.

Nakon klanjanja dva rekata ihram-namaza hadžija će zanijetiti hadždž (ovim ili sličnim) riječima: “Allahumme inni uridul-hadždže fejessirhu li ve tekabbelhu minni.”

“Bože, želim da obavim hadždž pa mi ga olakšaj i primi!“

Poslije izgovorenog nijjeta nastupa vrijeme učenja telbije koja glasi:

“Lebbejkellahumme lebbejk. Lebbejke la šerike leke lebbejk. Innel-hamde ven-nia´mete leke vel-mulk. La šerike lek.”

“Odazivam Ti se, Bože, odazivam. Odazivam Ti se jer Ti nemaš sudruga. Odazivam Ti se jer se samo Tebi zahvaljujem, Ti dijeliš blagodati i vlast, Ti nemaš sudruga!“

Telbija je šart (uvjet) za ispravnost ihrama i bez nje oblačenje ihrama nije ispravno.

Telbija se izgovara glasno, nakon svakog pokreta, izlaska, ulaska, penjanja, silaska, poslije namaza i svakom prilikom.

Muhammed, a.s., je jednom prilikom rekao: “Došao mi je Džibril i saopćio: 'Naredi ashabima da glasno izgovaraju telbiju jer to spada u propise vjere!'“

Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: “Kad god vjernik izgovori tekbir i telbiju bude obveseljen Džennetom!“

Vrijeme trajanja telbije traje od mjesta oblačenja ihrama pa sve do prvog bacanja kamenčića na Mini. Takvi postupci su potvrđeni u praksi Božijeg Poslanika, a on je jednom prilikom rekao: “Preuzmite od mene propise hadždža!“

 


ČESTITO OBAVLJEN HADŽDŽ?!

 

Hadžul-mebrur (čestito obavljen hadždž) znači da je nijjet iskren, čist, da je isključivo radi postizanja Allahova zadovoljstva i da je zaštićen od svih natruha i dunjalučkih primjesa. Dakle, ne obavljaš ga radi trgovine, ugleda i postizanja većeg autoriteta. Istina, na hadžu je dozvoljeno trgovati, ali to ne smije biti cilj. Nijjet za obavljanje hadždža mora biti iskren i čist, radi Allaha. To je prvi uvjet za čestito obavljen hadždž.

Drugi uvjet je da nafaka ili sredstva za obavljanje hadždža budu stečena na halal način. Dakle, musliman strogo vodi računa da imetak stiče na halal način i da u njemu nema nikakve sumnje, jer hadždž obavljen sa haram imetkom nije hadždž.

U jednom hadisu stoji: “Kad čovjek obavi hadždž haram imetkom i kaže: - odazivam ti se Allahu, odazivam, njemu bude odgovoreno:“ ne odazivaš se ti, nisi postigao sreću, tvoj je hadždž odbijen, vrati se pod teretom i bez nagrade!“

Čovjek ne vodi računa kako stiče svoj imetak, da li mu je halal ili haram, a potom želi da se očisti hadžom?! Hadždž ne može čovjeka očistiti od harama. Tačno je da hadždž briše sve grijehe osim tuđeg hakka. Tačno je i to da je Poslanik, a.s., rekao:“Ko obavlja hadždž, pa se sačuva bestidnosti i griješenja, vrati se čist od grijeha kao na dan kad ga je majka rodila!“

Međutim, ako je u pitanju dug prema nekom od Allahovih robova, taj dug hadždž ne može izbrisati. On se briše vraćanjem duga onome kome pripada: “Allah vam naređuje da emanete predate onima kome pripadaju!“ Naravno čovjek može biti u nemogućnosti da vrati tude hakkove i on je time opravdan kod Allaha, međutim, da cijelog života čini ljudima zulum, uzurpira njihova prava i eksploatiše ih putem trgovine, kroz razne prijevare, zakidanja i slično, a potom krene da obavi hadždž i da se hadždžom očisti, od toga hadždža nema ništa. Može takav čovjek obaviti hiljadu puta hadždž i umru, ali se ne može očistiti sve dok ne vrati tuđe hakkove. Znamo da je šehadet na Allahovome putu veći stepen od hadždža. I onaj ko pogine kao šehid, a bude nekome nešto dužan, njega šehadet ne može osloboditi toga duga.

Muslim bilježi u svome Sahihu da je Poslanik, a.s., rekao:“Šehidu je oprošten svaki grijeh osim duga!“

To je čuo neki čovjek pa dođe do Poslanika i upita:“Allahov poslaniče, znači ako poginem na Allahovome putu, svi mi se grijesi opraštaju?“

“Da“ - odgovori Poslanik.

Čovjek zadovoljno krenu, a Poslanik ga pozva da sačeka i reče: “Šta si ti ono maločas pitao?“ Čovjek mu ponovi isto pitanje, a Poslanik dodade:“ Da, opraštaju mu se svi grijesi osim duga! O tome me je ovog momenta Džibril obavijestio!“

Dakle, šehidu se opraštaju svi grijesi osim duga! A hadždž nije vrijedniji od šehadeta na Allahovome putu, jer je šehadet najveći stepen koji je dat jednom muslimanu. I Džibril posebno zbog toga dolazi Poslaniku da ga o tome obavijesti i saopšti mu istinu.

Dakle, za čestito obavljen hadždž potreban je iskren nijjet, halal imetak, zaštita od bestidnosti, griješenja i nepotrebne diskusije.

Allah, dž.š., je objavio: “Hadždž je u poznatim mjesecima, pa ko se obaveže da u njima obavi hadždž, onda nema bestidnosti, griješenja i bespotrebne diskusije.“

Pojam “er-refeth“ podrazumijeva sve što je vezano za seksualne odnose i ženu. U ovom peridu, periodu ihrama, čovjek se mora sačuvati od tih stvari, kao i od drugih vrsta griješenja uopšte. Griješenje je haram u svakom vremenu, ali u vremenu ihrama je još teži haram. Isto tako na hadžu nema bespotrebne i jalove diskusije, polemike i naglabanja. Čovjek mora biti dostojan, tolerantan, blag, da olakšava, a ne da otežava, kako bi se ovo mubarek putovanje završilo na najljepši način. Nadalje čovjek mora voditi računa da hadždž obavi u potpunosti, sve njegove farzove, sunnete, dakle kompletne propise. To je ono što ljudi jedan drugom požele prilikom čestitanja odlaska na hadždž:

“Hadžun mebrur, we sajun meškur, we zenbun magfur!“ To je hadždž za koji nema druge nagrade osim Dženneta.

 

 


NEDOSTACI U ORGANIZACIJI HADŽA KAO SVEISLAMSKOG KONGRESA

 

Mnogo je tekstova u našoj literaturi napisano o problemu nedostatka suštine u organizaciji hadždža ovakvog kakav mi sada obavljamo.

Pripadnici islama iz svih krajeva svijeta i iz najudaljenijih mjesta, ne žaleći ni truda ni materijalnih sredstava, dolaze na hadždž, okupljaju se u Haremima Mekke i Medine, na Arefatu, Muzdelifi i Mini. Danima i danima posjećuju Kabu u Mekki i Revadi Mutahheru — Mezar Muhameda a.s. u Medini. Oko milion hadžija nađe se u istom času okupljen na Arefatu, Muzdelifi i Mini. Ostaju tu danima obavljajući obrede hadždža i ponavljajući za vodičima  riječi koje ne razumiju. I konačno se vraćaju kućama, a da gotovo ništa nisu ni čuli ni vidjeli od svega onoga čemu je hadždž namijenjen i zašto su oni podnijeli toliko truda i toliko žrtava.

Niko se, na žalost, nije pobrinuo da se iskoristi ova zaista rijetka i izuzetno velika šansa. Jedan svjetski kongres od stotinjak ljudi košta organiza-tore na stotine hiljada  maraka. Zamislite takav kongres od dva do tri miliona ljudi.

Mase su izvršile svoje, došle su, ali šta su tamo našle? Je li se iko pobrinuo, da se nešto kaže i pokaže hadžijama? Ovakvih primjera ima još dosta.

Svjetovna laicistička rukovodstva su u velikoj mjeri odrođena i otuđena od masa i duhovnih osnova sredina u kojima djeluju. Za njih je hadždž preživjela religiozna ustanova kojoj u savremenom razvoju ne može biti mjesta. Tako rezonuju kompleksirane svjetovne snage u islamskom svijetu.

Što se tiče uleme, ona u većem svom dijelu, naročito službene uleme, stoji pod uticajem laicističkih shvatanja. S druge strane moguće je da zbog ograničenosti i jednostranosti u obrazovanju, nije dorasla vremenu u kojem se živi. Nije u stanju odgovoriti na potrebe savremenog života. Ona poznaje hadždž kao vjerski obred. Za nju su važni fikhski propisi o ihramu, tavafu, saju, vakufu, bacanju kamenčića itd. Tu ona nalazi smisao hadždža i o tome raspravlja. Niko ne poriče značaj forme. Hadždž ima svoju savršenu formu. Ta se forma mora čuvati. Ali iza svih tih formalnih propisa i iza svakog detalja forme krije se velika misao koja se ne smije u formi izgubiti i zanemariti, što se to, po mom ličnom viđenju i osjećaju kod velikog broja hadžija, čini sada.Jedinstvu, bratstvu i općoj solidarnosti islam pridaje veliki značaj. To je jedan od njegovih osnovnih principa i učenja. Prihvatite se svi za Božije uže. Nemojte se ni pod koju cijenu cijepati. Zaista su muslimani braća. Sjetite se kada ste bili u neprijateljstvu, pa vas je Bog izmirio i zahvaljujući Njegovim blagodatima postali ste braća, kur'anske su poruke.

Muhamed, a. s., je stalno naglašavao da su ne samo muslimani nego svi ljudi međusobno jednaki, da su od jednog oca i jedne majke, da su od iste materije stvoreni i da, prema tome, među njima moraju vladati bratski odnosi i puna ljudska solidarnost.

Hadždž bi trebao biti najjača manifestacija ove međumuslimanske solidarnosti, bratske poveza-nosti, međusobne ljubavi i jednakosti. Oblačeći ihrame, automatski se brišu sve razlike. Svi se utapaju u jednu jedinstvenu cjelinu, prožetu istim mislima, osjećajima i doživljajima. Ovdje ne postoje nikakve zemaljske titule. Na ovim svetim mjestima, stojeći pred Bogom, okrenuti samo Njemu, svi su jednaki. Kralj je izjednačen sa svojim portirom, šef sa svojim najnižim službenikom, gospodar sa svojim slugom itd. Ovdje ne dolaze u obzir društveni položaj i ljudske ocjene i mjerila. Na ovom mjestu važi, najbliži Bogu i najodabraniji kod Njega je onaj, koji se najviše čuva grijeha tj. onaj koji je najkorisniji ljudima i društvu uopće.

Kaba kao simbol sveislamske solidarnosti i jedinstva predstavlja značajnu ulogu u jačanju bratstva, sloge, međusobnog povezivanja, približavanja i upoznavanja islamskih naroda, zemalja, zajednica. U njenom haremu Muhamed a.s. je mirio zavađena plemena, brisao razlike i stvarao monolitno i jedinstveno islamsko društvo. Ispred Kabe i sa Arefata upućivao je plemenima, narodima i generacijama kroz sve vjekove poruke jedinstva, ljubavi, sloge, bratstva i općeljudske solidarnosti.

Da li te poruke čujemo i kako ih doživljavamo danas kada obilazimo Kabu i kada stojimo na Arefatu?

Čini se, da je eho tih poruka davno iščezao, on više ne odzvonjava u ušima hodočasnika, niti se zadržava u njihovim dušama i srcima.

Islamski svijet je posve razjedinjen. Na Arefatu svako svome jatu svoju priču priča.

Muslimani bi, s obzirom na objektivne mogućnosti, bili u stanju mnogo brže prevladati postojeće tragove opće zaostalosti. Postoje objektivni uslovi za mnogo brže kretanje. Broj muslimana danas je veći nego ikada ranije. Većina arapskih zemalja posjeduje ogromna prirodna bogatstva. Kad se osposobe da ih u cijelosti mogu samostalno eksploatisati biće to najbogatije zemlje na svijetu. Najteže, što pritišće savremeni islamski svijet, jeste stručna i tehnička zastarjelost. Još gore od toga je pomanjkanje svijesti i jedinstva. Kada bi se postojeći raspoloživi kapaciteti dovoljno iskoristili, položaj muslimana bi se iz temelja izmijenio. Najbolji je primjer za to arapske zemlje u odnosu na izraelsko-cionističku agresiju. Niko ne može tvrditi da su Arapi u času sukoba bili materijalno slabiji. Imali su oni dovoljno i vojnika i oružja i materijalnih sredstava. Ali šta od svega toga kad nije bilo jedinstva, sloge, savijesti, spremnosti na žrtve. Iako su sve arapske zemlje direktno ugrožene od Izraela, ne osjećaju se neke krupnije promjene u držanju pojedinih arapskih zemalja u odnosu na jedinstvo.

Muslimanima danas ništa više ne nedostaje-koliko jedan iskren islamski i bratski dogovor kojem bi se pristupilo s najplemenitijim pobudama.  Ne može se reći, da muslimani nisu svjesni ove činjenice. Muslimanske mase je duboko doživljavaju, ali ne vide pokušaje od strane političkog i vjerskog rukovodstva, da se ove slabosti prevladaju i otklone.

Veliki je propust što se ne koriste mogućnosti koje pruža hadždž. A one su veoma velike i mnogostruke. Na prvom mjestu, bio bi to opći dogovor na kojem bi se razmotrila situacija muslimana u čitavom svijetu, njihov položaj i problematika, donijeli odgovarajući zaključci i poduzete potrebne mjere za njihovo izvršenje. Ne bi trebalo neislamske zemlje da s ebave pitanjima Avganistana, Pakistana, Libije, Iraka, Sirije...

Zatim bi se mogli organizirati razni sajmovi, izložbe, smotre i priredbe. Hadždž bi trebao da bude smotra svih naših društvenih, kulturnih, ekonomskih, umjetničkih i političkih aktivnosti i dostignuća. Tu bi nastupile razne organizacije, savezi književnika, umjetnika, naučne institucije itd.  Tu bi se na kraju krajeva, zašto to ne reći kao ideju, mogle dodjeljivati  “Nobelove“ nagrade i promovisati  muslimanski velikani.

Da bi se hadždž organizovao u tom smislu i da bi njegova misao našla pravu primjenu, Mekka i Medina bi se morale pretvoriti u velike centre visokih naučnih institucija, koje bi izučavale islamski svijet iz svih aspekata i pripremile potrebne materijale za sveislamski dogovor. U tim ustanovama radili bi najistaknutiji naučnici iz islamskog svijeta. U sklopu tih ustanova postojao bi islamski univerzitet, akademije nauka i svi drugi potrebni instituti. U okviru akademije nauka postojao bi poseban institut koji bi vršio funkciju “idžtihada“, razrađivao islamsku misao i iznosio njene koncepte za rješavanje problema i dilema života, kako o tome na veoma lijep način piše rahmetli H. Đozo u svojoj knjizi Islam u vremenu.       

Konkretne prijedloge nalazimo također u nadahnutim govorima lidera islamske revolucije u Iranu, rahmetli Homeinija i današnjeg imama Hamneija te u obraćanja  velikog broja značajnih alima današnjice, koji govoreći o hadždžu ističu i onu drugu stranu ovog obreda, tako možemo čuti:

“…Islamski ummet je danas u fazi iskušavanja. Muslimanski narodi i države imaju velike obaveze i odgovornosti spram ovih realnosti. Islamski svijet prolazi kroz jednu veoma osjetljivu fazu svoje historije. Upoznavanje sa obavezama i osjećaj odgovornosti spram ovih realnosti može da okrene stranicu dekadencije i slabosti u knjizi islamske historije i ponovno otvori stranicu snage i moći muslimana u duhovnom i materijalnom aspektu islamskog svijeta. Zapad, koji je duže vrijeme bio intenzivirajući faktor slabosti i zaostalosti islamskih zemalja, danas se suočava sa velikim i nerješivim problemima. Hronična oboljenja koja su bila skrivena pod velom industrije i kapitala izlaze na svjetlost dana i nagovještavaju veliku krizu. Najjače oružje protiv ovog talasa buđenja islamskog umeta koje se nalazi u rukama arogantnog neprijatelja čiji su nelegalni interesi dovedeni u opasnost jeste oružje psihološke prirode. Stvaranje beznadežnosti, ponižavanje identiteta islamskih naroda, uništavanje njihovih materijalnih kapaciteta i moći. Hiljade propagan-dnih sredstava danas su aktivna, a bit će i sutra, da bi muslimani svijeta izgubili svaku nadu u bolju i svjetliju budućnost, ili da bi bili privučeni nekoj drugoj budućnosti koja je u harmoniji sa interesima i željama neprijatelja islama. Ovaj kulturni i psihološki rat je najefikasnije sredstvo kojim je Zapad ovladavao islamskim zemljama. Meta ovih napada u prvoj fazi su bili i bit će intelektualci i obrazovana elita, a zatim i obični ljudi. Borba sa ovom igrom moguća je samo ako prije nje odbacimo nametljivu i dominirajuću zapadnjačku kulturu. Zapadnjačka kultura mora biti odvojena i prerađena od strane intelektualaca i obrazovanih slojeva društva. Pozitivni elementi te kulture trebaju biti preuzeti i apsorbovani, a negativni, uništavajući elementi te civilizacije moraju biti odstranjeni i protjerani iz misli i prakse islamskog društva. Kriterij ove prerade zapadne kulture mora biti islamska kultura, misli i upute koje su sadržane u Kur’anu i sunnetu…“

“…Cijenjene hadžije iz svih zemelja moraju izvući Božiju Kuću iz otuđenosti kroz sve ove dimenzije...“

Pošto smo mi u doticaju s političkom i društvenom dimenzijom hadždža, moramo reći da smo se miljama udaljili od nje. Dužnost nam je to promijeniti.

Hadždž je i kongres koji se održava na poziv Ibrahima i Muhameda, mir i blagoslov Božiji neka je na njih i njihove, i tu se okupljaju ljudi iz svakog kutka svijeta i iz najudaljenijih područja. To je skup radi ljudske koristi i zato da bi ljudi pravedno postupali. Njime se nastavlja Ibrahimovo i Muhamedovo rušenje idola i taguta i Musaovo svrgavanje faraona.

A ima li idola koji su barem do nogu današnjem Velikom šejtanu i tagutima koji žderu svijet i koji sve slobodne robove Svevišnjeg pretvaraju u njima pokorne robove?! U farzove hadža, koji jeste odaziv Istinitom, iseljenje Svevišnjem i Ibrahimova i Muhammedova blagodat, spada i kazati "ne" svim idolima i tagutima, šejtanu i šejtanovom potomstvu.

Prilikom izgovaranja odaziva “Lebejke“ govori se ne idolima, kaže se la[98] svim tagutima. Prilikom tavafa oko harema Božijeg, što je znak ljubavi prema Istinitom, odvratite srca od drugih i očistite se od straha od drugih mimo Boga. Kroz ljubav prema Istinitom oslobodite se velikih i malih idola, taguta i njihovih privrženika, kao što su se oslobodili Njegovi prijatelji. Dodirujući Hadžeru-l-esved, zakunite se Bogu da ćete biti neprijatelji s neprijateljima Njegovim, Njegovih poslanika, dobrih ljudi i slobodara, da se nećete Njegovim neprijateljima pokoravati niti im robovati, ko god i gdje god oni bili, i iščupajte iz srca strah od neprijatelja Božijih.

Otiđite žustro i produhovljeni na Arefat i na svakom zastajalištu uvjerenog srca pomislite na Božije obećanje o uspostavi vladavine potlačenih. Šuteći porazmislite o ajetima Istinitog, i o spasu potlačenih iz kandži imperijalista. Tražeći od Istinitog na tim časnim zastajalištima puteve spasa. Otiđite potom na Minu i iznađite ondje istinske želje, aone su žrtvovanje svega najdražeg na putu Ljubljenog. Znajte da do Apsolutno Ljubljenog nećete stići sve dok ne pređete preko svega onog što vam je drago, a to je prvenstveno ljubav prema svojoj duši i prema ovom svijetu. Tada kamenujte šejtana i on će pobjeći od vas. Ponavljajte na različite načine kamenovanje šejtana, shodno Božijim naredbama, pa će šejtan i šejtanski porod bježati od vas.

Uvjet za sve ove obrede kojim se doseže do želja i idola izvorne ljudske prirode jeste okupljanje muslimana na ovom mjestu i potpuno jedinstvo muslimana, bez obzira na jezik, boju, pleme, granice ili narodnost. Radi se o ujedinjenju protiv zajedničkog neprijatelja, protiv dušmana dragog islama, jer mi smo u našem dobu zadobili od njih šamar i oni nas u zadnje vrijeme još krvavije i jače šamaraju. Oni jedinstvo muslimana vide kao neprelaznu prepreku pred sobom i žele da kroz sektašenje i djelidbe sklone sa svog puta tu prepreku. Potrebno je da cilj ovog velikog ibadeta i okupljanja muslimana iz svih područja svijeta bude usmjeren ostvarenju koristi za potlačene svijeta. A koja je to korist veća od odvraćanja ruku žderatelja svijeta od islamskih zemalja?!

Naći ćemo, budemo li tragali, još mnogo učenih ljudi koji pozivaju na upotpunjavanje  programa hadždža, naći ćemo milione hadžija koji su se zapitali zašto u svetim mjestima jedemo i pijemo proizvode koji dolaze iz neislamskih zemalja. Čut ćete i one koji se pitaju, čemu sve ovo, čemu ovaj skup, ova formalnost bez suštine. Zar smo se ovdje sakupili samo da bismo kući ponijeli poklone i titulu hadžije.

Naći ćete na hadžu muslimane zabavljene pitanjima o vašem mezhebu, načinu klanjanja i slično. Vidjet ćete one koji  sebe nazivaju sljedbenicima Muhammeda, a.s. kako su zabavljeni sitnicama dok suštinske probleme ostavljaju da ih Bog riješi. Vidjet ćete to i sjetiti se kur'anskog govora o Izraelićanima  koji su rekli Božijem poslaniku da on i njegov Bog idu da ratuju a oni će sačekat.

Ako sve to vidite i zapitate se zašto i kako, već ste učinili neki trud. No, ako vas to sve ne bude zanimalo, ako mislite da ste samo vi važni, onda, zaista, mislim,  vi niste bili na hadždžu.

 


Božiji Poslanik, a.s,.: Ko upamti od moga ummeta četrdeset hadisa od kojih će imati koristi u njihovoj vjeri, Allah će ga proživiti na Sudnjeme danu kao fakiha, znalca.[99]

 

ČETRDESET HADISA O HADŽDŽU

 

Zbirke od četrdeset hadisa bile su i ostale u islamskoj tradiciji vrlo specifična forma prezentiranja hadisa Allahovog Poslanika a.s. Nastavljajući tu tradiciju donosim u koricama ove skromne knjige izbor četrdeset hadisa o hadždžu.

1.- Ebu Hurejre, r.a, kaže: “Čuo sam Allahovog Poslanika (s.a.v.s.) da kaže: Ko hadždž obavi u ime Allaha, nemajući spolni odnos sa ženom, niti učini neki grijeh, vratiće se (kući bez grijeha) kao na dan kada ga je majka rodila!“

2.- Džabir, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik (s.a.v.s.) rekao:“Doista je Kjaba jedan od stubova islama, pa ko izvrši hadždž ili umru on zadobije garanciju kod Allaha: ako umre – uvede ga u džennet, a ako ga vrati njegovoj porodici – vrati ga sa nagradom i plijenom!“

3.- Abdullah ibn Omer, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik (s.a.v.s.) rekao:“Borac na Allahovom putu, hadžija i onaj koji umru izvršava su Allahova delegacija: ako Ga zamole, On im se odazove, a ako šta od Njega zatraže, On im usliša!“


4.- Džabir, r.a, prenosi da je Resulullah (s.a.v.s.) rekao: “Za primljen hadždž kod Allaha ne postoji druga nagrada izuzev Dženneta!“ Prisutni su upitali:“ Koji je to primljeni hadž, Allahov Poslaniče?“ Odgovorio je:“ U kome je hadžija dijelio hranu potrebnim i obraćao se drugima lijepom i prijatnom riječju!“ U drugom rivajetu stoji:“ ...i nazivao ljudima selam!“

5.- Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Poslanik islama (s.a.v.s.) upitan:“ Koja djela su najvrednija?“ Allahov Poslanik (s.a.v.s.) odgovorio je:“ Vjerovanje u Allaha i Njegova Poslanika!“ Ponovo je upitan: “A koje onda?“ Odgovorio je: “Borba na Allahovom putu!“ Nakon toga, ponovo je upitan: “A koje onda?“ Odgovorio je: “Propisno obavljen i kod Allaha primljen hadždž!“

6.- Abdullah b. Džerad, r.a, prenosi da je Muhammed (s.a.v.s.) rekao:”Obavljajte hadždž, jer on čisti grijehe, kao što voda čisti prljavštinu!”

