Thu04022020

Last updateThu, 02 Apr 2020 11am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Tekstovi vezani za Konjic STANJE U HERCEGOVINI NAKON OSMANSKOG ZAPOSJEDANJA

STANJE U HERCEGOVINI NAKON OSMANSKOG ZAPOSJEDANJA

Neprekidne borbe s Osmanlijama, koje su trajale skoro osamnaest godina, iscrpile su zemlju. Brojno ratarsko stanovništvo, Vlasi i Arbanasi, bili su u izbjeglištvu. To potvrdjuju podaci o broju pustih sela i mezri, u Vilajetu Herceg, sadržani u prvom popisu Bosanskog sandžaka iz 1468/1469. godine odnosno Hercegovačkog sandžaka i u Opširnom popisu Hercegovačkog sandžaka iz 1475-1477. godine.

Osmansko carstvo bilo je apsolutistička monarhija, kojom je upravljao sultan (car) po vlastitom nahodjenju. On je bio vrhovni vojni zapovjednik,sudija i od stupanja na prijestolje sultana Sulejmana I Zakonodavca (El-kanuni) 152o. godine i vrhovni vjerski poglavar (han) muslimana Osmanskog carstva. Sultan je izdavao svoje zapovjedi (fermane ili hukume)i pojedinačane zakone (kanune) ili zbirke zakona (kanunname). Prilikom preuzimanja prijestolja, novi sultan je mogao potvrditi (kodificirati) ili staviti van snage kanune koji su do tada bili na snazi.

Kao operativno tijelo, sultanu je u radu pomagalo Carsko ili Vezirsko vijeće, koje je, ustvari, predstavljalo središnju vladu Osmanskog carstva. Vijeće se sastojalo od odredjenog broja vezira, drugih vezira, kao njihovih zamjenika i trećih vezira, kao pomoćnika. Na čelu je stajao veliki vezir (predsjednik središnje vlade). Svi članovi vezirskog vijeća morali su imati čin paše (generala) sa tri tuga (konjska) repa.

Niže razine vojno-upravne vlasti bile su stepenovane na beglerbegluke ili ejalete (pokrajine), koji su odgovarali zapovjednom području korpusa, krajišta ili sandžake (okruge), koji su odgovarali zapovjednom području divizije (live) i one nižim jedinicama od divizije, koje su pokrivale dijelove krajišta ili sandžaka, koje je pokrivalo odredjeni broj nahija, kao zaapovjedna područja vilajeta (vojvodaluci ili subašaluci). Na čelu vojske begler-begluka stajao je begler-beg (begler-bey), koji je imao čin paše (generala) sa dva ili tri tuga (konjska repa), na čelu vojske krajišta (udže-beyluk) beg-krajišnik (udž-bey) odnosno sandžaka (sandžak ili liva) sandžak-beg (sandžak-bey), koji su imali čin paše sa jednim ili dva tuga, a na čelu vojske vojvodaluka ili subašaluka vilajetski vojvoda ili subaša. Timarlije su imali svoju vojnu organizaciju tzv. spahijsku vojsku, koja je bila organizirana na razini sandžaka, a u zapovjednom ustroju, bila je podložna sandžak-begu. O tome će biti više riječi u poglavlju o timarima i timarskoj organizaciji.

 

Kao nagradu za svoju službu, begler-bezi i bezi-krajišnici ili sandžak-bezi, uživali su prihode od hassova.

 

Upravna vlast počivala je na župama (nahiye), na čijem čelu su stajali upravnici nahija kao nahijski vojvode, kojima su u radu pomagali tajnici (ćehaje) i policijski službenici (zabti).

Sudsko-administrativna vlast počivala je na kadilucima, na čijem čelu su stajali kadije.

Uporedo sa osvajanjem dijelova bivše feudalne oblasti Bosanskog kraljevstva Hercegovina, još u vrijeme udara i pada Bosanskog kraljevstva 1463. godine, Osmanlije su osnovali i Vilajet Herceg (Vilayet-i Hersek) ili Hercegova zemlja (Hersek ili) i uključili ga u sastav Bosanskog sandžaka.