7.- Abdullah b. Mes'ud, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik (s.a.vs.) rekao:“ Obavljajte hadždž i umru, jer vam oni odstranjuju siromaštvo i grijehe, kao što kovački mijeh odstranjuje u kovačnicu trosku rude željeza, zlata i srebra. Za hadždž primljen kod Allaha nema druge nagrade osim dženneta!“

8.- Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik (s.a.v.s.) rekao: “Umra do umre je otkupljenje od grijeha počinjenih između njih, a za uredno izvršen i primljen hadždž nema druge nagrade osim Dženneta!“

9.- Burejde, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik (s.a.v.s.) rekao: “Trošenje imetka na putu za hadždž je kao i trošenje u borbi na Allahovom putu: nagrađuje se sedam stotina puta!“

10.- Abdullah b. Amr, r.a, kaže: Čuo sam Allahovog Poslanika (s.a.v.s.) da je rekao:“ Ko tavaf učini oko Kjabe i klanja dva rekjata namaza, ima nagradu kao da je roba oslobodio!“

11.- Sehl b. Sa'd, r.a, prenosi da je Poslanik Istine (s.a.v.s.) rekao:“ Nema ni jednog muslimana koji zanoći sa grijesima, a krene u džihad na Allahovom putu, ili na hadždž puno spominjući La ilahe illellah, Allahu ekber i Lebbejke Allahumme lebbejk, a da ne osvane bez grijeha!“

12.- Džabir, r.a, prenosi da je Muhammed (s.a.v.s.) rekao: “Ko umre odlazeći u Mekku ili vraćajući iz nje, neće biti podvrgnut pregledu niti obračunu (na Sudnjem danu) ili će mu biti oprošteno!“

13.- Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik (s.a.v.s.) Allaha molio: “Moj Allahu, oprosti hadžiji i onome za koga hadžija bude oprost od grijeha tražio!“

14. Džabir r.a. prenosi da je Allahov Poslanik (s.a.v.s.) rekao:“ Uzmite od mene obrede hadždža!“

15.- Abdullah b. Abbas, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik (s.a.v.s.) rekao: “Svaki dan Allah spusti na hadžije u Mesdžidu-l-haramu 120 milosti: 60 za one koji tavaf čine, 40 za one koji klanjaju i 20 za one koji posmatraju!“

16.- Džabir b. Abdillah, r.a, kaže da je Allahov Poslanik (s.a.v.s.) rekao: “Hadžija nikada neće osiromašiti!“

17.- Aiša, r.a, supruga Vjerovjesnika (s.a.v.s.) prenosi da je on rekao: “Ni u jednom drugom danu Allah ne oslobađa svoje robove od džehennemske vatre, kao što to učini na dan Arefata!“

18.- Talha b. Ubejdullah, r.a, prenosi da je Allahov Miljenik (s.a.v.s.) rekao: “Šejtan se ni u jednom danu ne osjeća tako sićušnim, bijedenim, poniženim i ništavnim, kao što se osjeća na dan Arefata i to, zbog toga, što vidi u njemu spuštanje Allahove milosti i Njegovo praštanje velikih grijeha. Takvo poniženje samo je još doživio na Bedru kada je vidio Džibrila kako postrojava meleke za borbu!“

19.- Hasan b. Ali, r.a, kaže:“Jedan čovjek je došao Vjerovjesniku (s.a.v.s.) i rekao mu: Ja sam plašljiv i slab! On mu je rekao: Prihvati onda džihad koji bodlje nema. To je hadždž!“

20.- Ummu Selema, r.a, majka pravovjernih, prenosi od Resulullaha (s.a.v.s.) da je rekao:“ Hadždž je džihad svakog slabog!“

21.- Ebu Hurejre, r.a, prenio je od Poslanika (s.a.v.s.) sljedeći hadis:“ Hadždž i umra su džihad za starog, slabog i žene!“

22.- Aiša, r.a, je rekla:“Allahov Poslaniče, mi smatramo džihad najvrednijim djelom, pa zašto se ne idemo boriti na Allahovom putu!?“ “Ne!“ – odgovori Poslanik (s.a.v.s.) –“Najbolji džihad za vas je obavljen bez griješenja i kod Allaha primljen hadždž!“

23.- Abdullah b. Omer, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik (s.a.v.s.) rekao:“ Ženama je zabranjeno dok su u ihramu, oblačiti rukavice, prekrivati lice i oblačiti haljinu obojenu mirišljavom bojom. Po izlasku iz ihrama ona može oblačiti odjeću kakvu želi, nositi svilenu haljinu, košulju, gaće i nakit.“

24.- Aiša, r.a, kaže: “Došla sam u Mekku i pošto sam imala menstruaciju nisam tavaf činila a ni sa'j između Safe i Merve. Nakon toga sam se potužila Vjerovjesniku (s.a.v.s.) koji mi je rekao:“Radi onako kako radi svaki hadžija, izuzev tavafa oko Kabe, dok ne budeš čista!“

25.- Božiji Poslanik (s.a.v.s.):“ Ko otiđe na hadždž sa haram imetkom i kaže: ‘Odazivam Ti se, Moj Bože, odazivam Ti se.’, u odgovoru Allah njemu kaže: ‘Nema tebi odaziva i niti sreće, hadždž ti je odbijen i tebi vraćen!’“ (Ed-Durrul-mansur, 2/63).

26.- Ebu Bekr, r.a, prenosi da je Muhammed (s.a.v.s.) upitan:“Koji hadždž je najvredniji?“ Odgovorio je: “U kome se telbija uči naglas i u kome se zakolje kurban!“

27.- Zejd b. Halid el-Džuheni r.a. prenosi da je Poslanik (s.a.v.s.) rekao:“ Došao mi je Džibril i kazao: Naredi ashabima neka podignu svoje glasove prilikom izgovaranja telbije, jer je ona jedan od simbola hadždža!“

28.- Sehl b. Sa'd, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik (s.a.v.s) rekao: “Kada hadžija naglas izgovori telbiju, zajedno sa njim, sve na njegovoj i desnoj i lijevoj strani, i kamen, i stablo, i pijesak, pa čak i zemlja, izgovore telbiju!“

29.- Abdullah b. Omer, r.a, prenosi da je tekst telbije koju je Poslanik (s.a.v.s.) izgovarao glasio: “Lebbejkellahumme lebbejk. Lebbejke la šerike leke lebbejk. Inne-l-hamde ve-n-ni'mete leke ve-l-mulk. La šerike lek! (Odazivam ti se, Allahu, odazivam! Odazivam Ti se, koji nemaš sudruga! Odazivam Ti se! Tebi pripada svaka hvala, blagodati i vlast! Ti nemaš sudruga!).“

30.- Abdullah b. Abbas, r.a, kaže: Vjerovjesnik (s.a.v.s.) nije prestajao sa učenjem telbije dok nije počeo bacati kamenčiće na Akabi!

31.- Abdullah b. Omer, r.a, je rekao: Allahov Poslanik (s.a.v.s.) je došavši u Mekku, nakon obilaska Kabe sedam puta, klanjao dva rekjata iza Mekami-Ibrahima!

32.- Abdullah b. Abbas, r.a, veli: Vjerovjesnik (s.a.v.s.) je došao u Mekku, obavio tavaf oko Kabe, obavio sa'j između Safe i Merve, i nakon tog svog obilaska oko nje, nije se više približavao Kabi sve dok se nije vratio sa Arefata!

33.- Abdullah b. Abbas, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik (s.a.v.s.) rekao:“ Tavaf oko Kabe sliči klanjanju namaza, samo što prilikom tavafa možete razgovarati, pa ko tom prilikom bude htio govoriti, neka, govori samo ono što je dobro!“

34.- Abdullah b. Abbas, r.a, rekao je: Vjerovjesnik (s.a.v.s.) obilazio je oko Kabe na devi, i kada god bi došao do Crnog kamena, pokazao je na njega nečim što je imao uzase i izgovarao tekbir!

35.- Abis b. Rebi'a prenosi da je Omer, r.a, došao do Crnog kamena, poljubio ga i rekao:“ Ja, doista, znam da si ti kamen koji ne može ni štetiti ni koristiti i da nisam vidio Allahovog Poslanika (s.a.v.s.) da te ljubi, ne bih te ni ja ljubio!“

36.- Abdullah b. Abbas, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik (s.a.v.s.) rekao:“Allah će na Sudnjem danu proživjeti Hadžeru-l-esved sa očima i jezikom, koji će svjedočiti onima koji su ga prilikom hadža doticali!“

37.- Ebu Ejjub el-Ensari, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik (s.a.v.s.) prilikom Oprosnog hadža, spojio klanjanje akšama i jacije na Arefatu!

38.- Abdullah b. Omer, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik (s.a.v.s.) spojio akšam i jaciju na Muzdelifi sa proučenim ikametom za svaki od tih namaza; između, a ni poslije njih, nije klanjao nikakvu nafilu!

39.- Abdullah b. Omer, r.a, je rekao:“ Vjerovjesnik (s.a.v.s.) se obrijao i jedna grupa njegovih ashaba, a neki od njih su samo kosu potkratili!“

40.- Božiji Poslanik, s.a.v.a.:“ Ko odgađao hadždž sve dok ne umre, Allah će ga proživiti na Sudnjeme danu kao jevreja ili kršćanina.“ (El-Bihar, 77/58/3).

 

 

 


 


Predaja o hadždžu od Zejnul Abidina

Prenosi se da je hazreti Zejnul-Abidin objašnja-vajući   jednom čovjeku hadždž, između ostalog, rekao i sljedeće:

Ukoliko hadžske obaveze nisi obavio sa sljedećim nakanama, isto kao da ni hadždž obavio nisi. Dolazak na mikat treba biti popraćen nijjetom izlaska iz grijeha i oblačenja odjeće pokornosti.

Skidanje svoje odjeće čini s nakanom oslobađanja od samopokazivanja i licemjerstva. Gusul obavi s nakanom čišćenja od grijeha, i pranje obavi s nijjetom iskrenog pokajanja, oblačenje ihrama, s namjerom držanja zabranjenim svega onoga sto je Allah zabranio.

Primanje obaveze i ugovora o obavljanju hadždža obavi s namjerom odlaganja svih ostalih ugovora sem ugovora s Bogom. Ulazak u mikat nakon što se obuče ihram učiniti s namjerom posjete Allahu, namaz tog trenutka s namjerom približavanja Njemu, izgovaranje telbije s namjerom govora na putu pokornosti Bogu i čuvanja jezika od svakog grijeha.

Ulazak u harem s nakanom zabrane ogovaranja svakog muslimana. Kada se ugleda Kaba gledati je s nakanom gledanja Božije kuće, i odvajanja od svakog osim od Allaha i s namjerom ulaganja truda za bijeg prema Allahu.

Dodirivanje Crnog kamena s namjerom pozdravljanja s Allahom. Zastajanje na
Ibrahimovom mjestu s namjerom istrajavanja gdje god treba biti pokoran i  s namjerom odbacivanja nepokornosti. Namaz iza Mekamul-Ibrahima s nakanom izvršenja Ibrahimovog namaza - možda se ovim želi ukazati na to da ga izvršimo s nakanom prijateljstva - odlazak do izvora Zemzema i pijenje vode s nakanom odlaska u pokornost i dizanja ruku od nepokornosti. Hodanje između Safe i Merve s namjerom bivanja između straha i nade, odlazak na Minu s namjerom da ljudi budu sigurni od naših jezika, srca i ruku. Zadržavanje na Arefatu s nakanom spoznaje Boga i obaviještenosti o Njemu u srcu i duši. Uspinjanje na Džebelu-Rahmet s nakanom vjerovanja u to da je Allah milostiv prema svakom vjerniku i vjernici. Odlazak na Muzdelifu i iskupljanje kamenčića s nakanom uništavanja svake neposlušnosti i neznanja, a sticanja znanja i djela.

Odlazak na Maš'ar, s nakanom stjecanja dobročinstva, svijesti bogobojaznih i straha u srcu, stizanje na Minu i kamenovanje džemreta s nakanom stizanja na cilj i upotpunjenje potreba. Brijanje glave s nakanom čišćenja od grijeha, izlaska iz grijeha i nadoknade loših djela koja su učinjena prema pravima drugih ljudi. Povratak u Meku i tavaf, s namjerom povratka u milost Božiju i pokoravanje i približavanje Njemu.

Glavni cilj propisivanja hadždža i ostalih ibadeta jeste radi jačanja čovjekove duhovnosti, da bi na taj način napravio egzistencijalni skok iz zaokupljenosti svijetom oblika i forme u svijet duhovnih značenja te se na taj način približiti spoznaji Boga,
na taj način steći ljubav i bliskost i pravo boravka u alejama Božijih ugodnika i evlija. Ogromna većina ljudi prije nego li stigne do granice odrastanja i punoljetnosti, usljed nemanja razuma, znanja i djelovanja, dozvoljava da šejtanijet u njima postaje jak a da s druge strane razumna i duhovna strana ostaje zanemarena, što ide do mjere da u sebi nema ništa drugo do li životinjskog aspekta čiji intenzitet aktuelnosti je sasvim uključen, a strana čovječnosti je na minimumu ili bolje rečeno samo u potencijalu. Ali, dobrota Uzvišenog Allaha nalazi da takve ljude ne prepusti samima sebi, upravo zbog njih i šalje poslanike, i zarad njih propisuje ibadete, zakone i određena djela da bi ih izveo iz dimenzije tjelesnosti u dimenziju duhovnosti, iz zalutalosti na pravi put, iz životinje u čovjeka, iz tame na svjetlo, iz daljine u blizinu. Zbog toga su propisane neke dužnosti od kojih neke služe za uništavanja i rastjeravanje tame a druge za stjecanje svjetla. Drugim riječima neki su razlogom tjeranja loših atributa drugi su zaslužni za stjecanje poželjnih vrlina, neke pak obaveze u sebi objedinjuju oba ova efekta, među njih spada hadždž. Hadždž je Božanski mehlem, koji je sastavljen iz mnoštva  najučinkovitijih sastojaka za duhovne bolesti. Bolesti koje srce odvlače s pozornice svjetla u svijet propasti i tame.

Na primjer ulaganje i troškovi koje hadžija mora
podnijeti, liječe njegovu škrtost. Skrušenost i “nizak“ nivo određenih djela na hadžu, zatim tavaf i namazi, liječe oholost.

Poput harwale (ubrzanog hoda između Safe i Merve) ili podnošenja težine nekih djela koja liječe lijenštinu. Zahvaljujući tome sve ibadete treba izvršavati na način kako to Allah traži. Tek kada se stigne do te tačke može se očekivati rezultat, i na taj način možemo saznati i cilj zarad kojeg se i čini. Ukoliko hadžija obavi svoj hadždž i hadžske obaveze upravno na načina kako je to u rivajetu rečeno i bude uključio sve nakane može se nadati da je obavio hadždž na način kako to Allah traži.

Kada Zejnul-Abidin kaže nakana prilikom obavljanja tog i tog djela treba biti takva, ne misli samo na nakanu kao umnu operaciju, već ona mora imati i svoj prostorni odraz, tj. da bude provedena u djelima hadžije. Na primjer, kada je pitao da li si prilikom skidanja svoje odjeće imao namjeru da to bude skidanje odjeće neposlušnosti, misli se na to da zbilja toga trenutka napusti grijehe te da krajnje ozbiljno odluči da u budućnosti ne čini grijehe.

Ukoliko se desi da srcem provučemo neki nijet a da radimo u suprotnosti s njim to se naziva ismijavanje i gaflet a ne nijet. Ukratko rečeno, nijet znači ono što se odlučilo provesti u svojim djelima, tj. iznijeti ga na svjetlo dana a ne držati ga samo u škrinji umnih tajni. Tako kada se u predaji kaže da prilikom obavljana saja od Safe do Merve trebaš imati stanje straha i nade, misli se da u tih sedam krugova zbilja budemo ispunjeni mješavinom straha i nade, kao npr. kada trebamo ići pred nekog vladara pa nam i milo što će nam ukazati poštovanje i primiti nas ali ima u nama i strepnje, da ne bude slučajno kakva kazna po srijedi.

U trenutku dok pravi krugove ono što ga inicira na koračanje, čas ubrzano čas malo sporije, upravo su nada i strah.

Ono što je, pored ovog, još važno jeste naučiti činjenicu da je od suštinske važnosti vođenje računa o nijetu, da bude iskren, jer svaki ibadet je uvjetovan nijetom i njegovom iskrenošću, tj. da li je kurbeten-ilallah ili možda zarad nečeg drugog. Tako i kada je hadž u pitanju nijet treba biti da se postigne blizina Božija, da se unište svi zastori koji su nabacani i navučeni između nas i Boga.

Da bi čovjek ustanovio da li je njegov odlazak na hadždž zbilja iskren ili možda i nije, može se oprobati na sljedeći način. Kada bude sve spremno, tj. kada se obznani da i on ide na hadždž, i kada mu svi budu čestitali nek iskreno provjeri da li bi u tom trenutku za njega bilo svejedno da svoj novac koji je pripremio za hadždž (tajno) uloži u nešto u čemu bi Božije zadovoljstvo bilo veće, nešto čiji je prioritet veći od hadždža, na primjer za pomoć nekoj ugroženoj porodici za koju niko  ne zna i niko nije čuo. Da li je spreman preći preko toga da ga neće zvati hadžija, da će mu se možda i smijati, da će mu nadjenuti ime pisman-hadžija, da ga neće ni toplo i u velikom broju ispratiti na hadždž a samim tim ga neće ni dočekati.

Ukoliko mu bude svejedno, tj. ne bude mu bitno šta će ljudi reći, već mu bude važno da ispuni svoju pravu trenutnu obavezu i da to učini samo zato da bi stekao zadovoljstvo Božije, e to je ono pravo, i jasno je da mu je nijjet odlaska na hadždž samo zarad približavanja Bogu. Uz to ukoliko kada se već pođe na put hadža, sve ono sto mu se dogodi, sve teškoće, sve probleme, sva odricanja bude sa užitkom prihvatao, tj. ne bude trpio,  već bude uživao u njima i bude odlučan da svaku prepreku koja iskrsne na putu da je otkloni i ne bude mu zao da ulozi truda koliko god je potrebno da stigne na hadždž, to je još jedan pokazatelj da mu je nijjet čist i iskren. Sjetimo se samo žara s kojim je Musa, a.s.,  hrlio ka brdu na kojem je ostao četrdeset dana i gdje je sve vrijeme postio jer je zbilja povikao: “Bože, hitam Tebi da bi Ti bio zadovoljan!“

Čovjek koji u sebi ima ovako čist nijjet, nema potrebe da uči ono što je prethodno nabrojano, njegov primjer je poput primjera prave majke koju niko ne uči plaču kada joj dijete umre, to dolazi samo po sebi, tako i pravi hadžija, gdje god da se zadesi šta god da se radi on tu reaguje na pravi način i radi u skladu sa pravilima i potrebama. U takvom kontekstu je jasno da sve sto mu se ispriječi na putu od elemanta harama, mekruha i svega sto je od djela nepoželjno, da ih se strogo mora čuvati, zarad ličnoga dobra, a to je stizanje do Allaha, a da bi se to dogodilo, moraju se ispuniti mnogi uvjeti. Kao prvo onaj ko to želi, mora svim snagama i sasvim ozbiljno shvatiti da se to događa Božijim privlačenjem i Njegovom voljom, zato je najbolje da bi to postigao da zavoli Allaha i da u sebi stvori čežnju za Bogom.

U predaji od hazreti Sadika se prenosi da čovjek koji čezne za Bogom, nema potrebe ni za snom niti apetita za hranom, ni sa kim se ne druži, niti je u kući, i nigdje se ne može smiriti, danju noću čini ibadet, sa nadom da će stići do Voljenog. Svojim jezikom čeznje samo priča s Njim. Isto tako Poslanik, s.a.v.s., za Musa, a.s., kaže da niti je jeo niti spavao niti šta pio sve zbog jake želje koju je imao za Bogom, zato je i otisao na brdo i 40 dana ni na šta drugo ni pomislio nije. Zahvaljujući svemu tome, kada stupiš na mejdan ljubavi i čežnje, odrekni se dunjalučarskih prohtjeva, odvoji se od svega s čim si se zbližio, okreni se samo prema Onome prema Kome imaš želju. I između svoje smrti i života reci “lebejk“, tj. “odazivam ti se“.

Ko nije ovakav, a većina nas nije takva, ništa drugo ne preostaje nego učiniti tevbu, iskrenu tevbu, ne tevbu evlija i izabranika Božijih, već tevbu koja je obavezna svim običnim ljudima, a kojom se želi očistiti od fikhskih grijeha, i da se potrudimo koliko možemo da nadoknadimo ono što je ispušteno u prošlosti od obaveznih djela, i da vratimo koliko je moguće više od onoga što smo drugima zakinuli i prisvojili. Za to je, uzgred budi rečeno, mjesec Zul-ka'deh najbolja prilika. Sve je to lijepo popratiti gusulom pokajanja, namazom pokajanja, pokajničkim dovama i sve u mjeri ličnih obaveza, pa da se poravnaju i srede obaveze prema Bogu, sebi, porodici, drugima, i na kraju kada sve bude potaman, tako postupiti i tako ostaviti vasijet svojima kao da se nećemo vratiti sa hadža. Prilikom svega ovoga uvijek se mora voditi računa da sve sto se radi da bude samo u ime Boga i da bude u mjeri u kojoj to Bog želi.[100]

 

 


Umjesto zaključka

 

S obzirom da se svake godine mnogo govori i piše o hadždžu i, obično, ponavljaju iste ili gotovo iste stvari, cilj ovog mog rada bio je napraviti kratak osvrt na suštinske (nutarnje) poruke hadždža, koje predstavljaju njegovu suštinu. Svako ko polazi da obavi hadždž treba da je svjestan da je njegov cilj postizanje Allahovog, dž.š, zadovoljstva. Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Ne postoji druga nagrada za primljen hadždž izuzev Dženneta.”

Allah, dž.š, nas putem hadždža uči kako treba da u svakom koraku svoga života budemo potpuno predani Njemu i Njegovim naredbama. Vjerujem da ukoliko čovjek obrede hadždža vrši imajući u vidu  činjenice koje sam sakupio u ovoj knjizi, da će samo njegovo obavljanje hadždža biti potpunije, misaono bogatije a samim tim i duhovno čišće i dublje. Nije isto obaviti tavaf oko Kabe hodajući za vodičem svjestan samo da ga treba obaviti i obaviti ga svjestan činjenica koje sam već naveo, sjećajući se  Ibrahima a.s., hazreti Ismaila a.s., hazreti Hatidže i svih drugih, već nabrojanih događaja koji ispunjavaju taj prostor ne samo povijesnogeografski nego vjerujem i duhovno u svakom vremenu.

Kako je za hadždž najosnovnija ipak želja čovjeka, nadam se da će Uzvišeni Allah dati da će baš vaša želja čitajem ove knjige očvrsnuti i time i meni priskrbiti dobro i hajr a da se od vas neće ništa umanjiti. Ako sam i u čemu osjetio veću  i duhovnu a, rekao bih i fizičku slast, tokom obavljanja hadždža onda je to bilo u  osjećaju čiste, materijom neoprljane želje, da svi mumini, moja braća u vjeri, dožive  i osjete ono čime Allah počasti Svoje goste u Svetom hramu.

Budući hadžija dužan je da se potrudi da imetak koji će utrošiti na tom putu bude isključivo na halal način stečen. Pa iza učvršćenja naše želje da obavimo hadždž slijedi i moguć je, odmah i prvi korak, a pomeni, prvi korak na hadždž počinje prvom markom koju  halal zaradimo i odvojimo s nijjetom da je za troškove našeg odlaska na hadždž.

Onaj pravi, fizički korak koji ćemo pružiti ka Mekki, kad se za to stvore uslovi, bit će već pola puta na hadždž. Jer put na hadždž traje mjesec dana do povratka kući, a stjecanje nafake za takav put mnogo, mnogo duže. Pa držim velikim da još u svojoj mladosti počnemo taj put, upravo onom jednom markom koju ćemo ostavljati s tim nijjetom po strani. Danas imaju i banke u kojima se može upravo u tu svrhu štediti novac. Spremanje i put na hadždž doživljavajmo kao putovanje  na ahiret. Isto kao što za put na hadždž bira što bolje sredstvo, iako nije siguran da li će uopće na taj put krenuti, treba dobro i često da razmišljamo o putu na ahiret koji će biti u običnom tabutu, a koji je siguran da će se desiti. Preporučuje se kod kupovine ihrama za hadždž da se ćefina i momenta kada ćemo u njih biti umotani. Čovjek ide u susret Allahovoj, dž.š, kući u posebnoj odjeći koja se razlikuje od njegove uobičajene. Isto tako će Allaha, dž.š, sresti na budućem svijetu u odjeći koja je različita od ovodunjalučke odjeće. I jedna i druga su veoma slične.  Kada hadžija na mikatu obuče ihrame i izgovori telbijju neka bude svjestan da se odaziva Allahovom, dž.š, pozivu nadajući se da će biti primljen kod Allaha, istovremeno se bojeći da ne bude odbijen. 

Prilikom prvog pogleda na Kabu insan treba osjetiti veličinu Kabe u svom srcu, kao da gleda u njenog Gospodara. Zatim se zahvaliti Allahu, dž.š, što mu je omogućio da dođe do tog stepena i da se nađe u grupi Njegovih hodočasnika. Tada se sjeti prevelike želje svih ljudi na Sudnjem danu za ulaskom u Džennet i njihove podjele na dvije grupe. Isto tako ce se i hadžije podijeliti: na one čiji je hadždž primljen i one čiji je hadždž odbijen. 

Kad  čovjek čini tavaf oko Kabe treba znati da nije dovoljno samo kruženje tijela oko Kabe, nego je suština u kruženju srca oko Gospodara Kabe putem zikra i sjećanja na Allahovu. dž.š, moć.

Prilikom dodirivanaja Crnog kamena, ukaže li se prilika za to, trebamo biti svijesni da dajemo prisegu Svevišnjem Allahu, dž.š, na pokornost i čvrsto odlučiti da budemo ustrajani i uporni u izvršenju te zakletve, jer onaj ko nije iskren prilikom davanja prisege zaslužuje srdžbu i kaznu. Ibnu Abbas, r.a, prenosi da je Poslanik,s.a.v.s, rekao: “Hadžeru-l-esved je Allahova, dž.š, desnica na Zemlji, kojom se On rukuje sa Svojim stvorenjima isto kao što se čovjek rukuje sa svojim bratom.”[101]Kad na Arefatu budemo vidjeli sve hadžije  smještene po šatorima  kako svako od njih sjedi u grupi zemlje iz koje dolazi to nam može poslužiti da se sjetimo stajanja na Sudnjem danu pred Svevišnjim Allahom, dž.š, kada će svaki ummet slijediti svog poslanika, nadajući se njegovom šefa’atu, nadajući se Allahovom oprostu i strahujući od Njegove kazne.

 


    LITERATURA:

 

-       Besima Korkut,  Prevod Kur’ana .

-       Ali Šarijati, Hadždž.

-       Haris Čengić, Ibrahim a.s. (www.znaci.com).

-       Ekber Ejdi,  Ciklus predavnja o Kur'anskoj uputi, Sarajevo 2005.g.

-       Ishak Sedić, Dani hadždža, tekst objavljen u časopis Novi horizonti.

-       Sahihu-l-Buhari 3.knjiga, drugo izdanje, Sarajevo 1996.

-       Es-Sejjid eš-Šerif er-Radi, Nehdžu-l-Belaga (Staza rječitosti); govori, pisma, izreke Alija Ibn Ebi Taliba, izdavač: Islamska zajednica, Zagreb; štampano 1994 godine.

-       Abdurahman Hukić “Kako ću obaviti Hadž”, peto izdanje; Sarajevo, 1989.

-       Mizanul Hikmet (Mjera Mudrosti 1 i 2), Fondacija “Mulla Sadra“ u BiH,  Sarajevo, 2007.g.

-       Muhamed Seid Serdarević “Fikhu-l-ibadat”, peto izdanje; Sarajevo, 1994.

-       Ali bin Ferid el Hindi “Skraćena zbirka fikhskih propisa”,organizacija preporoda islamske tradicije Kuvajt, odbor za BiH; (www.islam-bih.org).

-       Rijadus-salihin-Vrtovi pobožnih, autor Muhjuddin Jahja b. Šeref en-Nenevi, objavljeno u Travniku 1994.

-       Husein Đozo: Islam u vremenu.

-       Kenan Čemo: Neki od unutarnjih aspekata Hrama u Mekki, izvor: www.znaci.com.

-       Ikanović Muhammed: Historijat Hadždža.

-       Hamza Subašic, Tekst održane hutbe, Stuttgart.

-       Haris Čengić: Hadždž i umra (www.znaci.com).

-       Muhamed Tašaković: Mala zbirka znanja i pouka – www.znaci.com.

-       Govori imama Hameneija i imama Homeinija povodom Hadža. Izvor:www.ibn-sina.net.

-       Vahid Fazlović: Bajramska Hutba održana u Tuzli 03.03.2001.g.

-       Šukri.H. Ramić; Propisi Hadždža, tekst objavljen u časopisu Novi horizonti.

-       Akbar Eydi, Rasprava o poslanstvu, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarejvo 2005.g.

-       Akbar Eydi, Bit islama, Fondacija “Mulla Sadra“, Sarejvo 2005.g.

 

 

 

 



[1] Nedždžar A. W. Kasasulanbija, Mektebetud-arit-Turas, Bejrut 1978, str 52-53.

[2] Islamska misao, godina V, Broj 55, jul 1983, str 9.

[3] Barnaba je bio Jevrej rođen na Kipru. Njegovo ime je bilo Josip, a zbog njegove odanosti stvari Isusovoj, drugi apostoli su mu dali nadimak Barnaba. Ovaj izraz se različito prevodi kao: “Sin utjehe”, ili “Sin podsticaja”. Evanđelje po Barnabi je bilo prihvaćeno kao kanonsko evanđelje do 325. godine. U četvrtoj godini imperatora Zenoa (478.) otkriveni su posmrtni ostaci Barnabe i tu je na njegovim grudima nađen primjerak Evanđelja po Barnabi, pisanog njegovom vlastitom rukom. (Acia Sanctorum, Boland Junii, tom II, stranice 422 i 450, Antwerp 1698). Ono sada počiva u Hof biblioteci u Beču. Na bosanski jezik preveo ga je M. Mlivo. Isto je dostupno na web stranici http://www.quranm.multicom.ba/barnaba/Barnaba-1.htm.

[4] Smatra se da se to dogodilo blizu ili u samoj Mekki. Neki  misle da je to bilo u dolini Mine, sjeverno od Mekke, gdje se vrši obredno žrtvovanje svake godine kao sjećanje na žrtvu Ibrahima i Ismaila. Drugi kažu da je pravo mjesto žrtve bilo blizu Merwe koja je povezana sa Ismailovim djetinjstvom.

[5] Hadždž, 36-37.           

[6] Prva knjiga, Moj, 4:4-5.

[7] El-Maide, 31.

[8] El-Hadždž, 32.

[9] El-Bekare, 127.

[10] El-Bekare, 129.

[11] Ali Imran, 96.

[12] Hadždž,78.

[13] El-Enbija’, 51-56.

[14] Eš-Šuara’,75-82.

[15] Merjem, 41-49.

[16]Et-Tevbe, 114.

[17] Qalem, 48-50.

[18] Riječ “takwa“ koja se  u Kur'anu često  spominje uglavnom se kod nas prevodi kao “bogobojaznost“, no značenje ove riječi je mnogo dublje  i šire te bi smo ga prije mogli naslutiti  kao svjesnost o Bogu, predanost Bogu itd.

[19] En-Nisa, 125.

[20] En-Nahl, 20.

[21] El-Bekare, 258.

[22] Es-Saffat, 100.

[23] Es-Saffat, 101.

[24] Mjesto na kom se u vrijeme hadždža bacaju kamenčići.

[25] Es-Saffat, 102.

[26] Es-Saffat, 102.

[27] Es-Saffat, 104-105.

[28] Kurban je vadžib po našem mezhebu a kod drugih je sunnet-i muekkede.

[29] Sura Kevser.

[30] El-Hakim, Ibn Madže i Tirmizi; Fikhu’l-islami ve ediltetuhu, V, 527.; El-Mugni, VIII, 617.

[31] Ahmed i Ibn Madže, Nejlu’l- ewtar, V, 117.; Zuhajli, Fikhu’l-islami ve ediltetuhu, V, 527.

[32] Buharija.

[33] El-Kevser, 1-3.

[34] El-En'am, 162.

[35] Buhari, Muslim.

[36] Buhari

[37] Buhari

[38] Muslim.

[39] El-Hadždž, 28.

[40] Muslim.

[41]El-Bekare, 156.

[42] El-Hidžr, 29.

[43] El-Kehf, 87.

[44]El-En’am, 38.

[45] El-Furkan, 27.

[46] Ahmed, Tirmizi, Ibnu Madže, Hakim.

[47] Buharija.

[48] Buharija.

[49] Taberani – hasen.

[50] Ali Imran, 96.

[51] El –Bekare, 191-192.

[52] El –Bekare, 125.

[53] Safa i Merva su dvije humke u Mekki udaljene jedna od druge 576,5 m.

[54] El –Bekare, 158.

[55] El-Bekare, 197.

[56] El Bekare, 198.

[57] El Bekare, 199.

[58] El Bekare, 200-203.

[59] El-Hadždž, 27-29.

[60] El-Hadž, 36-37.

[61] El-Feth, 27.

[62] El-Bekare ,196-197.

[63] El-Maide, 1-2.

[64] El-Maide, 94-96.

[65] El-Hadždž, 27.

[66] Ali-Imran, 97.

[67] El-Bekare,197

[68] Ahmed.

[69] Šerijatskog pratioca.

[70] Muslim.

[71] Nedžu-l-Belaga (Staza rječitosti); govori, pisma, izreke Alija Ibn Ebi Taliba koje je sabrao  Es-Sejjid eš-Šerif er-Radi; prijevod Rusmir Mahmutčehajić i Mehmedalija Hadžić; izdavač: Islamska zajednica, Zagreb; štampano 1994 godine;  str. 155, 156 .

[72] El-Bekare, 129.

[73] El-Bekare, 197.

[74] El-Bekare, 200.

[75] U tom smislu, kroz ajete Kur’ana Svemogući nam otkriva neke od tih svetinja, pa imamo:Sveti grad (Mekka sa svojim širim područjem u koje spadaju Arefat, Muzdelifa, dolina Mina i ostala područja u njenoj blizini), Svetu planinu (Sinajska planina), Svetu zemlju ( područja današnje Palestine i dijelova Jordana, Sirije), Svetu dolinu (dolina Tuva),Sveto drvo (Maslina i možda još i Smokva prema ajetu 95:1), Sveti kovčeg (zavjetni kovčeg Izraelćana, koji su meleki donijeli), Svetu kamilu (kamila poslata Salihovu a.s. narodu kao Allahov znak i zbog njezina klanja je taj narod bio i uništen), Svete Knjige (Kur’an, koji samo čisti smiju doticati i ostale Allahove dž.š. objavljene Knjige: Indžil, Zebur, Tevrat, Suhufi Ibrahima a.s. i ostale koje su eventualno bile objavljene) Ovo su svetinje koje se mogu otkriti iz ajeta Kur’ana. Hadis nam otkriva još dvije: Sveti grad Medinu sa Svetim mesdžidom Resulullaha Muhammeda, s.a.v.s., Sveti mesdžid El Aksa u Kudsu (Jerusalemu).

 

[76] Mjer amudrosti 1, 1375.

[77]“Mikat“ i “mevakit“ u stvari znači vrijeme, a poslije je dobilo i značenje mjesta, jer često puta kada se dođe u jedno mjesto nastupa i čas i vrijeme da se nešto treba učiniti. Upravo zbog toga se određena mjesta u daljoj okolini Mekke i zovu “mikatima“, jer kada hodočasnik dođe u jedno od tih mjesta mora da odluči da počinje, počne vršiti hodočašće već od toga mjesta, mora obući hodočasničku odjeću i povikati odazivanje - glasno izgovoriti telbiju. Mikata ima pet, dakle pet mjesta koja leže na pet puteva kojim se s raznih strana ulazi u Mekku, a ona su: za one od strane Medine “Zul-Hulejfe“, za Siriju i Egipat “Džuhfe“, za Irak i Horasan “Zat-Irek“, za Nedžd je “Karn“, za Jemen “Jelemlem“ (Ko bi slučajno išao nekim drugim putem izvan ovih ili izvan puta pošao, mikat mu je pravac koji leži između koja dva spomenuta mjesta.).

[78] U arapskom jeziku ima značenje svetosti.

[79] El-Bekare, 127.

 

[80] Muttefekun alejh.

[81] Muttefekun alejh.

[82] Zanimljivo je također napomenuti da gledajući Kabu s bilo koje strane, ljudskom oku ostaje uvijek skriven jedan ćošak (rukn), te se time vide samo tri ćoška. Jedan od njh odgovara Božijoj prisutnosti u ljudskom srcu (el-hatir el-ilahi), drugi melekskoj (el-hatir el-meleki), dok treći simbolizira nefsansku – koja se odnosi na ego (el-hatir en-nefsi) prisutnost u ljudskom srcu. Prvoj odgovara kabenski ugao Hadžeru-l-esweda (Crni kamen), drugoj ugao od strane Jemena, a trećoj ugao od strane Šama (Sirije, Jordana i Palestine). Prema ovom obliku se ravnaju srca svih Allahovih vjerovjesnika, tako da vjerovjesnik može imati samo tri prisutnosti (hawatir) koje ga nadahnjuju: božansku, meleksku i onu koja proizlazi iz njegovog nefsa. Međutim, na ovom meqamu (stepenu) mogu biti i neki od Allahovih evlija koji imaju snažnog udjela u vjerovjesničkoj zbilji, poput Sulejmana ed-Dunbulija. Očitovanjem četvrtog kabenskog čoška njegova energija biva usmjerena na šejtansku (satansku) prisutnost, što odgovara kabenskom ćošku od strane Iraka. Da upravo irački ugao odgovara šejtanskoj prisutnosti svjedoči i dova koja se uči kada se prilikom tavafa (obilaženja) oko Kabe naiđe na ovaj ćošak, a koja glasi: “Utječem se Allahu od edepsuzluka, nifaka (licemjerstva) i iskvarenog morala!“ Prema ovom obliku (četverouglu), za razliku od vjerovjesnika, se ravnaju srca ostalih vjernika tj. stoje na četiri duhovna stuba.

Četverougaoni oblik Kabe je ujedno i paradigma za “Arš“ (Allahovo Prijestolje, cjelokupnost Bitka), kojeg nose četiri meleka a kojeg će na Ahiretu (nakon Sudnjega dana) nositi osmero meleka. Tako je i sa ljudskim srcem tj. na Ahiretu će ga “nositi“ osam ''stubova'' tj. pored već četiri postojeća pojavit će se nova četiri izrazito duhovna stuba: Znanje, Moć, Volja i Kelam (govor kao takav). To znači da će ova četiri atributa svoje potpuno ozbiljenje ostvariti tek na Ahiretu, iako su i danas oni prisutni. Primjerice, sretnici na Ahiretu šta god požele to će im se ostvariti tj. njihova volja će biti potpuna. Kada za nešto kažu “budi“, to će i biti. (Iz teksta Kenana Čeme: Neki od unutarnjih aspekata Hrama u Mekki- www.znaci.com).

 

[83] Kamen na kojem je stajao Ibrahim a.s. prilikom gradnje Kabe i na kojem su ostali otisci njegovih stopala kao trajni znak.

[84] El-Maida, 97.

[85] Saj je prelaženje puta sa Safe na Mervu, kao i s Merve na Safu - po sedam puta, pri čemu, između određenih granica koje su obilježene naročitim znakovima, treba reml učiniti tj.lagano potrčati tresući ramenima.

[86] Ona je bila robinja njegove prve žene Sare pa ju je ona dala njemu da se oženi njome, jer mu ona nije mogla roditi dijete.

[87] Korijen riječi Arefat znači znanje.

[88] Korijen riječi muzdelifa u arapskom jeziku ima značenje svijesti.

[89] El-Bekare, 200.

[90] El-Hadždž, 25.

[91] Et-Tewbe, 3.

[92] Et-Tewbe, 28.

[93] Ali-Imran, 96.

[94] El-Bekare, 127.

[95] Iznad Kabe po vertikali na nebesima, prema nekim predajama, se nalazi Bejtu-l-ma’mur (Kaba meleka koja se nalazi na sedmom nebu) Bejtu-l-ma’mur je Hram koji se nalazi na sedmom nebu i on za meleke predstavlja ono što Kaba predstavlja ljudima na zemlji. Prema vjerodostojnim hadisima u taj Hram svakodnevno ulazi sedamdeset hiljada meleka da slave i veličaju Allaha dž.š. i koji se, kada završe jednodnevni ibadet, više nikada ne vraćaju. Znači taj Hram je svakodnevno pun robova Milostivog koji Mu se klanjaju. Smatra se da se upravo na ovu nebesku Kabu odnose Ajeti Milostivog iz sure Kur’ana Gora (Et-Tur): “Tako mi Gore, i Knjige u retke napisane na koži razvijenoj, i Hrama poklonika punog.“

[96] Kad je Poslanik Muhammed a.s. započeo svoju Misiju u Mekki, nekoliko puta je rekao da nije donio novu religiju već je to ista vjera koju su propovjedali i praktikovali Adam, Nuh, Ibrahim, Musa i Isa. Kur'an takođe kaže da je Ibrahim bio pravi Musliman.

Nakon gradnje Kabe Hadžera i njen sin Ismail su ostali u Arabiji. Ismail se izgleda tu i oženio i u njegovom potomstvu su bili Hašim i Abdu-Sems.  Hašim je bio pradjeda Muhameda, Poslanika Islama, i zato je Poslanik poznat kao Hašimit.  Čuvanje hrama koji su utemeljili Ibrahim i Ismail ostalo je u rukama lokalnog plemena u Mekki gdje se Ismail oženio do četvrtog, odnosno petog vijeka. Do tog vremena, Mekka je bila gomila rasutih šatora i koliba. Negdje u to vrijeme, pojavio se čovek po imenu Kusa, potomak Ma´ada, Adnanovog sina, koji je vodio porijeklo iz Ismailovog potomstva. Kusa je obnovio Kabu, postavio pravila za odgovarajaću upravu, osnovao savjet za pregovore i postavio pravila za obezbjeđivanje objekta hadžijama u vrijeme hadždža dizanjem poreza. Kad je Kusa umro, odgovornost je prešla na njegovog najstarijeg sina, Abd-ud-Dara. Poslije Abd-ud-Darove smrti izbila je svađa između njegovih unuka i sinova njegovog brata Abd Munefa. Problem je rješen podjelom vlasti na dvije grupe. Rukovođenje snabdijevanja vodom i dizanje poreza je povjereno Abd-uš-Semsu, Abd Munefovom sinu, a ključevi Kabe i savjet za pregovore, kao i odgovornost za vojna pravila data su Abd-ud-Darovim unucima. Abd-uš-Sems je obično mnogo putovao. On je, prema tome, svoju odgovornost prenio na svog brata Hašima. Kurejšije, kako su ljudi Mekke bili kolektivno zvani, bili su podijeljeni u različite klanove. Klan koji je vodio porijeklo od Hašima bio je poznat kao Bani Hašim a oni od njegovog brata Abd-uš-Semsa, bili su poznati kao Bani Abd-uš-Sems. Kasnije je grana od Abd-uš-Semsa koji su bili iz potomstva Umeje, postala je poznata kao Bani Umeja.

[97] Muslim.

[98] La- “Ne“ na arapskom jeziku.

[99]El-Bihar, 2/156/10.

[100] Zahvaljujem prof. Ertanu Basariku na  pomoći u prevodu ove predaje.

[101] Prenosi Hakim i kaže da je hadis sahih.

Naziv knjige: Kurban i hadždž

Autor: Esad Bajić

Izdavač:Karađoz-begova medresa u Mostaru

Suizdavač:Fondacija „Lijepa riječ“, Konjic

Za izdavača: Seid Eminović

Urednik: Benjamin Mušinović

Recenzenti:

Seid Eminović

Suljo Cikotić

Lektor: Zehra Alijagić

Korektor: Esad Bajić

Štampa: Sabah-print, Ilidža

Za štampariju:Anel Elezović

Tiraž:500 primjeraka


 

SLOVO O HIDŽRI

Kako sam naslov kaže, knjiga govori o hidžri kao historijskom događaju tj. preseljenju Muhammeda s.a.v.a. iz Meke u Medinu ali i o "hidžri" kao pojmu i svojevrsnoj praksi unutar islamskog načina življenja. Knjiga je štampana u izdanju Kulturno-umjetničkog udruženja"Sejfullah" Konjic 2007.godine i u izdanju Fondacije "Lijepa riječ" Konjic 2013.g..

Uvod: Posljednjih godina, obilježenih našim pokušajem da oživimo svoje islamsko biće, sve više pažnje posvećuje se i pitanju hidžretskog kalendara, hidžretske godine a samim tim pred svakog od nas postavlja i pitanje, koliko znamo o hidžri? O hidžri kao pojmu i Hidžri kao historijskom događaju.

Godine 638. halifa Omer ibni Hattab je odredio hidžru kao početak računanja muslimanske ere. Od tada je hidžretski kalendar sreñen i jedinstven. Podsjetimo da sve ere na svijetu počinju nekim dogañajima za koje se općenito smatra da su važni i da nakon njih ništa nije isto, to jest sve je drukčije. Ukupna situacija i položaj muslimana (ekonomski, društveni, pa i politički) Hidžrom se mijenjaju. Ništa više nije bilo isto. Promijenimo li aspekt promatranja, vidjet ćemo da ni u svijetu nije više ništa bilo isto. Tok povijesti čovječanstva je dobio novi svoj pravac, a samo, pak, čovječanstvu još jednu svoju novo odrednicu i utemeljenje novoga pogleda na život. Hidžra je ta djelnica koja svu dotadanju povijest čovječanstva razdvaja od one koja je potom uslijedila. No, što je hidžra?

Sama riječ u arapskom jeziku je etimološki vezana za glagol "hadžere", koji u prijevodu na bosanski jezik znači izaći. Pod ovim pojmom se podrazumijeva izlazak prve male zajednice muslimana iz Mekke, sredine u kojoj im je fizička egzistencija bila ugrožena, u Medinu, tadašnji Jesrib, grad u kome je ideja islama našla plodno tle i gdje je već živjela velika skupina onih koji su se deklarirali kao muslimani. Izlazak (seoba) je trajao tri mjeseca, a posljednji su Mekku napustili Poslanik Muhammed a.s. i njegov ashab hazreti Ebu Bekr, a odmah za njima i hazreti Alija, jedan od najjačih Poslanikovih uzdanika.

Dolaskom u Medinu samo je dio hidžre završen. To je izlazak sa namjerom povratka. Stoga je i hidžra puno dugotrajniji proces, jer će pobjedonosni povratak u Meku uslijediti puno kasnije. Za njega će trebati puno vremena i priprema, kao i dozrijevanja muslimanske zajednice.

Prijelaz u Medinu je višestruko značajan. Islam u ovome gradu dobiva svoju šansu. U Medini je on oživotvoren, provodi se u praksi i izgrañuje se sistem življenja utemeljen na njegovim principima. Muslimani dobivaju svoju slobodu i mogućnost slobodnoga razvoja. Islam želi ući u njihove živote i urediti ga na najhumanijim osnovama, što se dešava upravo nakon hidžre.

Na političkome planu islam provodi renesansu. Znano je da period objavljivanja Kur’ana u Medini sadrži puno više pravnih naputaka, nego što je to bio slučaj sa mekanskim periodom. Razjedinjena i, u znatnoj mjeri, posvañana arapska plemena islam okuplja oko jedne ideje i ujedinjuje ih. Nakon Hidžre piše se i prvi ustav islamske države, poznata Medinska povelja, u kojoj se, prvi puta u povijesti čovječanstva, daju prava nacionalnim i vjerskim manjinama. Nakon Hidžre se rodilo jezgro buduće velike islamske države koja će se kasnije prostirati na tri kontinenta i koja će snagom, moći i sjajem nadmašiti sva carstva koja su ikada postojala.