Prvi do danas poznati vojvoda Hercegovačkog vilajeta bio je Ahmed-beg.

Ali-bega je na dužnosti vojvode, vjerovatno, zamijenio Hamza-beg Obrinović, koji, takodjer, nije zabilježen u Zbirnom popisu Bosanskog sandžaka kao uživalac prihoda. 

Hercegovački sandžak ušao je u sastav Rumelijskog beglerbegluka, poznatog kao Evropska Turska, sa sjedištem u Sofiji. Tu je ostao sve do kraja 158o. godine, kada je izdvojen iz Rumelijskog i uključen u sastav novoosnovanog Bosanskog beglerbegluka.

Sjedište Hercegovačkog sandžaka od osnivanja do 1575. godine bilo je u trgu Hoča/Foča. U tom periodu, u dva navrata privremeno je bilo prenošeno u trg Mostar: od 6.maja 1522. do 153o. i 1533.godine.

Carskim fermanom od 18. decembra 1574. godine, kao novo sjedište Hercegovačkog sandžaka odredjena je kasaba Pljevlja (Tašlidža), a preseljenje je uslijedilo tek 1575. godine. 

Na osnovu historijskih pisanih spomenika, utvrdjena su imena sandžak-begova Hercegovačkog sandžaka do kraja XVI stoljeća:  Hamza-beg Obrinović (1469/1470-1474), Sinan-beg (1474-1478),  Ajaz-beg (1478-1483), Mustafa-beg/Mustaj-beg Milojević (1483-1486), Ahmed-beg (1486-1488),Hadži-beg (1488-1489), Mustafa-beg Milojević (1489-1493), drugi put Djojmeli-oglu Jigit-beg ili Paša-Jagit (1493-1497), Ahmed-beg Vranješević (1497-1500), Mehmed-beg Obrinović (1500-15o4), Mustafa-beg Milojević (samo od januara do druge polovine 1503), drugi put Sinan-beg Borovinić (1504-1507), Mehmed-beg Ishaković (1507-1509), Daut-beg (1509-1510), Kasum-beg (1510), Mehmed-beg Obrinović (151o-1511),41 Hasan-beg (1511-1512), Kasum-beg, drugi put (1512-1513), Mehmed-beg Ishabegović, drugi put (1513-1515), Skender-beg Vranešević-Orsonović (1515-1517), Mustafa-beg Davudpašić (1517-1518), Kasum-paša, treći put (1518-152o), Hajdar-beg (152o-1521), Ahmed-beg (1521-1522), Mehmed-beg Obrinović (1522-1523), drugi put, Mehmed-beg Alibegović (1523-1527), Ahmed-beg (1527-1531), Bakši-beg (1531-1533), Piri-beg (1533-1537), Bali-beg Malkoč-Šeta (1537-1541), Džafer-baba (1541-1542), Pisam-beg (1542-1544), Malkoč-beg (1544-1547), Sinan-paša (1547-1549), nepoznato (154o-155o.), nepoznato (155o-1552), Sinan-paša Borovinić (1552-1557), nepoznato (1557-1561), Malkoč-beg, drugi put (1561-1563), Sinan-beg (Bajramagić) Boljanić (1563-1567), Husein-paša Boljanić (1567-1569), nepoznato (od marta do juna 1569.), Sinan-beg (od juna do decembra 1569), Ali-beg (1569-1571), Kurd-beg (?) (1571-1572), Hasan-paša Predojević (1572-1574), Sina-beg Boljanić (1574-158o), drugi put, nepoznato (od februara do oktobra 158o.), Ali-beg (158o-1582), nepoznato (od maja do septembra 1582), nepoznato (od septeral582.dofebma 1592), Rizvan-beg (1592), Mehmed-beg (1592-1593), Ahmed-paša (1593-1594), Mehmed-beg (1594-1596), drugi put, Tatar Mehmde-beg (1596-1599) i Ibrahim-beg (1599-16o2).