Zbog navedenoga, Hidžra predstavlja jedan od najznačajnijih datuma u povijesti islama, ali i u ukupnoj povijesti čovječanstva. Bosanski su muslimani pokušavali se ozrcaliti u njoj; pokušavali u njoj naći pouke za se, sličnosti iz svoje sudbine sa sudbinom tih prvih hrabrih sljedbenika islama... U ovoj knjizi kada riječ «hidžra» pišemo velikim početnim slovom mislimo na samo preseljenje Muhammeda a.s., iz Mekke u Medinu dok kada govorimo o hidžri kao pojmu, praksi, ustanovi na odreñeni način, onda koristimo malo početno slovo.

Hidžra u Kur'anu

Riječ «hidžretun» u arapskom jeziku znači «seobu». Čut ćemo da neko kaže «hidžretun-nebijji» i to označava seobu Muhammeda a.s., iz Mekke u Medinu 622.g. po Isa a.s.,

Također u islamskoj literaturi često susrećemo izraz «hidžretani» što označava dva iseljenja muslimana iz Mekke u početku islama. Prvo u Abesiniju a drugo u Medinu.

Od ove riječi izvedena je i riječ «muhadžirun» u značenju iseljenik, emigrant i sl.

Sama riječ «hidžra» i izvedenice od ove riječi spomenute su u Kur'anu na preko trideset mjesta. Pet puta u poglavlju En-Nisa i u poglavlju El-Enfal . Tri puta je ova riječ spomenuta u poglavlju Et-Tevbe , a po dva puta u poglavljima En-Nahl , El-Ahzab , El-Hašr i El-Muzemmil . Po jedanput je spomenuta u poglavljima El-Bekare, Ali Imran, Merjem, El-Hadždž, El-Muminun, En-Nur,El-Furkan, El-Ankebut,  El-Mumtehine i  El-Muddessir.

Kur'an kada govori o hidžri ne svodi govor samo na prelomni dogañaj iz historije islama kada je Muhammed a.s., sa muslimanima napustio Mekku i prešao u Medinu, nego Kur'an prelazi na samo jezičko značenje riječi «hidžra» izmeñu kojeg i «hidžretun-nebijji» postoji čvrsta veza i zajednički smisao.

 

Uzroci hidžre

Uzroci hidžre, prije svega. leže u stavu idolopoklonika prema islamu i muslimanima. U poglavlju Ali Imran Kur'an o tim uzrocima kaže sljedeće: «Onima koji se isele i koji budu iz zavičaja svoga prognani i koji budu na putu Mome mučeni..."   .

Neki komentatori Kur'ana tvrde da su muslimani svojevoljno napustili Mekku. Meñutim pasivna forma glagola «ahredže» u ovom, kao i u drugim ajetima, ukazuje da su muslimani bili primorani da napuste Mekku. U pasivnoj formi ovaj glagol je upotrijebljen i u osmom ajetu poglavlja El-Hašr da ukaže na isto značenje: «I siromašnim muhadžirima koji su iz rodnog kraja svoga protjerani».

A u poglavlju En-Nahl u četrdeset prvom ajetu stoji: “One koji se isele, Allaha radi, nakon što su bili proganjani“.

Muhadžiri su, dakle, bili proganjani prije hidžre. Idolopoklonici su nad njima činili razna nasilja. Kur'anski ajet ne govori o tim nasiljima pa je on zbog toga izražajniji u značenju i sveobuhvatniji u dokazu. Sljedeći ajet ovog paglavlja: «Gospodar tvoj će onima kaji su se iselili, nakon što su zlostavljani bili...» govori a zlostavljanju muhadžira prije njihovog iseljenja iz Mekke. Mnogi komentatori Kur'ana razilaze se u shvatanju značenja riječi «fitnetun». Meñutim, mi se u ova razilaženja ovdje nećemo upuštati. Ovom prilikom želimo samo da ukažemo da se ovaj ajet odnosi na Ammar ibni Jasira. Naime, prenosi se da su idolopoklonici, mučeći ga na razne načine (izmeñu ostalog stavljan je na užareni i usijani pijesak) tražili da vrijeña Muhameda a.s.,, a hvali bogove predislamskih Arapa. Jednom je tim  traženjima,  poslije  dužeg i  iscrpljujućeg

mučenja, udovoljio nakon čega su ga idolopoklonici pustili. Plačući otišao je Alejhiselamu i saopštio mu sve šta se je dogodilo, a on ga je tada upitao:

-A šta je sa tvojim srcem?

-Moje srce je čvrsto u vjeri, odgovorio je Ammar, a Muhamed a.s., je potom rekao:

-O Ammaru, Ako se vrate, vrati se i ti.

Ovim povodom, kako se prenosi u dostupnoj nam literaturi, objavljen je kur'anski ajet u kome Allah dž.š. kaže: ”Osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri”.

 

Muhadžiri i ensarije

Oni koji više vremena provode učeći časni Kur'an primijetili su da se u Kur'anu o muhadžirima20 govori mnogo više nego o ensarijama. Neki kur'anski ajeti su u cijelosti posvećeni njima. No ne možemo na osnovu ovoga pomisliti kako su muhadžiri ispred ensarija jer Kur'an i jedne i druge naziva iskrenim i pravim vjernicima s kojima je Allah zadovoljan i kojima pripada oprost Božiji i nagrada velika.

Na temelju Allahovog dž.š., odobrenja i pod Njegovom moćnom zaštitom muslimani su doselili iz Mekke u Medinu, jer su im u novoj sredini bili daleko povoljniji uvjeti za život, a isto tako i za mnogo brže širenje Allahove dž.š., vjere -islama. Na više se mjesta u Kur'anu govori o tome da je »Allahova zemlja prostrana«21.

Prostranstvo zemlje nije koristio samo Muhammed a.s.,, i njegove pristalice, činili su to i vjerovjesnici prije njega.

Prema Kur'anu Ibrahim a.s., je rekao: «Inni muhadžirun ila rabbi. Innehu huvel-azizul- hakim» tj.:«Ja sam muhadžir svome Gospodaru. Zaista je On moćan i mudar22

Prema Bibliji, Ibrahim a.s., je iz Ura kaldejskoga sa svojim ocem Azerom, bratićem Lutom i suprugom Sarom doselio u daleki Haran (u današnjoj Turskoj). Iz Harana je sa svima njima odselio u Kanaan, pa u Nedžeb i Egipat, da bi se kasnije opet vratio u Nedžeb.

Iz Kur-ana znamo da je Ibrahim a.s., sa sinom Ismailom udario temelje (Ka'bi) u Mekki.

I nije od prijašnjih vjerovjesnika samo Ibrahim a.s., bio muhadžir. Bili su to pored njegovih sinova Ismaila i Ishaka, i unuk mu Ja'kub, praunuk Jusuf, bratić Lut, pa zatim Musa i Harun i drugi. I pretposljednji vjerovjesnik, Isa a.s.,, ne živi stalno u jednom mjestu: kao dijete boravio je u Egiptu, a kao vjerovjesnik djelovao je i u Galileji (sjeverna Palestina) i u Judeji (južna Palestina), u kojoj je i grad Jeruzalem (Kudusi -Šerif).

Meñu ajetima što se odnose na muhadžire najviše je onih što govore o Allahovoj dž.š. nagradi: «I pokrit će se njihova loša djela i bit će uvedeni u Džennet: iseljenici, protjerani iz svojih domova i uznemirivani na Allahovom putu, borci i poginuli. To će biti nagrada od Allaha. A kod Allaha je najbolja nagrada“   .

“Tko se iseli na Allahovom putu, naći će na Zemlji mnoga mjesta i obilje. Tko napusti svoj dom, seleći se radi Allaha i Njegova poslanika, pa ga zateče smrt, Allah će ga obavezno nagraditi. Allah oprašta i milostiv je“.

“Pravovjernici, iseljenici i borci na Allahovom putu i oni što su im dali utočište-oni su uistinu pravi vjernici. Njima pripada opraštanje grijeha i plemenita opskrba. “

“Pravovjernici koji su iselili i borili se na Allahovom putu imecima i životima najveći su po položaju kod Allaha. Oni su pobjednici. Njih će obradovati njihov Gospodar Svojom milošću, zadovoljstvom i džennetima, u kojima je za njih stalna blagodat. U njima će oni vječno boraviti. Zaista je kod Allaha velika nagrada. “

“Allah je zadovoljan prethodnicima, prvim muhadžirima i ensarijama i sa onima što su ih slijedili u dobračinstvu, a i oni su zadovoljni s Njim. Allah im je pripremio džennete ispod kojih teku rijeke i u kojima će vječno boraviti. To je veliki uspjeh“.

“One što se isele radi Allaha, nakon što su bili progonjeni, Mi ćemo na ovome svijetu na lijepo mjesta smjestiti, a nagrada na onome svijetu bit će, još veća, kada bi oni samo znali! Oni su bili strpljivi i oslanjali se na svoga Gospodara.“

“Iseljenike na Allahovom putu koji poginu ili umru Allah će opskrbiti lijepom opskrbom. A Allah je Najbolji Opskrbljivač. Sigurno će ih uvesti u mjesto s kojim će biti zadovoljni (Džennet). Zaista je Allah Sveznajući i Blagi.“

Da bi neko bio pravi vjernik, mora to dokazivati djelima. Same riječi, izjave, nisu dovoljne. I muhadžiri i ensarije bili su pripravni sve žrtvovati, pa i svoje živote, za opstanak zajedničke vjere - islama. Muhadžiri su napustili i kuće, i imanja, pa katkada i svoje najbliže i doselili u novu sredinu, u Medinu, koja im je postala ne maćeha, nego majka.

Medinski muslimani su se sjajno ponijeli prema svojoj braći iz Mekke, prema muhadžirima. Sve svoje čime su raspolagali bratski su s njima podijelili: i kuće, i imanja i svu drugu imovinu. Kako su Mekkelije od davnina bili poznati kao trgovci i nisu se bavili poljoprivredom, to je prijedlog o podjeli imanja uljudno odbijen. Ensarije su nakon toga predložile da se prihodi za zemljišta dijele po pola, pa je ovaj prijedlog prihvaćen. Da bi veze medu muhadžirima i ensarijama što bolje učvrstio Muhammed a.s., je proveo meñu njima bratimljenje. Ukupno je pobratimljeno 186 mekkanskih obitelji sa isto toliko medinskih. Do bitke na Bedru (po nekima do osloboñenja Mekke) muhadžiri su čak i nasljeđivali ensarije, kao da se radilo o roñenoj braći. Nakon Bedra, kada više nije bilo siromašnih muhadžira, ukinuto je nasljeñivanje na temelju pobratimstva, a ostalo je nasljeñivanje prema krvnom srodstvu.

Povjesničar Sibli Nu'mani u svome djelu «Život Božijeg poslanika Muhammeda a.s.», u poglavlju o Hidžretu, veli na jednom mjestu: »Povijest je nemoćna da pokaže još jedan primjer visokih osjećaja požrtvovanog bratstva koje su ensarije pokazali prema muhadžirima. Kada je osvojen Bahrejn, Resulullah je pozvao ensarije i rekao im da želi tamošnje zemlje meñu njima podijeliti. Ensarije su, meñutim, u jedan glas povikali: «Neka se najprije podijeli našoj braći muhadžirima, pa ćemo mi poslije toga uzeti svoj dio».

Ensarije su čak odbile da primaju dio ratnog plijena. lako su s muhadžirima sve podijelili, pa na taj način osiromašili, nisu oni za sebe tražili ništa. Muhammedu a.s., su rekli da svaku pomoć, kojom bude raspolagao, u cijelosti podijeli među muhadžirima.

Enes, poznati ashab, prenosi o ensarijama i ovakav događaj: «Jednom siromašnom ensariji poslao netko ovčiju glavušu. Smatrajući svoga susjeda siromašnijim od sebe, odmah je ensarija njemu poslao tu glavušu, ovaj trećem, treći četvrtom, četvrti petom, peti šestom, a šesti sedmom. Sedmi, ne znajući porijeklo glavuše, pošalje je siromašnom ensariji, koji je prvi bio i dobio glavušu». Na takav način nije sevab stekao samo jedan dobrotvor, već sedmorica njih, i to samo s jednom glavušom.

O tome da će Allah oprostiti muhadžirima i biti prema njima milostiv govori se na još jednom mjestu u Kur'anu:

«Gospodar tvoj će zatim zaista onima što se isele, nakon što su zlostavljani bili, pa se onda budu borili i sve strpljivo podnosili -Gospodar tvoj će im zaista poslije toga oprostiti i milostiv biti.»

Za nas danas nije normalno ako čovjek više voli sebi nego drugome. Meñutim ensarije su, a Kur'an to jasno ističe, više voljele svojoj braći muhadžirima nego samim sebi. To je vrhunac altruizma, vrhunac ljubavi prema čovjeku... .

Već je istaknuto da je na temelju bratimljenja bilo uvedeno i nasljeñivanje. To je potrajalo do pobjede na Bedru, a onda je ukinuto. O tome govore ajeti:

"A oni što su postali pravovjernici kasnije, pa se iselili i borili uz vas - oni su vaši. Prema Allahovoj odredbi oni što su u rodbinskoj vezi bliži su jedni drugima. Zaista Allah sve zna… Vjerovjesnik je preči vjernicima od njih samih, a njegove su supruge majke njihove. A i u rodbinskoj vezi su preči jedni drugima prema Allahovoj odredbi od vjernika i muhadžira, osim da vi učinite svojim štićenicima dobro djelo (oporukom). T o je u Knjizi zapisano.

Iako je ovim ajetima ukinuto nasljeñivanje na temelju pobratimstva, nije ukinuta i mogućnost meñunarodnog potpomaganja, pa i za slučaj smrti ostavivši nenasljedniku dio imetka oporukom. Odnos muhadžira i ensarija prema muslimanima što  su ostali u Mekki  koji  se nisu iselili reguliran je ajetom:

"Zaista pravovjernici koji su se iselili (iz Mekke) i borili se svojim imecima i životima na Allahovom putu i oni što su dali utočište i pomogli im (ensarije), prijatelji su i zaštitnici jedni drugim. A onim pravovjernicima koji se nisu iselili vi ne možete pružiti zaštitu, sve dok se ne isele. Ako od vas zatraže da im pomognete u vjeri, vi ste im dužni pomoći, osim protiv naroda izmeñu kojeg postoji ugovor. Allah vidi šta vi radite.

Svi ajeti u kojima se govori o muhadžirima podjednako se odnose i na muškarce i na žene. Meñutim, u dva se slučaja posebno spominju samo žene -muhadžirke.

U prvom od ta dva ajeta meñu dozvoljenim ženama Muhammedu a.s., spominju se i one koje su sa njim iselile.

Drugi ajet u kome se spominju muhadžirke u prijevodu glasi: »O vjernici, kada vam doñu vjernice kao muhadžirke provjerite ih, a Allah najbolje zna (kakvo je) njihovo vjerovanje. Ako ih znate kao vjernice, ne vraćajte ih nevjernicima; one nisu dozvoljene njima, a ni oni nisu dozvoljeni njima. Podajete im što su potrošili (na ime bračnih darova). Nema vam smetnje da ih vjenčate nakon što im date mehr. Ne držite u braku žene nevjernice. Tražite ono što ste dali, a neka i oni (njihovi muževi) traže što su dali. To je Allahova presuda. On sudi meñu vama. A Allah sve zna i mudar je.»

Bilo je muslimanki kojima je njihova rodbina ili muževi, što nisu bili prešli na islam, priječila da isele u vrijeme kada su selili ostali muslimani. Kasnije, kako se kojoj pružala prilika, doseljavale su u Medinu. Spomenuti ajet regulira njihov status.

U poznatom hadisu o namjerama (nijjetu) Muhammed a.s., je rekao da se djela prosuñuju prema namjerama, pa je potom dodao: «Ko je učinio hidžru Allahu i Njegovu poslaniku, hidžra mu je u ime Allaha i Njegova poslanika, a ko je učinio hidžru radi ovosvjetskih poslova ili radi ženidbe, njegova je hidžra radi onoga zašto ju je učinio:»

U »Rijadus-salihinu" pod rednim brojem 3. nalazi se hadis što ga prenosi hzr. Aiša koja kaže da je Muhammed a.s., rekao: «La hidžrete ba'del fathi ve lakin džihadun ve nijjetun, ve izestunfirtum, fenfi-rua!" tj.: «Nema hiždreta iza Fetha -(osloboñenja Mekke 630. g.» ali ima džihad i nijjet, pa kada budete pozvani u borbu, odazovite se!»

Neki su ovo razumjeli kao da nema više nikako mogućnosti hidžre za muslimane no većina smatra da je ovim rečeno kako više nema Hidžre iz Mekke. Hidžra Muhammedova a. s. i njegovih drugova godine 622. iza Isa-a a.s., je jedna i neponovljiva, ali bilo je i drugih hidžri i u vrijeme Muhammedovo a.s.,, kao i prije, pa i poslije njega i bit će ih dok je svijeta i vijeka. Podsjetimo se na dvije seobe u Abesiniju, kao i na odlazak Muhammedov a.s., u Taif, gdje je naišao na sasvim suprotan odziv od onog kakvom se nadao.

U trideset i nekoliko ajeta govori  se u Kur'anu o muhadžirima. Govore o tome i neki hadisi.

Najviše je riječi u spomenutim ajetima posvećeno muhadžirima iz Mekke u Medinu 622. godine iza Isa-a a.s.

 

Stradanje prvih muslimana i prva hidžra

Nakon što smo se na početku osvrnuli na jezičko značenje hidžre te na nosioce Hidžre kao dogañaja koji se zbio 622.g po Isa a.s., sad ćemo se podsjetiti na dogañaje koji su doveli do iseljavanja muslimana iz Mekke, kako do onih prvih iseljavanja u Abesiniju tako i do iseljavanja u Medinu.

Kada je deseta godina Poslanikove misije prolazila. on izgubi dvije drage ličnosti, dva važna oslonca. Rana od Ebu Talibovog gubitka nije se još bila zaliječila kada je smrću njegove drage žene, hazreti Hatidže, Poslanik a.s. zadobio i drugu. Ebu Talib je bio njegov zaštitnik i čuvar, dok je Hatidža, sa njenim velikim bogatstvom, bila njegov glavni pomagač.

Tako, početkom jedanaeste godine poslaničke misije Poslanik a.s. se nađe u jednoj neprijateljskoj okolini. Njegov život biješe u neprestanoj opasnosti, pa prilika da poziva u islam gotovo da mu se nije ni pružala. Ibn Hišam piše da, samo nekoliko dana poslije Ebu Talibove smrti, jedan Kurejš se okuražio da baci šaku prašine Poslaniku a.s. u lice. Kada je došao kući, hazreti Fatima je briznula u plač kada je vidjela prljavštinu na ocu. Brzo je donijela vode i pomogla mu da se opere. Da bi je utješio Poslanik a.s. joj je rekao: “Nemoj plakati! Allah je zaštitnik tvog oca. … Dok je Ebu Talib bio živ Kurejši se nisu usuñivali učiniti mi ništa loše.”

Ebu Džehl je koristio svaku priliku da zlostavlja i ponižava Muhammeda a.s., hazreti Hamza je bio jedan od njegovih roñaka i vjernih sljedbenika koji ga je branio od tog napasnika. Tako, pred skupinom Mekkelija, nakon što je čuo od drugih da mu je Ebu Džehl zlostavljao roñaka, hazreti Hamza ga je izudarao svojim lovačkim lukom. “Zašto si ga vrijeñao? I ja sam prihvatio njegovu vjeru, pa ako imaš nešto protiv pokaži to odmah sada,” reče hazreti Hamza.

 

Jednom Ebu Džahl javno obeća da će staviti kamen na Poslanikovu glavu kada bude klanjao. Meñutim, kada je podigao kamen iznad Muhammedove a.s., glave, pred očima mu se prikaza scena koja ga primora da ustukne. Prisutni, koji su se iskupili da vide hoće li Ebu Džehl ispuniti obećanje, primijetili su strah na njegovom licu.

Najveće patnje su dolazile od Ebu Leheba i njegove žene, Umme Džemile, Muhammedovih a.s., prvih komšija. Svaki dan su mu pred vrata bacali smeće, a stazu kojom bi prolazio zasipali su trnjem. Jednog dana su mu na glavu bacili ovčiji izmet.

Žrtve Kurejša su bili oni najnezaštićeniji, robovi i članovi porodica s malim brojem članova. Tako Umejja b. Kalaf svoju mržnju nije mogao ispoljiti na Muhammedu a.s., bojeći se njegovih roñaka, pa je njegov crni rob, Bilal, bio meta njegovih okrutnih napada. Golih leña bi ga vezivao na vrelu pustinjsku zemlju, a na grudi bi mu navaljivao težak kamen, tražeći od njega da napusti islam. Meñutim, Bilal i pored takvih muka nije popuštao.

Ammar, njegov otac Jasir i majka Sumejja prihvatiše islam. Kada za to saznadoše neprijatelji, istjeraše ih iz kuće i mučiše ih u vreloj pustinji. Rezaše ih sabljama, pržiše vatrom i udaraše bičem od tanke kože. Jasir ne izdrža dugo i ispusti dušu pred ženom i sinom. Sumejja priñe Ebu Džehlu i reče mu da njena vjera nije postala manja. On uze koplje i njime je nemilosrdno ubi. Kada i bez majke ostade, da bi sačuvao goli život, Ammar reče mušricima ono što su željeli čuti. Potpuno shrvan onim što mu se desilo uputi se Muhammedu a.s., i prizna mu da se odrekao islama da bi sačuvao život. Tad se desi dijalog koji smo već prije naveli:

“Da li se u tvom srcu išta promijenilo?” upita ga Poslanik. “Boga mi, srce mi je ispunjeno vjerom”, odgovori Ammar. “Ako je tako onda se ne boj da je sakriješ i spasiš se proganjanja”, savjetova ga Muhammed a.s.. O tome ovaj ajet bi objavljen:

“Allahova kazna čeka onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao, - osim ako bude na to primoran a srce mu ostane čvrsto u vjeri.”

Jedno od rješenja za njihovu, iz dana u dan goru situaciju, bila je selidba u neko mjesto gdje neće biti proganjani zbog svoje vjere. Allah dž.š kaže u Svojoj knjizi:

“O robovi Moji koji vjerujete, Moja je zemlja prostrana, zato se samo Meni klanjajte!”

Ovaj ajet govori o dužnosti vjernika da izaberu za sebe mjesto boravka u kojem će biti u stanju pridržavati se Allahovih propisa.

Poslanik Muhammed a.s., je tačno znao kroz kakve nevolje prolaze njegovi sljedbenici. Njega su štitili roñaci, ali ta zaštita nije mogla obuhvatiti i sve njih. Jednog dana Poslanik a.s., im je rekao: “Ako odete u Etiopiju živjet ćete bolje. Tamo vlada snažan i pravedan čovjek, pa u njoj niko nije tlačen. Tu možete biti sve dok Allah ne odluči drugačije.”

Poslanikove riječi imadoše snažnog efekta, pa neki još iste noći pokupiše stvari i uputiše se ka moru na zapadnoj strani Arabijskog poluostrva. Broj onih koji otputovaše bijaše deset, od kojih četvero bijahu žene. Kurejši saznadoše za njihovu nakanu, pa se dadoše u potjeru sa namjerom da ih vrate. Ali kada doñoše na obalu saznadoše da je brod za Etiopiju veće otplovio. Izbjegli muslimani za sobom ostaviše domove, porodice i sav imetak. Briga o tim stvarima bijaše im manja od želje da sačuvaju svoju vjeru. Uskoro se i druga grupa muslimana uputi za prvom. Voña ove bio je Džafer b. Ebi Talib. Tako se broj izbjeglih muslimana koji pronañoše utočište u dalekoj Etiopiji pope se na osamdeset i tri.

Kurejši za njima poslaše dva izaslanika sa poklonima za kralja i njegove ministre. Njihov zadatak je bio da vrate izbjeglice nazad u Mekku.

Izaslanici opisaše izbjeglice kao neuračunljive osobe, koje su napustile vjeru predaka i slijede novotarije. Sada nastoje zloupotrijebiti kraljevu dobrotu i slobodu u njegovoj zemlji. Kralj pozva Džafera b. Ebi Taliba da ga lično ispita. “Zašto ste se odrekli vjere praotaca i prihvatili neku novu, koja se razlikuje i od naše, a i od vjere vašeg naroda?” - upita kralj.

Džafer mu je ovako odgovorio: “Mi smo bili u velikom neznanju i obožavali kipove. Nismo se ustručavali jesti lešine, niti činiti svaku gadnu radnju. Komšije nismo poštovali. Naši jaki su tlačili naše slabe. Ljudi u rodbinskoj vezi su bili u zavadi, čak i ratovali jedni protiv drugih.

“Tako je bilo sve dok se jedan čovjek meñu nama, poznatog poštenja i iskrenosti, ne podiže, zadužen od Boga, da nas pozove da služimo samo jednom Bogu i da napustimo obožavanje raznih idola. On nam nalaže da vratimo povjerene stvari, da budemo čisti i uredni, da se odnosimo lijepo sa rodbinom i komšijama, da se izmeñu sebe ne napadamo i ne ubijamo bez valjanog razloga, da ne činimo blud, da lažno ne svjedočimo, ne otimamo imovinu siročadi i lažno ne optužujemo žene za prevaru. “Kaže nam da klanjamo, postimo i dajemo zekat iz našeg imetka. Povjerovali smo mu i počeli smo služiti i zahvaljivati samo jednom Bogu. Tako smatramo dozvoljenim sve ono što je On dozvolio i zabranjenim sve ono što je On zabranio. Zbog svega toga Kurejši su se okrenuli protiv nas.

Stavljaju nas na muke i ubijaju naše slabe. Time nas žele vratiti obožavanju kamenih idola i svojim običajima koje naša vjera smatra ponižavajućim. Pružali smo otpor sve dok smo imali snage. Kada više nismo mogli, da bismo sačuvali vjeru, napustili smo rodni grad, naše najmilije i svu imovinu i uputili se u ovu zemlju, jer smo čuli o pravednosti njenog vladara.”

Kada je čuo ovo, kralj zatraži od muslimana da mu pročitaju nešto iz Kur’ana. Džafer je odabrao ajete koje govore o Merjemi, majci Isaovoj. Kada ih čuše prisutnima se oči ispuniše suzama. Kralj reče: “Ono što je naš poslanik Isa donio i ono sa čime je vaš Poslanik došao potiče iz istog izvora. Vratite se mirni svojim kućama, jer ja vas nikad neću predati ovima.”

Grad Jesrib i njegovi stanovnici

Grad Jesrib (današnja Medina) su naseljavala dva Arapska plemena, Avs i Hazredž. Pored njih tu su bila i jevrejska plemena: Kurejza, Nuzejr i Kajnka. Svaki put kada bi ovi Arapi dolazili u Mekku radi hodočašća, Poslanik bi ih obilazio i nudio im da prihvate islam. Ovi kontakti su bili uvod u Poslanikovu kasniju selidbu (hidžret). Mada je većina ovih pokušaja bila bez uspjeha, Arapi bi nosili vijest o novom poslaniku u rodne krajeve i tako izazivali znatiželju kod mnogih sunarodnjaka.

Kada bi saznao da je u grad došao neki uglednik, Poslanik a.s. bi ga odmah posjetio i predstavio mu islam. Tako je jednom čuo da je Suvejd b. Samit, uglednik plemena Avs, stigao u Mekku. Poslanik a.s. mu je otišao i objasnio mu učenja islama. Suvejd je odmah prihvatio islam kada je čuo nekoliko kur'anskih ajeta. Na žalost, ne dugo zatim, Suvejda će ubiti pripadnici suparničkog plemena, Hezredža, u jednoj od bitaka.

U drugoj prilici Anas b. Rafi doñe u Mekku sa grupom suplemenika. Meñu njima je bio i Ajas b. Maaz. Namjera im je bila da traže vojnu pomoć od Kurejša protiv plemena

Hazredža. Poslanik a.s. se takoñer bio pridružo tom sastanku. Tu mu se ukaza prilika da prisutnim govori o islamu, o onome čemu islam uči, šta im nudi i koristi koje pruža. Ajas, koji je bio odvažan čovjek, ustade i reče: “Ova vjera je bolja od pomoći Kurejša po koju smo došli.” Meñutim, njegov nastup naljuti Anasa, koji zgrabi pjeska i baci mu ga u lice. “Ko je tebe šta pitao!? Poslani smo da tražimo pomoć a ne da mijenjamo vjeru!”, ljutito mu reče.

Nedugo poslije ovog dogañaja Ajas će izgubiti život u velikoj bici izmeñu Avsa i Hazredža, zvanoj Buas. U njoj Avsi izañoše kao pobjednici i zapališe palme hurmi suparničkog plemena. Poslije ove bitke plemena su nastavila sa napadima osvete, tako da nije bilo mira ni za koga.

Abdullah b. Ubej, jedan od uglednika plemena Hazredž, nije uzimao učešća u bitkama, pa ga zbog toga cijeniše oba plemena. Iscrpljeni ratom, bijahu ga spremni učiniti njihovim vladarem. Nabaviše mu čak i krunu da nosi u specijalnim prilikama. Ovaj se plan ne ostvari jer jedna grupa iz plemena Hazredža bi naklonjena islamu.

U toj istoj jedanaestoj godini od početka misije, Poslaniku a.s. doñe šest Hazredža. Od Jevreja načuše o skorom dolasku novog Poslanika, pa kada saslušaše Poslanikov govor i nekoliko proučenih ajeta, zaključiše da su upravo sjedili sa obećanim Poslanikom. Odmah prihvatiše islam. Na kraju sastanka mu rekoše: “Vatra rata neprestano gori između nas. Nadamo se da će je Moćni Allah ugasiti vjerom islamom. Mi se vraćamo u Jesrib da pozivamo njoj sve naše sunarodnike. Ako je prihvate, u našim očima niko neće biti poštovaniji od tebe.” I zaista, ovih šest osoba daše sve od sebe u propagiranju islama u Jesribu. Bijahu uspješni u tome u tolikoj mjeri da uskoro nije bilo ni jedne kuće u kojoj se nije pominjalo Poslanikovo ime.

 

Prvi ugovor na Akabi

Rezultat rada ovih šest osoba vidio se odmah sljedeće godine. Iz Jesriba Poslaniku a.s. doñe dvanaest osoba i na mjestu Akabi s njim zaključiše prvi ugovor. Poslije primanja islama svi se zavjetovaše da: neće pridruživati nikoga Allahu, neće krasti niti činiti preljubu; neće ubijati njihovu djecu; neće klevetati jedni druge i na kraju, da će činiti dobra djela koliko budu u stanju. Poslanik a.s. im obeća da će ući u Džennet ako budu ispunili ono što su se zavjetovali. Poslije toga se ovih dvanaest osoba, ispunjeni vjerom i puni entuzijazma, vratiše u Jesrib da rade na propagiranju islama. Odatle mu pisaše da im pošalje jednog njegovog čovjeka da ih naučava Kur’anu. Poslanik im je poslao Musaba b. Umejra, pod čijim su se sposobnim voñstvom organizovali i za njim klanjali u dnevnim namazima.

Drugi ugovor na Akabi

Muslimani Jesriba sa nestrpljenjem očekivaše sljedeću sezonu hodočašća. Žarko su željeli da sretnu Poslanika i izraze njihovu vjeru u njega. Kada je došlo vrijeme oko pet stotina osoba iz Jesriba uputi se u pravcu Mekke. Meñu njima sedamdeset i dvoje su bili muslimani, a od njih, dvije bijahu žene. Ostali su bili ili naklonjeni islamu ili neutralni. Muslimani sretoše Poslanika a.s. i izraziše želju da mu daju prisegu (bej'at). Poslanik im zakaza sastanak u noći 13. zil-hadža, u dolini Akabi.

Te noći Poslanik a.s. i njegov amidža Abbas prvi stigoše na dogovoreno mjesto. Kada mušrici utonuše u san, muslimani počeše u tajnosti pristizati. Nakon što su se okupili Abbas poče prvi govoriti: “Hazradži, izrazili ste podršku Muhammedovoj a.s. vjeri. Znajte da je on najuglednija osoba njegovog plemena.   Svaki član familije

 

Hašim, bilo da vjeruje u njega ili ne, spreman je dati život u njegovoj odbrani. Sada on želi da bude meñu vama, pa ako ste sigurni da ste u stanju ispoštovati ugovor i zaštiti ga od njegovih neprijatelja, mi smo vam ga spremni prepustiti. Ali, ako ga niste spremni zaštiti u svim mogućim opasnostima, onda ga bolje sada ostavite da proživi ostatak života zaštićen roñacima.”

Buraa b. Marur ustade i reče: “Boga mi, da je u našim srcima bilo išta drugo osim onoga što je bilo na našim jezicima, mi bismo vam to rekli. Ne namjeravamo ništa drugo nego da ispoštujemo ugovor i da se žrtvujemo na njegovom putu.” Onda Hazredži zatražiše od Poslanika a.s. da kaže nešto. On je govorio kratko i njegove riječi ih još više zagrijaše za islam. Na kraju im reče: “Uzimam od vas prisegu da ćete me štiti na isti način kao što štitite vlastitu djecu i rodbinu.” Poslije ovoga Buraa b. Marur se opet podiže i reče: “Mi smo djeca bitke i oružja. Borbenost smo naslijedili od naših predaka.” U meñuvremenu čitav skup ponese uzbuñenje uslijed kojeg povisiše glasove. Abbas, koji je držao Muhammedovu ruku, reče im da govore tiše, jer je postojala opasnost da privuku uhode.

Tom prilikom su se jesribski muslimani zavjetovali na: Poslušnost i pokornost u činjenu dobra, opskrbu u olakšici i poteškoći, nareñivanje dobra i zabranjivanje zla, činjenje dobra u ime Allaha dž.š. i ne bojanje prigovora prijekornika, potpomaganje Poslanika a.s. kada od njih zatraži pomoć i da će ga štititi kao što štite sami sebe, svoje žene i svoju djecu. Nakon prihvaćene prisege, jedan od prisutnih muslimana iz Jesriba je upitao: "Znate li vi da to znači objavljivanje rata protiv crvenih i crnih ljudi?" Oni su odgovorili potvrdno. Potom je uslijedilo bratsko rukovanje i izabrano je dvanaest poglavara (predstavnika: devet iz plemena Hazredž, a tri iz plemena Evs), sa zadatkom da oni budu odgovorni za provedbu članova prisege.

 

Razlozi za prihavatnje islama u Jesribu

Zašto su stanovnici Jesriba, daleko od Poslanikovog rodnog mjesta, bili spremniji da mu se pokore od Mekkelija? Zašto je samo par susreta izmeñu njega i stanovnika Jesriba imao više efekta od njegovih trinaest godina propagiranja u Mekki? Može se reći da su dva razloga doprinijela proširenju islama u tom gradu.

-Arapi Jesriba su živjeli sa Jevrejima koji bi u svojim skupovima često spominjali dolazak poslanika arapskog porijekla. Oni bi u prepirkama s idolopoklonicima čak i prijetili da će ih on poraziti i unaprijediti jevrejsku jednobožačku vjeru. Tako su stanovnici Jesriba bili psihološki spremni da dočekaju Poslanika a.s. To je bio razlog zašto su onih šest odmah prihvatili islam. Govorili su izmeñu sebe: “Ovo je taj poslanik kojeg Jevreji očekuju. Zato je bolje da ga mi prihvatimo prije njih.” Tako jesribski Arapi prihvatiše Poslanika bolje od samih Jevreja koji su ga očekivali. Kada im je došao oni su bili prvi koji su ga odbili. Ovo je pomenuto i u Kuranu: “ A kada im Knjiga od Allaha dolazi, koja priznaje kao istinitu Knjigu koju oni imaju - a još ranije su pomoć protiv mnogobožaca molili - i kada im dolazi ono što im je poznato, oni u to neće da vjeruju, i neka zato stigne nevjernike Allahovo prokletstvo!

-Arapi Jesriba su bili fizički i mentalno iscrpljeni meñusobnim ratovanjem koje je trajalo gotovo sto dvadeset godina. U zadnjoj velikoj bici (Buas), pleme Avs se poraženo povlačilo. Njihov voña, Huzejr, ne mogavš podnijeti poraz sebi zabi koplje u nogu i viknu na borce: “Neću se pomaknuti dalje pa makar me i ubili!” Ovo unese elana u već poražene duhove boraca, pa se oni zaokrenuše i svom žestinom uzvratiše Hazredžima. Sada se oni daše u

bijeg i bitka završi u korist Avsa. Obje strane kušaše ovakvu varljivu ratnu sreću mnoga puta. Plemena su bila izmorena dugogodišnjim sukobom i grčevito su tražila izlaz iz njega. Nañoše da je samo islam nudio rješenje koje je svima odgovaralo.

 

Reakcija Kurejša na dogovor na Akabi

U zadnjih godinu dana Kurejši su postali neaktivni u suprotstavljanju islamu koji u Mekki nije bio široko prihvaćen. Zbog toga povjerovaše da mu nema budućnosti, da je padao u zaborav i da se njegovo izdanje polahko rušilo. Vijest o dogovoru na Akabi potrese ih iz temelja. Uglednici saznadoše da su prošle noći sedamdeset i tri osobe iz Jesriba napravile ugovor sa Muhammedom a.s. da će ga štititi onako kako štite vlastite porodice. Strahovali su da je islam napokon našao jako uporište.

Da bi ispitali stvar dalje, Kurejše pozvaše voñe Hazredža. “Saznali smo da ste napravili ugovor sa Muhammedom (a.s.) da ćete se s njim boriti protiv nas. Da li je to istina?”, upitaše ih. Ovi ne znadoše za nikakav ugovor i zakleše se da nisu namjeravali ratovati protiv njih. Abdullah b. Ubej, voña Hazredža, reče im da bi on prvi znao za ugovor da je bio sačinjen. Muslimanima postade jasno da je neko odao tajnu pa nastojaše što prije napustiti Mekku. Njihova užurbanost upadala je u oči, pa neki od Kurejša posumnjaše da je ona stvar oko ugovora istinita. Meñutim kada su se dali u potjeru, bješe kasno tako da ne uhvatiše ni jednog muslimana osim Seada b. Ubade. Srećom, za njega saznade Mutam b. Adi kojeg je Sead zadužio nekoliko puta štiteći njegov trgovački karavan od pljačke pri prolasku kroz Jasrib. Zato se on zauze za njega i uredi da ga puste.

 

Širenje islama u Jesribu

Islam se širio suprotno vjerovanju orijentalista, tj. da se to obavljalo nasiljem ili željom za materijalnim dobitkom. Sljedeći dogañaj se zbio prije Poslanikovog preseljenja. On pokazuje da je za širenje islama zaslužno prvenstveno njegovo učenje i ideali kojima čovjek prirodno teži.

Kako smo ranije saznali, Poslanik a.s. je poslao Musaba b. Umejra u Jesrib da podučava muslimane i poziva druge u islam. On je bio sposoban govornik, čije riječi su bile privlačne i uvjerljive. Jednom je, zajedno sa Esadom b. Zuraretom pozvao Jesribske voñe da im objasni islamska učenja. Sead b. Ma-az i Usejd b. Huzejr, voñe plemena Abdul Ašala, stajali su sa strane i posmatrali ovu dvojicu muslimana. Usejd reče Seadu da uzme sablju, ode do Musaba i Esada i zaprijeti im da ne šire njihovu vjeru i ne zavode prost narod sa lažnim obećanjima i svakojakim pričama. Meñutim, kada Sead doñe i tako nastupi, puno ne uznemiri Musaba. On mu ponudi da razgovaraju, pa ako ono što od njega čuje nije ispravno i njegova zdrava pamet to ne prihvata, pristaje da se vrati tamo odakle je i došao.

Usejd bi začuñen kada ugleda kako se njegov ortak rukova i zagrli sa Musabom na kraju razgovora. On razočarano reče: “Sead ne samo ne uradi ono zašto je otišao, nego još i promijeni vjeru.” Kada mu je Sead došao radosna lica, ovaj ga ljutito pogleda, pa prije nego mu ovaj kaza riječ, isuka sablju i uputi se Musabu. Ali sada je Sead imao priliku da izdaleka posmatra njihov “duel”. Musab ga je dočekao na isti način i postigao isti efekt kao i sa Seadom.

Usejd primi islam, pa se uputi okupljenim sunarodnjacima. “Recite mi kakav položaj imam meñu vama?” upita prisutne. “Ti si poglavar i voña našeg plemena”, ovi rekoše. “Onda znajte da neću progovoriti ni sa jednom osobom iz moga plemena koja ne primi islam”,

Usejd im reče. Poslije ovoga, za kratko vrijeme čitavo pleme Abdul Ašala primi islam, a da niko od njih i ne vidi Muhammeda a.s..

Razvoj dogañaja u Jesribu uveliko uznemiri voñe Kurejša i oni stadoše ponovo punom snagom napadati i proganjati muslimane. Poslanik a.s. reče prijateljima da su prilike zrele za njihovu selidbu u Jesrib. Tako oni počeše krišom odlaziti iz rodnog grada. Kurejši ubrzo saznadoše za to pa se dadoše na vraćanje iseljenika. To nije urodilo plodom, pa za malo vremena gotovo niko ne ostade u Mekki, osim Muhammeda a.s., Alija i nekoliko bolesnih i zatvorenih muslimana.

Resulullah, a.s., je ostao u Mekki čekajući dopuštenje da se pridruži ostalim ashabima. Allah, dž.š., mu je ukazao da uči ovu dovu, kako bi postigao duševni mir:

“I reci: “Gospodaru moj, učini da umrem, a da si ti zadovoljan sa mnom i učini da iz mrtvih ustanem, a da si Ti zadovoljan mnome, i daruj mi od Sebe snagu koja će mi pomoći! “3

Iza Poslanika nije niko ostao od vjernika, a da nije bio hapšen i zlostavljan, osim Alije b. ebi-Taliba i Ebu-Bekra. Ebu-Bekr je više puta tražio od Poslanika dozvolu za hidžru, a Resulullah, a.s., bi mu govorio: “Ne žuri se, možda će ti Allah odabrati prijatelja. “ - a Ebu-Bekr je priželjkivao da Poslanik bude taj prijatelj, i zato je kupio dvije deve i pripremio ih za put.

 

Poslanikova hidžra

Kada su Kurejšije vidjele da Resulullah, a.s., ima pomagače u Jesribu, i da su oni koji su bili vjernici izašli iz Mekke i pridružili im se, saznali su da će se i Poslanik njima pridružiti. Sakupili su se u vijećnici i dogovarali šta da učine. Neki od njih su predložili da ga protjeraju iz njihove zemlje, drugi su željeli da ga uhapse, a Ebu-Džehl je predložio da ga ubiju i to na način koji će spriječiti njegovu porodicu da se osvete ubici. Rekao je da svako pleme odabere snažnog, uglednog mladića kojem će se dati oštra sablja, zatim da zajedno nasrnu na Poslanika udarajući ga svi jednim smrtonosnim udarcem. Ako bi tako uradili, njegova krv bi se proširila na sva plemena, a njegovo pleme ne bi bilo u stanju da se svima osveti i zadovoljili bi se krvarinom koja im bude odreñena. Nakon toga su se razišli, prihvativši posljednje mišljenje.

Melek Džibril dolazi Resulullahu, a.s., obavještava ga o zavjeri koja mu je skovana i reče mu da ne prenoći tu noć u svojoj kući.

Čim je dobio obavijest od Džibrili-emina o uroti, Muhammed, a.s., je odmah otišao Ebu Bekru i naložio mu da spremi deve, opremu i sve ostalo što treba za put za njih i da ga čeka kod svoje kuće. Aiša koja je zajedno sa sestrom Esmom tada bila prisutna u kući posvjedočila je u jednoj vjerodostojnoj predaji o tome koliko je njezin otac plakao od dragosti što je odreñen da ide zajedno sa Poslanikom. Resulullah, a.s., se zatim vratio svojoj kući i obavijestio Alija ibn Ebi Taliba o zavjeri i o planiranom odlasku u Jesrib i rekao mu da osigura da se sve stvari koje su Kurejšije njemu povjerili na čuvanje vrate vlasnicima (Muhammeda, a.s., su svi u Mekki uvažavali kao El Emina - pouzdanog, poštenog, povjerljivog; pa su mu čak i njegovi neprijatelji povjeravali stvari i dragocjenosti na čuvanje jer su samo u njega imali takvo povjerenje), te da nakon toga i on preseli u Medinu.

Kad je pala noć ubice su se sakupili ispred Poslanikove kuće. Sva njihova razmišljanja o tome da provale u kuću zaustavila je činjenica da su čuli glasove Poslanikove žene Sevde i njegovih kćeri. Prepavši se da im imena ne bi zauvijek bila okaljana meñu Arapima zbog narušavanja privatnosti žena, odlučili su da ne upadaju u kuću već da sačekaju Poslanika da izañe iz kuće i onda ga napadnu i ubiju. Rasporedili su se oko kuće čekajući pogodan trenutak.

Za to vrijeme Muhammed, a.s., dao je svoj zeleni ogrtač Aliju i rekao mu da legne u njegov krevet i da se ne boji jer mu zavjerenici ne mogu nauditi. On je tako i učinio a Resulullah je počeo učiti suru Kur'ana Ja Sin. Došavši do ajeta: "Pa smo ih zastrli, zato ne vide oni!" , napustio je kuću i prošao izmeñu ubica a da ga niko od njih nije vidio.

Dok su zavjerenici čekali uvjereni da je čovjek u zelenom ogrtaču što su ga vidjeli da spava u Poslanikovu krevetu Poslanik lično, Resulullah se uputio ka Ebu Bekrovoj kući i njih dvojica su odmah uzjahali deve i krenuli izvan Mekke, ali umjesto da idu na sjever ka Jesribu oni su otišli na jug u pravcu Jemena. Tek što su izašli iz Mekke, Poslanik se okrenuo još jednom i rekao: ''Na svoj zemlji Božijoj ti si mi najdraže mjesto i najdraže si mjesto Bogu, i da me narod moj nije protjerao, nikada tene bih napustio''. Ubrzo su stigli do planine Sevr i smjestili se u istoimenoj pećini koja se nalazi na toj planini. Odlučili su se primiriti tu neko vrijeme jer su znali da će, čim se sazna da je Muhammed, a.s., nestao, mnoge potjere biti izaslane po svim putevima kojima se izlazi iz Mekke, a naročito onim koji su usmjereni ka Jesribu. Ebu Bekr je poveo i svoga sina Abdullaha koga je, kada su se smjestili u pećini, sa devama

poslao nazad u Mekku. Abdullah i njegova sestra Esma, kao i Ebu Bekrov osloboñeni rob Amir ibn Fuhejre, koji je napasao njegovo stado nedaleko od pećine, u naredne tri noći i dana donosili su im u pećinu hranu, vodu i najnovije vijesti iz Mekke tako da su znali da su Kurejšije ponudili nagradu od stotinu kamila onome ko ih pronañe i vrati u Mekku. Konjanici su pomno pratili sve uobičajene puteve iz Mekke ka Jesribu tako da se pokazalo veoma mudrim to što su otišli na jug u pravcu Jemena umjesto na sjever. Meñutim, sama ta mudrost nije im bila dovoljna jer je Allah, Uzvišeni, htio Svoga miljenika i posljednjeg poslanika počastiti posebnom milošću i dati mu direktnu pomoć i Znak. U poslijepodne trećeg dana boravka u pećini začuli su ljudske glasove, ispočetka tiho ali onda sve glasnije. Ulazu u pećinu približavala se grupa ljudi. Jasno im je bilo da to mogu biti samo kurejšijski progonitelji koji su se penjali uz brdo prema ulazu u pećinu sa očevidnom namjerom da prekontrolišu ima li ih tu. U takvoj situaciji Ebu Bekra je spopala bojazan ali ga je Muhammed a.s. umirio: "Ne strahuj! Doista, s nama je Allah"! I doista, najednom su čuli glasove na ulazu u pećinu ali ne i unutra. Progonitelji su stajali na samom ulazu i nešto glasno komentari sali. Zaključili su da je nemoguće da ikoga ima unutra pa nema nikakve potrebe da se ulazi unutra i ispituje. Njihovi glasovi su se počeli udaljavati i ubrzo su sasvim nestali. Kada se sve potpuno umirilo Muhammed a.s., i Ebu-Bekr su pažljivo prišli ulazu i osvjedočili se veličanstvenom Allahovom čudu kojim ih je spasio. Iako je još tog jutra ulaz bio potpuno ogoljen, sada se tik do njega širilo veliko stablo akacije pokrivajući polovicu ulaza. Druga polovica je bila pokrivena gustom paukovom mrežom. Tu je bila i golubica u gnijezdu i mužjak njezin samo malo dalje. Sve ovo je davalo potpuni dojam kao da u tu pećinu već dugo vremena nije ulazio niko, ni čovjek ni životinja, tako da su progonitelji odlučno i neopozivo odustali od namjere da

ulaze unutra i provjeravaju. Sjećanje na ovaj dogañaj i veliko znamenje Uzvišeni Allah sačuvao je za sve generacije muslimana sve do Sudnjeg Dana: “Ako ga vi ne pomognete, pa - pomogao ga je Allah onda kada su ga oni koji ne vjeruju prisilili da ode, kad je s njim bio samo drug njegov, kad su njih dvojica bila u pećini i kada je on rekao drugu svome: “Ne brini se, Allah je s nama! “ pa je Allah spustio pouzdanje Svoje na njega, i pomogao ga vojskom koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja,  a Allahova riječ, ona je - gornja. Allah je silan i mudar.