U Hercegovačkom vilajetu i Hercegovačkom sandžaku, vlast je bila ustrojena po ustaljenom obrascu.47

Osnovnu jedinicu upravne vlasti pretstavljale su nahije, koje su u takvom značenju ukinute tek 185o/1851. godine, kao prelazna vojno-upravna jedinica Vilajet Herceg ili Hercegovački vilajet u okviru Bosanskog sandžaka, koji je ukinut izmedju kraja 1469. i početka 147o. godine i umjesto njega osnovan Hercegovački sandžak i kao područja sudsko-administrativne vlasti kadiluci (arap. sing. kaziluk, skr. kaza).

Od početka drugog udara na Hercegovinu u proljeće 1465. godine, Osmanlije su najvećem broju upravnih župa, pod istim ili izmijenjenim nazivima i u zatečenim granicama, davali položaj nahija, dijelove zaposjednutih župa priključivali susjednim župama, pa i njima nakon  njihovog konačnog zaposjedanja davali položaj nahija, ukidali postojeće nahije i priključivali ih susjednim.

Da bi mogli osigurati ubiranje prihoda od poreza, a istovremeno raspolagati podacima o broju domaćinstava (kuća) i odraslih neoženjenih muškaraca, koji su služili kao osnova za regrutiranje u vojsku, Osmanlije su neposredno po osvojenju nekog područja, kojemu su davali položaj vilajeta ili krajišta odnosno sandžaka, vršili njihov popis.

Popisi (defteri) su obavljani u isto vrijeme, ali zasebno za zemljoradničku raju, a zasebno za Vlahe i nosili su nazive katastarski (tapu) i finansijski (maliye). Po obuhvatnosti bili su opširni ili poimenični (mufassal) i zbirni (mucmel). Osim ovih, obavljani su i popisi obveznika glavarine (džizje) za nemuslimane koji nisu bili Vlasi (i Arbanasi).

Prvi popis Vilajeta Herceg/Hercegovina u okviru Bosanskog sandžaka obavljen je u okviru Zbirnog popisa Bosanskog sandžaka iz 1468/1469. godine. U njemu su Vlasi iskazani brojčano zbirno, kao i njihova ukupna poreska obaveza u novcu. U Opširnom popisu Hercegovačkog sandžaka iz 1475-1477. godine, posebno je popisana zemljoradnička raja sa svim svojim obavezama u naturi i novcu, a posebno Vlasi sa novčanim obavezama po katunima u okviru nahija. Od tada su, osim Zbirnog popisa Hercegovačkog sandžaka iz 1532-1533. godine, svi popisi Hercegovačkog sandžaka obavljani u isto vrijeme, ali posebno za zemljoradničku raju a posebno za Vlahe.

Opširni popis Hercegovačkog sandžaka iz 1475-1477. godine, podijeljen je na dva dijela: u prvom su obuhvaćene nahije ili dijelovi nahija u kojima su se nalazila naselja od kojih su ubirani prihodi carskog hasa, hasa sandžak-bega Hercegovačkog sandžaka i tirnarlija, a u drugom, koji ima obilježje popisa poreza Vlaha, dijelovi nahija koje su popisane u prvom dijelu, ali su u njima Vlasi imali svoja, zimišta: Blagaj, Kukanj, Mileševo, Mostar, Onogošt, Popovo i Trebinje, te one u kojima su Vlasi skoro isključivo ili pretežno imali svoja zimišta: Donja Morača, Gornja Morača, Gračanica/Nikšići, Humska zemlja, Komarnica, Kričke, Ljubovidja, Piva Banja, Ridjani, Rudine, Rovci, Klobuk u Vrmu/Vrm i Zupci, te Arbanasi: Donja ZetalBjelopavlići i Mataruge.