Osim ovoga prenosi se još jedan dogañaj koji je obilježio njihov boravak u pećini. Kada je Muhammed, a.s., spavao sa glavom u njegovom krilu, Ebu Bekra je ubo otrovni škorpion. Ubod je bio jako bolan ali Ebu Bekr ne pomače nogu, ne želeći probuditi Poslanika, a.s.. Meñutim, bol mu nagna suze iz oka koje pokvasiše i probudiše Poslanika. Čim je vidio šta se desilo Muhammed, a.s., je svojom mubarek rukom potrao ranu na Ebu Bekrovoj nozi i bol je prestala a otrov neutralisan.

Nakon što su progonitelji otišli, Muhammed, a.s., i Ebu Bekr sačekače dolazak Abdullahov koji je doñe zajedno sa Esmom u dogovoreno vrijeme. Donijeli su hranu i opremu za put. Takoñer je stigao i Amir ibn Fuhejre ali bez stada jer ih je trebao pratiti na putu. Nešto niže u jednoj dolini čekao ih je vješti pustinjski vodič koji se zvao Abdullah ibn Urejkit El Lejs. Vodič nije bio musliman već mnogobožac ali je bio povjerljiv i pristao je da ih provede do Medine mimo kurejšijske potrage. Tako da su njih četvorica pojahali na deve i krenuli ka Jesribu. Pošto su se Kurejšije uvjerile da ih nema na jugu za njih je, prirodno, bilo najsigurnije da idu još neko vrijeme na jug da bi kasnije krenuli ka zapadu i izašli na obalu Crvenog mora. Nakon toga su išli obalom Crvenog

mora prema sjeveru zaobilazeći Mekku u velikom luku. Vodič je oprezno birao zapuštene puteve kojima je rijetko ko prolazio. Za sve to vrijeme nisu imali nikakvog kontakta sa svojim progoniteljima osim samo u jednom slučaju. Naime, uočio ih je jedan čovjek koji se zvao Suraka ibn Malik ibn Džu'ašem i krenuo na konju u potjeru za njima ali je konj nekoliko puta propadao u pijesak. Meñutim, Suraka nije imao znanja da shvati opominjujući karakter tih znakova i uporno je nastavio da ih progoni. Na kraju je njegov konj upao u živi pijesak. Pozvao je Muhammeda, a.s., i ostale koje je progonio, u pomoć i oni se vratiše i oslobodiše ga nevolje. Suraka je bio zahvalan te se vratio nazad i čak je u pogrešnom pravcu uputio grupu progonitelja koje je susreo. Osim ovog slučaja gdje se još jednom očitovala jasna Allahova zaštita nad njima oni nisu imali nikakvih uznemiravanja na putu.

 

Dolazak u selo Kuba' u predgrađu Medine

Nakon nekih desetak dana otkako su napustili pećinu stigli su u dolinu Akik. Iako je bila velika žega hitro su se uspinjali uz posljednje brdo koje ih je zaklanjalo od pogleda na oazu Jesrib i kada konačno stigoše do vrha pred njima se otvori predivan pogled na pitomu dolinu, okruženu brdima u daljini, koja je stajala izmeñu dva korita od crnog kamena, baš kako je resulullahu Muhammedu, a.s., bilo prikazano u snu. Dolina je bila puna zelenih palminjaka i manjih ili većih skupina kuća. Najgušće je bio naseljen prostor u sredini doline koji se zvao ''Grad'' (na arapskom jeziku ''Medina''). Njima najbliže selo bilo je Kuba' i Poslanik je odlučio da još ne idu u Medinu već da prvo svrate u Kuba'. Silazili su niz padinu s namjerom da preñu korito lave ispred njih te potom da kroz polja i palminjake doñu do Kuba'a. Njihova bijela odjeća jasno je  odudarala  od  crno  smeñeg  kamenja u njihovoj pozadini tako da su ubrzo bili primijećeni.

Velika radost zavladala je u Kuba'u gdje su živjeli pripadnici Evsijskog roda Benu Amir, ali i mnogi od muhadžira iz Mekke što su se tu netom smjestili. Ljudi, žene i djeca pohitali su iz svojih kuća u susret najdražem gostu. Muhammed, a.s., smjestio se u Kuba'u kod jednog starca po imenu Kulsum, a Ebu Bekra posla u obližnje selo Sunh gdje živješe pripadnici plemena Hazredž radi toga da bi oba muslimanska plemena učestvovali u ugošćavanju. Dan dva nakon njihovog dolaska, iz Mekke je stigao i Ali ibn Ebi Talib koji je u meñuvremenu vratio sve stvari povjerene Poslaniku njihovim vlasnicima i uspio izmaći Kurejšijama. Stigavši u Kuba' on se smjestio zajedno sa Poslanikom. Resulullah Muhammed, a.s., je u Kuba'u postavio temelje mesdžidu (džamiji) koji je postao prvim mesdžidom kojeg je podigao Muhammed, a.s., od početka njegove poslaničke misije. Kur’an nam ukazuje na ovaj mesdžid i kaže:

“Mesdžid čiji su temelji, već od prvog dana, postavljeni na strahu od Allaha zaista više zaslužuje da u njoj obavljaš molitvu. U njoj su ljudi koji vole da se peru, Allah voli one koji se mnogo čiste. “

Za vrijeme boravka u Kuba'u, Muhammeda, a.s., posjetili su mnogi ljudi, muslimani, i jedan broj Židova. Meñutim, historija islama je posebno obilježila posjetu Resulullahu jednog čovjeka po imenu Selman el Farisi.

Selman el Farisi je bio porijeklom iz Perzije. On nije bio vatropoklonik već kršćanin. Radi toga se rano iselio iz Perzije u Siriju da služi jednog tamošnjeg kršćanskog biskupa. Taj biskup mu je na samrtnoj postelji preporučio da ode kod biskupa mosulskog. Tako je Selman mnoge godine proveo družeći se sa kršćanskim mudracima i služeći ih.

Svaki   od   njih   mu  je   preporučivao   da   ide   narednom poznavajući njihovu mudrost i dobrotu.

Ne treba nikako zaboraviti da je veoma moguće da je u rubnim područjima tadašnjeg kršćanskog svijeta, u koje sigurno spadaju Arabija, Mezopotamija, pa i neki dijelovi Šama (Sveta zemlja - Palestina, Jordan, Sirija) bio nemali broj onih kršćana koji su ispravno slijedili Isa a.s., ne smatrajući ga Bogom niti Božijim sinom već samo Božijim poslanikom. Oni zbog svoje ispravne vjere nisu mogli ostati u Rimu i Bizantu, centrima ''oficijelnog kršćanstva'' zasnovanog na dogmi o božijem sinu, raspeću i uskrsnuću, te su se, najvjerovatnije, sklanjali ka rubnim područjima. Uglavnom, sa priličnom pouzdanošću možemo pretpostaviti da je posljednji od kršćanskih mudraca kojeg je služio Selman el Farisi bio jedan od onih koji su poznavali istinski Indžil jer mu on na samrti nije preporučio da ide drugim kršćanskim mudracima već mu je rekao da se primaklo vrijeme poslanja novog Božijeg poslanika dodavši mu još i ovo: ''Bit će poslan sa vjerom Ibrahimovom, a pojavit će se u Arabiji i iseliti iz svoga doma na mjesto izmeñu dva korita lave, u zemlju palmi. Njegova znamenja su očita: jest će ono što mu se uruči kao dar a ne kao milostinja, a meñu plećkama mu je pečat poslanstva''. Tako se Selman našao na putu za Arabiju. Meñutim, desilo mu se to da su ga ljudi kojima je platio da ga odvedu u Arabiju iznenada napali, zarobili i prodali u roblje. Kao rob je došao u vlasništvo nekog Židova koji ga je potom prodao svome roñaku, Židovu iz jesribskog plemena Benu Kurejza. Došavši u tadašnji Jesrib, Selman je odmah prepoznao ''zemlju palmi izmeñu dva korita lave''. Kao dobar vjernik strpljivo je podnosio svoj robovski status i zahvalan Bogu čekao je vrijeme iseljenja očekivanog Poslanika. Allah uzvišeni nagradio je strpljenje i žrtvu Svoga odanog roba koji je žudio za pravim putem, pa se desilo da je Selman čuo jednog

Židova kako obavještava njegova vlasnika da je u Kuba' upravo stigao čovjek iz Mekke kojega Evsije i Hazredžije priznaju za Božijeg Poslanika. Iste noći Selman se iskrao sa imanja svoga vlasnika i, ponijevši nešto od hrane što mu je data, otišao u Kuba'. Tamo je zatekao Muhammeda, a.s., u razgovoru sa ashabima. Ponudio ga je jelom koje je imao uz sebe jasno naglasivši da ga daje kao milostinju. Resulullah je rekao ashabima da uzmu i jedu a on sam nije uzeo. Radost je oblila Selmanovo srce i dušu ali je, iako siguran u to da je Muhammed iz Mekke upravo onaj obećani Poslanik, htio zadovoljiti svoje srce viñenjem i pečata poslanstva. To mu tada nije pošlo za rukom pa se on, pun radosti, vratio svome vlasniku bez toga da je ozvaničio svoje prihvatanje islama.

 

Poslanikova hutba

U petak ujutro krajem mjeseca septembra 622. godine po Isa a.s.u, Resulullah, Muhammed, a.s., zajedno sa Ebu Bekrom i Alijem ibn Ebi Talibom, uputio se u Grad oaze Jesrib, koji je od tada dobio naziv ''Poslanikov grad'' na arapskom ''Medinetun-nebijj'' ili kraće rečeno ''Medina''. U njihovoj pratnji nalazili su se Evsije Benu Amirije i Poslanikova rodbina po majci iz roda Benu Nedždžar plemena Hazredž, i jedni i drugi naoružani, ali samo zato da bi simbolično prikazali njihovu riješenost da štite Muhammeda, a.s., jer su svi znali da mu u Medini ne prijeti nikakva opasnost. Podne ih je zateklo u dolini Ranuna gdje je živio hazredžijski rod Benu Salim. U toj dolini su svi zajedno klanjali Džumu koja je bila prva koju Poslanik klanjaše u Medini, a moguće je, s obzirom da muslimani nisu mogli javno klanjati u Mekki, da je ovo, ako ne prva, ono pouzdano jedna od prvih Džuma koju je Poslanik uopće klanjao. Klanjali su na otvorenom prostoru i u džematu je bilo oko stotinu ljudi. Tada je Resulullah proučio hutbu koja je, kako nam prenose pouzdani izvori, glasila ovako: “Hvala Allahu, zahvaljujem se Njemu i od Njega pomoć tražim, i u Njega vjerujem i ne niječem Ga. Neprijatelj sam onome ko Ga niječe. Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha Jedinog, koji nema druga, i da je Muhammed Njegov rob i poslanik. Poslao ga je sa uputom i istinskom vjerom, sa svjetlom i poukom u vrijeme kada nije bilo poslanika, kada je znanja malo bilo, kada su ljudi bili u zabludi, u odreñeno vrijeme, kada je blizu Sudnji dan i kada je blizu Čas odreñeni. Ko je pokoran Allahu i Poslaniku, on je na pravom putu, a ko im je neposlušan, taj je zalutao, nemaran i u očitoj zabludi. Oporučujem vam bogobojaznost, a najbolje šta musliman muslimanu oporučuje je da ga podstrekava na ahiret i da mu nareñuje bogobojaznost. Opominjite onim čime vas Allah opominje, i nema boljeg savjeta od toga i od toga nema bolje opomene. Bogobojaznost onoga koji radi strahujući od svog Gospodara jeste istinoljublje u onome što želite od ahireta. Onaj koji bude radio za to, tajno i javno, želeći Allahovo zadovoljstvo, imat će spomen na dunjaluku i to mu je zaliha na ahiretu kada bude svakom čovjeku trebalo ono što je pripremio. Ako ne imadne toga, voliće da je daleko od ahireta. Allah vas opominje, a On je blag prema svojim robovima. Onaj koji je istinu rekao i ispunio svoje obećanje, nema izmjene u tome, a Allah kaže: “Moja riječ se ne mijenja i Ja nisam prema robovima Svojim nepravičan. “

Uzmite ono što vam pripada, a ne uskraćujte pravo Allaha. On vas je poučio Knjizi i ukazao vam na Svoj put, kako bi znali oni koji vjeruju i oni koji su zanijekali. Lijepo postupajte, kao što je Allah prema vama lijepo postupio, i budite neprijatelji protiv Njegovih neprijatelja, i borite se istinskim džihadom. On vas je izabrao i nazvao vas muslimanima, da nevjernik ostane nevjernik poslije očigledna dokaza, i da vjernik ostane vjernik poslije očigledna dokaza. Nema snage do Allaha, i povećajte spominjanje Allaha, radite za ono što je nakon smrti. Onaj koji radi dobro u onome što je izmeñu njega i Allaha, to će ga zaštititi u onome što je izmeñu njega i ljudi. To je zbog toga što Allah presuñuje ljudima, a ne ljudi Allahu, i On posjeduje ljude, a ne ljudi Njega, i nema snage osim u Allaha, Uzvišenoga i Velikoga. “

 

Dolazak u Medinu

Nakon završene Džume krenuli su ka Medini. Kako su prolazili kroz bašče i palminjake, pored nizova kuća koji su bili sve gušći i gušći svugdje su ih dočekivala nasmijana, radošću okupana lica ljudi, žena i djece. Mnoge ruke su hvatale  povodac  Poslanikove  deve Kasve  i   čuli   su  se najtopliji pozivi da se Poslanik smjesti kod njih, meñutim, Muhammed, a.s., svima je davao isti odgovor: ''Neka ona (Kasva)  ide svojim putem,  nju Allah  vodi''.  Poslanik je odlučio da svoj dom u Medini izgradi tamo gdje Kasva stane i  klekne,  znajući  da  će je  Allah,  Uzvišeni,   dovesti  na odgovarajuće mjesto. Radost toga dana u Medini bila je neopisivo velika. Svi se, i tadašnji ashabi i kasnije generacije muslimana i svi muslimanski historičari, slažu u jednom: Medina nikada, ni prije ni poslije toga dana nije doživjela veće radosti i veselja. Iz mnogih muhadžirskih i ensarijskih srca i grudi izlijevali su se stihovi dobrodošlice uz pratnju bubnjeva i defova, stihovi koje je islamska tradicija do dan danas, hvala Allahu, očuvala od zaborava: Taleal Bedru alejna min Senijetil-Vedai (Puni mjesec nas obasja od Senijetil veda) Vedžebeš-šukru alejna ma de 'a lillahi dai (Kevserom pojimo duše dok čekamo Ahmeda) Ejjuhel-meb 'usu fina džihte bi-l-emri-l-muta 'i (Ti koji si od Allaha cijelom svijetu poslan) Džihte šerefte-l Medina merhaben ja hajre da 'i (Došao si da grad Medinski ilumom nam obasjaš) Kasva  je   stigla   u   šire   područje   gdje   su   živjeli Hazredždžije iz roda Benu Nedždžar i ušla u jedno prostrano dvorište opasano zidovima u kojem je bilo nešto hurminih palmi i ostaci neke ranije grañevine i tu kleknula. Potom je ustala i krenula dalje, ali se opet vratila na isto mjesto i konačno kleknula. Poslanik je tada sjahao i odlučeno je da se u tom dvorištu sagradi mesdžid i Poslanikov stan. Dvorište je pripadalo dvojici sirotih dječaka po imenima Sehl i Suhejl koji su htjeli pokloniti ga Muhammedu, a.s., ali je on ostao uporan na insistiranju da im plati odgovarajuću cijenu i tako je i bilo.

Odmah je započela gradnja i nakon nekog vremena sagrañen je Poslanikov Mesdžid u Medini. On je imao zemljani pod i bio je ograñen zidom od cigle. U sjevernom zidu okrenutom prema Kudsu (Jerusalemu) bio je mihrab označen sa obje strane naslaganim kamenjem (kasnije je, kada su spušteni ajeti Kur'ana o promjeni kible od Mesdžidul Aksaa u Kudsu ka Ka'bi u Mekki, mihrab premješten u sredinu južnog zida okrenutog ka Mekki). U istočnom dijelu Mesdžida bio je sagrañen stan za Resulullaha i njegovu porodicu iz kojeg su vrata vodila direktno u Mesdžid. Jedan dio Mesdžida bio je prekriven krovom od palminih grana kojeg su držali stubovi od palminih debala.

Kada je Mesdžid završen postao je centar cjelokupnog vjerskog života u Medini. Tamo se uspostavlja džemat koji su činili svi stanovnici Medine jer ko bi klanjao za nekim drugim imamom mimo Poslanika?! I stanovnici udaljenijih sela su gledali da doñu što češće. Tu su se u džematu klanjali svi propisani fard namazi, dok je Resulullah preporučivao da se neobavezni namazi (nafile) klanjaju pojedinačno u vlastitim kućama kako bi i one bile obasjane Allahovim nurom.

Vrlo brzo se bila pokazala očevidna potreba da se pronañe način da se pozivaju klanjači na salat (namaz) u odreñeno vrijeme jer se dešavalo da dolaze u izvjesnim vremenskim razmacima što je otežavalo formiranje saffova. Muhammed, a.s., prvobitno je razmišljao da se to čini putem puhanja u rog kako to čine Benu Israil (Hebreji) ali je od toga odustao. Kasnije je odlučio da se koristi drveno klepetalo nakus koje su tada koristili kršćani u Arabiji i u tu svrhu su bile izrañene dvije odgovarajuće drvene udaraljke. Meñutim, Allah je ukazao na najbolje rješenje. Jedno jutro je Poslaniku došao Abdullah ibn Zejd i ispričao mu san što ga je bio usnio prethodne noći. U snu je vidjeo čovjeka u zelenoj odori kako nosi nakus i zatražio je da ga kupi. Kada ga je čovjek u zelenom upitao što mu nakus treba, odgovorio je da je to za pozivanje klanjača na salat. Tada mu taj čovjek reče da zna bolje rješenje od toga i poučio ga riječima ezana. Muhammed je odmah shvatio da je to Allahov znak i zatražio je od Abdullaha da te riječi ponovi pisarima kako bi ga oni zapisali. Tim istim riječima ezana muslimani bivaju pozivani na namaz i dan danas i biće pozivani sve do Sudnjeg Dana.

Pored toga što je bio centar duhovnog i vjerskog života, Poslanikov Mesdžid je, prirodno, postao centar cjelokupnog društvenog života u Medini. Osim što su se tamo klanjali salati, Mesdžid je bio i zborište na kome su se rješavala sva važna pitanja za zajednicu. Tu je osim za Poslanika bio dom i za jednu grupu ashaba, novopridošlih muslimana siromaha koji nisu imali gdje da stanuju osim u Mesdžidu na sofama i tako su postali poznati po imenu ''Drugovi sofe'' (Ehlus-sofa). Njih je hranila Poslanikova porodica a, naravno, i svi drugi muslimani.

Nekako baš u doba gradnje Mesdžida desilo se da je Selman el Farisi susreo po drugi put Muhammeda, a.s., na mezaristanu Beki' Garkad, nakon što je završio klanjanje dženaze jednom ashabu. Resulullah je sjedio izmeñu ashaba i razgovarao a Selman je obilazio oko njih u nadi da će vidjeti pečat poslanstva. Poslanik je uočio njegovu želju i u jednom momentu, kada se Selman nalazio iza njegovih leña, rukom je smaknuo ogrtač. Ugledavši pečat Selman je zaplakao i poljubio Muhammeda, a.s., koji ga je pozvao da sjedne pred njega. Selman el Farisi je tada ispričao svoju priču a Resulullahu je bilo jako drago da su je ashabi mogli čuti kako bi se pojačalo vjerovanje njihovo. On je kasnije, iz istih razloga, u različitim situacijama znao zatražiti od Selmana da ponavlja tu priču kako bi se izbacile sumnje i učvrstila vjera u srcima prisutnih. Selman el Farisi je toga dana i zvanično prihvatio islam izgovorivši šehadet, odnosno svjedočenje Božijeg Jedinstva i Poslanstva Muhammedova. Međutim, morao se istog dana vratiti na imanje svog židovskog vlasnika iz Benu Kurejza jer je i dalje imao status roba. On je, Allahovom milošću, tek nekoliko godina kasnije uspio otkupiti svoju slobodu uz pomoć Muhammeda, a.s., .

 

Bratimljenje između muhadžira i ensarija

U Jesribu je počeo život da teče novim tokovima: upute, organizacije i pobjede.

U početku same hidžre, u Medini su bile različite skupine ljudi:

-  muslimani koji su prihvatili poziv islama i povjerovali u objavu Muhammedu i njih Poslanik naziva ensarijama;

-  muhadžiri koji su pobjegli iz Mekke u Medinu

-  Jevreji i mnogobošci koji su pripisivali Allahu druga i time činili širk.

Među ovim stanovništvom postojala je ukorijenjena mržnja koja je često dovodila do ratova. Bilo je potrebno političko rješenje koje će ujediniti različite težnje u rasparčanoj zajednici. Prva Poslanikova djelatnost u Medini je bila ureñivanje života muhadžira koji su u Mekki većinom živjeli u raskošu, i bili su prisiljeni da sve to ostave, bježeći sa svojom vjerom.

Rješenje koje je sproveo Resulullah, a.s., bilo je ugovor bratstva izmeñu ensarija i muhadžira. Bratsvu mora da prethodi vjera: “Bratimite se u ime Allaha, dva po dva!“ Bratimljenje u vjeri je bilo potpomaganje meñu njima u poteškoćama života, a i nasljeñivali su bratimljenje, kao što se nasljeđuje bratstvo u rodu. Svaki od ensarija je dao utočište jednom od muhadžira i pružio mu gostoprimstvo koje izaziva divljenje.

Primjeri toga su: da je Poslanik bratimio Abdurrahmana b. ’Avfa sa Sa’dom b.Er-Rebi’om, ensarijom, pa mu je rekao Sa’d: “Brate moj, ja sam najbogatiji u Medini, pogledaj moj imetak i uzmi polovinu, i imam dvije žene, pogledaj ih, pa koja ti se više svidi ja ću se rastaviti od nje.“ Odgovorio mu je Abdurrahman b. Avf: “Nek ti Allah da berićet (blagoslov), u tvojoj porodici i tvom imetku. Ti mene uputi na pijacu. Uputili su ga, otišao je na pijacu, kupio, pa prodao i time uzeo profit, poboljšao svoje stanje i oženio se od ensarija.

Allah, dž.š., je pohvalio ensarije zbog njihovog lijepog odnosa prema muhadžirima:

“I onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se uščuvaju lakomosti, oni će sigurno uspjeti.

Također je Allah, dž.š., pohvalio ensarije i muhadžire radujući ih onim što najviše čovjek može poželjeti:

“Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime, za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh.

Sa vjerskim bratimljenjem Resulullah, a.s., je zbližio srca i uredio život siromašnih muhadžira. To je divan primjer društvene solidarnosti koju je islam usadio u srca njegovih sljedbenika, kako bi došlo do sklada izmeñu klasa i ojačavanja meñusobnih veza.

Nakon toga Poslanik, a.s., je odlučio da se dogovori sa Jedudijama (Jevrejima), pa je napisao opširan sporazum izmeñu njih i ensarija i muhadžira. U njemu je potvrñeno jedinstvo muslimana i da su oni jedan ummet, nepovredivost života, imetka, svetost Medine i sa tim su se Jehudije složili. Oni imaju svoju vjeru i muslimani imaju svoju vjeru, i što se desi izmeñu onih koji ulaze u sporazum, a što bi ugrozilo bezbjednost, treba se obratiti Allahu i Poslaniku.

Ovim ugovorom i bratimljenjem meñu muslimanima zavladao je mir u Medini. Muslimani su izvršavali svoje vjerske dužnosti, ne bojeći se zlostavljanja i nereda.