U Zbirnom popisu Hercegovačkog sandžaka iz 1519/152o. godine, u kojemu su popisani hasovi sandžak-bega Hercegovačkog sandžaka i timari, osim cjelovitih nahija, popisani su i dijelovi onih nahija koje će se pojaviti u Popisu Vlaha Hercegovačkog sandžaka iz te iste godine. U dijelu popisa, koji se odnosi na sandžak-begove hasove, obuhvaćeni su i porezi Vlaha dijela nahije Dračevica (koja je pogrešno navedena kao Novi), Gorska župa, Primorje i Drežnica, a u Popisu poreza Vlaha i dijelovi nahija Mostar i Nevesinje.

Sudsko-administrativna vlast počivala je na kadilucima, na čijem čelu su stajali kadije.

Za rješavanje svih pitanja vezanih za muslimane, Osmanlije su uvažavali isključivo šerijatsko pravo, dok se nemuslimanima iz reda zemljoradničke raje i dalje sudilo tzv. porotom, dakle, onako kako su to i zatekli. Pravo porote bilo je ograničeno u imovinsko-pravnim i trgovačkim sporovima. Sporovi izmedju nemuslimana rješavani su samo ukoliko su obje stranke saglasne da priznaju nadležnost šerijatskog prava i sudstva. Vlasi i Arbanasi su, kao i zemljoradnička nemuslimanska raja, bili podložni nadležnosti šerijatskih sudova, ali im je ostavljeno pravo da medjusobne rješavaju njihova pomirbena vijeća u skladu sa načelima vlaškog običajnog prava.

 

Sultan Bajazid II svojim fermanom od 3o. redžepa 9o2. odnosno 3. aprila 1497. godine, upućenog svim kadijama Carstva, potvrdio je zatečeno stanje u pogledu podjele nadležnosti osmanskih sudova i sudova Dubrovačke republike u slučaju sporova izmedju dubrovačkih trgovaca ili drugih ljudi koji žive na teritoriji Osmanskog carstva i osmanskih podanika. odnosno sudova u njenim naseobinama na teritoriji Osmanskog carstva. Spor ima da se vodi pred onim sudijom gdje tuženi živi, te da se ne dopusti da tužioci biraju sudiju.Fermanom istog sultana od 27. šabana 905. odnosno 28. marta 15oo. godine, naredjeno je da niko ne smije dirati u imovinu umrlih Dubrovčana na teritoriji Osmanskog carstva osim njihovih zakonitih nasljednika. To je potvrdjeno i fermanom od lo. ševvala 907. odnosno 18. aprila 1502. godine.

 

U XV stoljeću osnovana su četiri kadiluka: od zaposjedanja 1465-1466. do 1468/1469. godine, drinski sa sjedištem u trgu Hoča/Foča u nahiji Soko i blagajski sa sjedištem u varoši Podgradje, u nahiji Blagaj, izmedju 1468/1469. i 1475-1477. godine, mileševski/prijepoljski, sa sjedištem u trgu Prijepolje u nahiji Mileševo i 1485. godine novski kadiluk, sa sjedištem u varoši Novi u nahiji Novi. U sastavu ovih kadiluka bile su sve nahije Hercegovačkog vilajeta, osim nahija Neretva i Rog,koje su od osmanskog zaposjedanja 1465. odnosno izmedju 1469. i 1477. godine do osnivanja nevesinjskog kadiluka do 1537. godine odnosno od Hercegovačkog sandžaka izmedju 1469. i 1470. godine do osnivanja mostarskog kadiluka 1519. godine, bile u sastavu neretvanskog kadiluka sa sjedištem u trgu Konjice/ tur. Konjiće u nahiji bosanska Neretva, u Bosanskom sandžaku.

 

BELGRADDŽIK (KONJIC) 

Osmanlije su na lijevoj strani Neretve, u župi Neretva zatekli trg Biograd, koji su preimnovali u Belgrad.Trg se nalazio na današnjem predjelu grada izmedju Tulega, Stana, Radave i Drecelja.

Sredinom XVI stoljeća, Osmanlije su počeli graditi potpuno novo naselje na lijevoj strani Neretve i na udaljenosti od oko 1 km od trga Biograd/Belgrad. Opredjeljenje za izgradnju novog naselja, uvjetovao je veći broj razloga:

- prvo, prostorna nemogućnost proširivanja trga Belgrad u stiješnjenoj kotlini,

-drugo, udaljenost trga Biograd (Belgrad) od mosta preko Neretve, na glavnom putnom pravcu tzv. Rimskom putu ili turskoj mostarskoj džadi i

-treće, prisustvo trga Konjice/tur. Konjiće s druge strane drvenog mosta na Naretvi.

Kada je pobliže otpočela izgradnja novog naselja, iz dostupnih pisanih spomenika nije se moglo utvrditi. U popisu džizje vilajeta Hercegovina iz 1516. godine, još uvijek je postojao trg Biograd/Belgrad. Poslije toga, o njemu više nema nikakvih vijesti do popisa Hercegovačkog sandžaka iz 1585. godine, kada je zabilježena kasaba Belgraddžik (bos. Mali Biograd) sa tri muslimanske ijednom nemuslimanskom mahalom. Tako je nazvano, zacijelo, omanje naselje koje se oko mosta osnovalo, a kasnije je naziv kao takav trajno zadržan. Raniji trg Biograd/Belgrad postalo je mahala nemuslimana kasabe Belgraddžik

ISLAMSKE BOGOMOLJE

Do kraja XVI stoljeća, u trgu Belgraddžik sagradjene su dvije džamije: Hudaverdi Mehmed-bega i Sulejman-bega.

U monografiji Konjic i njegova okolina u vrijeme osmanske vladavine, U56nije bilo konačnog opredijeljenja za godinu gradnje nijedne od četiri džamije sagradjene na lijevoj strani Neretve u kasabi Belgraddžik (Konjic) u vrijeme osmanske vladavine, jer za to nije bilo dovoljno uporišta

Kasaba Belgraddžik jedina je u Hercegovini koja nije podignuta carskim fermanom o njenom osnivanju, nego dodjelom mua'fijeta na molbu gradjana, nakon što su ispunjeni svi potrebni uvjeti.

U dostupnim pisanim spomenicima. Ali, ostavljeno je dovoljno prostora da se to može učiniti onda kada budu pronadjeni pisani spomenici na osnovu kojih će se to opredjeljenje moći izvršiti. Makar i kraća vremenska udaljenost od rada na monografiji o Konjicu i njegovoj okolini do pisanja ove Monografij, bila je dovoljna da se još jednom preispitju svi navodi koji su izneseni u prilog ili protiv opredjeljenja u pogledu godina gradnje džamija u kasabi Belgraddžik. Iako se ni sada ne može tvrditi da je tada dobro postupljeno, može se sa skoro potpunom sigurnošću uzeti da su i Ćaršijska i Prkanjska džamija sagradjene do kraja XVI stoljeća.

1. Hudaverdi Mehmed-begova/Junuz-čauševa/Čaršijska džamija: Sagradio ju je Mehmed (Muhammed) Hudaverdi Bosna, tadašnji carski sluga, prije 1579. godine. To je potvrdjeno u njegovoj vakufnami, koja je sastavljena u redžepu 987. odnosno izmedju 24. augusta i 23. septembra 1579. godine. 

Džamiju je prvi put obnovio Junuz-čauš (Alagić), pa je od tada izmijenila naziv u Junuz-čauševa, a po svome položaju u središtu kasabe Belgraddžik i Čaršijska džamija, koji se odomaćio.

2.Prkanjska džamija: Sagradio ju je Sulejman-beg (kasnije paša) prije 1585. godine, ali je džamija trajno zadržala naziv Prkanjska po naselju Prkanj (tur. Oprkanj) u kojemu se nalazi.(Riječ oprkanj je turski način izgovaranja i pisanja slavenske riječi prhanj (daska), koja se u govornom jeziku odomaćila i kao prkanj, a upotrebljavala se za označavanje naselja sagradjenih od dasaka (drveta). Mahala pod istim nazivom bila je i na sarajevskoj Baščaršiji.)

Uz džamije su bili mektebi za mušku i žensku djecu.

Po knjizi Jusuf Mulić (Hercegovina 2)