Riječ “ustav“ u današnjoj terminologiji najviše bi odgovarala za taj sporazum, jer on obuhvata sve ono što jedan ustav sadrži. To ukazuje da je islamska država od samog početka zasnovana na ustavnim pravnim osnovama. Ti faktori su glavna osnova za uspostavu šerijatskog zakona u društvu, jer oni sadrže ideju jedinstva islamskog ummeta i ono što je vezano za tu ideju. Ovo ruši tvrdnje da je islam, kao vjera, samo veza izmeñu Allaha i roba. Naprotiv, islam je vjera i država, a tačke sporazuma ukazuju da je rañanje islamskog društva bilo u okvirima potpune strukture države.

Sporazum ukazuje na pravednost islama u postupku Poslanika prema Jevrejima. To je moglo dati dobre plodove da Jevreji nisu kovali zavjeru protiv muslimana.

Prva tačka ovog sporazuma potvrñuje da samo islam može ujediniti muslimane i učiniti ga jednim ummetom u kojem nestaju sve razlike. Na to nam ukazuju riječi Poslanika, a.s.: “Muslimani, Kurejšije i ensarije, i oni koji ih slijede, pripoje im se i bore se sa njima - jedan su ummet, mimo drugih. “

Druga i treća tačka ukazuju da je solidarnost od glavnih odlika islamskog društva u kojem su svi odgovorni za druge po pitanju dunjaluka i ahireta. A i ostali zakoni se zasnivaju na ovoj odgovornosti.

Šesta tačka ukazuje da je jednakost u islamu jedna od osnova Šerijata.

Jedanaesta tačka sporazuma ukazuje da muslimani ne smiju tražiti zakona kojim će im se suditi mimo Kur’ana i sunneta.

Primjenom ovog sporazuma uspostavljena je islamska država na najjačim osnovama, zatim se proširila na istok i na zapad pružajući svijetu kulturu i civilizaciju koju čovječanstvo do tada nije poznavalo.

 

Po(r)uke hidžre

Čineći Hidžru, muslimani su uglavnom ostavljali sve što su posjedovali, spašavajući samo svoju vjeru i goli opstanak. Mnogi su ostavljali i svoje najbliže, koji sa njima nisu dijelili uvjerenja. Sve za vjeru, vjera ni za što, dakle. Veličanstven je primjer Suhejba Er-Rumija, koji je u Meki napravio sjajnu karijeru i stekao ogromno bogatstvo. Da bi ga pustili da se pridruži svojoj braći u ovom plemenitom pregnuću, sav imetak je ostavio mušricima. Čuvši za to, neki muslimani su konstatovali da je Suhejb bankrotirao i propao, na što je Poslanik a.s. rekao: «Suhejb je na dobitku!»

Muhammed a. s. nije prvi krenuo za Medinu, već je nadzirao odlazak svojih sljedbenika, kako bi se on odvijao sigurno i organizirano, za razliku od mnogih koji su u prošlome ratu prvi zbrisali, a onda se vratili kada je sve već završeno. Tek kada je saznao za planove o svome ubistvu, morao je i sam krenuti.

Plan ubistva Muhammeda a. s. je bio perfidan: trebalo je učestvovati više pojedinaca iz raznih plemena koji bi zajedno udarili, pa Poslanikova porodica ne bi mogla tražiti osvetu, jer bi se krivica raspodijelila na sva plemena, a ne može se sam protiv svih. Ondje gdje su svi krivi, na kraju ispada da niko nije kriv.

Kako bi omogućio Muhammedu a. s. da neopaženo odmakne, u njegovu postelju je legao hazreti Alija. Kada su zavjerenici pred zoru vidjeli da je u postelji on, Poslanik je već poprilično odmakao. U svakom dobu postoje pojedinci koji su spremni žrtvovati se za opšte dobro. I u nedavno završenom ratu su mnogi lijegali u postelju-rov i žrtvovali svoje živote kako bi zaštitili svoj narod, svoju državu i sve vrijednosti za koje se muslimani i ljudi dostojni toga imena moraju i trebaju boriti.

Da bi zavarao potjere i zameo trag, Muhammed a.s., je sa Ebu Bekrom umjesto direktno prema Medini (tada Jesribu) krenuo prema jugu. Time je svakako potencijalne lovce na visoku raspisanu nagradu barem na neko vrijeme usmjerio na drugu stranu. Muslimani moraju imati svoje dugoročne planove čije detalje ne mora svako znati, a do ciljeva u njima zacrtanih može se doći i zaobilaznim putevima.

Za svoga vodiča prilikom Hidžre, Muhammed a.s., je unajmio jednog mekkanskog mušrika, koji je bio to što jeste, ali je zato dobro poznavao puteve kroz pustinju. U ovom slučaju je, dakle, presudila stručnost, dok za neke druge poslove od kojih zavise generalna usmjerenja mora postojati i idejna opredijeljenost.

Slično se dogodilo i u protekloj agresiji na Bosnu i Bošnjake. Prvo su napali agresori sa istoka i svijet je znao šta je posrijedi. Potom su im se pridružili oni sa zapada i zakomplicirali situaciju i zamaglili krivicu i odgovornost. Potom je došla i meñunarodna zajednica, u različitim oblicima. Na kraju se proturaju teorije da je to bio grañanski rat, iz udžbenika se briše sve što govori o agresiji, zločinu i sl. Primjera ima mnogo. I različite alijanse i koalicije koje se sklapaju na lokalnom i meñunarodnom nivou se uklapaju ovdje.

Paučina na ulazu u pećinu Sevr u kojoj su se neko vrijeme skrivali Muhammed a.s., i Ebu Bekr je odvratila potjeru od ulaska unutra, jer su smatrali da bi ona bila potrgana prilikom njihovog ulaska. Može se, dakle, reći da je ta tanka i slabašna paučina, Allahovom odredbom, naravno, spasila islam. I u svakodnevnom životu treba voditi računa o sitnim dobrim, ali i lošim djelima i ne podcjenjivati ih. Možda baš neko sitno dobročinstvo ili sitni grijeh pretegne na vagi naših djela na Sudnjem danu: «Ko uradi koliko trun dobra, vidje će ga, a ko uradi koliko trun zla vidjet će ga».

 

Tekovine Hidžre

-džamija: Za vrijeme Hidžre, čak prije stizanja u Medinu, Muhammed a.s., je u mjestu Kuba u njenoj blizini sagradio prvu džamiju u islamu. Čin je to kome ne treba puno objašnjenja. Iz džamije kao jezgra treba da potiču sve aktivnosti zajednice muslimana, jer je on ta koja, kako joj i samo ime kaže, «koja okuplja i sjedinjuje.»

-bratimljenje meñu muslimanima: Odmah po dolasku u Medinu, Muhammed a.s., je izvršio bratimljenje meñu muslimanima, kako ne bi došlo do podjela po bilo kojoj osnovi, kojima su ljudi i tada kao i danas skloni. Svakom muslimanu je odreñen brat po vjeri. Mnogi su se odricali polovine svoga imetka u korist svoga pobratima, čak su se u početku meñusobno i nasljeñivali, da bi potom prednost bila data krvnom srodstvu.

-reguliranje odnosa sa nemuslimanima: Došavši u Medinu, muslimani iz Meke su u njoj, pored medinskih muslimana, zatekli i odreñeni broj kršćana i jevreja. Kako bi se precizno znale svačija prava i obaveze, Muhammed a.s., je sačinio tzv. Medinsku povelju, prvi medinski ustav.

-značaj namjere - nijjeta: Većina muslimana koja je učinila Hidžru učinila je to u ime Allaha dž. š.. Kako se ne bi pomislilo da sam čin preseljenja (ili bilo koje dobro djelo) nosi sa sobom nagradu, bez ulaženja u motive kojima se neko rukovodio, bez razmatranja nijjeta, namjere, nakane, poriva, Muhammed a.s., je izrekao čuveni hadis: «Djela se cijene po namjerama i svakome pripada ono što je namjeravao. Čija hidžra bude u ime Allaha i Njegovog poslanika, njegova hidžra i jeste u ime Allaha i Njegovog poslanika. Čija hidžra bude radi dunjaluka koji će steći ili žene koju će oženiti, njegova hidžra je u ime onoga zbog čega ju je učinio.»

 

Dimenzije hidžre

Hidžra jeste selidba muslimana na poziv resulullaha Muhammeda, a.s., iz Mekke u Medinu. To je bila selidba na Allahovom putu i po Njegovoj naredbi i odredbi. Napuštao se dom, porodica, prijatelji i bližnji, napuštao se imetak (kuće, dućani i imanja), napuštao se zavičaj. Išlo se u drugu sredinu meñu ljude od istog naroda, ali ipak nepoznate. Išlo se u neizvjesnost, a sve to radi Allaha, dž.š., i Njegovog zadovoljstva. Veličinu ovog čina može donekle osjetiti onaj kome je suñeno da u proteklom ratu bude muhadžir. Ti Ijudi znaju šta znači "preko noći" ostati bez ičega i ići u novu sredinu, u potpuno novi početak. Zaista je ovo jedan značajan ispit imana, značajno iskušenje.

Hidžra je u svim svojim dimenzijama prožeta džihadom. Na ovom nivou promatranja džihad je bio zastupljen u oba svoja oblika, i veliki i mali. Čovjeku (ashabu) dolazio je šejtan da mu govori: "Ostani u svom domu sa svojom porodicom. Ostani uz svoj imetak, kuću, dućan, stoku. Kuda da ideš? Zar u nepoznat kraj, a zavičaj da ostavljaš", itd. Koliko li je samo bilo takvih i sličnih šejtanskih spletki u dušama ashaba, ali su oni ipak čvrsto i nepokolebljivo predani Allahu, dž.š., i vjerni Njegovom Poslaniku, lomili i rušili sve prepreke unutarnjih džihada (borbom protiv šejtana u sebi) i odlazili na put hidžre, selidbe Allahu, dž.š., i Njegovom Poslaniku. Njihov zavičaj ostao je iza njihovih leña. Nije lahka ova borba! Čak je i Muhammed, a.s., kako se prenosi u nekim njegovim biografijama, pri odlasku iz Mekke okrenuo svoje lice tom svetom gradu, od Allaha posebno odabranom i rekao: "Allah zna da si mi od svih gradova na zemlji najdraži i da me ne izgone, nikada te ne bih napustio."

Dolaskom u Medinu, nastupila je nova situacija. Sada su muslimani imali "svoj" grad i ubrzo je uspostavljena tzv.

"Medinska zajednica" tj. cjelovita islamska država. Tu, u Medini, koncentrisali su se muslimani, formirali i ustrojili vojsku mudžahida, a ubrzo kada je stigla objava sa nareñenjem borbe, započeo je i tzv. mali džihad tj. oružana borba protiv kjafira i mušrika. Dakle vidimo da je ova dimenzija hidžre itekako bila prožeta džihadom, kako velikim tako i malim.

Znamo da je ta borba, i unutarnji i vanjski džihad, odnosno i mali i veliki džihad, ostala stalno svojstvo ashaba pod vodstvom Muhameda, a.s., i pravednih halifa nakon njega. Tada su oni, boreći se protiv šejtana u sebi, svoje duše dovodili Allahovom milošću u stanje čistoće i predanosti Bogu, tako da su njihove duše sjale Allahovom svjetlošću. Ta svjetlost je sjala u njima i oni su tu svjetlost Islama širili svijetom putem malog džihada, ali i putem misionarstva (da'we), već prema prilikama, tako da su za svoga života postigli da na ogromnom prostranstvu od Atlantika na zapadu do Indije na istoku Allahova riječ bude gornja (da vlada Allahov zakon nad svim ljudima). Tako su oni, ashabi, najbolja generacija muslimana koja je odrasla i vaspitala se uz objavljivanje Kur'ana i pod vodstvom Muhammeda, a.s., postali prave "Allahove halife na zemlji" i "narod najbolji od svih koji nareñuje dobro, a zabranjuje zlo", kako ih je sam Allah, dž.š., nazvao kroz Kur'an.

Postoji i drugo objašnjenje i podjela hidžre i džihada, a to je ono po kome se hidžra tumači kao iseljenje, odnosno napuštanje grijehova. Po jednoj izreci muhadžir je onaj koji se iseli, odnosno napušta grijehe. Da li je ovo tumačenje ispravno i zadovoljavajuće? I onaj ko se uprlja grijesima, i kasnije prestane da ih čini i udalji se od njih, takoñer je jedna vrsta muhadžira, jer je prestao da čini grijehove. Svi oni koji su se pokajali, saglasno ovakvom rasuñivanju, bili bi muhadžiri. Budući da su ostavili jednu fazu grijeha oni su slični Fuzejl ibn Ajazu i Bušr Hafiju. Fuzejl ibn Ajaz bio je čovjek koji se prvi bavio krađom. Zatim se promijenio i iskreno se pokajavši ostavio sve grijehe koje je inače činio i posta veliki čovjek. Čovjek koji je ranije bio kradljivac i odmetnik, i od koga su strahovali drugi ljudi, postao je ne samo bogobojazan i pobožan čovjek, već i učitelj i vaspitač. Kada se jedne noći uspio uz neki zid spremajući se da ga preskoči, pogled mu se zadržao na nekom pobožnjaku koji je bdio klanjajući, čitajući Kur'an i moleći se: desilo se da uči sljedeći ajet: "Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kada se Allah i Istina koja se objavljuje spomene", odnosno, dokle neposlušnost i pobijanje sa srcem kao od kamena i okretanje od Boga? Zar nije vrijeme za okretanje i povratak Bogu? Zar nije trenutak za napuštanje grijeha?

Kada je ovaj čovjek stojeći na zidu čuo ove riječi, isto kao da se to njemu lično objavilo, kao da je on bio onaj kome su te riječi upućene i namijenjene, uskliknuo je: "O Bože! Vrijeme je, zaista, došao je upravo taj trenutak! Sišao je sa zida i kasnije ostavio sve poroke - krañu, piće i kocku. Udaljio se od svih tih radnji, sve što je na taj način stekao, bilo je vraćeno vlasnicima, oslobodio se duga i vratio Božije pravo. Dakle, i on je muhadžir, jer je napustio grijehe.

Slično stoji i u vezi džihada. Mudžahid je onaj ko se bori protiv svojih strasti. Mudžahid je onaj ko se u unutrašnjoj borbi koja konstantno postoji kod svakog bića izbori protiv svoje pohote i putene prirode i strasti.

Da li su svjedočanstva o hidžri svjedočanstva jednog specifičnog dogañaja? Dogañaja vezanog za prošlost? I danas, uopšte, poslije tog perioda, hidžra u islamu nema drugo značenje. Ili je i hidžra poput samog vjerovanja i džihada, pa kao što vjerovanje i džihad ne pripadaju isključivo ranom islamu, hidžra takoñer nije vezana isključivo za rani islam.

Imam Ali je u "Stazi rječitosti" razmatrajući ovo pitanje, jasno rekao: "Hidžra je ostala, po svome dekretu, u prvobitnom stanju, znaci hidžra ne pripada jednom određenom vremenu, ni mjestu".

Šta znači hidžra? Ako hoćemo da objasnimo hidžru, kako to moramo da učinimo?

Hidžra, kao što smo vidjeli na početku ove knjige znači iseljenje, činiti pokret, preseljenje iz domovine, od prijatelja, ostavljanje svega iza sebe. Zašto? Radi spašavanja vjerovanja. Očigledno je da ovakav stav ne može, po logici islama, da bude ograničen odreñenim vremenom i odreñenim mjestom, ali naravno, ima uslove. Hidžra znači ići daleko od domovine i života u njoj i ostaviti sve to radi očuvanja vjerovanja (imana). Znači, ako se nalazimo u uslovima u kojima je naše vjerovanje u opasnosti, ili je vjerovanje naše zajednice u opasnosti, ili je naš islam u opasnosti, i suñeno nam je da izmeñu grada i doma, na jednoj strani, i imana, na drugoj, izaberemo jedno. Ili da ostanemo u svojoj kući i da izgubimo svoje vjerovanje (ili da na ovakav način nastane drugo vjerovanje), ili da se radi očuvanja vjerovanja, odreknemo svoga doma. Islam bira drugo rješenje. Postoji jedan ajet u Kur'anu koji ne prihvata izgovor osobe koja podliježe pritisku sredine, kao mnogi ljudi u današnje vrijeme koji podliježu toj sredini. Danas je pitanje pritisaka sredine postalo izgovor za mnoge ljude. "Gospodine, zašto si ti ovakav?", ili na primjer: "Gospoño, zašto ti ideš napolje bez hidžaba i razgolićena?". Kažu : "Sredina je ovakva, sredina to nameće." Drugoga pitaju: "Zašto ti prisustvuješ skupovima koji su haram?" Sjedenje za stolom za kojim serviraju alkohol, čak ako hoćeš da jedeš halal hljeb, je haram. Pitaš ga zašto prisustvuje ovakvim gozbama. Kaže da su uslovi života i situacija takvi: "Šta da radimo, sredina je pokvarena?" "Zašto tvoja djeca idu da gledaju loše filmove?" Kaže: "Pa, dobro! Takva je sredina, zar mogu da ih spriječim?" "Zašto ne idu u džamiju?" "Sredina je korumpirana." Pitanje pritiska sredine je postalo izgovor za neke ljude. Po islamu, ovakav izgovor nije prihvatljiv. Sredina je korumpirana, sredina ne dozvoljava, u ovoj sredini ne možemo da imamo bolje aktivnosti. Islam ne prihvata takav izgovor.

Znači, mi u prvom redu imamo dužnost da svoju sredinu učinimo jednom pogodnom sredinom, ali ako se nalazimo u sredini koju nismo u mogućnosti da pretvorimo u jednu islamsku sredinu i atmosferu, i ako osjećamo da ćemo u toj sredini izgubiti svoje vjerovanje, vjerovanje naše djece, žene i buduće generacije, islam kaže da tu sredinu napustimo. Napuštanje ne znači da čovjek napusti jedan grad i da ide u drugi, ili da napusti jednu zemlju i da ide u drugu zemlju, već je ono primjenljivo i u odnosu na mahale.

Kur'an kaže:"Kada budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki će upitati: "Šta je bilo s vama?" - "Bili smo potlačeni na Zemlji" – odgovorit će. - "Zar Allahova zemlja nije prostrana, i zar se niste mogli nekud iseliti?" - reći će meleki, i zato će njihovo prihvatilište biti Džehenem, a užasno je on boravište."

"Mi smo bili jadni ljudi, zabačeni u malom dijelu zemlje, nismo imali pristup nauci, nismo imali alima. Šta smo znali šta je islam? Šta je istina? Niko nam nije ništa rekao. Bili smo na jednom mjestu odakle nismo imali pristupa bilo čemu. Naša sredina je bila izopačena, naša sredina nije bila pogodna". Da li će meleki prihvatiti te njihove izgovore, opravdati ih i reći da ih Bog neće kazniti? Da li će reći: "To što je vaša sredina bila iskvarena, vi niste krivi"? Ne, oni će reći : "Zar Allahova zemlja nije bila prostrana? Da li su vas vezali za tu iskvarenu zemlju? Da li je svuda u svijetu bilo tako? Ili je postojalo mjesto u svijetu, u kome bi, da ste otputovali i preselili se u njega, bilo sto posto pogodno? Zašto niste to uradili? Zar Allahova zemlja nije bila prostrana? Zar niste mogli da učinite hidžru? Zašto niste  otišli  u  drugu  sredinu?"  Islam  smatra  jednim  od osnovnih pitanja preseljenje iz jednog mjesta u drugo, radi spašavanja vjere, i ta odredba vazi zauvijek, nije poništena i ne odnosi se samo na prve muhadžire.

Hidžru možemo promatrati na još jednom nivou. Naime hidžra tj. seoba znači i ostavljanje nevjerovanja, a prihvatanje islama. Svaki čovjek se rodi u islamu, ali ga roditelji poslije odgoje kao muslimana ili kitabiju (sljedbenika Knjige tj. jevreja ili kršćanina) ili pak kafira ili mušrika (ateistu, sekularistu ili mnogobošca). Znači, velika je Allahova milost nad ljudima koji su roñeni i odrasli u islamu. Ostali su dužni učiniti ovaj vid hidžre, seliti se od naslijeñene tradicije nevjerstva ili krivovjerstva ka istini tj .islamu. Jasno je da je ovdje itekako potreban unutarnji džihad. Koliko li se čovjek mora boriti sam protiv sebe da bi iz svog života izbacio ukorijenjene zablude, neistine, predrasude i prihvatio istinu Islama. Ta borba je dugotrajna, mukotrpna i puna iskušenja, ali onaj ko uistinu hoće može je uz Allahovu milost, pomoć i podršku itekako uspješno voditi.

Mi znamo da smo stvoreni sa svrhom. Isto tako znamo da smo dovedeni na Zemlju da kroz iskušenja dunjaluka pokažemo hoćemo li uistinu ispunjavati naše zavjete date Bogu da ćemo samo Njemu robovati i slijediti Njegove Knjige i Poslanike. Eto to je svrha našeg boravka na Zemlji. Zato je uistinu od izuzetnog značaja šta smo mi sami sebi odredili za naš životni cilj na dunjaluku tj. šta mi hoćemo da postignemo u našem životu. Nažalost već tu, na prvoj stepenici većina ljudi se strmoglavljuje na šejtanski put, jer za svoj životni cilj uzimaju užitak na ovom svijetu. Oni čitav svoj život posvete tome da što više uživaju na ovom svijetu, pa se to pretvori u trku za zarañivanjem i gomilanjem novca. Oni malo i formalno, a najveći broj njih nikako ne izvršavaju svoje obaveze prema Bogu. Allaha zaboravljaju (kufr), a njihova božanstva postaju njihove strasti i novac (širk).

Da strasti itekako mogu pojedincima biti njihov bog potvrñuje Kur'an gdje se na jednom mjestu kaže: "Zar nisi vidio onoga koji je svoju strast za svoga boga uzeo". Taj put dakle vodi samo u vatru.

Vjernici, pak za svoj životni cilj uzimaju ispunjenje obaveza prema Bogu. Oni čitav svoj život hoće da posvete ka tome da što bolje i potpunije ispune svoja obećanja i obaveze data Allahu još prije roñenja. Jedan islamski učenjak je rekao: "Dunjaluk je ahiretska njiva". Koliko mnogo mudrosti u tako malo riječi...Istinskom vjerniku je to dovoljno.

Dakle, ako hoću da budem predan i pokoran Bogu, a to je značenje riječi islam, ja ne mogu sebi reći: “Ja hoću da na Zemlji živim kako je meni volja tj. po zakonu koji sam sebi donesem", jer je to put u vatru. Naprotiv, ako sam vjernik mogu samo reći: “Ja hoću da živim onako kako je Allah, dž.š., propisao". Dakle islam je način života, a Kur'an je "udžbenik života". Muhammed, a.s., je primjer za vjernike, prvi učitelj i imam muslimanima. Ja obožavam Onoga prema čijoj volji ureñujem svoj život. Ako uredim svoj život prema svojim strastima i prohtjevima oni su onda moji bogovi, a ako uredim svoj život prema Kur'anu i sunnetu Muhammeda, a.s., moj Bog je Allah, dž.š.

Ako malo razmislimo možemo doći do zaključka da je zaista korijen svih grijeha u ljudskim željama za užitkom na dunjaluku. Koliko li je u historiji ljudske civilizacije na Zemlji samo namaza ostavljeno radi gomilanja novca ili sjedeljke, jela, pića, zabave ili pak spavanja? Koliko li je bilo zavisti, podlosti, spletki i urota pa i ubistava radi vlasti?!. Jednostavno može se reći da zaista nema grijeha, a da mu u korijenu ne leži neka ljudska strast i želja za užitkom. Zaista su strasti i prohtjevi ljudske duše najmoćnije oružje Iblisovo. Zato vjernici moraju lomiti i sputavati svoje strasti i prohtjeve. Moraju ih stavljati u lance. Strasti moraju biti robovi čovjeka, a ne njegovi bogovi. One moraju slušati njega, a ne on njih. To je sama suština Islama, osloboditi dušu od robovanja lažnim bogovima oličenim u kumirima i strastima, da bi ona robovala Allahu, dž.š. Ovdje je potrebna stalna borba i to unutarnji džihad protiv šejtana u sebi. Ta borba prestaje tek sa smrću.

Naravno da nije cilj te borbe ubiti strasti u sebi, cilj ih je samo uklopiti u Allahove granice. Dakle, treba uživati u dunjaluku, ali samo onoliko koliko je Allah, dž.š., odredio i na način kako je On to odredio. Na ovaj način čovjek postaje Allahov halifa (namjesnik) u carstvu svoje duše. Tada Allahova riječ "biva gornja" u njegovoj duši i karakteru. Lišen je svih strasti i predan Bogu (musliman, mumin).

Naredni nivo promatranja hidžre naslanja se na prethodni, a to znači hidžra kao seoba od džahilijeta (neznanja) ka ilmu (znanju). Vidjeli smo da čovjek, vjernik mora ostaviti življenje po svom nahoñenju i prihvatiti življenje po Allahovom zakonu. Naravno, osnovna stvar , uvjet da nečije putovanje radi učenja bude prava hidžra jeste da to učenje bude u ime Allaha, Koji stvara…

U suri An-Nisa, ajet 100, čitamo: "Onaj ko se iseli Allaha radi naći će na Zemlji mnogo mjesta, uprkos svojih neprijatelja, i slobodu. A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova...", znači, ovdje se istovremeno spominju dvije hidžre: duhovna i tjelesna. Njegovo tijelo se seli iz jednog grada u drugi, i njegov duh se uzdiže od stepena egoizma do stepena iskrenosti. U Kur'anu se kaže da će Bog nagraditi ovakvog muhadžira. Ovaj ajet obuhvata pored ostalih i tragaoce za naukom, koji se sele iz jednog grada i domovine u drugi grad. Zašto? Zato da bi učili islamsku nauku i stekli znanje. Šta je cilj ovakvog učenja? Da li je ono radi sticanja imena? Ne. Slave? Ne. Počasti? Ne. Da bi rukovodili drugima? Ne. Da bi ih ljudi ljubili u ruku? Ne. Da bi bili bogati? Ne. Njihov jedini cilj je upućivanje i pripovijedanje narodu, povećavanje svog vjerovanja i usmjeravanje naroda. Ako se nañu takvi ljudi, a ima ih mnogo, to su muhadžiri. Ovi stranci, koji su se udaljili od svojih gradova i domovine radi sticanja znanja, a njihov cilj u vezi ovog učenja je zadovoljavanje islamskih potreba i zadovoljavanje Allaha. Čak nije nužno da ovakav čovjek ide da uči o islamskim vjerovanjima, komentarima i odredbama. Neko može da izabere drugi predmet i da, u skladu sa značenjem ovog ajeta, njegov cilj bude zadovoljavanje jedne islamske potrebe. Na primjer, jedna osoba može da izabere medicinu. Ali, zašto je izabrala tu granu? Radi osjećanja da je islamskoj zajednici potreban jedan muslimanski ljekar. Odlazi da studira medicinu, a ne zato da bi se obogatio, ne zato da bi dobio titulu doktora, već zato što je to jedna nužna potreba za islamski svijet, kome je neophodno dovoljno ljekara radi zadovoljavanja potreba muslimana. Da bi se liječili njihovi pacijenti. Ovakva osoba je iseljenik za Allaha i Njegovog Poslanika a.s. Ako ovakva osoba umre u toku muhadžireta, ona je mlañi brat mučenika (šehida), zato što je muhadžir mlañi brat mudžahida, a mudžahid je stariji brat muhadžira.

Kur'an kaže:"...A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne srnrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna."

Na drugim mjestima smo rekli da su muhadžir i mudžahid uvijek zajedno. Sada, ako neko bude i muhadžir i mudžahid, ko je on? U tom smislu je i sljedeći ajet:

"Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati - oni će se na Allahovu putu boriti, pa ubijati i ginuti. On im je to zbilja obećao u Tevratu i Indžilu i Kuranu -, a ko od Allaha dosljednije  ispunjava obećanje   svoje? Zato se  radujte pogodbi svojoj koju ste s Njim ugovorili, i to je veliki uspjeh.

Možemo zaključiti da se vjera u svom društvenom aspektu temelji na dva stuba: džihadu i hidžri. Časni Kur'an s posebnom pažnjom i zahvalnošću govori o ovim temama, a borcima na Božjem putu i iseljenicima iskazuje vanrednu počast. U mnogim kur'anskim ajetima nailazimo na izraz "oni koji se bore" i "one koji se isele" i o ovoj dimenziji treba reći nekoliko riječi:

"Oni koji vjeruju i isele se, i bore se na Allahovom putu, i oni koji daju sklonište i pomažu, oni su, zbilja, pravi vjernici"

Postoji poznata storija o pehlivanu Purjai Valiju, heroju i šampionu koga su drugi pehlivani smatrali simbolom plemenitosti, viteštva i pravim gnostikom. Prenosi se da je jednom otišao u drugu zemlju gdje je trebalo da odreñenog dana odmjeri snagu sa drugim borcima. Uvečer je susreo staricu koja je za blagoslov dijelila halvu i od ljudi tražila da joj izuče dovu. Starica nije poznaval Purjai Valija, pa mu je prišla, dala malo halve i rekla: "Imam jednu potrebu, učini dovu za mene". "Kakvu potrebu" - upitao je Purjai. "Moj sin je prvak, a sutra treba da se takmiči protiv prvaka druge zemlje. Sve što imamo je ono što on zaradi od takmičenja, ukoliko sada izgubi, naš život će biti jadan, njegov ugled će nestati, a ja ću starica propasti." Purjai Vali reče: "Zamolit ću se za tebe, budi sigurna." Kada je ostao sam, razmišljao je: Šta da radim sutra? Ako budem jači od njega, da li da ga porazim ili ne? I došao do zaključka da je šampion onaj ko se bori protiv svojih strasti. Kada su odreñenog dana izašli na megdan, on je shvatio da je premoć na njegovoj strani, i da može odmah da ga baci na leña i savlada. Ne želeći da se

to vidi, on se neko vrijeme rvao s njim, i pustio svog protivnika da ga savlada, obori i sjedne na njegove grudi. Prenosi se da je u tom momentu osjetio kao da mu je Uzvišeni Bog otvorio srce i omogućio da njime vidi svijet meleka. Zašto? Zato što je makar za jedan trenutak nadvladao svoj ego. Zato što je mudžahid onaj ko se protiv sebe bori i zato što je junak onaj ko nadvlada svoje strasti, a kao što je rekao Božiji Poslanik a.s., nije junak onaj ko diže teret, već onaj ko pobijedi svoje strasti. Drugo tumačenje hidžre je napuštanje grada u kome je grijeh rasprostranjen, dok drugo objašnjenje džihada znači borba protiv strasti. Da li je ovo ispravno tumačenje? Na neki način jeste, ali je ovo protumačeno i na pogrešan način. Rečenicu "muhadžir je onaj ko ostavi grijehe, a mudžahid je onaj ko se bori protiv svojih strasti" izrekli su prvaci vjere. Božiji poslanik a.s., je rekao: "Veliki džihad je borba protiv strasti". Ono što je u tome iskrivljeno i pogrešno jeste to što su neki, pravdajući se time da hidžra predstavlja napuštanje grijehova, a džihad isključivo borbu protiv strasti i unutrašnjih poriva, odbacili fizičku hidžru, odnosno iseljenje u pravom smislu te riječi i odustali od stvarnog džihada, odnosno fizičke borbe protiv neprijatelja, rekavši "umjesto da ostavimo dom i porodicu, roditelje i roñake, mjesto i sredinu i postanemo izbjeglice u tuñoj sredini, mi ćemo ostati u našim domovima i prestati sa grijehovima, tako da ćemo i na taj način biti muhadžiri". Drugi kažu: "umjesto napora na Božijem putu u borbi sa neprijateljima vjere ostat ćemo u našim kućama i posvetiti se duhovnom pregnuću i iskorjenjivanju poriva, tako da smo čak i iznad onih drugih"!

Hidžra u značenju napuštanja grijeha i džihad kao borba protiv sopstvenog ega ne može biti izgovor za odbacivanje fizičke hidžre i fizičkog džihada. Moramo razumjeti da u islamu postoje dvije vrste hidžre, a ne samo jedna; također i dva oblika džihada. Svaki put kada, vadeći se na prvi odbacimo drugi, iskrivili smo učenje islama.

Nemoguće je da neko ko nije učestvovao u pravoj borbi stigne na stupanj mudžahida, isto kao što ne može da postigne stupanj muhadžira onaj ko se nije fizički iselio.

Takva je psihologija čovjeka, to jest postoje odreñeni faktori, i ako čovjek ne preñe njihove stupnjeve, on ne može steći ono potrebno iskustvo koje treba da ima. Primjera radi, prema islamu, brak u više pogleda predstavlja svetinju, za razliku od nekih religija u kojima je celibat svjetinja. Zbog čega je tako? Jedan od razloga je odgoj čovjekovog duha. Postoji jedna posebna vrsta iskustava i stanje savršenstva čovjekovog duha koje je moguće pronaći samo u braku.

To znači da ako jedna žena ili muškarac bude do kraja života neudata ih neoženjen, u duši takvog čovjeka se osjeća neka vrsta nezrelosti, iako se on cio život bavi molitvama, monaštvom, postom i borbom protiv tjelesne požude. Razlog ove nezrelosti je što takav čovjek, bilo žena ili muškarac nije u braku. Zato islam smatra da je brak tradicija (sunnet), a jedan od aspekata braka je njegov uticaj na vaspitanje i zrelost čovjekovog duha. Možda neki kažu da ako mi nismo u braku da nismo ni sami; to nije tačno, jer pitanje braka znači izabrati supružnika, biti odgovoran prema bračnom drugu, a kasnije prema djeci. To je ono što usavršava duh čovjeka i ništa ga ne može zamijeniti. Svaki faktor koji utiče na vaspitanje čovjeka, djeluje samo za sebe i drugi faktor ne može djelovati umjesto njega. Hidžra i džihad su takoñer, faktori koje se ne mogu zamijeniti drugim faktorima. Borba protiv nefsa, odnosno strasti, vazi za sebe isto kao i napuštanje grijehova. Meñutim, praktična hidžra (iseljenje iz mjesta boravka) se ne može zamijeniti napuštanjem grijehova, a džihad (borba) sa neprijateljem se ne može zamijeniti džihadom protiv nefsa  i   obratno, džihad sa neprijateljem ne može zamijeniti džihad sa nefsom. Islam ih stavlja jedan pored drugog.

Poslanik islama a.s. je odredio dužnost za ljude i rekao: "Dužnost jednog muslimana je da uvijek ima ozbiljnu i istinsku namjeru i odluku da ako nužnost zahtijeva, napusti mjesto boravka (hidžret), a ako je nužno vrši džihad."

Kad umre onaj koji nije ušao u džihad ili nije razmišljao o njemu, umro je kao neka vrsta munafika (licemjera). Oni ljudi čije je namjera da u slučaju nužde idu u džihad ili da se isele iz mjesta boravka, mogu da dostignu status pravih muhadžira i mudžahidina.

Ku'ran kaže: "Vjernici koji se bore - osim onih koji su za borbu nesposobni - nisu jednaki onima koji se na Allahovom putu bore imecima svojim i životima svojim. One koji se budu borili ulažući imetke svoje i živote svoje Allah će odlikovati čitavim stepenom nad onima koji se ne budu borili, i On svima obećava lijepu nagradu. Allah će borcima, a ne onima koji se ne bore, dati veliku nagradu,"

Muslimani koji se bore na Allahovom putu svojom imovinom i životom, nikako nisu jednaki sa onim muslimanima koji sjede kod kuće (govorimo o ispravnim muslimanima) samo iz tog razloga što ima drugih koji će se boriti. Kur'an ne negira one koji su iz zdravstvenih i starosnih razloga spriječeni da idu u džihad, i koji, kad bi mogli, bili bi ispred svih ostalih u džihadu na Božijem putu. Kur'an smatra da se takvi ljudi nalaze na nivou mudžahida na Allahovom putu.

Ako želimo da razmotrimo duh hidžre i džihada bilo sa materijalnog ili duhovnog aspekta, vidjet ćemo da hidžrat znači odvajati se i udaljiti se od onoga što se vezalo za čovjeka ili se čovjek vezao za njega. Džihad znači sukob i borba, bilo sa neprijateljem ili sa sopstvenim požudama.

Bez hidžre i džihada ne ostaje za čovjeka ništa osim poniženja i ropstva. To znači da je čovjek onda čovjek kada

nije ponižen u odnosu na ono što ga okružuje, ili ono što se vezuje za njega. Inače, ako je čovjek ponižen u odnosu na materijalnu ili duhovnu sredinu gdje živi, nije slobodan čovjek u pravom smislu te riječi. Takav čovjek je jadan, zarobljen i beznadežan.

Ako razmotrimo spoljašnju hidžru postavlja se pitanje: da li je za čovjeka bolje da putuje ili da ostane na jednom mjestu? (Naravno ovdje ne mislimo da čovjek neprestano putuje i da nikada ne ostane na jednom mjestu i da nema svoj dom). Da li je za čovjeka bolje da uvijek živi u jednom domu i da mu se ne desi putovanje, ili je putovanje korisno za čovjeka i ono je neka vrsta hidžre?

U islamu se uglavnom preporučuje putovanje, s tim da to ne znači da neko mora neprestano putuje ili da se seli s mjesta na mjesto. Meñutim, živjeti cio život u jednom selu, gradu ili zemlji, a ne putovati van okvira mjesta boravka, slabi i ponižava duh čovjeka.

Veoma je korisno i djelotvorno ako čovjek uspije da putuje i da vidi sve što nije uspio da vidi u svojoj domovini, naročito koristeći znanje koje je stekao boraveći u svom mjestu boravka (jer ako čovjek putuje bez znanja, taj put neće imati nikakav efekat), a potom da se vrati svojoj kući. Ni jedan drugi faktor, čak ni čitanje knjige ne može imati uticaj na duh čovjeka i njegovu zrelost, koliko putovanje i udaljavanje od kuće utiče na njega.

Ako čovjek, na primjer ne putuje u islamske zemlje i kaže da će umjesto toga čitati knjige, on ne može postići adekvatan rezultat. Nema sumnje da je čitanje knjiga veoma korisno, ali čitanje nikada ne može zamijeniti putovanje koje znači promijeniti klimu i sredinu, kao i neposredno posmatranje i razgledanje te sredine.

U Kur'anu postoje ajeti koji nareñuju ljudima da putuju po Zemlji: "Reci: "putujte po svijetu..." , "Zašto ne putuju po svijetu...

Svi tumači Kur'ana su jednoglasni u tome da se ovdje misli na proučavanje historije. Meñutim, Kur'an za proučavanje historije ne preporučuje čitanje historijskih knjiga, nego poziva na proučavanje historijskih spomenika i tragova, jer je to mjerodavnije od čitanja historijskih knjiga. Osim toga, to je i samo putovanje koje ima svoje prednosti i koristi. Ništa ne može zamijeniti putovanje.

Neke od koristi putovanja, naravno, sve ovo se odnosi na one koji su u mogućnosti su:

  1. Oslobođenje od briga i tuge - Putovanje umanjuje ili otklanja tuge, brige i zabrinutosti. Čovjek živi u sredini gde ima uspomene i ta sjećanja uvijek asociraju tugu, brigu i probleme. Putovanje prirodno znači napustiti mjesto boravka i ostavljati za sobom brige i probleme.
  2. Sticanje zarade - Ako ste inteligentni, možete da stičete zaradu putujući. Čovjek ne smije u sticanju zarade biti ograničen samo na ono što postoji u njegovom okruženju. Možda će čovjek zbog svojih sposobnosti biti veoma uspješan ukoliko napusti svoju sredinu i moći će sebi da obezbjedi bolji život.5-Druženje i razgovor, na putovanju ćete imati priliku da se upoznate i družite sa velikim ljudima. Takvo druženje će usavršiti vašu dušu.
  3. Sticanje nauke
  4. Saznanje o drugim običajima -

Naravno, putovanje ne znači da nam je cilj da vidimo gdje su najskuplji hoteli, gdje možemo jesti najbolju hranu ili gdje možemo naći dobru zabavu, nego to znači da ćemo

putovati i napustiti svoju sredinu i dom da bi stekli najbolje nauke, znanje i da bi se usavršili.

Kao što smo napomenuli, u hadisima postoji i duhovno tumačenje hidžre: "Muhadžir je onaj koji napušta zlo". Naravno ovo ne znači da se negira fizičko iseljenje, to je dokazivanje hidžre na duhovnom nivou. To znači da hidžra islamu nije samo napuštanje grada, doma i zemlje, jer kako smo rekli, čovjek ne treba da bude zarobljenik duhovnih osobina i karakteristika za koje je vezan, ili ostalih duhovnih faktora sredine u kojoj živi. Ova hidžra je neka vrsta slobode i negiranje ropstva; isto tako čovjek ne smije da bude rob društvenih navika i osobina koji je prihvatio, zarobljenik duhovne sredine u kojoj živi ili sopstvene duše.

Upravo na ovo posljednje rečeno naslanja se još jedan nivo promatranja hidžre, a to je hidžra kao selidba od neaktivnosti, nerada, ka aktivnosti, radu. Jasno je da od znanja koje se ne primjenjuje nema ni koristi. Takvo znanje je promašeno i "mrtvo". Znači, onaj ko zna nešto o Islamu dužan je prvo to znanje primijeniti u svom životu i truditi se da ga proširi i upoznaje druge sa tim što god bolje i više može. I ovde je potrebna borba. Ne treba puno ni govoriti o tome koje i kakve su sve prepreke i iskušenja koja vrebaju mumina na ovom putu. Ovim se ponovo vraćamo na prvi, vanjski nivo promatranja hidžre kroz primjer ashaba. Naime kada čovjek učini hidžru od nevjerstva ka vjerovanju (islamu), od neznanja (džahilijeta) ka znanju, te od neaktivnosti (nerada) ka aktivnosti (radu) na primjeni tj. življenju Islama po Kur'anu - "udžbeniku Islama", tada čovjek uistinu slijedi primjer ashaba "naroda najboljeg od svih". Onoliko koliko istrajemo u ovoj"hidžri", koliko truda i napora uložimo, toliko sami sebi utječemo na naše mjesto na ahiretu. Ovo bi bila sinteza promatranja hidžre kroz ovdje spomenute dimenzije, čime i ovaj tekst privodimo njegovom kraju.

Hutba:Proljeće je pred nama. Učimo iz znakova njegovih!

„I Kur’an, sve dio po dio ga objavljujemo da bi ga ti ljudima malo-pomalo kazivao, i prema potrebi ga objavljujemo.“ (El-Isra,106)

Kur’an Časni je objavljivan postepeno, u etapama, ponekad prema potrebi novonastale situacije ili kao odgovor na konkretan problem. Na taj način, prvi muslimani su se upoznali sa metodom postepenosti u procesu učenja i saznavanja novog i nepoznatog. U brojnim ajetima Kur’an Časni otkriva postepenost kao princip i metodu u procesu učenja i usvajanja novih znanja i spoznaja. I ne samo to, u postepenoj izmjeni godišnjih doba te u postepenom stvaranju nebesa i Zemlje nalazi se pouka za sve nas, jer ćemo tako najlakše shvatiti značaj “postepenosti” u životu, kako bismo time olakšali sebi i drugima, znajući da ništa neće i ne može preko noći ni niknuti ni uroditi plodom: ni savjet ne može dati rezultate “preko noći”, jedna noć nije dovoljna za odgoj, a niti dan da bi se cijelo znanje pokupilo… Princip postepenosti uči nas da samo strpljenjem i ustrajnošću možemo uspjeti i stići do željenog cilja. Sav biljni i životinjski svijet i život oko nas je uređen na pricipu postepenosti; najbolje to možemo vidjeti s dolaskom proljeća, svuda oko na su prirodi: na početku je sjemenka, zatim klica i korijeni, stabljika, cvjetovi, i na kraju (pred jesen) plodovi koji postepeno sazrijevaju. Niti jedna biljka ne donosi svoje plodove odmah, odjednom.

S druge strane, Kur’an Časni nam opisuje narav i odliku ljudske psihe, koja je u suprotnosti sa navedenim principom postepenosti u procesu učenja i samog stvaranja svijeta, definišući čovjeka kao biće koje voli brzinu i naglost: „Čovjek je stvoren od žurbe.“ (El-Enbija,17)

Postepenost, dakle, podrazumijeva dugotrajni proces koji se odvija prema principu „korak po korak“ sve dok se ne ostvari krajnji cilj. Suprotno postepenosti je nastojanje da se odmah, istog trenutka, ostvari zadani cilj ili interes.

Obilježje današnjeg vakta jeste da ljudi često ne znaju reći šta tačno žele, ali znaju da to žele odmah i bez truda. Posljedica takvog razmišljanja jesu pune kladionice u kojima šejtan nudi nadu da se s malo može mnogo, bez truda do uspjeha. Malo ko ima jasan cilj, malo ko ima razrađenu strategiju kako do tog cilja stići i malo ko pokazuje želju da ispoštuje postepenost koja je neophodna za ostvarenje nekog plana, želje, nade.

Postoji jedna izreka koja glasi: “Ako ne znaš kuda ideš, nikada nećeš stići”. Obavezni smo planirati budućnost u granicama naše moći, tako Uzvišeni od nas traži: “Neka pogleda svako šta je za sutra pripremio”. Dakle, trebamo planirati da ne bismo bili žrtve budućnosti. U suprotnom, bit ćemo objekti dešavanja i slijediti tuđe obrasce.

Među izrekama je i ona koja kaže da  nije junak onaj koji govori o hrabrosti, nego onaj koji se hrabro bori. U tom kontekstu ne smijemo zaboraviti deseti ajet sure Fatir u kom se između ostalog objavljuje: “Njemu se uzdiže lijepa riječ, a dobro djelo je uzdiže.” Dakle, naši planovi mogu da se usporede sa lijepom riječju, ali da bi se oni izdigli, dali plod, treba nam djelovanje koje će te planove učiniti živim,

Proljeće je pred nama. Učimo iz znakova njegovih. Usporedimo se na tren sa našom zemljom koju se pripremamo zasaditi. Ona ima potencijale, ali valja nam uzorati ledinu, valja je izfrezati, valja po oranici  rasuti ono što će dati snagu sjemenu koje treba posaditi u nju, onda ćemo okopavati, ogrtati, pljeviti, vodom po potrebi zalijevati… Tu su i naše voćke kojima je već trebalo ukloniti grane suhe, korjenje okopati da lakše primi hranjiv elemente...

I ko to bude bolje činio, voljom Božijom, usijevi njegovi bit će bolji i kvalitetniji.

Tako je i sa našom unutrašnjosti. Onaj ko je  ne obrađuje, ne njeguje, ko je ne ograđuje od upada štetočina, ko ne sadi u nju, ne zalijeva i ne brine o zasađenom sam je sebe osudio da krajem ljeta i početkom jeseni umjesto slatkih plodova korov bere.

Priđimo svojim njivama s bismillom,  i dok radimo na svojoj zemlji s nadom u milost Božiju kojom će ona plodove lijepe darovati tako isto ne zapostavljajmo i sebe, sjetimo se da smo i sami od zemlje stvoreni i da nam kao i našoj zemlji treba pažanja, trud, zalaganje, ali da će to kao i naša zemlja, s milošću Božijom plod dati. Proljeće donosi sunce i toplinu, novu priliku nudi pa dopustimo i svojim srcima, dušama proljeće, snagu proljeća, da u nama radosna vijest, vjernicima upućena, jače pusti korjen svoj i plod svoj ponudi u najljepšem obliku.

U svom trudu naići ćemo na teškoće, „Ta s mukom je i last“ svjedoče nam Božije riječi, upućujući nas da se teškoće ne bojimo i da u saburu i namazu tražimo pomoć:

O, vjernici, tražite sebi pomoći u strpljivosti i obavljanju namaza! Allah je doista na strani strpljivih. (Al-Baqara, 153)

Suhejb, r.a. , pripovijeda od Allahovog Poslanika, s. a. v .s., da je rekao:

“Čudno je stanje vjernika, zaista je za njega uvijek dobro, a to nema niko osim vjernik. Ako ga zadesi nešto lijepo, zahvali se Allahu pa bude dobro, a ako ga zadesi nekakva nedaća, on se strpi pa mu opet bude dobro.“

Molim Allaha da nam podari svaki hajr u našem radu  na  našim njivama ovog proljeća i u našem radu sa samim sobom!  Da nam našim  usjevima I našim srcima podari kiše plodonosne i jesen bogatu! Amin!

Esad ef. Bajić

Čaršijska džamija Konjic, 30.03.2018.g.

Subcategories

Preporod

BRAK I PORODICA

RADIO BIR

ZEKAT

Edukacija

edukacija-o-islamu-baner